Mihovil by Petar Alfirevic

MIHOVIL

GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.22(9), GODINA XX (2015.)

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 22 (9); ŠIBENSKI SVECI

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov TEHNIČKI UREDNIK Petar Alfirević, dipl. ing UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Franjo Glasnović, Željko Krnčević, Ivan Ugrin Suradnici: Joško Čelar, Joso Gracin, don Gabrijel Jagarinec, Petar Gardijan, Božidar Grga, Branimir Zmijanović Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing. ISSN: 1330-9730 ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389

Glasnik Mihovil uzdržava se

iz sadržaja:

ŠIBENSKI SVECI

08 15 60 62

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530

Na naslovnici: sv. Kristofor, sv. Ana i sv. Jakov

NAJAVA: APOSTOLSKI NUNCIJ ALESSANDRO D'ERRICO U ŠIBENIKU Na svetkovinu sv. Jakova apostola, naslovnika naše katedrale, 25. srpnja svečanu koncelebriranu sv. Misu u 20:00 predslavit će apostolski nuncij u RH, preuzvišeni Alessandro D' Errico. Isti dan obilježiti će se 460. obljetnica posvete katedrale.

72 78 92

SVETOG KRISTOFORA UBIO JE RIMSKI CAR DECIJE - A NAŠE SUGRAĐANE?!

don Krste Stošić: SVETI KRISTOFOR

ŠIBENSKI SVECI

mons. Ante Ivas: Četnici i komunisti 1941. župnika Jurja Gospodnetića ispekli na ražnju

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

IZ ARHIVA

don oleg Petrović: Biskupijski arhiv po svojoj vrijednosti nadilazi lokalne okvire

OBLJETNICE

Gojko Lambaša: stodvadeseta obljetnica puštanja u pogon prve hrvatske elektrane

OBLJETNICE

mons. Ante Ivas: Sjeti se svega puta svoga, kojim te Bog vodio

SVJEDOČANSTVA

dr. sc. Paško Bubalo: HRVATSKA NIJE SAMO ZEMLJA, KAMEN, VODA. HRVATSKA JE RIJEČ KOJU NAUČIH OD MAJKE.

RAZGOVOR

fra Ivan Bradarić: SAMOSTAN SVETOG FRANE PREPOZNAT JE KAO DUHOVNA OAZA ŠIBENIKA

UVODNIK ŠIBENSKI SVECI MUČENICI

SVETOG KRISTOFORA UBIO JE RIMSKI CAR DECIJE - A NAŠE SUGRAĐANE?! Ove godine u svibnju svijet se spominjao Drugog svjetskog rata o 70. godišnjici njegovog završetka. Redale su se komemoracije, mise, sjećanja, predavanja, članci u medijima, knjige, i TV emisije o najkrvavijem ratu u povijesti čovječanstva. I mi u Hrvatskoj sjetili smo se i molili za svoje pokojne koji su izgubili živote u tom ratu, osobito žrtava u poraću 1945. god., kad je jedan totalitaristički (fašistički) sustav zamijenio drugi, još krvaviji (komunistički) koji je punio jame i rovove tisućama nevinih žrtava, najviše Hrvata, samo zato jer su bili Hrvati, željni svoje domovine, katolici, vjerni Crkvi i papi, o čemu svjedoče suhe kosti od Bleiburga, Hude jame, Teznog, Jazovke, Kevine jame, Križnoga puta, na tisuće masovnih grobnica, sve po zapovijedi vrhovnog zapovjednika, maršala druga Broza. „…lubanje se slagale jedna do druge… jedna povrh druge… Sve ih više i više. Pretvaraju se u gomilu… piramidu… brdo… planinu. I na vrh te neobične planine popeo se ON – vojskovođa, maršal, drug Tito! – ponosan kao Herkul ili Atlant.“ Taj tekst je isječak iz uvodnika novina „Hrvatski Jadran“ što ga je napisao 1944. naš svećenik, don Ivo Grgurev zbog čega je 1945. u Šibeniku osuđen na 15 godina zatvora. Ista sudbina će zadesiti na stotine drugih svećenika, npr. zaklanog bl. Miroslava Bulešića i osuđenog bl. kardinala Stepinca, kojeg ponovno osuđuju, oni koji mu osporavaju svetost, oni koji su ga nevinog osudili na 16 godina zatvora. Da ispravi tu nepravdu, veliki papa Ivan Pavao II. proglasio ga

je blaženim. On je sigurno svetac, a hoće li ga Crkva sada proglasiti svetim, ovisi samo o papi Franji, usprkos kontroverznoj mješovitoj Komisiji iz koje neki ovih dana ponovno blate blaženog kardinala. Nepojmljivo bi bilo da Stepinac, koji je bio žrtvovan zbog vjernosti Vatikanu, bude sada od istih degradiran, tj. ponovno osuđen kao zločinac. Blaženik! Bio bi to presedan u Katoličkoj Crkvi. Da Crkva u Hrvata ne zaboravlja žrtve (nijedne) o 70. obljetnici (1945. – 2015.), stradanja i pogibije njezine duhovne djece na raznim stratištima, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, kardinal, održao je spomen Misu na Bleiburgu u kojoj je otvoreno progovorio o partizanskim zločinima u poraću što se strogo skrivalo sve do uspostave neovisne države Hrvatske. U ovom broju „Mihovila“ donosimo veći dio njegove propovijedi. Propovijed šibenskog biskupa Ivasa na blagdan sv. Ane u Kosovu kraj Knina i propovijed u katedrali prigodom Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana branitelja zavrjeđuju u ovom trenutku posebnu pozornost, zato i njih donosimo u cijelosti. U istom Duhu su gore navedeni mučenici sa svetim šibenskim mučenicima – svecima, sv. apostolom Jakovom, naslovnikom šibenske katedrale i sv. Kristoforom, mučenikom, kojeg je dao mučiti i ubiti poganski rimski car Decije. Životopis sv. Kristofora napisao je don Krsto Stošić, jedan isječak odvojili smo za naše čitatelje kako bi se bolje poznali s ovim svecem, slavljenim stoljećima u šibenskoj katedrali.

Šibenski svetac, fra Nikola Tavelić zasvjedočio je vjeru u Isusa Krista mučeničkom smrću u Jeruzalemu. Između brojnih svećenika, redovnika i redovnica u šibenskoj biskupiji su i mučenici, ubijeni od četničke ruke na otoku Dvanjke u svibnju i lipnju 1944., don Ante Juričev „Polica“, don Ivo Jurčev i don Ivo Šarić koji bi sutra mogli biti proglašeni svecima a još nisu proglašeni ni slugama Božjim, koji su u rangu, u najmanju ruku, blaženoga Miroslava Bulešića, zašto? Zar mi u šibenskoj biskupiji ne poštujemo svoje mučenike? Postoje dokumenti, svjedoci, kao i presude šibenskog suda koji nedvojbeno govore o nevinosti navedene trojice šibenskih svećenika: mučeničkom su smrću za vjeru položili svoje mlade živote na oltar Crkve i Domovine. Na njima se obistinila Isusova riječ:“ Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv. 18, 20 „Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte i kličite od veselja jer vas čeka nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas.“ (Mt. 5, 11). Šibenski sveci kao i današnji mučenici u Domovini i svijetu, svjedoci vjere, žrtve totalitarnih sustava, bezbožnih ideologija i režima poziv su Crkvi da ustraje na Isusovom putu, njegova križa i uskrsnuća. „Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu“ (Otk 22, 3), milošću Božjom i zaslugom naših mučenika zašto ne i u Šibeniku?! Sretni vam i blagoslovljeni dani Šibenskih svetaca! Urednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ŠIBENSKI SVECI

SVETI KRISTOFOR ZAŠTITNIK SRETNOG PUTOVANJA Među šibenske svece (sv. Jakov, apostol i mučenik – 25. VII., zatim sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Djevice Marije – 26. VII., spada i sv. Kristofor, mučenik čiji se blagdan slavi u nizu gore navedenih svetaca – 27. VII. U ovom broju „ Mihovila“ donosimo prilog o mučeniku sv. Kristoforu o kojem je 1934. godine don Krsto Stošić napisao životopis iz kojeg prenosimo zanimljive pojedinosti koje mogu naše čitatelje bolje upoznati s životom ovog sveca, kao i okolnostima kako se slavio u Šibeniku, jer se njegove moći nalaze u šibenskoj katedrali.

don Krste Stošić Sv. Kristofor mučenik Između najljućih progonitelja kršćana bio je rimski car Decij, koji je dao krvavu naredbu da svatko mora štovati rimske bogove. Ako netko ne posluša, trpjet će svake muke, dok ne izdahne. Protiv kršćana upotrebljavali su se mačevi, baklje, strijele, divlje zvijeri, mlinski kamenovi, željezni češljevi, zažarena sjedala i kacige, vješanja i rastezanja tijela i svake vrste mučila. Duša sv. Kristofora je bila ožalošćena radi strašnih prizora izmrcvarenih kršćana. Moljaše Boga, 4

da mu dade dar jezika da može ustati protiv nepravednoj carskoj naredbi i narodu pokazati svijetlo istine. Anđeo da tako Kristoforu usne i on dobije željenu milost. Svetac javno ispovijeda svoju vjeru, oduševljen potiče narod da raskine sotonske uze, ostavi se grijeha i prigrli nauk Kristov. Mnogi se pogani obratiše na pravu vjeru. Kristofor je bio uhvaćen kao buntovnik protiv carevih naredba. Prije toga onima koji ga okovaše u lance reče: „ Braćo, vi ste od dugog putovanja umorni. Poslušajte me, okušat ćete dobre stvari i vidjet ćete moć Gospodina.“Kristofor od malo kruha

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

i vina, uz Božju pomoć, učini toliko toga pred očima vojnika da su začuđeni stali vikati: „ Slugo Boga svevišnjega, ti si nam postao gorućom svjetiljkom dok smo sjedili u mraku, i ti si nam pokazao pravoga Boga.“ Poganski se je sudac zadivio , ugledavši krupan stas sv. Kristofora i kad je čuo kako hrabro i uzvišeno odgovara. Koješta mu je stao obećavati, da ga odvrati od vjere Kristove, zatim mu je počeo prijetiti pokazujući mu strašna mučila. Sve uzalud. Lukav i zloban sudac bacio ga je u tamnicu, ali mu je poslao dvije lijepe žene, Akvilinu i Nicetu da ga ljubavlju začaraju i zavedu

IZ ŽIVOTA ŠIBENSKI BISKUPIJE SVECI na grijeh. No one su se prestrašile opomena svečevih, milošću Božjom potaknute odrekoše se svojih krivih i besramnih bogova te su priznale Krista za Spasitelja. Javno su ispovjedile svoju vjeru, postavši mučenice. Akvilina bijaše vezana za kose i obješena, a na noge joj staviše dva žrvnja. Dok je umirala, Kristofor je govorio: „ Kriste Spasitelju, molim te, smiluj se svojoj službenici Akvilini. Primi njen duh u miru i ne dopusti da bude još dalje trgana.“ U taj čas Božja službenica zaspe i svoj duh predade Bogu. Niceta zvana Galinka, radosna srca i vesela lica pođe na muke. Pošto su je svakako izmučili, umirući je govorila ovu molitvu: „ Gospodine, u tvoje ruke predajem duh moj, Tebi sveđerna hvala, što si me oslobodio od ustiju lava,oh Gospode, Bože istine.“ Tako usne u Gospodu. Ali i vojnici, koji su vidjeli čudo Kristofora od kruha i riba, priznali su Isusa i prignuli glavu pod krvnički mač.

Mnogo se pogana sakupilo gledati mučenje i smrt sv. Kristofora, a bilo je i nekoliko kršćana, kojima dadoše njegovo mrtvo tijelo. Kristofor je bio posjednut na sjedalicu oko koje je potpaljena vatra. Bog je sačuvao od ove muke svoga ispovjednika, nije mu ni vlas izgorjela. Začuđeno mnoštvo je klicalo: „Slava ti, Bože Kristofora, kralju neba, koji spašavaš one, koji u te vjeruju.“ Niti strijelama nisu mogli ubiti Kristofora. Svi oni koji su gledali čudesnu obranu od smrti blaženog mučenika priznavajući Krista, mučenički su poginuli, sam ih je Kristofor poticao na ustrajnost. Nisu im bile odsječene glave, nego ih je krvnik, bijesan kao vuk, mačem poubijao. Kristofor je molio za se i za sve. Misli se da je tada gledao u budućnost te molio za one koji će trpjeti i njega zazivati. Kažu, da je neki nebeski glas potvrdio da će svatko tko bude zavapio ovoga slugu Božjega dobiti što zatraži i da će se spasiti.

Katedrala u šibeniku se hvali posjedovanjem noge sv. Kristofora, koja je iznešena iz njegove crkve u Carigradu g. 1453. Bilo je naređeno, da Kristoforu bude odrubljena glava. On je pred smrt ljubazno pogledao sve naokolo, mirno kleknuo i prignuo glavu. Krvnik se kolebao, a svetac ga je poticao, na izvršenje naredbe. Glava je mučenika pala. Dođe biskup Petar iz Atalije i za velike novce dobije svečevo tijelo. Bilo je zavijeno u dragocjene povoje i zalijevano balsamom te odneseno u Antiohiju u Persidu, gdje „ Bog svaki dan čini čudesa po slavi svog velikog mučenika Kristofora“. Rimski martirologij nam kaže o smrti našeg sveca: „ U Liciji sv. Kristofor mučenik za Decija gvozdenim bičima sav izmrcvaren, po milosti Krista

Svemogući vječni Bože, usliši naše molitve i daj nam sretan put i mirno vrijeme te nas očuvaj od svake pogibelji i nesreće. Neka nas na našem putu prate tvoji sveti anđeli, da mirno i sigurno dospijemo kamo idemo i da se, nakon sretno obavljenog posla, radosno vratimo svome domu. Amen. Oče naš... Sveti Anđeli čuvari, molite za nas i čuvajte nas! Sveti Nikola, zaštitniče putnika, moli za nas! Sveti Kristofore, moli za nas! MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ŠIBENSKI SVECI U škrinji vide se dvije krune od zlata, u koje je okovano drago kamenje, od kojih je jedan dar kraljice Elizabete žene Vjekoslava Velikog iz Ugarske, a drugo je bogati križ od suhoga zlata darovan od Ladislava kralja napuljskoga. oslobođen od žarkog plamena, proboden strijelama svrši svoj život, kad mu odsjekoše glavu.“ Sv. Kristofor u legendi Kristofor se odaleći od vraga i ode po svijetu tražiti Krista. Mnogo je hodao, dok se nije namjerio na nekog pustinjaka. Ovaj mu je govorio o kralju Kristu i podučio ga njegovoj vjeri. Reče mu: „ onaj kralj komu ti želiš služiti, traži od

tebe ustrajan post. - Kristofor će: „ Traži od mene što drugo, jer ja to ne mogu učiniti.“ Pustinjak: Treba da mnogo moliš. – Kristofor: Ne znam, što je to i ne bih to mogao izvršiti. – Pustinjak: Znaš li kakvu rijeku, gdje su se mnogi potopili, kad su je prelazili? – Kristofor: Znam dobro takvu rijeku. Pustinjak će mu: Ti si vrlo visok i jak. Kad bi stajao kod prelaza rijeke i pomagao onima koji bi je htjeli preći, učinio bi vrlo lijepu uslugu Kristu kralju, kome želiš služiti. Vjerujem da će ti se prikazati. Da ga vidiš. – Kristofor tako uradi. Ode na određeno mjesto, napravi tu kolibu za zaklon noću i za kiše. Imao je jaku štapinu, o koju se je oslanjao, kad je preko rijeke na svojim ramenima prenašao putnike. Tako je radio godinama. Jedne noći kad je bio u kolibi, začuje dječji glas: Kristofore, iziđi van i prenesi me preko rijeke! Kristofor iziđe iz kolibe, ali ne vidje nikoga. Glas ga je zvao i drugi put, ali opet ne vidje nikoga. Kad na treći poziv iziđe, vidi uz obalu dječačića, koji ga je molio, da ga prenese preko rijeke. Kristofor ga stavi na rame, uze svoj štap i stane gaziti rijekom. Voda se je sve većma dizala, dijete mu je postajalo sve teže, kao olovo. Što je išao dalje, voda je više rasla, Kristofor se je pobojao da ne nastradaju u rijeci. Vrlo izmoren jedva prispije na obalu i pusti dijete na zemlju. Zatim mu reče: Djetiću, stavio si me u veliku pogibelj, bilo mi je teško kao da na leđima nosim cio svijet. – Djetić mu odgovori: nemoj se Kristofore čuditi, jer nisi nosio cio svijet nego onoga, koji je svijet stvo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

rio, ja sam Krist, tvoj kralj za koga si se ti rodio. A da znaš, da govorim istinu, kad se vratiš na drugu stranu, zadjeni svoj štap u zemlju iza kolibe, pa ćeš sutradan na njem naći cvijeće i voće. Pošto to djetić reče, iščezne. Kristofor učini što mu je bilo rečeno i sutradan nađe na usađenom štapu cvijeće i plodove poput datula. Bio je radostan, što se je njegova želja ispunila. Pun ljubavi Božje otiđe onamo gdje su bili mučeni kršćani..... Sv. Kristofor zaštitnik Vrtlari i trgovci voća uzimaju sv. Kristofora za zaštitnika, jer je njegov štap procvjetao i plodove donio. U Parizu su ga od 1412. g. i dalje kroz vjekove uzimali za zaštitnika. Na njegov dan, 25. srpnja blagoslivljalo se je voće u biskupijama Lombardije i Reimsa. Grčki rukopisi svjedoče da su ljudi u X. vijeku molili sveca za obilnu berbu grožđa. U Šibeniku na njegov dan postave se u njegovu ruku crni i bijeli grozdovi. Neki se utječu sv.Kristoforu za obranu od požara.Neki ga mole za očuvanje životinja, radi obrane od potresa, vedrine, nenadane smrti, sretnog putovanja itd. U Francuskoj, u Loreni i uvali Biesme te u šumama Argone na dan sv. Kristofora blagoslivljaju se djeca. Moći sv. Kristofora u Šibeniku Spominju se u dokumentu koji je pisao Nikola Michel, doktor, bailo i upravnik grada i otoka Krfa, 24. rujna 1484.Te je naime godine u kolovozu Juraj Marko Polo donio sv. Moći

IZ ŽIVOTA ŠIBENSKI BISKUPIJE SVECI

obala pred Katedralom za blagdane Šibenskih svetaca služila je kao sajmišni prostor u Šibenik, kad je bio biskup Luka Tolentić, poznat kao veliki diplomat. Biskup je poslao dva šibenska plemića, Ivana Petra Cvijetića i Damjana Eligostima s pismom mletačkog dužda k Michelu u Krf, da se raspitaju i dobiju potvrdu o moćima s. Kristofora. Michel se je raspitao kod svećenika, plemića, građana i puka na Krfu, te carigradskih bjegunaca, a osobito kod nekog plemića, koji je bio upravnik crkve sv. Kristofora u Carigradu, gdje su bile moći. Juraj Kalorhioriti po svojoj smrti je ostavio tri sina, od kojih je Marko dobio dozvolu od mletačkog dužda, da može nositi moći Kristofora u druge zemlje, skupljajući sredstva za otkup obitelji iz turskog ropstva. Narod je na Krfu bio protiv odnošenja moći iz grada, Marko ih je potajno uzeo i predao Jurju Markopolu svom rođaku i nekom Muriku, da ih predadu

kakvom kršćaninu, gospodinu. Istinitost moćiju napose su zakletvom posvjedočili Juraj i Muriki, koji su ih nosili u Pulju, Rim te u Francusku. Kad je biskup Luka Tolentić u Šibeniku umirao, moći sv. Kristofora držao je kod sebe, valjda s namjerom da ih daruje svom rodnom gradu Korčuli. A neki Šibenčani silom oteše moći i povrate ih u katedralu. 20. svibnja 1501. šibensko plemićko vijeće odluči poslati svoja tri člana k penitencijeru stolne crkve po oproštenje radi učinjenog nasrtaja te odobrenje da i nadalje, bez ičije grižnje savjesti, ostanu sv. moći u katedrali. To je bilo u skladu sa željom Mletačke Republike, koja je izjavila, neka moći ostanu u Šibeniku. To nam svjedoče dva duždeva pisma. Giani kaže: „ Katedrala u šibeniku se hvali posjedovanjem noge sv. Kristofora, koja

je iznešena iz njegove crkve u Carigradu g. 1453. Skrinja u kojoj je zatvorena je umjetničko djelo urešeno glavnim prizorima iz njegova života prema zlatnoj legendi. Vide se dvije krune od zlata, u koje je okovano drago kamenje, od kojih je jedan dar kraljice Elizabete žene Vjekoslava Velikog iz Ugarske, a drugo je bogati križ od suhoga zlata darovan od Ladislava kralja napuljskoga.“ Ovo ne odgovara istini, jer tih umjetničkih radova ni darova nije bilo. Ne znamo, odakle je pisac crpio takve podatke. Šibenski relikvijar sastoji se od drvene škrinje s kristalom sprijeda, a odozgo su lijepe glavice anđelića u drvu. Pokrivalo je od srebra u baroknom stilu s natpisom: Pes, crus et femur s. Christophori M.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Četnici i komunisti 1941. ŽUPNIKA JURJA GOSPODNETIĆA ISPEKLI NA RAŽNJU PROPOVIJED mons. Ante Ivasa, biskupa šibenskog na blagdan sv. Ane u Biskupiji kod Knina 2012. Blagdan svete Ane i Joakima našao je u vjerničkoj tradiciji našega hrvatskog naroda istaknuto mjesto, pa su brojne crkve i kapele, posvećene njima u čast, bile i ostale do danas mjesta hodočašća i vjerničkih molitvenih okupljanja.

Došli smo ovdje danas učiniti spomen na našu braću i sestre, da „ne zaboravimo baštinu što nam namriješe!“ A baština koju nam namriješe je velika i važna, obvezujuća za našu sadašnjost i budućnost: treba nam otkriti i svjedočiti pravu istinu o onome što se njima i s njima ovdje dogodilo. Jer oni su i istina o nama, oni su i naša istina... „Istina će vas osloboditi“, rekao je Isus. Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke…, i mnoga druga svjedočanstva kazuju da je na današnji dan 1941. godine župnik župe Drvar, vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji, za svoju djecu, za svoj narod, dakako oboružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Su-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

tradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka. Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici. Pobunjenici su napali vlak, župnika izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena. Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate. Župnika, vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli... Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši. Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom

IZ ŽIVOTA PROPOVIJEDI BISKUPIJE postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne očišćen od svega nepravoslavnog puka u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku kokarde. I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga... (Gojko Polovina piše o tim događajima: “... ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam, niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)...) I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih događaja. Mi ovdje nismo došli optuživati, ovo je mjesto ljubavi, ali sjećati se i zgražati se možemo i moramo! Mi smo se ovdje došli kršćanski moliti za našu braću i za pobjedu Istine o njima. Jer ta je istina bila ubijena i prešućena. Čak što više, najstrože je zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ bila je parola koja je nekima sve dopuštala i opravdavala i vješto skrivala. I to sve zato da bi se konstruirala druga „istina“, lažna istina koja je postala službena istina, privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska, antifašistička...) Jedino se ona smjela širiti svim propa-

gandnim sredstvima. Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je veličanstveni spomenik. Ona se slavila, morala se slaviti kao „Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH“ (i to antifašistički). Ako je to tako moralo biti, u stravičnoj ideologiji i praksi „sovjetskog“ komunizma crvene zvijezde, srpa i čekića, koji se proglasio i vladao kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i događaja.“Ili tako ili nikako!“, imamo pravo pitati u Slobodi istine: Čiji ustanak, ustanak na koga, i protiv koga? pitamo s ubijenim hodočasnicima svetoj Ani. Treba nam istina, a ne stare parole! Čujemo eto, kako će se opet podignuti isti spomenik, i kako će se na istom mjestu slaviti isto slavlje, istoj toj „revolucionarnoj Istini“. Smijemo li reći da je to zaprepašćujuće!! Radovali smo se kad smo mogli povjerovati da je došao kraj vremenima ubijanja, mučenja i masakriranja tolikih istina, da je došlo vrijeme da ubijene Istine budu iskopane, kako god to mučno bilo, da se istini dadne pravo na život, da se nepravedno osuđene istine rehabilitiraju, da im se dade

Mi danas ovdje molimo Gospodina, još jednom ustrajno i strpljivo, da se istina već jednom počne uvažavati, da se istina ne ubija i ne drži zakopana u grobu... jer nam je dosta otkrivenih jama i rovova, zakašnjelih sprovoda i ukopa tisuća o kojima se nije smjelo govoriti... ni za kojima ni majke nisu smjele plakati... počast, priznanje, zahvalnost, da se žrtvama da dostojna počast i svaka moguća zadovoljština. Da prestanu tolike i tako strašne traume koje su trovale ljude i ljudske odnose desetljećima! Znano je kako mnoge teške traume u čovjekovoj duši, u ljudima i narodima, u obiteljima, u društvu proizlaze upravo iz ubijenih istina, okrnjenih, izvrnutih, iz prešućenih, potisnutih istina. Mi danas molimo, moramo moliti da bismo u Istini i ljubavi, u oslobođenosti i slobodi mogli u zajedništvu, ljubavi i miru, živjeti svoju sadašnjost i svoju budućnost. Nije moguće i ne smijemo bez toga naprijed. Nema naprijed! „Molitva

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

PROPOVIJEDI Neka se već prestane s tezom kako je komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste.., sustavno trovao dušu i ovog naroda, neograničenom količinom mržnje na sve Božje vrijednosti: i bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja.., je duša ljudskog dostojanstva i ljudske duhovnosti“, govorio je moj predšasnik, biskup Srećko u najtežim danima kad je i ova crkva svete Ane bila srušena do temelja, (kad se opet ubijala istina), kad je osobno osjetio dokle može ići zaslijepljenost mržnjom zbog laži koja je bila stalno podržavana, poticana, jarena, baš zato da se ubije prava istina. Govorio je tako tada kad je tu nedaleko bio zaustavljen „balvan“ barikadama , i kad je mladić s druge strane barikade dovikivao onome što je biskupu naredio da iziđe iz kola: „ubij ga, to ti je Stepinac“. I tada je govorio iz vjere da jedino: „molitva čuva čovjeka i u najtežim časovima, da se ne zamrači u njemu čistoća pogleda, čistoća srca, dugoročnost i nada (u pobjedu istine). Molitva je unutarnja duša svega ljudskog života, svega ljudskog nastojanja.“ A iz ljubavi prema istini moramo ponoviti istinu, koja je jedna od najmučnijih muka i tragedija naše povijesti: da su nam istinu o nama često pisali drugi, za vojnim i politički stolovima od Venecije, Beča, Istambula, Pešte, Pariza, Moskve do Beograda... Dužni smo, iz poštovanja prema onima nepobroji-vima, koji su žrtvovali svoje živote za obranu i afirmaciju Isti10

na o nama. Dužni smo zbog svoje djece i mladih, zbog naše budućnosti. Dužni smo i zbog naše poznate sklonosti da brzo zaboravimo istine o sebi samima i prepuštamo da drugi pišu svoje „istine“ o nama. Dužni smo, jer nas je to u povijesti stajalo i još nas stoji velikih tragedija. Mnogi nam i danas pokušavaju ubiti istinu i pisati našu povijest svojim „novim-starim“rukopisom, domaćim i „Haškim“!(Predlažu nam čak i zajedničke školske udžbenike o takvoj povijesti). Mi danas ovdje molimo Gospodina, još jednom ustrajno i strpljivo, da se istina već jednom počne uvažavati, da se istina ne ubija i ne drži zakopana u grobu, jer nam je dosta otkrivenih jama i rovova, zakašnjelih sprovoda i ukopa tisuća o kojima se nije smjelo govoriti, ni za kojima ni majke nisu smjele plakati. Eto, već dvije Rezolucije Europskog Parlmenta govore o nužnoj potrebi da cijela Europa prepozna istinu: nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao zajedničku zlu ostavštinu, te da pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću. Naglašava važnost održavanja sjećanja na tu prošlost, jer bez istine o prošlosti i sjećanja na žrtve ne može doći do pomirbe. Treba priznati odgovornost za počinjene zločine i zatražiti oprost kao potrebu, da bi se postigao moralni preporod. Ima ih puno koji samouvjereno tvrde da to za nas ne važi. Hrvatski Sabor priznaje, kad je riječ o toj rezoluciji da je niska svijest hrvatske javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkog režima u Hrvatskoj, da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

žrtve zaslužuju sućut, (naročito oni koji su živi) razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Hrvatski Sabor se obvezuje istražiti istinu i pomoći svim institucijama da istinu istraže. Ne vidimo da se to radi ozbiljno, a institucije govore da im sve više izostaje i pomoć i podrška. Je li to moguće, smijemo pitati! Mi stoga i ovdje (ponovno) molimo i zaklinjemo sve koji to žele čuti i trebaju čuti da prestane već jednom to stravično manipuliranje istinom, fantomskim brojkama žrtava, mahanjem antifašizmom i svojatanjem antifašizma kao isključive komunističke zasluge, što je velika i pogubna neistina. Neka se već prestane s tezom kako je komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao dušu i ovog naroda, neograničenom količinom mržnje na sve Božje vrijednosti: i bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja, šireći i namećući svim sredstvima i neograničenim moćima partije tzv. revolucionarni moral i istinu u sva područja života. I okrutno se obračunavao s tzv. „reakcionarima“. (Iz djetinjstva pamtim pjesmu skojevaca: „Nosim kapu sa tri roga, ja se borim protiv Boga!“) Nitko nije tako ubijao Istinu kao komunizam, kad su mnogi bili na stravične načine prisiljavani ubijati Istinu u sebi, o sebi i drugima, izdavati svoju savjest. Mnogi su prolazili užase logora, zatora, kazamata, gdje su đavolskim metodama bili preodgajani za „istine“, prisiljeni lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila, i gađenja prema samome

IZ ŽIVOTA PROPOVIJEDI BISKUPIJE sebi! Mi i ovdje danas molimo da prestanu nove manipulacije istinom, poluistinama i lažima, jer se to uvijek pretvara u nove optužbe i poniženja, u nove bičeve mržnje i podjela, u nova nezadovoljstva i muke i nasilja. Nisu li i sve strahote Domovinskoga rata bile posljedice sustavno ubijanih istina i stravično konstruiranih laži i podvala, koje su smišljeno proizvodile osjećaj ugroženosti i poticale ideje o cijepanju i prekrajanu države Hrvatske, o tzv. Krajinama, u kojima više i ne bi bila hrvatska, nego srpska velika država. (Stara i poznata četnička ideja i cilj, koji je još u mnogim glavama, i ne samo u glavama!) Kao da ovaj narod hrvatski na ovoj zemlji svojoj nije nikad bio od nikoga i ničim ugrožen. Kao da nikad ni od koga nije bio na svojoj zemlji obespravljen, zanijekan. A mnogi su mu nijekali, osporavali i otimali ovu zemlju. Mnogi su bili istjerivani sa svojih ognjišta i raseljavani „milom i silom“ na sve strane svijeta. Od Europe do Ognjene zemlje i Novog Zelanda, rasuta je još cijela jedna Hrvatska, često zaboravljena, optuživana, proganjana. Mi danas ovdje molimo Boga i za one koji nemaju mira zbog počinjenih zlodjela u mržnji i laži, za one koje prešućene ili otkrivene istine peku, progone ili iritiraju, pa bi ih oni opet, po starom receptu prekrajali ili ponovno u grobove zakapali i za to opet optuživali. Izgleda kao da se takvi sve više međusobno ohrabruju i sve glasnije čuju, kako bi opet ušutkali istinu i svojom „istinom“ udarali pa i optuživali svoj na-

rod, kako je to, nažalost, i bilo. Mi molimo za one koji upornim ponavljanjem obmana i laži, kako komunizma, tako i obmana o Domovinskom ratu, o braniteljima otvaraju nove rane i izazivaju nove podjele, suprotnosti i političke obračune, siju nove nevjerice i sumnje te ugrožavaju tako potrebiti mir i sigurnost života u cijeloj državi. Ponavljam riječi biskupa sisačkog, mons. Vlade Košića izrečene u Bleiburgu ove godine: „Prestanite, molimo vas, s tim izluđivanjem našega naroda. Neka se priznaju sve žrtve. Neka prestanu ponavljanja laži, pisanje nedogođene povijesti i krivotvorenje Istine!“ Mi ovdje molimo Gospodina za kršćansku hrabrost i jakost duha i zajedništvo našega naroda, da uzmognemo, bez mržnje, koja nikome ne koristi a svima škodi, dopustiti i pomoći istini da nam se otkrije u svojoj cjelovitosti, jer samo nas „istina može osloboditi“, rekao je naš Gospodin, Učitelj i jedini pravi spasitelj svijeta. A treba nam prave slobode u

ovim vremenima novih iskušenja na svim područjima života. U slobodu ovoga naroda i zemlje hrvatske je uloženo puno ljubavi, brige, krvi, stradanja, žrtava. Za slobodu sve djece Božje Bog naš je založio sav svoj život na križu i pozvao nas da ga slijedimo. Križ je put i znak naše slobode u Bogu. Treba nam slobode, prave, Istinite Božje, Kristove slobode da bi mogli Istinu živjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u ljubavi živjeti i graditi bolji život i bolju domovinu, bogatu i sretnu za sve njezine ljude. Sloboda se mora dogoditi u nama, u našim pametima, srcima i duši. To može učiniti i darovati samo Bog. Sve drugo su isprazne fraze koji mnogi (naročito političari svih vrsta) koriste za nove podvale. Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada, darovi su neba, pogledaj u oči Stvoritelju svom. Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog. Amen!

Imamo pravo pitati, u Slobodi istine: Čiji ustanak, ustanak na koga, i protiv koga? Pitamo s ubijenim hodočasnicima svetoj Ani...

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

PROPOVIJEDI

SEdamdeseta obljetnica završetka D

BLEIBURG

DIJELOVI PROPOVIJEDI KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA NA SV. MISI U BLEIBURGU 2015. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa 12

Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitar-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

nog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvat-

IZ ŽIVOTA PROPOVIJEDI BISKUPIJE

Drugog svjetskograta

2015.

skoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miro-

slav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne na-

lazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u II. svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. "Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz Križni put" (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

PROPOVIJEDI godine, započela "Bleiburška tragedija" hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima po-

sebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: "Istina će vas osloboditi" (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pije-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

tet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu.

IZ IZ ŽIVOTA ŽIVOTA BISKUPIJE BISKUPIJE

Fra Lazar (ivica) Perica zaređen za svećenika IZVOR: zupa-vodice.hr U konkatedrali sv. Petra u Splitu, 27. lipnja 2015. na misnom slavlju kojega je predvodio, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić podijelio je devetorici đakona sveti red prezbiterata i zaredio ih za svećenike. Među njima je zaređen i naš sumještanin đakon fra Lazar (Ivica) Perica. U euharistijskom slavlju i svećeničkom ređenju sudjelovalo js 115 svećenika, te mnogobrojna rodbina, prijatelji, kolege, bogoslovi i broj-

ni Božji narod. Iz naše župe sudjelovali su, uz obitelj i rodbinu fra Lazara, nekoliko župljana i Župnik koji je imao čast obući u svećeničko ruho novozaređenog svećenika fra Lazara. Našem fra Lazaru i njegovoj obitelji od srca čestitamo. Želimo mu obilje Božjega duha, milosti i blagoslova te da uvijek ostane Gospodinu vjeran i bude ustrajan u svome svećeničkom pozivu i redovničkom životu u službi Bogu, crkvi i svome narodu. Preporučimo ga u svoje molitve i nakane, te molimo za nova svećenička i redovnička zvanja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Križni put župa grada predvodili redovnici

Zahvala Gospodinu za posvećenI život Križni put župa grada Šibenika održan je u petak 27. ožujka na tvrđavi Šubićevac. Tu pobožnost, koja se već petnaestak godina održava u petak prije Cvjetnice, prigodom Godine posvećenoga života animirali su predstavnici redovnica i redovnika koji djeluju u gradu Šibeniku. Sudionici pobožnosti bili su svjedoci zajedništva vjernika i redovnika. Mi danas ovim Križnim putem zahvaljujemo Gospodinu za posvećen život, život redovnika i redovnica u Crkvi, kazao je dekan gradskog dekanata i župnik župe Baldekin, don Tomislav Puljić. Ono što je duša u tijelu to su redovnik ili redovnica u Crkvi, istaknuo je vlč. Puljić. U pobožnosti je korišten tekst imena “Pođi za mnom” kojeg je prigodom Godine posvećenoga života napisala milosrdnica s. Stjepanka Stanić. 16

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PRVI KRIŽNI PUT ULICAMA VIDIKA IZVOR: svetipetar.wordpress.com Danas, 28. ožujka 2015., po prvi put smo prošli ulicama Vidika moleći križni put. Lijepo je bilo vidjeti stotinjak okupljenih vjernika kako svojom molitvom svjedoče vjeru. Krenuli smo od kapele sv. Mare i hodali sve do župne crkve sv. Petra.

POKROVNIK: Križni put na otvorenom

Područje na kojem Hrvati obitavaju od 8. stoljeća IZVOR: franjevci-split.hr Križni put i euharistijsko slavlje u Pokrovniku, župa Mirlović, predvodio je u subotu, 28. ožujka 2015. godine župnik fra Ivan Čupić. U Pokrovniku je dobrovoljnim prilozima i radom župljana uređen križni put od pećine u podnožju brežuljka pa do vrha na kojem je podignuta mjesna Crkva svetog Mihovila arhanđela. Na svakoj postaji podignut je kameni križ, a postavljeni su i reljefi s prikazima križnih postaja od umjetnog kamena i preliveni broncom. Prvih trina-

est postaja visoko je oko 2,5 metra, a četrnaesta je visoka čak pet metara. Križni put počinje na izvoru vode koji mještani od milja zovu ‘Pećina’, vijuga serpentinama uz brdo i završava na gradini gdje se nalazi crkva svetog Mihovila. Pokrovničani su imali potrebu za ovim križnim putem jer im je trebalo jedno mjesto, uporište kojem će se pokušati usmjeriti svaka obitelj. – Okupljanje na križnom putu postalo je tradicionalno svake godine. To je mjesto druženja i međusobnog poticanja na dobra djela. Župa Pokrovnik

spada u najstarije na ovom području, a ujedno je jedna od posljednjih ugaslih glagoljaških župa. Pokrovnik se po prvi put spominje u srednjem vijeku u darovnici kralja Bele IV. iz 1251., kojom se određuju granice šibenskog distrikta. Taj je prostor bio naseljen još od najstarijih vremena, od neolitika i antike do srednjega vijeka raznim narodima, Ilirima, Rimljanima, Avarima i Slavenima te, naposljetku, Hrvatima koji na njemu obitavaju još od 8./9. st.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Četvrti susret generacija žudija

sedamdesetak Žudija svih generacija IZVOR: zupa-vodice.hr Četvrtu godinu zaredom u subotu uoči blagdana Cvjetnice upriličen je tradicionalni su-

sret svih generacija vodičkih žudija. Ove subote, 28. 03. 2015. na susretu se okupilo oko sedamdesetak žudija svih ge-

neracija, od najstarijeg člana, gospodina Mirka Mateše (90 god.) do najmlađih osnovnoškolaca (12 god.) koji su ove godine prvi puta pristupili u družbu žudija. Susret je započeo sv. misom u župnoj crkvi koju je predvodio župnik. Na završetku je Šime Strikoman snimio zajedničku fotografiju. Nakon sv. mise susret je nastavljen večerom u moto klubu “Okit”. Večera je protekla u ugodnom druženju. Za vrijeme večere prikazan je dokumentarni film o vodičkim žudijima. Na kraju večere svoje svjedočanstvo o žudijima mlađima su prenijeli stariji žudiji, Vladimir Juričev-Polica i Josip Mateša.

ŠIBENIK: Prikazan film "Susret" posvećen redovnicima u Crkvi

Veza Hrvata i redovništva duga je skoro koliko i postojanje Hrvata na ovim prostorima U sklopu Dana kršćanske kulture u Šibeniku, u utorak 31. ožujka u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić prikazan je dokumentarni film „Susret: Darivanje Boga čovjeku“ redatelja Roberta Knjaza. Kao uvod u film s. Renata Azinović, franjevka od Bezgrešne; imala je izlaganje u kojem je predstavila ulogu redovništva i bogatstvo različitosti redovničkih zajednica koje djeluju u Hrvatskoj. Kako je istaknula velika raznolikost redovničkih zajednica rezultat je darova koje Duh Sveti slobodno dijeli onima kojima hoće kako bi ih osposobio za određeno djelo služenja u Crkvi s obzirom na povijesno-društvene razloge te izazove i kušnje s kojima se Crkva susretala i još uvijek susreće. Veza Hrvata i redovništva duga je skoro koliko i postojanje Hrvata na ovim prostorima. Uz dijecezanske svećenike i biskupe, naravno – ne umanjujem njihovu ulogu – upravo su redovnici tvorci hrvatskog ne 18

samo duhovnog, nego i nacionalnog i kulturnog identiteta. Bez njihove uloge i doprinosa, povijest Hrvata pisala bi se sasvim drugačije, istaknula je sestra Renata Azinović. Film „Susret: Darivanje Boga čovjeku“ donosi svjedočanstva dvije redovnice i dva redovnika, koji iznose svoja iskustva glede traženja i konačnog pronalaska svog životnog poziva. Taj je dokumentarac dio zajedničkog projekta HKVRPP-a i KVRPP-a BiH, te predstavlja dio projekta promocije duhovnih zvanja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Proslavljena Cvjetnica

Cvjetnica poziva na skromnost Misno slavlje za sve župe grada Šibenika na Cvjetnicu, 29. ožujka, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je katedralni župnik, don Krešimir Mateša. Obred blagoslova maslinovih grančica započeo je na šibenskoj rivi na trgu Pavla Šubića. Nakon blagoslova procesija s brojnim vjernicima uputila se prema katedrali svetog Jakova. U homiliji župnik Mateša ukazao je kako je Isus u Jeruzalem ušao na magarcu. To je bila snažna poruka ondašnjim stanovnicima Jeruzalema, a jednako tako i nama, današnjim vjernicima. Gospodin izabire magarca, a ne konja za ulazak u Jeruzalem. Magarac je simbol poniznosti, mira i radišnosti, a konj simbolizira uznositost i spremnost za rat. Za mesijanski ulazak u Jeruzalem Isus je trebao magarca i skromne, vjerne ljude, poručio je vlč. Mateša. Skromni Isusov ulazak u Jeruzalem je u suprotnosti s osjećajem za veličinu i uzvišenost koju je pružao Jeruzalem kao grad pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je u sebi gajio nadu u dolazak obećanog mesije. No Isusa nije prepoznao. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima. U svemu tom sadržana je poruka nama. Ne smijemo gajiti krive nade i čekati krivog mesiju ne

shvaćajući da je mesija tu. Mi kršćani pozvani smo poput jednostavnog jeruzalemskog puka skrenuti pozornost našem društvu koje gradi svoju budućnost poput ondašnjeg Jeruzalema u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju želja i očekivanja. Oholo društvo ne može primiti mesiju nego ga samo razapeti zbog dobrobiti koja nije ništa drugo nego laž i obmana, poručio je vlč. Mateša. Mi smo Gospodinu pozvani staviti na raspolaganje svoju skromnost. Mi ne smijemo graditi društvo koje je zatvoreno za mesiju nego onakvo društvo koje prepoznaje njegovu ulogu i koje uči od njegove poniznosti, zaključio je vlč. Mateša koji je pozvao vjernike da dane Velikog tjedna iskoriste za duhovno dobro.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Svećenici slavili Misu posvete ulja

mi nismo svećenici samima sebi niti sami za se Misu posvete ulja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku na Veliki četvrtak, 2. travnja, predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Uz biskupa koncelebrirali su dijecezanski i redovnički svećenici koji djeluju na području Biskupije. Posluživao je đakon Provincije presvetog otkupitelja, fra Lazar Perica. Na slavlju je koncelebrirao i provincijal Hrvatske salezijanske provincije, don Pero Orkić. Biskup Ivas u homiliji istaknuo kao se na Veliki četvrtak Crkva raduje velikom daru svećeništva. Raduje se što je nas grešne ljude Gospodin po Isusu Kristu učinio pomazanicima. Ušli smo u tajnu Isusovog Života i djela, a na poseban način njegova svećeništva. Svi smo mi svećenički i Božji narod. Ovom svetom misom Crkva slavi i poseban dar 20

svećeništva. Ovom misom slavi se Božji dar svećeničkog posvećenja kojim njegovi izabranici po pomazanju na svećeničkom ređenju primaju svećeništvo u punini biskupova svećeništva, kazao je biskup Ivas. Trajna je vjera Crkve da mi nismo svećenici samima sebi niti sami za se; da svećeništvo nije naše vlasništvo nego isključivi Božji dar Crkvi, ljudima, obiteljima i narodu, ne tek zatvorenim grupama. Moramo priznati da se tu počesto zaboravimo, poručio je biskup Ivas. Naglasio je kako Crkva za Misu posvete ulja u misalu kaže da je ona znak tijesne povezanosti prezbitera i prezbiterija s biskupom. To je takva povezanost da svećenik izvršenje svoje svećenike službe može i smije vršiti je-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

dino u zajedništvu i jedinstvu s mjesnim biskupom, papom i u zajedništvu s braćom. Stoga je Isus u dubokoj potresenosti, znajući da će svojeglavost svećenika često stajati njegovu Crkvu mnogih razdora i brojnih raskola, baš na posljednjoj večeri molio za jedinstvo i zajedništvo u Crkvi. Braćo svećenici, zajedništvo vjere, molitve, nauke, života, suradnje i rada u ljubavi najveća je šansa Crkve u razjedinjenom svijetu, ispražnjenom od ljubavi i milosrđa. Čuvajmo naše zajedništvo kao dušu u sebi. Čuvajmo ga i živimo ga i molimo jedni za druge. Molite braćo i sestre, molite za svoje svećenike, te za svoga biskupa: sadašnjega i budućega, zaključio je homiliju biskup Ante Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Obredi Velikog petka Obrede Velikog petka u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, 3. travnja, predvodio je katedralni župnik, don Krešimir Mateša. Nakon službe riječi i pjevane Muke po Ivanu župnik Mateša u homiliji vjernicima je ukazao na važnost Velikog petka. Za produbiti otajstvo koje se dogodilo na Veliki petak dobro je promisliti o nekim Isusovim riječima izrečenim za vrijeme muke. Te riječi uvode vjernike u tajne Velikog petka, naglasio je vlč. Mateša. Nakon otkrivanja i ljubljenja križa, te pričesti, uslijedio je ophod s križem oko šibenske

katedrale. U obredima su sudjelovali brojni vjernici, među kojima su bili i pripadnici Ši-

benske gradske straže koji su odjeveni u povijesne odore uveličali slavlje i procesiju.

ŠIBENIK: Predstavnice redovnica ocu Biskupu čestitale Uskrs Predstavnice redovnica Šibenske biskupije pohodile su 4. travnja biskupa mons. Antu Ivasa kako bi mu čestitale Uskrs. U ime okupljenih sestara čestitku je uputila s. Ivanka Čatipović, milosrdnica. Istaknula je kako je “svjetlost pobijedila tamu, a smrt postala život. Bog nam je pokazao kako patnja, ma koliko teška bila nema zadnju riječ i da je vječnost konačni cilj ljudskog postojanja. U Godini osoba posvećenog života na poseban način smo pozvani na dublje ispitivanje svoje posvećenosti i usmjerenosti vječnim vrednotama... Svijet traži radosne svjedoke vjere. Neka se Kristova radost očituje u našem življenju...” Zahvalivši sestrama na čestitki biskup im je uputio poticaj kako je “Uskrs dar zajednistva, dar Crkve. Ujedno je i naš osobni susret s Gospodinom, susret oči u oči. Upečatljiva je scena iz Getsemanije gdje apostoli nisu uspjeli bdjeti uz Isusa ni sat vremena. Spavamo li mi svećenici i redovnice ili bdijemo? Sveti otac pokušava probuditi Crkvu i ući s Gospodinom u Njegov križ, Njegov grob i s Njim uskrsnu-

svjetlost je pobijedila tamu, a smrt postala život ti. Vidimo i sami kako to nije lako. Želim vam stoga sretan i probuđen Uskrs. Uđimo duboko u otajstvo Uskrsa”. tekst i foto: s. Mandica Starčević

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Uskrsno slavlje predvodio biskup Ante Ivas

u svijetu ima sve više širitelja nekulture smrti Uskrsno misno slavlje u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, u nedjelju, 5. travnja predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U uvodnom dijelu slavlja biskup je kazao kako je Isus uskrsnuo da u naš ljudski nered unese red Božji. Isus je naš nemir koji govori da na ovoj Zemlji ima šanse za život jer je Zemlja djelo njegove ljubavi. U homiliji je ukazao kako je Isus ovih svetih dana želio da ga susretnemo. Želio je da ga susretnemo na Cvjetnicu, u dvorani posljednje večere, ispod križa na Veliki petak. Želio je da ga susretnemo položenog u grob. Isus nas je doveo i ovoga dana da slavimo Uskrs da nam obriše suze i da u nama sve zaigra od slavlja života u izobilju. I danas uskrsni događaj zbu22

njuje. Neki i danas uporno viču: Bog je mrtav. Uskrsnuće je priča i prevara. Mnogo je danas nevjernih Toma, razočaranih vjernika i bjegunaca. U našem svijetu sve više je grobova. Najstrašniji su oni u rodilištima svijeta, upozorio je biskup. Istaknuo je kako u svijetu ima sve više širitelja nekulture smrti, mržnje, netolerancije, trgovine ljudima, gramzljivosti i fanatizma svake vrste. Potom je ukazao kako uskrsno evanđelje poručuje da ne bježimo od Isusova groba. To nije prevara ni utvara. Sagnimo se ponizno i uđimo u Kristov grob jer Krist nas može osloboditi svih povoja i ubrusa smrti. Susret s Kristom i život po njegovom primjeru život je u ljubavi koja se daje i žrtvuje. Uskrsnuće je jedini

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

izlaz iz umiranja, središnja je poruka Uskrsa, kazao je biskup. Uđimo u Kristov grob i povjerujmo da je Krist Božji odgovor kako je život jači od smrti, da smo u uskrslom Isusu bogatiji nego što vjerujemo. Uskrs je himna Bogu i njegovoj ljubavi, a jednako tako čovjeku i Zemlji jer sve je Uskrsom spašeno. Uskrs vodi iz nepravde svijeta. Uskrsli dolazi i želi putovati s nama. On je s nama na našim oltarima i s obiteljima. Šalje nas po svemu svijetu živjeti i propovijedati evanđelje života, mira i ljubavi, poručio je biskup. Nakon misnog slavlja preko kojeg je pjevao Mješoviti katedralni zbor, vjernici su tradicionalno u dvorani biskupske palače biskupu Anti Ivasu osobno čestitali svetkovinu Uskrsa.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SKRADINSKI BUK: Uskrsni Emaus okupio velik broj vjernika

Zahvala utemeljitelju Emausa don Anti Lovriću Caparinu

Uskrsni Emaus ili Uskrsna euharistija u prirodi tradicionalno je slavljena na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka. Slavlje je uz koncelebraciju petnaestak svećenika predvodio skradinski župnik, don Gabrijel Jagrinec. Ovogodišnji Emaus uz domaće vjernike okupio je i velik broj hodočasnika i svećenika iz Splitsko – makarske i Zadarske nadbiskupije. Okupljanja na Uskrsni ponedjeljak na Skradinskom buku započela su skromno 1996. godine kad se mali broj entuzijasta, vjernika Skradina, po prvi puta okupio. Zahvaljujući nekadašnjem župniku Skradina, don Anti Lovriću Caparinu ova manifestacija prešala je lokalne granice, te je prepoznatljiva po kruhu koji se na kraju slavlja blagoslivlja i dijeli vjernicima, kazao je župni vijećnik iz Skradina, Marko Petrović. Posebnost Uskrsnog Emausa na Skradinskom buku je duhovna dimenzija samog okupljanja, kazao je župnik Skradina don Gabrijel Jagrinec. «Radujemo se euharistijskom zajedništvu jer smisao Emausa je zajednički stol i u

zajedništvu prepoznavanje Krista u životima», istaknuo je župnik. U homiliji je istaknuo kako su vjernici pozvani poput učenika iz Emausa prepoznati Isusa u euharistiji. Uskrs preobrazba. Uskrs je kada nakon euharistije izađete promijenjeni. Ulaz u Nacionalni park za sve hodočasnike bio je besplatan, a kruh koji je blagoslovljen darovala je pekara Matkol.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Misno slavlje u šibenskom zatvoru

Ne dopustite da vam prošlost, loša iskustva i sustav oduzmu radost Uskrsa Uskrsnu poruku ljubavi i nade zatvorenicima Okružnog zatvora u Šibeniku u utorak, 7. travnja donio je generalni vikar Šibenske biskupije, mons. Marinko Mlakić. U zatvorskoj kapeli Uzvišenja sv. Križa predvodio je misno slavlje na

kojem je sudjelovalo četrdesetak zatvorenika. Uz generalnog vikara je koncelebrirao i bolnički kapelan, fra Mate Topić, te pater Tomislav Mesić, CSSp. Pjevanje je animirao biskupijski zbor mladih, Laudantes.

U homiliji je ukazao kako se Uskrs može vidjeti u svakom detalju ljudskog života. Ne postoji životno stanje, jad, bolest, smrt ili zatvor u kojem se ne bi mogla roditi nada da je život Božji dar. Uskrs je šansa života. Uskrs je poruka da nitko nikada u nama ne može uništiti klicu života. Uskrs će se dogoditi u konačnici na završetku života. U sadašnjem trenutku imamo svetu Misu. Ako sudjelujemo u misi i pričestimo se, mi izravno ulazimo u misteriju Isusove smrti i uskrsnuća, kazao je između ostalog u homiliji mons. Mlakić. Zatvorenicima je poručio da su Božja djeca i da se moraju radovati. Ne dopustite da vam prošlost, loša iskustva i sustav oduzmu radost Uskrsa.

Primanja i obećanja Frame Šubićevac

po uzoru na sv. Franju iz Asiza dosljednije živjeti radost Kristova evanđelja “Evo me!”, radosno su uskliknuli članovi Franjevačke mladeži Šibenik – Šubićevac u subotu, 11. travnja 2015., u crkvi svetoga Ante Padovanskog. Primljeno je 10 novih članova, 5 je dalo prva obećanja, dok ih je 9 obnovilo obećanja da će na godinu dana po uzoru na sv. Franju iz Asiza dosljednije živjeti radost Kristova evanđelja u Crkvi i društvu. Na poseban način približiti se malenima ovoga svijeta kako bi i sami u poniznosti dohvatili nešto od Božje ljubavi.Svetu misu predvodio je fra Božo Morić, gvardijan i župnik župe sv. Ante Padovanskog – Šibenik. Uz župljane te drage goste iz okolnih framaških zajednica, slavili su i fra Božo 24

Mandarić iz Gračaca, fra Ivan Penava iz župe sv. Petar - Šibenik, te fra Lazar Perica kao đakon i voditelj Frame Šubićevac. Za novo vijeće Frame Šibenik – Šubićevac izabrani su: predsjednica – Josipa Slavica, potpredsjednica – Ivana Abramac, voditeljica formacije – Laura Josipović, tajnica – Anđela Kulaš, blagajnica – Lucija Stijelja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Susret krizmanika Gradskog dekanata Susret krizmanika Gradskog dekanata Šibenske biskupije održan je u subotu, 11. travnja u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Susret kojeg su osmislili animatori Šibenske biskupije okupio je velik broj krizmanika koji su kroz aktivno sudjelovanje i radionice razmišljali o kršćanskim vrijednostima u svakodnevnom životu. U uvodnom dijelu susreta krizmanike je pozdravio generalni vikar mons. Marinko Mlakić koji je ukazao na značaj sakramenta Potvrde u životima mladih ljudi. Kako je kazao Antonio Smoljić, instruktor animatora Šibenske biskupije, mladi ljudi kroz zajednički rad i razmišljanje lakše dolaze do spoznaja koje ih uvode

značaj sakramenta Potvrde u životima mladih ljudi.

u bit kršćanske vjere. Sličnog je mišljenja i biskupijski povjerenik za pastoral mladih, don Gabrijel Jagarinec. Želimo krizmanicima pokazati da je prekrasno biti dionik Crkve i kako Crkva ima širinu i dosta toga za dati mladima.

ŠIBENIK: Obitelj i brak tema rekolekcije Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 22. travnja u zgradi “Sjemeništa” u Šibeniku. Susret je započeo molitvom Srednjeg časa i meditacijom. Središnji dio rekolekcije predvodili su župnik župe bl. Alojzija Stepinca iz Koprivnice, Krunoslav Pačalat i zauzeti vjernik laik, Miroslav Koštarić. Govoreći o pastoralu braka i obitelji u župnoj zajednici, vlč. Pačalat istaknuo je kako je za kvalitetno djelovanje nužno imati oformljene vjernike koji će uz svećenika

djelovati u župi. Istaknuo je važnost duhovnog vodstva svećenika te pojasnio kako je za svećenika jako važno da se angažira u obiteljskom i bračnom pastoralu. Bračnim parovima i obiteljima važna je životna ispovijest. Važno se osloboditi grijeha kako bi se moglo kvalitetno

živjeti bračni život, rekao je vlč. Pačalat. Koštarić je govorio o osobnom iskustvu u bračnom i obiteljskom pastoralu. Posvjedočio je kako mu je u bračnom i obiteljskom životu neprocjenjiva uloga župne zajednice i duhovnoga vodstva svećenika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Stručni skup vjeroučitelja

Doprinos vjeronauka odgoju za posvećeni život IZVOR: katehetski-si.com.hr Pod pokroviteljstvom Katehetskog ureda Šibenske biskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje u subotu, 18. travnja 2015. održan je stručni skup za vjeroučitelje. Skup pod naslovom Doprinos vjeronauka odgoju za posvećeni život održan je u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Sudjelovanju na stručnom skupu odazvalo se pedesetak vjeroučitelja Šibenske biskupije. Program sastavljen od prijepodnevnog dijela od dva predavanja i rasprava na temu te od popodnevnoga dijela u kojem su se vjeroučiteljima u duhu ove godine posvećena života predstavile redovničke zajednice koje djeluju na području biskupije započeo je uvodnim 26

riječima organizatora i biskupa. Nakon molitvenog početka prva je sve prisutne pozdravila s. Jakica Vuco, OP, predstojnica Katehetskog ureda Šibenske biskupije, navodeći neka temeljna pitanja us kojima se susrećemo u svakodnevnom životu i radu te je posebno istaknula temeljno pitanje koje je zapravo postavio papa Franjo: jesmo li mi kvasac ovome svijetu? Naime, tražimo od mladih da budu dosljedni, a jesmo li mi dosljedni, jesmo li se usidrili u svoj život ili smo otvoreni riječi Božjoj i susretu? Možda danas nećemo čuti sve odgovore, ali otvorimo se i sigurno će biti plodova ovoga susreta i za naše živote, naglasila je s. Vuco. Slijedeći je sve sudionike sku-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

pa pozdravio domaćin, biskup Ante Ivas prisjećajući se kako je za njega Veliki četvrtak najljepši dan, pun ljubavi i bogat porukama, izdvojio je kako je između ostaloga u činu toga otajstva što nam je ostavljeno na spomen molitva Ocu za nas, da budemo posvećeni u Istini. No, tako i sv. Pavao poziva: budite sveti! To je vječno pitanje naših života, koliko smo pobožni, živimo li po Božju ili po čiju? Trebamo živjeti po Božju jer Bog je htio baš nas učiniti dijelom svoga djela, svoga vlastita života, Bog je nas prihvatio, posvetio, s Njime smo su-življeni, su-uskrsli to je stvarnost našega života. Pitanje je uvijek koliko se taj Božji dar na nama vidi, koliko drugi vide da smo mi Božji. Evo puno govorimo ove godine o posvećenu živo-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE tu, istaknuo je biskup Ivas, pa volio bih da ova godina bude poticaj razvoju svijesti da smo dužni biti bogati Božjim duhom i ovaj stručni susret naka Vam svima pomogne da otkrijete nanovo što to nosite po krštenju, po sakramentima, po Kristu, da više budete Božji, po Bogu. Nakon uvodnih pozdrava moderator programa Marko Majetić, voditelj ŽSV-a, je započeo radni dio programa citiranjem Vita Consecrata, odnosno pozivom da osim osvrtanja na bogatu prošlost svjedočenja Evanđelja svoj pogled usmjerimo ka budućnosti. Naime upravo ovaj skup ima jedno temeljno pitanje koje valja promisliti: koliko vjeronauk pomaže u odgoju pojedinaca na spremnost za radikalno svjedočenje Evanđelja, za posvećeni život. Uslijedilo je prvo predavanje Božji poziv u tekstovima Starog i Novog zavjeta u kojem je dr. sc. Ivan Bodrožič naglasio kako je zbog mnoštva primjera u tekstovima SN i NZ bilo je potrebno učiniti jednu sintezu kako bi se razumjela poruka upućena nama. Stoga je odlučio dodatno dopuniti naslov ekstenzijom: kako Bog nama progovara i kako nas poziva. Stoga je predavač istaknuo stožerne točke poziva: poziv je Božji izbor, Božja pristranost, Bog bira prema Božjim kriterijima, poziv se ostvaruje kao neka vrsta dijaloga u kojima Bog ima glavnu riječ za koju ima dobre razloge i određeni cilj. U kontekstu istaknutoga, poziv i zvanje su čin kojim Bog nekoga poziva na temelju inicijative svoje ljubavi na koji osoba odgovara, osoba je

pozvana na su-djelovanje, na su-odgovornost. Poziv se može promatrati iz perspektive Boga (Božja inicijativa kojom Bog sebe daruje te darujući sebe poziva) ili iz čovjekove perspektive (zvanje je poziv, životna zahvaćenost Bogom na koju treba odgovoriti). Zvanje je stoga najprije dar Božji pri kojem se ostvaruje dijalog. Navevši primjere Izabranog naroda, Ezava i Jakova, predavač je naglasio kako Božji izbor čovjeku, koji ne vidi sve, može izgledati pristrano. No promatramo li stvari u svijetlu Krista Gospodina vidimo kako Bog nije pristran. On ne želi biti dobar samo jednima, Bog izabire jedne ali da Boga svjedoče, a ne da se hvale svojim izabranjem, dobrotom, plemenitošću. Bog je među pozvanima prisutan kako bi oni svjedočili drugima Božju prisutnost. Ako se Bog opredjeljuje za jednoga ne znači da ne voli drugoga, nego da do drugoga može doći preko izabranoga, daje ljubav jednima kako bi je prenijeli drugima, a ne njome se hvalili. Od izabranika se stoga očekuje da se izloži kako bi svjedočio za Boga, a za takvo svjedočanstvo najbolji primjer nalazimo u Isusu. Kod njega nema dvosmislenosti, Isus jasno pokazuje da po njemu, njegovu pozivu Bog poziva svakoga čovjeka, jer Bog ne pravi razliku, želi spasenje svih i to je bit poziva. Poziv je poziv za svjedočenje, ne za gospodarenje nego za služenje. No, Božji poziv je ponekada nerazumljiv, baš stoga jer je uvijek pristran, ali ne način našega razumijevanja pristranosti. Bog je uvijek pri-stra-

ni ljubavi, pri-strani slobode, pri-strani dobra. Stoga Bog nekoga izabire je želi biti pristran da na vagi prevagne uteg njegova milosrđa, ljubavi i dobrote. A onaj tko je odbačen, odbačen je jer se sam osuđuje jer se ne da uvući u rijeku Božje ljubavi, poziva i izbora dodao je predavač. No, Božji poziv je izbor ljubavi stoga Bog ne dopušta da čovjek onemogući Njegovu ljubav, dobrotu. Bog traži put do ljudskoga srca, do pojedinca iz kojega tada može poteći izabrani narod; Abraham, apostoli itd. Bog može pozivati izravno npr. Abraham, ali Bog poziva i po ljudima npr. izbor apostola Matije. Pitanje je sada koliko se mi damo zahvatiti i koliko doista naviještamo drugima radost Božanskoga života. U kontekstu teme ovoga susreta ne smijemo zaboraviti kako je autentičan način Božjega poziva i preko naših riječi, Bog nekoga može pozvati i preko nas. Stoga je danas potrebno prenositi autentičnost Božje riječi, potrebno je svjedočiti povezanost s Bogom. No, Bog ne bira po našim kriterijima. Prvi kriterij Božjega poziva je vjera (Abel, Abraham, David). Naime, Bog ne poziva najpametnije, najsposobnije, Bog ima svoje uzvišene kriterije i njih valja prihvatiti, Bog bira onoga tko je spreman biti vjeran, na raspolaganju, one koji se daju pozvati, zahvatiti itd. Onaj tko se trudi čuti Božji glas prepoznati će u tim kriterijima klicu Božanskoga života koje se očituje u proturječju Božjih i čovjekovih kriterija, jer tko bi birao križ, odricanje sebe. No činjenica je da nas Bog poziva da bi nam sebe

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE dao, ali kako će nas ispuniti ako smo puni sami sebe. Kriteriji lišavanja poradi primanja Božjega života to je obilježje poziva. Tko nije kadar to shvatiti taj se onda čudi: tko će ići u redovništvo, jer ne vidi što prima. Stoga je nutarnji dijalog s Bogom nužan element kako bi se razabralo između Božjega i moga glasa jer poziv dolazi od Boga, a ne od nas, kako bi se razaznalo Božji od kriterija svijeta. Konačno cilj Božjega izbora je da narod bude narod svet među drugim narodima, da svojim svjedočanstvom bude svijetlo među drugima. On bira one koji će se posvema posvetiti širenju Božjega djela. Izabrani nekada nisu kvalificirani ali su od Boga poslani. Konačni cilj Božjega djelovanja je spasenje duša. Pozvani se stoga mora dati uvući u dinamiku Božanskoga života baš kako što je u tu dinamiku ušao Krist. Dati se pozvati znači prihvatiti da nam Bog daruje poslanje, postati pomazanik koji se angažira svjedočiti u narodu. Na kraju na pitanje kako izgovoriti svoj da na Božji poziv možemo odgovoriti: po primjeru onih koji su bili Božji svjedoci prije nas. A vidjeli smo da onaj tko je pozvan, pozvan je cijelu svoju egzistenciju staviti u Boga i svoj život pretvoriti u svjedočenje Božje prisutnosti i poziva drugima da shvaćaju što je njihovao poslanje u svijetu. Drugo predavanje je održao fr Jozo Čirko, OP na temu: Suvremena evangelizacija i mladi Izlagač je progovorio je temu izložio iz perspektive bogatoga osobnoga iskustva napominjući kako je prvo pitanje 28

uopće što je to nova evangelizacija? Je li nam uopće potrebna neka nova evangelizacija ili? Vidjeli smo kako poziv postoji i u Starom zavjetu i često su danas motivi odlaska u posvećeni život upravo primjeri poziva iz SZ. Usporedivši suvremeni nogomet sa prijašnjim nogometom fr Čirko je naglasio kako mu se čini da je upravo takva razlika između stare i nove evangelizacije. Naime, promijenilo se shvaćanje nogometa i potrebne su neke nove akcije da bi se ljude oduševilo za onaj zapravo isti nogomet, odnosno potrebne su neke nove akcije kako bi se mlade oduševilo za istoga Krista. Pitanje koje se stoga postavlja jest: kako doprijeti do mladih da prihvate Crkvu, nauk Crkve? U ovom vremenu prolaznosti ne preostaje nam ništa nego se vratiti na pravi put Istine bez straha da napustimo neke osobe i društvena utočišta. Pozvani smo vratiti se Bogu, baš kako što nas poziva i papa Franjo. Nova evangelizacija je poziv osloboditi se mreža koje su nekoć služile, a mi smo danas u njima upetljani. Pravi odgovor se nalazi u entuzijazmu našega posvećena života. Kakva je moj život, jer apostoli nisu bili pozvani ostaviti mreže nakratko nego zauvijek, bili su pozvani ostaviti sve, odgovoriti potpuno, a tako i mi. Stoga je valjano pitanje je li Krist naše blago, moje bogatstvo ili ga tražim negdje drugdje? Je li naša vjera istinska ili simbolička? Crkva mora biti posljednje institucija koja će stati na stranu nemoćnih, ne simbolička već istinska svjedokinja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Zatvoreno srce je danas dodatni problem za novu evangelizaciju, istaknuo je fr Ćirko, a često dolazi od ljudi koji su kršteni, a ne poznaju izvor svoga života. Pitanja koja se danas pojavljuju su brojna: kakva je naša vjera, kakvo je moje poznavanje Krista, kako se susrećemo s današnjim vjernicima, novim Tomama današnjice? U ovom vremenima naša vjera mora biti doživljena, poticajna, original! To nije lako, ali da bi bilo tako i mi moramo primaknuti svoje ruke kao Toma kako bi i mi osjetili da je to baš taj Krist koji jest i tada ćemo moći postaviti standarde i u svojem životu koji će biti obilježje svjedočanstva: vidjeli smo Gospodina! Odgovoriti snagom svoje vjere, radosno, postojano i oduševljeno. Mladi danas od nas ne traže teologiju, pamet, samo vjeronauk, njima trebam ja, moje vrijeme, ja se moram njima darovati, stoga nije izgubljeno mladima dati sebe, možda će im jedna naša rečenica promijeniti život zaključio je predavač. Nakon zanimljive tematske rasprave, razgovora i dijeljenja iskustava rada s mladima uslijedila je pauza te obavijesti sudionicima nakon čega je susret završen zanimljivim kratkim predstavljanjima redovničkih zajednica i to redom: benediktinke, dominikanke, franjevke od Bezgriješne, školske sestre franjevke, milosrdnice, treći svjetovni red sv. Franje, franjevci konventualci, franjevci provincije Presvetog Otkupitelja te misijska Družba Duha Svetoga. s. Ivana Pavla Novina, OP

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - SVETI FRANE: Blagoslovljen relikvijar svetog Ante Padovanskog

U sklopu pobožnosti „Trinaest utoraka svetom Anti“ u crkvi svetog Frane u Šibeniku, u utorak, 28. travnja blagoslovljen je moćnik svetog Ante Padovanskog. Misno slavlje i blagoslov predvodio je gvardijan samostana svetog Frane, fra Ivan Bradarić. U uvodnom djelu slavlja naglasio je kao

će misno slavlje predvoditi za sve dobročinitelje samostana i tako im zahvaliti za učinjena dobra. Sam moćnik koji prikazuje poprsje svetog Ante s djetetom Isusom, dar je dobrotvora koji želi ostati anoniman. U homiliji otac Bradarić istaknuo je kako je pobožnost svetom Anti duboko u tradiciji samostana svetog Frane. Doprinos toj tradiciji i ovaj je relikvijar koji na mjestu srca ima medaljon s dijelom tijela svetog Ante. Pobožnost svetom Anti je kristocentrična, odnosno

sveti Ante upućuje prema Kristu, kazao je fra Ivan Bradarić koji je vjernicima približio riječi pape Pia XI.: „po Antunu k Isusu“. Vjernici u vjeri dolaze svetom Anti, koji po njegovom primjeru čuvaju Isusa u svojim srcima. Vjerujem da će ovaj relikvijar biti poticaj koji će nas dovesti do svetog Ante i usmjeriti prema Isusu. Vjerujem da ste svi na taj način ovdje i da na isti način štujete i ostale svetce. Po Antunu, Franji i ostalim svetcima k Isusu, zaključio je homiliju otac Bradarić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Caritas župe sv. Ante Knin pomogao 735 obitelji IZVOR: franjevacki-samostan-knin.hr Caritas župe sv. Ante Knin u prvih pet mjeseci ove godine (1. 1. - 31. 5. 2015.) pomogao je 1 974 puta 735 obitelji sa 2 010 članova, od čega s 1 196 obiteljskih paketa hrane i higijene, 215 puta s rabljenom odjećom i obućom, te 563 puta s ostalom pomoći (voćem, povrćem, novčano - kupnjom lijekova, za odlazak na liječničke preglede u drugi grad, kućanskim potrepštinama, drvima za ogrjev, kumstvom “5 za 1” i drugom karitativnom pomoći. U Caritasovoj pučkoj kuhinji pripremljeno je i podijeljeno 13 285 toplih obroka od čega je 3 535 dostavljeno na kućne adrese starim, invalidnim i bolesnim osobama koje po tople obroke ne mogu doći u pučku kuhinju.

Sada se u pučkoj kuhinji za 53 obitelji priprema i podijeli 87 toplih obroka, od čega se 20 dostavlja na kućnu adresu. Iskreno i od srca zahvaljujemo svim našim dobročiniteljima na ljubavi i pomoći koju iskazuju vrijednim darovima, bez čije pomoći ne bismo mogli pomoći našu siromašnu braću i sestre. Živa vjera i djelotvorna ljubav koju očituju svojim darovima, pomaže nam nadvladati poteškoće s kojima se susrećemo u svom djelovanju, a ujedno daje potvrdu našem radu i nastojanju, da siromašnima život učinimo ljepšim i dostojnim čovjeka. Neka Gospodin po zagovoru sv. Ante i Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta podari obilje svoje ljubavi i milosrđa svima vama.

ŠIBENIK: Hrvatska žena i biskupijski Caritas organizirali susret starijih osoba

poticanje zajedništva i međugeneracijske solidarnosti

Udruga Hrvatska žena i Karitas Šibenske biskupije u srijedu, 20. svibnja u Katoličkom domu biskupa Jeronima Milete organizirali su tradicionalni susret osoba treće i četvrte ži30

votne dobi. U bogatom programu koji su organizirale članice udruge sudjelovali su: učenici katoličke osnovne škole, djeca iz Dječjeg katedralnog zbora, pjesnikinja Vinka Anić,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

kulturno umjetničko društvo iz Primoštena, te članice Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestra koje su kontrolirale krvni tlak i šećer. U ime organizatora riječi pozdrava uputila je Antonija Šare, članica udruge Hrvatska žena. Ovakvi susreti potiču zajedništvo i međugeneracijsku solidarnost. Upriličeno druženje bilo je ujedno i jedno veliko hvala svim osobama treće životne dobi za rad i trud koje su uložili kako bi svim nadolazećim generacijama bilo bolje, istaknuto je na skupu koji je završio prigodnim agapeom.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Skradin : Osnovana bratovština „ Sv. Križa „

očuvanje vjere, kršćanskog života, nedjeljna i blagdanska misa Naša je šibenska biskupija, napose župa Skradin, obogaćena još jednom bratovštinom. Nakon višemjesečnog rada, uz podršku našeg župnika don Gabrijela, izrađen je statut Bratovštine te potpisom našeg biskupa Ante Ivasa na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 2015. nakon svečane mise, muški članovi, ukupno 32 vjernika, odani našoj župi, osnovali su bratovštinu pod imenom „ Bratovština sv. Križa“. Cilj i moto udruge je ponajprije očuvanje vjere, kršćanskog života, nedjeljna i blagdanska misa, napose vrednovanje kršćanske baštine Velikog tjedna trodnevlja, pjevanja, procesija Velikog petka po kome je naša župa prepoznata. Prošle smo godine proslavili 100 godina bratovštine „ Duša u čistilištu„ koju čine ženske vjernice naše župe. Na blagdan Duhova svečanom misom

članovi Bratovštine su prisegnuli vjernost ispovijedanja vjere pred oltarom s. Križa i župnikom i time započeli rad nove bratovštine. Župnik Gabrijel je u homiliji naglasio i zazvao Duha Svetoga na Bratovštinu, da Bratovština vodi kršćanskom jedinstvu na rad i dobrobit naše župe, Porođenja B. D. Marije. Za predsjednika je jednoglasno izabran dugogodišnji član župnog vijeća, vjernik, bratim Marko Petrović, za potpredsjednike crkveni pjevači Ante Sladić i Željko Župa, za tajnika vjernik Tonči Petrović, za rizničara vjernik crkveni pjevač Jakov Sučić, za časni sud stariji vjernici Paško Pižić, Ivica Širinić, Benjamin Škarica. Članovi Bratovštine pozivaju sve muške vjernike da se učlane, napose mlade, na slavu i svjedočenje vjere na dobrobit naše župe Skradin. Marko Petrović

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

HodočašĆe i studijsko putovanje u Rim Prve godine osnutka naše škole, o. biskup Ante Ivas obećao je jednom povesti djelatnike na hodočašće u Rim. Vrijeme je odmicalo, škola je rasla... obećanje nisu zaboravili ni djelatnici ni o. biskup. Konačno, ove godine dozrelo je vrijeme za realizaciju hodočašća, koje smo povezali uz studijsko putovanje i ostvarili 26. 4. - 1. 5. 2015.! Puni dojmova koje je teško pretočiti u riječi, donosimo dnevnik našeg hodočašća:

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Ponedjeljak, 27. 4. 2015. Nakon cjelonoćne vožnje brodom, oko 7 sati ujutro iskrcali smo se u Anconi, koja je najpoznatija po svojoj luci, ali krije brojne povijesno-kulturne znamenitosti, kao što su katedrala San Ciriaco i Trajanov luk. Dobro raspoloženi nastavili smo put autobusom. Nakon kratke vožnje stigli smo u slikoviti gradić Loreto čija je zaštitnica Majka Božja Loretska, proglašena zaštitnicom zrakoplovaca. Ondje smo u bazilici Svete kuće, nakon osobne molitve, slavili sv. misu koju je predslavio naš o. biskup Ante Ivas u koncelebraciji s don Božom Škemberom i don Rokom Glasnovićem. Posebno smo molili

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

za sve obitelji naših učenika i djelatnika. Sljedeći cilj našeg putovanja bila je Cascia, maleni gradić u talijanskoj provinciji Perugia, regija Umbrija, koji je posebno poznat po samostanu i crkvi sv. Rite, zašitnice ljudi u beznadnim i teškim situacijama. Nakon molitve i razgledavanja samostana te kratkog odmora uputili smo se prema krajnjem odredištu našeg hodočašća - Rimu - ishodištu kršćanstva i sjedištu Sv. Stolice. Putem smo molili sv. krunicu u čast Majke Božje, da nas štiti i čuva na našem putovanju. Na žalost, zbog jake kiše koja je počela padati po našem ulasku u Rim morali smo odgoditi predviđeno razgledavanje bazilike sv. Pavla izvan zidina i katakombi sv. Kalista, te smo se nakon panoramskog razgledavanja grada iz auto-

busa, umorni ali sretni, smjestili u hotel s nestrpljenjem iščekujući sutrašnji dan. Utorak, 28. 4. 2015. Izrazito kišno jutro nije nas spriječilo za posjet bazilici sv. Pavla izvan zidina gdje smo pod vodstvom i tumačenjem don Roka upoznali glavne značajke i ljepote bazilike. Uslijedio je posjet Highland Institut u Rimu, zajedno s ocem biskupom Antom Ivasom i rektorom Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, mons. Jurom Bogdanom. Institut kroz odgoj i obrazovanje skrbi o 800 djece od vrtićke do srednjoškolske dobi. Osnovala ga je redovnička zajednica „Kristovi Legionari“ koja djeluje u dvadeset dvije države svijeta. Ovaj institut u Rimu vode laici Kristovih Legionara, okupljeni u apostolski pokret u duhu „Regnum Christi“ uz stalnu prisutnost kapelana koji sudjeluju u odgoju djece, formaciji djelatnika i kao podrška roditeljima u njihovom roditeljskom pozivu. Kako je predstavila Adriana Cammarota, ravnateljica osnovne škole, oni brinu o djeci na cjelovit način, tako da uvažavaju i razvijaju kroz svoje programe psihofizičku, intelektualnu, ljudsku, duhovnu i apostolsku dimenziju čovjeka. Na ulazu u Institut je školska kapela koju često pohode djeca i njihovi roditelji i gdje se slave sv. Mise za njih. Također, tri puta tjedno u kapelici je organizirana sv. Pričest za djecu koja se žele pričestiti. Čestim i slobodnim posjetima kapeli djeca doživljavaju Isusovu blizinu u školi. Djelatnici Instituta potiču uključivanje djedova i baka u

školske projekte, a ne samo roditelje. Ova škola drugačija je od drugih i po tome što djeca imaju duplo više sati engleskog jezika tjedno, nego djeca u državnim školama. Škola također ima stručnjaka za red i disciplinu koji je stalno prisutan među djecom i učiteljima. Učionice su ostakljene, imaju bazen u podrumu Instituta i višenamjensku dvoranu. Unutar diskusije uočili smo sličnosti i različitosti naše dvije škole. Ovaj stručni posjet je započeo i završio zajedničkom molitvom djelatnika KOŠ-a i djelatnika Instituta. Nakon obilaska škole, posjetili smo katakombe sv. Kalista najstarije kršćanske spomenike Rima. Približavajući se cilju nestrpljenje je raslo znajući da nas upravo podzemna groblja povezuju s prvim stoljećima kršćanstva. Katakombe sv. Kalista su među najvećima i naveličanstvenijima u Rimu. S mrežom podzemnih hodnika dugih 20ak kilometara dosežu dubinu od gotovo 20 metara. U njima su sahranjeni mučenici, šesnaest papa te mnogi kršćani. Upravo tu pronađeno je tijelo sv. Cecilije koja je postala zaštitnicom crkvenih pjevača jer se kaže da je pjevala dok je bila mučena.

Spuštajući se u duge, mračne hodnike te udišući miris vlage i zemlje postajali smo svjesniji u kakvim su uvjetima naši preci svjedočili svoju vjeru. Bili smo okruženi sarkofazima, urezanim simbolima i znakovima... Napuštajući katakombe razmjenjivali smo utiske i dojmove vidjevši mjesta gdje su sahranjeni mnogi kršćani, osobito majke i djeca. Velika kiša nije nas spriječila u obilasku bazilike sv. Ivana Lateranskog. Naziva se rimskom katedralom i službeno je crkveno središte rimskog biskupa i grada Rima. I u njezine ljepote i važnost za Hrvatsku također nas je uveo don Roko. Nakon posjeta “prvoj Crkvi kršćanstva” i njezinoj impresivnoj unutrašnjosti, veliki utisak na nas ostavile su Svete stube (Scala Santa). Prema predaji, po njima se uspinjao Isus kad su ga vodili na suđenje Pilatu. Iz Jeruzalema u Rim prenijela ih je carica Jelena, majka cara Konstantina. Upravo ove stepenice stvarale su navalu emocija. Moleći se i klečeći na koljenima do vrha iskazivali smo pobožnost Isusove muke. Prekrasan spoj molitve i žrtve! Naizgled tako obične, drvene i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE neraskošne stepenice izazvale su toliko pomiješanih osjećaja - divljenja, snage, vjere, ponosa i časti te u očima hodočasnika postale tako veličanstvene, sjajne i raskošne... Dan smo završili slaveći sv. misu u kapelici u hotelu Casa Monte Tabor. Srijeda, 29. 4. 2015. Dan koji ćemo pamtiti cijeli život! Audijencija na trgu sv. Petra! Rano ujutro uputili smo se prema Trgu očekujući veliku gužvu. Ali broj ljudi koji nas je dočekao premašio je sva naša očekivanja. Ljudi iz cijelog svijeta, raznih nacija okupljeni na jednom mjestu s istim ciljem. Priključila nam se i grupa mladih iz naše biskupije koji su ovih dana također na hodočašću u Rim. Zaslugom našeg Veleposlanstva pri Svetoj Stolici dobili smo mjesta vrlo blizu sv. Ocu. Iščekivanje je raslo iz minute u minutu. Dolazak sv. Oca među okupljene vjernike izazvao je val oduševljenja... Usklici, mahanje našim barjacima, fotografiranje.... A zatim utiha kako bi nam sv. Otac uputio svoju riječ. Sveti otac Franjo pozdravio je sve okupljene iz cijeloga svijeta, te započeo katahezu čitanjem dvaju izvještaja iz Knjige Postanka i Evanđelja po Ivanu s epizodom o svadbi u Kani. U svojoj propovjedi Papa je govorio o važnosti braka i obitelji, od koje danas sve više mladih bježi zbog straha od neuspjeha, te je zaključio da od Boga posvećena bračna zajednica čuva vezu između muškarca i žene koju je Bog blagoslovio od početka stvaranja svijeta, koja je izvor mira i dobra za čitav bračni i obiteljski život. Zatim su uslijedili pozdravi 34

nekolicini grupa hodočasnika. Među njima je i nas pozdravio: „Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, osobito vjernike iz Zagreba te učenike, nastavnike i djelatnike Katoličke osnovne škole iz Šibenika, zajedno s njihovim biskupom Antom Ivasom. Gospodin Isus, koji je pozvao apostole da budu s njim te ih poslao naviještati Radosnu vijest, blagoslovio vas na vašemu putu te vas učinio svojim uvjerljivim svjedocima. Hvaljen Isus i Marija!“, rekao je Papa na hrvatskom jeziku. Naše emocije u tom trenutku teško je opisati. Iz Hrvatske su nam javili kako su pratili preko interneta prijenos audijencije i vidjeli pojedine naše članove. Puni dojmova spustili smo se ulicom Via della Conciliazione (Ulicom pomirenja). Dogovoren je i posjet Veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici gdje nas je nakon audijencije primio veleposlanik, g. Filip Vučak sa suradnicima i predstavio nam ulogu Veleposlanstva i opseg njihova rada. Boravak u Rimu nastavili smo posjetom Vatikanskim muzejima. Vrlo dugačak red malo nas je uplašio. Ali kako smo unaprijed najavljeni kao grupa i dobili svoj termin, za

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

tren smo zaobišli sve koji su čekali i prepustili se vodstvu g. Alde Sinkovića, dopisnika Radio Vatikana. Vrlo stručno, temeljito i spretno proveo nas je kroz pojedine muzeje i protumačio sve važne sastavnice izložaka. Iz muzeja smo uživali u Sikstinskoj kapeli, gdje nam zbog mnoštva ljudi nisu dozvolili predugo zadržavanje. A toliko je detalja za vidjeti! Obilazak je nastavljen u bazilici sv. Petra i svim njezinim ljepotama i posebnostima. Zajedničkom molitvom završili smo obilazak bazilike. Tada se grupa naših djelatnika uputila na kupolu sv. Petra. Poslijepodne je nastavljeno obilaskom ostalih znamenitosti (Anđeoska tvrđava, Anđeoski most...) te sv. misom u crkvi sv. Jeronima uz koju je istoimeni Hrvatski zavod za daljnje studijske specijalizacije svećenika. S poviješću Zavoda upoznao nas je rektor, mons. Jure Bogdan. Tradicija je da se na večernjoj crkvi na dan audijencije okupe sve hodočasničke grupe iz Hrvatske i slave zajedničku sv. misu. Tako smo i večeras bili zajedno s mnogim hrvatskim hodočasnicima na misi koju je predslavio naš o. biskup u zajedništvu s petnaestak sveće-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

nika. Crkvom se orila hrvatska molitva i pjesma. Večer je nastavljena upoznavanjem ostalih ljepota milijunskog i vječnog grada Rima. Četvrtak, 30. travnja 2015. Jutro smo započeli slavljenjem svete mise u kapeli našeg hotela. Nakon doručka, došlo je vrijeme za pakiranje stvari... Nakon spremanja stvari u autobus, nastavili smo zajednički obilazak znamenitosti grada. Ostala nam je četvrta bazilika, Marija Velika, crkva sv. Petra u okovima gdje je grob našeg minijaturista Julija Klovića, Koloseum, Palatin, Forum, Otlar domovine, Panteon i predivna crkva Santa Maria in Araceli (u kojoj je grob pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače koja je preminula u Rimu kao

izbjeglica zbog provale Turaka u Bosnu). Zanimljivost koju nam je ispričao don Božo je da se kraljica u bijegu iz Bosne zaustavila upravo na otoku Prviću. Ono malo vremena koje nam je ostalo do polaska autobusa iskoristili smo za ispijanje poznatog talijanskog espressa, kupnju još ponekog suvenira, pokoju strelovitu molitvu i pozdrav s Rimom do nekog sljedećeg susreta, jer znamo da svi putevi vode u Rim. I krenuo je povratak prema domovini i kućama.... dug put, duga noć isprepletena izmjenom dojmova, pjesmom, prepričavanjima i radosnim trenutcima. Hvala svima koji su omogućili ostvarenje ove želje koja je dugo tinjala u našim razgovorima i mislima. Osobito hvala našem o. biskupu, mons. Anti

Ivasu koji je inicirao i omogućio ovo hodočašće i bio s nama hodočasnik. Hvala ravnatelju KSC-a, don Boži Škemberu na njegovom angažmanu u organizaciji i ostvarenju puta. Hvala i don Roku Glasnoviću koji je svojim izvrsnim poznavanjem talijanskog jezika pridonio u mnogim razgovorima a tumačenjem približio duhovnu dimenziju mnogih znamenitosti i građevina. Zahvala i vozaču koji nas je sigurno i spretno vozio do svih odredišta i vratio kući. Djelatnicima hvala na iscrpnoj pripremi referata o mjestima koja smo posjećivali i zajedništvu koje se očitovalo na svakom koraku. Vlatka Mihaljević-Rak, Zorana Maričić Najev, Željka Ćaleta-Car, Andrea Beljo, Silvana Lepur i s. Mandica Starčević

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

VODICE: Proslavljen dan Grada i župni patron Majčin dan u DV "Brat sunce"

Poziv na trajno nasljedovanje kristovog križa Našašće svetog križa i Dana grada Vodica obilježeni su u Vodicama u nedjelju, 3. svibnja. Misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je župnik u Zablaću i Mandalini, pater Josaphat Ngimonyi Mosha CSSp . U ulozi predvoditelja koncelebrirali su župnik Vodica don Franjo Glasnović, župnik Srime don Anto Pavlović i don Ivan Čolak, a posluživao je đakon Provincije Presvetog Otkupitelja, fra Lazar Perica. Misno slavlje i procesija okupili su predstavnike civilnih vlasi grada Vodica, brojne vjernike, udruge i društva koji su sudjelujući u procesiji i mi-

snom slavlju javno posvjedočili pripadnost bogatoj vodičkoj katoličkoj tradiciji. Pater Mosha u homiliji vjernike je pozvao na trajno nasljedovanje Kristovog križa. U više navrata ukazao je na nužnost istinskog nasljedovanja Isusa Krista. Prava pripadnost Kristu ne očituje se u nošenju križa oko vrata. Istinsko življenje kršćanstva očituje se u svakodnevnom nošenju životnih križeva, ukazao je propovjednik. Upozorio je na opasnost deklarativnog kršćanstva. Nije dobro sebe nazivati kršćaninom, a ne živjeti kršćanskim stilom života.

U utorak, 12. svibnja u našem smo vrtiću proslavili Majčin dan. Sve je započelo u 17 h u samostanskoj kapelici koja je na neki način dio nas. U uvodnom dijelu pozdravila nas je s. Julijana koja je i naša voditeljica, a kroz program su nas vodili tata Borna Bucalić i mama Zrinka Avdejev. Program su otvorile mame pčelice i djevojčice cvjetići na glazbu Vivaldia „Proljeće“. Mi odgojiteljice uz pomoć naših malih prijateljica cvjetića Antee, Martine i Nikoline odglumile smo igrokaz Stjepana Lice „Kraljica Duga“. Program smo nastavili uz razigrane „Bubamare“- djevojčice iz srednje grupe i uvijek žive dječake „Maslačke“. Uslijedili su mali s pokretnom igrom „Požurile ruke male“, a uz pjesmu „Voda“ otplesali su svoj ples i dobili gromoglasan pljesak. Program je nastavljenu uz pjesme posvećene „Majci“ - „Tko sam ja?“, “Kako je divna“, “Čuvam mamu,čuvam tatu“ i „Hvala ti, Kriste“. Nakon pjesama mame su otplesale tatama „Grčki ples“, a tate su pjesmama „Maslina je neobrana“ i „Pjesma Majci“ izmamili suzu na oko. Program je završio pjesmom „Kao Marija“ kojeg je na znakovnom jeziku lijepo pripremila i s djecom izvela teta Ana. Sve u svemu jedna lijepa priredba, gdje nas ni vrućina u kapelici nije omela da uživamo. Djeca su bila sjajna kao i cijeli program i još jednom su nam pokazali da uz malo truda i puno, puno ljubavi se sve može svladati! Ksenija Hadžić, odgojiteljica

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - BALDEKIN: Održana edukacija župnih misijskih animatora Biskupijska formacija župnih misijskih animatora održana je u subotu, 16. svibnja u župi Presvetog Srca Isusovog na Baldekinu. Formaciju je predvodio nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, vlč. Anton Štefan, te njegovi suradnici u Misijskom uredu u Zagrebu. Na susretu su među sudionicima bile i veće skupine vjernika iz Murtera, Drniša, s Vidika i Baldekina. Susret je započeo pozdravnom riječi misijskog animatora Šibenske biskupije, don Tomislava Puljića koji je podsjetio na važnost Isusovih riječi „Idite po svem svijetu i navješćujte Evanđelje“. Nakon uvoda vlč. Štefan ukazao je kako se misijama može pomoći molitvama, vjerom, senzibiliziranjem župnih zajednica i župljana da pomažu

Idite po svem svijetu i navješćujte Evanđelje misijama. „I danas su u svijetu potrebe vrlo velike i zato vas pozivam da se organizirate kroz misijske grupe po svojim župama, da sve radite u dogovoru s vašim župnicima. Shvatite to kao dar“, poručio je okupljenima vlč. Štefan koji je kao primjer dobrog rada izdvojio misijsku grupu iz Koprivnice koja okuplja dvadesetak mladih župlja-

na. Kratki filmić o njihovom radu potvrdio je njegove riječi. U nastavku susreta o životu i radu u misijama svjedočila je dugogodišnja misionarka sestra Mirabilis Višić koja djeluje trideset i pet godina u Kongu. Istaknula je kako je misionarima molitva vrlo, vrlo važna jer tko zna kako bi brojne poteškoće u misijama završile da vjernici nisu molili za misionare. Pater Tomislav Mesić također je svjedočio o životu u Tanzaniji. Ukazao je na veliku neimaštinu, zarazne bolesti koje i danas haraju i odnose živote, loše škole i sustav obrazovanja, ambulante, prometnice. Kako je naglasio, zahvaljujući misijama stanje je danas bolje, ali su potrebe i dalje vrlo velike.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE važnost liturgijskog slavlja svetkovine posvete crkve U srijedu, 20. svibnja svečanom svetom misom u župnoj crkvi Našašća sv. Križa proslavljen je dan (svetkovina) 255. obljetnice posvete crkve. Župnu crkvu Našašća sv. Križa, koja je građena 1746. - 1749., posvetio je 1760. godine šibenski biskup Jerolim Bonačić. Euharistijsko slavlje i svetkovinu obljetnice posvete župne crkve, uz sudjelovanje mnoštva vjernika i koncelebraciju don Ivana Čolaka, predvodio je župnik, don Franjo Glasnović. U svojoj homiliji župnik je istaknuo važnost liturgijskog slavlja svetkovine posvete

Proslava 255. obljetnice posvete crkve i blagoslov obnovljenog župnog ureda

crkve koje nas upućuje na Crkvu – živu zajednicu Isusovih učenika i vjernika koji su povezani s Kristom Glavom i međusobno kao udovi Mističnog Tijela Kristova. Euharistijsko slavlje je pod vodstvom voditeljice s. Lidije uzveličao svojim pjevanjem mješoviti župni zbor. Gospodin Josip Mateša - Jole na kraju misnog slavlja recitirao je pjesmu “HVALOSPJEV VODIČKOM HRAMU” koju je

o 200. obljetnici posvete ž. crkve 1960. godine napisao naš sugrađanin, povjesničar, kroničar i pjesnik, blage uspomene, Biserko Pelajić Nakon misnog slavlja novoobnovljeni župni ured, koji je ove godine potpuno rekonstruiran i obnovljen, blagoslovio je, uz sudjelovanje župnika, članova ŽEV-a i pjevača, don Ivan Čolak. U župnoj kući je nakon toga uslijedilo kratko druženje.

ŠIBENIK: Komunikacija kao tema rekolekcije Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 20. svibnja u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. Srednji čas s meditacijom i predavanjem na temu „cijena slušanja – bogatstvo govora“ predvodio je psiholog, viši asistent na KBF-u u Đakovu, dr. sc. vlč. Josip Bošnjaković. U pastoralnom djelovanju svećenika iznimno je važno i bitno znati na ispravan način komunicirati. Komuniciranje je umjetnost i snaga koju imamo u odnosu prema drugima. Svećenici su u poslanju 38

pomaganja ljudima, te je potaknuo na razmišljanje kako svećenik sebe doživljava u kontaktu s drugom osobom, rekao je dr. Bošnjaković. U Poslanici Hebrejima naglašava se da je svećenik sposoban suosjećati s drugima. Upravo je to veliko bogatstvo svećeništva, kazao je vlč. Bošnjaković koji je pritom naglasio kako vjernicima iskustvo da ih netko razumije je oslobađajuće iskustvo. Istaknuo je i važnost usavršavanja svećenika u umijeću i tehnikama komuniciranja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Dragi kninski profesori, pustimo politiku… Onako ljudski, zašto vam smeta kad se ljudi mole pred vama? Ta nevjerojatno uporna mantra o „ustavom zajamčenoj“ sekularnosti koja, tvrdi se, u Hrvatskoj nikako da zaživi već je odavno općim mjestom kritičara Katoličke Crkve. Zapravo, najčešće, ljudi koji s Crkvom imaju ozbiljan problem. Goran Andrijanić | Bitno.net Prenapuhana priča o „prisilnom“ blagoslivljanju na jednoj maturalnoj večeri u Kninu došla je, eto, i do Hrvatskog sabora. Na jučerašnjem zasjedanju zastupnica Marija Ilić zatražila je stanku i potom započela govor o „progonu dvije profesorice i ravnatelja“, koji se navodno događa u Kninu i to „samo zato što su smatrali da katoličkom svećeniku… nije mjesto na službenoj proslavi mature“. Podsjetimo, priča je krenula kada su se tri djelatnika srednje škole Lovre Montija u Kninu prije par tjedana pobunili protiv planirane nazočnosti, već tradicionalne, katoličkog svećenika na maturalnoj za-

bavi. Svećenik je trebao prije objeda blagosloviti sve nazočne i pomoliti se, zajedno s onima koji to žele. U tome, dakle, jednom potpuno bezazlenom činu to troje djelatnika vidjeli su „napad na sekularnost“ i, što zvuči još dramatičnije, „diskriminaciju manjina“, naravno učenika srpske nacionalnosti. Nezadovoljni djelatnici ostali su u žestokoj manjini, maturalni odbor odlučio je, naime, da 19. godinu zaredom svećenik dođe i zazove Božji blagoslov na učenike. I tako je i bilo. Ali, naravno, tu se nije okončalo. Da će cijela priča izazvati puno buke bilo je jasno kada

se saznalo da su prosvjetni djelatnici koji su se pobunili protiv molitve članovi SDP-a, a prvi koji su reagirali na njihove prigovore bio je lokalni HDZ, potom branitelji, a onda i jedan katolički portal. Nakon toga, čitav niz medija objavio je priču o ‘slučaju maturalac’ s predvidljivim tonovima u kojima su troje profesora oslikani kao borci za ljudska prava, a svi oko njih su zatucani klerikalci koji ih žele ušutkati. Iako nikome nije jasno o kakvom se navodnom progonu protiv tih ljudi radi, ta riječ se stalno ponavljala u cijeloj priči, pa su se naposljetku, očekivano, oglasile i militantne ateističke udruge koje su pozvale na „zaštitu prava hrabrih profesorica i ravnatelja“. Ponavljamo, očekivano su se oglasile jer bilo bi iluzorno da će propustiti ovakvu prigodu za novo nasilno poentiranje o ‘klerikalnoj Hrvatskoj’. Istup

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE zastupnice Ilić dio je te cijele priče i zapravo je to sve doista nebitno. Ono što je pak bitno jest možemo li se izdići iznad uobičajenog stereotipa „komunisti vs. Hrvata-katolika“ i progovoriti o nekim pitanjima koje ova situacija u Kninu otvara i koja bi nam svima trebala biti važna, bez obzira na svjetonazor ili ideologiju. Prije svega, nadamo se kako motivi tih profesora nisu politikantski, jer bi moguća činjenica da su jedan od najljepših trenutaka života svojih učenika opteretili konfliktima zbog nekakvih političkih igrica dosta loše govorila o njima kao prosvjetnim radnicima. Pretpostavimo, dakle, da oni misle kako svojom pobunom doista staju u zaštitu prava svojih učenika, protiv diskriminacije kojoj ih taj svećenički blagoslov, tvrde oni, izlaže. Tu su nejasne dvije stvari. Prema informacijama kojima raspolažemo, nitko se od tih navodno diskriminiranih učenika nije bunio protiv svećenika na maturalnoj zabavi. Drugo, ne treba biti teolog da bi se znalo kako niti jedan iskren i dobronamjeran pravoslavac ne može imati ništa protiv blagoslova katoličkog svećenika, baš kao što je i obratno. Uostalom, ako je o diskriminaciji vjerske manjine riječ (a to je bio njihov prigovor), onda su profesori mogli predložiti dolazak pravoslavnog svećenika koji bi udijelio blagoslov svojim vjernicima. Čini se kako zec ipak leži u grmu prigovora o „ugroženoj sekularnosti države“… Ta nevjerojatno uporna mantra o „ustavom zajamčenoj“ 40

sekularnosti koja, tvrdi se, u Hrvatskoj nikako da zaživi i ugrožena je već je odavno općim mjestom kritičara Katoličke Crkve. Zapravo, najčešće, ljudi koji s Crkvom imaju ozbiljan problem. I veliki je problem da, kada je o tom pitanju riječ, u Hrvatskoj nikako da zaživi kultura dijaloga koja je potrebna za osjetljivu raspravu o sve tanjoj crti koja dijeli sekularnost od sekularizma. Dakle ono potrebno razdvajanje vjere od države od protuvjerskog inzistiranja na izbacivanju svake natruhe religijskog iz javnog prostora. Nije naime, svejedno, hoće li Hrvatska slijediti model sekularnosti jedne, recimo Njemačke ili pak onaj model agresivnog sekularizma Francuske, države u kojoj je sud nedavno presudio kako kip sv. Ivana Pavla II. na javnom mjestu vrijeđa „vjersku neutralnost“. Želimo li, doista, Hrvatsku u kojoj će neka militantna udruga sutra pokrenuti akciju za micanje vjerskih obilježja i spomenika s javnih prostora? Svaka država je, dakle, priča za sebe, a u ostvarivanju nužne sekularnosti potrebno je uvažavati njezine kulturološke i vjerske specifičnosti i tradiciju (a u slučaju Hrvatske i povijesnu činjenicu nedavnog represivnog režima). Osim ako se ne želi da sekularnost prijeđe u sekularizam, agresivno preformuliranje i brisanje postojećih kulturoloških obrazaca koje se nameće građanima. I zato ta katolička molitva prije maturalne gozbe nije ugrožavanje sekularnosti niti diskriminacija nego izraz kulture i tradicije zajednice koja je,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ma koliko to neki zaboravljali – većinski katolička. Maturalni odbor je zaključio kako želi svećenika na toj zabavi i oni imaju potpuno pravo na to. Nije ih nitko prisilio da ga zovu. Kao što nitko nije bio ni „prisiljen“ moliti se i ustati za vrijeme molitve. A ipak su svi učenici svih nacionalnosti to učinili, dok su ti profesori ostali sjediti, što je doista nedolična gesta nepoštovanja prema nečijem osjećaju sakralnog. Ali, maknemo li svu tu politiku i „sekularenje“ na stranu, možda bi bilo dobro pitati profesore iz Knina, onako ljudski, zašto im toliko smeta da se ljudi mole ili zahvaljuju Bogu u njihovoj nazočnosti? Zašto u činu zazivanja Božje ljubavi na sve okupljene vide čin „diskriminacije“… Oni naravno, imaju pravo, smatrati taj čin nevažnim, „zaostalim“ ili kakvim već sve ne. Imaju i pravo ostati sjediti za vrijeme molitve dok njihovi učenici stoje oko njih, ma koliko to nepristojno bilo. Ali, ono na što ipak nemaju pravo, i bilo bi lijepo da su to sami shvatili, jest nametati svoje agresivno poimanje sekularnosti po svaku cijenu, bez osjećaja za vrijeme i mjesto. Jer, na kraju, kada se svedu računi, taj „strašni“ svećenik koji je predvodio molitvu prije jela tim je klincima na njihovu maturalnu zabavu donio mir, radost i ljubav Isusa Krista. Što su im dobroga na njihovu proslavu donijeli oni svojim inzistiranjem na konfliktu, u gradu u kojem je konflikta svima dosta – neka promisle sami.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Svetkovina Duhova

Misno slavlje na svetkovinu Duhova u nedjelju 24. svibnja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Krizmanicima katedralne župe podijelio je sakrament svete Potvrde. Homiliju je biskup Ante Ivas posvetio krizmanicima. Ukazao je kako ove godine u Šibenskoj biskupiji krizmanici su iznimno zreli i ozbiljni u vjeri. „Danas je Crkva ponosna na vas, jer vi ste znak da je ona vječno mlada i da se uvijek iznova pomlađuje. Nemojte se bojati prihvatiti ljubav Isusa Krista. Ako imamo neku drugu sliku o Bogu osim one da je Bog ljubav, to je kriva slika“, poručio je krizmanicima biskup Ante Ivas. „Temelj ljudskog dostojanstva slika je Božja u čovjeku.

Temelj ljudskog dostojanstva slika je Božja u čovjeku Danas vam Gospodin želi potvrditi svoju vjernost. Bog će vam se danas zakleti na vjernost“, poručio je biskup Ivas krizmanicima. Istaknuo je kako je križ najbolji znak Božje ljubavi. Krizmanicima je poželio da imaju vjere, te im je poručio kako sakrament svete potvrde treba

primiti iskreno. „Isus vam danas želi dati duha ljubavi, spremnosti pružiti ruku i biti milosrdan, spremnosti na žrtvu. Bolji svijet su stvarali oni koji su se bili spremni žrtvovati“, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Novaci s Trsata posjetili novake na Visovcu IZVOR: franjevci-split.hr U ponedjeljak, 25. svibnja 2015. novaci s Trsata stigli su u posjet novacima na Visovcu. U popodnevnim satima brodom smo otišli na Roški slap. U utorak smo prvo krenuli za Šibenik. Po Šibeniku nas je vodio fra Perica Maslać, krenuli smo od Gospe van grada, spustili smo se prema gradu do svetišta svetog Nikole Tavelića, gdje nas je dočekao gvardijan samostana, fra Ivan Bradarić. Tada smo krenuli prema najvažnijoj i zasigurno najljepšoj građevini grada Šibenika, katedrali svetog Jakova koja je 2000. godine uvrštena UNESCO-ov popis baštine. Iduća stanica bio je moderno uređeni Muzej grada Šibenika, a novacima su se posebno svidjele projekcije iz života starog Šibenika. Tada smo krenuli prema tvrđavi svetog Mihovila, a zadnja stanica u Šibeniku bio je samostan sestara Franjevki od Bezgrešne. Nakon oproštaja od sestara i fra Perice krenuli smo natrag prema Visovcu, gdje smo ručali. Oko 15 sati krenuli smo za kraljevski grad Knin, nakon pozdrava i iskazane dobrodošlice gvardijana i ostale braće, uputili smo se na Kninsku tvrđavu po 42

kojoj nas je proveo prof. Goran Mrnjavac. Nakon obilaska tvrđave krenuli smo za Biskupiju gdje smo vidjeli crkvu i u njoj radove velikog Ivana Meštrovića. Na povratku iz Biskupije posjetili smo novu crkvu Gospe velikog Hrvatskog krsnog zavjeta koja je još u izgradnji. U 18.30 sati predmolili smo krunicu u crkvi svetog Ante, a misu je predslavio magistar zadarskih novaka, fra Diego. Nakon svetog misnog slavlja slijedila je pobožnost svetom Antunu, a nakon toga novaci i meštri (magistri) su pozvani na večeru i druženje u dvorani kninskog samostana. U srijedu ujutro krenuli smo za

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Sinj. U Sinju nas je dočekao i upoznao s poviješću grada i Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Gabriel Jurišić. Obišli smo i samostanski muzej. Sveto misno slavlje slavili smo na oltaru Gospe Sinjske, a predslavio ga je magistar trsatskih novaka, fra Tomislav. Ručali smo u Sinju i odmah krenuli prema Splitu gdje su nas u klerikatu dočekala braća, a fra Duje Boteri nas je proveo starom jezgrom grada. Krenuli smo od Gospe od Zdravlja, pa do kipa Grgura Ninskog i prošli kroz Zlatna vrata. Tako smo stigli do najljepše i najzanimljivije građevine u gradu, katedrale svetog Duje i trga Peristil. Kroz podrume Dioklecijanove palače smo izišli na rivu pa smo posjetili crkvu svetog Frane braće franjevaca konventualaca. Nakon toga smo krenuli prema sestrama klarisama u samostan svete Klare, a nakon razgovora nastavili smo do braće kapucina, crkve Gospe od Pojišana. Tada smo se uputili u klerikat gdije smo zajedno s braćom sudjelovali na molitvi krunice i večernje, slijedila je večera i povratak prema Visovcu. U četvrtak nakon doručka i oproštaja, braća s Trsata su krenula prema svojoj kući novicijata i tako je završio susret novaka, ali će nam zasigurno svima ostati u lijepom sjećanju.

Svetkovina Gospe od Karavaja

Obitelj – nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske Svetkovina Gospe od Karavaja svečano je proslavljena u utorak, 26. svibnja u župi Tisno na Karavaju, jednom od četiri marijanska svetišta Šibenske biskupije. Središnje svečano misno slavlje pred više tisuća vjernika iz cijele Šibenske biskupije i iz susjedne Zadarske nadbiskupije predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Ovogodišnja proslava svetkovine bila je pod geslom „Obitelj – nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske“. U homiliji biskup se dotaknuo više tema aktualnih za kršćanski život danas. Ovdje pred Gospom od Karavaja molimo da mi kršćani budemo u našem narodu branitelji i graditelji mira. Da budemo branitelji jer se nažalost u našu Domovinu, domove i crkvu ulijeva nemir i razdor. Na razne način sije se mnogo zla sjemena, netrpeljivosti razjedinjenosti i suprotstavljenosti svake vrste sve do mržnje koja razara naše narodno i vjerničko biće. Kako da je nekom nečastivom stalo da naš narod ne bude ni u čemu složan, pa ni kada su u pitanju

temeljne vrednote života, bilo tjelesne ili duhovne, moralne i etičke, nacionalne obiteljske i vjerničke vrednote. Kao da je postalo dopušteno, pa čak i poželjno gotovo svim sredstvima vrijeđati sve do poniženja i potpunog uništenja onoga drugoga, drugačijeg mišljenja i vjerovanja, upozorio je biskup Ante Ivas. Ukazao je kako živimo u vrijeme koje opasno zlorabi riječ tolerancija. Ta riječ znači kako bi se svima nametnule strane i opasne ideje i ideologije suprotne našoj kulturi i nacionalnoj tradiciji. Kao da ništa nismo naučili iz naše povijesti da nam je slijepa tolerancija raznih ideologija i politika rastakala našu izvornu kulturu i pretvarala nas u sluge ili čak robove. Nismo naučili da nas je hrvatska nesloga stajala teških nevolja i nesreća. Molimo danas da mi kršćani budemo branitelji i istinski graditelji mira i ljubavi, kazao je biskup Ivas. Potom je vjernike potaknuo na razmišljanje o obitelji. Obitelj je najdragocjeniji izvor Božje ljubavi, kazao je biskup. Ako se

na zemlji treba pred ičim klanjati onda je to pred darom očinstva i majčinstva. Krist je posvetio obiteljski život dolaskom u obitelj Josipa i Marije. Obitelj je Božji izvor života. Ukazao je na činjenicu kako se sveti izvori života u Hrvatskoj ne samo sve više zamućuju nego i sve više prešućuju.Vjernike je upoznao s nedavnim apelom hrvatskih biskupa u kojima biskupi ukazuju na poseban način na demografske probleme u Hrvatskoj. Mnogo toga u Hrvatskoj negativno utječe na osnivanje novih obitelji, na život i stabilnost obitelji, te na rađanje i odgoj djece. Prijeko je potrebno uspostaviti dijalog svih odgovornih u Hrvatskoj. Treba stvarati i provoditi dugoročne programe u prilog obitelji. To bi trebalo biti iznad svih stranačkih prijepora i politika, nažalost do sada nismo primijetili da je u programima naših stranaka obitelj na visokom mjestu na listi interesa, kazao je biskup koji je vjernike pozvao na intenzivnu molitvu za obitelj.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

HODOČAŠĆE VODIČKIH PRVOPRIČESNIKA NA VISOVAC

IZVOR: zupa-vodice.hr I ove godine, u petak, 29. 05. naši ovogodišnji prvopričesnici, nekolicina njihovih roditelja, zajedno sa s. Marijom i župnikom prigodom završetka Prve pričesti hodočastili su na otok Visovac i posjetili su Skradin. Pedesetak sudionika ispred autobusnog kolodvora u Vodicama ukrcalo se u autobus i krenulo na svoje zahvalno hodočašće na otok Visovac. Na otočiću Visovcu, na koji su došli brodom, sudionike hodočašća dočekao je fra Stojan, domeštar novaka, koji je nazočne pozdravio i upoznao s poviješću otoka, samostana, i novicijatom. Fra Stojan je djeci govorio i o svome iskustvu u Africi i misijama gdje je bio dugi niz godina misionar, te onim što je za djecu bilo najzabavnije, o biljnom i životinjskom svijetu koji se nalazi na otočiću, a o kojem se brine upravo fra Stojan. Nakon toga djeca su posjetila samostanski muzej i vrijednu spomeničku zbirku koju franjevci čuvaju na otočiću. U crkvi Gospe od Anđela na Visovcu slavili su sv. misu koju je predvodio župnik, don Franjo. 44

Nakon sv. mise razgledali su otok , pojeli svoj ručak i iskoristili vrijeme za igru i zabavu. Dječaci su svoje umijeće pokazali u nogometu, a djevojčice u igri „laštika“ i skakanju, dok su se mame odmarale u hladu. Zahvaljujući fra Stojanu koji se brine za životinje na Visovcu, naši prvopričesnici doživjeli su iskustvo susreta sa zmijom koju im je fra Stojan pokazao, a mnogi najhrabriji su je i dotaknuli i držali u svojim rukama. Nakon Visovca posjetili smo i drevni grad Skradin u kojem je župnik, don Franjo prije Vodica službovao. U Skradinu su se prvopričesnici osladili i ohladili sladoledom, a roditelji popili kavu kojim ih je počastila župa, te su nakon toga razgledali skradinsku katedralu Rođenja BDM u kojoj su se i pomolili. Posjet Skradinu nastavljen je igrom djece u parku u kojem su naši prvopričesnici iskazali pravo umijeće skakanja na trampolinu, „vožnji na žici“, te nogometu i skakanju. Na povratku prema Vodicama u autobusima je bilo radosno i veselo raspoloženje koje su učinili naši prvopričesnici svojom pjesmom i veselim razdraganim dječjim smijehom.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: franjevci-split.hr

U srijedu, 3. lipnja 2015, u župnoj kući u Čitluku, župa Promina, susreli su se bivši prominski župni vikari sa župnikom fra Petrom Pletikosom. Najstariji župnik naše Provincije rado je prihvatio prijedlog nekoliko bivših kapelana da se organizira susret bivših župnih vikara u Promini. Kroz zadnjih 75 godina u Promini se izmijenilo oko 18 župnih vikara. Neki su već umrli. Budući da je Promina bila velika župa u njoj su uvijek djelovala dva svećenika. To je bila praksa sve do završetka Domovinskog rata. Nakon Domovinskog rata vjernika u Promini je bilo sve manje tako da i danas službu obavlja samo župnik. Problem je što Promina ima više crkava i više misa nedjeljom. Župnik fra Petar svaki tjedan (subotom) slavi misu i u staračkom domu u Oklaju. U zadnje vrijeme gvardijan fra Mate Gverić pomaže fra Petru slaveći nedjeljom misu u Razvođu. Župnik fra Petar srdačno je dočekao šest fratara koji su se odazvali na ovaj susret. Neki zbog obaveza nisu mogli stići. Pozivu su se odazvali: fra Milan Ujević, fra Nikola Ćurčija, fra Josip Klarić, fra Ivan Dotur, fra Tomislav Brekalo i fra Božo Duvnjak. Od živućih fratara u Promini su još bili župni vikari: fra Josip Lucić, fra Rafo Begić, fra Stjepan Poljak, fra Pavao Vučković, fra Mate Puđa, fra Jakov Dževrnja Viro i fra Josip Kulović.

Promina: Susret župnika s bivšim župnim vikarima

Prije 50 godina u Promini je živjelo preko 6 tisuća ljudi, a danas manje od tisuću Na bratskom slavlju, uz ručak, braća su razgovarala o bivšim vremenima, životu i zanimljivim događajima iz prošlih vremena. Zanimljive i interesantne događaje iz komunističkog vremena ispričali su fra Milan Ujević

i fra Ivan Dotur. Svi smo se prisjetili bivših župnika, bivših župljana i raznih događanja iz povijesti ove, nekad velike, župe. Susret je završio sa željom da se ovakvi susreti nastave češće.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK SVETI FRANE: Otvoren samostanski muzej

još jedan muzej iz bogate materinje škrinje Muzej samostana svetog Frane u Šibeniku otvoren je i blagoslovljen u srijedu, 3. lipnja. Muzej je otvorio provincijal Hrvatske provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, fra Josip Blažević, a blagoslov je imao šibenski biskup Ante Ivas. Osim franjevaca samostana svetog Frane i gvardijana, fra Ivana Bradarića, doprinos otvaranju Muzeja dao je kreativni tim u sastavu Valentino Dražić Celić, Antonio Šunjerga, Zdenka Bilušić i Hrvoje Zekanović.

Samostanski muzej podijeljen je u četiri cjeline: audio odjel, odjel s relikvijama i vrt gdje će biti izloženi neki od eksponata. Najznačajniji dio je onaj koji predstavlja knjižnicu samostana koja ima desetak tisuća veoma vrijednih knjiga. U muzeju se nalazi desetak knjiga među kojima je kodeks broj 11 u sklopu kojeg je Šibenska molitva u originalnom obliku. Šibenska molitva prvi je tekst pisan hrvatskim jezikom i latiničnim pismom, nastao oko 1370. godine, kazao je gvardijan samostana fra Ivan Bradarić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Samostan svetog Frane svetište je hrvatske knjige. Trebamo biti ponosni na naslijeđe koje se tu nalazi. Ovdje se nalaze tri bitna elementa identiteta: kršćanski, zavičajni i hrvatski. Sva tri su ovdje, pod krovom sv. Frane. Bitno je napomenuti da je i prvi šibenski biskup bio gvardijan ovog samostana, a samostan je i svetište prvog hrvatskog kanoniziranog sveca Nikole Tavelića, rekao je sociolog dr. Ivica Poljičak, predstavljajući okupljenima muzej i samostan svetog Frane. Prigodom blagoslova šibenski biskup Ante Ivas kazao je kako se večeras otvara još jedan muzej iz bogate materinje škrinje. U rukama je imao evanđelistar Šibenske biskupije iz jedanaestog stoljeća. Simbol je to kako sve vrijednosti otvorenog muzeja imaju izvore i nadahnuća u Evanđelju. Želimo da ovaj Muzej bude poziv da to ne zaboravimo, kazao je šibenski biskup.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Vjernici Gradskog dekanata proslavili svetkovinu Tijelova

Crkva izlazi iz crkava u javni život obogaćena mudrošću Božje riječi Na današnju svetkovinu Tijelova Crkva svečano slavi svoje najveće bogatstvo. Slavi i Crkva šibenska, i zahvaljuje Bogu što je Crkvu obogatio darom svoje nazočnosti. To je bogatstvo koje nije moguće mjeriti zemaljskim mjerilima. To je bogatstvo Bog sam, Isus uskrsli koji je živ i nazočan u kruhu i vinu u svakoj misi. Danas crkva slavi Euharistiju i radosno zahvaljuje Bogu za bogatstvo koje nije u materijalnom posjedovanju nego u Isusu Kristu, kazao je biskup Ivas u homiliji tijelovskog misnoga slavlja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku u četvrtak 4. lipnja. Uz biskupa koncelebrirali su svećenici Šibenskog dekanata; gvardijan samostana svetog Frane i rektor nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića, fra Ivan Bradarić, bolnički kapelan, fra Mate Topić i generalni vikar mons. Marinko Mlakić. U nastavku homilije biskup je ukazao kako svetkovina Tijelova u Crkvi i svakom vjerniku

želi obnoviti i učvrstiti vjeru da je najveće bogatstvo Crkve u Euharistiji i u daru Božje trajne prisutnosti u Kruhu i Vinu. Današnji dan želi ojačati crkvu u njezinoj spremnosti da od tog bogatstva živi, da se trajno Bogom svojim hrani i riječju Božjom nadahnjuje i Duhom njegovim jača. Bez toga Crkva nije Kristova Crkva. Crkva se jedino Bogu trojedinom klanja i nikom od ljudi ili stvorova. Jedino pred Gospodinom Crkva prigiba svoja koljena, često puta ljudski klecava, grešna i posustala. Kristova riječ je jedino mjerilo kojim Crkva najprije mjeri sebe, a onda i svijet i sve događaje oko sebe. Po Božjoj riječi Crkva prosuđuje sve agresivnije ponude novih ideologija i politika, nove mode i stilova života koji sve manje ili nikako ne poštuju Božje zakone života. Danas se Crkva pred darom euharistije pita o svojoj vjernosti Bogu, spremnosti da bude hrabra i jaka. Danas Crkva slavi dar Euharistije svećanim procesijama.

Crkva izlazi iz crkava u javni život obogaćena mudrošću Božje riječi nahranjena Kristovim tijelom i krvlju. Tijelovska procesija nije izvanjska manifestacije nego je i to vjernički ispit na kršćana koliko su vjerni Bogu i pozivu s kraja svake svete mise „idite u miru“. Idite u miru to znači nastaviti živjeti s Bogom u svakodnevnici. Crkva je zajednica koja je od svog učitelja primila nalog da ide u društvo i javni život. Nije njezino mjesto da ostane zatvorena u crkvama ili kako bi rekli, u sakristijama, poručio je biskup Ante Ivas. Nakon misnog slavlja uslijedila je tijelovska procesija ulicama starog dijela Šibenika. Procesiju je predvodio generalni vikar šibenske biskupije, mons. Marinko Mlakić. Na kraju, prigodom blagoslova vjernicima je poručio da budu žive pokaznice koje će životom svjedočiti i pokazivati Krista ulicama grada Šibenika, u župama i obiteljima.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Prva Tijelovska procesija na Vidicima

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZVOR: svetipetar.wordpress.com Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, 4. 6. 2015., svečanom procesijom odali smo počast Gospodinu u Presvetom Oltarskom sakramentu. Nakon svete mise koja je započela u 9 sati krenuli smo tijelovskom procesijom od župne crkve ulicom Ive Družića do križanja s ulicom 8. dalmatinske udarne brigade kojom smo se potom vratili u župnu crkvu. Na putu smo zastali na četiri pripravljene postaje gdje smo na privremenim oltarima odali počast Presvetom Oltarskom Sakramentu i blagoslovili stanovnike, polja i plodove naše župe i kvarta Vidici. Predivno je bilo vidjeti naše prvopričesnike i krizmanike u svojim liturgijskim haljinama kako pobožno prate pjesme naših zborova. Zborovi su cijelim putem pjevali euharistijske pjesme, a procesija je potrajala oko sat i pol vremena. Drago nam je što su neki vjernici na svoje balkone i vrata stavili kip Blažene Djevice Marije i raspela, te ih ukrasili cvijećem kako bi pokazali koliko svečano dočekuju prolazak Gospodinov pored njihovih vrata. Zahvaljujemo se obiteljima Nakić, Badžim, Šupe i Grguričin koje su pripremile i lijepo uredile privremene oltare u sjenicama svojih dvorišta. Zahvaljujemo se i hrvatskoj policiji Šibensko-kninske policijske uprave koja je osiguravala promet za vrijeme procesije. Ove godine se okupilo oko 200 vjernika, a nadamo se da će ih nakon ovako lijepe procesije biti još i više.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Vodičani na susretu s papom Franjom u Sarajevu

Poruka mira, ohrabrenja i ljubavi IZVOR: zupa-vodice.hr Točno na prelasku s petka na subotu, 6. 6. 2015. uputili smo se na susret sa Svetim Ocem. U organizaciji Zajednice Hrvata BiH Šibensko-kninske županije, župe bl. A. Stepinca Srima i župe Našašća sv. Križa – Vodice, dva autobusa hodočasnika krenula su put Sarajeva. Uz molitvu i druženje, pomalo pospani došli smo preko Mostara u Sarajevo, gdje su nas dočekali dobro organizirani domaćini i veliki broj drugih hodočasnika, braće u Kristu. Kao rijeka slili smo se svi na stadion Koševo ispunjeni radošću i mirom, te uz pjesmu i animaciju dočekali papu Franju s kojim smo slavili svetu misu

i koji nam je uputio poruku mira, ohrabrenja i ljubavi a koju smo osjetili kroz zajedništvo i razne milosti. Nakon mise smo se smjestili u hotel na Baščaršiji u centru Sarajeva, tako da smo mogli u šetnji obići poznati dio Sarajeva a i pred katedralom Srca Isusova ponovno sresti papu Franju. Nakon noćenja u hotelu i doručka, uputili smo se u Kraljevu Sutjesku, prijestolnicu kraljice Katarine i najstariji samostan franjevaca Bosne Srebrene. Uz posjet mjestu i obilazak muzeja s velikom baštinom i povijesnom vrijednosti, slavili smo svetu misu koju je predvodio fra Željko uz koncelebraciju don Ante, župnika sa Srime. Naš vodički župni zbor svojim pjevanjem

na misi donio je dašak Vodica u srce Bosne. Pjevanje je bilo odlično, a časna Lidija je dobro propuhala velike orgulje, čak i one registre koji se nisu dugo koristili, kako je rekao fra Stjepan koji nas je vodio kroz muzej i koji nam je govorio o povijesti Bosne Srebrene i kraljici Katarini, kao i o drugim temama. Poslijepodne smo se uputili u Kaonik kod Busovače na ručak, a onda kroz lašvansku dolinu i preko Rostova prema doma. Bogu hvala na zajedništvu i svim milostima koje smo primili na ovom hodočašću kao i onima koji su pomogli da se ostvari u miru, ljubavi i radosti.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Zahvalnost na kraju nastavne godine

Povijesna važnost svetišta u Vrpolju

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr IIzreći zahvalnost za darovana dobra dar je koji često zaboravljamo upotrijebiti. Kraj nastavne godine prilika je svim sudionicima uputiti zahvalu dragome Bogu 50

za sve što se u toj godini zbilo. U Gospinu biskupijskom svetištu u Vrpolju hodočašćem su došli zahvaliti učenici, roditelji i djelatnici Katoličke osnovne škole u Šibeniku, 15. lipnja, za nastavnu godinu koja je pri kraju. Euharistijsko slavlje u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

koncelebraciji s četvoricom svećenika: ravnateljem KSC, don Božom Škemberom, katedralnim ispovjednikom, don Ivom Babačićem, župnim vikarom župe Mandalina, p. Tomislavom Mesićem, CCSp i domaćim župnikom, don Antom Omazićem, predslavio je biskup, mons. Ante Ivas. U homiliji je približio važnost hodočašća i ulogu Marije u životu svakog kršćanina. Posebno je pojasnio povijesnu važnost ovog svetišta i prenio osobna iskustva hodočašća u njega dok je još bio dijete. Potakao je učenike i roditelje da se neprestano utječu Mariji u svojim potrebama. Učenici su zahvalili za roditelje, učitelje, prijatelje i sve što su novo upoznali kroz ovu nastavnu godinu. Pjevanje je animirao školski zbor pod vodstvom Luiđe Cvitan, prof. Nakon euharistijskog slavlja roditelji i učenici sudjelovali su, podijeljeni u grupe, u kvizu znanja koji su pripremili učitelji. Uočljivo je bilo kako su veću tremu imali roditelji, strahujući hoće li znati odgovarati na postavljena pitanja. U zanosu igre i trema je brzo nestala. A piknik nakon svega zasladio je svaki napor i potakao sudionike na ugodne razgovore do kasne večeri. Hvala svima koji su sudjelovali u organizaciji i pripremi ovog dana!

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Priča o Školi koja je u kolijevci hrvatskoga kršćanstva započela novu stranicu Crkvene povijesti Zadnjega dana nastave, 16. lipnja 2015., kongresna dvorana bila je tko zna po koji put dupkom ispunjena učenicima, roditeljima i djelatnicima Škole. Međutim, razlog okupljanja bio je posve nov: ispraćaj prvih osmaša.

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Mate, Baljki, Baljo, Yoso, Riko, Pino, Daki, Nika, Lala, Toni, Fićo, Leja i Mićo završili su s pisanjem priče koja se zove Osnovna škola. Kako su se tijekom nje osjećali, što su voljeli a što ih je ljutilo, rekli su nam u ''Pjesmi za kraj''. Zato su 'pošli redom, spomenuli krivce – sve one što utjecaše na njihove živce' i 'svakome, baš svakome od njih, poklonili jedan oproštajni stih'. A njima je oproštajnu riječ uputila s. Mandica Starčević, ravnateljica Škole. U stihu, s rimom kojoj bi Dječaci itekako zavidjeli, u stilu Mlade Časne (ali bez hip-hopa!) osvrnula se na sedam proteklih godina. Zaželjela im je uspjeh u daljnjem životu i školovanju s nadom da

će jednoga dana shvatiti vrijednost vremena provedenog u ovoj Školi i bogatstvo iskustava ovdje stečenih. Kako na protekle godine gleda razrednica s. Renata Azinović, predstavila je u ''Priči o osmašima'': Priči o Školi koja je u kolijevci hrvatskoga kršćanstva započela novu stranicu Crkvene povijesti i priči o sebedarju desetaka ljudi – sebedarju onkraj svih ljudskih granica, tako često previđenom i neshvaćenom. Priči o stjecanju znanja i vještina: onih običnih, životnih, ali i ponekih nesvakodnevnih, specifičnih kojima smo se obogaćivali i širili svoje horizonte… Ponekad mučnoj i zamornoj, ponekad zabavnoj i smiješnoj, ali u svakom slučaju našoj priči. Priči o nastupima i natjecanjima, o trudu i radu; priči o pobjedničkom ponosu, podršci i pruženoj ruci; priči o onome u čemu smo posebni i što nas je činilo sretnima. Priči o rastu, izgrađivanju i oblikovanju našega cjelovitog čovještva; priči o onome što nas izdiže iznad 'znati' i vodi do jednoga beskrajnoga 'biti'; priči o tome

kako smo postali to što jesmo. Priči o putovanjima i gostovanjima, priči o susretima i upoznavanjima, priči o iskustvima koja govore i poučavaju daleko više od napisane riječi. Priči o igri, smijehu i veselju. Nikada do kraja ispričanoj priči o kriku za djetinjstvom. Priči o zahvalnosti Gospodinu; ponekad svjesnoj, češće nesvjesnoj, ali duboko utkanoj u naše biće; ispisanoj po crtama koje nas čine Njegovom slikom. Na koncu, priči o prijateljstvu; neobičnom i iskrenom prihvaćanju i samodarivanju; priči o onima koji su s nama dijelili školske dane i u čijim smo životima ostavili neizbrisiv trag. Priči koja ne govori o onome što je bilo, nego služi kao uvod u ono što će biti – uvod u priče koji će naši junaci tek ispričati. A za uspjeh tih novih priča i radost njezinih junaka razrednica je, zajedno s Antoniom Malenica, prvom razrednicom ove generacije, izrekla molitvu i na njih zazvala Božji blagoslov poručivši im da ova Škola i dalje računa na njih.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Hodočašće Šibenske biskupije i Kliškog dekanata Gospi Sinjskoj

I danas su aktualne đavolske napasti koji na razne načine blate i ocrnjuju našu domovinu Hrvatsku IZVOR: franjevci-split.hr Hodočasnici iz 32 župe Šibenske biskupije predvođeni mons. Antom Ivasom, šibenskim biskupom, i vjernici iz 5 župa iz Kliškog dekanata predvođeni dekanom don Vladom Strikićem hodočastili su Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u subotu, 20. lipnja 2015. godine. Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Ante 52

Ivas, biskup šibenski, a u koncelebraciji su bili provincijal, fra Joško Kodžoman, sinjski gvardijan, fra Petar Klapež, kliški dekan, don Vlade Strikić, organizator hodočašća, fra Filip Milanović Trapo i još 31 svećenik. Na hodočašću se okupilo oko tisuću vjernika sa svojim župnicima. Iz Šibenske biskupije došli iz sljedećih župa: Bilice, Blizna, Boraja, Crivac, Crnica, Drniš,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Dubrava, Dubravice, Katedrala (Šibenik), Knin, Konjevrate, Meterize, Njivice, Lećevica, Lišane, Nevest, Ogorje, Piramatovci, Prgomet-Labin, Promina, Prvić, Radošić, Rogoznica, Rupe, Siverić, Skradin, Šubićevac, Gospa van Grada, Unešić, Vidici, Zaton, Zlopolje. Među hodočasnicima su bili svećenici Šibenske biskupije koji pomažu u župama kao što su visovački gvardijan, fra Mate Gverić, bolnički kapelan, fra Mate Topić i drugi. Iz Kliškog dekanata bili su hodočasnici i župnici iz župa Dugopolje, Dicmo, Klis, Krušvar i Muć. Hodočasnici su se za susret s Gospom Sinjskom pripremali molitvom krunice i pjevanjem Gospinih pjesama u autobusima. Nakon dolaska u Svetište Gospe

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Sinjske oko 10 sati svećenici samostana Gospe Sinjske i samostanskog okružja bili na raspolaganju hodočasnicima za sakrament pomirenja. U 11 sati započela je procesija kroz samostansko dvorište, a na početku procesije isticali su se župni barjaci. Pjevanje za vrijeme procesije predvodio je župnik Gospe Sinjske, fra Ante Bilokapić. Nakon procesije gvardijan, fra Petar Klapež pozdravio je šibenskog biskupa Antu Ivasa, provincijala, fra Joška Kodžomana, dekane, svećenike, časne sestre i vjernike, a zatim ukratko progovorio o povijesnom štovanju Čudotvorne Gospe Sinjske. Na završetku pozdravnih riječi naglasio je kako nam je Gospa ostavila tri znaka: molitvu, čin pokore (ispovijedi) i znak Crkve. Mons. Ante Ivas, uvodeći u slavlje, rekao je: „u ovom dragom Marijinom Svetištu sve vas pozdravljam“, a zatim pozdravio o. Provincijala, o. Gvardijana, svećenike i sve hodočasnike, želeći da „Gospa udijeli kako bismo ostali vjerni Gospodinu koji živi s nama, koji zajedno s nama plače i hoda“. Potom je o. Biskup naglasio kako je važno vršiti Marijine riječi „Njega slušajte“ i bit će čudesa jer i danas nam treba Marijin zagovor i pomoć da bismo ponosno hodali našim kršćanskim životom koji su nam predali naši očevi i majke, završio je o. Biskup. Nakon pričesti mons. Ante Ivas je predmolio molitvu za duhovna zvanja koja se redovito moli svake nedjelje u župama Šibenske biskupije, a svi hodočasnici Šibenske biskupije gromkim su se glasom pridružili u molitvi.

Provincijal, fra Joško Kodžoman, pri kraju slavlja, u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja uputio je riječ zahvale šibenskom biskupu Anti Ivasu, svećenicima i hodočasnicima naglasivši kako mnogi franjevci djeluju u Šibenskoj biskupiji i stoga nije čudno da je ovoliki broj vjernika hodočastio Gospi Sinjskoj. Marija je dar Božji nama ljudima i činjenica je kako ‘Marijin pečat’ daje bogatstvo ne samo našoj vjerničkoj nego i kulturnoj baštini. „Danas smo se okupili u Svetištu Gospe Sinjske kako bismo molili Gospu za milosti ili zahvalili za uslišane molitve. Gospa će uslišiti naše molitve iz iskrena srca“, rekao je o. provincijal te zatim, povezujući riječi o. biskupa iz propovijedi, nadodao pitanje „Narode, treba li nam Gospa?“. O. provincijal je odgovorio kako u ovom svijetu kakav jest Gospa nam pomaže živjeti kršćanski identitet kako se ne bismo stidjeli nego kako bismo bili ponosni što smo vjernici. Osim toga, naše goruće svakodnevno pitanje jest egzodus naših ljudi koji se povećava iz dana u dan. Gospa nam može pomoći da pronađemo snagu i ponos kako

bismo ostali u svojoj Domovini te, usprkos lažnim bogovima, vjerno i odano nasljedovali Gospu i Boga. Na kraju je o. provincijal zahvalio svim sudionicima hodočašća sa željom da se vrate svojim kućama i obiteljima kao drukčije osobe, osobe ispunjene božanskom snagom zagovorom Gospe Sinjske. Na kraju je gvardijan, fra Petar Klapež, u znak sjećanja na ovaj dan, darovao mons. Anti Ivasu sliku Gospe Sinjske, a potom predvodio posvetnu molitvu za sve hodočasnike. Uoči blagoslova biskup Ivas je zahvalio Gospi što ih je sve „potakla na ovo hodočašće i probudila vjeru kako bismo ojačani vjerom sebi postavili pitanje ‘što ja mogu učiniti za svoju Domovinu, župu, obitelj?’“, a potom na svećenike i vjernike, obitelji, djecu, mlade i učitelje zazvao Božji blagoslov. Slavlje u crkvi završilo je pjesmom Gospi Sinjskoj. Za vrijeme mise pjevanje su predvodili „Tamburaški orkestar Krsto Odak“ iz Drniša pod ravnanjem Milke Tomić, a za orguljama je svirao fra Jure Župić, orguljaš Svetišta i župe Gospe Sinjske od 1978. godine.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: sibenskefranjevke.hr Zahvalno euharistijsko slavlje za djecu koja se opraštaju od dječjeg vrtića „Brat sunce“ u Šibeniku zbog odlaska u školu, upriličeno je u petak, 19. lipnja u župnoj crkvi Gospe van grada. Misu je predvodio župni vikar fra Perica Maslać Fra Perica je potaknuo djecu da budu zahvalni Bogu za provedno vrijeme u vrtiću prije svega Bogu te roditeljima i odgojiteljicama. Ovo misno slavlje je ujedno i prilika za zajedničko druženje roditelja, djece i odgojiteljica. Osim naših predškolaca na misi su sudjelovala i ostala djeca našega vrtića koji su zajedno s generacijom koja se oprašta, uzveličali euharistijsko slavlje pjevanjem, a roditelji sudjelo-

Oproštaj predškolaca u Šibeniku vanjem u čitanju Božje riječi. Po završetku euharistijskog slavlja predškolcima su podijeljene prigodne uspomene a ravnateljica vrtića s. Anita Krajač je zahvalila roditeljima na suradnji i povjerenju,

a djeci koja na jesen ulaze u novo razdoblje života zaželjela uspjeh. Druženje je nastavljeno na prostoru ispred crkve uz osvježenje sladoledom u srdačnim razgovorima. S. Jozepka Vukančić

KLANJANJE PRED PRESVETIM OLTARSKIM SAKRAMENTOM U PRIMOŠTENU

Zahvala za uspješnu operaciju

IZVOR: sibenskefranjevke.hr U našoj sestarskoj kapeli u Primoštenu održano je klanjanje dan prije polaska u Ameriku u Pittsburg na operaciju naše župljanke Rebeke Radić koja se preporučila u molitve sestara. 54

Na klanjanju je prisustvovao i velik broj župljana. Molilo se za Božju pomoć a na zagovor naše Majke Klare Žižić za uspješan ishod operativnog zahvata i po našim redovničkim zajednicama a posebno u Šibeniku. I u srijedu, 1. srpnja 2015. u 19 sati, u kapelici je odr-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

žana ura klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom kojeg je predvodio fra Domagoj Runje. Nakana je bila zahvala Bogu na milosti uspješno obavljenog operativnog zahvata, naše Rebeke koja se upravo baš na ovaj dan, sva sretna vratila iz Amerike. Na molitvama su sestrama zahvalne: mama Vesna, baka Marija, teta Danica, i naravno, najzahvalnija je Rebeka.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ODRŽAN svećenički dan Šibenske biskupije

tekst: s. Mandica Starčević foto: don Franjo Glasnović Prema pastoralnom planu Šibenske biskupije, 17. lipnja održan je Svećenički dan. Kako je ova godina u znaku Godine posvećenog života, ovaj put su uz svećenike i redovnike pozvane i redovnice. Sudjelovalo je desetak redovnica, predstavnica pojedinih redovničkih zajednica, među kojima pet naših sestara. Odredište ove godine bili su otočni dijelovi biskupije. Okupljanje je bilo u župnoj crkvi Našašća sv. Križa u Vodicama, gdje su nam se priključile i naše sestre koje djeluju u toj župi. Susret je započeo Molitvom za duhovna zvanja pape Franje, nakon koje je župnik župe Vodice održao kratko predavanje "Redovnici u župi Vodice". Predavanje je podije-

lio u tri kratke cjeline. U prvoj je naveo redovnike i redovnice rodom iz Vodica koji su kroz povijest djelovali izvan Vodica u različitim redovničkim zajednicama. Kroz drugi dio je predstavio redovničke zajednice koje su djelovale i danas djeluju u Vodicama. Posebno je istaknuo našu s. Alojziju koja od 1991. neumorno i samozatajno djeluje u župi. Sadašnji redovnici iz Vodica predstavljeni su u trećem dijelu predavanja. Ovom prilikom je i mons. Ante Ivas, rodom iz ove župe iznio svoja sjecanja na djelovanje redovnica u ovom gradu. Nastavak puta nas je vodio prema Prvić Šepurini i rodnoj kuci o. Ante Antića, kao i crkvi sv. Jelene u kojoj je kršten. Tu nam je zauzeti vjernik g. Neven S. približio povijest župe te njezino stanje danas. Izmolili smo zajednički molitvu o. Anti Anti-

ću za potrebne milosti. Put nas je dalje vodio prema udaljenom otoku Žirju. Sestrica bura se prilično trudila da osjetimo njezine čari tijekom vožnje brodom, ali nam dobro raspoloženje nije smanjila. Žirjani su nas dočekali automobilima kako bi nam olakšali uspon do udaljene župne crkve Marijina Uznesenja. U zajedništvu s okupljenim župljanima izmolili smo Srednji čas i divili se prelijepoj netaknutoj Božjoj prirodi dokle nam pogled seže. O. Biskup je u zajedništvu sa redovnicama, redovnicima, svećenicima i okupljenim vjernicima blagoslovio novoobnovljeni križ koji je postavljen u čast braniteljima na brdu iznad župne crkve. Potom smo obišli otok Kaprije gdje nas je dočekao don Ante Skračić. Najprije smo posjetili župnu kuću i ćuli povijest njezinog pretvaranja u današnju nakanu. Kao mjesto nesklono Crkvi, mjerodavni nisu milom prepustili kuću na korištenje župniku. Uslijedio je mali uspon do župne crkve sv. Petra i zajednička molitva u njoj. I u njoj smo čuli svjedočanstva dvojice bivših župnika o dogodovštinama na ovom otoku. Svima nam je bilo zanimljivo slušati ih, svjesni kako takva svjedočanstva ne bi smjela past u zaborav. Zajedničkim ručkom u uvali ovog otoka i povratkom u Vodice završen je predivan susret protkan zajedništvom svih sudionika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BETINA: Zlatna misa don Vergilija Bilića

Teško služenje za vrijeme komunizma Svećenik Šibenske biskupije don Vergilijo Bilić u nedjelju 5. srpnja, proslavio je pedeset godina svećenike službe. Zlatnu misu slavio je u crkvi svetog Frane u rodnoj župi Betina. Uz zlatomisnika koncelebrirao je župnik Betine don Miroslav Stojić i svećenik rodom iz Betine don Dominik Škevin. Homiliju je imao šibenski biskup Ante Ivas. Don Vergilijo Bilić rođen je 1936. Godine u Betini. Teološki fakultet je završio u Zadru, a za svećenika je zaređen u Betini 1965. godine. Kao svećenik djelovao je po župama Šibenske biskupije. Bio je župnik na otocima Žirije, Kaprije i Zlarin. Dugi niz godina župničku službu obnašao je u Jezerima i Betini. Posljednjih dvanaest godina bio je kapelan časnih sestara Dominikanki u Šibeniku i ispovjednik u katedrali svetog Jakova. U prigodnoj homiliji šibenski biskup Ante Ivas ukazao je svećeničko služenje don Vergilija 56

Bilića bilo u teškom vremenu komunizma. On je bio dio one generacija obespravljenih, obezvrijeđenih i na svakom koraku osporavanih đaka, studenata i svećenika. Ja i don Vergijilo pamtimo dobro te godine, poručio je biskup Ivas. Don Vergilijo je iz generacije župnika koji su često bili bez osnovnih sredstava za život, ali preživljavali su od dobrote vjernika. Bili su često izvrgnuti političkim i ideološkim napadima. U takvim okolnostima stasala je cijela

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

generacija svećenika koja je uslijed takvim prilikama bila sve jača i spremnija ući u Božji boj za narod svoj. Vjerovali su da je to Božja bitka za svakog čovjeka. To je onaj isti Kristov boj koji je vodio do kalvarije i križa, ali i uskrsnuća. Ovom svetom misom Bogu zahvaljujemo za don Vergilijovih pedeset godina svećeničke službe i djela. U ime svih svećenika, redovnika i redovnica zahvaljujem za tvoj svećenički život, poručio je biskup Ivas zlatomisniku.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

u centru KNINA je niknula “tvrđava vjere”

Kninska crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta bit će posvećena 4. kolovoza 2015. Javno je to objavio fra Marko Duran, župnik i dekan. Podsjetimo: 25. rujna 2011. položen je kamen temeljac i blagoslovljeno gradilište nove crkve u središtu Zvonimirovog grada. Prošle su 4 godine od početka gradnje, a župljani već godinama iščekuju novu crkvu, s obzirom da su sva dosadašnja rješenja bila privremena i liturgijski neprikladna. Valja napomenuti da na izlazu iz Grada u smjeru Šibenika postoji samostanska crkva sv. Ante, koja pozicijom i veličinom ne odgovara potrebama župne zajednice koja broji preko 10 tisuća vjernika. Knin će tako dobiti novu crkvu nakon nekoliko stoljeća (više o povijesti do sada jedine kninske crkve dolje). Prema projektu Jerka Rošina u centru je niknula “tvrđava vjere”, crkveno zdanje koje snažno simbolički progovara o povijesti Hrvata na ovom prostoru. Kninska župa obuhvaća četiri važna mjesta u starijoj i novijoj hrvatskoj povijesti: Biskupija, Kapitul, Kosovo i Knin. Vanjski izgled crkve spaja povijest tih četiriju značajnih lokaliteta, koji su zalog identiteta budućih generacija. Unutarnje uređenje crkve povjereno jeAnti Vrbanu. Površina crkve je 1 024 m2 sa 700 sjedećih mjesta. Ukupna investicija je 23 milijuna kuna, a investitor je Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Samu crkvu će posvetiti mons. Ante Ivas, šibenski biskup, u poslijepodnevnim satima, 4. kolovoza. Sve su se hrvatske župe već dvije godine aktivno uključile u prikupljanje financijskih sredstava, jer se radi o zavjetnoj crkvi hrvatskog puka. Naime, na teritoriju kninske župe pronađeni su bogati arheološki ostaci iz ranijeg srednjeg vijeka, među kojima i oltarni zabat s likom Bogorodice te ulomci kamenog križa. Nemjerljiv doprinos očuvanju nacionalne baštine dao je tadašnji kninski župnik Lujo Marun, otac hrvatske arheologije. U južnom samostanskom krilu 1893. god. osnovao je Prvi muzej hrvatskih spomenika. Veliki i glavni dio ovog nacionalnog blaga danas se čuva u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, a Kninjani se

nadaju da će kameni zabat iz Crkvine u Biskupiji, s najstarijim Gospinim prikazom u hrvatskoj arheologiji uskoro dobiti na trajnu posudbu. Knin je dao snažan pečat i novijoj hrvatskoj povijesti. Upravo se ove godine slavi 20. obljetnica vojno-redarstvene operacije “Oluja”, koja stoji u temeljima neovisne i suverene Republike Hrvatske. Dana 5. kolovoza svi će hrvatski biskupi slaviti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u kraljevskom gradu Kninu. U novoj crkvi euharistijskim slavljem za domovinu predsjedat će kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit. Svoju radost uoči velikih događanja ne krije ni Josipa Rimac, kninska gradonačelnica. Gradska uprava od početka je prepoznala u projektu izgradnje zgrade crkve nemjerljiv doprinos za kninske građane te je na razne načine podržavala ostvarenje sna generacija vjernika. Još su dva mjeseca do otvorenja crkve te će Grad zasigurno uložiti dodatne napore kako bi i domaći i gosti doživjeli bogatstvo povijesti i sadašnjosti kninske kotline. God. 1705. izgrađena je, na mjestu gdje je vjerojatno bila starohrvatska crkva, nova crkva sv. Ante sa zvonikom. Međutim, ona je bila malena te se 1775. god. počela zidati nova. Ni ona nije bila dugog vijeka jer je 1828. god. bila u takvom stanju da ju je državna vlast zatvorila. God. 1841. izgrađena je nova crkva s pročeljem prema cesti ali je bila tako loše zidana da je već 1842. god. zatvorena. Tek 1860. god. počela se zidati nova u neoromaničkom stilu s primjesama neogotike. Crkva je završena 1863. god. Uz nju je podignut zvonik s četiri zvona. Kako je teren bio nestabilan, 1911. god. temeljito je popravljena. God. 1944. crkva je veoma oštećena od bombardiranja. Prilikom obnove skraćena je na ulazu. Radovi su završeni 1960. god. Već na početku Domovinskog rata pobunjeni Srbi samostan su oštetili, a crkvu sv. Ante prvo oskvrnuli i opljačkali, a god. 1993. zapalili. Ostali su samo goli zidovi. Uništeno je sve što su fratri stoljećima marljivo skupljali. Odmah nakon oslobođenja Knina, 5. kolovoza 1995., franjevci se vraćaju zajedno sa svojim narodom u Knin i počinju obnavljati samostansku i župnu crkvu sv. Ante, prema nacrtima zagrebačkih arhitekata, prof. Nenada Fabijanića i Božidara Uršulića. Crkva je blagoslovljena 6. prosinca 1998. god. i od tada je u funkciji. Izvor: Mir.hr

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

CRKVA I DRUŠTVO PAPA POZVAO NA RUŠENJE NOVOG SVJETSKOG PORETKA

Pravo na dom je sveto pravo!

IZVOR: dnevno.hr

Posljednjih dana opet se dogodilo izvrtanje misli pape Franje, što u medijima tako i u glavama ljudi koji njegove riječi čitaju polazeći od vlastitih predrasuda i s negativnim očekivanjima. Kao da čekaju gdje će ga ‘uhvatiti’, kako bi ga strpali u vlastite kalupe promišljanja. Tako sam slušala da je papa Franjo podržao novi svjetski poredak, odnosno poredak moći koji će porobiti svakog čovjeka. Otišla sam vidjeti što je to Papa rekao a da je tako utjecao na protivnike novog poretka, jer sam i sama jedan od njih, i tamo vidjela da Papa, ne samo da nije podržao novi svjetski poredak, već ga je i iskritizirao, opet na sebi svojstven način, lakim riječima i mudrošću. Naime, novi svjetski poredak je poredak kojeg elita moćnika gradi u ovom trenutku na leđima čitavog čovječanstva. Cilj tog po58

retka je pod lažnom parolom mira i ujedinjenja porobiti ljudska bića, oduzeti im sve što imaju i stvoriti od njih ovisna i bolesna bića koja će se pod cijenu života morati pokloniti zvijeri, koja se u ovom slučaju očituje kroz novac, moć i bogatstvo. Zapravo ako pogledamo oko sebe, novi svjetski poredak već je stvoren. Ljudi se već sada izbacuju na ulice, otimaju im se domovi, države čine sve kako bi stopirali gospodarstvo, kako ljudi ne bi mogli raditi, kako bi se osjećali beskorisno, kako bi bili bolesni zbog genetski modificirane hrane, zatrovanog zraka, potrovane vode i planete. Iz govora pape Franje jasno se vidi da on zna što se događa ljudima, te da on zna što elita sprema ili što je započela raditi na čovječanstvu, i to Papa u više navrata kritizira. Tako je kritizirao ‘lažnu’ znanost koja svojim potkupljivim studijama truje čovječanstvo na nalog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

elite, kritizirao je on i masoneriju, a moćnike prozivao upravo za lažnu parolu mira, pod kojom nas vuku u Treći svjetski rat. Rekao je Papa i veliku istinu, a to je da smo trenutno u ratu, velikom ratu, čime je dao do znanja da otvorenih očiju promatra svijet. Sada je Papa jasno rekao kako je potrebno srušiti sustav kakav imamo sada i zauzeti se za dom, posao i zemlju jer su to ni više ni manje ‘sveta’ prava. Dakle, potpuno suprotno od pobornika novog svjetskog poretka koji otimaju domove, namjerno uskraćuju poslove, a oduzimaju ljudima u ovom trenutku i sva prirodna prava, poput prava na vodu ili čist zrak. Novi svjetski poredak već je stvoren, i Papa to zna, pa tako poziva na rušenje istog. No, ono što je vjerujem zasmetalo mnogima, je to što Papa ipak poziva na ujedinjenje i na susret kultura i nacija u miru i pravednosti, no u tom

IZ CRKVA ŽIVOTAI BISKUPIJE DRUŠTVO slučaju nije sagledana prava cjelina njegova govora. Nije uočeno da Papa jasno naglašava kako nitko nema pravo oduzeti suverenost, kako nitko nema pravo od ljudi praviti robove, i kako bi promjene u svijetu trebale ići u smjeru toga da ljudi budu vlasnici vlastite sudbine i država, a ne kapital i moćnici iza njega. Zapravo, Papa je vrlo smiono iskritizirao ideju novog svjetskog poretka, i slobodno možemo reći da je on prvi koji protiv njega tako snažno govori, zalažući se za slobodu čovjeka. Otvorite oči, isključite predrasude i pogledajte što je Papa rekao! Valja promijeniti svjetski gospodarski sustav i zamijeniti ga globalizacijom solidarnosti – jedna je od ključnih misli dugoga govora pape Franje na II. svjetskom susretu pučkih pokreta, u bolivijskom gradu Santa Cruz de la Sierra. Papa je istaknuo da valja poslušati vapaj isključenih, zaštititi majku Zemlju, te je zajamčio svoju osobnu blizinu, kao i blizinu Crkve, nastojanjima društvenih pokreta i snaga, prenosi Radio Vatikan. Papin govor, koji je više puta bio prekidan pljeskom nazočnih, međunarodni je tisak već nazvao jednim od najvažnijih u njegovu papinstvu. Podsjetivši prije svega da Bog sluša vapaj svojega naroda, Papa je govorio o svojemu viđenju najboljih načina za rješavanje velikih problema nepravde zbog kojih trpe isključeni u cijelom svijetu. Pritom je istaknuo da su zemlja, dom i posao “sveta prava”, te da se vrijedi boriti za njih. Pred poljodjelcima bez zemlje, obiteljima bez doma, i radnici-

ma bez prava, Sveti Otac kazao je da trebamo priznati da nam je potrebna promjena i da ju želimo. Znamo li prepoznati da je ovaj sustav nametnuo logiku zarade po svaku cijenu, ne razmišljajući o društvenom isključivanju i o uništavanju prirode? Globalizaciju isključivanja i ravnodušja ima zamijeniti globalizacija nade, koja se rađa u narodima i razvija se među siromašnima. Potrebna je pozitivna promjena, koju bismo mogli nazvati otkupljujućom, a koja je potrebna svim narodima na planetu, pa i onim bogatima u kojima kao da vlada nezadovoljstvo i individualistička žalost koja ljude čini robovima, napomenuo je Sveti Otac. Kada kapital postane idol i upravlja odlukama ljudskih bića, kada pohlepa za novcem nadzire cijeli društveno-gospodarski sustav, to uništava društvo, osuđuje čovjeka, od njega pravi roba, uništava ljudsko bratstvo, potiče narod protiv naroda i, kako se može vidjeti, prijeti i našem zajedničkom domu, sestri i majci Zemlji. Ohrabrivši sve ponizne i isključene, nezaposlenu mladež, domorodačke zemljoradnike i ulične prodavače da se ne prepuste pesimizmu, misleći da ne mogu učiniti ništa kako bi riješili svoje probleme, papa Franjo, naprotiv, istaknuo je da upravo oni, najponizniji, iskorištavani, siromašni i isključeni mogu mnogo učiniti. Usudio bih se reći da je budućnost ljudskoga roda velikim dijelom u vašim rukama. Nemojte se podcjenjivati, jer vi ste sijači promjene koja, prije svega, ima biti promjena srca, rekao je Sveti Otac. Obrativši se predstavnicima

pučkih pokreta, Papa je ponovno istaknuo pravo na zemlju, dom i posao, a od svjetskih je vođa zatražio da budu kreativni, te da izgrađuju na čvrstim temeljima, na stvarnim potrebama radnika, isključenih i marginaliziranih obitelji. Crkva pak ne može i ne smije biti strana tom postupku u naviještanju Evanđelja, i to prateći pritom i promičući isključene iz cijeloga svijeta. Papa Franjo stoga je predložio tri velike zadaće koje zahtijevaju odlučnu potporu svih pučkih pokreta. Prva je zadaća staviti gospodarstvo u službu naroda; ljudska bića i priroda, naime, ne smiju biti u službi novca. Druga je zadaća ujedinjavanje naših naroda na putu mira i pravednosti, narodi u svijetu žele biti tvorci vlastite sudbine. Nijedna vlast nema pravo lišiti siromašne zemlje njihove potpune suverenosti, a kada to čine, vidimo nove oblike kolonijalizma koji ugrožavaju mir i pravednost. “Recimo ‘ne’ starim i novim oblicima kolonijalizma, i recimo ‘da’ susretu naroda i kultura”. Naš se zajednički dom pljačka, uništava, i nekažnjeno ponižava; osim toga, nižu se međunarodni sastanci, ali bez ikakvog većeg rezultata, napomenuo je Papa te istaknuo da su narodi pozvani podići svoj glas u svrhu zaštite majke Zemlje. Ne može se, naime, dopustiti da se određeni interesi nameću, pokoravaju države i međunarodne organizacije, i nastavljaju uništavati stvoreno. Budućnost ljudskoga roda nije samo u rukama velikih vođa, velikih sila i elita. Ona je ponajviše u rukama naroda, zaključio je papa Franjo.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ZAVIRILI SMO U BISKUPIJSKI ARHIV: Vrijedno crkveno, povijesno i kulturno blago

Biskupijski arhiv po svojoj vrijednosti nadilazi lokalne okvire Šibenska javnost o Biskupijskom arhivu, njegovom kulturnom i povijesnom blagu, malo zna. Ekipa Šibenskog tjednika stoga je odlučila zaviriti u vrijedne fondove Arhiva Šibenske biskupije, a vrata ovog kulturnog dobra Republike Hrvatske otvorio nam je voditelj arhiva i župnik župe Njivice don Oleg Petrović. IZVOR: sibenskiportal.hr AUTOR: Daria Lešić Biskupijski arhiv u Šibeniku star je koliko i Biskupija, dakle od godine 1298. Međutim, biskupijske spise kontinuirano možemo pratiti tek od 1402., jer su stariji spisi stradali u požaru godine 1380., iako Arhiv posjeduje različite rukopise već od početka 11. stoljeća. Arhiv se sastoji od 23 fonda, devet arhivskih zbirki i zbirke starih knjiga. Po svojoj vrijednosti nadilazi lokalne okvire, naime, izvor je ne samo za proučavanje povijesti Šibenske biskupije, već je izvor za proučavanje 60

ukinute Skradinske i Trogirske biskupije, te jugoslavenskog dijela Zadarske nadbiskupije. - Povijest šibenskog područja nemoguće je proučavati bez Biskupijskog arhiva. Kroz fondove Arhiva proučava se ne samo crkvena povijest našeg kraja, već i povijest školstva, različiti društveni odnosi, demografija, migracije... – uvodi nas don Oleg. U Arhivu se tako čuvaju školski spisi za šibensko područje od 1839. do 1869., jer je Crkva do tada upravljala pučkim školama. U Arhivu se čuva i fond Đačkog sjemeništa kojeg je utemeljio biskup

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

dr. fra Jeronim Mileta kroz kojeg su prošle mnoge generacije svećenika Šibenske i Zadarske biskupije. Posebno su vrijedne i biskupijske vizitacije u kojima se nalaze opisi župa, crkava i popisi župljana. Ti su materijali iznimno važni demografima koji u Šibensku biskupiju dolaze iz Zagreba, Zadra i Splita radi proučavanja stanovništva. - U vizitacijama se nalaze podaci o broju krizmanih, krštenih, umrlih, koje su župnici dostavljali biskupima. Ti podaci posebno su vrijedni za našu Zagoru, jer se tamo matične knjige počinju voditi tek od konca 17. stoljeća. Prije tog vremena naša Zagora je bila pod turskom vlašću, pa su nam jedini podaci o župama sačuvani u biskupskim vizitacijama – pojašnjava don Oleg. U najvrijednijem i najopsežni-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZ ARHIVA jem fondu – onom Šibenske biskupije od 1402. do danas – čuvaju se brojni zapisi, ali svakako onaj najvažniji i najzanimljiviji je original ugovora Biskupije s majstorom Jurjem Dalmatincem o gradnji šibenske katedrale iz 1441. Pisan na latinskom jeziku, ugovor sadrži točno vrijeme početka gradnje katedrale sv. Jakova, koliko je materijala potrebno za gradnju, novčana vrijednost projekta... U arhivu su sačuvani i ugovori s majstorom Nikolom Firentincem o gradnji Nove crkve koji se nalaze u fondu bratovštine Nove crkve. Arhiv čuva i devet zbirki od kojih su najvrjednije Zbirka isprava koja se sastoji od 117 isprava na pergameni od 1267. do 1987. te se smatra jednom od najvrjednijih zbirki pergamena u našoj državi. To su različiti kupoprodajni ugovori, darovnice, sudske presude, oporuke, papinska imenovanja biskupa... Također je veoma vrijedna Zbirka rukopisa, koja se sastoji od raznih rukopisa od 11. do 16. st. Najvrjedniji rukopis je notni zapis Mise sv. Petra iz poč. 11. st., među četiri najstarija notna zapisa u Hrvatskoj! Pročuvajući Arhiv našili smo i na zanimljiv projekt katedralnog zvonika za vrijeme biskupa Josipa Ante Fosca koji, nažalost, nije nikada ostvaren. Taj se projekt čuva u Zbirci nacrta, a spomenut ćemo kako je zvonik trebao biti visok 40 metara! Biskupijski arhiv posjeduje još jedno vrijedno blago – jedini hrvatski primjerak, od ukupno 300 u svijetu, Ostroške biblije na staroslavenskom

don Oleg Petrović, ravnatelj biskupijskog arhiva

jeziku iz 1581., koju je biskup Faust pl. Vrančić darovao Stolnom kaptolu sv. Jakova dvije godine prije svoje smrti. Don Oleg ističe kako čuvanje i sređivanje Biskupijskog arhiva iziskuje mnogo vremena i posla. Biskupija je ipak dosada uspijela restaurirati svih 117 isprava na pergameni, a u tijeku je restauracija jednog svežnja iz godine 1472.

suradnji s Državnim arhivom u Šibeniku ostvarili smo projekt sređivanja fondova Župe sv. Križa i Bratovštine Nove crkve – navodi don Oleg.

- Radimo na kartoniranju fonda Šibenske biskupije, te na projektu sa Sveučilištem u Zadru, Odjelom za knjižničarstvo, gdje bi njihovi studenti u praktičnim vježbma sređivali našu Zbirku starih knjiga. U

- Radi se na tome da se Arhiv prebaci u bratimsku kuću Svetog Duha koja se uređuje kraj crkve sv. Ivana, gdje bi se organizirale i povremene izložbe – otkriva nam za kraj.

Na koncu ga pitamo razmišlja li Biskupija o tome da ovo bogato kulturno, povijesno i crkveno blago predstavi kao svojevrsni muzejski primjerak.

kupoprodajni ugovor iz 1481. godine (Zbirka ugovora) MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE stodvadeseta obljetnica puštanja u pogon prve hrvatske elektrane

Strojarnica hidroelektrane „Krke“

Ove, 2015. godine, navršava se sto i dvadeseta obljetnica puštanja u pogon prve hrvatske elektrane izmjenične struje na rijeci Krki. Taj su pothvat izveli Šibenčani 1895. godine i slavili ga kao uspjeh, koji će biti presudan za daljnji sveopći razvitak njihova grada. Realizaciju toga projekta, baziranog na suvremenim rezultatima znanosti i elektrotehnike, omogućila su već do tada ostvarena dostignuća na političkom, gospodarskom, socijalnom i kulturno-prosvjetnom polju u Šibeniku. AUTOR: Gojko Lambaša Naime, koliko god je bila upečatljiva za prošlost Šibenika u tijeku prve polovice XIX. stoljeća sveopća zaostalost i mrtvilo, to je druga polovica, naročito posljednja četvrt istog stoljeća, protjecala u znaku napretka na svim područjima života. Temelj je svih tih dostignuća promijenjena unutarnjepolitička situacija u austrijskoj carevini. Godine 1860. ukinut je Bachov apsolutizam i započelo je razdoblje parlamen62

tarizma. Društveni i politički život u Šibeniku, kao i u ostalim krajevima južne Hrvatske, buknuo je intenzivno i odvijao se u znaku borbe hrvatskih preporodnih snaga protiv autonomaško-talijanaškog kruga. Ovaj je imao vrlo usku društvenu osnovu, ali je držao jake gospodarske pozicije i moćni politički utjecaj u Šibeniku i okolnim mjestima. Pripadnici autonomaške stranke, zahvaljujući tome i tadašnjem izbornom zakonu, pobjeđivali su 60-ih godina prošlog stoljeća na izborima za Zemalj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ski dalmatinski sabor u Zadru, za općinska vijeća i lokalnu upravu. Međutim, na izborima 1870. i 1872. godine autonomaši su doživjeli konačni poraz. U siječnju 1873. godine, na temelju izbornih rezultata, konstruirano je novo općinsko vijeće s narodnjačkom (hrvatskom) većinom i prva hrvatska općinska uprava na čelu s Antom Šupukom kao gradonačelnikom Šibenika. Bio je to povijesni događaj za Šibenik i njegovo područje. Tim je događajem šibensko autonomaštvo, kao politička snaga, zauvijek slomljeno i ono se uskoro otvoreno demostrira kao iredentističko-talijanaška politička stuja s vrlo ograničenim brojem pristaša. Razdoblje narodnjačke Općinske uprave u Šibeniku traje gotovo bez prekida 30 godina (1873.-1903.). Na čelu Narodne stranke (koja se od 1898. godine naziva Hrvatska na-

rodna stranka) je Ante Šupuk, najmarkantnija, najautoritativnija i najpopularnija ličnost političkog života Šibenika tog vremena. Osim što je stalno biran za gradonačelnika Šibenika, bio je i zastupnik u Dalmatinskom saboru, a od 1879. pa do smrti stalno je biran i za zastupnika gradova sjeverne Dalmacije u državnom parlamentu u Beču. Ante Šupuk bio je osoba koju je krasila razboritost i golema radna energija. On je sve svoje političke funkcije, osobna poznanstva i veze iskoristio za razvitak i napredak šibenskog gospodarstva te za uzdizanje svih ostalih područja društvenog života. Sveukupni napredak Šibenika tijekom zadnje četvrtine XIX. stoljeća dijelom je rezultat objektivnih uvjeta i djelovanja različitih čimbenika i pojava tog vremena, ali je isto tako i plod zalaganja i aktivnosti hrvatske narodnjačke uprave, a posebno njenog prvaka Ante Šupuka. U spomenutom razdoblju Šibenik je dobio željeznicu 1877. godine priključivši se tako preko Perkovića na prugu Split-Siverić. Time se Šibenik čvršće povezao sa zaleđem, što je potaklo nagli razvoj lučko-tranzitnog prometa (izvoz morem ugljena iz Siverića i Velušića, a kasnije i drvne građe iz Bosne). Ovaj uspjeh uzrokovao je potrebu izgradnje operativne obale i lučkih postrojenja, što je još više dalo poticaja razvoju lučkog prometa. Vodoopskba je sljedeći problem koji je nastojao riješiti Ante Šupuk. Neumornim zalaganjem već 1878. pokrenuo je radove na izgradnji vodovoda Krka-Šibenik. Izvedba je tra-

Ante Šupuk – šibenski gradonačelnik 1873 – 1903., inicijator i provoditelj rane elektrifikacije Šibenika jala deset mjeseci i Šibenčani su već 12. svibnja sljedeće godine s oduševljenjem slavili puštanje u pogon vodovoda, koji je doveo zdravu i pitku vodu u dotada vječno žedni grad. Narodnjačka općinska uprava na čelu s gradonačenikom Šupukom uporno radi na uvođenju hrvatskog jezika u javni život, širi mrežu osnovnih škola u gradu i okolnim mjestima, podstiče kazališnu djelatnost, dovršava i otvara 1883. veliku modernu bolnicu, a 1893. osniva gradsku vatrogasnu službu, te 1899. se utemeljuje i hrvatsko pjevačko društvo KOLO. Šibenik se istovremeno prostorno širi i demografski raste.

U razdoblju o kojem je riječ, pučanstvo grada povećalo se za preko 65 % (od 6 032 na 10 072 stanovnika). Sva su ta spomenuta dostignuća ubrzavala ritam života u Šibeniku i stvarala osnovu za nove zamisli, kojih Anti Šupuku, i krugu šibenskih prvaka oko njega nije nedostajalo. Među gradonačelnikove vjerne suradnike svakako je spadao njegov sin, pomorski kapetan, čovjek širokih horizonata Marko i općinski viši mjernik i inženjer Vjekoslav Meichsner. Ovaj je bio i glavni Šupukov savjetnik i organizator realizacije njegovih ideja i projekata.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE Prva hrvatska hidroelektrana „Krka“ iz 1895. godine

To se nedvojbeno potvrđuje u zamisli Ante Šupuka da poradi oko proizvodnje i dopreme u Šibenik tada najsuvremenijeg energenta, za potrebe javne i kućne rasvjete, za pogone u obrtništvu i industriji, to jest električne energije. Nema sumnje da je Ante Šupuk, koji je uz to što je bio najdominantnija osoba političkog života Šibenika, bio i uspješan gospodarski djelatnik. Pored toga bio je i dobro obaviješten od sina Marka i inženjera Meichsnera o rezultatima znanosti o elektricitetu i tehnič64

kih dostignuća na tom polju. On je već 1889. počeo akciju za ostvarenje svoje zamisli, gradnju hidroelektrane na Krki i prijenosa električne energije do grada Šibenika. U taj projekt postupno se uključuje i inženjer Meichsner pa je tako taj pothvat zajednički financiran i dovršen. Gradnja hidroelektrane Krka, dalekovoda do Šibenika i distributivna mreža u gradu realizirana je do kolovoza 1895. godine. Šibenik je 28. kolovoza 1895. slavio električnu rasvjetu, koja je zablistala na njegovim trgo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

vima, obali i po gradskim ulicama. Bio je to veliki događaj i dan u povijesti Šibenika. Veličanstveni događaj toga dana opisan je u izvorima pa tako zadarski dnevnik Smotra dalmatinska piše:“ Trg pred Katedralom, Kalelerga, luka i grad, bili su pretrpani razdraganim mnoštvom svijeta. Dvije glazbe obilazile su ulice. Na svim licima moglo se čitati zadovoljstvo zbog uspjeha. Novi perivoj čini se kao dim izdvojen i začaran. Trg katedrale imponira svojom strogom veličanstvenošću osvjetljen bijelom

OBLJETNICE

Šibenska poljana s električnom rasvjetom

svjetlošću. Stari plemićki grbovi, gradski povijesni amblemi, pocrnjeli od vjekova, čine se oživljelima za novi život, dok na posljednjim ostacima gradskih bedema kip svetog Mihovila, zaštitnika općine, ćini se obasjan nebeskom svjetlošću. Blistave svjetiljke šalju zvjezdama nebeskim svjetlosni pozdrav, kojeg narod zanosno ispraća frenetičnim klicanjem! .... Sve u svemu slika koja imponira, koja kao takva zaokuplja misli, uzbuđuje srce, budi vjeru i nadu u budućnost Šibenika.” Isto

tako, izvori nam svjedoče da su graditelji i investitori prve hrvatske hidroelektrane izmjenične struje na rijeci Krki, Ante Šupuk i Vjekoslav Meichsner bili vizionari, dalekovidni i vrlo odvažni ljudi, kad su se odlučili da svoju snagu posvete i svoj kapital ulože u podizanje takvog energetskog objekta, rađenog prema najrecentnijim dostignućima znanosti o elektricitetu i elektrotehnici tog vremena, u projekt kompletnog elektroenergetskog sustava. Do tada, temelj gospodarstva Šibenika i njegovog kotara je poljoprivreda, a prije svega vinogradarstvo. Shodno tome i većinu pučanstva grada činili su težaci. Unatoč takvoj socijalnoj stukturi Šibenik je iznjedrio krug ljudi, koji je bio otvoren za prihvaćanje najsuvremenijeg rezultata ljudskog napretka i tekovina civilizacije primjenjujući ih u svojoj pretežno težačkoj sredini. Bilo je to moguće zahvaljujući novim uvjetima i prilikama u Šibeniku stvorenim u početku sedamdesetih godina XIX. stoljeća, pobjedom hrvatskih preporodnih snaga nad auto-

nomaškom strankom. Izgradnjom i puštanjem u pogon hidroelektrane započeo je u Šibeniku ubrzani proces razvitka raznih vrsta obrtništva i industrije (tvornica kalcijevog karbida na Krki, tiskarski pogoni, mlinarska industrija, tvornice tjestenine, leda, tekstila i drugih). Taj proces gospodarskog uspona Šibenika dobio je novi podsticaj izgradnjom i puštanjem u rad nove, po snazi mnogo jače hidroelektrane na rijeci Krki, u najbližem susjedstvu prve, “Jaruge II” 1903/4 godine. Do kraja prvog desetljeća prošlog stoljeća podignute su još dvije elektrane na Krki. Svi su ti energetski izvori predstavljali značajnu osnovu za svestrani gospodarski napredak Šibenika i njegovog kraja. Te su činjenice istovremeno i osnova za opravdani ponos Krešimirovog grada, što je pridonio da se Hrvatska može ubilježiti u zemlje koje spadaju u pionire gradnje modernog elektroenergetskog sustava u svijetu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SEDAMDESETA OBLJETNICA BLEIBURGA I KRIŽNOG PUTA

ZAKOPANA TAJNA I KRIKOVI ŽIVIH LJUDI IZ PARTIZANSKIH JAMA Muhe, krv i plač žena silovanih prije smrti pred jamama! Kamioni ljudi odvoženi u nepovrat IZVOR: braniteljski-portal.com Svjedočenje partizanskog pokajnika Ivana Gugića

Prošlost hrvatskoga naroda, krije mnoge tajne, ali i priče u koje nikada nitko nije dovoljno zagrebao. O povijesti pa i zločinima stoga bi se trebalo progovarati kako oni ne bi pali u zaborav, jer za njih nikada nitko nije odgovarao. O zločinima partizana progovarali su i oni sami. Da je tome tako svjedoči ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. Dalmatinske divizije u kojem se progovara o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevoskog roga. Inače, svjedočanstvo je to koje je svjetlo dana ugledalo zbog objave na blogu jaksa101.com. -Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali. Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod

OBLJETNICE Kosa hrvatskih žena i djevojaka skinute sa posmrtnih ostatataka iz rudnika Hude jame

Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna,

najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim

barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE Unutrašnjost Hude jame

oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno-slama, kuća-jama". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. "glušnik" na ci68

jevi. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak. Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo

OBLJETNICE one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković. Ostali smo punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.

Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe. Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme,

valjda radi lakšeg putovanja. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali. Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su Zarobljena hrvatska vojska

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da

je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave. M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka. Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je

Kočevski rog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE

Slovenski istražitelji na izlazu s dokazima iz Barbarinog rova neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu). Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u

dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima. Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i jesu li dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela. Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati).

To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji - takozvana partizanska bolest. Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE 20 GODINA OLUJE

Sjeti se svega puta svoga, kojim te Bog vodio i svega što ti je sve na putu učinio Popovijed mons. Ante Ivasa, biskupa šibenskog 5. kolovoza 2012. u Vrpolju kod Šibenika pri blagoslovu zaglavnog kamena novog Gospinog svetišta

Biblijska knjiga Izlaska, koji danas Crkva okupljena oko svoga Gospodina sluša, donosi izvješće iz povijesti Izraelskog naroda. Nakon dugih stoljeća provedenih u ropstvu egipatskom, u potlačenosti i robovanju faraonimaegipatskim, Bog se smilovao svome narodu: Čuo je njihove vapaje i molitve i poveo ih na put u slobodu, u slobodnu domovinu. Biblija nam pokazuje kako je put u slobodu bio zahtjevan, kako je za slobodu trebalo podnijeti mnoge žrtve. Kako je trebalo prijeći preko mnogih zapreka, preko mora crvenoga, kroz opasnu pustinju, kroz glad i žeđ… Kako put u slobodu zahtjeva mnoge žrtve, veliku strpljivost, solidarnost i međusobno zajedništvo… Nadasve traži čvrstu vjeru da je sloboda dragocjeni „dar u kome sva blaga Višnji nam Bog je do“. Da za taj dar Slobode treba biti Bogu zahvalan. Da slobodu treba prihvatiti i čuvati, da u slobodi treba

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

znati živjeti… Biblija nam svjedoči kako sloboda i put u slobodu nosi sa sobom „opasnost izazova slobode“: Opasnu napast da, kada na putu slobode dođu poteškoće i neugodnosti.., naročito kad „ponestane kruha i vode“.., neki počnu misliti, kako je ipak ono prije, oni dani „kad smo sjedili kraj lonaca Egipatskih“, iako su bili dani ropstva, bili bolji.., poželjni čak. Neki zažele povratak „tim stolovima…“ Uvijek se nađe onih koji su tada spremni pobuniti narod, obezvrijediti slobodu, pomutiti mu vjeru u Božji dar slobode, pa čak i optužiti Boga i one koji su ga u njegove ime poveli na put slobode, za prevaru, „za opasne namjere“, čak za „udruženi zločin“… Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove, opasne idole… I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, pa i zaigrati kolo oko „neke

OBLJETNICE nove zlatne teladi“, kako su i Izraelci zaigrali na pod Sinajem… Ali, Bog je u svojim darovima ustrajan. „Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih, učinit ću da vam daždi kruh s neba, da vidim hoće li narod moj živi po mom zakonu ili neće!“ poručuje Biblija. Nakon dugih stoljeća nadanja, molitava, žrtava i robovanja svake vrste i naš je Hrvatski narod Bog poveo na put u slobodu. I za nas su došli dani velikog prijelazau slobodnu i od svih „faraona“ neovisnu domovinu Hrvatsku… Bog je i među nama podigao našega „Mojsija“, po imenu Franjo, koji je vidio kroz kakva smo se sve „bespuča povijesti“ kao narod propinjali… Na tom putu prijelaza ispriječilo nam se opasno „more crveno“. S Božjom pomoću, s Gospinom zaštitom, zajedništvom svega naroda, odlučnošću naših vođa i branitelja, uz svesrdnu molitvu svega naroda, zaustavljena je i „potopljena strašna crvena vojska „faraonska“, s crvenom zvijezdom i kokardom, koja nam je rušila putove i mostove slobode, sela i gradove, na poseban načinnaše crkve i kulturne spomenike.., sve to u đavolskoj namjeri da nam još jednom otme slobodu, izbriše povijest, da nam satre ime, vjeru i kulturu..:“niste tu ni bili, tad će reći svima…“ Trebalo je ući u teške borbe, nadvladati i preskakati „balvane na cestama“, i one još teže „balvane u ljudima koji su dugo živjeli u sustavu koji je sustavno trovao dušu našega hrvatskog naroda najopasnijom ideologijom ljudske civilizacije, „tzv. komunističkim sistemom“, koji mu je satirao kulturu, kršćansku vjeru i vrednote, identitet

i ime hrvatsko.., sve pod parolom „smrt fašizmu slobode narodu“, da bi sve što je hrvatsko bilo pod trajnom etiktetom:„ nacionalističko, fašističko, klerofašističko… Hrvatskom narodu se uporno i ustrajno, na svim razinama i na sve moguće načine, prizivao kompleksustaštva… Time je bilo decenijima moguće sve hrvatsko ušutkati, osuditi, satrti i ubiti… I bi tako! A onda je trebalo proći kroz opustjelu i spaljenu zemlju kao kroz pustinju „sinajsku“…Kako je moguće zaboraviti onaj dim i vatru koji je sukljao iznad naših gradova i sela, Šibenik, Dubrovnik, Zadar…Vukovar stravični zvuk projektila, granata .., sirena, prestrašena lica majki i djece u skloništima, slike izbjeglica, ranjenih, masakriranih, ubijenih… sve one strahote našega puta u slobodu i borbe za obranu svoje zemlje Hrvatske… Bio bi grijeh bešćutnosti, grijeh do neba vapijući, grijeh nezahvalnosti.., sve to zaboraviti, obezvrijediti, zanijekati ili iskriviti pravu istinu o tim teškim i slavnim povijesnim događaji-

Sve glasnija i goropadnija manjina sve sustavnije i sve očitije nastoji rastakati gotovo sve što podsjeća na hrvatsku domovinu, a osobito sve ono čime bi se Hrvati glede svoje domovine mogli ponositi. ma… „Nek se osuši desnica i usta moja moja ako spomen na te smetnem ja ikada, plakali su Izraelci u ropstvu, na rijekama Babilonskim…„Rat je poguba ljudske naravi“ govorili su stari hrvatiDubrovčani. Svaki rat ranjava samu narav i bit čovjeka kao slike Božje… Ali postoji neka opasna namjera da se o Domovinskom ratu ističe, piše, vode istražni razgovori i procesi, i sudovi međunarodni.., čak se snimaju tendenciozni filmovi, i to pretežito o onome što je bilo pogubno s naše braniteljske strane… (Što se dakako, radi pune istine ne smije nijekati…) Ali istina o našem putu i borbi za slobodu i neovisnost, i o Domovinskom ratu treba biti cjelovita… Jedino je to pravedno i pošteno…A isti-

Pobjednici slave MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

OBLJETNICE

Oslobođenje Knina na je da je od 1991. godine do 1995. u napadu srpskih snaga u Hrvatskoj oštećeno više od 217.000 stanova, oko 120 gospodarskih objekata, oko 2000 spomenika kulture i oko 500 sakralnih objekata, pretežito katoličke crkve. Oko 220 škola, fakulteta i viših škola, čak bolnica i ostalih medicinskih ustanova… Da ne govorimo o nanesenoj duhovnoj i gospodarskoj šteti, o ranjenima i poginulima, zlostavljanima, silovanim ženama.., o djeci i mladima duševno izranjenima, o logorima i neznanim zarobljenicima i nestalima, o grobovima ubijenih…O oboljelim, prezrenim braniteljima… Jesmo li to trebali braniti svoju Domovinu, ili ne!? Rijetko se spominje istina da je veličanstvenu oslobodilačku akciju „Oluju“ izvan svojih domova, dakle rastjerano na razne načine, dočekalo 383.664 Hrvata i ostalih hrvatskih građana koje su srpske snage prognale ili su izbjegli zbog njihove prisile, najveći dio već 1991. Godine. Ono što se spominje, o čemu se piše i ponavlja na sve moguće načine je podatak (koji je žalostan), da je zbog Oluje iz Hrvatske izbjeglo 150.000 stanovnika, uglavnom srpske nacionalnosti… Ali se u isto 74

vrijeme uporno izbjegava jasno istaknuti utemeljeni podatak da je za to odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba iz Knina, i to uz beskompromisnu politiku srpskih političkih i vjerskih vođa u Beogradu i Kninu, koji su odbili sve prijedloge hrvatske vlade i međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji okupiranih teritorijau Republiku Hrvatsku…te pozvali i poveli ljude na odlazak… „Mi neslavimo Oluju zbog stradanja srpskog naroda, nego zato što je Olujom konačno poražena (veliko-srpska politika), odnosno novi velikosrpski projekt koji se provodio na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine“ (Nazor.) U ostalom, zašto (i danas) ne reći Istinu „da i ondašnja i sadašnja politika Srbije i mnogih drugih koji tu politiku podržavaju, stoji na stajalištu da se Srbija neće odreći svojih zapadnih granica koje su zacrtali duboko u teritorij hrvatske države.., i da se srpsko nacionalno pitanje nikada neće bito konačno riješeno dok se ne uspostave granice tzv. Velike Srbije koje su zacrtali u Memorandumu SANU…“ (Zvonimir Hodak, Dnevno HR)… Danas se međutim (za imaginarne zločine počinjene u Oluji, za tzv. udru-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ženi zločinački poduhvat.., za tzv. prekomjerno granatiranje, na temelju nevjerodostojnih svjedoka i dokaza),nalaze na sudu pod tzv. nepravomoćnom presudom, naši generali, Ante i Mladen i mnogi drugi generali, časnici i vojnici.., časni naši junaci i osloboditelji okupiranog Knina, središta i žarišta pobune protiv slobodne i neovisne Hrvatske…Sve u namjeri da se izjednači agresor i žrtva, lopovi i osloboditelji svojih ognjišta i kulture… „Sjeti se svega puta svoga, kojim te Bog vodio i svega što ti je sve na putu učinio, kako te je vodio kroz pustinju i zemlju punu otrovnih štipavaca i zmija, iz ropstva te i smrti vodio u slobodu i život… I budi Bogu svome zahvalan…!“ Tako je Bog govorio svome narodu preko proroka svojih… Mi danas ovom svetom Misom zahvaljujemo najprije i nadasve Bogu, jer je naš ljudski život, jer su nam naše obitelji, jer nam je naša domovina Hrvatska i naša vjera Kršćanska katolička, najveći i najdragocjeniji sveti Božji dar… Isus danas u Evanđelju govori svojim učenicima i narodu: „Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski…!“ I Gospa naša, čiji dan blagdan „Gospe od sniga“ danas slavimo, i držimo da nije slučajno da se baš na njezin dan dogodila velika Oluja slobode, nam stalno poručuje da Bogu treba za sve zahvaljivati: „Jer velika nam djela učini Gospodin, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova…!“ Danas zahvaljujemo Bogu za obranu i pobjedu slobode naše Domovine i za sve naše branitelje, žive,

OBLJETNICE poginule i mrtve… Jer oni su ovu Domovinu svojom žrtvom života, uz Božju pomoć stvarali i branili i tako udarili temelje njezine nove izgradnje i rasta.., da svima bude lijepa, slobodna i sretna domovina.I danas se ponosimo s njima! Sloboda obvezuje. I zahvalnost obvezuje. Obvezuje nas na trajnu borbu i obranu slobode i istine o slobodi. I život u odgovornoj slobodi. Odgovornoj pred Bogom, pred savješću i pred narodom... Jer jedino odgovorna „Istina oslobađa“, poručuje nam Isus koji je jedini Osloboditelj i Spasitelj ljudskoga roda. Treba nam i danas braniti istinu o našoj povijesti koja je neprestano pod udarom starih i novih krivotvoritelja povijesti. Ili, kako dobro uviđa komentator GK. “Sve glasnija i goropadnija manjina sve sustavnije i sve očitije nastoji rastakati gotovo sve što podsjeća na hrvatsku domovinu, a osobito sve ono čime bi se Hrvati glede svoje domovine mogli ponositi. I sve je očitije da ljudi na vodećim položajima služe egoističnim osobnim i grupnim interesima, podilaze krupnom kapitalu i ulizuje se skrivenim centrima moći…“ Treba nam braniti temeljne duhovne vrednote kršćanske kulture koje su vjekovima ugrađivane u temelje našeg ljudskog, obiteljskog i opće narodnog identiteta.., vrednote koje se ponovno, gotovo svakodnevno nalaze pred novim sustavnim zatorom u javnom, medijskom, gospodarskom i političkom životu… Treba nam sve odlučnije braniti temeljna prava na ljudski život, na rađanje, na obitelj, na rad i pravednu zaradu i nedjeljniodmor.., na

Državni i vojni vrh na kninskoj tvrđavi roditeljski i društveno odgoj djece i mladih u skladu s Božjim i prirodnim zakonima, koji ne ovisi o ljudskoj samovolji, o većini u Saboru, o izbornim obećanjima i tzv. „političkim poenima.“Mi imamo pravo vjerovati, i to svoje uvjerenje imamo pravo javno zastupati i braniti, da bez duhovnih kršćanskihvrednota nije moguće graditi ni humano ni pravedno društvo, ni istinito vrednovati i poštivati materijalna i gospodarska bogatstva, koja nam je Bog u ovoj našoj zemlji polja i planina, mora, rijeka i sunca… darovao, da budu na dobro svima. Danas je za nas kršćane dan molitve, pa moli-

mo: „Ne daj o Gospode da krv prolivenu, tisuće mladih života skrnavi tuđa pohota, i slobodu skupo stečenu zagorči izdaje sramota.Ne daj, o ne daj Gospode, da pamet nam se pomuti i hrabrost da nas napusti, stati pred svijeta narode i svoj na svome ostati. Saberi narod moj, Gospode, i zemlju vijekom njegovu od tuđe zlobe slobodnu, nek ruku svojih plodove ima za tvoju nagradu.“ Gospe naših pobjeda i slobode, naših zahvala i molitava, „najvjernija Odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom! Amen.

Predaja Vojske Krajine MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA Tamna kosa, smeđe oči, visina 177 cm, težina 60 kg, mjere 86/67/93. Uobičajeni je to način prikaza misica i manekenki. Istaknute mjere pripadaju nedavno u Crikvenici izabranoj miss Hrvatske Maji Spahiji iz Šibenika. No više od atraktivnih fizičkih atributa, ta 22-godišnjakinja plijeni pozornost svojom osobnošću, otvorenošću, prirodnošću, spontanošću. Rado govori o tradicionalnim vrijednostima koje živi, o sebi kao vjernici, ali i otkriva svoju želju: želi upoznati papu Franju kojega, naglašava, iznimno poštuje i voli jer riječima i djelom daje primjer kakav bi čovjek zaista trebao biti. IZVOR: Glas Koncila

Nova hrvatska misica šibenčanka Maja Spahija voli obitelj i tradicionalne vrjednote

Vjera mi daje snagu za sve u životu 76

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Maja je rođena 26. ožujka 1993. u Splitu, a živi u Šibeniku odakle su joj roditelji. Majka Svjetlana je po struci bibliotekarka, a otac Ivica elektrotehničar i glazbenik. Uz Maju kao najstarije dijete u obitelji, Spahije imaju i kćer Ivu i sina Ivana. »Odrasla sam u tradicionalnoj obitelji, u veselom i prijateljskom okruženju. Obitelj mi je u životu na prvom mjestu, roditelji su mi uvijek bili velika podrška, a ja se trudim uzvratiti im koliko mogu i biti podrška sestri i bratu«, pripovijeda Maja. »Odrastala sam na Baldekinu, gdje sam pohađala Osnovnu školu Tina Ujevića, a potom srednju Tehničku školu za arhitektonsku tehničarku. Uvijek sam bila nemirna duha i iznimno radoznala pa sam

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE Želim osnovati obitelj, ali i izgraditi karijeru, usvojiti što više znanja i vještina. Također se nadam da ću ostati svoja, dosljedna svojim stajalištima i vjeri. Raduje me uspjeh i sreća mojih bližnjih. A za sreću nije potrebno mnogo se okušala u mnogo različitih aktivnosti poput baleta, košarke, latinoameričkih plesova. Pjevala sam u zboru šibenske katedrale 'Laudantes', glumila u šibenskom kazalištu te u dramskoj skupini 'Virko'. Bavila sam se čak i strjeličarstvom.« Danas je zaposlena u arhitektonskom uredu »A. B. Inženjering« i uz rad studira na Pravnom fakultetu u Splitu. Slobodno vrijeme najradije posvećuje obitelji, prijateljima i kućnim ljubimcima. Prijatelji su joj, ističe, iznimno važni, oni su joj velika potpora u svemu i zna da se na njih uvijek može osloniti. Kao vjernica formirala se u župi Presvetoga Srca Isusova na Baldekinu gdje je pričešćena i krizmana. Danas na misu najčešće ode u šibensku katedralu sv. Jakova. »U našoj se prelijepoj katedrali posebno osjećam i u njoj se najviše volim približiti Bogu kroz pjesmu, molitvu i osobnu meditaciju. Vjera me upotpunjuje kao osobu i daje mi snagu za sve u životu, ona je moje oružje protiv svega lošega što me okružuje. Do vjere i morala posebno držim, a poštujem svakoga čovjeka bez obzira na nacionalnu pripadnost, boju kože ili vjersko opredjeljenje ako je iskren i čistoga srca«, otvorena je misica, koja je u dugogodišnjoj vezi. Naglašava da su joj jako važni povjerenje i

ljubav koju su izgradili, želja joj je zasnovati svoju obitelj, a njena će joj sadašnja obitelj uvijek biti uzor. Na izbor za miss Hrvatske Maja se prijavila pomalo iz radoznalosti, pomalo na nagovor dragih ljudi. »Nisam očekivala pobjedu, iako je Bog, vidimo, imao drugi plan za mene. Svi oko mene pružaju mi veliku podršku«, ističe Maja, koja će braniti hrvatske boje na izboru za miss svijeta 19. prosinca u gradu Sanyji na otoku Hainanu na jugu Kine. »Na izboru u Kini planiram što bolje predstaviti svoj Šibenik, Hrvatsku i sebe. Nadam se da ću steći nova prijateljstva i upoznati mnoge djevojke koje će stići iz cijeloga svijeta. Ozbiljno sam se prihvatila posla oko priprema i radim na usavršavanju engleskoga, na fizičkoj kondiciji, pjevanju, plesu i govornim vještinama. Ne razmišljam o pobjedi, ali želim ostvariti što bolji plasman i što bolju promociju svoje zemlje koju jako volim«, o bližim planovima govori Maja. »Grad iz kojega dolazim je prvi hrvatski samorodni grad na Jadranu i ne mogu si zamisliti život negdje drugdje. Žao mi je što mladi odlaze iz Hrvatske zbog posla i obrazovanja. Nadam se da će se u budućnosti situacija pokrenuti nabolje, da će biti posla za sve i da će ljudi koji su završili svoju struku moći živjeti od svojega rada u Hrvatskoj. Znaju me pitati što može u svemu tome miss Hrvatske. Znam da mogu iskoristiti medijsku pozornost kako bih skrenula pozornost na stvari koje smatram da su bitne za

napredak. Jedna od važnih dimenzija izbora za miss svijeta je humanitarni rad. 'Ljepota sa svrhom' - moto je pod kojim se misice diljem svijeta bore za plemenite ciljeve, a ja ću s organizatorima izbora za miss Hrvatske svoje snage usmjeriti na prikupljanje sredstava za pomoć 'Kući ljubavi' koju je osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije.« Maja rado otkriva i svoje cjeloživotne planove: »Želim osnovati obitelj, ali i izgraditi karijeru, usvojiti što više znanja i vještina. Također se nadam da ću ostati svoja, dosljedna svojim stajalištima i vjeri. Raduje me uspjeh i sreća mojih bližnjih. A za sreću nije potrebno mnogo. Osoba sam koja se najviše veseli malim stvarima. Žalosti me tuđa nesreća, bolest, ljudska zavist i neiskrenost.« Ovih dana Maja je zasipana pitanjima o šminkanju, odijevanju, o tome što jednu misicu čini misicom: »Ne volim se previše šminkati, osobito ljeti. Volim vesele boje, a omiljena mi je crvena. Volim klasičan stil odjeće i većinom nosim crno-bijele kombinacije. Ne opterećujem se markama, kupujem odjeću koja mi se sviđa i u kojoj se dobro osjećam. Uvijek volim biti u pokretu i prilično sam aktivna - odlazim redovito u teretanu, a imam i razne hobije poput plivanja, trčanja, crtanja i pjevanja.« A na pitanje ima li u njenom životu mjesta za Glas Koncila, Maja je spremno odgovorila: »Kao dijete sam redovito čitala MAK. Glas Koncila ne pratim redovito, ali kada mi dođe u ruke, pročitam ga od prvoga do zadnjega slova.«

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA foto: Ljiljana Padovan

HRVATSKA NIJE SAMO ZEMLJA, KAMEN, VODA. HRVATSKA JE RIJEČ KOJU NAUČIH OD MAJKE. Dr.sc. Paško Bubalo, profesor, prvi župan Šibensko-kninske županije Profesor dr .sc. Paško Bubalo istaknuta je ličnost grada Šibenika. Sudionik je važnih događaja, kulturnih i političkih, kako na razini grada tako i na razini države Hrvatske. Njegovo svjedočanstvo je dragocjeno, ono doprinosi da bolje razumijevamo povijesna zbivanja 20. stoljeća, kao i nastanak slobodne, neovisne i demokratske države, u čemu je važan njegov doprinos. 78

RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov Vi ste profesor povijesti, koji je bio motiv da ste se odlučili studirati povijest, je li bio naglasak na nacionalnoj povijesti? Kao gimnazijalac volio sam povijest i u gimnaziji sam naučio onu Ciceronovu: „ Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života.“ Tako sam jednog dana zaželio predavati povijest učenicima. Dakako, naglasak je bio na nacionalnoj povijesti, koja se često interpretirala na neznanstveni način.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Odgajani ste u katoličkoj i hrvatskoj obitelji, u Zagrebu ste se družili sa hrvatski orijentiranim studentima. Tko je bio presudan u vašem vjerskom i nacionalnom opredjeljenju? Moja je obitelj bila tradicionalno katolička i hrvatska. Moj djed Paško je bio u Skradinu u HSP-u u rukovodstvu te stranke. Moj otac Ivan bio je član HSS-a u Kraljevini Jugoslaviji, javno je glasovao za listu dr. Vlatka Mačeka, te se na taj način izlagao neugodnostima i prijetnjama da kao sudski i državni činovnik izgubi mjesto. U Zagrebu sam se za vri-

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE jeme studija družio s hrvatski orijentiranim studentima, poglavito s onima s juga naše Domovine, gdje je nastala hrvatska srednjovjekovna država. To su bili studenti iz Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Sinja, Metkovića, Imotskog, Dubrovnika. Dakako, bilo ih je iz Like i Slavonije, oni su svi više manje bili hrvatski orijentirani. No u mom nacionalnom opredjeljenju je bila presudna moja obitelj. Kako pjeva hrvatski pjesnik Drago Ivanišević.....“Hrvatska nije samo zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju naučih od majke.“ Političko stanje između dva rata ... Tko i što je bilo sudbonosno, ali i opasno za hrvatski narod u ondašnjoj Jugoslaviji ? Godine 1918. hrvatski se narod našao u iznimno teškoj situaciji. Prijetila nam je provedba Londonskog pakta. Pakleni plan o diobi hrvatskog teritorija između Srbije i Italije, bilo je to djelo britanske diplomacije. Srbija je trebala dobiti hrvatske luke na jugu: Boku kotorsku, Dubrovnik, Split i grad Trogir do rta Planke kod Rogoznice, a Italija: Šibenik, Zadar, Istru, Rijeku i niz sjevernojadranskih otoka. Sad je razumljivo zašto se žurilo s ujedinjenjem. Ubrzo je slijedilo razočarenje. Kraljevina SHS je postala prava „ tamnica naroda“. Kraticu Kraljevina SHS, Hrvati su tumačili riječima „ Srbin hoće sve“, dok su im Srbi uzvraćali riječima „ Samo Hrvat smeta“. Umjesto nacionalne ravnopravnosti u novostvorenoj višenacionalnoj državi forsira se iz Beograda unitarizam,

centralizam, integralno jugoslavenstvo, kako bi se ostvarila velikosrpska hegemonija, tako da nova država postaje „tamnica naroda“, a ne državna zajednica u kojoj će svaki narod imati i sačuvati svoj nacionalni identitet i suverenost u obliku saveza država ili konfederacije. Beogradska je čaršija ovako rezonirala: Beograd je centar, a Zagreb i Ljubljana su periferija države. Sav novac treba biti u državnom centru i iz Beograda ne treba ići u Hrvatsku, a pogotovo ne u Zagreb. Red u državi i upravi su „ zagrebačka austrijanština i švapske gluposti, kojih se treba riješiti“: Prve godine oduševljenja novom državom naročito na jugu u kolijevci hrvatske državnosti – Dalmaciji, koja je pristala na „prosinačko ujedinjenje“ bile su dobrim dijelom rezultat straha od talijanske okupacije Dalmacije i realizacije Londonskog pakta, brzo su na jugu dovele do razočaranja i povratka hrvatskoj nacionalnoj ideji. Otpor unitarizmu i centralizmu beogradskog režima bio je najjači u Hrvatskoj. Stoga su Hrvati bili gotovo neprekidno izvrgnuti provalama mržnje, koja nije bila samo u ispadima beogradskog tiska, već u svakoj prigodi napadanjem na Zagreb, na Hrvatsku i na sve što može biti Hrvatu drago. Hrvatski narod je bio u prvoj Jugoslaviji sustavno vrijeđan, omalovažavan, ponižavan, preziran, pljačkan. Hrvati su bili građani drugog reda. Srbi su stalno isticali svoje velike žrtve, koje su dali za zajedničku državu. Samo srpstvom, isticali su Srbi, može se doći do jakog i snažnog jedinstva, do jake i sigurne

države. Napokon – Srbi imaju većinu, pravedno je i logično da sve bude srpsko. Na tisuće je Hrvata zatvarano i stotine ubijeno: prosinačke žrtve 1918. u Zagrebu, sibinjske žrtve 1935., senjske 1937. i primoštenske žrtve 1938. No, civilizirana Europa ne pamti da je u nekom od parlamenata ubijeno i ranjeno pet parlamentaraca i među njima vođa hrvatskog naroda, Stjepan Radić. Bio je to početak kraja prve Jugoslavije. Godine 1971. Ste aktivno sudjelovali u Hrvatskom proljeću ... Tko je tada stajao iza Vas? Gdje ste i čime nastupali u javnosti? Što je bilo s Vama nakon Karađorđeva, kad je počela sječa hrvatskih studenata i intelektualaca? U Hrvatsko proljeće 1971. uključio sam se raspravama o potrebi uvođenja nacionalne povijesti u programe škola za radnička zanimanja. Naišao sam na potporu općinskog sekretara SKH u Šibeniku, Krešimira Nikolca. Bio sam na više skupova s tom problematikom. Tu sam susreo prvi put već afirmiranog hrvatskog povjesničara, dr. Franju Tuđmana, čija je knjiga „ Velike ideje i mali narodi“ te godine, 1971., nagrađena u Barceloni u izdavačkoj kući „ Hrvatska revija“, kojoj je na čelu bio Vinko Nikolić, koji je uočio da je „ od koristi hrvatskoj narodnoj borbi za slobodu“. Moj nastup na osnivačkom skupu Matice hrvatske u Stankovcima biti će najteži grijeh nakon Karađorđeva, te sam bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto direktora ŠUP-a u Šibeni-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA zvanju u početku mi nije bilo lako, ali sam pohvatao konce, tako da vam je to kao i svaki drugi posao. Domovinski rat ... Bili ste član kriznog stožera, jeste li bili svjesni situacije u kojoj se našao Šibenik u Rujanskom ratu? Da je Šibenik pao, što bi to značilo za Šibenik i Hrvatsku? Hrvatsko proljeće 1971. Prizor iz Zagreba ku. Na toj sam funkciji proveo samo 165 dana. Zabranili su mi predavati povijest, te sam premješten na mjesto tajnika ŠUP-a. U međuvremenu sam magistrirao iz srednjovjekovne povijesti. Unatoč tome što me Nastavno-znanstveno vijeće Filozofskog fakulteta u Zadru izabralo za znanstvenog asistenta jednoglasno sa 64 glasa, stigla je zabrana iz Općinskog komiteta u Šibeniku i moja se želja da pređem raditi na Fakultet nije ispunila. U tim sam progonima i dobro prošao. Žrtve su drugih proljećara bile daleko veće i teže. Nisam bio član SK! Početkom devedesetih kad su počele demokratske promjene nakon 45 godina komunističke diktature, ponovno ste ušli u politiku, postali ste član HDZ-a, te iste godine izabrani za predsjednika ondašnje SO Šibenik, tj. za gradonačelnika; od 15. travnja 1993. do 1997. ste obnašali dužnost župana Šibensko-kninske županije, bili ste naš prvi župan. Kako ste se snalazili u politici, u ratu i još kao profesor? 80

Propast komunizma u Istočnoj Europi 1989. mnoge je iznenadila, pa i mene. 11. veljače 1990. pristupam HDZ-u. HDZ je postao najmasovnija politička stranka u povijesti hrvatskog naroda, koja se zalagala za samostalnu i suverenu hrvatsku državu. 28. svibnja 1990. izabran sam za predsjednika SO Šibenik, na toj sam dužnosti ostao do 15. travnja 1993. Istog sam dana izabran za župana Šibenske županije, na njenom sam čelu ostao do 17. svibnja 1997. U veljači 1997. Šibenska se županija teritorijalno proširila na kninsko područje, postavši Šibensko-kninska županija. U politici, kao sasvim novom

Rujanski rat u Šibeniku 1991.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Domovinski je rat nešto najveće i najsvetije u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda. On je bio neizbježan obzirom na snage koje su stajale sa suprotne strane i koje su nam htjele silom nametnuti „modernu federaciju“, a u biti centralističku državu u kojoj bi se upravljalo iz Beograda. Svi pokušaji Hrvatske i Slovenije da se pronađe mirno rješenje (konfederacija) nisu uspjeli. Srpske snage su odgovarale: „ Konfederacija nije država“. Dakle, do rata je došlo jer su se protivničke snage osjećale nadmoćnima i to su željele iskoristiti. U toj nam situaciji nije ništa preostalo nego se prihvatiti oskudnog naoružanja i obraniti se. Šibenik se u rujnu mjesecu našao u vrlo ozbiljnoj i teškoj situaciji. Ten-

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE kovi tzv. JNA došli su na Šibenski most. U Vodicama su bile naše, hrvatske snage. Iz smjera Drniša neprijateljske su tenkovske snage pokušavale izvršiti proboj. Situacija je bila jako teška, no ona se ubrzo preokrenula. Osvojili smo njihove vojarne na rogozničkom području s topovima kalibra 130 i dometa 24 kilometra. Žirje i njegova bitnica prešli su u naše ruke još prije početka napada na Šibenik, 16. rujna 1991. Na drniškom području situacija se također promijenila. Stabilizirani su naši položaji u Unešiću i na okolnim brdima. Prodor tenkova je zaustavljen. Naše su bitnice zauzele nove položaje s kojih su imale u dometu svoje vatre neprijateljske tenkovske snage na Šibenskom mostu. 22. rujna je dobivena bitka za Šibenik, a 23. rujna u 11.25 prestala je oglašena opća opasnost za grad i bliže područje. Rat se nastavio u skradinskom zaleđu na koti Velika Glava, gdje su svi neprijateljski napadi odbijeni. Sigurno je da bi se Hrvatska, da je pao Šibenik, našla u teškoj situaciji, presječena. No, to se ipak nije dogodilo. Sve je ukazivalo da će Hrvatska ostvariti svoje međunarodno priznanje, što se i ostvarilo krajem 1991. ( priznanjem RH od strane Islanda i Vatikana ), a 15. siječnja 1992. od EZ-a. Tako su Domovinski rat i vojno-redarstvena akcija Oluja koja znači okončanje rata i konačnu pobjedu postale temelj naše države.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nu Vi se osjećate Šibenčaninom, što ste sve učinili za ovaj grad? Rođen sam u Skradinu 1933., ali živim u Šibeniku od 1934. Najvažniju zadaću hrvatske vlasti u Šibeniku smo ostvarili, dobili rat i nezavisnu državu, to je bio smisao političke i državotvorne stranke HDZ-a. Čast mi je što sam stajao na neki način u vrhu tih događanja. U suvremenoj Hrvatskoj izborili smo Šibensku, odnosno Šibensko-kninsku županiju. Bilo je pokušaja da nam otmu Kornate, što smo uspješno spriječili. Utemeljili smo prvu visokoškolsku usta-

novu u Šibeniku, 1996. proradila je Visoka turistička škola. U ratu je trebalo obnavljati porušene industrijske pogone. Dobili smo kredit – garanciju Vlade RH od 100 miljuna DM, time smo obnovili valjaonicu u TLM-u, trajektnu luku i vezu s Anconom, u ratu je izgrađen vodovod Krka-Zadar. Susretali ste se s prvim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, dobro ste ga poznavali kao osobu i političara ... Je li Tuđman najveći čovjek i političar u hrvatskoj povijesti? Ovim pitanjem ste gotovo

Spomenik kralju Petru Krešimiru IV.

Šibenik! Krešimirov grad iduće godine slavi 950. obljetnicu prvog spomena, iako ste se rodili u SkradiMIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA Tvornica elektroda i ferolegura, nekadašnji simbol industrije u Šibeniku

sami odgovorili. Dr. Franjo Tuđman stvorio je najveću hrvatsku političku stranku u našoj povijesti. Uspio je, jer je imao povjerenja u hrvatski narod, ali je i njemu narod vjerovao. Najbolji je primjer što je na demokratskim izborima tri puta dobio povjerenje naroda s većinom glasova. Naime u novijoj povijesti se moderna hrvatska nacionalna svijest temelji na pozitivnim tradicijama: 1.) starćevićanskog hrvatskog državnog prava, 2.) radićevskog opće čovječanskog demokratskog republikanizma, 3.) te ideala socijalističkog društva hrvatskih marksista i komunista. Tako je nastala sinteza moderne hrvatske povijesti i njegov historiografski rad je postao ishodištem „ najmasovnije ikad stvorene hrvatske stranke“. Da nije bilo ZAVNOH-a sudbina hrvatskog naroda bila bi još gora nakon Drugog svjetskog rata, misli dr. Franjo Tuđman. Stvaranjem Republike Hrvatske i pobjedom u Domovinskom ratu dr. Franjo Tuđman 82

je postao naša najveća povijesna osobnost od 1102. do danas. Mogu slobodno citirati rimskog pjesnika Horacija: „ Podigao je sebi spomenik trajniji od mjedi i viši od kraljevskih piramida“, a ja bih dodao ravan mitskoj hrvatskoj planini Velebitu. Predsjedniku Tuđmanu najviše prigovaraju privatizaciju i navodnu agresiju na Bosnu, što Vi kažete? BiH formalno, nije bila ničija nacionalna republika, nego republika triju naroda. Često su Bosanci govorili da je BiH „ Jugoslavija u malom“, jer da je ona bila Jugoslavija u malom, onda nebi bila centralistička i unitarna država. Imala bi neke autonomne dijelove, koji bi osiguravali svakom narodu posebna prava u tim nacionalnim entitetima. Srbi su poslije Drugog svjetskog rata bili hegemon i „ temeljni narod“. Muslimani su amnestirani zbog sudjelovanja u vlasti NDH i kasnije su se pridružili Srbi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ma u vlasti i s njima započeli borbu za dominacijom. Hrvati su bili treći i trećerazredni narod o kojem nitko nije vodio računa. Kad se je raspadala Jugoslavija Hrvati iz BiH su se organizirali u HVO i kasnije u HR Herceg-Bosnu kako bi zaštitili svoja prava i spasili se od agresije JNA i velikosrba. Pomogli su i muslimanima, i da 1992. nije bilo Hrvata BiH nebi danas postojala. Bilo je teško sačuvati mirnom Bosnu dok je Hercegovina gorjela. „To nije naš rat. Mi ga nismo počeli“ govorio je Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik BiH. Za njega je JNA bila u BiH „ dobro došla“. U listopadu 1991. američki veleposlanik Warren Zimmerman tvrdi da mu je „ Bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku“. Proveden je državni referendum te su Muslimani i Hrvati izglasali suverenu i samostalnu RBiH. U međuvremenu je u Lisabonu 22. veljače postignut sporazum predstavnika triju bosansko-hercegovačkih vladajućih

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE nacionalnih stranaka, odnosno triju konstitutivnih naroda. Dogovoreno je da će BiH biti „ država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima“. Ove zahtjeve Hrvata je prihvatila međunarodna zajednica, a poznati su kao „Cutillerov plan“. Izetbegović je potpisao spomenuti plan, ali je pri povratku povukao potpis, jer da Hrvati traže autonomiju. To je bio temelj za kasnije sukobe. Muslimani ne pristaju na autonomiju, treći entitet i bilo kakvo priznanje prava Hrvatima. Cutiller je izjavio: „ Odbacivanjem moga plana započinje rat u BiH“. To je dovelo do rata Hrvata i Muslimana. Rat su započeli Muslimani, to je činjenica. HVO nije bio spreman za rat na dvije bojišnice. Kad je Hrvatska vojska ( dragovoljci rođeni u BiH) pružila pomoć HVO, javila se je grupa Erazmus: Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Criis Cviić i Vesna Pusić koji su govorili o mješanju Hrvatske u prilike BiH s ciljem njene podjele. Kasnije nakon Washinytonskih sprazuma, priključili su im se Stjepan Mesić i Josip Manolić u tim optužbama, što je poslije Washingtonskog sporazuma bilo potpuno promašeno. Uz pomoć HV deblokiran je Bihać, tako da su se naše snage našle pred Banja Lukom. Tad se javlja Holbrook zahtjevajući zaustavljanje hrvatskih snaga, da bi se pred kraj života pokajao za taj potez. Nakon toga dolazi Dayton u kojem je BiH stvarno podjeljena na dva entiteta, još u srpnju 1994. u omjeru 51:49, takvo je stanje i danas.

Sv. misa u Bleiburgu

Što se tiče privatizacije mogu reći da su glavni novi vlasnici bili bivši socijalistički direktori banaka, trgovačkih kuća i proizvodnih poduzeća i oni su najodgovorniji što privatizacija uglavnom nije uspjela. Nekadašnji komunisti i udbaši sada puno govore o antifašizmu, veličaju Jasenovac, a ukidaju Saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom? Hoće li se jednom, kada, SDP distancirati od komunizma i njihovih zločina u ratu i poraću od 1941. do 1990.? Jasenovac i Bleiburg – Križni put ili Marš smrti su tragični događaji u povjesti Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske i bivše Jugoslavije. Zločini su se događali u Jasenovcu u ratu i to nitko nije nikada negirao. Samo što je broj ubijenih i stradalih problematičan i to za istaknute hrvatske povjesničare i demografe. Zločini koji su vezani za predaju poraženih vojnih snaga NDH: ustaše i domobrane, te veliki broj civila u Bleiburgu, koji su stradali na Križnom putu ili Maršu smrti

dogodio se je nakon rata. Mjesta pogubljenja na Križnom putu se nalaze na više lokacija: Tezno, Maceljska gora, Kočevje i Huda jama – civili ( Slovenija), Kanal ( Zagreb), Jazovka, Viktorovac ( logor Sisak) itd., sve do Makedonije. Dakle Jasenovac se nikad nije negirao, ali Bleiburg i Križni put su bili zabranjena tema sve do 1990. Poslije Titove smrti 1980.g. velikosrpska promidžba počela je umnažati broj ubijenih Srba u Jasenovcu. General Velimir Terzić u knjizi „ Slom Kraljevine Jugoslavije“ 1983. ( II. izdanje) za Jasenovac navodi da je po najnovijim podacima ubijeno ( 1941.- 1945.) najmanje miljun Srba. Vuk Drašković 1985. javlja se s „novim otkrićem“ da je ukupni broj srpskih žrtava u Hrvatskoj i BiH „ najmanje miljun i po, a možda i više od dva milijuna ubijenih“. Cilj svih tih napisa je da hrvatski narod klekne na koljena za takve ratne zločine i da kao genocidan narod ne pomisli na stvaranje vlastite države. Dr. Milan Bulajić je na znanstvenom skupu u Jasnovcu tvrdio da je 700.000 pobijenih u tom logoru, što je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA

Komemoracija u Jasenovcu u ex Jugoslaviji službena statistika. Prvi koj se je suprostavio preuveličavanju broja žrtava Jasenovca u bivšoj državio je bio dr. Franjo Tuđman. Na temelju popisa žrtava Statističkog zavoda SRH, Tuđman je utvrdio da je u logorima, zatvorima i deportacijama bilo ukupno 59.639 žrtava, uz statističku korekciju od 10% plus po pravilima struke. Dr. Ljubo Boban na znanstvenom skupu suprostavio se je Bulajiću s brojkom od 49.875 ( evidentiranih, poimenično za svaku osobu); što je bila državna tajna. Ovaj broj dr. Boban ne smatra konačnim. Dr Ivan Jelić, direktor Instituta za historiju rad.pokret u Zagrebu je utvrdio da su u Jasenovcu „prošli deseci tisuća ljudi od kojih je većina pogubljena“ zbog toga je izgubio mjesto ravnatelja Instituta. U suvremenoj RH je napuštena brojka 700.000 i po mišljenju Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen – područja Jasenovac, broj poginulih je 83.763 ( svibanj 2015.). Taj je popis podložan reviziji, pa bi bilo vrijedno znati jesu li još u njemu upisani ljudi i žrtve, koji su stradali na nekim drugim lokacijama. Godine 2009. počeli su se javljati preko dnevnih i tjednih novina 84

čitatelji, te nekoliko hrvatskih intelektualaca, protestirajući protiv toga popisa ( 76.358) s tvrdnjama da „ velik broj žrtava Jasenovca“ nije uopće bio u Jasenovcu. Zanimljiva je reakcija Josipa Kljakovića Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. on kaže:“Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatama stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost toga podmetanja ide dotle da su civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis ( Tjednik „Hrvatsko slovo“ 17. srpnja 2009.). Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našla su se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, streljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis. Ivo Baica, partizan

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

iz Šibenika, borac II. dalmatinske brigade, poginuo je na Vučevu (V. ofenziva 1943.), također je uvršten na popis jasenovačkih žrtava. Nije on jedini sa Sutjeske uvršten u ovaj popis nego i drugi pali borci iz ove brigade. Ima još ovakovih primjera! SUBNOR je 1968. u Kaštel Sućurcu postavio natpis na zvonik crkve, gdje piše da su imenovani mještani „ žrtve fašističkog terora“. Dakle, fašisti se optužuju za zločin, koji su 5. prosinca 1943. zapravo počinili anglo-američki teški bombarderi. Samo u crkvi je poginulo 65 osoba zajedno s župnikom! Što ako su ove žrtve ubrojene kao jasenovačke?! Da upravo tako, svih 65 žrtava i još trideset ubijenih toga dana u Kaštel Sučurcu od angloamerikanaca i na drugim lokacijama vode se kao žrtve fašističkog terora u konclogoru Jasenovac( „Ognjevi s neba“, emisija HTV, o anglomareičkom bombardiranju hrvatskih gradova u Drugom svjetskom ratu). Križni put ili Marševi smrti s nizom lokacija za pogubljenja, koje su naprijed navedene, su ratni zločin po Ženevskim konvencijama protiv zarobljenih i razoružanih vojnika i civila ( Huda jama ). Prema demografu Vladimiru Žerjaviću na Bleiburgu i Križnom putu život je izgubilo najviše Hrvata i Muslimana 45000 do 55000. (V. Geiger, Hrvatsko slovo, str.6.,25. lipnja 2010.). Bila je to vrlo tamna mrlja na komunistički antifašizam, koji se je pretvorio u novi totalitarizam. Vrijeme radi za znanstvenu istinu i nemaju izgleda one snage koje se odupiru toj istini. Ossa loquntur! ( Kosti govore!)

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE Pišete knjigu o Josipu Brozu, što Vas je potaklo na taj delikatni posao i hoćete li otkriti nešto novo o tom diskutabilnom i osporavanom čovjeku, diktatoru i političaru? Knjigu o Josipu Brozu dovršavam. To nije njegova biografija nego: „Neki problemi njegove biografije i izvornog identiteta“. Na primjer problematiziram pitanje sudjelovanja J.B.Tita u Oktobarskoj revoluciji. U svojoj autobiografiji objavljenoj u američkom časopisu Life-u ( 1952.) i u prvim Prilozima za svoju biografiju tiskanu 1953. / V.Dedjer/, Tito je rekao da „ na nesreću to nije istina“, odnosno da „ nažalost nije sudjelovao ni u Oktobarskoj revoluciji, ni u Građanskom ratu u Rusiji. U Drugoj Jugoslaviji Tita se je predstavljalo kao sudionika Oktobarske revolucije. On je sam govorio da je još kao mladić pristupio komunističkom pokretu, i da je prvo revolucionarno nadahnuće dobio u Rusiji za vrijeme Oktobarske revolucije, te da je tamo u oružanoj borbi stekao

prva iskustva. ( Titov odgovor na zdravicu Raifa Dizdarevića u Jablanici 12. studenoga 1978. Dokumenat 226. str. 447., Simić-Despot, Tito, strogo povjerljivo, Zagreb 2010.). Je li Tito sudjelovao u građanskom ratu u Španjolskoj? On tvrdi da nije! Svjedoci govore suprotno! Bio je u tajnoj misiji NKVD-a; zato nije volio da se o tome priča, već je tvrdio da je djelovao u Parizu na slanju dragovoljaca za Interbrigade. Problematiziram i njegove pregovore s Nijemcima 1943. o obustavi neprijateljstava, čije dokunente je brižno čuvao u torbici, koja je otkrivena poslije njegove smrti. Brak s Jovankom nije od 1958. bila bračna idila, nego pravi „pakao“ osobito za njega osobno. O njegovom izvornom identitetu ima problema i opravdanih sumnji, ali niti jedan dokumenat ne govori da on nije Josip Broz. Ako je izvršena zamjena identiteta i podmetnuta neka druga osoba; ( neki autori misle tako!), onda to može biti dokumentirano u instituciji tajne sovjetske policije ( NKVD-u).

Dok se ne otvori tajni arhiv sovjetske tajne policije, u što sumnjam da će se dogoditi. Za mene on ostaje Josip broz Tito, poznata svjetska povijesna ličnost, jer je pod tim imenom započeo i završio svoju povijesnu ulogu. Hrvatska Vam je u srcu, domoljub ste. Što priječi da Hrvatska nakon što je ušla u EU postane prosperitetna država, onakva kakvom je vidi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović? Hrvatska je na putu da postane prosperitetna europska država. Zato imamo sve nužne resurse. To ne ide preko noći, za to treba vremena i nova vlast. Lijeva kolalicija do danas nije prebolila svoj izborni poraz i pobjedu nove predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Kohabitacija ne ide onako kako bi trebalo, zato mora nužno doći do promjene vlasti, koja je neučinkovita. Pobjedit će koalicija desnih stranaka predvođena HDZom. Neki se moji snovi ostvaruju! Ova vlast, konačno se urazumila i prihvatila projekt Pelješkog mosta. Od sprdnje i ruganja s ovim iznimno važnim nacionalnim projektom, definitvno su ga prihvatili, ali i EU koja je također bila protiv Pelješkog mosta. Gradnja mosta počinje na jesen 2015.g., to je dobra vijest. Hrvatska će tako biti spojena na svom strateškom jugu, a korist će biti višestruka.

Paško Bubalo na sastanku u gradskoj upravi

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ISTINA O ALOJZIJU STEPINCU

ŽIDOVSKA povjesničarka: NADBISKUP STEPINAC je u spašavanju Židova pokazao hrabrost i pronicavost PRIPREMIO: don Dominik Škevin IZVOR: nacija.hr 86

Na međunarodnom znanstvenom skupu »Baština kardinala Alojzija Stepinca – Povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi«, koji je održan u Zagrebu u sklopu proslave desete obljetnice beatifikacije zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, posebnu je pozor-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

nost hrvatske javnosti privukla židovska povjesničarka iz New Yorka dr. Esther Gitman. U predavanju »Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački pod povećalom povjesničara i diplomata (1941-1945)« objelodanila je niz dosada nepoznatih povijesnih dokumenata koji pokazuju nadbiskupovu dosljednost i ustrajnost u spašavanju ugroženih, posebice Židova, tijekom Drugoga svjetskog rata. Rođena je u židovskoj obitelji u Sarajevu gdje ju je s majkom zatekao Drugi svjetski rat i NDH, zbog čega su pobjegle najprije u talijansku zonu na Korčulu a potom u Italiju. Nakon završetka rata vratile su se u rodni grad, ali ubrzo odlučuju otići u Izrael, gdje je Esther kao djevojka g. 1958. stupila u izraelsku vojsku. No, ni matična domovina nije bila njezino konačno odredište, jer se g. 1967. s obitelji preselila u Kanadu odakle odlazi u New York gdje postaje vrlo uspješna poduzetnica. Očito, nemirni istraživački duh ponukao ju je da se nakon uspješne poslovne karijere upiše na Njujorško sveučilište, gdje je doktorirala iz povijesti s temom »Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941-1945. godine«.

Neki su povjesničari iskrivili povijest Dr. Gitman, odmah na početku jedno pomalo provokativno pitanje: Zašto u oslikavanju uloge nadbiskupa Stepinca u mučnome i mračnome vremenu Drugoga svjetskog rata tako ve-

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE

Dr. Esther Gitman liku važnost pridajete diplomatskim vrelima? Naime, čini se da je svaka diplomacija sastavni dio bilo koje tekuće politike, kojoj će, ako je to potrebno, ostvarivanje vlastitih ciljeva uvijek biti ispred stvarnih činjenica, pa i onih povijesnih? DR. GITMAN: Diplomatska su izvješća vrlo bitna za objektivnu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, jer njihovi autori, tj. diplomati, nisu u njih unosili osjećaje, subjektivne interpretacije događaja ili ideološke sklonosti, nego su jednostavno izvješćivali o zbivanjima, o »golim« činjenicama. To je od velikog značenja za povjesničare, u smislu da se ti činjenični podaci mogu suprotstaviti onoj povijesnoj literaturi koja odstupa ili je u suprotnosti s činjenicama. Dakle, kad se usporedi povijesna literatura s činjeničnim povijesnim podacima, lako je vidjeti tko je u pravu a tko je pogriješio. Tako sam i ja nakon dugogodišnjeg istraživanja o nadbiskupu Stepincu i njegovoj ulozi tijekom ratnih godina došla do zaključka da podaci iz diplomatskih vrela i najveći dio povijesne literature donose dvije potpuno razli-

čite slike o nadbiskupu. Tada je povjesničarima, koji su crpli podatke i iz diplomatskih vrela, među koje i ja pripadam, lako uvidjeti da su neki povjesničari iskrivili povijest. Jasno mi je da svaki povjesničar ima vlastite političke stavove i svjetonazor, obiteljsko, obrazovno i ideološko ozračje u kojem je rastao, ali povijest je vrlo stroga. Ona ne priznaje i ne trpi upletanje ničega od spomenutoga. Primjerice, naišla sam u arhivskim zapisima, ali i u diplomatskoj pošti da je nadbiskup Stepinac, kada je 250 Srba pobijeno u Glini, prosvjedovao kod Pavelića. O istome tom događaju čitala sam i u knjizi srpskoga povjesničara Vladimira Dedijera u kojoj stoji kako su ustaše po-

bili 750 Srba, što znači da je broj utrostručen! Upravo se u tome očituje važnost diplomatske pošte iz tih godina za povijesna istraživanja o istim tim godinama. Među tadašnjim diplomatima, posebice npr. u onoj kod Stanislava Rapoteca iz 1942, slika Stepinca vrlo je pozitivna. Ukratko, iz nje se vidi kako Stepinac nije stajao po strani i šutio te kako nije čekao tek g. 1943. kako bi započeo opominjati ustaše, što je česta tvrdnja brojnih povjesničara, nego je to činio od samoga početka tijekom cijeloga vremena.

»Stepinac se previše miješa…« Zbog čega su onda mnogi ugledni povjesničari ili šutjeli o tim pozitivnim činjenicama ili su samouvjereno tvrdili kako nadbiskup Stepinac nije činio ništa, u najboljem slučaju da je činio vrlo malo i jako kasno? DR. GITMAN: U pravu ste, povjesničari o tome nisu govorili, bilo da o tome nisu imali podatke, bilo da ih zbog različitih razloga nisu željeli obznaniti. Prema tome opet ponavljam:

Nadbiskup Stepinac pred rat MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA krvoloka koji je poticao i opravdavao zločine, tvrdeći kako on nikada nije opominjao svećenike koji su tobože počinili zločine protiv Židova, Srba i drugih. Na kraju bih dodala da je, dakako, osim činjeničnih zapisa i povijesne literature, potrebno obaviti i što više razgovora s osobama koje su svjedoci toga razdoblja.

Nadbiskup Stepinac pričešćuje potrebno je neprestano uspoređivati činjenične dokumente s povijesnom literaturom, za koju treba imati na umu tko ju je napisao, ali i kada. Naime, novija je povijesna literatura sklonija Stepincu, za razliku od one npr. iz pedesetih godina prošloga stoljeća. No, pojedina izdanja čak i u ovome stoljeću još uvijek tvrde kako je nadbiskup činio, kako ste to rekli, malo ili prekasno, pa čak i ništa. To su sve spekulacije jer ne može se jednostavno reći: »On je činio malo.« Po kojem kriteriju, po kojoj se osnovi općenito može suditi o tome koliko je tko činio? Ako se uzme u obzir da se on morao ponašati u skladu s crkvenim uputama, tu posebice mislim na encikliku »Solicitude Ecclesiarum« pape Grgura XVI. iz g. 1931, i dviju međunarodnih konvencija, Haškom iz g. 1907. i Ženevskom iz 1929, može se reći kako se on ponašao puno bolje nego što se od njegova tadanjeg položaja i očekivalo, zapravo, činio je i više nego što je mogao. Što se tiče primjedbe da nadbiskup Stepinac nije govorio glasno, podsjetila bih opet, na temelju dokumenata, da su 88

upute iz Vatikana jasno upozoravale kako je to opasno, te kako pri spašavanju ljudi mora djelovati underground (potajno). Ne govore li dovoljno diplomatski dokumenti u kojima njemački policijski ataše Hans Helm u više navrata piše kako se Stepinac previše miješa u svakojake stvari, te kako ga treba kazniti. Što to točno znači? Jesu li ga namjeravali ubiti? To ne znamo, no znamo kako im se zasigurno nije svidjelo Stepinčevo djelovanje. Osim toga, Stepinac je sigurno znao što se zbilo u Nizozemskoj, gdje je Crkva zbilja pokušala spašavati Židove, na što su Nijemci jako oštro reagirali. Međutim, neki povjesničari idu tako daleko da tvrde kako je dopuštao svojim svećenicima da ubijaju, što, razumije se, nema baš nikakve veze s povijesnim činjenicama. U dokumentima već iz g. 1936. stoji kako je Stepinac slao pisma svećenicima podsjećajući ih kako posao Crkve nije baviti se politikom, te ih pozivao sve do 1942. da se ne miješaju u politiku. No neki povjesničari, kao što je Mehanem Shelah, prikazuju ga kao najobičnijeg

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Stepinac među rijetkima u Europi Eto, od diplomata smo, ne planirajući, prešli na povjesničare. Kada ste već spomenuli g. Shelaha, navedite nam još koji primjer na njegovu tragu, ali i one povjesničare s kojima ste Vi »na istoj valnoj duljini« glede nadbiskupa Stepinca. DR: GITMAN: Dobro, spomenut ću onda najprije američku povjesničarku Stellu Alexander koja je napisala: »Stepinac je bio savjestan i hrabar čovjek, duboko pobožan i inteligentan, no zaslijepljenih pogleda… Naposljetku, stječe se dojam kako nije bio dovoljno dobar za svoju ulogu.« Nasuprot njima američki povjesničar Michael Phayer je izjavio: »Biskup Alojzije Stepinac počeo se distancirati od ustaša u svibnju 1941, mjesec dana nakon što je Pavelić došao na vlast. Javno je prosvjedovao protiv fašističkih rasnih zakona, žalio se na odredbu da ‘obraćeni’ Židovi moraju nositi žutu vrpcu, a kasnije i svi Židovi. U usporedbi s ostalim istočnoeuropskim crkvenim vođama, posebice u susjednoj Mađarskoj, biskup Stepinac pokazao je hrabrost i pronicavost u svojim djelima.«

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE Drugom je prilikom napisao: »Niti jedan vođa nacionalne Crkve nikada nije tako oštro govorio protiv genocida kao Stepinac. Njegove riječi bile su hrabre i principijelne, budući da je on, kao Hrvat, osudio hrvatske nacionaliste… Nažalost, Sveta Stolica nije dopuštala da se previše zna kako se nadbiskup Stepinac usudio govoriti protiv rasizma i genocida.« Oprostite što Vas prekidam, ali ovo o ponašanju Svete Stolice prilično zbunjuje te iziskuje barem malo pojašnjenje. DR. GITMAN: Zbrka je prividna jer u biti sve je prilično jasno. Stepinac je dobivao upute iz Vatikana da bude obazriv pri djelovanju i propovijedanju kako bi spasio ljudske živote. To je potvrdio i dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca na montiranom procesu, kada je iznio da je čak i javni tužitelj Jakov Blažević u optužnici citirao kardinala Luigija Maglionea, vatikanskoga državnog tajnika, koji je 1942. preporučio Stepincu da bi u interesu Katoličke Crkve trebao zauzeti mudriji, odaniji i iskreniji od-

nos spram ustaških vlasti. To je posebno postalo aktualno nakon već spomenutoga žestokog napada na njemačke zakone od strane hijerarhije Katoličke Crkve u Nizozemskoj u obrani Židova, koji je gorko okončan g. 1942. kada su nacisti pokupili sve Židove zajedno s onima koji su ih skrivali, uključujući i svećenike i časne sestre. Tada je pobijeno 79 postotaka nizozemskih Židova, sve skupa je ubijeno 110.000 osoba, a nacisti su bili odlučni da i drugdje istom metodom okončaju slične pokušaje.

Stepinčeve propovijedi – ilegalni tisak Ispričavam se na prekidu, nastavite s primjerima… DR. GITMAN: Norman J. W. Goda, američki povjesničar, u djelu »U. S. Intelligence and the Nazis« napisao je: »Stepinac je govorio o ustaškim zločinima… u kontekstu Svetog pisma. Jasno je kako on odbacuje sve ideologije, od lijeve do desne, koje na temelju rase, religije ili klase degradiraju dostojanstvo i prava pojedinca.«

Jasno je kako on odbacuje sve ideologije, od lijeve do desne, koje na temelju rase, religije ili klase degradiraju dostojanstvo i prava pojedinca Na okruglom stolu 13. listopada 1946. u Bronxu Louis S. Breier na Nacionalnoj konferenciji o kršćanima i Židovima doslovce je izjavio: »Taj veliki crkvenjak optužen je za surađivanje s nacistima. Mi Židovi to poričemo… on (Stepinac) bio je među rijetkima u Europi koji su se suprotstavili nacističkoj tiraniji, što je za njega bilo teško i opasno… Tijekom nacističkom režima on je govorio otvoreno i bez straha protiv strašnih Nirnberških zakona… On se također izborio protiv neslavnog sustava žutih vrpca, upozoravajući na kršenje ljudskog dostojanstva.« O svemu tome znala je svjetska javnost pa ću u mnoštvu izjava i napisa spomenuti samo uvodnik u tjedniku »The New Leader« od 12. listopada 1946: »Kada su nacisti okupirali Hrvatsku, nadbiskup

Nadbiskup Stepinac u okolici Zagreba

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

SVJEDOČANSTVA Stepinac riskirao je svoj život kako bi pomogao Židovima. Njegovom pomoći stotine Židova prokrijumčareno je iz Jugoslavije. On se izborio za ukinuće odredbe da Židovi moraju nositi žutu vrpcu. Odbacio je nacističke rasne zakone. Surađivao je s Međunarodnim crvenim križem pri spašavanju Židova iz drugih zemalja. Židove je skrivao pod vlastitim krovom, kao što su to činili i mnogi njegovi svećenici.« Sličnih je primjera doista puno. Spomenuli ste propovijedi nadbiskupa Stepinca u kontekstu spašavanja, pa nam pojasnite o čemu je riječ? DR. GITMAN: Dr. Ivo Politeo u sažetku obrane nadbiskupa Stepinca »otvorio mi je oči« oko toga što spašavanje jest jer je taj pojam puno širi nego što se u prvi mah misli. Zar nisu i nadbiskupove snažne propovijedi u kojima je otvoreno osuđivao zločine i branio ljudska prava sudjelovanje u spašavanju? Pročitajte dr. Politea: »Oni su prisustvovali misama, i to ne samo katolici nego i oni koji inače nisu išli u Crkvu. Te propovjedi bile su

širene, prepričavane, kopirane i promovirane u tisućama i tisućama primjeraka među ljudima. Čak su prodrle i do oslobođenih područja. One su postale ilegalni tisak, kao i sredstvo uspješne promidžbe spram ustaša.«

Spašavali i dužnosnici NDH Usprkos povijesnim podacima, mnogima u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj još uvijek prevladava crno-bijela historiografija, zvuči krajnje »bogohulna« Vaša tvrdnja, koju ste iznijeli u predavanju u travnju ove godine u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, da su Židove, uz brojne pojedince među kojima posebno spominjete nadbiskupa Stepinca, spašavali i neki dužnosnici NDH. Što velite o tome? DR. GITMAN: Nemam im što odgovarati, niti im moram odgovoriti, niti osjećam potrebu kao znanstvenik da se zbog toga opravdavam, jer posjedujem dokaze, posjedujem dokumente o svim spašenim ljudima. Stoga s punom odgovornosti tvrdim da je bilo oso-

Kod Ante Pavelića, poglavnika NDH 90

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

ba koje su bile visoko pozicionirane u ustaškim strukturama koje su molile za izbavljene pojedinog Židova iz zatvora. Spašavanje nije bilo samo na osobnoj nego i na višoj razini. Primjerice, razgovarala sam sa šestoricom spašenih liječnika s kojima je administracija NDH potpisala ugovore o zaposlenju. Svaki od njih primao je plaću na temelju vlastitog iskustva, dodatak na plaću za supruge i djecu. Imam cijelu listu koju svakome zainteresiranome mogu dati. Od imena do imena. Time se dakako ne mogu umanjiti ustaški zločini, koji su veliki i nepobitni i koje nitko razuman i pošten ne može opravdati.

Spasio je više od 400 osoba Da ne ostanemo na razini propovijedi, navedite i jedan konkretan primjer nadbiskupove zauzetosti. DR. GITMAN: Evo, dr. Theodor Grüner, 95-godišnjak, rekao mi je kako je njegov otac, pjevač u sinagogi u Zagrebu, bio uhićen i pritvoren u zagrebačkoj Savskoj ulici. Kada je to Stepinac doznao, odmah je od mjerodavnih zahtijevao njegovo oslobađanje. Nedavno sam razgovarala s njujorškim prijateljem, mladim umjetnikom hrvatskog podrijetla, te ga pozvala na svoje predavanje o Stepincu, što je on oduševljeno prihvatio te mi onako usput priopćio kako je Stepinac spasio njegova ujaka – dva puta! Prvi put ga je izvukao iz Jasenovca, nakon čega je ponovno uhićen i vraćen u logor, a Stepinac ga je opet izvukao.

IZ ŽIVOTA SVJEDOČANSTVA BISKUPIJE Te propovjedi bile su širene, prepričavane, kopirane i promovirane u tisućama i tisućama primjeraka među ljudima. Usputno, dok sam s ljudima koji su preživjeli holokaust razgovarala o njihovu spašavanju, mnogi od njih spomenuli su Stepinca. Naravno, kada toliko puno puta čujete ime Stepinac, pitate se tko je taj čovjek. To me je motiviralo da odem u arhive Katoličke Crkve gdje sam dobila i pronašla brojne informacije. U mnoštvu obavljenih razgovora dr. Stjepan Steiner mi je rekao kako su tada, tijekom rata, živjela dva velika Hrvata: jedan je nadbiskup Stepinac koji je spasio više od 400 osoba, a drugi je Ante Vuletić. Potonji je kao liječnik spasio mnoge živote. za što je proglašen Pravednikom među narodima. Dakle, činjenična dokumentacija prepuna je i imenima drugih osoba, samo potrebno je »kopati«, pronaći preživjele, motivirati ljude da vam ispričaju svoje priče itd.

Usprkos tomu, kada je Alexander Šandor Loyi iz Donje Lomnice poslan u jasenovački koncentracijski logor, njegovi su sumještani uputili zahtjev ministru unutarnjih poslova za njegovim oslobođenjem, obrazlažući da je među njima živio 30 godina te bio dobar prijatelj, odani Hrvat i glasač Hrvatske seljačke stranke. Zahtjev je potpisalo 76 osoba. Jednako su tako i seljani Velike Kopanice pisali ministarstvu financija, ili državnoj riznici, ne sjećam se točno, zahtijevajući da se poništi odluka o zatvaranju trgovine Branke Spicer, koja nakon toga više nije mogla uzdržavati svoju obitelj i, kako su svjedočili, koja se oduvijek pravedno i časno odnosila prema Hrvatima.

A dopis Srećka Breyera ministru vanjskih poslova, riječ je židovskome trgovcu, stanovniku jastrebarskog okruga, u kojemu je zahtijevao arijevska prava za svoju majku, sestru i sebe, potpisima je poduprla 151 osoba! Na kraju, malo opuštenija napomena, ove kolektivne peticije »ozbiljno« dovode pod upitnik tezu o kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda. DR. GITMAN: Dobro ste rekli da se ova razina razgovora može svrstati u opuštenije, pomalo smiješne razgovore, i o tome ne bih htjela trošiti riječi.

Bilo bi dobro prisjetiti se barem nekih koji su svoje živote izložili pogibelji spašavajući nevine. DR. GITMAN: Evo tek nekoliko primjera koji zaslužuju pozornost jer je riječ o svojevrsnim javnim peticijama čiji su se potpisnici svjesno izložili opasnostima. Svima je bilo jasno da su ustaše prijetile kaznom onima koji bi na bilo koji način pomagali Židovima.

Stepinac s Bakarićem na dočeku Josipa Broza TIta MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Fra Ivan Bradarić, upravitelj Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavilića i gvardijan samostana sv. Frane u Šibeniku

SAMOSTAN SVETOG FRANE PREPOZNAT JE KAO DUHOVNA OAZA ŠIBENIKA

Fra Ivan Bradarić, redovnik konventualni franjevac, po dekretu svojih pretpostavljenih, poslan je u Šibenik, u samostan sv. Frane s redovničkom i pastoralnom misijom. Zamjetna je aktivnost fra Ivana u samostanu: pokrenuo je više pastoralnih sadržaja jednom riječju unio je živost u život šibenske Crkve, što je neposredni povod za ovaj razgovor.

RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov U Šibeniku ste godinu dana, kako ste se snašli? Moja braća, fra Augustin, fra Ivan i ja stigli smo u Šibenik početkom srpnja prošle godine. Zatekli smo dobro razrađen i uhodani sustav kojemu nije trebalo nikakvih većih promjena. No ipak, novi ljudi donose svoja iskustva i svoje navike. Božja providnost nam je odmah poslala nekoliko veoma dobrih i za suradnju otvorenih ljudi s kojima smo i ostvarili neke od projekata. Jeste li znali kamo idete, koliko ste prije poznavali Šibenik i vjerski život oko Vašeg samostana? Znao sam da su biskupi našu crkvu sv. Frane proglasili Hrvatskim nacionalnim sveti-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

štem sv. Nikole Tavilića. Ali nisam znao da taj svetac u svome rodnom Šibeniku, kod građana i vjernika, ne uživa potreban ugled. S tim sam se posebno suočio kada sam prijateljima koji su mi ljetos došli u posjet rekao neka me pronađu u svetištu sv. Nikole Tavilića, pa su dugo tražili, pitali Šibenčane i na kraju shvatili da oni tu crkvu poznaju pod nazivom crkva sv. Frane. Crkva sv. Frane nije župna nego samostanska, je li to za Vas prednost ili nedostatak? Crkva sv. Frane već sedamsto godina, na ovom mjestu gdje je sada uživa u Šibeniku poseban status. Skoro bih rekao povlašteno mjesto. Ne samo zbog svoje vrlo atraktivne lokacije, nego zbog niza

RAZGOVOR zaslužnih fratara koji su u to kameno zdanje utisnuli poseban pečat tipične franjevačke duhovnosti. Kako se ova crkva s vremenom profilirala kao ispovjedaonica Šibenika, mjesto tihe osobne molitve, ali i mjesto slavlja svečanih liturgija, dobrih propovjednika i nadasve dobro njegovanih pobožnosti, onda ne mogu reći da nam nedostaje župa. Ali, evo već davdesetak godina naši fratri opslužuju i vode župu sv. Petra – Vidici, te na taj način dodatno pomažu biskupiji.

Unutrašnjost Muzeja sv. Frane

Sv. Franjo je zamislio svoje redovnike u zajednici, da idu dva po dva i svijetom naviještaju mir. Jeste li Vi izraziti pastoralac, ili Vam više odgovara samostanski život? Baš i ne. U dosadašnjoj redovničkoj i svećeničkoj praksi samo sam dvije godine proveo na župi, a sve ostalo vrijeme sam provodio obavljajući druge službe: urednik Veritasa osam godina, odgojitelj punih dvanaest godina te u isto vrijeme obavljajući i druge samostanske ili provincijske službe. Bogatstvo Crkve očituje se različitostima karizmi njezinih vjernika, te nadasve specifičnim karizmama redovničkih zajednica. Redovnicima ne pripadaju župe. Oni su u njima u okviru svojih samostana da pruže pomoć dijecezanskim svećenicima i biskupu u onim stvarima koje svećenici ne stižu. Moja braća i ja smo osobito radosni da vjernicima šibenskih i okolnih župa možemo ponuditi sakramentalnu okrepu osobito u svetoj ispovijedi. U takvim okolnostima Vi ste

gvardijan, a tu su još dvojica subraće s Vama. „Kako je lijepo i ugodno kad braća stanuju zajedno“… Jeli ugodno ili otežavajuće? Surađujete li? Naime, većina redovnika radije bira župu nego samostan? Moram priznati da nas je Božja providnost lijepo povezala i nagradila jer nam je dala da radosno molimo citirani psalam. Nama ni na koji način ne nedostaje župa, a ako bismo

je imali sigurno bi se i u toj novoj situaciji stavili u potpunu službu vjernicima. Ono što je bitno za našu malu samostansku zajednicu jest to što smo na prvo mjesto stavili molitvu. Ona je okosnica našega života, makar je ponekad i velika kušnja. Često nas puta „ometa“ u našim željama za prekomjernim aktivizmom, ali nikada ne odstupamo od naše molitve časoslova, meditacije i razmatranja, svakodnevne jednosatne adoracije u podne,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

RAZGOVOR molitve krunice s vjernicima i napose slavlja svetih misa. Oko svega se lako dogovorimo. A kada negdje trebamo putovati zbog zajedničkih projekata ili događaja u Provinciji, onda nam rado ususret iziđu dijecezanski svećenici i susjedni fratri iz Gospe vanka grada, na čemu smo im posebno zahvalni. Evo, to je ono zajedništvo o kojemu govori psalam koji ste citirali. Zamjetna je Vaša velika pastoralna aktivnost: obnavljate crkvu i samostan, pojačano je štovanje sv. Ante Padovanskog, u tu svrhu ste nabavili njegov relikvijar, otvorili ste muzejsku zbirku, sustavno je obnovljen rad s Franjevačkim svjetovnim redom i Vojskom Bezgriješne ... Izviru li sve te aktivnosti iz Vaše redovničko konteplativne duhovnosti? Mi samo radimo ono što moramo i što volimo te ono na što smo pozvani. Nije nikako naša zasluga što smo se zatekli u samostanu koji je stoljećima prepoznat kao duhovna oaza grada Šibenika – ne umanjujući nikako brojne nove duhovne centre, župe i zajednice vjernika koji se okupljaju i na mnogim drugim mjestima. Ali, raspoloživost nas trojice fratara da uvijek na naš maksimum pridodamo još malo više, donosi svoje plodove od kojih svi imamo koristi. I prije Vas su bili životno povezani uz ovaj samostan prvi šibenski biskup o. Martin, sv. Nikola Tavilić, biskup Jeronim Mileta. Imate li u planu njihovu promociju posebice sv. Nikole Tavilića, 94

Oltar sv. Nikole Tavelića čiji kult nije ni blizu kakav bi trebao biti u Šibeniku a i na nacionalnoj razini? Zasigurno je od spomenutih imena najzvučnije ono sv. Nikole Tavilića. Prvi hrvatski grad Šibenik ima i prvog kanoniziranog hrvatskog sveca sv. Nikolu Tavilića. Veliko je to bogatstvo, ali svi se slažemo oko toga da je nedovoljno iskorišteno. Naš je generalni problem taj što nedovoljno cijenimo svoje i što nismo povezani. No ipak, pohvalno je – barem je to bilo očito iz prošlogodišnje proslave blagdana sv. Nikole Tavilića – da je uvijek prisutan otac biskup koji je toga dana redoviti hodočasnik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

i predslavitelj svete mise, dvadesetak svećenika koji dođu suslaviti i vjerujem na njihov poticaj da dolaze i brojni vjernici. Pohvalna je i devetnica sv. Nikoli kada dolaze svećenici iz dekanata sa svojim zborovima te se i na taj način širi kult i štovanje dragog nam sveca. Imate li vi neke konkretne prijedloge i projekte za budućnost u smislu oživljavanja i naglašenijeg kulta sv. Nikole Tavilića? Moja braća iz samostana i ja od kad smo došli nastojimo pohvatati sve ono što kao ideje i prijedloge iznose brojni vjernici i svećenici. Drago

IZ ŽIVOTARAZGOVOR BISKUPIJE nam je da postoji toliki interes i želja da našeg prvog kanoniziranog hrvatskog sveca bolje promoviramo. Neke od tih ideja i prijedloga će biti lako ostvariti a za neke će trebati vremena. Već ove jeseni će biti ostvarena dva veća projekta čija je realizacija već u tijeku. Prvi je snimanje nosača zvuka s pjesmama u čast sv. Nikoli Taviliću. U ovom projektu sudjeluju brojni glazbenici Tavilićeva Šibenika, od najmanjih do onih iskusnih glazbenika. Predstavljanje ovoga nosača zvuka bi trebalo biti negdje u devetnici Svečeva blagdana. Do svečeva blagdana trebao bi biti realiziran i otvoren „Dom sv. Nikole“. Naime, u sadašnjoj kapelici sv. Mihovila uredili bismo jedan izložbeni prostor u kojemu bi hodočasnici i brojni turisti upoznavali ovog našeg sveca. U ovoj ste godini stavili naglasak na štovanje sv. Ante Padovanskog: Trinaest utoraka s odabranim propovjednicima, hodočašća u Padovu, svečeva bista s relikvijom, velebna proslava Antunova.... Zašto? Je li se ostvaruje Vaša teza „po svetom Anti do Isusa“ ili je kod vjernika nešto drugo po srijedi? Tradicija štovanja sv. Ante u crkvi sv. Frane u Šibeniku je duga, sigurno višestoljetna. Zanimljivo je da je i slika na glavnom oltaru bila upravo sv. Ante. Nikako ne bismo smjeli zapostaviti ovaj tako tipičan franjevački apostolat. Pobožnost sv. Anti nije samo pasivno, pokatkad pomalo praznovjerno moljenje za izgubljene stvari. Pobožnost sv. Anti uključuje cijeli niz aktivno-

sti koje sve pridonose obnovi milosnog života u vjernika i približavanja Isusu, jedinom Spasitelju svih ljudi. Duhovna priprava od trinaest tjedana je izvrsna vježba koja vjerniku daje da druguje s Riječju Božjom, da uz pomoć propovjednika o njoj razmatra. Dolazak u crkvu i molitva psalama ili krunice vode vjernika u ispit savjesti a onda u skrušenu svetu ispovijed. Euharistijska slavlja su pomno pripremana da vjernik primajući Tijelo Kristovo hrani svoju dušu svetim tajnama. Činjenica je da je sve više vjernika u vašoj crkvi, premda su i Vaši prethodnici svojim propovijedima privukli znatni broj vjernika u Vašu crkvu. Koji je razlog tome da šibenski vjernici hrle u crkvu sv. Frane: jesu li to propovijedi, pobožnosti, položaj i privlačnost crkve usred grada, mogućnost ispovijedi u svim prilikama, ili možda Vaša karizma? Ja mislim da šibenski vjernici, Bogu hvala, pune i sve ostale crkve. Naša crkva sv. Frane je posebna ponajprije zbog svojega položaja i zato jer vjernici vole ove svece. Nitko ne smije sebi pridavati važnost i umišljati si da eto zbog njega vjernici dolaze u crkvu. Ne, to nipošto! To bi bila loša motivacija. Nego, mene brine jedan golem broj indiferentnih vjernika, vjernika koji su to prigodice, vjernika po tradiciji. Kako njima pristupiti? Gdje ih susresti? Tri konventualca postala su šibenski biskupi. Papa Franjo daje prednost redovnicima, Godina je redovnika. Bi

li se mogao očekivati novi šibenski biskup iz Vašeg reda? Bila bi nam velika čast ako bi Sveti otac prepoznao da je neki član našega Reda dostojan te visoke službe. Bili ste urednik glasila „Veritasa“, razumijete se u medije, novinarstvo. Pratite, čitate i raspačavate u Vašoj crkvi naše glasilo šibenske biskupije „Mihovila“, kakvo je Vaše mišljenje o njemu? Naši katolički mediji su uglavnom svi jako dobri. Urednici se jako trude da vjernike zdravo educiraju i pravo informiraju. Ugodno me iznenadio dobar sadržaj Mihovila, koji prati sva važnija događanja u biskupiji, donosi biskupove propovijedi, ali donosi i druge dobro pripremljene priloge. Sve je to okrunjeno izvrsnom opremom što ovaj časopis diže na razinu daleko tiražnijih i poznatijih revija. Fra Ivan Bradarić rođen 1969. godine u selu Donji Vukšić, župa Ulice kod Brčkog (BiH). Otac + Marko i majka Ljuba r. Miškić. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnoj Bosni a u Redu franjevaca konventualaca stekao je osnovnu formaciju i teološku izobrazbu u Zagrebu i Rimu. Obavljao razne službe u Provinciji: član uprave provincije, odgojitelj, urednik Veritasa. Posebno se istakao vođenjem brojnih hodočašća od čega samo u Padovu u osamdesetak hodočašća odveo je preko 10.000 hodočasnika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE

Svećenik Šibenske biskupije, istaknuti katolički radnik, domoljub i mučenik za vjeru i hrvatski narod.

DON ANTE RADIĆ AUTOR: Mr. don Ante Skračić

Mnogi čitatelji našega lista još se sjećaju pokojnoga don Ante Radića. Drugi su za nj čuli samo kao za istaknutoga katoličkog radnika iz prve polovine XX. st. Bit će zato korisno da osvijetlimo njegov lik.

Rođenje i školovanje Ante Radić rodio se u Šibeniku, 3. srpnja 1897. Osnovnu školu završio je u Šibeniku, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Splitu. Teološke studije završio je u Zadru, gdje je i zaređen za svećenika, 26. listopada 1919. Mladu misu služio je u Šibeniku 9. studenoga 1919. godine.

u Hvar, a biskup Jeronim Mileta došao je tek 1922. godine. Osim toga, Prvi svjetski rat (1914. — 1918.) i Prva talijanska okupacija (1918. — 1921.) ostavili su svoje bolne posljedice u životu Biskupije. Prije Radića punih devet godina nije nitko zaređen za svećenika, pa se osjećalo veliki manjak svećenika.

Prilike u Biskupiji

Doba između dva svjetska rata

Biskupija dotada nije imala biskupa. Biskup Luka Pappafava te godine bio je premješten

Nakon Prve talijanske okupacije (1921.), Šibenik je ušao u Kraljevinu Jugoslaviju. To je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE vrijeme bilo veoma dramatično i živo. Kraljevina je imala diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, a katolicizam je imao status „priznate veroispovesti”. Uza sve to Država je očito podržavala pravoslavlje. Jedna zdravica (održana u svečanoj prilici) osvjetljava to raspoloženje: „Jedan Bog za sve bez razlike, jedan Kralj, jedna vera i jedan istokrvni jugoslavenski narod”. Nije se skrivala ideja da Hrvate treba prevesti na pravoslavlje. Starokatolici su bili zamišljeni kao „most preko kojega će se to ostvariti”. Razne organizacije (kao Jugoslavenski sokol) u tome su bile posebno aktivne. Cilj je bio jasan: „Nakon što je ostvareno političko jedinstvo naroda (Ujedinjenje), sada treba versko”. Sredstva koja su doprinosila tome cilju bila su veoma prepoznatljiva. Tako na primjer svi generali u vojsci bili su pravoslavci. Na kongresu učitelja u Dubrovniku 1924. donesena je rezolucija kojom se traži da sada vjeronauk za sve priznate vjeroispovijesti predaje isti učitelj. Komunisti su širili svoju propagandu. Teško materijalno stanje bilo im je zgodna podloga. Koristila se parola: „Što gore, to bolje”. Govorili su o obećanom raju na zemlji, koji je u Rusiji (nakon Oktobarske revolucije) prema njihovim riječima — već postao stvarnost. Sve su poduzimali da narod odvrate od Crkve i vjere. Pogotovo su oštro reagirali na svako „djelovanje Crkve izvan sakristije”. U takvim prilikama (kao mladi svećenik) djelovao je don Ante Radić. Prva zamisao je bila da bude tajnik biskupa Mi-

Okružni tečaj u Šibeniku 1926. godine lete. To ga nije oduševilo. On je sanjao o radu s mladima, o karitasu, o tisku... U to vrijeme papa je bio Pio XI. On je poznat kao pokretač Katoličke akcije. Katolička akcija je crkveni pokret koji nastoji da katolici-vjernici postanu svjesni svoga poslanja u životu Crkve. U Hrvatskoj je te ideje posebno širio dr. Ivan Merz. On je osnovao „Orlove” (Hrvatski katolički orlovski savez). Podsjetimo na njihovu svrhu: „Svrha HKOS-a je jedinstveno organiziranje i odgajanje katoličke mladeži na osnovi kršćanskih principa i

zato društvo u pogledu duhovnoga vodstva spada pod kompetenciju Katoličke Crkve”. Kad znamo da je Radić bio osobni prijatelj s Merzom, a biskup Mileta napisao predgovor njegovoj knjizi o katoličkoj akciji, lako nam je shvatiti da su križari brzo postali stvarnost u Šibenskoj biskupiji. Žarišta su bila Šibenik, Murter, Vodice... Kad su Orlovi bili zabranjeni Januarskom diktaturom 1929., čim su prilike dopustile, njihovo djelo nastavili su „Križari”. „Orlovi”, odnosno „Križari” nisu bili jedina preokupacija

Tečaj križarica u Šibeniku 1933. godine MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE su pravili razne poteškoće. Sve u svemu, podvig je uspio i hrana je došla na odredište. U socijalističkoj Jugoslaviji

U Brezovici 1944. godine mladoga Radića. Kao vjeroučitelj imao je sedmično 37 sati vjeronauka, nedjeljom i po pet propovijedi. Drugi svjetski rat Talijanska vojska stigla je u Šibenik u travnju 1941. U početku su se predstavljali da su samo na prolazu za Albaniju, ali su ostali u Dalmaciji do rujna 1943. Mnogi misle da su se Talijani okomili najprije na komuniste. Međutim, nije bilo tako. Njemačka (saveznik Italije) imala je pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom. Tako su komunisti bili pošteđeni, barem u prvom času, dok Njemačka (22. lipnja 1941.) nije ušla u rat sa Sovjetskim Savezom. Prvi udar Talijana bio je na istaknute Hrvate. Radić je doznao da i njega kane uhapsiti, pa je zato — uz pristanak Biskupa — pobjegao u Zagreb. To je bilo početkom srpnja 1941. I u Zagrebu je bio aktivan. Biskup Mileta imenovao ga je svojim vikarom za župe Šibenske biskupije i Zadarske apostolske administrature 98

koje su bile u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naime, kako je Šibenik bio pod okupacijom, svaka komunikacija s tim župama bila je otežana. Kao vikar posebno se brinuo za izbjegle svećenike i osigurao im primanja od strane Države. Odmah se uključio u rad Križarskih organizacija. Tako je uskoro postao zamjenik duhovnika Velikog Križarskoga Sestrinstva i duhovnik Suradnica Krista Kralja. Kao oduševljeni radnik, imao je posla. Organizirao je križarske tečajeve (u Požegi 1941; u Vinkovcima 1942; u Koprivnici 1943; u Brezovici 1944.), držao duhovne vježbe, predavanja za članove križarska organizacije. Kao da mu to nije bilo dosta. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Zagrebački karitas povjerili su mu da skuplja hranu po župama Zagrebačke nadbiskupije za naše pasivne krajeve koji su bili pod talijanskom okupacijom. Uspio je skupiti 22 vagona hrane i to je preko Rijeke otpratio za Pag i Dalmaciju. Podvig nije bio nimalo lak, jer je željeznička pruga bila nesigurna (napadi partizana), a Talijini

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

U svibnju 1945. partizani su „oslobodili” Zagreb. To je unijelo mnoge promjene u način života našega don Ante. Križarske organizacije samo što su postojale. Svele su svoje aktivnost na poučavanje vjeronauka. Rad u Karitasu bio je posebno težak. Uza sve teškoće, Radić nije klonuo. Obilazio je pojedine bogatije župe i tako pomagao najpotrebnije. Posebno su mu bili na srcu siromašni intelektualci. Na vrijeme je doznao da su „drugovi” odlučili likvidirati Karitas i provaliti u skladište. Zato je na vrijeme razdijelio sve zalihe hrane. Tako je Karitas prestao postojati. Posebna briga bili su zatvoreni svećenici. Nadbiskup

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Stepinac povjerio je Radiću da za njih organizira pomoć. Nadbiskup je osobno novčano pomogao akciju, a tada je ostalo prikupljanje hrane. Uz pomoć Križarica i Suradnica Krista Kralja, Radić je obilazio pojedine župe i tako dobivao pomoć. Slanje paketa bilo je kao u filmu. Na Kaptolu su spremali pakete. Rano ujutro prevozili bi ih na brzi vlak. Tako su se vozili do Okućana, a onda prekrcaj za Staru Gradišku. Zatvoreni svećenici su se uvjerili da nisu zaboravljeni. Proces nadbiskupu Alojziju Stepincu Godine 1946. u Zagrebu se vodio montirani sudski proces nadbiskupu Stepincu. Radić je dobio ulaznicu da smije prisustvovati kao prevodilac tajniku nuncijature u Beogradu. U svojim uspomenama ističe

U Brezovici 1944.

kako se divio držanju i odgovorima Nadbiskupa, dok je zamjerao pojedinim optuženima na njihovom vladanju. Kako je poznato, Stepinac je bio osuđen na 16 godina robije. Za vrijeme jedne pauze Radić se susreo s tužiteljem Jakovom Blaževićem i zamolio ga da mu objasni neke svoje izjave. Umjesto toga, Blažević je prekinuo razgovor izlikom da

U Brezovici 1944. sa nadbiskupom Stepincem

nema vremena. Premetačina stana, hapšenje, pritvor i osuda 19. svibnja 1947. u 4 sata ujutro dva službenika UDBA-e upala su u Radićev stan i počela ga pretresati. Taj posao je trajao do podne, a onda su ga odveli u pritvor. Smjestili su ga u samicu. Naš zatvorenik to je shvatio kao duhovne vježbe i pripravu na smrt. U takvom stanju počeo je štrajk glađu. Nakon toga, dva dana stavili su ga u dezinfektor. U njemu se nije mogao ni ispraviti. Udbašima kao da sve to nije bilo dosta pa su ga odveli u ludnicu u Vrapče. Smjestili su ga u sobu s najtežim bolesnicima. Tu je ostao 15 dana. Koliko god su muke bile teške, zatvorenik nije ništa priznao niti je bilo koga okrivljavao. Iz Vrapča don Antu Radića ponovo su odveli u Zagreb i smjestili ga u sobu punu stjenica. Nakon osam mjeseci provedenih u pritvoru i istražnom zatvoru 24. siječnja 1948. osuđen je na pet godina zatvora. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE Upravitelj Biskupije Godine 1952. izašao je iz zatvora. Neko vrijeme zadržavao se u Zagrebu, a onda je došao u Šibenik i postao kanonik. U listopadu te godine biskup Ćiril Banić doživio je moždani udar, a Radića imenovao za upravitelja Biskupije. Na toj dužnosti Radić je ostao do ožujka 1953. Tada je Biskup preuzeo upravu Biskupije, a Radića imenovao generalnim vikarom. To vrijeme bilo je posebno zahtjevno. Tadašnja vlast organizirala je „Svećenička udruženja” u cilju da Crkvu u Jugoslaviji odvoji od Rima. Svećenike — koji su bili stupili u „Inicijativni odbor” u cilju stvaranja Udruženja u Šibeniku, Radić — vjeran stavu biskupa Banića — suspendirao je „a divinis”. To znači da im je zabranio vršenje svećeničke službe. Novo progonstvo U takvom ozračju u rujnu 1953. nastupila je „Tršćanska kriza”, to jest Saveznici su odlučili predati Trst Italiji. Jugoslavenska propaganda to je iskoristila i tvrdila da je to „maslo Crkve” i širom zemlje organizirani su protesti protiv biskupa i svećenika. Tako je u Šibeniku 3. rujna 1953. organiziran miting na Poljani nakon kojega su demonstranti pošli najprije pred biskupsku palaču, a onda pred sjemenište. Posljedica toga je bila da su biskup Ćiril Banić i don Ante Radić morali napustiti Šibenik. O tome smo opširnije pisali kad je bilo govora o biskupu Baniću.Radić se vratio u Šibenik 1954. U to vrijeme prestali su grubi fizički napadi, 100

U Šibeniku 1960. na mladoj misi don Ante Lovrića Caparina a Vlasti su velikim porezima i drugim „odgojnim mjerama” nastojali držati svećenike u pokornosti. Kanonizacija sv. Nikole Tavelića U godini 1970. bila je kanonizacija Nikole Tavelića. Radić je bio imenovan predsjednikom Odbora za domovinsku proslavu od 17. — 20. rujna u Šibeniku. Prema procjeni računa se da je za tu zgodu došlo u Šibenik oko 25 tisuća hodočasnika. Očito je bio problem kako smjestiti toliko mnoštvo, ali je sve dobro prošlo. Vrhunac proslave bio je na trgu između katedrale i vijećnice.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Nemoć i smrt Dok je Zlatnu misu (pedeset godina svećeništva) proslavio u Katedrali, 9. studenoga 1969. i tom prilikom doživio priznanja i zahvalnost mnogih svojih štovatelja, dijamantnu misu (šezdest godina svećeništva) proslavio je skromno u svojoj sobi, 9. studenoga 1979. To dovoljno jasno govori koliko su u međuvremenu popustile njegove sile. Umro je u 84. godini života, 12. kolovoza 1980. Pokopan je na groblju sv. Ane u Šibeniku. Sprovodne obrede i koncelebriranu misu predvodio je biskup, msgr. Josip Arnerić, a od pokojnika se oprostio kanonik, don Srećko Pavić.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST POVODOM 70. OBLJETNICE OSUDE NA 15 GODINA ZATVORA Rado sam se svraćao mišlju i u vjerni Primošten, tu moju prvu i zadnju župu. Dok sam bio u njemu, govorio sam i propovijedao u svakoj prilici; u crkvi i izvan nje. I Primoštenci su me rado slušali. Znam da bi me i sada. Pa kad im već ne mogu govoriti ispred oltara sv. Jurja, ni sa oltara Gospe od Loreta, ni sa pozornice Katoličkog doma, upućujem im pismo: Mili moji Primoštenci! Uvjeren sam da me vi, poslije roditelja, najviše žalite, suosjećate sa mnom. Što sa mnom suosjećate, milo mi je. Ali zašto me žaliti? Neću vam doviknuti Kristove riječi, upravljene jerusalimskim ženama: Plačite radije nad sobom i nad djecom svojom... To bi bilo pretvrdo i teško za vaša meka srca. Reći ću vam nešto blaže: Sjetite se samo nekih misli, koje vam toliko puta opetovah u stotinama svojih propovijedi, pa će vam sve biti jasno. I onda me nećete više žaliti! - Jer i mudri Sokrat je vedro umirao samo zato što mu je sve bilo jasno. Kad ste dočuli za moju osudu, vi ste, znam, bezbroj puta uzdišući ponovili: - Bajan naš don. Ivo! ... Da li je i jedna duša, sjećajući se mojih pouka, pomislila: možda da i nije tako „bajan”, tako bijedan i žalostan; mož-

KOmunistima su najopasniji pošteni, kremeniti Hrvati i uvjereni katolici poput Mladina Bolanče, koji je zato i ustrijeljen da se osjeća zadovoljnim i sretnim?... Vi, koji rado slušate svećenika, kad vam govori s oltara, sigurno ste čuli i zapamtili veliku riječ svete Tereze Avilske: Trpjeti ili umrijeti! - Ja je, doduše, ne mogu u svoje ime izgovoriti, jer ona pripada samo svetim dušama. A ja nisam svetac. Pa ipak, čini mi se, da sam se već toliko udubio u kršćansko shvaćanje trpljenja, da mogu i trpeći osjećati se zadovoljnim sretnim. Ni suša ni tuča, ni glad ni bolest, ni progonstvo ni taninica,

niti ikakva nevolja, koja nas snalazi na zemlji, nije pravo zlo u očima Božjim. A kršćanin mora gledati okom Božjim! Zato: sva ova bijeda, koju danas podnosimo, nije zlo u očima dobra kršćanina! Ne treba vas uvjeravati kako zaista: o muci grozdovi vise. - Vi dnevno provjeravate tu istinu života, kad se lomnim, kozjim stazama penjete do svojih krčevina, u kojima, iz š’kripelja i procijepa, rastu vinorodni čokoti: plod vaših krvavih žuljeva.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

101

POVIJEST

Procesija u Primoštenu 1936. Ako to vrijedi za loze u vašim nekadašnjim koševima, kao i za sve zemaljske uspjehe, zašto bi drukčiji. zakon vrijedio u duhovnom životu? I u carstvu duha, u kraljevstvu Božjem, najviše i najljepše postizava se mukom i trpljenjem! Ili kako vi običavate reći: krvavim žuljevima. Istina: ne cvatu mi ruže. Ne spavam pod perinama, ni na mekoj vuni. I na kruh sam morao zaboraviti. Što je najteže: kod mene nema crkve ni oltara! Ali znam i to, da tisuće i tisuće patnika, baš danas, trpe još više od mene. Zar je vama lako? Zar ste obučeni i siti? Zar ste slobodni? Ne morate mi odgovarati. Znam sve, kako je kod vas, premda sam već nekoliko

A ima li još ijednog čestita Hrvata i vjema katolika, kojega oni ne proglasiše špijunom, narodnim neprijateljem ili suradnikom okupatora?!

102

mjeseci u zatvoru. Još dok sam bio na slobodi, čuo sam za groznu smrt našeg dobrog Mladina Bolanče. Proglasiše ga suradnikom okupatora, narodnim neprijateljem, špijunom i ustrijeliše! A ima li još i jednog čestita Hrvata i vjerna katolika, kojega oni ne proglasiše špijunom, narodnim neprijateljem ili suradnikom okupatora?! Mladin je bio pošten do srži. Uvjereni katolik! Kremeniti. Hrvat! A takvi su komunistima najopasniji. Zato ga i ubiše! Kako sada njegova udovica i samohrana djeca? A to je samo jedna kap u slanom moru! Poznato mi je da su i kod vas, osim Mladina, pale mnoge poštene glave. I za svakom se gorko tuži... Dakle: trpimo svi. Možda danas više nego ikada prije. Bog zna: zašto? A i mi možemo znati, bar u općim crtama, ako ne točno i u pojedinostima. Budimo ponosni što je Bog baš nas odabrao za pomoćnike u izvršavanju svojih velikih nauma!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Vi se sjećate nekih propovijedi, koje ste, pred toliko godina, čuli od pok. don Ante Maleša i don Nike Trute; od don Ive Bjažića, don Mate Beraća, don Srećka Pavića i don Petra Vlasanovića. Čuo sam od vas spominjati i pojedine njihove riječi, koje su izrekli na jedan ili drugi blagdan. A spominjete li se čitavog niza mojih propovijedi u kojima sam vam nagoviještao današnje vrijeme i točno vam ga opisao? To su one moje propovijedi o komunizmul Nisam li vam, već 1938. godine govorio da komunisti samo zamamnim obećanjima, bajkama i lažima nastoje prevariti naš naivni narod? Ali ako preuzmu vlast: mrzit će Boga, proganjat će Crkvu i ubijati svećenike! Otimat će vam djecu iz naručja da ih uzgajaju u bezbožničkom duhu pa i u mržnji prema vama, ako budete još vjerovali i molili se! Nećete biti više gospodari ni svoje kuće, ni svog polja, ni svojih trudova! Kao robovi ćete se morati pokoravati dojučerašnjim gladušima, neradišama, krpeljima, rogatom blagu sitnog i krupnog zuba...! Jer baš ti će zasjesti i na sve državne položaje! A ako im se netko usudi štogod prigovoriti, proglasit će ga buntovnikom i neprijateljem naroda, pa će s njime pod ledinu ili u koncentracioni logor! Sada, kad sve to doživjeste i iskusiste, neobično mi je drago da sam vam i o tome propovijedao. Savjest mi je mirna. Unaprijed vas upozorih na sve, i kazah: gdje je laž, a gdje... Zanima vas kako mi je u tamnici. Lagao bih vam kad

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST bih vam odgovorio po običaju: A znate, kao u tamnici... Jer ja, ne samo što sam u tamnici, već - što je mnogo gore i teže - živim u bezbožničkom ropstvu! Vi, koji ste vjemici, koji redovito svake nedjelje pohađate crkvu i na golim koljenima plazite oko oltara vaše drage Majke - Gospe od Loreta, možete i razumjeti što znači: živjeti među bezbožnicima i biti u njihovoj No već vam natuknuh da sam ipak zadovoljan i sretan. Jer zadovoljstvo i sreća konačno ne ovise o vanjskim prilikama. Sjeme i plod im je u našoj nutarnjosti, u našoj duši! Možda i vašim molitvama moram zahvaliti da me tako živo prožima taj osjećaj zadovoljstva i sreće. Kako bih inače, slab i bijedan, mogao posjedovati i to duševno blago u tolikoj mjeri? Dok sam bio kod vas, malo sam s vama razgovarao. Možda su neki to shvaćali kao nepristupačnost i hladnoću s moje strane. - Bijah prezaposlen, pa nisam nalazio vremena za razgovor i šale, koje vi toliko volite. Ipak ste se mogli uvjeriti da sam vas sve iskreno ljubio. A još i danas vas nosim u posebnoj, odabranoj kutiji svog srca. Ako se ikad opet sastanemo, a ja se živo nadam, napričat ćemo se do mile volje. Tada ću nastojati nadoknaditi i one propuste u razgovorljivosti za vrijeme mog četverogodišnjeg boravka među vama. Znam, ljubili ste i vi mene. Pružiste mi mnoge dokaze za to. A ja i danas očekujem vašu pomoć! Vi znate što mi najviše treba: jakosti i utjehe od Boga! Kad bi svaki, samo nedjeljom,

Primošten nakon 2. svjetskog rata od srca izmolio za me jednu Zdravo Mariju pred Gospinim likom, koliko bih postao jači i kako bih se osjećao mirnijim! Naročito se preporučam kumi Šimi, šjoroj Margareti, staroj Vici... Miri, Anki, Stariki... B šku, Ivi, Jerki... Spomenuh samo neke, da oni i druge podsjete. Uzvratit ću vam istim načinom! A kada - bude li Božja volja opet jednog đana stignem u Primošten, skupa ćemo klečati i zahvaljivati se pred Gospom od Loreta. Živi li stara Brnina? Što je s lazarkinjom Bankanotom? Ako je još duša u njima, bolje za vas! One, prikovane već toliko godina za postelju, dan i noć prebiru krupno zrnje na svojoj staračkoj krunici... I tko zna, koliko su već Božjih gromova odbile od krovova vaših kuća! Ljudi premalo cijene nemoćne starice, slijepce, hrome, teške i neiziječive bolesnike, koji godinama leže u postelji, a uvijek ustrpljivi., prijazni, vedri, s krunicom u ruci... Po našem trgovačkom računu svi su nam ti nepotrebni; težak su teret, kojega bismo se čim prije željeli riješiti. - A kad na njih

gledamo kršćanskim očima: potrebniji su nam i korisniji od onih snopitih mladića, koji potežu teške mreže i batovima razbijaju kamenje u kršu da u njemu zasade lozu i maslinu! Kažu da ni more nije više ono što je, da je i ono osiromašilo. Možda. Ali još će se sigurno kod vas naći po koja trlja, lignjica, zubatac, ugor, jastog... Eto, ja više nisam takav gospodin, da mi za njima rastu zazubice. Moje su želje mnogo skromnije: zadovoljio bih se sada i sa dva piruna zelenog kupusa iz vrta Vice Dadumove, skuhanog u onoj slankastoj vodi iz Šepurine, a začinjenog žitkim uljem sa Kremika. A ne bih, naravno, odbio, kad biste mi ispekli na gradeljama i pet šest gavuna iz bucavice.. Na vino ni ne mislim. Dobra bi bila i voda iz gusterne u Varošu! Budimo ujedinjeni u mislima i molitvama, i očekujmo bolje dane! Pozdravljam sve skupa jer inače ne bih nikad svršio s nabrajanjem. Vaš nekadašnji župnik Don Ivo

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

103

KULTURA

Dvadeset druga Orgljaška Organološko društvo „Organum“ Šibenik i ove godine priprema Orguljašku ljetnu školu uz suglasnost i podršku Šibenske biskupije i samostana sv. Frane. AUTOR: Božidar Grga Ciljevi orguljaške ljetne školu se promoviranje i očuvanje orgulja šibenske biskupije, napose brojnih povijesnih orgulja, po kojima je Šibenik čuven u Europi; okupljanje glazbenika različitih profila: orguljaša (glazbenici koji sviraju orgulje) , organologa (Stručnjaci za proučavanje i deskripciju povijesnih orgulja) , muzikologa, orguljara (tručnjaci za izradu novih i restauraciju povijesnih orgulja) i ljubitelja povijesnih orgulja radi zajedničke suradnje na projektima inerpretacije orguljske glazbe i popratnih disciplina: arhivistike, organologije i orguljarsko-restauratorske djelatnosti. Kroz seminare Orguljaške ljetne škole prošlo je do sada preko 250 polaznika i polaznica: srednjoškolaca, studenata, profesora, pasioniranih ljubitelja orgulja i crkvenih glazbenika. Svi su oni pohađali vrlo zahtjevne programe i usvojena znanja i vještine verificirali na javnim koncertima u sakralnim prostorima šibenske biskupije. Pronosili su glas o Šibeniku, jedinstvenom gradu povijesnih orgulja u Hrvatskoj i Europi. Orguljaška ljetna škola obo104

gaćuje turističku ponudu Šibenika. Opis projekta/programa Orguljaška škola svojim je obrazovnim sadržajima namijenjena širokom krugu polaznika, kojima nudi priliku za detaljnije upoznavanje odabranog orguljskog repertoara, razvoj vještinâ interpretacije i improvizacije na povijesnim i recentnim orguljama, te potpuniji uvid u konstrukciju takvih instrumenata. Jedan od važnih ciljeva Škole je i os-

posobljavanje mladih orguljaša za umijeće improvizacije, koje, premda danas u određenoj mjeri zapostavljeno, predstavlja za svakog orguljaša nužnost njegove profesije. Uz seminare za interpretaciju i improvizaciju, u ponudi Škole su i dvije radionice: organološka i arhivistička, koje nisu nužno namijenjene samo orguljašima, već i svim onim glazbenicima, muzikolozima, kao i amaterima koji se zanimaju za probleme orguljarske struke. Uz edukaciju neobično su

Povijesne orgulje, dragulji šibenske biskupije 1.Šibenik, bratimska dvorana Sv. Duha, F-orgulje iz 16. stoljeća neznanog graditelja, sačuvane u fragmentima. Ovo su jedine F-orgulje u Hrvatskoj. 2.Šibenik, crkva Sv. Duha, orgulje najstarije hrvatske radionice, Nikole Lupinija Zadranina, 1640. g. 3.Šibenik, crkva Sv. Luce (benediktinke), pozitiv od 4 stope s konca 17. st., nepoznate raionice. 4.Šibenik, crkva Sv. Frane (Conv.) orgulje iz 1762. g., djelo radionice Petra Nakića Šibenčanina. 5.Visovac, crkva Gospe od Milosti, male orgulje građene oko 1771. g. u radionici Francesca Daccija. 6.Šibenik, crkva Sv. Križa, orgulje građene prije 1776. g. Mogući graditelj je Francesco Dacci. 7.Tisno, crkva Sv. Duha, orgulje iz 18. st. Mogući graditelj Gaetano Moscatelli, hrvatskog orguljara. 8.Skradin, crkva Porođenja Bl.D.Marije, orgulje iz 1776. g. graditelja Francesca. 9.Šibenik, Gradski muzej, ostaci orgulja Domenica Moscatellija, građene za hvarsku katedralu 1786. g. Ima dovoljno izvornih elemenata za dobru restauraciju s elementima rekonstrukcije 10.Šibenik, crva Sv. Dominika, orgulje iz 1818.g. radionice Gaetana Moscatellija, hrvatskog graditelja. 11.Šibenik, Nova crkva Bl.D.M., orgulje iz 1859.god. radionice Braće Giacobbi iz Bassana. 12.Drniš, crkva Gospe Ružarice, orgulje iz 1897. g. radionice Braće Zupan iz Kamnegorice u Sloveniji.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

KULTURA

ljetna škola 2015.

Koncerti 2015.

Svi koncerti su u 20 sati 3. 8. - ponedjeljak, svečani koncert u crkvi sv. Duha, šibenski umjetnici (2 soprana, dvije flaute, orguljaš i orguljašica i dva orguljaša) 6. 8. - četvrtak, crkva sv. Frane, Jasna Coufal Jaić, sopran, Ante Knešaurek, orgulje 8. 8. – subota, crkva sv. Frane, koncert predavača, orgulje 9. 8. – nedjelja, crkva sv. Frane, koncert Pavla Mašića, orgulje 10. 8. – ponedjeljak, crkva sv. Frane, koncert polaznika, renesansna i barokna glazba, orgulje 11. 8. - utorak, katedrala sv. Jakova, koncert polaznika, recentna glazba, orgulje znika na koncertima objavljujemo na našoj web stranici.

Ciljna skupina važni javni nastupi polaznika, druženje, upoznavanje, izmjena iskustava i mođusobno uspoređivanje. Seminari 1.Glazba renesanse i baroka (basso continuo – informativno), voditelj mr. art. Pavao Mašić 2.Orguljska glazba XIX. –

Pri završetku je monografija Dvadeset godina orguljaške ljetne škole u Šibeniku. Promocija će biti početkom kolovoza.

XXI. stoljeća, voditeljica mr. art. Natalija Imbrišak 3.Improvizacija, voditelj mr. art. Ante Knešaurek, red. prof. 4.Organološka radionica, voditelj mr. art. Emin Armano, red. prof. 5.Arhivistička radionica, voditeljica dr. sci. Snježana Miklaušić–Ćeran. Na kraju seminara polaznicima se uručuju uvjerenja o pohađanju i ostvarenim rezultatima (uvjerenja imaju 3 stupnja: pohađanje seminara, uspješno svladavanje planiranog programa i posebno isticanje u svladavanju planiranog programa. Osim toga, posebno uspješne audio izvedbe pola-

Prema dosadašnjim iskustvima prijavljivali su se kandidati od 12 godina pa sve do 40. Ipak prevagnula je skupina od 15 do 30 godina. Svi koji se žele prijaviti ili saznati više o školi neka se obrate na: Tina Guberina (predsjednica udruge), 099/41 00 159, tina_banovac@net.hr Božidar Grga, (tajnik), 095/804 85 65, 022/219 894, faks 022/218713 bozidar.grga@si.t-com.hr Pavao Mašić (voditelj Orguljaške ljetne škole) 098/68 62 69, pavaomasic@yahoo.com

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

105

Kršćanska kultura kultura ljubavi

U TREĆI MILENIJ S KRŠĆANSKOM LJUBAVI „Čudna je naša situacija ovdje, na Zemlji. Svi mi dolazimo na kratak posjet, ne znajući zašto, no čini se da katkad razumijemo svrhu. Međutim, sa stajališta svakodnevnog života, jedno znamo: čovjek je ovdje zbog drugih ljudi.” Albert Einstein

106

AUTOR: mr. sc. Petar Gardijan Vječno je pitanje: zašto je djetetu pa čovjeku tako važna majčina, roditeljska, drugarska, prijateljska, bračna, plemenska pripadnost s ljubavi - čovječja ljubav? Bogatstvo kršćanske tradicije koju živimo i pamtimo je u iskustvima i željama za bezbrojnim toplim ljudskim susretima u vjeri, nadi i druženju s ljubavi. Najveći dar koji možemo dati je naša privrženost drugima s ljubavi. Jer, kad dajemo brižnost, strpljivost i otvoreno srce, sjajimo poput sunca. I što više dajemo, to se više bogatimo, više imamo za davati. A naša osobnost i naša duša čini našu Kršćansku bit čovjeka ljubavi. Kako do čovjeka ljubavi bez ljudi ljubavi - svijeta ljubavi ? Kako sa sviješću koja stvara

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

siromaštvo, glad, izrabljivanje, tugu i smrt promijeniti u svijest koja cijeni život i bioetičko načelo života – ‘pravo’ na život svog živoga? U suvremenom svijetu traži se: više, bolje, brže, maštovitije, osjećajnije, … Kako ‘zagristi’ taj svijet, tu jabuku 3. milenija bez vjere i nade u dobrog čovjeka – Kršćanina koji shvaća, prihvaća i primjenjuje dobro kao vječno etičnu - ljudsku vrlinu s ljubavi? Zašto Milenijski svijet ljubavi Šime Strikomana? Čitava povijest, posebno drugi milenij, i posebno 20. stoljeće, pored znanstvenih, tehnoloških, gospodarskih i demografskih napredovanja, donosila su čovječanstvu i stradanja kroz epidemije, krize, progone, ratove, stratišta, mučilišta. ‘Isti’ ljudi i ‘iste’ civilizacije su

KULTURA gradili i rušili, razvijali bolji život, ali ga i revno rušili, uništavali. Ljudi su stvarali povijest i ponavljali je još konstruktivnije i destruktivnije. Sve ljudsko dobro dvaju proteklih milenija nadmetalo se sa svim neljudskim zlom. Ideja Milenijskog svijeta ‘rodila’ se u Šime Strikomana, na prelasku drugog u treći millenij sa željom da Novi milenij čovječanstvu donese više dobra, s više ljubavi i s manje straha. Realizacija ideje se sastojala u organizaciji događanja – dobrovoljnog okupljanja i zajedničkog slikanja Vodičana na Trgu bunara 5. studenog 2000. godine. Vjerojatno je da će još dugo trajati osviještavanje osjećaja ljudi iz straha i sumnji – destruktivnih rušitelja u ljude ljubavi i povjerenja – konstruktivne graditelje. Razumno je zapitati se: zašto brojni ljudi i organizacije suvremenog svijeta danas, a i sutra će, svjesno i često nesvjesno graditi, stvarati uvjete za bolji život na Zemlji, a drugi destruktivnom energijom tako rušilački uništavati. Milenijska ideja Svijeta ljubavi Trećeg milenija duboko je u čovjekovoj nutrini – u potrebi življenja života jedinstvenog čovjeka – čovjeka tijela, emocija, racija i slobodarskog duha, čovjeka s potrebom za ljubavlju, povjerenjem i pripadanjem – obitelji, prijateljima, organizaciji, naciji, državi, svijetu Života. Milenijski Svijet ljubavi promovira potrebu osviještavanja i povezivanja sve otuđenijih ljudi u zajednice života ljudi s ljudskim vrlinama: mira, nenasilja, ispravnosti, istinitosti i ljubavi.

Festivali žudija, u sjaju uskrsne čarolije, posvećen je svijetu kršćanske kulture ljubavi „Crkva mora pratiti razvoj čovjeka i naroda: egzistencijalno, moralno i ljudski, sa svim novim mogućnostima koje razvoj pruža. Mora im pomagati da rastu u čovječnosti.” (Papa Franjo) Ideja Šime Strikomana za održavanja Festivala žudija Urednik emisije „Javna stvar“ zapazio je ideju ‘Milenijskog Svijeta ljubavi’ i predložio mi da napravim i treću Milenijsku, jer bi to mogla biti interesantna tema u prilogu emisije. Kako je to bilo u vrijeme pred Uskrs, odmah sam dobio ideju da se pripremi događanje Milenijskog Svijeta ljubavi sa žudijima – čuvarima Isusova groba, a s kojima sam fasciniran gotovo cijeli život. Tradicija čuvanja Isusova groba njeguje se u gotovo svim župama Dalmacije i preko stotinu godina, a preuzeta je iz Italije. Najstariji Vodičani pamte običaje čuvanja Isusova gro-

ba. Događanja se održavaju tri dana pred Uskrs. Na Veliki četvrtak odabrani mladići iz Vodica, u dobi od 13 do 33 godine, presvlače se u odore rimskih vojnika i u crkvi Svetog Križa počinju obred posljednje večere i pranja nogu; na Veliki petak kroz središte Vodica kreće velika procesija žudija kojima zapovijeda buzdobalj. Buzdobalj u ruci nosi štap kojim daje znakove za korake ‘vojnika’,...; na Veliku subotu kada počne služba straža vojnika - čuvara se udvostručuje, a smjene straže predvodi buzdobalj u svojoj odori, ... U trenutku kada svećenik zapjeva: ‘Slava Bogu na visini’, ugase se svijetla, jedino iz Isusova groba sija svjetlost, tada se u mraku začuje udarac,... potom se pale svijetla, žudije se uplaše, padaju, dižu se i obezglavljeno, bez opreme, bježe. Nakon toga iz svetišta dolaze dvojica anđela s palmama u rukama i sjedaju pred Isusov grob. Kad svećenik izgovori: ‘Evo Jaganjca Božjeg’, anđeli se vraćaju u sakrstiju, a žudije u civilnim odjelima ulaze u Crkvu da sudjeluju u nastavku svete mise. Snimanje Prvi festival žudija u Vodicama

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

107

KULTURA Vidonje - Mlinište

Milenijskog događanja pratila je novinarka Tina Šimurina, a snimatelj Davor Bukvić snimio je prilog za HTV-ovu emisiju ‘Javna stvar’. Za ovu svrhu angažirao sam žudije iz Metkovića, Murtera, Tisna, Šepurina, Vrlike i Vodica, oko osamdeset žudija. Ovim su krenula milenijska događanja s pričama i završno, sa 30.lipnja 2015. godine održano i fotografski snimljeno je 474 Milenijskih događanja ljudi s ljubavlju za ljude trećeg milenija. Među njima je i 15 festivala žudija s trendom stalnog povećanja od 6 sastava 2001. u Vodicama do 35 sastava 2015. godine u Mliništu – dolini Neretve. Ciljevi održavanja Festivala žudija Kostimirani vojnici - čuvari, njihova igra, naredbe vođe, svečano ukrašen ambijent crkve uz prisustvo svećenika predstavlja ukupnu scenu ‘dramskog događanja’, izvanliturgijskog činjenja dobra za vjernike, goste i turiste župe na Uskrsni ponedjeljak. Festival žudija nastao je na ideji ‘Milenijskog svijeta ljubavi’ Šime Strikomana, danas ima više ciljeva – funkcija: 1.) ispunjava ‘iskonsku čovjekovu 108

Festival u Vrlici

potrebu za dramatikom, igrom i kazalištem’, 2.) čuva i njeguje, održava živom, tradiciju čuvara Isusova groba, 3.) pokazuje osobit način prakticiranja kršćanske kulture ljubavi – ljubavi prema Isusu Kristu, 4.) promovira mjesta održavanja Festivala i dr. Festival nastao u Vodicama nosi naziv Vodički festival žudija, održava se po utvrđenom redoslijedu u 35 župnih mjesta Dalmacije, Marije Bistrice i Bosne i Hercegovine. Svako mjesto u vrijeme održavanja festivala doživljava pravu ‘opsadu’ gostiju i medijski ‘bum’. Za turistička mjesta i ona koja to žele postati Vodički festival žudija predstavlja pravu priliku za promociju mjesta, prezentaciju njegova bogatstva materijalne i duhovne kulture, baštinjenja kršćanske vjere, gostoprimstva i gostoljublja po načelima: ‘Primiti gosta kao Krista.’ i ‘Ljubiti gosta kao Krista.’ Iz straha i sumnji prema ljubavi i povjerenju Žudije, čuvari Isusova groba i njegovatelji Kršćanske kulture ljubavi, Isusove ljubavi, proživljavaju čudesno događanje u vrijeme svoje službe čuvara Isusova groba. Čuvari

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

proživljavaju trenutak velikog straha, padanja i paničnog bijega,a potom za kratko dolaze do spoznaje Isusova uskrsnuća, Isusova povratka. Doživljavaju osviještenost straha ljubavlju - Isusovom ljubavi i radosti. Bit duhovnog razvoja svakog čovjeka čini prepoznavanje i opovrgavanje dijelova svojeg straha, spoznaje pogrešnog stava, mišljenja, ponašanja - osviještenosti straha i onda razvijanje dijelova ljubavi i povjerenja u Isusovu ljubav i vjeru. Da bismo postali duhovna osoba, moramo postati svjesni svojih pozitivnih i negativnih emocija, te potrebu osvješćivanja negativnih, a njegovanje i razvijanja pozitivnih emocija i duha. Za zdravi duh i zdravo tijelo moramo graditi vjeru i nadu bolje budućnosti, postati svjesni svojih namjera te prihvatiti odgovornost za svoje izbore i svoje ponašanje. Može li čovjek trećeg milenija prevladati ili umanjiti opasnosti ekonomskih, ekoloških i društvenih kriza i prijetnji ljudima straha i sumnji? Koliko je ovoj civilizacija, već danas, nužno potrebno jasno usmjerenje na učenje i prakticiranje više vjere, ljudske ljubavi i povjerenja – Kršćanske, Isusove, kulture ljubavi?

AKTUALNO

BRAK -STOŽER OBITELJI! Autor:

Branimir Zmijanović dipl. iur.

Mišljenja o ovakvom postupku i postupanju Ustavnog suda Republike Hrvatske podijeljena su, a stavovi su uglavnom oprečni, te se jasno razaznaje tko zauzima kakav stav, ovisno o svjetonazorskoj poziciji. Stav resorne ministrice mogao se vidjeti i čuti u medijima, a sasvim je jasno da je to i stav čitave Vlade Republike Hrvatske kao i čitavog niza raznih nevladinih organizacija, udruga, i drugih asocijacija liberalno i lijevo pozicionirane provenijencije, time da su uobičajeno smatrani „demokrati“ i veliki borci za slobodu svega i svačega, pokazali nevjerojatnu količinu neumjesne agresije, gotovo mržnje spram predsjednice Ustavnog suda Republike Hrvatske, sucima tog suda, ali i svima onima koji su potakli svojim prijedlozima postupak ocjene ustavnosti,

ili zastupaju demokršćanske stavove osobito po pitanju obitelji i braka. Cjelokupni događaj u svezi s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji se može označiti kao stožerni događaj oko „sudbine“ novog Obiteljskog zakona, jasno je na površinu izveo grupacije, stavove i mišljenja glede novog zakona koji je skup pravila inspiriran isključivo novom doktrinom koju nameće vladajuća garnitura podržavana, politički, moralno i financijski, raznim ne vladinim organizacijama i udrugama koje propagiraju novu ortodoksnost. Stožerna pitanja ovakve nove ortodoksnosti jesu, za opću populaciju, implementacija osobnih sloboda u svakom segmentu: pravo na odluku o spolnosti, pravo na sklapanje istospolnog braka, pravo na odluku o posvajanju, umjetnoj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

109

AKTUALNO

Vlada Republike Hrvatske , resorno Ministarstvo socijalne politike i mladih, preložilo je, a Hrvatski državni Sabor usvojio prijedlog i izglasao novi Obiteljski zakon koji je objavljen u Narodnim Novinama br. 75/2014, 83/2014, a isti je suspendiran Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. siječnja 2015. godine (U-I-31012014.). Naime, pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pokrenut je postupak za ocjenu ustavnosti važećeg Obiteljskog zakona (NN 75/14), obustavljeno izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi toga zakona do konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj ustavnosti i naređena je primjena starog Obiteljskog zakona iz 2003. (NN 116/03…) do konačne odluke o ustavnosti. oplodnji no, koji su konačni rezultati i posljedice takve nove ortodoksnosti tek će vrijeme pokazati, mada, mnogi poznavatelji ove materije mogu već sada s visokim stupnjem izvjesnosti kazati da će posljedice biti pogubne u svakom pogledu. Izostaje jedna od osnovnih logičkih postavki u odnosu na svekolikost „nove ortodoksnosti“ a to je sljedeće: nije jasno koji točno ratio, odnosno smisao takva ortodoksnost ima, koji je konačni cilj, u čemu se to odražava opće dobro, koje 110

poboljšanje donosi? Je li nova ortodoksnost jamstvo stabilnosti braka? Jesu li istospolni brakovi u zemljama u kojima je dopušteno da takvi brakovi posvajaju djecu, odnosno, da jedan od partnera zadrži vlastito dijete, a drugi partner da ga posvoji itd., jamstvo zdravog razvoja i odgoja djeteta? Čitav je, dakle, niz doktrinar-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

nih i praktičnih pitanja koja se nameću kod promišljanja o braku kao institutu i fenomenu obiteljskog prava i postajanja društva uopće, a to u svjetlu nove ortodoksnosti, na koja nema konkretnih odgovora, no, jasno je jedno, količina agresije kojom se nameću novi „ispravni“ stavovi je nevjerojatna; toliko je gorčine i netolerancije prema neistomišljenicima (op. a. onima koji razmišljaju demokršćanski) u nametanju ideja nove ortodoksnosti da se postavlja pitanje tko i što zaista motivira

AKTUALNO takve protagoniste. Konačno, glede suspendiranog Obiteljskog zakona (ObiZ/14) odnosno, Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske potrebno je dometnuti da je mišljenje najeminentnijih stručnjaka obiteljskog prava (prof. dr. sci. Dubravka Hrabar s Katedre obiteljskog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) kako je, u javnosti osporavano Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske (od protagonista „nove ortodoksnosti“), kvalitetom na zavidnoj stručnoj razini. Nadalje, u aktualnom sazivu Ustavnog suda Republike Hrvatske, dosita se vodi briga o primjeni Ustava Republike Hrvatske i usklađenosti propisa s Ustavom, te Sud sve slučajeve, pa i konkretni, razmatra kroz prizmu prakse Europskog suda za ljudska prava kao i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime se dodaje dodatni legitimitet i kvaliteta odlukama Suda. Činjenica da je Sud suspendirao primjenu novog

Obiteljskog zakona ukazuje na goleme propuste zakonodavca u donošenju propisa koji nije zadovoljavao standarde kako stručnosti – što se odnosi na znanja o tome kako se zakoni pišu , tako i pravnog kontinuiteta, pravne sigurnosti, sadržajnog i logičnog uređenja pravnih instituta. Ovakvim osvrtom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske profesorice Hrabar, na nedvojben način se ukazuje na prije spominjano nasilje i prisilu koje vrše i institucije državne vlasti i ini subjekti koji figuriraju i funkcioniraju kao promotori tzv. „nove ortodoksnosti“, koji pošto-poto žele implementirati principe novog načina razmišljanja u svakako jedno od najosjetljivijih područja društvenopravne pojavnosti. Jasno da postoje i drukčija razmišljanja, prvenstveno o tome kako je Ustavni sud Republike Hrvatske prekoračio svoje ovlasti, pa se ocjena takvog stava Ustavnog suda protezala od blagih ili blažih kritičkih ocjena do otvorenih

napada na osobu predsjednice istog dr.sci. Jasne Omejec itd. Pohvalno je i budi nadu činjenica da postoji široka platforma i konsenzus o važnosti pitanja koja se reguliraju obiteljskim zakonodavstvom te da na toj širokoj platformi ima zastupnika različitih svjetonazorskih ili političkih opredjeljenja, te da se ne dopušta ishitreno donošenje nekvalitetnih, štetnih možebitno i vrlo opasnih zakonskih rješenja, uvođenje posve novih, do sada u hrvatskom zakonodavstvu nepoznatih instituta obiteljskog prava, te, ne ulazeći u individualnu odluku ili opredijeljenost sudionika te platforme ipak se može konstatirati da postoji svijest o iznimnoj važnosti ovih i ovakvih tema. Postojeća legislativa glede razvoda braka. Svi relevantni subjekti društvenog života u Republici Hrvatskoj u bitnome se slažu o tome da je stanje nacije glede nataliteta loše, čak i ka-

Svi relevantni subjekti društvenog života u Republici Hrvatskoj u bitnome se slažu o tome da je stanje nacije glede nataliteta loše, čak i katastrofalno.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

111

AKTUALNO tastrofalno. Također, svi se manje-više slažu i s tim da je obitelj osnovna društvena cjelina i najmanja, odnosno, osnovna, atomska jedinica ili ćelija društva, pa je jasno kako stabilnost obitelji jamči stabilnosti društva u cjelini. Nije sporno, dakle, niti to da upravo brak, kao zajednica muškarca i žene, jest osnova, stožer oko kojeg se gradi obitelj, poglavito onakva obitelj kako ju definira i opisuje Sveto pismo, i katolički nauk uopće. Prirodnost braka i u braku rađanje djece notorna je činjenica, a svi pokušaji surogata nadomjestaka ili alternativa zapravo su pokušaji uspostave novog reda i poretka u novom vremenu (new age). Novo vrijeme i novi, alternativni pogledi na život i time obitelj (new age) inspirirani su svime osim Bogom i kršćanskim naukom i kršćanskim moralom, te u centar svijeta stavljaju čovjeka, pojedinca, a ne Boga, time se ljudske osobine pretvaraju u stožer oko kojeg se gradi filozofija života, time, duhovnost ne proizlazi i ne dolazi od Boga, nego od čovjeka, pa se dolazi do paradoksa da sve služi čovjeku, a zapravo

čovjek služi svemu. Naime zabluda je tvrditi kako je novo vrijeme to koje stavlja čovjeka u centar, jer u suštini to znači da ono što čovjek predstavlja i vrijednosti koje čine čovjeka čovjekom jesu centralna ideja, no, zapravo, to i jest zabluda, jer čovjek, kao nestalno biće, sklono mijenjanju konvencionalnih vrijednosti, u centar stavlja one postulate koji su postulati nekakvog „humanog establišmenta“. Novo vrijeme i novi ljudi znače nova načela i nove vrednote i nove vrijednosti, što sve predstavlja nove principe i sustave vrijednosti, jednostavnije kazano, novu ortodoksnost. Ova pojava već je mnogo puta od kršćanske i poglavito katoličke misli i tiska ocjenjivana, analizirana i kritizirana, a zaključno, može se kazati kako, suprotno od stavova Katoličke crkve, upravo se sve u novom vremenu vrti oko materijalnog u čovjeku, alternativnoj i lažnoj duhovnosti i egoizmu. Iz potonje perspektive treba gledati i nove trendove u obiteljskom zakonodavstvu. (Op.a. sadašnje resorno ministarstvo nosi naziv Ministar-

Kod razvoda braka najčešće patu djeca 112

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

Glede razloga za razvod braka zakonom se propisuje da će sud razvesti brak: 1. ako utvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, ili 2. ako je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana, ili 3. ako oba bračna druga sporazumno zahtijevaju razvod braka. stvo socijalne politike i mladih – primjećuje se kako nema spomena obitelji u nazivlju nove nomenklature, a time je i fokus dislociran od obitelji kao takve). Kako bilo, obitelj, kao fenomen prepoznat od svih društava kao osobito važna društvena cjelina, uživa i posebnu zaštitu Ustava Republike Hrvatske, no, postoji mišljenje, i to ne bez osnove, da se radi tek o deklarativnoj zaštiti, odnosno, da se takva zaštita trenutno koristi samo za promoviranje i opravdavanje financiranja kojekakvih alternativnih programa koji fingiraju zaštitu obitelji, a zapravo se radi o programima zaštite prava i sloboda pojedinaca i grupa i grupacija koji sebe kolokvijalno nazivaju drugima i drugačijima. Osnovna zaštita obitelji može se sagledavati iz različitih rakursa i zaštitu obitelji mogu predstavljati različita zakonska rješenja zaštite, materijalnih poticaja i drugog, no, isto tako, zaštita obitelji može se postizati i kroz zakonska rješenja i odredbe vezane za razvod braka. S potonjom konstatacijom

AKTUALNO

Svi pokušaji surogata nadomjestaka ili alternativa braku zapravo su pokušaji uspostave novog reda i poretka u novom vremenu (new age) se zasigurno ne bi složili oni promicatelji liberalnih vizija obitelji, no, činjenica je da u Republici Hrvatskoj, hvala Bogu, stanovništvo još uvijek čini velika većina onih koji brak drže temeljnom pretpostavkom obitelji. S tim u svezi, zakonska rješenja i institute prestanka braka po Obiteljskom zakonu (NN 116/2003 i dr.) reguliraju članci 34. i dalje Obiteljskog zakona, pa je tako propisano da bez obzira na oblik u kojem je sklopljen, brak prestaje: smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračnog druga umrlim, poništajem ili razvodom. Propisano je da brak prestaje poništajem ili razvodom kad presuda suda o poništaju ili razvodu braka postane pravomoćna, a ako brak sklopljen u vjerskom obliku prestane poništajem ili razvodnom, prestanak braka ne utječe na obveze bračnih drugova koje proizlaze iz propisa vjerske zajednice pred kojom je brak sklopljen. Nadalje, što se tiče instituta

razvoda baka zakon propisuje člankom 42. i 43. da razvod braka može tužbom zahtijevati bračni drug, a oba bračna druga sporazumnim zahtjevom, uspostavljena je zabrana mužu prava na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života. Glede razloga za razvod braka zakonom se propisuje da će sud razvesti brak: 1. ako utvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, ili 2. ako je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana, ili 3. ako oba bračna druga sporazumno zahtijevaju razvod braka. Na temelju površne opservacije vidljivo je kako sud ne ulazi u raspravu o osnovanosti razloga za razvod, već zakonodavac propisuje, temeljem načela kauzaliteta, da će sud, zapravo, tek konstatirati jesu li bračni odnosi teško i trajno poremećeni ili pak da je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana, dok

treći razlog (kako se to taksativno navodi u odredbi čl. 43. Obiteljskog zakona) a to je da oba bračna druga sporazumno zahtijevaju razvod braka, nije čak niti razlog, već se radi o načinu razvoda – sporazumom stranaka. Prema tome, zakonodavac uopće ne ovlašćuje sud, posljedično, niti kakvo drugo stručno tijelo, propitivati razloge razvoda, već je uloga suda pasivna, prosto radi konstatiranja stanja između bračnih drugova, ukalupljenje tih razloga u propis, odnosno pravnu normu, te donošenje presude kojom se razvodi brak. Praksa je pokazala kako su postupci radi razvoda braka u slučaju da se radi o bračnim drugovima bez malodobne djece, brzo dovršeni, te moraju biti zadovoljeni neki formalni uvjeti, no, u suštini, takvi postupci mogu se smatrati vrlo jednostavnim i brzo dovršenim, svakako, mnogo brže nego bi se očekivalo kraj činjenice da brak i obitelj uživaju i zaštitu Republike Hrvatske. Donekle je situacija drugačija u slučajevima razvoda braka gdje su bračni drugovi roditelji, imaju vlastitu ili posvojenu malodobnu djecu. Tada se, naime, propisuje obvezatno posredovanje nadležnih tijela socijalne skrbi u postupku tzv. pokušaja mirenja bračnih drugova, tijekom kojeg postupka ovlašteni stručni tim sastavljen od pravnika, socijalnog radnika i psihologa, izrađuju nalaz i mišljenje i socioekonomsku analizu, te daju odgovore na pitanja s kim se preporuča da dijete ili djeca nastave živjeti, određuje se način i dinamika susreta i viđanja djece s drugim roditeljem, a s kojim dijete

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

113

ili djeca ne žive itd. No, i u ovom slučaju, u bitnom, potrebno je postupak provesti, zadovoljiti formu, donijeti zaključke i preporuke, te se pred nadležnim sudom postupak nastavlja, no, i opet se treba istaknuti, kako niti nadležni centar za socijalnu skrb ne ulazi u osnovanost razloga za razvod braka. Istina, stručni tim daje svoj osvrt na odnose bračnih drugova, suradljivost, osporavanje ili neosporavanja roditeljskih kompetencija, materijalnih prilika oba roditelja, privrženosti i emocionalne vezanost s djetetom odnosno djecom, no, to su segmenti koji se tiču vrlo općenitih i osobnih odnosa roditelja i djece (jer je osnovni radni i profesionalni interes centra za socijalnu skrb zaštita interesa djeteta), tako, da de facto, centar za socijalnu skrb, u konačnici, nije niti ovlašten ulaziti u ocjenu razloga za razvod braka. U svemu tome, za zaključiti je, kako se iz vida gubi osnovno, a to je (ne)moralnost. Sustav vrijednosti, o promjeni kojih je bilo riječi u prethodnom dijelu teksta, i time interes suda i centra za socijalnu skrb, mjeri se drugim i drugačijim mjerilima od onih koji su sadržani u privoli odnosno prisezi bračnih drugova, kao i prava i obveza koje između bračnih drugova proizlaze iz činjenice sklopljenog braka i relevantnog zakona. Tako, kod sklapanja civilnog braka pred matičarem, bračni drugovi prisežu da će jedan drugome biti vjerni, uzajamno si pomagati, međusobno se 114

Prirodnost braka i u braku rađanje djece notorna je činjenica poštovati te održavati skladne bračne i obiteljske odnose. Bračni drugovi sporazumno odlučuju o rađanju i podizanju djece te o obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici. Svaki bračni drug samostalno odlučuje o izboru svog rada i zanimanja. Kod sakramenta vjenčanja, svećenik se obraća mladencima, te ih podsjeća da su došli u crkveni dom da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom Gospodin zapečati svetim pečatom njihovu želju da sklope ženidbu, Krist obilno blagoslivlja bračnu ljubav mladenaca, sada ih obogaćuje i krijepi osobitim sakramentom da budu jedno drugomu trajno vjerni i da prihvate ostale bračne dužnosti. Potom, svećenik pred Crkvom pita mladence o njihovoj na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

misli, pitanja prije privole, o slobodnom dolasku pred oltar, vjernosti i prihvaćanju i odgoju djece, svjesnoj odluci da sklope ženidbu, kao i jesu li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poštovati. Zatim ih se pita jesu li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu i odgajati ih po zakonu Krista i njegove Crkve, pa kad su odgovorili pozitivno na navedena pitanja, i izjasnili se o vlastitom naumu sklopiti ženidbeni savez, pred Bogom i njegovom Crkvom, izražavaju svoju privolu koja je opće poznata, a glasi, da ženik, potom nevjesta, imenom, uzima ovog drugog za svoju suprugu odnosno supruga, obećava mu vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i da će ga ljubiti i poštovati u

AKTUALNO sve dane života svoga, zatim se te riječi potvrđuju prisegom desnom rukom položenom na raspelo, te riječima tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji. Izjavljene privole svećenik prihvaća riječima „Neka Gospodin dobrostivo potvrdi ovu vašu privolu što je pred Crkvom očitovaste i neka se udostoji ispuniti vas svojim blagoslovom. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ Potom svećenik izgovara opću molitvu, blagoslivlja i škropi prstenje, isto se u znak vjernosti izmjenjuju između mladenaca, izgovara molitvu nad mladencima i time se dovršava sakrament ženidbe. Iz navedenog je vidljivo s koliko opreza i važnosti se pristupa ženidbi, te koliko su jake i moćne riječi obveze na vjernost i poštovanje koje izgovaraju mladenci pred svećenikom, Bogom i Crkvom Božjom, a u znak spomena na sakrament, kao trajni podsjetnik, mladenci razmjenjuju blagoslovljeno prstenje. Opisani čin, prisega u civilnom odnosno privola u crkvenom vjenčanju, nisu tek puke riječi koje pripadaju nekakvom anakronom ritualu, već se radi o živoj riječi i prihvatu obveza vjernosti, međusobnog poštivanja i ljubavi ženika i mladenke, te svećenik na njih poziva blagoslov Boga Svemogućega. Nakon suočenja s težinom izgovorenih prisega i privola, težinom obveza koje su mladenci preuzeli, smisao tih riječi, značenje za mladence, kumove i druge jamce bračne vjernosti, postavlja se logično pitanje, kako to da nigdje u zakonu nema spomena sankcije

za kršenje ovih (ugovorom sui generis) preuzetih obveza, kako to da moral, koji je temelj ovakvih prisega i privola nije zakonom štićen, a da se nevjerna osoba ni na koji način ne kažnjava!?

Što je dakle sadržaj ženidbene privole i kršćanski moral u svjetlu suvremenih zakonskih rješenja? Svaki se čovjek o tome treba zapitati, znajući, duboko u sebi, o vrednotama, o onome što je dobro, ispravno, čestito, dakle, moralno, a što ne. To bi trebalo biti temeljno što ljude motivira i rukovodi u postupanju u svakodnevnom životu, a osobito u braku i glede obitelji. Je li došlo vrijeme za promišljanje o novim prijedlozima i zakonodavnim rješenjima, zahvatima u obiteljsko zakonodavstvo i reformiranje istog na način i u pravcu da se štiteći moralnost i vrednote štiti brak i obitelj. Sigurno je da bi postavljanje novih osnova kod definicije razvoda braka i razloga te uvjeta za isti moglo

dovesti do jače zaštite braka , što znači naglašavanje odgovornosti bračnih drugova u čuvanju i provedbi onih načela koja su sadržana u riječima bračnih zavjeta, jer sadašnja stihija koju uočavamo u našem obiteljskom zakonodavstvu pogoduje u stvarnosti urušavanje braka i obitelji, ali i važnije, svih onih vrijednosti i vrednota koje su temelj i jamstvo zdravog društva. Po sadašnjim zakonodavnim rješenjima brak uopće i ni na koji način nije zaštićen, odnosno, treba kazati, zakon ni na koji način ne štiti one temeljne vrednote iz kojih proizlazi zdrav i odgovoran odnos svakog čovjeka prema braku i obitelji. Ovakvim stanjem u društvu i u zakonodavstvu , sinkronizirano s medijima i slobodnim stilom života, od glazbe, filmova, umjetnosti, kazališta itd., propagira se i popularizira sloboda prije i ispred svega bez obveza i odgovornosti, a to je siguran put u propast.

Po sadašnjim zakonodavnim rješenjima brak uopće i ni na koji način nije zaštićen

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

115

USPUT OTOK FRANJEVACA

U ovo ljetno doba dok oko nas vlada plima turističke živosti, mirni i tihi franjevački otok Visovac pohodi sve više posjetitelja sa svih strana svijeta. Računa se da ih godišnje dođe nekoliko desetaka tisuća. PIŠE I SNIMIO: JOŠKO ČELAR Grupe se ondje zadržavaju tek pola sata u razgledavanju muzeja, riznice i crkve Gospe od Milosti, pa se time ničim ne remeti ustaljeni mir i red fratara i njihovih novaka što ih nalažu pravila samostanskoga života. Ipak, fratri će izaći ususret namjerniku i pokazati i ono što nije uvijek u programu za posjetitelje. Na taj način i mi smo prošli kroz priču što datira još od polovice 15. stoljeća, kad su na Visovac, sklanjajući se od Turaka, došli franjevci iz Bosne. Još prije njih, ondje su, u 116

malome samostanu obitavali pustinjaci, eremiti sv. Augustina. Visovac su zvali i Bijelom stijenom(Lapis Alba) zbog nevelike kamenite hridi što je izbijala iz rijeke. Da bi se ona kasnijih stoljeća nasipala i tako stvorio prostor kakav je i danas. Malo bi tko mogao vjerovati, da se na tako malome prostoru od svega 1500 četvornih metara, nalazi toliko rijetkosti i prirodne ljepote. Ondje obitavaju divlje i pitome patke, guske, afričke kokoši, neotrovni rijetki gmazovi, raskošni paunovi i druge životinje. Sve to u bujnoj vegetaciji punoj svakojakih plodova. Proveli smo na otoku polovi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

cu dana, a vodič nam je bio fra Stojan Damjanović, domeštar visovačkih novaka, vikar samostana, ekonom, pjesnik i višegodišnji misionar u središnjoj Africi. Naša je priča započela na klupi uz jezero, kraj čempresa visokog 30 metara i starog više od 300 godina. - Već po prirodi svojega poslanja, navod fra Stojan, fratri su oduvijek živjeli u zajednici s prirodom. Ovdje, iako na malome prostoru, imamo dobre uvjete za to. Oko nas su grmovi šipka, banane, kaki i kivano plodovi nazvani „vitaminskom bombom“, divlje šljive, bon- bon stablo iz Indije(od kojeg potječe i ime bombon) .Pa crvene i ljekovite okaido tikve i ginko- biljka, od koje se prave lijekovi za sprječavanje degeneracije ljudskih stanica i kojoj ne može nauditi ni radijacija. Tu je i mirisna metvica, cvjetovi lipe, i drugo bilje.

USPUT Malo bi tko mogao vjerovati, da se na tako malome prostoru od svega 1500 četvornih metara, nalazi toliko rijetkosti i prirodne ljepote. Dio je azijskoga podrijetla, dio donesen iz Afrike, a ostatak iz našeg podneblja. I sve izvrsno uspijeva“. Šetali smo tom otočnom zelenom oazom i obišli muzej gdje je turistički vodič Željko Juretić grupi Nijemaca tumačio ferman turskoga cara Murata, po kojem su fratrima zajamčene carske slobode, među inima i pravo na ribolov u rijeci Krki. I danas, kad je na tom dijelu nacionalnoga parka sve strogo zaštićeno, to pravo za redovnike Visovca formalno još uvijek postoji. U lapidariju samostana naš domaćin nam je pokazao okamine velikih puževa nađenih u drniškome kraju, koji, kako je analizama utvrđeno, potječu od prije šest milijuna godina! Posebno su nas zadivili prelijepi paunovi, troje odraslih s mladuncima, jarkih boja kakve ni slikar ne bi mogao oponašati. Jedan nam je paun, što se rijetko događa, raširio svoj raskošni rep u obliku polukruga, puštajući da ga snimimo izbliza. Zaista fantastično! Kad je zazvonilo samostansko zvono za objed, gvardijan samostana fra Mate Gverić sa fra Stojanom pozvao nas je da se pridružimo. A o aktivnostima visovačkih fratara gvardijan će nam na

kraju reći: „Cijela nam je godina ispunjena događanjima u životu samostana, a sada na ,evo, dolaze i turisti. Vodili smo autobus hodočasnika na Bleiburg, bili u Sarajevu na dočeku Svetog oca papa Frane, posjetili Fojnicu, gdje je osvajač Mehmed dao fratrima pravo(agnamu) da tu s narodom ostanu kao pastoralni poslanici. Ali ipak kao turski podložnici. Uz to smo obišli Busovaču, Ramu, Tomislavgrad. Vjerujem da

ćemo uskoro prići ostvarenju zamisli o postavljanju kipa, spomen obilježja sv. Franji Asiškome u naravnoj veličini u vrtu pod Crkvom, što će za Visovac biti posebno značajno“. Priču ćemo završiti prigodnim stihovima fra Stojana Damjanovića o otoku Visovcu. „Raznog ploda tu imade/što franjevci sve to rade/Taj Visovac otok krasni/kao da je sve u basni…“ Baš tako!

Raskošni paunov rep

Rijedak prizor divlja patka jede zmiju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

117

PRIRODA

Značajni krajobraz „Vodeni tok i kanjon Čikole“

PIŠU: Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić

118

Značajni krajobraz „Vodeni tok i kanjon Čikole“ obuhvaća 13 km kanjona, dubine i do 130 m, od kraja Petrova polja kod Drniša do granice NP „Krka“ trisotinjak metara nizvodno od mosta preko rijeke Čikole na cesti Pakovo Selo – Ključ. Kanjon razdvaja miljevačka sela smještena na sjeverozapadu i Pakovo Selo i Žitnić na jugoistoku.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

PRIRODA

Phoxinellus dalmaticus

U geološkoj građi ovog prostora prevladavaju vapnenci mezozojske i paleogene starosti, a među njima javlja se i pojas dolomita. Na nekim mjestima preko debele serije mezozojskih vapnenaca nataložene su mlade naslage lapora, pješčenjaka i konglomerata, što čini fliš iz gornje krede. Krška zaravan nastala je krajem pliocena i početkom pleisto-

cena. Od kraja pleistocena u nju se usijeca kanjon Čikole, izniman geomorfološki fenomen krša. Prostor je dodatno oblikovan kasnijim erozijskim procesima. U kanjonu se za ljetne suše mogu vidjeti vrtložni lonci, pješčani sprudovi, valutice i sedra, a na rubovima kanjona bore, slojevi i sipari ili točila. Rijeka Čikola, najduži pritok Krke (s Vrbom 47,8 km), izvire podno planine Svilaje u jugoistočnom dijelu Petrova polja (aluvijalne zaravni, površine 50 km2) u blizini zaseoka Čavoglave. Površina porječja je 836,8 km2. Ulijeva se u rijeku Krku iznad Skradinskog buka. Ušće i tri kilometra toka rijeke Čikole danas su potopljeni zbog rasta sedrene barijere Skradinskog buka. Na svom toku Čikola tvori i više jezeraca, među kojima se ističe Ovčjak, u blizini zaseoka Knezovi, i slapove Lasmač i Saranču

(Kotline). Za kišna vremena tok je aktivan a u sušnom razdoblju rijeka presuši na početku kanjona, neposredno iza Drniša. U to vrijeme suhim koritom može se doći sve do izvora Torak. Kanjon rijeke Čikole pripada listopadnoj ili submediteranskoj zoni sredozemne vegetacijske regije. Biljni svijet čini 298 svojti biljaka, među kojima se, u pukotinama stijena i na kamenitim obroncima, ističe piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis), istočnojadransko-balkanski endem, dok u vodi pogled plijene lokvanj (Nuphar lutea) i lopoč (Nymphaea alba). U Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske uvrštene su rigasta bekmanija (Beckmannia eruciformis) u kategoriji kritično ugrožene svojte, obični borak (Hippuris vulgaris) u kategoriji ugrožene svojte, te dugi oštrik (Cyperus longus) i bakreni kaćun (Orchis pur-

Odrasla ženka

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

119

PRIRODA

purea) u kategoriji osjetljive svojte. U rijeci Čikoli žive četiri svojte riba. Tri su autohtone: dalmatinska gaovica (Phoxinellus dalmaticus), hrvatski endem, turski klen (Telestes turskyi) i oštrulja (Aulopyge huegelii), endemi jadranskog slijeva, a četvrta, gambuzija (Gambusia affinis), alohtona (unesena) je invazivna svojta. U Crvenu knjigu slatkovodnih riba Hrvatske uvrštene su tri autohtone ribe: turski klen u kategoriji kritično ugrožene svojte, oštrulja u kategoriji ugrožene svojte i dalmatinska gaovica u kategoriji osjetljive svojte. U kanjonu Čikole žive četiri vodozemca: krastača (Bufo

bufo), zelena krastača (Bufo viridis), zelena žaba (Rana ridibunda) i šumska smeđa žaba (Rana dalmatina), i devet gmazova – četiri guštera: veliki zelembać (Lacerta trilineata), oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala), relikt i endem jugozapadnih dinarida, primorska gušterica (Podarcis sicula) i krška gušterica (Podarcis melisellensis), endem istočne obale Jadranskog mora, i pet zmija: šilac (Platyceps najadum), kravosas (Elaphe quatuorlineata), poluotrovnica crnokrpica (Telescopus fallax), bjelouška (Natrix natrix) i ribarica (Natrix tessellata), uvrštena u Crvenu knjigu vodozemaca i gmazo-

Oštroglava gušterica

120

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

va Hrvatske. Zahvaljujući iskonskoj prirodi, u kanjonu obitavaju dvadeset dvije svojte sisavaca. Nabrojniji su šišmiši, s trinaest svojti, od koji je u Crvenu knjigu sisavaca uvršteno devet: veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumeguinum), južni potkovnjak (Rhinolophus euryale), blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii), mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros), dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii), velikouhi šišmiš (Myotis bechsteinii), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii), riđi šišmiš (Myotis emarginatus) i veliki šišmiš (Myotis myotis). U kanjonu Čikole nalazi se i nekoliko podzemnih staništa

PRIRODA

L. trilineata (špilja i jama), među kojima su najpoznatije špilje u Brini i špilja Topla peć. U špiljama u Brini, smještenim u zapadnom dijelu kanjona rijeke Čikole, 4 km od Drniša, pronađeni su prvi tragovi nazočnosti čovjeka na prostoru Šibensko-kninske županije, iz razdoblja mlađeg paleolitika (oko 18 000 g. pr. Kr.). Otkriveni su ostatci kosti životinja iz gornjeg pleistocena (špiljskog medvjeda, hijene, alpskog svisca, divljeg konja, kozoroga, bizona i sl.) i artefakti paleolitskog čovjeka musterijanske kulture (strugala, rezala, svrdla...). U špilji Toploj peći, najdužoj špilji u kanjonu Čikole, izuzetnom podzemnom staništu, zabilježeno je dvadesetak životinja. Česti su subtroglofilni puž Oxychilus (Oxychilus) cellarius, endemi Hrvatske troglobiontni lažištipavci Chthonius (Globochthonius) simplex i Microchthonius rogatus, striga Scutigeria coleoptrata, troglofilni ravnokrilac Troglophilus cavicola i, u zimskom razdoblju, leptir Apopestes spectrum. Topla pećina važno je stanište dvaju šišmiša: blazijevog potkovnjaka i malog

potkovnjaka. Od kulturnopovijesnih spomenika, na ovom području nalaze se pretpovijesna gradina Osoje kod Pakovog Sela, na rubu kanjona, osam kilometara jugozapadno od Drniša, cesta i ostaci građevina iz vremena rimske vladavine na početku kanjona kod Drniša, i drniška Gradina, u blizini ceste Šibenik – Knin, na rubu kanjona na 334 m nadmorske visine. Na Gradini

su pronađeni arheološki nalazi od pretpovijesti do druge polovice 19. st. Sadašnji tragovi u južnom dijelu ostaci su srednjovjekovne tvrđave iz 14. st., koja je pripadala velikaškoj obitelji Nelipića. Kružna kula i sjeveroistočni obrambeni zid potječu iz turskoga vremena. Podno Gradine nalaze se ruševine vodenica i dva kamena mosta.

Orchis purpurea

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

121

IN MEMORIAM

122

don Srećko Pavić, 09.04.1988

don Ante Marinov, 25.04.2005.

don Ante Šare, 11.04.1952.

don Ante Juričev, 27.05.1944.

don Ivan Pavlović, 20.04.1994.

don Ivo Jurčev, 27.05.1944.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

IN MEMORIAM

don Ivan Šarić, 02.06.1944. don Mato Kolić, 22.06.2006.

don Alojzije Kurent, 05.05.1990.

biskup Anton Tamarut, 28.06.2000.

don Jere Anić, 13.04.1943. don Marijan Grgas, 30.04.1990. don Mate Luketa, 03.05.1977.

don Ivo Guberina 30.06.1945. don Mate Klarić 24.07.1961.

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)

123

O dični sveti Jakove, ti diko rajskih dvora, za nas se moli sveđerno, u krugu rajskih kora 124

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 22 (9)