Mihovil br 29

MIHOVIL GLASILO Å IBENSKE BISKUPIJE BR. 29(16), GODINA XXI (2016.)

prijelom2016-12.indd 1

7.2.2017. 23:22:47

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 29 (16)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Tomislav Rogić

iz sadržaja:

4

UVODNIK

5

BISKUPSKA BOŽIĆNA PORUKA

6

RAZGOVOR S NADBISKUPOM ŽELIMIROM PULJIĆEM

don Stipe Perkov BOŽIĆ DOGAĐAJ A NE ČAROLIJA

Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK: Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, Željko Krnčević, don Dominik Škevin Ivan Ugrin

20

TEOLOŠKA MISAO

70

SVJEDOČANSTVA

78

POVIJEST

90

SJEĆANJA

Suradnici: Joško Čelar, Petar Gardijan, Branimir Zmijanović, don Darko Poljak

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

don Stipe Perkov

106

don Dominik Škevin

Nikola Vukošić

Branimir Zmijanović Primoštenske žrtve - pucanj u KRIŽ

Tomislav Čoga Dobar sam boj bio...

CRKVA I ZNANOST Ljiljana Zmijanović

TISAK:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

1200 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 Na prednjim koricama Bernardino Ricciardi xvi. st.: “Poklon mudraca”, oltar u šib. katedrali Fotografija na stražnjim koricama Slavlje u crkvi sv. Nikole u Šibeniku

prijelom2016-12.indd 2

Gradu Šibeniku, čestitamo Božić 950. rođendan!

Uredništvo

7.2.2017. 23:22:47

UVODNIK

BOŽIĆ

DOGAĐAJ A NE ČAROLIJA oštovani i dragi čitatelji, u nizu mnogih čestitaka povodom najradosnijeg kršćanskog blagdana Božića i mi se iz uredništva „Mihovila“ priključujemo čestitkom: sretan vam Božić i blagoslovljena Nova godina! ili kako bi naši pređi rekli: „Na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo i berićetno vam Mlado lito!

Da bi Božić bio sretan, osim zemaljskog sadržaja on mora imati, ono što mu i ime kazuje, božanski, nebeski karakter.

Nama Božića bez Boga a to se u današnjem posvjetovljenom svijetu prešućuje, zanemaruje, namjerno iskrivljuje te se Božić prikazuje kao bajka, neka božićna čarolija, priča bez glavnog lika, prigoda za komercijalnu zaradu i zabavu bez imalo duha vjere, i istine što se zapravo dogodilo u Betlehemu na prvi Božić pred 2016 godina. Sekularizirani svijet stavlja naglasak na sporedno: nakite, priredbe, materijalne darove, što su donekle samo sitni simboli najvećeg dara koji nam je Bog poklonio s rođenjem Isusa Krista, našeg Spasitelja. S njegovim utjelovljenjem Bog nam je poklonio novo stvaranje, novog spašenog čovjeka, obdarenog ljubavlju, mirom i vječnim životom. Božić! Događaj nad svim događajima, rođendan nad svim rođendanima, jer se Bog rodio i udomio na Zemlji, što je presudno za čovjeka i čovječanstvo, što je Božje djelo u Božiću Isusu Kristu.

P

Temelji se na povijesnim činjenicama, na prorocima koji su naviještali Mesiju a iznad svega na Evanđeljima: Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. ( Lk 2, 10 - 12 ) Danas nam se rodio. Danas!

Taj „danas“ naš je vječni Božić, jer je u Bogu jučer i sutra vječno sada. Zato je Božić blagovijest za sva vremena i velika, prevelika radost za sav narod, za svakog od nas, za čitav svijet. Ostvarila se čežnja i nada

svih vjekova i svih pokoljenja, ispunilo se vrijeme starozavjetnog došašća i ostvaruje se nada našeg osobnog adventa za ispunjenjem čežnje svakog ljudskog srca za srećom i spasenjem što je povezano i sa viđenjem proroka Izaije, a sluša se svake godine na misi Ponoćki: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku: onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu… Jer Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan. (Iz 9, 1 - 2) On je Sin „vječnog Oca“ , „Boga silnog“, „Knez mira“,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 3

3 7.2.2017. 23:22:54

UVODNIK On je Sin, On je mir naš, on je jedini pravi naš Spasitelj, drugoga nema i neće biti; uzaludna su sva lažna obećanja raznih kvaziproroka, filozofa, revolucionara i moćnika ovoga Svijeta koji zavode i iskorištavaju male ljude i narode, onda i danas, Izaija im na Božić poručuje: „Jer, teški jaram njihov, batinu pleća njegovih, šibu njihovih goniča slomio si kao u dan midijanski.“ ( Iz 9, 3 – 5) On, Isus osloboditelj je i spasitelj svih potlačenih i obespravljenih, nada je razočaranih i bolesnih!

Začet po Duhu Svetom u krilu bl. Djevice Marije, rodila ga na početku novog vremena od čijeg se rođendana broje godine, osjećajući ga pod srcem, uskliknula je od radosti u Gorju kod Elizabete , čiji usklik i naš na rođendan njezinog sina, Bogočovjeka Isusa Krista: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje ... Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

4

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne… Marija, mala službenica Gospodnja a nastupa kao najveća revolucionarka svemira i svijeta.

Te činjenice, koje nisu samo ljudske, iako imaju duboke korijene u ljudskoj naravi, jesu u prvom redu Božje i traže od nas odgovor, pozitivno stajalište i suradnju u blagovijesti Boga Božića, koja se kao radosna vijest širi cijelom kuglom zemaljskom i nema ljudskog srca i čovjeka dobre volje koji bi se odupro taj nebesko - zemaljskoj radosnoj vijesti. Anđeoska pjesma Slava Bogu a mir ljudima odzvanja i ovog Božića u svakom poštenom srcu.

Slavljenje Božića u svijetu, bez obzira na ideologiju ili religiju, jedan je od prepoznatljivijih dokaza da je Bog otac svakome čovjeku kojeg Božić bezuvjetno voli ma gdje se nalazio na ovoj planeti, možda i na nekoj drugoj. „Očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi“ - obznanjuje nam Crkva na Božić po apostolu Pavlu.

Ljubav! - spasiteljica svih ljudi!

Božić je dakle događaj koji ljude zbližava međusobno i s Bogom, ispunja vedrinom, radošću, mirom i ljubavlju. Samo je Bog Božjim utjelovljenjem svoga Sina, zatim njegovim djetinjim osmjehom na slami i kasnijom smrću na križu kao i uskrsnućem zaokružio ljudsku egzistenciju osmišljenu u novom Čovjeku koji ima Božju budućnost. „Djeca se Božja zovemo i jesmo!“, stoga s pravom molimo Oče naš…

Dakle, u Bogu Božiću čovjek ima rješenje svog bitka i svoje egzistencije kratkoročno i dugoročno; Svijet nema rješenje osim poraza u besmislu, ap-

surdu, kao i krajnjem dometu - smrti i ništavilu. Koga ta „vjera“ može zadovoljiti?

Kako onda ne bi Čovjek bio za Božić?! Zato je u svim naraštajima, svjesno ili nesvjesno, toliko popularan. Za prihvatiti izvorni Božić, onakav kakav nam je u Evanđelju Bog objavio, priznajem, treba milost i vjera. Stoga bi vjernici trebali biti prvi svjedoci Božjeg Božića, i danas u sekularnom Božiću kojeg nam nude na trgovima, izlozima, trgovačkim centrima („lancima“), u čarolijama i bajkama, svjedoče svjesni svoga Božića i dostojanstva kao i svoje vjerničke uloge u današnjem svijetu. Sve lampice i neonska svjetlila po gradskim ulicama i okićenim borovima nisu ništa prema simbolu božićnog svjetla sa božićne svijeće na obiteljskom stolu, … dok se sunce polako počima vraćati svome zenitu, poručuje nam: Vratite se Suncu Božiću!, jer „ja sam svjetlo svijeta“.

Vjernici u Šibeniku, posebno, jer je na Božić 1066. prvi puta spomenut i prozvan po vlastitom imenu u nazočnosti crkvene i hrvatske građanske vlasti. U tom značajnom znaku živi i slavi 950 godina, što je obljetnica za poticaj i pamćenje u kojoj Crkva ima važnu ulogu. Ima li je i ove godine?Završavam Zbornom molitvom Mise zornice u duhu gore izrečenog: „Svemogući Bože, tvoja je vječna Riječ tijelom postala i nas ljude novim svjetlom obasjala. Molimo te: svjetlo koje po vjeri sja u našem duhu, nek se odrazi u našem životu i radu. Amen.

Urednik (Ilustracije Gustave Dore)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 4

7.2.2017. 23:22:54

BISKUPSKA BOŽIĆNA PORUKA Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.

(Iv 1, 9-12) Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Svemogući Bog ponovno nas daruje radošću Božića.

Prolaze dani, godine, stoljeća, a naš Šibenik slavi 950 ljeta. Božićna radost pred 950 godina ovjekovječi se u zapisu: „Godine utjelovljenja Gospodnjega našega Isusa Krista 1066.“ Hrvatski kralj Petar Krešimir IV piše u Šibeniku povelju. I rađa se grad. Godine mu teku od spomena utjelovljenja našega Gospodina. Od Božića do Božića, raste i stasa. Prolazi kroz svoje radosti i nade, muke i tjeskobe. Vrijeme se mjeri od onog rođenja u Betlehemskoj štalici kad na svijet dođe Božji Sin. Po poniznom prihvaćanju Božje volje, Josip i Marija traže utočište da na svijet donesu Spasitelja. Utjelovi se Božja Riječ! Vječni Bog odluči postati čovjekom. Odluči Bog da se ispunilo vrijeme objaviti čovjeku svu svoju ljubav, svu svoju naklonjenost, svu svoju milinu. Izabra krilo Djevice, izabra svoga Skrbnika, izabra trenutak i mjesto dolaska među ljude. Postade Emanuel – Bog s nama. Svjetlost istinska dođe na svijet da prosvijetli svakog čovjeka. Dođe u svijet koji stvori, kome udahnu život, kojemu darova postojanje. Sam Bog postade dijelom svoga stvorenja da mu pokaže put, da mu preusmjeri korake, da ga vodi, da ga voli, da ga usreći i zauvijek k sebi privede.

I svijet ga ne upozna! Dođe k svojima i njegovi ga ne primiše. Rodi se u siromaštvu odbačenosti. Postade Bog malen, bespomoćno djetešce kako bi mu mogli prići oni maleni koji nisu od ovoga svijeta. Oni koji neće biti opterećeni veličinama ovoga svijeta. Onima koji će u jednostavnosti svoga življenja dopustiti da ih prosvijetli svjetlost sa visina. Oni koji će imati mjesta u svom srcu za život djeteta koje se rađa na slami. Biti će među njima i pastira i mudraca,

kraljeva. Bit će važno samo to, da traže Boga.

Bit će važno da dopuste svjetlu da ih obasja i vodi. Presudno, da ga k sebi prime i u njega povjeruju.

Kojima to uspije: biti Isusom prosvijetljen, primiti ga u svoj život i povjerovati u njega, podarit će moć da postanu djeca Božja. Šibenik, godine Gospodnje, na dan utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 2016. nema važnijih pitanja, do li: Brojimo li i mi vrijeme, što neumitno prolazi, od Isusova rođenja?

Da li se On rađa i danas među nama da bude Bog s nama?

Možda nas život pritišće nevoljama? Možda smo izgubili povjerenje u ljude? Možda nam sumnje ispunjaju dušu da je Bog daleko i da o nama ne brine? Onda ovog Božića trebamo potražiti njegovo svjetlo. Očistiti svoje srce i napraviti mu mjesta da dođe k svojima koji će ga primiti ma kako to skromno bilo, koji će mu vjerovati da je ljubav Božja došla na svijet biti uzrokom trajne čovjekove radosti. Rođenje Isusovo istinski je početak boljega svijeta. Kad to otkrijemo, Božju blizinu osjetimo, spoznat ćemo što znači živjeti kao djeca Božja.

Svim vjernicima Šibenske biskupije i svim ljudima dobre volje želim istinsko otkriće prave Božićne radosti. Neka se ta radost u našim životima očituje da živimo kao djeca jednog nebeskog Oca koji ljubi čovjeka zauvijek. Čestit i radostan Božić! Svake Božje milosti i prosvjetljenja u Novoj 2017. godini od - utjelovljenja Gospodnjega našega Isusa Krista – žele Vam + Tomislav Rogić, biskup šibenski + Ante Ivas, biskup šibenski u miru

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 5

5 7.2.2017. 23:22:57

RAZGOVOR MONS. ŽELIMIR PULJIĆ, ZADARSKI NADBISKUP I PREDSJEDNIK HBK

stvarno Božje utjelovljenje i silazak Sina Božjega u ovu suznu dolinu zla i grijeha pokazuje ispravan put RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov, urednik

6

Zahvaljujem nadbiskupu Puljiću što je iz prve pristao na razgovor za Mihovil, glasilo Šibenske biskupije. Iz ovog razgovora naši čitatelji mogu bolje upoznati nadbiskupa i iz prve ruke doznati kakvo je stanje i djelovanje mjesne Crkve u Hrvata.

Isplati se pročitati ovaj razgovor, tim više što je nadbiskup predsjednik HBK i iz tog naslova govori nam svoje stajalište o društvu, politici, kulturi i gospodarstvu. Nadbiskup je Puljić u ovom razgovoru bio iznenađujuće iskren i otvoren, poštujući demokratsko pravo da svaki građanin i vjernik ima pravo na potpunu informaciju od svog pretpostavljenog, u ovom slučaju Pastira.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 6

7.2.2017. 23:23:04

RAZGOVOR Drago mi je da ste pristali iz prve na ovaj razgovor.

Počeo bih s našim poznanstvom iz Splita gdje smo studirali teologiju krajem 60-ih, čega se ili koga sjećate iz CVBŠ zavoda pokraj Hajdukova igrališta, je li nešto vrijedno ostalo u sjećanju?

Kad već spominjete Split i Hajduk, onda ni ovaj prvi odgovor ne može proći bez toga.

Ja sam u Split došao kao navijač Dinama. Ali, nije trebalo dugo čekati da me hajdukovci „zaraze“ da počnem i za Hajduk navijati. Pogotovu što se nedjeljom trčalo na terasu bogoslovije odakle se gledalo utakmice na starom Hajdukovom igralištu i žestoko „hajdukovski“ navijalo. Navijanje je prelazna bolest pa zahvati i one koji izgledaju imuni. Drage su mi te „splitske godine“ (1967.-1970.), jer su bile obilježene i određenim narodnim buntom i najavom „proljeća“.

A bogoslovija je tada bila puna studenata, od južne Dalmacije, preko Hercegovine do Posavine. I bilo je lijepo, živo zauzeto kako na planu studija, tako i na polju sporta, glazbe, književnosti i drugih kulturnih zbivanja, kojih u bogosloviji nije nedostajalo. Zahvaljujući uz ostalo i skupini kreativnih i radinih bogoslova, poput tebe, don Stipe, koji me sada „ispovijedaš“.

zahvalnost prema svima koji su bili razlog moje odluke da pođem u sjemenište. Od roditeljskog okruženja gdje su vjerski običaji i obredi bili sastavni dio dnevnog života, do župnika koji su mi izgledali dobrim uzorima koje bi se moglo i željelo nasljedovati. Bilo mi je drago nedjeljom služiti misu i pomagati župniku oko oltara.

A kad ne bi išao na misu zbog nekih obveza kod kuće, kao djeca smo znali obaviti pobožnost križnog puta ili pak moliti litanije. I uglavnom sam ja to „znao i predvodio“. I nekako je ispalo „normalno“ poći u sjemenište. Pogotovu kad mi je i stariji brat već bio tamo.

Nevjerojatan je uzlet u Vašoj karijeri: licencijat i doktorat u Rimu, zatim odgovorne službe u sarajevskoj bogosloviji; 1990. zaređeni ste za dubrovačkog biskupa, potom slijedi služba predsjednika Vijeća HBK za kulturu i kulturna dobra.

Nakon iznenadne smrti blagopokojnog nadbisku-

pa Prenđe imenovani ste zadarskim nadbiskupom. I tu nije bio kraj Vaše uzlazne putanje: hrvatski biskupi izabraše Vas za predsjednika HBK. Čemu ili komu pripisujete tako uspješan ali i odgovoran životni put?

Imate pravo kad gledate iz te „karijerističke“ perspektive da se radi o određenom „napredovanju“. Iz mog realnog kuta gledanja bio je to običan vid obavljanja povjerenih zadataka. Ni za jednu od spomenutih službi nisam se natjecao.

Dapače, barem sam dvije od spomenutih službi ozbiljno otklanjao, dok me nisu pritisli i uvjerili kako bi bilo neodgovorno s moje strane izmicati se križu i odgovornosti koja mi se nudi. Ne smatram se ni zaslužnim, a niti osobito sposobnim ili „prikladnim“ za neku službu. Kao misnik pokušavao sam u svojim mogućnostima odgovoriti na zahtjeve i probleme koje život sa sobom donosi. I nastojao biti realan i iskren prema sebi i prema

Rodom ste iz župe Blagaj, iz sela Kamena u Hercegovini. Što je ili tko je bio presudan u odabiranju Vašeg svećeničkog zvanja?

Kad razmišljam o svećeničkom pozivu, onda osjećam

Splitsko Centralno bogoslovno sjemenište

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 7

7 7.2.2017. 23:23:05

RAZGOVOR vjernici, nacionalno svjesni, brojne žrtve u Drugom svjetskom ratu, ali i sukob između biskupa i fratara, tu je i Međugorje… Što je za Vas Hercegovina?

Hercegovina je očuvala zdrav odnos prema Crkvi, obitelji, vjeri i narodnim korijenima drugima. Konačno, nismo mi ti koji nešto u prvom redu radimo ili činimo, već Onaj kojemu „valja povjeriti svu našu brigu“. Pa i „karijeru“, poslove, nakane i zadatke koji nam se nude, a nismo ih tražili.

Splitska bogoslovija (CVBŠ) rasadište je mlađih hrvatskih biskupa, čak petorice (mons. Jure Bogdan, mons. Marin Barišić, mons.

Ilija Janjić, pok. mons.

Petar Šolić i Vi). Što je na to utjecalo? Jesu li primjeri odgojitelja, profesora, uzor Velikog rektora, nadbiskupa dr. mons. Frane Franića, možda svakodnevno sveto svjedočenje don Ante Jurića, kasnijeg splitskog nadbiskupa ili netko i nešto drugo presudilo da je splitska bogoslovija iznjedrila toliko biskupa?

Splitsko Centralno bogoslovno sjemenište odgojilo je puno vrijednih župnika, profesora i odgojitelja u zadnjih pedesetak godina. Puno je zauzetih 8

profesora bilo angažirano u njezinom funkcioniranju, posebice nakon zatvaranja i ponovnog otvaranja sjemeništa.

Nekoliko je od njih, kako primjećujete, bilo imenovano na odgovornu službu biskupa.

Kad već spominjete dvojicu pokojnih nadbiskupa, mons.

Franića i mons. Jurića, moram primijetiti kako ih obojicu nosim u dragom sjećanju.

Mons. Franića se sjećam kao vrlo radinog i vrlog intelektualca koji se dobro razumio i u filozofiju i teologiju koju nam je predavao, a mons. Jurića se sjećam kao čovjeka molitve, glazbe i kulture. Jedno vrijeme bio mi je i duhovnik. Obojica su predano služila Bogu i ljudima, te s velikom ljubavlju pratila obrazovno-odgojni rad u Bogosloviji i rast njezinih bogoslova. I to je zapravo ono što se pamti i nosi kao nezaboravnu i dragu uspomenu iz sjemenišnoga života.

Hercegovina! Nekada rudnik duhovnih zvanja, obitelji s puno djece, izraziti

Ima jedna riječ koja mi često kao asocijacija dođe kad se govori o „Hercegovini“, posebice otkada sam napustio taj kraj pa otišao, najprije u Slavoniju, onda u Italiju i u Bosnu, i konačno u Dalmaciju. Koja je to riječ? Hercegovina, „sveta zemlja“. Sveta po svojoj patničkoj prošlosti, kako u borbi sa škrtom prirodom koju je trebalo dobro klesati i obrađivati da kakvog ploda donese, tako i sa surovim okupatorima različitih vjera i kultura, kojih nije manjkalo u dugoj njezinoj povijesti. Usprkos svemu tome Hercegovina je očuvala zdrav odnos prema Crkvi, obitelji, vjeri i narodnim korijenima, pa ostavila pokoljenjima svijetli i sveti trag s kojim su se dosada mogla ponositi njezina djeca. Boli me i smeta spomenuti sukob poznat kao „hercegovački slučaj“ za koji bih volio da se pretvori u primjer dobre suradnju. Jer od sukoba nitko “fajde” nema, osim onih koji ne vole ni Crkvu, ni narod.

Došli ste u Zadar za nadbiskupa, ali dio Vašeg srca još je uvijek u Dubrovniku, iako su Vas Zadrani srdačno primili, osobito vjernici. Što je to u Dubrovniku, rodnom gradu Boškovića, Držića, Gundulića što Vas još uvijek neodoljivo vuče, makar ste tamo proživjeli agresorski napad JNA i četnika te umalo izgubili glavu?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 8

7.2.2017. 23:23:06

RAZGOVOR Imate pravo kad velite kako me nešto još uvijek vuče prema gradu sv. Vlaha. A sve bi se možda moglo protumačiti s dva faktora: Došao sam u Dubrovnik u sam osvit slobode.

Istina, još je bila komunistička vlast, ali se osjećalo u zraku najava proljeća. I bilo je tako.

Ja sam došao za biskupa u to prijelomno vrijeme. I ne znam tko je više želio i više se radovao toj mogućoj promjeni.

Prve godine moga upravljanja biskupijom proveden je referendum o slobodi i neovisnosti koji je polučio visoki postotak pučanstva. Euforiji tako nije bilo kraja. No, ta radost, nažalost, nije dugo trajala. Već početkom listopada 1991. sručila se sva silina agresije na pitomo podneblje Dubrovačke biskupije. Strašni izazovi za koje se nisam ni spremao, a niti očekivao. Pokušao sam biti blizu ljudima u njihovim strahovima, mukama i problemima. Tješio sam ih kako u skloništima i hotelima, tako i preko radija. To dijeljenje patnje, straha i neizvjesnosti, ali

s vjerom i nadom u konačnu pobjedu istine i slobode vezalo me uz Grad svetoga Vlaha, koga još uvijek u srcu nosim.

Ostali ste u napadnutom Dubrovniku. Niste ostavili svoje uplašeno i pogođeno stado. Bodrili ste ih i tješili ne ostavljajući ih u beznađu i očaju. Dubrovčani vjeruju da ih je zaštitio i spasio sveti Vlaho?

Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, koji je u to teško vrijeme bio hrabri pastir, vođa i uzor svima nama u teškim danima stradanja, znao je govoriti kako se u Domovinskom ratu dogodilo nekoliko pravih čudesa koje se ne može ljudskim razumom protumačiti.

Kako objasniti činjenicu da usprkos razorenim domovima i protjeranim ljudima nitko nije ostao bez krova nad glavom, ili pak da je trpio ili umro od gladi? Kako konačno rastumačiti da su goloruki branitelji oslobodili zemlju i ostvarili punu slobodu od do zuba nao-

ružanog okupatora? Svećenici i redovnici skupa sa mnom činili su u Dubrovniku sve što se u to vrijeme moglo.

Uz obilazak protjeranih i dostavu humanitarne pomoći poticali smo ljude neka se mole u svojim domovima, po skloništima i hotelima. Ta su mjesta u danima velikih stradanja postala male molitvene oaze i svetišta iz kojih se upućivala molitva prema nebu, posebice prema dubrovačkom parcu, svetom Vlahu. Uputno je možda ovdje protumačiti naslov koji Dubrovčani daju svome zaštitniku, a to je „parac“. Riječ dolazi od glagola „parčiti“, što znači voditi parnicu. Sveti Vlaho, dakle, vodio je parnicu za svoje štovatelje, pa nije čudo što Dubrovčani vjeruju da ih je on spasio. Jer, on je njihov odvjetnik, zaštitnik i parac. „O draga, o mila, o slatka slobodo, dar što sam nam ga višnji Bog do…“ Smatrate li da slobodu treba braniti i pod cijenu života i da su

Dubrovnik 1991.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 9

9 7.2.2017. 23:23:08

RAZGOVOR

Katedrala Sv. Stošije u Zadru Hrvati s pravom ušli u nametnuti rat kako bi obranili slobodu svoje domovine i njezinih stanovnika?

Da te normalne, moralne i zdrave svijesti nije bilo među našim ljudima, ostali bismo „kratkih gaća“, kako narod veli. Postojala je pravna podloga o mogućnosti i pravu svake jugoslavenske republike da se izdvoji i osamostali, i to je pravo bilo ustavno predviđeno. Međutim, velikosrpski planovi i teritorijalni apetiti nisu dopustili da se o tomu sanja. I dogodilo se ono najgore: okupacija i razaranje gradova i sela, škola i tvornica, crkava i samostana.

Nakon svega što smo proživjeli imamo dobrih razloga biti razočarani i ljuti na sve koji su mogli zaustaviti agresiju i stradanja ljudi i imovine.

No, isto tako imamo silnu obvezu prema našim braniteljima koji su sebe, svoje živote i svoju patnju ugradili u temelje ove države, što se, hvala Bogu, pokazalo i kod ovogo-

10

dišnje komemoracije u Vukovaru i u Škabrnji.

Nakon pada Berlinskog zida i (uglavnom) komunizma, Hrvati su se naglo okrenuli Crkvi. Danas je drugačije: sve je više onih koji napadaju Crkvu, predbacuju joj bogaćenje, zamjeraju joj da nije stala na stranu siromašnih, jednom riječju Crkva više nije in, kao da je prokockala šansu. Kad je država odredila da se katoličkoj Crkvi odobri iz državnog priračuna jedna simbolična svota, pokojni splitski nadbiskup Jurić je rekao: Bacili su nam ješku. Je li se Crkva uhvatila na tu ili sličnu udicu?

Odnos Crkve i Države, kao i odnos vjernika u društvu uvijek je bio aktualan i izazovan.

Jer, bilo je, ima ih i bit će dok je vijeka i svijeta onih koji te dvije stvarnosti ne znaju gledati u pozitivnom odnosu i suradnji.

Uvijek ih gledaju kroz prizmu

napetosti, nezdravog rivalstva ili pak prepotencije. Istina, ima i onih koji se boje kako bi „uvlačenje evanđelja“ u ovu jadnu i prljavu ljudsku zbilju „okaljalo samo evanđelje“ pa zagovaraju striktnu „odvojenost“ tih dviju stvarnosti. Neshvatljivo, ali stvarno Božje utjelovljenje i silazak Sina Božjega u ovu suznu dolinu zla i grijeha pokazuje ispravan put: upućenost jednih na druge, zdravu i nužnu suradnju za dobro ljudi i za opće dobro društva.

Mi stariji sjećamo se one pozitivne klime na relaciji Crkva-društvo koja je vladala u vrijeme demokratskih promjena. Državni predstavnici su već tada gledali kako po uzoru drugih zemalja Europe pravno urediti odnose sa Svetom Stolicom. Počeli su pregovori koji su za par godina završili potpisom četiriju Ugovora. Za njih je sveti Ivan Pavao II. u prigodi ratifikacije naglasio kako „daju pravni okvir za djelovanja Crkve u društvu kroz tri načela: načelo vjerske slobode, različitosti po¬dručja djelovanja Crkve i Države, te na potrebi suradnje tih dviju ustanova...“ Ne radi se, dakle, o „nekakvoj udici ili ješki“, već o nužnom uvažavanju različitosti i međusobne upućenosti. A to onda traži potrebu Ugovora, suradnje i međusobnih odnosa na ko¬rist svih građana.

Sada ste u Zadru, za vrijeme Austrougarske glavnim gradom pokrajine Dalmacije. Mogu li Vam postaviti jedno, možda osjetljivo pitanje? Naime, Zadarska je nadbiskupija još uvijek pod direktnom vatikanskom jurisdikcijom, nije u sklopu hrvatskih biskupija. Ona je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 10

7.2.2017. 23:23:14

RAZGOVOR nadbiskupija, ali ne pripada nijednoj hrvatskoj metropoliji. Pokojni nadbiskup Prenđa je to mislio riješiti, ali tako da Zadar postane metropolija, dakle da mu se priključe dvije biskupije; recimo šibenska i gospićko-senjska, u čemu nije uspio, makar je to pitanje bilo i 2 puta na HBK-u. Smatrate li Vi da bi bilo dobro da se zadarska biskupija priključi jednoj od hrvatskih metropolija ili da joj se pridruže dvije hrvatske biskupije te postane metropolija ili da ostane status quo?

Imate pravo kad velite kako je to „osjetljivo pitanje“. Pogotovu što se o njemu prije nekog vremena raspravljalo na zasjedanju HBK-a, a pisalo se o tomu i na stranicama nekih tiskovina. Svjestan sam težine pitanja kojega postavljate, kao i višeslojnosti odgovornih čimbenika koji bi u tomu mogli i trebali dati svoj obol, prijedloge i sugestije. Moja služba nadbiskupa časne Zadarske Crkve, kao i predsjednika HBK-a ne ovlašćuju me o tomu „meritorno razgovarati“, pa ću uz Vaše dopuštenje, postaviti neka ograničenja na Vaše opravdano pitanje. Istina je, kako nije „u redu“ da neka biskupija ostane „izvan uobičajenog ustroja“ određenih struktura u jednom narodu, a to su crkvene pokrajine, metropolije. Zadarska nadbiskupija, međutim, nije jedina koja nije u sastavu neke metropolije, već je „direktno povezana sa Svetom Stolicom“. To je, usuđujem se reći, mudro rješenje koje Sveta Stolica koristi u određenim situacijama kad se „stranke ne uspiju do-

govoriti“. Time se daje mogućnost s vremenom o tomu razgovarati i vagati razloge za i protiv nekoga rješenja. A vrijeme je uvijek dobar sugovornik i suputnik u tomu. Jer, radi se o prošlosti, sadašnjosti, kao i o budućnosti, gdje sudjeluje više subjekata i struktura, kako na nacionalnoj, tako i na internacionalnoj ravni.

Prihvaćam objašnjenje o „osjetljivosti pitanja“ i zahvaljujem na ovomu što ste rekli. Iako stvari „normalno funkcioniraju“, čini se kako je status Zadarske nadbiskupije „neobičan“, pa sam htio radi čitatelja i o tomu čuti Vaše mišljenje. No, Vi zbog toga niste „neobičan“ nadbiskup, već normalno izabrani predsjednik Hrvatske Biskupske konferencije (HBK). Dakle, veoma odgovorna osoba u hijerarhiji Crkve u Hrvata. Kako uspijevate voditi i kordinirati tako veliku organizaciju koja se sastoji od komisija, vijeća, odbora, ustanova

i ureda čiji su pročelnici autonomni biskupi?

Već četvrtu godinu nosim ovu zahtjevnu i odgovornu zadaću koju su mi povjerili braća biskupi. Moram odmah pohvaliti njihovu primjerenu suradnju bez čije pomoći i naklonosti ne bih mogao odoljevati zahtjevima službe. Ali, iskreno priznajem kako me taj posao umara i iscrpljuje. S radošću očekujem kraj mandata, jer osjećam kako zbog godina i poslova na ovoj časnoj saveznoj razini trpe moje obveze u nadbiskupiji gdje sam prvenstveno postavljen kao pastir i voditelj povjerenoga stada. Što se pak tiče komisija, vijeća, odbora, ustanova i ureda koje spominjete, njima kao pročelnici upravljaju pojedini biskupi. Oni na redovitim zasjedanjima izvješćuju plenum o rezultatima i poteškoćama s kojima se susreću, u duhu onoga što je na Drugom vatikanskom saboru zaključeno prije 50 godina. Tamo je, naime, u dokumentu o biskupima

Zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 11

11 7.2.2017. 23:23:15

RAZGOVOR rečeno kako je „veoma korisno da se biskupi iste zemlje okupljaju i razmjenjuju iskustva i mišljenja, te ujedinjuju svoje snage za dobro Crkve“ (CD 37). Zbog toga je blaženi Pavao VI. odmah po završetku Sabora (1966.) odredio neka se uspostave biskupske konferencije tamo gdje ih do tada još nije bilo. Novi Crkveni Zakonik (1983.) regulirao je njihovu svrhu i djelovanje. Biskupske konferencije, naime, pomažu rastu „kole¬gijalnost biskupâ“, a ona se te¬melji na ontološkom i sakramentalnom zajedništvu opće Crkve i partikularnih Crkava. U tom vidu moglo bi se reći kako je teološki i kanonski status svake biskupske konferencije „osigurati jedinstvo među biskupi-ma, kao i jedinstvo s čitavom Crkvom“, a to onda koristi učvršćenju crkvenih zajednica.

Osim što ste predsjednik HBK-a Vi ste i predsjednik Vijeća za kulturu i kulturna dobra na području Crkve u Hrvata. Crkva je u povijesti dala golemi doprinos u kulturnom stvaralaštvu kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, kultura i vjera su išle zajedno, je li tako i danas?

Već više mandata predsjedam Vijeću HBK-a za kulturu i crkvena kulturna dobra. Svjesni upravo povijesnog doprinosa koji je Crkva u Hrvata imala tijekom dugih stoljeća, kao i imanentne povezanosti između vjere i kulture, biskupi su svojevremeno ustanovili i ovo vijeće. Ono je, kao i druga vijeća i odbori, savjetodavno tijelo HKB-a, te između ostaloga potiče čuvanje, konzerviranje 12

i stvaranje crkvenih kulturnih dobara, posebno onih umjetničkih. A kao pomoć Vijeće je priredilo i doradilo konkretna pomagala: „uredbe“ za arhive, knjižnice i muzeje. S osobitom pozornošću i radošću pratim sve što se planira glede postave Dijecezanskog muzeja u Šibeniku. Osobito mi je drago što je prije dvije godine na poticaj Vijeća HBK-a održana međunarodna konferencija u Šibeniku o arhivima vjerskih zajednica. Vijeće smatra također da je potrebno „unapređivati susret između spasenjske poruke Evanđelja i kulture našeg vremena“, koja je često prožeta nevjerom i religioznom ravnodušnošću.

Takvi, naime, susreti mogu pomoći da se suvremeni svijet otvori malo više kršćanskim nazorima koji su stoljećima stvarali kulturu po kojoj se danas prepoznajemo. Uz to bili su u prošlosti veliko nadah-

nuće u znanosti, umjetnosti i književnosti.

A mediji? Imamo IKA-u, Hrvatski katolički radio, Laudato TV, tjednik „Glas koncila“ ali još nemamo katoličke dnevne novine, a znamo kako bi nam dobro došle u evangelizaciji i formiranju javnog katoličkog mijenja, tim prije jer je većina hrvatskih medija u najmanju ruku rezervirana prema Crkvi, da ne kažem neprijateljska?

Važnost obavijesnih sredstava uočili su biskupi još prije pola stoljeća pa su na Drugom Vatikanskom saboru izglasali i objavili među prvim dokumentima „Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja“ ili kako jednostavnije velimo, o obavijesnim sredstvima. Prve riječi po kojima se dekret prepoznaje jesu „inter mirifica“,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 12

7.2.2017. 23:23:16

RAZGOVOR Oni, dakle, koji ne shvaćaju dubinu crkvenog nauka, ne prihvaćaju katoličku doktrinu, koriste svoj prostor, pa vrlo lukavo „izruguju ili sramote“ sve koji stavljaju u pitanje njihov „relativizam“ po kojem je „svakomu sve dopušteno“.

„između zapanjujućih izuma tehnike“. Te riječi govore o duhu kojim je Crkva prepoznala to „čudo tehnike“ koje je ljudima otvorilo mogućnost novih putova za prenošenje vijesti, uputa i događaja koji se zbivaju diljem svijeta.

Premda naša Crkva ima neke od spomenutih sredstava priopćavanja, to još nije ni izdaleka dovoljno za ono što bi se moglo i trebalo učiniti. Često se pitam, da je sveti Pavao u svoje vrijeme imao samo pola od ovih naših sadašnjih mogućnosti, gdje bi mu bio kraj i što bi sve učinio da Riječ Božje do sviju dopre?! Imate pravo kad velite kako je većina hrvatskih medija rezervirana ili neprijateljski raspoložena prema Crkvi. Nismo se nadali niti pretpostavljali kako će nakon „oslobađanja od ideologije“ koja je progonila sve što je „vjerom mirisalo“, doći vrijeme ignoriranja, podcjenjivanja i u

neku ruku ponovnog progona vjere i vjerskih stavova, ali sada u ime čudne „tolerancije kojom se legitimira javni antikatolicizam“, u ime „relativizma“ koji ne priznaje opće vrijednosti morala i etike, u ime „dženderizma“ koji ne prihvaća prirodnu urođenu antropologiju, kao i svih „izama“ koji niču poput gljiva poslije kiše.

U tom vidu obavijesna sredstva su nužno potrebna Crkvi da sebe predstavi na „tržnici ideja“, kao i ono u što vjeruje i što naučava. I da ne prepušta da to čine isključivo oni koji ne „kuže“ i ne prihvaćaju njezina načela. U tom vidu i pokojni nadbiskup Jurić je „sanjao i o katoličkim dnevnim tiskovinama“, jer, ljutilo ga, „ćoće“, što o nama, našem nauku i

moralnim principima pišu nevjernici; on je govorio komunisti. Stoga je dobro što među brojnim portalima ima i laika koji, svjesni svoje vjerničke odgovornosti, nastoje prenijeti autentično što Crkva misli i vjeruje.

I vi ste bili žrtva tiskanih medija, sjetite se kad ste na Tijelovo prošle godine rekli u propovijedi da pričesti ne mogu pristupiti, tj. „svete Tajne nije dopušteno dijeliti onima koji nisu sposobni ili dostojni da ih primaju kao npr. nekršteni, heretici, rastavljeni pa ponovno civilno vjenčani, apostate i shizmatici…“ Zar ste nešto loše rekli, zar suprotno od onog što uči i propovijeda katolička Crkva i o kakvoj je to netoleranciji riječ, kako su to tumačili novinari Novoga lista?

Upravo je to što ste naveli klasičan primjer „medijske manipulacije“. Oni, dakle, koji ne shvaćaju dubinu crkvenog nauka, ne prihvaćaju katoličku doktrinu, koriste svoj pro-

Mons. Alessandro D’Errico (u sredini) nuncij u RH MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 13

13 7.2.2017. 23:23:19

RAZGOVOR stor, pa vrlo lukavo „izruguju ili sramote“ sve koji stavljaju u pitanje njihov „relativizam“ po kojem je „svakomu sve dopušteno“. Kao podloga njihovu „naprednome“ stavu služi im svjesno ili nesvjesno „Zakon o diskriminaciji“ kojemu se u vrijeme izglasavanja prije osam godina usprotivila samo jedna saborska zastupnica. I kada Crkva iznosi javno svoje obveze ili zabrane, ona dolazi u sukob s društvom u kojem vladaju takvi zakoni, a to onda „naprednjaci“ koriste kao prigodu za napad i izrugivanje.

Oni bi to možda i dopustili ako bi ostalo negdje u privatnoj sferi, u sakristiji. Ali reći to s ambona ili preko televizije i radija, e to je već „povreda sekularnih propisa“. Kakvo iskrivljeno shvaćanje odnosa društva i Crkve! Tu se vidi koliko je potrebno i važno imati načela pravilne suradnje i međusobnih odnosa.

mons. Đuro Hranić i mons.

Dražen Kutleša i koja je uloga apostolskog nuncija pošto, kad je došao u Hrvatsku, jedno je akreditivno pismo predao predsjedniku mjesne biskupske konferencije a drugo državnim vlastima. Je li apostolski nuncij iznad mjesne crkve, odnosno biskupije pa i HBK-a, predlaže li on Vatikanu biskupske kandidate?

Vraćam se HBK-u. Koja je uloga Stalnog vijeća HBK-a u kojem ste Vi predsjednik, kardinal mons. Josip Bozanić potpredsjednik i članovi

Stalno vijeće ima zadaću pripremati dnevni red Sabora Hrvatske biskupske konferencije, brinuti se o provedbi odluka i rješenja donesenih na

Odnos Crkve i Države baziraju se na načelima vjerske slobode

...i na potrebi suradnje tih dviju ustanova...

14

Saboru, te ravnati radom Generalnog tajništva Konferencije. Apostolski nuncij predstavlja Svetog Oca Papu i Svetu Stolicu u jednoj državi. On redovito sudjeluje na zasjedanjima hrvatskih biskupa, prenosi biskupima ono što Papa i Sveta Stolica čine i planiraju, pogotovu kad se radi o područjima naše pastoralne skrbi.

Prema Zakoniku kanonskog prava, Papa imenuje i šalje svoje izaslanike u različite zemlje i povjerava im službu da ga predstavljaju pri partikularnim Crkvama ili državama. On se prvom zgodom kad bude imenovan predstavlja članovima BK-a. Njima ne predaje akreditivno pismo, već samo predsjedniku države. Zadaća apostolskog nuncija je učvršćivati i činiti djelotvornima one veze jedinstva koje postoje između Apostolske Stolice i partikularnih Crkava. On uz to ima obvezu izvješćivati Apostolsku Stolicu o prilikama partikularnih Crkava, pružati savjet i pomoć biskupima i konferenciji. Što se pak tiče imenovanja biskupa on je dužan pitati biskupe o mogućim kandidatima, te dostavljati Svetoj Stolici njihova imena, a onda provesti

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 14

7.2.2017. 23:23:20

RAZGOVOR postupak o onima koje se kani promaknuti prema odredbama Apostolske Stolice. Njegova je također obveza zauzimati se za promicanje mira, napretka i suradnje među ljudima i narodima, te poticati odnose Katoličke crkve s drugim Crkvama, zajednicama i nekršćanskim religijama.

U vidu naravi službe njegovo sjedište izuzeto je od vlasti upravljanja mjesnog ordinarija, a on ima pravo, nakon obavijesti koju dostavlja mjesnom ordinariju, obavljati bogoslužna slavlja s biskupskim oznakama u svim crkvama svojega izaslanstva.

Kakav je trenutni odnos između državne i crkvene vlasti, hoće li suradnja biti podnošljivija imajući u vidu da se većina političkih čelnika na vlasti deklariraju kao vjernici katolici?

Mislim kako je ono što je sveti Ivan Pavao II. rekao u prigodi ratifikacije Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske jasno i razumljivo.

Pravni okviri njihovih odnosa počivaju na „načelima vjerske slobode, različitosti područja njihovog djelovanja, te na potrebi suradnje tih dviju ustanova.“ Takvi pravni okviri i načela podloga su za odnose državne i crkvene vlasti, neovisno od toga jesu li čelnici vjernici ili nisu. Premda je nekada lakše razgovarati ako razumiju strukturu i funkcioniranje crkvenog organizma, spomenuti pravni okviri pomaže svima, kako onima koji vjeruju i razumiju sustav i organizaciju Crkve, tako i onima koji to ne razumiju. Jer, počivaju na rečenim načelima i potrebi

njihove suradnje. Uostalom, u ratifikaciji Ugovora u Hrvatskom saboru sudjelovali su i oni koji vjeruju, kao i oni koji nisu vjernici, pa su većinom glasova prihvaćeni prije nego su bili ratificirani od Svete Stolice.

Oni kažu da su u načelu protiv pobačaja, ali da ga ne bi zabranili. Kako to tumačite?

Ta se praksa „legalnog ubijanja“ nerođene djece, nažalost, nastavlja već 25 godina u RH pod „zaštitom“ istoga zakona iz 1978. godine, usprkos jasnoj suprotstavljenosti s Ustavom koji štiti svako ljudsko biće. Dobro je stoga što postoje pojedinci, kao i skupine ljudi koji na to upozoravaju i traže usklađenje zakona s općom ustavnom normom o zaštiti ljudskoga života.

Pitanje pobačaja vrlo je jednostavno kad se objektivno i znanstveno definira što je to ljudski život. U isto vrijeme to je prilično kompleksno pitanje glede zakona iz 1978. koji je dvoznačan i nedorečen u pogledu još nerođenog djeteta, a uz to u suprotnosti je s Ustavom Republike Hrvatske koji “jamči svakom ljudskom biću pravo na život” (čl. 21).

Stotine tisuća nerođene djece bili su „po tom zakonu“ uništeni prije nego su došli na svijet (nedavno sam pročitao kako se broj penje i do 600.000).

Pitam Vas i o Kurikularnoj reformi za koju ste rekli da „mora usvojiti znanstvene i antropološke principe koji će joj garantirati i dug život. U protivnom riskira se učiniti nešto što će biti vrlo kratkog i prolaznog daha, a to nije smisao reforme.“ Vjernike zanima je li u Jokićev kurikulum bila uključena Crkva, HBK, katehetski ured ili bilo koji pojedinac, laik ili teolog u ime vjernika i Crkve? Velika je većina đaka krštena, pohađaju vjeronauk u školi, zašto

Predsjednica RH odlikuje vojnog ordinarija mons. Jezerinca MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 15

15 7.2.2017. 23:23:20

RAZGOVOR

Sve žrtve i otkrivene jame opominju i govore koliko čovjek može nisko pasti.

Na fotografiji: Huda jama u Sloveniji se u reformi školstva ne bi mogao čuti i njihov glas, inzistira li na tome HBK? Dvije bih stvari odmah istakao glede spomenute tematike. Kurikulna reforma važan je nacionalni projekt na kojeg treba uključiti sve strukture društva. Negdje sam pročitao opravdanje u duhu hrvatskoga jezika za naziv „kurikulna“ pa se tim terminom služim. Reforma školstva daje usmjerenje za desetljeća glede onoga što se tiče odgoja i obrazovanja, pa smatram kako se s tim projektom ne bi trebalo žuriti.

Valja mu posvetiti dostatnu pozornost i dovoljno vremena.

Glede pak trenutnog stanja imam dojam kako je „skupina entuzijasta“ radila na povje16

renom zadatku „samostalno“, bez strukturalne povezanosti s institucijama koje bi im imale što reći i savjetovati.

Pogotovu ako se radi o materiji kojom se one desetljećima bave, kao npr. HAZU, instituti za povijest, jezik i dr.

Dobro je stoga što su se u međuvremenu očitovali i pojedinci, među kojima ima i teologa, kao i skupine sa željom da reforma bude što solidnija. Znakovita je u tom vidu nedavno objavljena brošura od 80-ak kritičkih recenzija, uglavnom akademika, koja će sigurno pomoći boljoj orijentaciji i solidnijoj doradi kurikulne reforme.

Sa zadnjeg zasjedanja HBK vjernicima ste uputili poruku: „U svoje molitve uključite rad za dobro naroda i domovine.“ Crkva i politika!

Ima li pravo i može li se Crkva „miješati“ u politiku?

Smatramo kako je važno trajno spominjati tu molitvenu

dimenziju kojom vjernici na osobiti način daju svoj obol društvu i zajednici. Nisu bez razloga u Branimirovoj godini tadašnji biskupi jednostavnim riječima, ali znakovito i sadržajno za obnovu pojedinca, obitelji, društva i Domovine uobličili duhovni program u dvije rečenice: hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi. Molitva i misa dva su kolosijeka po kojima „naš osobni vlak“ putuje ovom zemljom. No, kako je čovjek biće zaborava, valja ga trajno pozivati i poticati na to.

Pogotovu kad ga rastresa i od duhovnosti odvlači puno stvari. Što se pak tiče odnosa Crkve, društva, politike i Države valja imati trajno na umu ono što je onako kratko, a bitno uobličio sveti Ivan Pavao II. u svezi s načelom „različitosti po¬dručja djelovanja i potrebe međusobnoga prihvaćanja i suradnje“. To onda zahtjeva susrete, razgovore i objašnjenja čime se izbjegavaju krajnosti po kojim se Crkva „ne

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 16

7.2.2017. 23:23:23

RAZGOVOR tava valja odgajati ljude za mirotvorne zadatke i osjećaje. I pomagati im neka trajno „čiste memoriju“ od primisli osvete i mržnje. I neka se nadahnjuju mislima i djelima velikih svetaca koji su bili istinski i pravi graditelji boljega svijeta, a čuvati ih od onih koji su svojim ideološkim djelima i podjelama trovali svoje okružje, te postali „rušiteljima“ ideala za koje su brojni vrijedni pojedinci i skupine dali svoj nezaobilazni doprinos i obol.

Kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere u molitvi pred grobom bl. Alojzija Stepinca bi trebala miješati u dnevne, ovozemaljske stvari jer to bi nju moglo okaljati“. Ili pak mišljenje koje smatra kako su Crkva i društvo potpuno različiti, pa Crkvi nije mjesto u javnosti, već u sakristiji. Crkva, međutim, kao Isusovo produljeno utjelovljenje mora biti blizu čovjeka; u gospodarstvu, u politici, u kulturi i znanosti.

Ona se ne bavi politikom. Ali, i u taj svijet želi unijeti radosnu poruku evanđelja.

Smatrate li da je napokon došlo vrijeme da se suočimo s mračnom prošlošću totalitarnih sustava, neistraženih i nepriznatih komunističkih zločina u ratu, a još više u poraću, i da se napokon dozna prava istina o Bleiburgu i Jasenovačkim logorima, simbolima zločina, osobito nakon jezivog otkrića Hude jame?

štovanja i pijeteta. Potrebno je istražiti i priznati sve zločine koji su prouzročili toliko patnje i stradanja diljem naše zemlje i Europe. Sve žrtve i otkrivene jame opominju i govore koliko čovjek može nisko pasti. Stoga valja djeci, učenicima i studentima predočiti sve grozote fašizma i antifašizma, nacizma i komunizma i svih povijesnih „izama“ koji su na druge i drugačije gledali preko nišana i smatrali ih svojim neprijateljima koje treba ukloniti kako bi oni ostali na pozornici života.

Uz potrebito priznanje svih žr-

Što je sa beatifikacijom blaženog Alojzija Stepinca, radi li se o odgodi ili storniranju nakon pisma patrijarha pravoslavne Crkve, gosp. Irineja papi Franji i jesu li se hrvatski biskupi na čelu s HBK-om dovoljno odlučno postavili kad se radilo i radi o prioritetnim pitanjima katoličke vjere, istine i pravde?

Puno se neobičnih i neuobičajenih stvari dogodilo, pa se kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca odgodilo. Neuobičajeno je da se jedna Crkva miješa u rad druge kada se

Crkva je trajno zauzimala stav kako treba učiniti odmak od svih ideoloških sustava koji su u XX. stoljeću nanijeli toliko zla i pobili milijune nevinih ljudi. Svaka je žrtva dostojna poMIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 17

17 7.2.2017. 23:23:24

RAZGOVOR radi o proglašenju svetaca. U Stepinčevome slučaju sve je bilo privedeno kraju. Pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih, kardinal Angelo Amato, svečano je u jednom razgovoru objavio kako će Stepinac uskoro biti proglašen svetim.

Onda je srpski patrijarh Irinej, a to je neobično, pisao Papi Franji kako ne bi bilo uputno proglašavati Stepinca svetim jer se nije dovoljno angažirao oko spašavanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Papa je na to obustavio proces, predložio Mješovitu komisiju predstavnika Katoličke i Srpske Pravoslavne Crkve koja bi imala razgovarati o Stepincu prije, za vrijeme i poslije Drugog Svjetskog rata. Istina, naložio im je neka o njegovoj svetosti ne raspravljaju, jer to je Kongregacija već učinila.

U ovom tjeskobnom trenutku Bog nam je doveo u Zagreb pročelnika Kongregacije za nauk vjere, kardinala Gerharda Ludwiga Müllera koji je predstavio svoju knjigu „Razgovor o nadi“ i 9. XI. ove godine u zagrebačkoj katedrali slavio misu u čast blaženog Alojzija Stepinca u kojoj je najljepše i najistinitije govorio o njemu. I Vi ste bili nazočni tom događaju.

Je li to bio znak, poruka iz Vatikana da će naš kardinal Stepinac ubrzo biti proglašen svetim?

Dolazak kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere u Zagreb gdje mu je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu podijeljen počasni doktorat 18

Prikupljanje potpisa za referendum o braku 2013. bio je pravo osvježenje glede blaženoga Alojzija Stepinca.

Simpatično je bilo što je kardinal Müller htio misu služiti na hrvatskom jeziku, što je na koncu mise pošao pred njegov sarkofag pomoliti se i što je o njemu ne samo lijepo pisao u knjizi „Razgovor o nadi“, već i u svojoj homiliji biranim i toplim riječima zborio o tom našem velikanu. Uz to je imao otvoreni razgovor s biskupima na čemu smo mu od srca zahvalili.

U priopćenju s 53. zasjedanja HBK-a u Zagrebu kaže se „da su se biskupi osvrnuli i razmotrili probleme prema otajstvu života, probleme demografije i iseljavanja cijelih obitelji iz Hrvatske.“ Nova hrvatska državna vlast poduzima neke korake, više materijalne prirode, u rješavanju tog najvažnijeg i najživotnijeg pitanja opstanka Crkve u Hrvata i hrvatskog naroda.

Pitam Vas, što konkretno i ozbiljno poduzima naša Crkva u svezi tog demografskog pitanja?

Crkva u Hrvata odavno je uključena u tu problematiku i ne umara se govoriti, propovijedati i poticati naše ljude i obitelji neka se otvore životu; neka se ne plaše djece. I neka vole svoj narod i Domovinu svoju. Naš osvrt i priopćenje sa zadnjeg zasjedanja samo je krik zbog onoga što nas muči, posebice zadnjih godina. U nemogućim uvjetima uspjeli smo obraniti i osloboditi zemlju, a sada tisuće i tisuće odlaze „trbuhom za kruhom“.

Iako sam svjestan određenih ekonomskih i inih problema u zemlji, ne prihvaćam logiku odlaska bez povratka. Žao nam je što većina ljudi napušta ognjišta potaknuta obećanjima svoje rodbine i prijatelja iz inozemstva. Oni im neće reći pravu istinu, a ta je kako je „kruh u tuđini i težak i gorak“. Jer, „gorki su tamo zalogaji kruha, gdje svoga nema i gdje brata nije“ pjevao je davno pjesnik razočaran nad težinom posla „u tuđini i pod tuđim nebom“. Očekivati je da naša emigracija, koja je u ratu toliko toga dobroga učinila, pomogne sada na jedan drugi način: neka govore punu i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 18

7.2.2017. 23:23:24

RAZGOVOR pravu istinu o svom teškom „gastarbeiterskom životu“ i problemima u tuđini i neka ih odvraćaju od napuštanja svoje grude i svoga rodnog mjesta. To bi bilo pravo rodoljubno i Bogu ugodno djelo.

Smatrate li da bi brak kao životna zajednica žene i muškarca trebao biti ustavna kategorija?

Sjećamo se kako je o toj temi udruga „U ime obitelji“ uspješno ostvarila referendum 1. prosinca 2013. Tada je gotovo dvije trećine glasača, 65.9%, bilo „za“, a 33.5% „protiv“.

Uspjeh referenduma polučio je da zajednica muškarca i žene postane ustavnom kategorijom i ostane ono što je tisućljećima bio. Rezultati referenduma iznenadili su sve, i one koji su se radovali, a pogotovu one koji su sve činili da do njega ne dođe. Izvrsnu analizu reakcija na referendum prikazao je dr. Slaven Letica u jednom svom uratku objavljenom u Hrvatskom tjedniku (12. prosinca 2013., str. 23-28) gdje je već u naslovu naznačio kako „moralno i medijsko ludilo referendumskih gubitnika nema mjere i ne poznaje granice“. Letica navodi da je književnik Velimir Visković u „dubokoj depresiji“ sebe i čitatelje upitao: „Koja smo mi to natražnjačka rupa od zemlje?!“ Glumica pak, Zrinka Cvitešić je izjavila kako ju je „te noći bilo jako sram što je Hrvatica”. A neki Osječanin mr. J. Pecnik rezultat referenduma proglasio je „civilizacijskom sramotom”, te očajnički zaključio kako „doista živimo u tamnom vilajetu”. Ovi negativni komentari puno govore,

stoga nije loše što se referendumom barem izborilo „da brak kao životna zajednica žene i muškarca bude ustavna kategorija“. No, sigurnost braka se ne iscrpljuje u Ustavu. Brak je božanska ustanova i za nju se valja boriti svim raspoloživim sredstvima koja nam na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav.

Božić je svetkovina života, rodilo se Dijete. „Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan…“ Hoćemo li i u Hrvatskoj u tom ozračju i s tom porukom slaviti ovogodišnji Božić - Vaša poruka?

Prekrasne proročke riječi proroka Izaije, o „djetetu koje nam se rodilo, i o Sinu koji nam je darovan“, u jednoj rečenici izriču i opisuju veliko otajstvo Božića. Isus je to dijete koje nam je Otac nebeski darovao.

On je Mesija koga se stoljećima iščekivalo i o kojemu je Bog govorio ocima po prorocima. A u ovo vrijeme progovori nam u Sinu svome. I evo, „došao je uzdisani i od Boga obećani; željan sviju Spasi-

telj“, kako već stoljećima pjevamo u ovo doba. Zbog toga je rođenje Isusa Krista svijetli događaj ljudske povijesti, po kojemu je očima naše duše sinulo novo svjetlo Božje slave. I dok u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima.

U djetetu Isusu, dakle, ostvarilo ono što su proroci navijestili, a pokoljenja s nestrpljenjem iščekivala. I dočekali radosni dan kad se u Betlehemu rodio. Božiću kao obiteljskom blagdanu ne treba posebne reklame i komentara. Sve je rečeno u samom događaju.

Bog je osobno radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa. On je naš Spasitelj jučer, danas i uvijeke. Zato se rodio i došao na svijet, pa se i ove godine smijemo nadati njegovu pohodu.

U iščekivanju tog milosnog dolaska pod naš krov, u naše obitelji, u našu dušu i naša naselja, od srca želim čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2017. godinu!

Susret Hrvatske katoličke mladeži s papom Benediktom 16.

2011. godine u Zagrebu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 19

19 7.2.2017. 23:23:32

TEOLOŠKA MISAO

Isus se rodio u obitelji

Obitelj, Božji dar za našu sreću Božić. Ta čarobna riječ, po svom izričaju i svom sadržaju. Jasna, a ipak tajanstvena. Dolazi od riječi Bog, Bog-ić, Božić ili Mali Bog, Bog u malenom Djetetu. Čudno zvuči. Veliki Neizmjerni Bog, svega Stvoritelj, Sveuzdržitelj, a opet maleno Dijete.

Zaista čarobno. Veliki Bog kao malo dijete, rođen u obitelji kako i dolikuje da se djeca rađaju. Došao je k nama biti jedan od nas. Uzeo sve naše, da to naše prenese u nebeske sfere, a nama dade ono svoje Božansko i nas, koje je stvorio kao djecu ljudsku učini djecom Božjom. A sve u jednoj riječi Božić, riječi na koju smo navikli pa nam često i ne znači ono što bi nam trebala značiti. Ako je tako i sa mnom, prava je šteta.

Došao je k nama po obitelji preko ljudske obitelji, koju nazivamo sveta obitelj Marija, Majka, Josip zakonski otac, hranitelj i Isus, Božansko dijete. Prava obitelj, božanska. Onakva kakvu je Bog Otac i Sin i Duh Sveti htio. Nalazimo se na području Božanskoga djelovanja, a ljudske stvarnosti.

Obitelj Božanska ustanova Bog nam se objavio kao obitelj: Otac, Sin i Duh Sveti. Tri osobe. Jedna bit. Savršeno zajedništvo ljubavi. Sklad i 20

red. Nemoguće je ljudskom umu stvoriti realnu sliku nutarnjeg života Presvetog Trojstva. Ali očito je da je Bog u sebi zajedništvo triju osoba. A čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju kako stoji zapisano na početku Svetoga Pisma.

PIŠE: don Dominik Škevin

To znači da je čovjek, ne samo pojedinac, nego obitelj, zajednica, zajedništvo. Obitelj koju čine osobe, oca, majke i djeteta, djece. Upravo tako kako je i u Presvetom Trojstvu, kako nam je to objavila vječna Istina Isus Krist. I zato tako lijepo pristaje i smisao Božića zahtijeva da prvu nedjelju iza rođenja Krista Gospodina slavimo kao svetkovinu svete obitelji. To činimo svake godine. Radujemo se da smo i mi djeca Božja. Time smo i članovi svete obitelji, jer Presveto Trojstvo nam je i Otac i Majka. To je polazište za bilo kakvo razmišljanje o obitelji.

To znači da je obitelj Božanska ustanova i da na nju kao takovu treba gledati očima vjere. Tako na zemlji imamo poseban oblik novoga trojstva. Najprije obiteljsko Troj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 20

7.2.2017. 23:23:32

TEOLOŠKA MISAO stvo na nebu: Otac, Sin i Duh Sveti, zatim obiteljsko trojstvo na zemlji: otac, majka i djeca, te napokon nebesko-zemaljsku obitelj: Isus, Marija, Josip.

Tako se obitelj ukorijenila na nebu i na zemlji, ali se protegla i kao most između neba i zemlje. ‘’Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče: ‘’Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite (Post 1, 27-28).

Obitelj za sreću čovjeka To je božji plan po kojem je Bog želio usrećiti čovjeka, najprije na zemlji a onda i na nebu. Već u početku reče Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam. Načinit ću mu pomoć kao što je on’’ (Post 2,18). Božji je, dakle, plan da dvoje stvorenih ljudi, muško i žensko preuzmu stvaralačku odgovornost i zadatak.

U njihovoj ljubavi i iz njihove ljubavi treba se rađati ljudsko potomstvo. Njihova ljubav treba savinuti toplo gnijezdo, toplu kolijevku malom ljudskom biću - djetetu. U toj međusobnoj ljubavi muža i žene, djece i roditelja moguće je ostvariti zemaljsku sreću, koliko je ova zemlja može dati. Zato iz te međusobne ljubavi izlaze velike obveze i dužnosti i za djecu i za roditelje. Ako te dužnosti radosno uzmemo, moći ćemo ostvarivati sreću.

Isus je time što je bio rođen i odgojen u obitelji, Božju odluku potvrdio. Obitelj je od Boga utemeljena u samom stvaranju svijeta, kao mjesto gdje borave mir, radost, ljubav, či-

stoća, umjerenost, poštivanje, poslušnost i povrh svega sreća, bez obzira na stvari koje se događaju u svijetu.

Vjerujemo da je od svih obitelji na zemlji najbliža slici obitelji Presvetog Trojstva sveta obitelj Isusa, Boga i Čovjeka, Marije, njegove Majke i Josipa hranitelja i branitelja i Isusa i Marije, daleko najsvetija obitelj na zemlji.

Obitelj se, kako pokazuje iskustvo, u svim društvima i u svim vremenima, pokazuje kao odlučujući čimbenik čovjekova osobnog zadovoljstva, ostvarenosti i sreće. Drugi Vatikanski koncil uči da je ‘’spas osobe i društva usko povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici’’ (GS 47).

Obitelj, temeljna jezgra društva, čovjekovo krilo i kolijevka, u procesu čovjekova ostvarenja važnija je od bilo kojeg drugog čimbenika. Stoga je zdrava obitelj pretpostavka i temelj svakog istinskog razvitka društva, kulturnog, političkog, gospodarskog, i svakog drugog. Naime, iz zdrave obitelji proizlaze zdravi pojedinci, zdrave osobnosti, koje postaju subjekti i nosioci razvitka.

Obitelj je mjesto i prostor u kome dolazimo na svijet. U njoj se odgajamo za vremeniti i vječni život. Obitelj ima prevažnu ulogu u životu svakog čovjeka. U obitelji se čovjek razvija, raste, sazrijeva. Tu usvaja osnovne vrjednote s kojima odlazi u život. Ono što se, iz bilo kojeg razloga, propusti u obitelji, uglavnom više nitko ne može ili teško može čak i djelomično nadoknaditi.

Obitelj je jednostavno prirodno okruženje za normalan

razvoj i život svakog čovjeka.

Zdravlje svakog društva ovisi od zdravlja obitelji. Propast društva počinje također propadanjem obitelji.

Svjedoci smo koliko je patnje zbog samoće. Osamljenost kao pošast zahvatila je ogroman broj ljudi i svi pate zbog toga jer je obitelj razbijena, razjedinjena, nesložna. Patnja je najveća tamo gdje obitelji više nema, a osobe su same.

Na svakom koraku susrećemo takove ljude i žene i slušamo njihove žalopojke.

Obitelj i brak Obitelj nastaje stvaranjem bračne zajednice. Brak je temeljna ljudska zbilja. A Isus sve ljudske zbilje mjeri božjim mjerilima. Uzima u zaštitu ljudsku narav i svodi je na božanska utemeljenja. Glavnim mjerilom svake ljudske zajednice i osobnog dostojanstva svakog čovjeka proglašava prvotnu zamisao Boga Stvoritelja kojemu je cilj čovjekovo dobro. Iz tog božanskog ugla promatramo životnu zajednicu muškarca i žene.

Temelj bračnog zajedništva je jednakopravnost u dostojanstvu između muškarca i žene. Ta jednakopravnost je od Boga i kod stvaranja je stavljena u temelj ljudske naravi. Biblijski opis stvaranja žene vrlo je slikovit i pun sadržaja i poruka. Prikaz govori

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 21

21 7.2.2017. 23:23:33

TEOLOŠKA MISAO koju je u ustanovu braka stavio sam Bog, a to je recimo odmah: iskrena, nesebična i trajna ljubav, jer je to od Stvoritelja dana struktura ljudske naravi i njezina usmjerenja prema sretnom zajedništvu muškarca i žene. o stvaranju žene iz Adamova rebra. Simbolika u njem sadržana neizravan je odgovor na poganski pogled na ženu koja je smatrana nižim bićem od muškarca. Ona, stvorena od Adamova rebra, znači da je njemu jednaka i s njim ravnopravna. Biblijski pisac je to prikazao gotovo scenski plastično, kad kaže kako je Bog tako stvorenu ženu doveo Adamu, koji među svim životinjama nije mogao sebi naći odgovarajuću družicu, a sad kliče: ‘’Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka je uzeta’’ (Post 2,23)!

Ovom slikom zacrtana je i ustanova braka.

Muškarac i žena su jedna cjelina, njih dvoje zajedno jer su vezani. Rebro pripada cjelini čovjeka i najbliže je srcu, središtu svakog čovjeka. Tek zajedno oni su jedan cjeloviti čovjek. Iz te činjenice jedinstva postoji silna privlačnost muškarca i žene jednog prema drugome. Ta je privlačnost tako jaka da će …..’’čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo’’ (Post 2, 24).

Brak i obiteljski život doživljavaju stalne promjene. Nisu svi novi oblici braka i obitelji idealni samo zato što su novi.

U svim mogućim oblicima treba postojati temeljna jezgra 22

Veličina i snaga braka Farizeji, Isusovi protivnici i kritičari stavljaju Isusa na kušnju i pitaju ga: da li je mužu dopušteno otpustiti ženu? Htjeli su ga izazvati i vidjeti koje je njegovo mišljenje o tome. Oni su držali i tako učili druge, da je rastava braka dozvoljena, samo su se međusobno sporili iz kojeg se razloga može rastava braka dozvoliti.

Na njihov upit Isus odgovara protupitanjem: ‘’Što vam zapovijedi Mojsije?’’ ‘’Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti (Mk 10,34),’’ odgovorili su mu’’ Isus nastavlja: ‘’Radi okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.

Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi čovjek neka ne rastavlja (Mk. 10, 5 i 6).’’ Isus Mojsijevo ‘’dopuštenje’’ tumači kao nužno zlo i presuđuje sasvim neočekivano. Pitanje o braku i ženidbi vraća na prvotnu Božju zamisao. Ne polazi od Mojsija nego od Boga Stvoritelja.

Najodlučnije zastupa: ‘’Što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja (Mk 10,9).’’ Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na Stvoriteljevoj vo-

lji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije miješati.

Brak - sakrament Isus je brak vjernika uzdigao na dostojanstvo sakramenta, to jest učinio ga znakom i sredstvom milosne nazočnosti Božje. Ženidba kao sakrament nije samo obred sklapanja braka nego međusobno darivanje i prihvaćanje bračnih partnera, a to darivanje i prihvaćanje znak je Božje dobrote uprisutnjene u dobroti, ljubavi i vjernosti supruga i supruge. Isusovi učenici traže od Isusa razjašnjenje odredbe o nerastavljivosti braka s nadom da će Isus malo popustiti. On ne popušta nego prema Markovu uvjerenju veže i žene vjernice da ne napuštaju bračnog partnera.

Ulazeći u brak supružnici postaju jedno tijelo. A ulazeći u sakramentalni brak oni se pritjelovljuju Tijelu Kristovu. Hraneći se Euharistijom, oni postaju tijelo od tijela Kristova, i kost od njegovih kostiju.

Isusovi učenici nastavljaju raspravu, a on donosi konačni pravorijek riječima: ‘’Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub (MK 10,11).’’ I obrnuto.

Nema nikakve iznimke, nikakvog opravdanja ni navođenja razloga za otpust, nego je li se netko rastao i oženio drugom, to je preljub, a ženidbeni vez ostaje i dalje i nitko u njega nema pravo dirati. Jer je tako Bog stvorio na početku.

Isus se usredotočuje na pitanje kako brak ojačati i dati mu pravi smisao ukazujući na radikalnu povezanost muškarca i žene kao ključ razumijeva-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 22

7.2.2017. 23:23:33

TEOLOŠKA MISAO nja cjelokupnog smisla stvaranja. Isus nudi brak kao dio Božjega spasenjskog plana, koji svoj temelj i svoju usmjerenost nalazi u slici ljubavi, koju Krist ima prema svojoj Crkvi. Ljubav kojom Gospodin združuje muškarca i ženu u sakramentu ženidbe nerazrješiva je, ne po snazi zakona koji obvezuje, nego po snazi Božje ljubavi, koja ne umire i ne mijenja se. Od Boga darovana ljubav ostaje i kad je ljudi ne vide i kad je zaniječu.

A zato krizu ljudske ljubavi ne ozdravlja zakon, nego jedino Utjelovljena Ljubav kojoj se treba uvijek otvarati.

Obitelj u teškoćama Isusova osuda rastave braka u Crkvi je kroz cijelu povijest stalno i snažno naglašavana, a izvan Crkve osporavana.

Crkva koja bi nerazrješivost braka napustila, prestala bi biti Crkva Isusa Krista. Drugo je pitanje kako pomoći onim kršćanima čija ženidba nije uspjela. Crkva je pozvana pomoći takvim slomljenima brakovima i slomljenim obiteljima. Ali kako je to jako složen problem još se ne nazire izlaz iz mnogih situacija koje izgledaju kao slijepa ulica. Između nerazrješivosti i pomoći osobama i obiteljima u teškoćama, Crkva osjeća težinu križa, kao što težinu križa osjećaju i sami supružnici koji su jedan drugoga napustili i stvorili novo zajedništvo zbog kojeg najčešće trpe djeca. I taj križ treba Crkva kao zajednica Kristovih vjernika strpljivo nositi.

Nitko osim Boga ne poznaje duboke razloge zbog kojih i

radi kojih je došlo do loma u braku i obitelji. Tako Crkvi ne preostaje drugo nego svim mogućim pastoralnim sredstvima pomoći onima koji nose taj križ, moliti s njima i za njih te im tako poput Šimuna Cirenca pomoći nositi križ neuspjela braka. A osobito treba pomoći djeci koja zapravo zbog slomljenih brakova najviše trpe.

Svjedoci smo koliko papa Franjo pokušava naći prava rješenja za ove probleme.

A svi, bili u braku ili izvan braka, trebamo biti svjesni božanske ustanove braka i obitelji, njegova usmjerenja, ljepote i koristi za čovjeka i čovječanstvo, promicati kršćansko poimanje braka, a iznad svega neprekidno se moliti za osobe u braku da ustraju do konca života u ljubavi poklonjenoj od Gospodina i u njoj nađu sreću i osmišljenje života, a onda prijelaz u zagrljaj ljubavi Očeve.

Sveta obitelj Sasvim je na mjestu, da se zagledamo, baš zagledamo u primjer svete obitelji. Tko bi mogao opisati i izreći s koliko međusobnog poštovanja su se odnosili jedni prema drugima članovi svete obitelji, a onda i prema susjedima i ostalim ljudima. Od njih učimo, na njihovu se primjeru nadahnjujemo. Nazaretsku Obitelj Bog nam je dao za ‘’divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi’’, te nas potiče ‘’da je nasljedujemo’’. Crkva nam želi posvijestiti, koliko je Bog imao povjerenja u čovjeka, kao zajednicu muškarca i žene, kad je i sam postao

članom jedne ljudske obitelji.

Sveta obitelj je uzor obiteljskih kreposti. Možda nam nikada nije ni palo na pamet da postoje obiteljske kreposti, koje članovi obitelji trebaju posjedovati, razvijati, prakticirati. To su: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, praštanje, ljubav kao vrhunac i korijen svih nabrojenih. Sve ove kreposti usmjeravaju nas jedne prema drugima i čine da naši međusobni odnosi odišu dobrotom, uvažavanjem, poštovanjem.

Stvaraju ozračje opuštenosti, mira i ljepote življenja. U isto vrijeme pomažu nadvladavati ono što bi moglo uništiti ovu ljepotu i sklad, a to je u prvom redu egoizam, sklonost nasilju, zavist, zluradost, osvetu i drugo.

Znamo da se trebamo s poštovanjem odnositi jedni prema drugima, ali nam se čini da u svojoj obitelji na to ne treba misliti i tome davati važnosti, Pa se dogodi da odnosi prema članovima obitelji budu gori nego odnosi prema nepoznatim osobama izvan obitelji. Znade se čuti, pa kako ovaj moj ili ova moja, kad su izvan kuće, kao da su drugi ljudi, a kada dođu kući, kao da je nešto u njih ušlo, stalno nešto prigovaraju, ne možeš s njima razgovarati, otresaju se, mrzovoljni su, jednostavno nemogući. Izvan svog doma mogu biti ne samo podnošljivi, nego vrlo fine, pristojne i dra-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 23

23 7.2.2017. 23:23:35

TEOLOŠKA MISAO

ge osobe. Bit fin, pristojan zahtjeva određen napor, a kada su u svom domu misle da se mogu opustiti i dozvoliti da ona druga strana, negativna strana dođe do izražaja.

Znaju oni za društvene kreposti, ali ih ne prakticiraju. U obitelji uvijek i najviše treba dati sve od sebe da obitelj bude ozračje mira, finoće, sklada, radosti. Tako će obitelj biti mjesto radosti i sreće.

Središte obitelji Božja ljubav Crkva nam kaže da je ova Sveta Obitelj uzor svim kršćanskim obiteljima. Želi nas pozvati da se u obiteljskom življenju svi članovi obitelji oslone na Boga, njega stave u svom vrednovanju na prvo mjesto. Od njega mole, traže i vapiju pomoć, snagu i utjehu u svim teškim trenucima, a ne zaborave zahvaljivati za sve ono lijepo što doživljavaju u svom obiteljskom zajedništvu. Kršćanska obitelj nastaje, rađa se, formira na temelju naravnog Božjeg zakona, ali se svojim kršćanskim opredjeljenjem uzdiže na višu razinu, Božju razinu, na kojoj razini je drugovanje s Bogom i hod s Njim i za Njim prevažan. U takvoj obitelji živi se vjera, po24

štuje Božji zakon. Zbog čega Crkva toliko naglašava evanđeosku, vjersku, kršćanku orijentaciju obitelji? Jednostavno zato da pomogne da obitelji budu sretne.

A to ne ide bez zajedništva s Bogom. Obiteljsko sretno zajedništvo bez zajedništva s Bogom, koje će onda hraniti i podržavati međusobno zajedništvo, jedva da je ostvarivo.

Sve što smo rekli nećemo moći ostvariti bez zajedničke obiteljske molitve. U njoj leži posebno blago i blagoslov Božji. Prenesemo li se duhom u dom svete obitelji i pokušamo li pratiti život njezinih članova tako da ih zamislimo u pojedinim životnim situacijama moći ćemo lako pronaći elemente zajedničkog, a i pojedinačnog života i vladanja kroz koje se može uočiti upravo ono što smo rekli na početku, a to je: u toj obitelji Bog je bio na prvome mjestu. Sve je bilo usmjereno prema Njemu.

On je bio mjerilo svega. Zar nam to ne govori kako je opravdano slaviti blagdan svete obitelji i napajati se na krepostima koje su ju resile. Nije li pravo da ona bude model i našim kršćanskim obiteljima?

vim namjerama ona je meta ‘’protiv koje ćemo se boriti svim sredstvima sve dok potpuno ne ukinemo tu omraženu ustanovu ‘’(Pogledaj Google: Tajni plan 21).

Sekularni dio naše civilizacije napose one koju još nazivamo liberalna, lijeva civilizacija smatra da je obitelj ne samo nešto nazadno, neprihvatljivo, otuđujuće za čovjeka, nego stvarnost koju treba za ‘’dobro čovjeka’’ uništiti odmah i sada i svaki joj spomen zatrti.

O ovoj problematici tako lijepo piše novinar slobodne Dalmacije, Josip Jović (Slobodna Dalmacija, 9. listopada 2016.), i naglašava opasnosti koje prijete obitelji i braku, a koje mi kao ljudi i vjernici trebamo znati, s njima se suočiti i sukobiti da se od njih i njihova pogubnoga utjecaja obranimo. Donosim cjelovit njegov tekst jer zaslužuje da ga što veći broj ljudi upozna.

‘’Josip Jović. Neće ići, i ptice maju obitelj’’ ‘’Kad je ono na početku svog pontifikata, odgovarajući na

Obitelj u planovima novog svjetskog poretka U planovima novog svjetskog poretka i nove svjetske vlade koja je već duže vrijeme na djelu u čitavom svijetu, obitelji nema, nije predviđena, ne smije postojati. A, jer na njihovu žalost još postoji, u njiho-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 24

7.2.2017. 23:23:35

TEOLOŠKA MISAO agresivna novinarska pitanje, čini mi se negdje u zrakoplovu, papa Frane s velikim razumijevanjem govorio o homoseksualcima kao o Božjim stvorenjima prema kojima se Isus odnosi jednako kao i prema svim drugim ljudima, zavladalo je u brojnim medijima u nas i u svijetu neskriveno oduševljenje. Evo nam napokon prvog čovjeka Katoličke crkve koji će, poput trojanskog konja, razoriti tu zastarjelu, konzervativnu utvrdu. Doduše, oduševljenje je nešto splasnulo kad se pokazalo kako Papa ne prihvaća brakove osoba istoga spola.

Onda su nade još podgrijane Papinom kritikom pojedinih slučajeva raskoši i pedofilije u Crkvi, što se zgodno uklopilo u opću kampanju o takvim izoliranim slučajevima kao općem stanju.

Rat protiv braka Avaj, ovih dana je isti taj papa Frane naprosto šokirao taj dio liberalne javnosti za posjeta Azerbajdžanu, izjavivši kako je učenje o rodnoj ideologiji u školama i drugdje “dio svjet-

skog rata protiv braka”. Ta rodna ideologija inače ide za tim da se poništi prirodna razlika i spolna dvojnost ljudske prirode. To je kao nešto što se ne rađa, nego možeš izabrati hoćeš li biti muško, žensko, ili nešto treće i četvrto.

Zanimljivo, ova je izjava inače puno citiranog Pape naprosto prešućena. Točno kaže Frane, to je samo dio jedne sulude, protuprirodne strategije.

Evo i u nas je u do sada vrijedeći Obiteljski zakon, kao i u teze za novi zakon, ušla institucija izvanbračne zajednice kao surogat za brak, koja je ravnopravna s brakom, što je inače obesmišljavanje samog pojma braka. Jer, čemu onda uopće brak.

Zahvaljujući referendumu u Ustav je ušla mnogo i žestoko s lijevo-liberalnih gledišta osporavana definicija braka kao zajednice muškarca i žene, ali je zato donesen Zakon o istospolnim zajednicama kojima je takva zajednica izjednačena s brakom, što je izravno dezavuiranje Ustava, (to je ruganje s Ustavom, da malo pojasnimo tu riječ).

Jedina je razlika što istospolni ne bi mogli posvajati djecu, ali će i to moći putem izvanbračne zajednice iz Obiteljskog zakon, jer ta zajednica ne pravi razliku između istospolnih i raznospolnih.

Obitelj kao smetnja Hrvatska je samo jedno od bojišta svjetskog rata ne samo protiv braka, nego i protiv obitelji pod krinkom modernih ljudskih prava i sloboda.

Obitelj se nastoji predstaviti

kao prevladana, zastarjela kategorija i čak kao carstvo nasilja. Novi, globalni svjetski poredak, kojemu, osim Crkve, na svoj apsurdan način otpor pruža samo muslimanski svijet, kao i svaki totalitarizam želi izgraditi novog, unificiranog, mehaničkog čovjeka po svojoj mjeri i za svoje (eksploatatorske) potrebe.

Obitelj kao prirođeni čvrsti okvir odgoja, emocija, reprodukcije i identiteta je za taj projekt ozbiljna smetnja.

Ali, neće ići. Jer i ptice imaju obitelj.’Hvala vam, gospodine Josipe Joviću, za ovako lijepo zauzimanje za prave vrijednosti. U poplavi zastrašujuće rušilačke propagande bazirane na uništavanju ljudske naravi kao Božjeg djela pravo je osvježenje čuti ovako pozitivne stavove.Dobro je da ovo zna svaki naš vjernik, da se može postaviti u ovako kompliciranoj situaciji u kojoj živimo.

Najbolji put za dalje je sve svoje snage duhovne, duševne i tjelesne koristiti za življenje po Evanđelju, truditi se biti u najvećoj mogućoj mjeri istinskim kršćaninom, ne samo riječima nego djelima, jer zlo se može pobijediti i pobjeđuje samo dobrim. A za sve ostalo vjerujem da će svaki od nas za sebe od Boga dobiti nutarnja rasvjetljenja kako naprijed.

(Naravno za to treba moliti). I ne očajavati, nego imati puno povjerenje u Gospodina, jer: ‘’vrata paklena neće je nadvladati’’ (Mt 16,18) reče naš Gospodin. Čitateljima Mihovila i slaviteljima Božića od srca želim sretan, radostan i blagoslovljen Božić, a u novoj godini obilje Božjeg blagoslova.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 25

25 7.2.2017. 23:23:35

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Susret oca biskupa i katoličkih skauta u Vodicama

Misno slavlje za Zdrug katoličkih skauta Šibenske biskupije koji je u osnivanju, u nedjelju, 25. rujna, u crkvi svetog Ilije u Pišći, u vodičkom polju, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz biskupa je koncelebrirao duhovni asistent skauta Šibenske biskupije don Krešimir Mateša.

Na početku slavlja dobrodošlicu biskupu i skautima zaželio je župnik Vodica don Franjo Glasnović.

U homilji biskup Rogić skaute je potaknuo na prihvaćanje istinskih vrijednosti. Svaki čovjek traži i gradi neku svoju sigurnost života, neki svoj cilj.

Upravo u Bogu nalazi se i smisao i cilj. Jedino vječnost kao cilj može posve drugačijim bojama obasjati ljudski život.

Ako život ne završava u grobu nego ide u Očevu kuću, u život zauvijek, onda sve što za ovog života doživimo sasvim je osvijetljeno drugim bojama.

Onda žrtva, uloženi napor, trpljenje imaju smisla. Onda Bog sve što proživimo i doživimo okrene na dobro, poručio je biskup Rogić u homilji.

26

Neka naša zajednička sveta misna žrtva u nama učvrsti vjeru da je Božje milosrđe upravljeno nama na spasenje i da nas vodi put blažene vječnosti, zaključio je šibenski biskup.

Zdrug katoličkih sakuta u Šibenskoj biskupiji pokrenut je inicijativom umirovljenog

šibenskog biskupa Ante Ivasa koji je vjeroučitelju Ivanu Skočiću povjerio formiranje Zdruga. Oformljen je odred Sveti Mihovil koji djeluje pri katedralnoj župi u Šibeniku.

U njemu je petnaest skauta iz više župa Biskupije i za početak ja sam više nego zadovoljan, kazao je Ivan Skočić.

Na uočnicu svetog Mihovila u katedrali svetog Jakova biti će upriličena prve obećanja katoličkih skauta u Šibenskoj biskupiji.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 26

7.2.2017. 23:23:39

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Samostan sv. Frane nagrađen nagradom grada Šibenika

Kad nešto tako dugo traje, onda mora vrijediti Povodom svetkovine svetog Mihovila i Dana grada Šibenika, u ponedjeljak 26. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku održana je svečana sjednica Gradskog vijeća.U nazočnosti brojnih uzvanika i predstavnika civilnih vlasti iz Grada i Županije te brojnih uzvanika iz Crkve, svečanu sjednicu Gradskog vijeća otvorio je predsjednik Ivica Poljičak. Nakon pozdravnih govora i čestitki uslijedila je dodjela plaketa i godišnjih nagrada grada Šibenika zaslužnim pojedincima i ustanovama. Nagradu grada Šibenika za poseban doprinos u promicanju kulture i za otvorenje Muzeja sv.

Frane, dobio je samostan sv.

Frane. Nagradu je u ime samostana primio gvardijan fra Ivan Bradarić. Uzvanicima su se obratili i biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas.- Kad nešto tako dugo traje, onda mora da vrijedi. A ako tako dugo traje, onda mora i da je čuvano, a sv. Mihovil je čuvar ovoga grada. Kroz ovih 950 godina nije bilo uvijek lako, ali ako smo do danas sačuvali sve šibenske vrijednosti, onda je to veliko ohrabrenje za one koji će ih čuvati idućih 950 godina – poručio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Gvardijan, fra Ivan Bradarić prima nagradu Grada u ime samostana sv. Frane

Branko Lovrić Caparin, član našeg uredničkog vijeća, prima nagradu Grada Šibenika za dugogodišnji uspješni rad na području likovne kulture Prigodne stihove izgovorio je biskup u miru Ante Ivas: Krešimir, Martin, Tavelić, Vrančić Juraj, Nikola, Jakov i Klara Ti i ja i mi Mrtvi i živi, svi Šibenik Mihovil na tvrđavi I Gospa od plača U kamenu katedrala U vodi slap i buk U moru pučina i škoj

U kalama pjesme poj U Hrvatskoj mati i dom Šibenik, grad moj Volim te grade ponosnih ljudi Volim te grade čudesne čudi Ma gdje da bio uvijek sam tvoj Nek’ Bog te i Gospa čuva Mihovil i Jakov O, grade moj Vivat, crescat, floreat Neka živi, neka raste, neka cvjeta.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 27

27 7.2.2017. 23:23:41

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Molitva mladih ŠIBENSKE BISKUPIJE za Grad i Biskupiju

sve što Bog čini prikladno je u svoje vrijeme Tradicionalno okupljanje mladih prigodom blagdana svetog Mihovila zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije upriličeno je u katedrali svetog Jakova u petak 23. rujna. Misno slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. U homiliji mladima je poručio kako je u životu uvijek važno otkrivati volju Božju.

“Ako sebe stavimo u prvi plan i nastojimo sve sebi podrediti, bojim se da nećemo čuti što nam Isus govori. Lako možemo zamijeniti uloge, pa sve po svoju i onda sve ode u krivo.

Kao čovjek koji bi išao cestom ne gledajući nikakve znakove.

Takvo putovanje neće dovesti do cilja. Neće imati smisla.

Postat će uzaludno!”, poručio je biskup Rogić. Potom se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige Propovjednika. Kako je naglasio, sve što Bog čini pri-

28

kladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.

Sve ima svoje vrijeme. Vrijeme mladosti, vrijeme dozrijevanja, vrijeme kad dadete najbolje od sebe, vrijeme starenja, vrijeme smiraja. Sve u svoje vrijeme! Biti star kad si mlad – naopako. Glumiti mladost u kasnijoj dobi – smiješno! Ne valja pobrkati uloge, vrijeme. Treba svakom trenutku pokloniti potpunu pažnju i biti u onome čega si se dohvatio. Tada sve ima smisla, sve ima cilj. Bog ništa ne radi besmisleno i uzaludno. Kod Gospodina sve nas nekud vodi, samo je umijeće koje se iskustvom stiče – čitati znakove vremena, otkrivati Božje planove, Božje stope u svom životu, poručio je biskup Ro-

gić mladima. Čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja. Usporedio bih to s jednim doživljajem. U ruke mi je došla knjiga: “Hrvatska iz zraka”. Puno fotografija, a sve napravljene s velike visine. Koje ljepote, ne možeš se nagledati. Ali dok ti netko ne pokaže, dok netko to iz visine nije uslikao, bilo je ne vidljivo. Postoji, tu je oko nas, ali mi to ne možemo vidjeti, doživjeti. Puno puta je tako i s našim životom. Dok ga ne promotrimo malo objektivnije, kao iz daljine, kao iz visine, malo s udaljenosti, malo očima nekog drugog, puno će nam ljepota ostati skriveno. Ljepota i budućnost grada njegovi su ljudi, posebno njegova mladost! Otkrijte tko je Isus za vas i što vam u životu znači! – svaki dan ga ‘lajkajte’ – stupite u kontakt s njim! Život dobiva svoju sliku, svoj smisao, a svaki posao koji budete činili bit će ugrađen u konačni uspjeh i puninu života, poručio je u homiliji šibenski biskup. Nakon misnog slavlja mladi su u procesiji s upaljenim svijećama, predvođeni Katoličkim skautima, prošli ulicama Šibenika.

Molitva za Grad i Biskupiju bila je na tvrđavi svetog Mihovila, podno koje je nastao grad Šibenik. Nakon izrečenih molitava i pjesama molitva je zaključena blagoslovom biskupa Rogića.

Misno slavlje organiziralo je Povjerenstvo za pastoral mladih Šibenske biskupije i povjernenik don Gabrijel Jagarinec. Slavlje i molitvu na tvrđavi pjevanjem su animirali združeni sastavi, Vis Audentes i Vis Agnus Dei iz župe Svetog Petra – Vidici.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 28

7.2.2017. 23:23:44

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

U sklopu priprave za svetkovinu svetog Mihovila zaštinika grada Šibenika i Šibenske biskupije u nedjelju, 25. rujna, u katedrali sv. Jakova, održan je trinaestu godinu za redom Mihovil fest – Večer duhovne šansone. Ove godine nastupili su: Pivači svetog Jakova, Vis Agnus Dei, Laudantes, ŽVS Adeodate, Vis David i Vis Audentes, te pjevač Alen Hržica.

Koncert je započeo nastupom Pivača svetog Jakova i izvedbom Himna svetom Mihovilu. Pivači svetog Jakova izveli su premijerno pjesmu „I dade nam pastira“ za koju je tekst napisao Rade Koštan, a pjesma je posvećena dolasku novog biskupa u Šibenik. Na kraju programa obratio se šibenski biskup Tomislav Rogić koji je pjevačima zahvalio na večeri ispunjenoj glazbom i molitvom.

U sklopu priprave za svetkovinu sv.

Mihovila, djeca iz vjerskih odjeljenja dječjih vrtića Brat sunce, Vidici, Ciciban, Kućica i Blažena Hozana posjetila su u petak, 23. rujna katedralu sv. Jakova i susrela se sa šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem. Tim susretom nazvanim “Mali Mihovil” željelo se i najmlađe Šibenčane uključiti u proslavu dana Grada i Biskupije.

Biskup Rogić djeci je govorio o sv.

Mihovilu kao čuvaru grada Šibenika i Šibenske biskupije. Istaknuo je i važnost molitve anđelima čuvarima, te su svi zajedno izmolili molitvu “Anđele čuvaru mili”. Svako dijete je dobilo i sličicu svetog Mihovila.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 29

29 7.2.2017. 23:23:49

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Proglašenje pobjednika nagradnog natječaja “Mihovilu i gradu na dar” koji je organizirao Katehetski ured Šibenske biskupije bilo je upriličeno u prostorijama Katoličke osnovne škole u utorak, 27. rujna.

Na natječaj je pristiglo više od 100 dječjih likovnih i literarnih radova. Natječaj je izazvao veliko zanimanje učenika i njihovih mentora s područja cijelog grada i šire, kazala je predstojnica Katehetskog ureda Šibenske biskupije, sestra Jakica Vuco koja je i vodila program proglašenja pobjednika.

U kategoriji Gupni rad vrtićkih skupina, prvo i drugo mjesto osvojio je DV Brat Sunce.

Treće mjesto pripalo je DV Blažena Hozana. U kategoriji Pojedinačni rad djece vrtićkog uzrasta prvo mjesto osvojili su Dora Šupe i Toma Mezin - DV Vidici, drugo Tjaša Barišić – DV Brat Sunce, a treće Eva Maria Kalpić- DV Pčelica.

Radovi učenika razredne nastave ocjenjeni su: prvo mjesto Ana Marić- Katolička OŠ, drugo Eva Zanarin- OŠ Jurja Šižgorića i treće Marta ViljacOŠ Jurja Šižgorića. U kategoriji Radovi učenika predmetne nastave: prvo mjesto Marija Smolić- Katolička OŠ, drugo Gabriela Mijić- OŠ Petra Krešimira IV., treće Laura Jurin – OŠ Vidici.

U kategoriji Literarni radovi učenika osnovnih škola prvo mjesto osvojila je Lucija Marija Bilić – OŠ Tin Ujević, drugo Ivano Reskušić - OŠ Tina Ujevića, treće Roko Ban – OŠ Jurja Šižgorića.

Učenici i učenice koji pohađaju župnu katehezu u župi sv.

30

Proglašeni pobjednici natječaja “Mihovilu i gradu na dar”

Jakova zajednički su napravili triptih o sv. Mihovilu te su osvojili prvu nagradu u svojoj kategoriji, dok je druga pripala učenicima Župe Gospa van Grada. U kategodiji srednjih škola nagradu su dobile Sandra Kapitanović, Doris La Mazza i Ana Makelja, učenice Tehničke škole Posebnu nagradu za originalnost dobila je učenica Mirna Gović – OŠ Jurja Šižgorića.

Svi koji su osvojili 1., 2. ili 3. mjesto dobili su prigodne da-

rove, a najbolji će s najuspješnijim učenicima vjeronaučne olimpijade imati mogućnost biti na nagradnom jednodnevnom izletu, zaključila je i obećala s. Jakica Vuco.

Na dodjeli nagrada bio je i biskup Tomislav Rogić koji je pozdravio i pohvalio svaki rad, svako dijete, svaku mamu i tatu i sve koji su sudjelovali i došli na proglašenje. Sveti Mihovil će nas štititi i znati sačuvati ako mu se obratimo, kazao je biskup Rogić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 30

7.2.2017. 23:23:53

ječaja

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U KATEDRALI Službom svjetla otvorena svetkovina svetog Mihovila Proslava Sv. Mihovila arhanđela, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije otvorena je Službom svjetla i pjevanim Povečerjem u katedrali svetog Jakova u srijedu, 28. rujna. Obrede je predvodio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Na slavlju su uz šibenskog biskupa Tomislava Rogića sudjelovali: splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, dubrovački biskup Mate Uzinić, kotorski biskup Ilija Janjić i hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk.

Nakon pozdravnih riječi biskupa Tomislava Rogića i Službe riječi prigodnu homilju imao je župnik u Ražinama i dekan Ražinskog dekanata don Ivica Boko koji je svetog Mihovila predstavio kao predvodnika i zaštitnika u borbi protiv zla i Sotone. Potom je kroz nekoliko načela ukazao kako na evanđeoski način voditi duhovnu borbu protiv zla.

Kao prvo naglasio je kako je potrebno imati ljubav prema Isusu u Presvetoj Euharistiji. Molitva je važna u životu svakog kršćanina, posebno u vrijeme duhovnih borbi.

Najpovlašteniji oblik molitve je svakako molitva u ozračju Euharistijskog otajstva. U prvom redu je to euharistijsko slavlje tj. Sv. Misa, poručio je vlč. Boko. Potom je istaknuo važnost ispovijedi. Bez redovite ispovijedi teško možemo napredovati na putu svetosti i biti ustrajni u duhovnim borbama. Zato je važno ne samo redovito se ispovijedati, nego se toplo preporuča svima onima koji žele napredovati u duhovnom životu da imaju redovitog

SVETI MIHOVIL - PREDVODNIK I ZAŠTITNIK U BORBI PROTIV ZLA I SOTONE ispovjednika. Kod ispovijedi ne primamo samo oproštenje od grijeha, nego preko ovog sakramenta dobivamo i duhovnu snagu za borbu protiv grijeha.

Kao treću stvar u duhovnim borbama propovijednik je naglasio zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Demoni i zlodusi se boje Marije, i zato je važno njegovati pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, a posebno prigodom duhovnih borbi. Pri tom trebamo uvijek biti svjesni da Marija nije božanstvo nego stvorenje, ali najuzvišenije stvorenje. Ona je Kraljica Neba i zemlje. Nužno je njegovati poslušnost prema sv. Ocu Papi i Crkvenom Učiteljstvu. U današnjem vremenu Crkvi je jako potrebno jedinstvo i što prije budemo toga svjesni to će biti bolje. Ako će neprijatelji Crkve udariti na jedinstvo Crkve, svakako će udariti najprije na samog Papu i papinstvo.

Papa je vidljivi znak jedinstva

Crkve i u Kristovo ime on je čuvar tog jedinstva.

I kao posljednje don Ivica Boko preporučio je ostvarivati nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Bez ljubavi prema bližnjemu nikoga ne možemo promjeniti, pa ni neprijatelje Boga i Crkve. Tko nije osjetio Božju ljubav teško će se promijeniti. Mi kršćani danas smo oni preko kojih Bog želi posredovati svoju ljubav prema drugima. Ova ljubav prema bližnjima ponekad zahtijeva umanjivanje našeg vlastitoga

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 31

31 7.2.2017. 23:23:58

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ega tj. detronizaciju našeg ja u našem životu u odnosu prema drugima – i to je možda najteže područje duhovne borbe, zato nas na tom području Đavao najčešće udara.

Kao zaključak naglsio je kako u duhovnoj borbi mržnja mora biti isključena. Tako da kad raspravljamo npr. s našim ideološkim neprijateljima mržnja mora biti isključena. Mi

trebamo braniti svoja načela i boriti se protiv krivovjerja, ali naše ideološke neprijatelje moramo voljeti, jer svaki oblik naše mržnje u raspravi prema njima kod njih blokira moguću promjenu stava. Samo ljubav može promjeniti nekoga, zato uvijek raspravu s ideološkim neprijateljima moramo voditi odlučno, ali s ljubavlju prema njima. Znam da to nije uvijek lako, ali jedino je put istinske ljubavi - kršćanski put tj. Isusov put, zaključio je don Ivica Boko koji je vjernike pozvao na molitvu svetom Mihovilu.

Nakon homilije članovi novoosnovanog odreda katoličkih skauta “Sveti Mihovil” koji djeluje pri katedralnoj župi u Šibeniku položili su prisegu.

Obećali su vjernost Bogu, Crkvi i Domovini.

SV. MIHOVIL PROSLAVLJEN U VUKŠIĆU IZVOR: franjevci-split.hr U crkvi sv. Mihovila u Vukšiću župa Lišane svečano je proslavila svoga nebeskog zaštitnika, sv. Mihovila. Euharistijsko slavlje predslavio je župnik fra Luka Banić, a u koncelebraciji su sudjelovali fra Josip Grgić, fra Ivan Šimunac i fra Branimir Šegota. “Danas slavimo blagdan trojice arkanđela, Rafaela, Mihaela i Gabrijela.

Ime Mihael znači ‘tko je kao Bog’. On je branitelj čovjeka. On je zaštitnik, anđeo čuvar koji nas smješta blizu Bogu. Mihael nam upućuje pitanje koje nas ne ostavlja na miru: ‘Tko je kao Bog?’. Samo klanjajući se Bogu bit ćemo doista osobe, postat ćemo sposobni ljudski međusobno živjeti. Arkanđeli nas pozivaju na obraćenje, na zalaganje, na poslanje sve do davanja vlastitoga života “ - rekao je između ostalog u propovijedi fra Luka Banić. Euharistijsko slavlje uljepšao je mješoviti crkveni zbor iz Vukšića sa svojim čuvenim pučkim crkvenim pjevanjem “vukšićke mise” za koju su dobili velike pohvale, jer su sačuvali tu kulturnu baštinu. Nakon mise vjernici su položili cvijeće i zapalili svijeće na grobove svojih pokojnika, osobito se sjeća32

jući onih ubijenih u Domovinskom ratu. Naime, dva dana prije blagdana sv. Mihovila, 27. 09.

1991., pobunjeni Srbi kombiniranim tenkovsko-pješačkim napadom uz žestoko granatiranje slomili su otpor hrabrih hrvatskih branitelja.

Vukšićki branitelji s cjelokupnim stanovništvom napustili su svoja vjekovna ognjišta. Tijekom okupacije srpski zlikovci zapalili su cijelo selo, župnu crkvu sv. Mihovila, dvije crkve sv. Kate i ubili devet nevinih ljudi, mahom starije dobi. Župna crkva obnovljena je 1996., a nova zvona postavljena su 2008. g.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 32

7.2.2017. 23:24:01

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

SLAVLJE SV. MIHOVILA U KIJEVU IZVOR: franjevci-split.hr U crkvi sv. Mihovila u Vukšiću župa Lišane svečano je proslavila svoga nebeskog zaštitnika, sv. Mihovila. Euharistijsko slavlje predslavio je župnik fra Luka Banić, a u koncelebraciji su sudjelovali fra Josip Grgić, fra Ivan Šimunac i fra Branimir Šegota.

“Danas slavimo blagdan trojice arkanđela, Rafaela, Mihaela i Gabrijela. Ime Mihael znači ‘tko je kao Bog’. On je branitelj čovjeka. On je zaštitnik, anđeo čuvar koji nas smješta blizu Bogu. Mihael nam upućuje pitanje koje nas ne ostavlja na miru: ‘Tko je kao Bog?’. Samo klanjajući se Bogu bit ćemo doista osobe, postat ćemo sposobni ljudski međusobno živjeti. Arkanđeli nas pozivaju na obraćenje, na zalaganje, na poslanje sve do davanja vlastitoga života “ - rekao je između ostalog u propovijedi fra Luka Banić.

Euharistijsko slavlje uljepšao je mješoviti crkveni zbor iz Vukšića sa svojim čuvenim pučkim crkvenim pjevanjem “vukšićke mise” za koju su dobili velike pohvale, jer su sačuvali tu kulturnu baštinu. Nakon mise vjernici su položili cvijeće i zapalili svijeće na gro-

bove svojih pokojnika, osobito se sjećajući onih ubijenih u Domovinskom ratu. Naime, dva dana prije blagdana sv.

Mihovila, 27. 09. 1991., pobunjeni Srbi kombiniranim tenkovsko-pješačkim napadom uz žestoko granatiranje slomili su otpor hrabrih hrvatskih branitelja. Vukšićki branitelji

s cjelokupnim stanovništvom napustili su svoja vjekovna ognjišta. Tijekom okupacije srpski zlikovci zapalili su cijelo selo, župnu crkvu sv. Mihovila, dvije crkve sv. Kate i ubili devet nevinih ljudi, mahom starije dobi. Župna crkva obnovljena je 1996., a nova zvona postavljena su 2008. g.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 33

33 7.2.2017. 23:24:03

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SREDIŠNJA PROSLAVA ZAŠTITNIKA ŠIBENIKA I ŠIBENSKE BISKUPIJE SV. MIHOVILA

pobune protiv Boga ujedno su i pobune protiv čovjeka Svetkovina svetog Mihovila, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije proslavljena je jutros na trgu pred šibenskom katedralom. Svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je umirovljeni gospićko senjski biskup Mile Bogović. Uz predvoditelja koncelebrirali su: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, splitsko makarski nadbiskup Marin Barišić, biskupi hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk, dubrovački Mate Uzinić, umirovljeni šibenski Ante Ivas, te biskup domaćin Tomislav Rogić.

Slavlje je započelo pozdravnim riječima biskupa domaćina Tomislava Rogića. Naglasio je kako Gospodin čuva Šibenik proteklih devetsto i pedeset godina. Mihovil nad 34

njim bdije, molitve skuplja i Bogu predaje. Neka Gospodin izlije milost na graditelje i čuvare Šibenika. Trud im nagradi, a molitve usliši.

U homilji biskup Bogović ukazao je kako je sveti Mihovil moćan zaštitnik i uzor vjernicima.

Upozorio je na laž, oholost i izdaju kao tri najveće pobune protiv Boga. Prvo se osvrnuo na oholost. ----Mihovil se dobro postavio kada se dogodila prva pobuna. On prihvaća red koji je Bog stvorio, prihvaća sa zahvalnošću sve čime ga je Bog obdario, zahvalan mu je i u svemu želi ostati u skladu s voljom Božjom. Pobune protiv Boga događaju se i u naše vrijeme, zato je itekako korisno da vidimo kako se ponio Mihovil Arkanđeo. Kako se postavio, kaže njegovo ime: Tko je kao Bog: mi-ha- el?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 34

7.2.2017. 23:24:07

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Sve je nastalo i opstoji voljom Božjom i otrgnuti se od te volje znači prekinuti vezu sa svojim izvorom, znači pad – naglasio je biskup Bogović.

-Stvaranjem čovjeka dogodila se sljedeća pobuna i bit će ih još mnogo. Na zemlji je uz neprihvaćanje Božje volje dodana i laž ili pobuna protiv istine.

Kako bi zaveo čovjeka, Sotona obećava i ono što ne može i ne želi ispuniti. Pod krinkom uzdizanja čovjeka ide se na njegovo ponižavanje. Zbog obećanja koje sadrži, laž je moćno sredstvo zavođenja, tako da se ljudi teško odupru toj napasti. U novom vijeku ljudi su izborili i pravo na laž.

Zapravo istina i ne postoji, ona se mijenja - ona je varljiva, relativna. Ona nije mjerilo, nego je mjerodavan zakon koji može slijediti revolucionarnu, a ne objektivnu istinu. A laž je predvorje nasilja i rata. Sjećamo se kakve su sve laži stizale do naših ušiju osamdesetih godina; one su bile prethodnica topova i tenkova. Laž je sveprisutna. Jedan mi se ovih dana potužio kako su mu naredili da napusti politiku ako ne podnosi laži.

Kao treću pobunu biskup Bogović ukazao je na izdaju.

Dok je Isus kao čovjek učinio najuzvišeniji korak za čovjeka kada je predao svoje tijelo i prolio svoju krv za njega, doživio najružniji postupak bliskog suradnika: prodaja, prodaja za novce. Što ćete mi dati i ja ću vam ga izdati - reče Juda.

Nije tu riječ o predavanju krivca u ruke pravde, nego izdavanje „krvi nedužne” u ruke zlotvora. To je Juda znao, a poslije i priznao. Raznovrsnih

izdaja bit će u povijesti mnogo; mnoge su naplaćivane i nagrađivane. To se posebno događa kod promjena političkih sustava, kada se pretrčava u krug pobjednika napuštajući prijatelje i dobročinitelje.

Jedan naš gospićki aforističar zgodno napisa: Ja danas - ja sutra: bojim se da se ta dva ne potuku.

Sve tri vrste pobune protiv Boga ujedno su i pobune protiv čovjeka. Oholost, laž i izdaja tri su razorne bombe s koji-

ma se ljudi poigravaju, a one ugrožavaju pojedinca, društvo i cijeli svijet. Nije tek slučajno prvom pobunjeniku protiv Boga dano ime Lucifer, svjetlonoša; onaj koji je na čelu, vodi, ali može lako i zavesti.

Ne može zavesti ljude onaj koji je na kraju kolone. Vođe naroda, učitelji i pismoznanci pobunile se protiv Isusa. Moglo bi se reći da su iz sličnih krugova dolazili i dolaze glasovi pobune protiv Boga, naglasio je biskup Mile Bogović.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 35

35 7.2.2017. 23:24:12

Nije teško pronaći primjere nesreća za čovječanstvo koje su prouzročile oholost i ljudska taština. Veliki i moćni nerijetko isprobavaju svoje nedomišljene projekte na malima i slabima. Nije teško pronaći primjere gdje je laž bila uvod u nasilja. Prije domovinskog rata k nama su dolazile knjige pune laži a za njima su već kretali topovi i tenkovi. Nije teško i u našim sredinama uočiti izdajničke glasove da bi se dobio novac i karijera. Opasno je kada se rastajemo sami od sebe, na što upozorava jedan naš duhovni pisac. Djelo je zloga kada se oholost prevodi kao ponos koji se može nasljedovati, kada se laž prihvati kao legitimno sredstvo u snalaženju ili političkom nadmetanju, kada se prihvati kao sastavni dio nacionalnog folklora. Dakako, najopasnije je kada sebi neka osoba ili ideologija prisvoji pravo koje Bogu pripada - da može krojiti kriterije istine, morala i pravde prema svojim prohtjevima i ideološkim usmjerenjima, poručio je između ostaloga biskup Mile Bogović.

Tko je kao Bog?! upućuje nam i danas sv. Mihovil, onaj čiji je kip i na zidinama grada i na ovoj katedrali. Itekako nam svima može biti uzor vjernosti Bogu, Kristu i čovjeku. Šibeniče, slavni hrvatski i Krešimirov grade, čestitamo ti dan tvoga zaštitnika! Čestitamo ti na koracima kojima si kroz 950 godina koračao pod zaštitom Božjega glasnika, sv. Mihovila, predvođen svojim biskupima sve tamo od prvoga, Martina Rabljanina iz 1298. do onih našega vremena: Ćirila 36

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 36

7.2.2017. 23:24:21

Poljičanina, Josipa Bračaninina, Pažana Srećka i Antona, Ante Vodičanina koji je ove godine na blagdan sv. Jakova u ovom veličanstvenom zdanju predao biskupski pastirski štap Tomislavu Senjaninu, koji je došao s prostora slomljene katedre sv. Jakova u Krbavi na čvrstu katedru istoga apostola u ovom gradu i biskupiji. Šibeniče, želimo ti da onom odanošću kreneš u budućnost kojom su tvoji vjerni sinovi i kćeri danas koračali tvojim ulicama, s pjesmom i molitvom na ustima i s vjerničkim usklikom u srcu: mi-ha-el: Tko je kao Bog?!, zaključio je homiliju biskup Mile Bogović.

Proslava nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije tradicionalno je okupila velik broj vjernika iz svih dijelova Biskupije. Uz predstavnike župa Šibenske biskupije u ophodu starim dijelom grada i rivom, sudjelovale su i brojne civilne udruge, škole, vrtići, kulturno umjetnička društva. Županiju Šibensko-kninsku predstavljao je župan Goran Pauk. U slavlju su sudjelovali i predstavnici gradskih vlasti: gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnici Danijel Mileta i Nikica Penđer.

Srebreni lik sv. Mihovila tradicionalno u ophodu nosili su redarstvenici Policijske uprave Šibensko-kninske. Slavlje i procesiju pjevanjem je uzveličao mješoviti zbor sastavljen od više župnih zborova, pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra, te uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina.

Procesiju je animirao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 37

37 7.2.2017. 23:24:30

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE DUHOVNA OBNOVA U ŽUPI NJIVICE

Bog Je ljubav Svećenik Mariborske nadbiskupije vlč. Toni Kmet,u utorak i srijedu 4. i 5. listopada, održao je duhovnu obnovu „Bog Je ljubav“ u crkvi svetog Leopolda, u župi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Šibeniku. Velikom broju okupljenih vjernika među kojima je bilo

i onih iz Zadarske i Splitsko makarske nadbiskupije govorio je o nužnosti otvorenosti Božjoj ljubavi. Sve je pozvao da predaju život Isusu.

Tijekom duhovne obnove vlč. Kmet govorio je o Božjoj ljubavi. Kazao je kako je potrebno upoznati Božju ljubav,

potom je prihvatiti i naposljetku kroz prizmu Božje ljubavi pronaći osobni put i polsnaje.

Vjernicima je približio opasnosti koje dolaze od okultizma i magije. Sve je pozvao na život sa Bogom i na prestanak robovanja grijehu. Naglasio je kako postoje duhovne sile zla, ali one čovjeku ako je uz Boga ne mogu ništa. Ne treba nas biti strah od zla, samo treba biti predan u Isusove ruke i zlo ne može nauditi čovjeku.

Zlo se boji čovjeka predana Bogu. Nismo ni svjesni koliko smo već snažni u Bogu koji je u nama po sakramentima.

Ukazao je na Blaženu Djevicu Mariju kao pomoćnicu vjernicima u prevladavanju grijeha i životnih poteškoća. Naglasio je i važnost poslušnosti u Crkvi. Kroz poslušnost biskupima i ostalim crkvenim autoritetima zadobivaju se brojne milosti od Gospodina.

Župnik župe Pohođenja blažene djevice Marije – Njivice don Oleg Petrović kazao je kako osnovni pastoral u vremenu sekularizacije nije dovoljan, te duhovne obnove koje se redovito u župi organiziraju dva puta godišnje daju značajne duhovne plodove. Duhovne obnove potiču osobe koje imaju sakramente a nemaju redovit vjerski život da se vrate u okrilje župne zajednice, kazao je župnik Petrović, koji je naglasio kako nakon svake obnove ima po nekoliko vjernika koji se vrate vjerskom životu. Istaknuo je primjere vjernika koji se nisu ispovjedili i pričestili po tridesetak godina, a nakon milosti koju su zadobili sudjelujući na obnovama vratili su se Gospodinu.

38

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 38

7.2.2017. 23:24:36

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE županijsko stručno vijeće u katoličkoj osnovnoj školi

Komunikacija s djecom s teškoćama u razvoju IZVOR: katehetski-si.com.hr Prvo županijsko stručno vijeće u školskoj godini 2016./2017. održano je u srijedu, 5. listopada 2016. godine s početkom u 16 h u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Tema skupa namijenjena vjeroučiteljima osnovnih i srednjih škola Šibenske biskupije bila je Komunikacija s djecom s teškoćama u razvoju.

Skup je započeo molitvenim pozdravom biskupa Tomislava Rogića nakon kojega su vjeroučitelji Dragan Miličević i Mario Preden iznijeli izvješće s katehetske ljetne škole u Splitu.

Uslijedilo je predavanje defektologinje Helene Grubišić koja nas je sve podsjetila da živimo zajedno s razlikama. U prvom dijelu izlaganja koje je bilo vrlo poticajno defektologinja je objasnila pojam, definiciju i oblike komunikacije. Komunikacija je proces zamjene informacija preko dogovorenog sistema znakova. Postoji ver-

balna i neverbalna komunikacija. Poseban naglasak bio je na suradnji s roditeljima djece s teškoćama u razvoju, poznavanja učenika te njihovim teškoćama. U nastavku smo vidjeli koje su specifične teškoće učenja, vrste i učestalost teškoća. Defektologinja je istaknula važnost vještine komunikacije kod vjeroučitelja i sve nas potaknula na iskrenost i pravednost prema djeci s teškoćama u razvoju.

Smisao je potaknuti osobu da spozna svoje ponašanje ili greške i ispravi ih. Negativne rečenice ne postižu promjenu, djecu s teškoćama u razvoju

treba pohvaliti i poticati.

Na završetku skupa predstojnica katehetskog uredu s.

Jakica Vuco upoznala nas je s daljnjim aktivnostima u školskoj godini 2016./2017. Županijsko stručno vijeće završilo je molitvom i kratkim druženjem nakon kojeg smo se razišli obogaćeni novim saznanjima o komunikaciji s djecom s teškoćama u razvoju.

Ovim putem se zahvaljujemo defektologinji Heleni Grubišić na prenesenom znanju i iskustvu rada s djecom s teškoćama u razvoju.

Domagoj Jurković, vjeroučitelj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 39

39 7.2.2017. 23:24:38

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Biskup iz Tanzanije posjetio dominikanke u Šibeniku IZVOR: dominikanke.org U srijedu, 12. listopada, dan nam je započeo sv. misom koju su predslavili pomoćni biskup Prosper Baltazar Lyimo iz Tanzanije, p. Josaphat Mosha i p.

Paul Karim, župnik u Mandalini, župi kojoj mi sada pripadamo. Pater Paul ima svako jutro sv. misu u 6.15 u našoj kućnoj kapeli, ali danas nam je bila posebna. Biskup je došao posjetiti svoju braću pa smo imale

čast da je i nas posjetio. Pater Josaphat je provincijal družbe Duha Svetoga koja ima svoje sjedište u Podvinju i rekao je da mu je drago što nam p.

Paul dolazi. Družba Duha Svetoga - spiritanci broji više od tri tisuće članova, a utemeljena je 1703. god. Njihove misije razasute su po cijelom svijetu, a uz mnoge druge različite službe posvetili su se radu sa siromasima te na onim mjestima gdje je Crkvi teško naći svećenike.

Pater Paul je vro drag, jednostavan, voli se šaliti i najdraže mu je reći: „mi Hrvati“. Tako je i na kraju sv. mise sam započeo našu hrvatsku marijansku pjesmu Zdravo Djevo. Biskup nas je pozvao u Tanzaniju, a mi bismo se rado odazvale da nas ima više! Molio je da molimo za njih, a on će za nas i naša nova zvanja! Kratko su razgledali kuću i vrtić, s nama zajedno doručkovali i fotografirali se.

Svečano zavjetovanje fra Kristijana Radasa IZVOR: zupa-vodice.hr U četvrtak, 22. listopada 2016., u crkvi Gospe Sinjske u Sinju za vrijeme euharistijskog slavlja u 17:30 sati u ruke provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, fra Joška Kodžomana, svečane redovničke-vječne zavjete položio je naš župljanin fra Kristian Radas.

Uz njega zavjete su položili još sedmero njegove subraće: fra Ivan Marija Đuzel (Imotski), fra Ivan Grubišić (Trilj), fra Jerko Kolovrat (Imotski), fra Mario Lemo (Nevest), fra Dejan Međugorac (Knin), fra Ante Prološčić (Klis), fra Toni Šimunović Erpušina (Otok).Na slavlju zavjetovanja, uz mnoštvo svećenika sudjelovali su roditelji, braća i sestre, rodbina prijatelji i kolege studenti, a iz naše župe, uz župnika i don Ivana Čolaka, sudjelovalo je dvadesetak vjernika i župljana. Našem fra Kristijanu i njegovim roditeljima i obitelji, od srca čestitamo u ime naše župe i svih vjernika i župljana. Preporučimo ga i nadalje u naše molitve Gospodinu, da ga i nadalje prati svojim blagoslovom i milosrđem na putu redovništva i svećenstva 40

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 40

7.2.2017. 23:24:40

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVA MISIJSKOG DANA U ŽUPI BILICE IZVOR: franjevci-split.hr U Jubilarnoj godini milosrđa, naša Župa Uznesenja Marijina u Bilicama slavi svoju 50-u obljetnicu osnivanja, a posebno ove nedjelje, 23. listopada 2016., slavi i 90-u obljetnicu Svjetskog misijskog dana.

Milosrđe kao most između Neba i zemlje, Boga i čvojeka, svoje lice naročito pokazuje „tamo gdje palme cvatu“; gdje naši misionari govore svijetu „ovdje kraljuje Gospodin Bog“.

I naš je župnik, fra Ante Vukušić, misionar na djelu. Proveo je u Africi (DR Kongo) vrijeme od 1980. do 1997. godine.

Svoju misiju, sedamnaest godina života i rada, kao i brojne događaje opisao je u knjizi „Stopama misionara u Africi“.

Danas nas je na nedjeljnoj misi, uz čitanje poruke pape Franje za svjetski misijski dan, uveo u pravo misijsko raspoloženje.

Svjetski misijski dan pokrenulo je Papinsko djelo za širenje vjere, a odobrio papa Pio XI. godine 1926.Papa je ove jubilarne devedesete godine slavljenja misijskog dana posebno istaknuo kako milosnu ljubav najbolje svjedoče muš-

MISIJSKA IZLOŽBA U ŽUPI BILICE karci i žene svih životnih dobi, ili čitave obitelji, koje ostvaruju svoj misijski poziv u raznim oblicima: od izravnog naviještanja Evanđelja do karitativne, obrazovne, zdravstvene, socijalne i druge službe.

U prigodi 90-e obljetnice Svjetskog misijskog dana papa Franjo nas dalje poučava kako Bog želi da se svi ljudi spase. Stoga trebamo „izlaziti kao učenici misionari, svaki

velikodušno ulažući svoje talente, kreativnost, mudrost i iskustvo, kako bi se donijelo poruku Božje nježnosti i suosjećanja čitavoj ljudskoj obitelji”.

Preko mise podno oltara u našoj župnoj Crkvi danas su izloženi misijski predmeti: razni suveniri i umjetnine koje živo svjedoče o kulturi tamošnjeg naroda. Poslije jutarnje nedjeljne mise u dvorani Du-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 41

41 7.2.2017. 23:24:43

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE hovnog centra župljani su imali priliku pogledati izložbu misijskih stvari i predmeta karakterističnih za afrički narod i podnevlje. Predmeti iz svakodnevne uporabe (svijećnjaci, posuđe i dr.), te umjetnine, izrađeni su od slonovače, crnog afričkog drva ebanovine, a slike su izrađene lijepljenjem listova stabala banane na paprinatoj ili platnenoj podlozi.

Slike vjerno prikazuju pejzaž i uobičajene situacije iz afričke svakodnevnice. Posebno se istakla slika Majke Božje „Notre Dame de Kibeho“, kao tamopute žene, savršenih crta lica, u bijeloj haljini, s plavim plaštem, sklopljenih ruku koje obavija krunica.

Na „misijskoj izložbi“ u našoj župi, mogla se kupiti i knjiga

našeg župnika fra Ante Vukušića: „Stopama misionara u Africi“. Prihod nastao prodajom knjige, jednako kao i današnja milostinja, namijenjen je za financiranje misija.

Osim „afričke“ izložbe, danas su u Duhovnom centru izlagali svoje radove i oni najmlađi.

Djeca su likovno radila pod vodstvom naše župljanke, akademske kiparice Milene Mikulandra.

Njihovi „mali“ radovi prikazuju plakate i ideje na temu 50-e obljetnice naše župe, te pejzaže , odnosno prirodne ljepote ovog krajolika.

Velik je broj naših župljana došao pogledati misijsku (i dječju) izložbu, na kojoj smo, uz druženje, ponešto i naučili, te se i duhovno obogatili.

Fra Ante Vukušić, proveo je u Africi (DR Kongo) vrijeme od 1980. do 1997., godine. Svoju misiju, sedamnaest godina života i rada, kao i brojne događaje opisao je u knjizi „Stopama misionara u Africi“.

MISIJSKA NEDJELJA U ŽUPI VAROŠ

OČE NAŠ NA JEZIKU PLEMENA KONGA IZVOR: franjevci-split.hr Poziv širenja Radosne vijesti u svakom vremenu, a posebno u ovoj godini Milosrđa upućen je svim ljudima dobre volje, pa je tako i ove godine naša župa u nedjelju, 23.listopada 2016., slavila svetu misu povodom Svjetskog dana misija, koji se u svijetu uvijek slavi predzadnju nedjelju mjeseca listopada. Na početku smo u svečanoj procesiji ušli u Crkvu, odjeveni u nošnje naroda Afrike i robu naših misionara koji svojim životom ukazuju na živo djelo mi42

sionarskog služenja i navještanja riječi Božje u raznim krajevima svijeta. Fra Kristian je na početku svete mise istaknuo kako biti misionar ne znači kako često zamišljamo samo ići u daleke zemlje Afrike, Azije i cijeloga svijeta kako bi drugima navijestili Krista, već kako je prvo mjesto našeg misionarskog djelovanja upravo mjesto i ljudi gdje živimo, naša obitelj, prijatelji, naše društvo, posao gdje radimo i da tu najviše možemo doprinijeti i svijedočiti da smo Božji i da smo od Boga poslani jer to riječ „misija, misionar“ i znači, „biti poslan, imati poslanje,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 42

7.2.2017. 23:25:12

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE zadaću“ , a to ne možemo ako sami nismo primili Riječ Božju i ne živimo je u svojim životoma. Molitve i recital koji smo izveli preko svete mise pripremila je s.Antonija s djecom i na taj način željeli smo približiti svima okupljenima da je Isus onaj koji nas prati u susretu sa svakim čovjekom koji treba našu pomoć i ljubav.

Posebno je radosno bilo moliti „Oče Naš“ na mashi jeziku, kojim se služe pripadnici plemena Bushi, u današnjem Kongu : LARA OLI OMU PINGU, IZINO LIJAVE LIKUZIBUE, OBUAMI BUAVE BUIŠAGE OKU VALONZA KUBE ENIGULU KOMO PINGU. ENE NANGASI LUSIKU ORUHE EĆI RUALIA, ONA RUBABALIRE EBJAHA BIRU, NKOKU NIRU RUBABALIRA ABARUĐIRA AMABI. ORANARULEKAGA RUAIRIMA OMU MAŠUMI MABI. ĆI ORULIKUZE OMUKUBI.

Svojim djelima solidarnosti i mi pomažemo misionarima da Radosnu vijest objave svakom čovjeku i zato svu prikupljenu milostinju ove nedjelje šaljemo za pomoć našim misionarima u svijetu, koji se trude da Crkve postane majka za sve narode i izvorište novog obnovljenog Kristova svijeta.

BISKUP ROGIĆ PREDVODIO REDOVITU MJESEČNU REKOLEKCIJU

Duh Sveti predstavlja Božju ljubav i oproštenje

Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu 26. listopada u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. Susret je započeo molitvom Srednjeg časa u sklopu kojeg je bila meditacija koju je predvodio župnik župe Marina don Darko Poljak.

Središnji dio rekolekcije, predavanje na temu „Godina milosrđa – Grijeh protiv Duha Svetoga“ imao je šibenski biskup Tomislav Rogić. Duh Sveti predstavlja Božju ljubav i oproštenje, odnosno Božje

milosrđe. Odbaciti Božje oproštenje krivac je grijeha vječnoga. Odbaciti Božju ljubav je grijeh protiv Duha Svetoga.

Pozadina tog grijeha je ne prihvatiti da je Božje dobro jače od sila zla, naglasio je između ostalog biskup Rogić.

Nakon izlaganja u diskusiji biskup je razmišljajući o sakramentu svete ispovijedi naglasio kako su iznimno važna pokornička bogoslužja koja vjernicima pomažu što bolje ispovijediti se. Svećenicima je preporučio uvođenje pokorničkih bogoslužja u župnom pastoralu. U završnom dijelu rekolekcije biskup Rogić osvrnuo se na pastoralni plan i program u predstojećem vremenskom periodu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 43

43 7.2.2017. 23:25:27

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Vjernici Krčke biskupije HODOČASTILI u Šibenik

Putevima hrvatskih svetaca Vjernici Krčke biskupije, njih 670, u sklopu biskupijskog hodočašća “Putevima hrvatskih svetaca” organiziranog prigodom Godine milosrđa, u četvrtak, 27. listopada, pohodili su Šibenik. U nacionalnom svetištu svetog Nikole Tavelića sudjelovali su na misnom slavlju koje je predvodio Krčki biskup Ivica Petanjak. Hodočasnike je u ime svetišta pozdravio fra Augustin Kordić. Prije slavlja predvodio je molitvu sv. Nikoli Taveliću.

U homiliji biskup Petanjak vjernike je upoznao s mučeništvom, te je naglasio kao zajedničko svim kršćanskim mučenicima stavljanje Krista na prvo mjesto. Mučenici nisu umirali prvenstveno kako bi zadobili baštinu u Kraljevstvu nebeskom nego kako bi to zadobili drugi vjernici, poručio je biskup Petanjak.

Nakon misnog slavlja hodočasnici su posjetili katedralu svetog Jakova gdje ih je primio šibenski biskup Tomislav Rogić. Katedralni župnik don 44

Krešimir Mateša upoznao ih je s katedralom svetog Jakova, njenom materijalnom i duhovnom vrijednošću. Hodočasnike je blagoslovio biskup Tomislav Rogić koji je s biskupom Petanjakom izmijeno simbolične i prigodne poklone.

U samostanu svetog Frane i u katedrali svetog Jakova naglašene su veze između Krčke i Šibenske biskupije. Šibenski biskupi Anton Tamarut i Sre-

ćko Badurina bili su iz Krčke biskupije. Svećenici don Mladen Mrakovčić i don Marijo Kosić djelovali su u katedrali svetog Jakova. Vlč. Kosić bio je i katedralni župnik.

Kao poveznicu između dvije biskupije biskup Petanjak na misnom salvlju imao je biskupski štap biskupa Srećka Badurine u obliku znaka Tau izrađen od drveta masline.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 44

7.2.2017. 23:25:34

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Proslavljena pedeseta godišnjica osnutka župe bilice

2500 vjernika raspoređenih u 5 naselja Pedeset godina od osnutka župe Bilice proslavljeno je u subotu, 29. listopada, svečanim misnim slavljem koje je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić u župnoj crkvi Gospe od Pomišljaja. Među koncelebrantima bili su i bivši župnici Bilica: fra Josip Klarić, fra Silvestar Bota, fra Žarko Josip Mandarić, fra Tomislav Brekalo, te aktualni župnik fra Ante Vukušić.

Slavlje je započelo pozdravnim riječima tajnice župnog pastoralnog vijeća Nade Mikulandre. “Naša župa broji oko 750. obitelji; više od 2 500 vjernika raspoređenih u 5 naselja, odnosno 24 zaseoka. I te brojke iz dana u dan rastu.

Grade se nove kuće i stanovi, doseljavaju se nove obitelji, po desetak novih obitelji na godišnjoj razini”, kazala je Mikulandra. Zahvalila je biskupu Rogiću na pohodu, franjevci-

ma Provincije Presvetog Otkupitelja na predanom pastoralnom radu u Bilicama.

Biskup Tomislav Rogić u homilji vjernike Bilica potaknuo je na življenje crkvenosti kroz župnu zajednicu. Šibenski biskup Josip Arnerić osnovao je 4. studenoga 1966. šest novih župa šibenskoga dekanata: Srca Isusova

na Baldekinu, Bezgrješnoga Začeća u Crnici, Pohođenja Marijina u Njivicama, Uznesenja Marijina u Bilicama, Gospe od Zdravlja u Dubravi i Župu sv. Jeronima u Meterizama, kazao je župnik Vukušić.

Proslava obljetnice ujedno je i duhovna obnova župe. Vjernici su se čitavu godinu pripremali za župnu obljetnicu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 45

45 7.2.2017. 23:25:39

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

OKO 150 PJEVAČA U DRNIŠU

četvrti po redu Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“ TEKST I FOTO: Josipa Prpa U Drnišu je u subotu 29. listopada 2016. pred mnoštvom okupljenih Drnišana i njihov gostiju održan četvrti po redu Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“.

Manifestacija koja ide prema tome da postane tradicionalna, okupila je oko 150 pjevača iz šest amaterskih zborova.

Ove godine Drniš su posjetili zborovi sa područja od Pirovca do Gradca kod Makarske.

Uz domaći Gradski pjevački zbor „Neuma“, koji je uz Pučko otvoreno učilište Drniš i Župu Gospe od Ružarija i organizator cjelokupnog događanja, priredili su raznolik i zanimljiv zborski repertoar.

U programu čiji je voditelj bio Marko Šiklić, drniška publika mogla je uživati u izvedbama nadahnutima gregorijanskim koralom, djelima baroknih autora, obradama tradicionalnih 46

pučkih pjesama, skladbama hrvatskih i svjetskih suvremenih autora te na samom kraju koncerta u skladbi Hail Holy Queen iz filma Redovnice nastupaju u sjajnoj izvedbi Hrvatskog pjevačkog društva „Bijaćka vila“ iz Kaštela pod ravnanjem prof. Andre Čale.

Na samom početku programa domaći Gradski pjevački zbor „Neuma“ kao pozdravnu pjesmu svim izvođačima i posjetiteljima izveo je Laudate Domino Lorenza Perosija. Uslijedilo je službeno otvaranje Festivala od strane drniškog gradonačelnika Josipa Begonje nakon čega je koncertni program mogao početi. Zborovi su se predstavili izvedbama triju pjesama duhovnog karaktera. Mješoviti katedralni zbor iz Šibenika je pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra izveo skladbe Krešimira Magdića, Anđelka Klobučara i Knuta Nystedta.

Mješoviti zbor župe sv. Roka

iz Jesenica je uz tradicionalnu Božanskog srca u obradi njihovog voditelja prof. Slave Tomaša, predstavio hrvatske skladatelje Ivana Zajca i Matu Lešćana. Iz Pirovca je stigao Pjevački zbor „Sveti Juraj“ koji je uz vodstvo prof. Josipe Martinović izveo dvije skladbe suvremenih autora (Ola Gjeilo, Keith Hampton) te Bogorodice Djevo Sergeja Rahmanjinova.

I već spomenuti Kaštelani pjevali su Bogorodici (Arvo Pärt), a dojmljiv je bio Psalam 51. skladatelja Andre Čale. Jedini ženski zbor ovogodišnjeg programa bio je Ženski zbor Gradac iz Gradca kod Makarske koji se uz dirigentsku palicu prof. Ivane Andrijašević predstavio obradama gregorijanske Aleluje i izraelske Hevenu shalom aleichem, a za početak su izvele Ave maris stella Benedetta Pellizzarija.

Gradski pjevački zbor „Neuma“ je premijerno izveo Introito per Epifania (Giovannija

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 46

7.2.2017. 23:25:45

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Battiste Borghija), djelo izvučeno iz prašine šibenskog biskupijskog arhiva. Uslijedile su obrade podravske narodne Tužno plače i Siyahamba, pjesma afričkog naroda Zulu.

Neumina vjerna publika koja ju već godinama prati na svim domaćim nastupima, i ovoga je puta podržala i aplauzom nagradila izvedbe svih prisutnih izvođača. Predstavnici organizatora, direktor Pučkog otvorenog učilišta Drniš Davor Čupić i predsjednica

Gradskog pjevačkog zbora „Neuma“ Josipa Prpa, svim zborovima su uručili prigodne zahvalnice, a župnik Župe Gospe od Ružarija fra Damir Ćiro Čikara izrazio je zadovoljstvo predstavljenim programom te poželio svijetlu budućnost ovoj manifestaciji.

Budući da se Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“ svake godine održava u Marijinom mjesecu listopadu i u crkvi Gospe od Ružarija te pred kipom Meštrovićeve

Gospe Petropoljke, na samome kraju koncerta svi izvođači zajednički pjevaju jednu marijansku pjesmu. Ove godine je pod ravnanjem Neumine voditeljice prof. Jelene Prpa u drniškoj župnoj crkvi oko 150 pjevača izvelo pjesmu Gospi od milosti autora fra Milana Jašića (tekst Kazimir Žeravica). Nakon koncerta održan je Okrugli stol na kojem su voditelji navedenih zborova raspravljali o aktualnim zborskim temama.

Biskup Rogić krstio osmo dijete u obitelji Bralić

dar života blagoslov je za obitelj i župnu zajednicu Šibenski biskup Tomislav Rogić u nedjelju 30. listopada u šibenskoj prigradskoj župi Ražine, u župnoj crkvi svetog Josipa Radnika, krstio je Jakova Bralića osmo dijete u obitelji Hrvojke i Nene Bralića. Slavlje je upriličeno na dan kada je u župi podijeljen sakrament svete potvrde.

Kako su biskup i župnik Ražina naglasili otvorenost daru života blagoslov je za obitelj i župnu zajednicu. Majka krštenog djeteta Hrvojka Bralić naglasila ja kako je u životu vodi Božja providnost, a u daru novog života i otvorenosti životu vidi Božju ljubav. Naglasila je kako brojna obitelj je blagoslov.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 47

47 7.2.2017. 23:25:50

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

SLAVLJENA euharistija za pokojne koji počivAju na grobljima Šibenske biskupije Šibenski biskup Tomislav Rogić na svetkovinu Svih Svetih u utorak 1. studenog, u popodnevnim satima, na šibenskom gradskom groblju Kvanj predvodio je misno slavlje za sve pokojne koji počivaju na

grobljima Šibenske biskupije.

Euharistija na Kvanju zajednička je za sve župe grada Šibenika, te u u koncelebraciji bili skoro svi gradski župnici.

Uz njih koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas.

Biskup Rogić u homiliji poručio je kako se životi pokojnika nastavljaju u našim životima. „Njihove žrtve ugrađene su u dobro i napredak, u slobodu i radosti koje mi danas živimo. Svaki svijetli trag, svaki dobar primjer, uzor dostojan nasljedovanja postaje i nama poticaj. Svaka svladana, prevladana muka i bol postaje i nama ohrabrenje“, poručio je šibenski biskup.

Slava Svih Svetih postavljena kao cilj života prema kojem i mi idemo, postaje za nas izvorom nove životne snage. Isusova blaženstva postaju putokazi, oslonci, a vječna radost neba – cilj. Neka nas u tome trajno hrabre primjeri svih svetih i neka nas njihov zagovor pomogne da to ostvarimo, zaključio je biskup Tomislav Rogić.

Slavlje na Kvanju završilo je kod središnjeg križa molitvom „Odrješenja“ za sve pokojne.

SVETKOVINA SVIH SVETIH U ŠIBENSKOJ KATEDRALI „Svetkovina Svih svetih uzdiže pogled vjerničke duše put neba, put vječnosti vječnog života s Bogom, s onu stranu ove zemaljske stvarnosti“, poručio je šibenski biskup Tomislav Rogić preko misnog slavlja na svetkovinu Svih svetih u utorak, 1. studenog, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku. Uz biskupa koncelebrirali su katedralni župnik don Krešimir Mateša i biskupov tajnik don Roko Glasnović. „Jeste li kad pomislili kako bi bilo lijepo ponovno sresti one koji su nas za života zadužili, učinili nam mnogo dobra i mi smo im zahvalni. Ali oni su umrli i granica života i smrti nas dijeli“, kazao je biskup Rogić u homiliji. Naglasio je 48

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 48

7.2.2017. 23:25:57

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE kako nas vjera uči o Kraljevstvu Božjem koje će omogućiti takav susret.

Isus proglašava načela Kraljevstva Božjeg. Proglašava tko su ti blaženi koji će uživati vječnu sreću. „ Odmah nas zbunjuje: Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo Nebesko“, poručio je šibenski biskup koji je rastumačio što to znači biti siromašan duhom: „Siromašan duhom,

ne znači slabouman ili nerazuman. Duh u Isusovim riječima označava život, životni dah koji je Bog podario čovjeku još od početka stvaranja kad je udahnuo život Adamu – prvom čovjeku. Siromašan duhom znači: prihvatiti život sa svime što on nosi i u tom životu prihvatiti svoju ovisnost o Bogu, povezanost, oslonjenost na Boga, podložnost Božjim zakonima“.

Danas slavimo sve one koji uživaju radost neba. Sve one koji su već tamo gdje se i mi nadamo stići. Molimo im se, tražimo njihovu pomoć, njihov zagovor. Nema tih slika i usporedbi kojima se dade predočiti Božja nagrada, radost neba ili slava vječnosti. Sve što znamo jest da tu sreću više ništa ne može ugroziti, da je vječna, zaključio je homiliju biskup Tomislav Rogić.

BISKUP ROGIĆ PPREDVODIO MISU zadušnicU za preminule biskupe, svećenike, redovnice i redovnike

Čime osmisliti ljudski život ako sa smrću na nj stavimo točku?

Misno slavlje za sve preminule biskupe, svećenike, redovnice i redovnike Šibenske biskupije na Dušni dan, u srijedu 2. studenog u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas.

Pomisao na to kako izgleda vječna sreća nekako nam izmiče. Slabe su ljudske misli da bi dokučile ono što nas nadilazi, poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić. "Čime osmisliti ljudski život ako sa smrću na nj stavimo točku? Zar se onda isplati truditi oko dobra, podnesti neprvdu i trpljenje, svrnuti pogled na subrata pokraj nas? Preostalo bi nam doista samo sebično grabiti dok te ima, jer poslije i onako čeka te samo iščeznuće, ništavilo. Kako bi tada svijet i čovjek bih jadni i siromašni, izostavimo li one

koji su čovječanstvo oplemenili i vodili putem dobra. Tko bi pristao živjeti u takvom svijetu.", kazao je šibenski biskup.

Naglasio je kako pogled na obećanu vječnu radost u kojoj će biti nagrađeno svako dobro može istinski osmisliti ljudski život. "Onamo je naša Domovina, upućeni onamo po svome krštenju i po sakramentima svetog reda, obećanim zavjetima, crpimo snagu i smisao za svoja djela. Nije li se to ostvarilo u svakom duhovnom pozivu i službi?

Krist svoje učenike naziva sinovima uskrsnuća: No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća".

Ljudskih slabosti u nasljedovanju Krista biti će uvijek, zato smo svi potrebni milosrđa Božjega, samo po njemu možemo dostići nebo. To vjerujemo i to molimo za sve pokojne svećenike, biskupe, redovnike i redovnice naše Šibenske biskupije, zaključio je biskup Rogić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 49

49 7.2.2017. 23:26:03

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Šest župa Gradskog dekanata obilježilo pedeset godina postojanja sv. misom u katedrali Svečano misno slavlje prigodom pedesete obljetnice osnutka šest župa Gradskog dekanata Šibenske biskupije: župe Srca Isusova na Baldekinu, Bezgrješnoga Začeća u Crnici, Pohođenja Marijina u Njivicama, Uznesenja Marijina u Bilicama, Gospe od Zdravlja u Dubravi i Župu sv. Jeronima na Meterizama, u petak, 4. studenog, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz župnike šibenskih gradskih župa na slavlju je koncelebrirao i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. „Eto nas u našoj katedrali sv.

Jakova, stolnoj crkvi biskupije gdje je pred 50 godina šibenski biskup mons. Josip Arnerić osnovao 4. studenoga 1966. šest novih župa šibenskoga dekanata. Okupio nas je ovaj lijepi jubilej 50-godišnje pastoralne brige za povjerene vjernike. Tadašnje prilike zahtijevale su preustroj postojećih župa i osnivanje novih.

Gradile su se nove crkve za potrebe novih župa. Nicali su Božji hramovi, mjesta molitve, susreta s Bogom.

Pomalo su stasale nove župne zajednice kao nove obitelji Kristovih vjernika. Župe su nastale iz želje da budemo bliže Bogu, da Bog bude bliže nama, da se širi vjera sveta i svjedoči Božje milosrđe“, kazao je u uvodnom dijelu misnog slavlja biskup Tomislav Rogić.

Pozdravio je volontere i molitelje akcije „40 dana za život“ koji su sudjelujući na misnom slavlju zaključili ovogodišnju jesensku kampanju. „Vjeru50

jubilej šest župa svjedoči ustrajnost okupljanja žive Crkve

jem u plemenitost njihove nakane i pokazanu ustrajnost molitve.“, kazao je biskup.

U homilji je poručio kako jubilej šest župa „ svjedoči ustrajnost okupljanja žive Crkve, Božjeg naroda u hodu prema vječnosti. A vremena su bila

burna, prijelomna, bremenita izazovima. Pedeset godina i nije tako puno, ali kad pogledamo što se sve u tih godina dogodilo postajemo svjesniji kroz što nas je sve Bog vodio, hrabrio, davao snage i na koncu do danas sačuvao: vrijeme jednoumlja koje je bra-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 50

7.2.2017. 23:26:10

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

nilo vjeru, koje je htjelo da se ime Isusovo ne spominje, da se vjera zgura među zidove crkava i svede na tihu molitvu u obitelji, po mogućnosti da to drugi ne vide. Vrijeme Domovinskog rata kada su bili ugroženi životi i opstanak, kada su se rušile crkve, a zlo bjesnilo strašeći uništenjem.

Vrijeme obnove, slobode, novih nada ali i novih izazova, poteškoća, nedoumica, nesigurnosti u kojima je opet vjera na kušnji. Pred novim pitanjima, izborima, odlukama svagdanjeg života dobro je okrenuti svoj pogled i unatrag i osvjedočiti se da nam je Gospodin bio blizu i onda kad toga nismo bili svjesni“, poručio je biskup Tomislav Rogić „Svaka crkva, kuća Božja, tako i ove župne crkve vrata su nebeska! U crkvi se učimo

biti Bogu blizu. A u Božjoj blizini nestaje s nas prašina i blato grijeha.

On krijepi naše snage, oporavlja nas za životne borbe, usavršava našu ljubav i dobrotu, daruje nam mir srca, čini nas uvijek više svojom djecom. Okuplja nas u zajedništvo svoje djece, postajemo njegov narod, njegov izabrani narod – Crkva - pisana velikim slovom.

Na taj način u crkvi vježbamo ili bolje doživljavamo predokus, kušamo radost neba.

Zato su crkve vrata nebeska!“ kazao je biskup Rogić.

50 godina za čovjekov život nije malo, a za Božju građevi-

nu? Možda tek trenutak. Važno je kakav ćemo trag ostaviti za sobom onima koji dolaze poslije nas. Dao Bog još puno, puno obljetnica ovih župa, da budu uvijek žive i da svjedoče Božju ljubav za čovjeka i Božje spasenje, zaključio je homiliju šibenski biskup.

Misnom slavlju u katedrali svetog Jakova prethodilo je pokorničko bogoslužje koje je predvodio također biskup Tomislav Rogić. Dvadeset svećenika bilo je vjernicima na raspolaganju za ispovijed. Nakon misnog slavlja upriličeno je u Katoličkom domu druženje i Agape sa sve sudionike misnog slavlja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 51

51 7.2.2017. 23:26:16

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U SAMOSTANU SV. FRANE Otvorena izložba "Put sandala"

životni put sv. Nikole Tavelića na petnaest fotografija Izložba fotografija Jasmina Fazlagića “Sv. Nikola Tavilić – Put sandala”otvorena je u subotu 12. studenog u dvorani samostana svetog Frane u Šibeniku. Petnaest fotografija prikazuje put sv. Nikole Tavelića, prvog hrvatskog kanoniziranog sveca, od njegova rođenja u šibenskoj plemićkoj obitelji, rasta i odgoja u okrilju obitelji, upoznavanja franjevaca u svome gradu, svećeničkog zvanja, propovijedanja u Bosni i svjedočanstva u Svetoj Zemlji. Izložba je organizirana kao doprinos franjevačkog reda proslavi 950. obljetnice od prvog pisanog spomena grada Šibenika.

Izložbu je otvorio šibenski biskup Tomislav Rogić. Doista i neka ovaj događaj i ove slike budu poticaj za razmišljanje, tko je bio Nikola Tavelić, što nam on danas znači i što nam on govori. I doista svaki trenutak proveden u slikama, bit će veliki poticaj nama danas vidjeti svjedočanstvo vjere koje je sveti Nikola Tavelić svojim mučeništvom poslao, kazao je biskup Rogić.

Projekt snimanja foto-priče o životu sv. Nikole Tavelića okupio je oko okupio je pedeset

52

sudionika.Fotografije su snimane od 27. do 30. rujna ove godine na različitim lokacijama unutar stare jezgre grada Šibenika te na lokacijama izvan grada i okolici. Izvrsni kostimi iz fundusa Hrvatske radiotelevizije te veoma pedantan i predan kreativni tim pridonijeli su uspjehu ove priče. Vještim okom i kvalitetnim objektivom spretnog i vrlo uspješnog fotografa Jasmina Fazlagića zaustavljeni su, ili bolje reći iz prošlosti vraćeni, trenuci iz života sv. Nikole Tavilića, kazao je producent i organizator snimanja rektor Nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića fra Ivan Bradarić. Ovom izložbom Put

sandala, koja jasno radi aluziju na obuću sandale, prisutan kao jedini preostali predmet koji nas s njim povezuje, sam se svetac u svojim sandalama vraća u svoj grad Šibenik želeći mu čestitati ovaj dan. Čestita mu ponajprije svojim fratrima koji su ustrajali i nastavili franjevačku misiju i nazočnost u ovom mjestu. Čestita i poručuje sa svetim Pavlom da nas ništa ne smije rastaviti od ljubavi Kristove – zaključio fra Ivan Bradarić.

Jasmin Fazlagić svojom suvremenom i originalnom umjetničkom fotografijom približava nam vrijeme druge polovice 14. stoljeća kadrom, odjećom, arhitekturom, pozadinom, te kroz sjajno odabranih 15 prizora, glumcima i statistima oživljava svetog Nikolu kao čovjeka snažne vjere i mučenika, te prepričava njegov život i mučeničku smrt.

Kompozicija i kadar, svjetlo, boja osobito naglašena gestikulacija sve su to alati kojima ovaj izuzetni umjetnik gradi prizore i kojima s osobitim žarom doživljavamo njegov pogled i doživljaj mučeničkog puta – zaključila je kustosica šibenskog muzeja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 52

7.2.2017. 23:26:23

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Biskup TOmislav Rogić PREDVODIO SLAVLJE SV. MARTINA, ZAŠTITNIKA ŽUPE LEĆEVICA

Samo trajna usmjerenost na vječni život s Bogom može nam dati snage ustrajati do kraja Nebeski zaštitnik župe Lećevica, sveti Martin, proslavljen je u petak, 11. studenog, svečanim misnim slavljem u župnoj crkvi svetog Martina. Misno slavlje u koncelebraciji s desetak svećenika, i sa župnikom Lećevice fra Dušanom Džimbegom predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Naša crkva svetog Martina danas slavi sto pedeset godina. Crkva je izgrađena 1866. godine, kazao je župnik Džimbeg u pozdravnim riječima na početku slavlja. Naglasio je kako i općina Lećevica ove godine slavi sto i pedeset godina postojanja, te je istaknuo povezanost Crkve i naroda u Lećevici. Kao spomen na sto i pedesetu obljetnicu izradili smo barjak s likom svetog Martina na jednoj strani, a na drugoj Gospe Karmelske, kazao je župnik. Nakon pozdravnih riječi biskup Rogić blagoslovio je barjak. „Sveti Martin bio je poznat kao dobročinitelj koji suosjeća

s nevoljom drugoga, kao neumorni propovjednik i navjestitelj Krista raspetog i uskrsnulog i kao snažan svjedok vjere. Zbog toga ga častimo i danas, nakon toliko godina njegov život nije iščeznuo u ništavilu zaborava. Naprotiv i danas istom snagom izaziva divljenje i poziv na nasljedovanje“, poručio je u homilji bi-

skup Tomislav Rogić. „Sveti Martin ide u red onih koji nisu žalili svoga života da bi ustrajali na putu vjere koji vodi vječnoj Domovini na nebesima. Nije se dao ničim zemaljskim potkupiti niti zavarati, nije se dao zastrašiti niti smrtnim prijetnjama. Bio je spreman ići do kraja, uvjeren da je Gospodin konačni sudac i da se i te kako isplati žrtvovati jer je nagrada od neprocjenjive vrijednosti, nagrada koju Bog pripravi onima što ga ljube i pouzdaju se jedino u njega“, kazao je između ostalog šibenski biskup.

Istaknuo je kako: „Samo trajna usmjerenost na vječni život s Bogom može nam dati snage ustrajati do kraja, oploditi i osmisliti svoje živote trajnim vrijednostima koje ne gube svoga sjaja i na taj način zadobiti vječni život, pa makar radi Krista ovaj zemaljski izgubili“.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 53

53 7.2.2017. 23:26:27

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Tradicionalno trideset i treće hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 13. studenoga. Oko šesto i pedeset hodočasnika po dolasku okupilo se najprije u molitvi u nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u franjevačkom samostanu sv. Frane, gdje ih je pozdravio gvardijan i rektor svetišta fra Ivan Bradarić. Svečano misno slavlje u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Koncelebrirali su šibesnki biskup Tomislav Rogić i umirovljeni Ante Ivas.

U uvodnom djelu misnog slavlja vjernike je pozdravio biskup Rogić: “Zahvaljujem vam što čuvate ovu lijepu tradiciju koja povezuje naše biskupije i koja svjedoči da sv. Nikolu Tavelića nismo zaboravili, da nam njegov svetački lik i danas govori, potiče, svjedoči i ostaje naš

TRADICIONALNO HODOČAŠĆE VJERNIKA ZADARSKE NADBISKUPIJE SV. NIKOLI TAVELIĆU

zagovornik pred Ocem nebeskim”. Riječi pozdrava uputio je i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji se prisjetio slavlja kanonizacije Nikole Tavelića u Rimu i prošlotjedne beatifikacije albanskih mučenika u Skadru. Na oba slavlja, kako je kazao, osjetila se radost uskrsnuća Crkve, naroda i patnika.

U homiliji biskup Tomislav Rogić ukazao je na potrebu nasljedovanja svetog Nikole Tavelića. Njega i njegovu subraću ništa nije moglo rastaviti od ljubavi Kristove, ni nevolje, ni pogibao, ni mač, niti ikoja sila, sadašnja ni buduća., kazao je između ostalog biskup Rogić citirajući svetog Pavla.

PROSLAVA SV. NIKOLE TAVELIĆA U LIŠANIMA Svetkovina svetog Nikole Tavelića proslavljena je 14. studenog u Lišanima u crkvi svetog Nikole Tavelića. Misno slavlje i procesiju predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz biskupa koncelebrirao je župnik u Lišanima fra Luka Banić, te petnaestak svećenika među kojima je bilo više njih koji su rodom iz župe Lišane. Biskup Rogić vjernike je pozvao na nasljedovanje svetog Nikole Tavelića. Istaknuo je važnost žrtve preko koje se pokazuje istinska ljubav. To je poruka Nikole Tavelića i svih mučenika. Župna crkva sv. Nikole Tavelića građena je g. 1975.-77. prema nacrtu arh. Vinka Ga54

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 54

7.2.2017. 23:26:33

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE lića kao zavjetno svetište, a posvećena je 1978. godine.

To je bila betonska građevina obložena kamenom u obliku oktogona. Crkvu je, uz pomoć naroda, podigla Provincija.

U Domovinskom ratu srpski agresor ju je miniranjem potpuno srušio. Na njezinim temeljima položen je 17. srpnja 1996. god. temeljac za novu crkvu. Crkve je izgrađena sa zvonikom zahvaljujući pomoći Provincije i Rottenburške nadbiskupije. Crkva je s okolišem dovršena 2003. godine.

SREDIŠNJA PROSLAVA SV. NIKOLE TAVELIĆA U ŠIBENIKU Svetkovina svetog Nikole Tavelića u ponedjeljak, 14. studenog, proslavljena je u svečevom Nacionalnom svetištu, samostanu svetog Frane u Šibeniku. Središnje svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Uz rektora Nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića i gvardijana samostana svetog Frane u Šibeniku fra Ivana Bradarića na slavlju je koncelebriralo preko dvadeset svećenika. Među njima su bili provincijal Hrvatske Provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, generalni asistent Reda franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić i generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Proslavi blagdana predhodila je trodnevnica koju je predvodio vlč. dr. Tonči Matulić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U homiliji biskup Tomislav Rogić kazao je kako primjer svetog Nikole Tavelića i danas vjernike poziva na nasljedovanje. Nikola Tavelić i njegova

subraća nisu silom nametali svoju vjeru, nego tumačili, naviještali i životom svjedočili.

Crkva je i danas pozvana biti misionarska, navjestiteljska, a ne zatvoriti se u neke postojeće okvire i uzmicati pred svijetom, zatvarati se u sebe.

Zar se umanjila radost i slava Uskrsnuća Kristova koje treba naviještati i svjedočiti? Sigurno nije, kazao je šibenski biskup.

Naglasio je kako je mučenicima bio važniji Isus Krist negoli što će se s njima dogoditi, što

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 55

55 7.2.2017. 23:26:38

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE će o njima pisati, što će im učiniti. To je hrabrost vjere koju slavimo, kojoj se divimo. Možda nam toga danas nedostaje? Kako kaže papa Franjo, naviještati ne nametljivo, ne isključivo, ali hrabro biti Kristov vjernik, s ponosom.

Kod mučenika uvijek je ljubav pobijedila mržnju. Prava ljubav dokazuje se u žrtvi. Volim onoliko koliko sam spreman podnijeti za nešto, neku vrednotu ili nekoga, voljenu osobu, koliko sam se spreman žrtvovati za nešto ili nekoga. Loše zvuči i bolno se doživi kad ti netko obeća brda i doline ali pri prvoj zapreci, poteškoći, jednostavno odustaje. Prava ljubav ne traži svoje nego se nesebično daruje, žrtvuje. To svjedoče mučenici, poručio je između ostalog u homiliji biskup Tomislav Rogić

dr. don Mladen Parlov predvodio rekolekciju

Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 16. studenog u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. Susret je započeo molitvom Srednjeg časa u sklopu kojeg je meditaciju imao franjevac konventualac fra Augustin Kordić. Središnji dio rekolekcije, izlaganje na temu „Radosni navjestitelj – najbolji navjestitelj Radosne vijesti“ imao je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu vlč. dr. Mladen Parlov.

56

U prvom dijelu izlaganja dr. Parlov govorio je o svećeničkoj egzistencijalnoj žalosti koja se rađa iz usvajanja nekih od značajki koje obilježavaju suvremeno društvo. Upozorio je na opasnost od pretjerane sekularizacije, opasnost od pretjeranog individualizma, pastoralne tromosti, pesimizma i ovisnosti.

U drugome dijelu dr. Parlov govorio je o svećeničkoj radosti. Navjestitelji Radosne vijesti darom zvanja i poslanja pozvani su ne samo osobno živjeti darovanu radost koja proizlazi iz spoznaje Božje milosrdne ljubavi nego tu radost naviještati braći i sestrama koji su povjereni njihovoj pastirskoj i očinskoj ljubavi. Već sakramentom krštenja svećenik je, kao i svaki drugi vjernik, pozvan biti dionikom radosti Isusa Krista, radosti koja se rađa iz ucijepljenosti u Krista. No svećenik postaje dionikom Kristove radosti i s naslova sakramenta svetoga reda, kojim je suobličen Isusu Kristu, Glavi i Pastiru Crkve. Ta se pastirska radost rađa iz intimnosti života s Isusom Kristom te iz služenja braći i sestrama. Sakramentom svetoga reda svećenik također postaje dionikom svećenič-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 56

7.2.2017. 23:26:44

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE kog bratstva, prezbiterija, unutar kojega mu je povjerena briga za dio naroda Božjega. Daljnji razlog svećeničke radosti jest Blažena Djevica Marija, „uzrok kršćanske radosti“. Svećenik, još više nego obični vjernici, može Mariju smatrati i zvati svojom Majkom, Majkom svećenika.

Pozvan je s Marijom, u radosti, obavljati svoje pastoralne dužnosti. Svećenikova radost nije zajamčena, nije nešto što se uzima zdravo za

gotovo. Za nju se uvijek iznova valja izboriti ili, bolje rečeno, uvijek je iznova valja primati kao dar Duha i zadaću koju valja živjeti. Radost je krhka „biljka“ koja je izložena opasnostima duhovne svjetovnosti, individualizma, pastoralne mlitavosti, pesimizma i ovisnosti. Te su stvarnosti neprestana prijetnja svećeničkom identitetu, zvanju i poslanju, a samim time i svećeničkoj radosti,

GOSPA OD ZDRAVLJA SVEČANO PROSLAVLJENA U DUBRAVI

Mariju se najbolje može nasljedovati učeći od nje Župa Dubrava nebesku zaštitnicu Gospu od zdravlja proslavila je u ponedjeljak 21. studenog misnim slavljem u župnoj crkvi u Dubravi. Euharistiju na kojoj je koncelebrirao župnik Dubrave fra Žarko Maretić, te još sedmorica svećenika predvodio je župnik Drniša fra Damir Ćiro Čikara.

Misnom slavlju prethodila je molitva krunice i procesija sa Gospinom slikom oko crkve.

U homiliji fra Damir Čikara naglasio je kako se najbolje Mariju može nasljedovati učeći od nje. Učiti život po riječi Božjoj i donijeti Boga u svijet, učiti primijetiti potrebe drugoga kraj sebe i od nje učiti ne proklinjati nego ljubiti i u ljubavi se povezivati.

Na kraju misnog slavlja izmoljena je blagoslovna molitva nad vjernicima i djecom, a članovi Kulturno umjetničkog društva iz Dubrave izveli su prigodni program pred crkvom.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 57

57 7.2.2017. 23:26:49

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJENA SV. CECILIJA, ZAŠTITNICA CRKVENIH ZBOROVA

Crkveni pjevači župa grada Šibenika prigodom blagdana svete Cecilije, zaštitnice glazbenika, okupili su se u utorak 23. studenoga u katedrali Svetog Jakova na zajedničkom misnom slavlju. Euharistiju je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić.

U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo. Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, 'dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona

58

SV. CECILIJA JE najsavršeniji uzor kršćanske žene je u srcu pjevala Gospodinu'.

Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Eto, o svetoj Ceciliji, nešto iz povijesti njezina kulta, a nešto iz legende, poručio je šibenski biskup.

Svi sveti mučenici šalju nam tako jasnu poruku da se za Krista isplati živjeti i umrijeti.

Krv mučenika uvijek je bila sjeme novih kršćana. I mi

smo baštinici njihovih žrtava jer je po njihovoj ustrajnosti i svjedočanstvu vjera došla i do nas. Oni su za vjeru umirali da bi vjera živjela, da bi poruka spasenja Božjega stigla do drugih. Sveti mučenici su naši zaštitnici, ali i naši uzori. Oni nas hrabre da i mi budemo spremniji nešto lijepo učiniti za Boga, pa ako je to Božja volja i pretrpjeti za Boga. Njihova mučenička smrt na nov način čini nam jasnijim pogled na Uskrsnuće i vječni život.

Jer da nisu tako snažno vjerovali u uskrsnuće, ne bi bili kadri umrijeti za Isusa Krista, poručio je biskup Tomislav Rogić u homiliji.

Susret crkvenih pjevača organizirala je voditeljica zbora katedrale Svetog Jakova prof.

Jelena Mikulandra. Ovakvi i slični događaji imaju za cilj bolje povezivanje crkvenih pjevača grada Šibenika. Susret je završio zajedničkom večerom i druženjem u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 58

7.2.2017. 23:26:55

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Predstavljena knjiga biskupa Mile Bogovića i prof. Ante Bežana „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja” Predstavljanje knjige biskupa Mile Bogovića i prof. Ante Bežana „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja” održano je u srijedu 23. studenoga u dvorani biskupske palače u Šibeniku. Knjigu je uz autore predstavio i šibenski biskup Tomislav Rogić.

Predstavljajući knjigu, njezin glavni urednik i autor prof.

Ante Bežen kazao je da ona donosi sveobuhvatan prikaz izgradnje crkve koja je puna nacionalne, vjerske i kulturne simbolike, te se nalazi na svojevrsnoj geografskoj sredini Hrvatske. Crkva je simbol nastojanja i želje onih koji žele afirmirati zahvalnost žrtvama palima za slobodu hrvatskog naroda i vjere. Crkva je vjerojatno jedini projekt nacionalnog značenja u slobodnoj Hrvatskoj koji je ujedinio sve relevantne čimbenike hrvatskog naroda na kojem se Hrvati nisu dijelili po ideologiji ni politici. Izgradnja crkve je dovršena, no njezina funkcija još zasigurno nije, s obzirom na ideju o kojoj se sve više govori, a to je da se u kripti uredi svehrvatski grob sa spomen oznakama

svih mučenika za domovinu Hrvatsku kroz povijest, bez obzira na vjeru, nacionalnost i ideologiju. Duboko humana poruka ideje ovog projekta je da "više nikada ne dođe vrijeme da ljudi zbog narodnosti i vjere moraju bježati". Na poticaj biskupa Bogovića crkva je ostvarena s idejom duhovnog preporoda hrvatskog naroda, a njezina je ideja ujedno nacionalna sinteza koju narod treba postići kroz život i vjeru, rekao je prof. Bežen. Šibenski biskup Tomislav Rogić koji je prije biskupskog ređenja bio upravitelj Crkve hrvatskih mučenika u Udbini prisjetio se nastanaka sveti-

šta i svojih dana provedenih u svetištu. Naglasio je kako je svetište u Udbini zaživjelo.

Tome u prilog idu brojni vjernici koji hodočaste u Crkvu hrvastki mučenika. Pročitao je i nekoliko tekstova upisanih u knjigu dojmova u kojima hodočasnici progovaraju o doživljaju crkve na Udbini.

Biskup Bogović, koji je bio začetnik ideje o izgradnji crkve, govorio je o sazrijevanju inicijative za njezino ostvarenje. Biskup Bogović započeo je i završio projekt izgradnje nacionalnog svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, čija je temeljna ideja odavanje zahvalnosti muče-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 59

59 7.2.2017. 23:27:01

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE nicima i žrtvama za vjeru tijekom cijele hrvatske povijesti i duhovna obnova hrvatskog naroda na toj osnovi. Biskup je podsjetio kako su mnogi kroz prošlost potiskivali hrvatsku memoriju na svoje velikane, ali i svijest o pravu na svoju domovinu, vjeru i narodnost, pa se željelo da ova ideja bude doprinos buđenju i dizanju te svijesti o memoriji utemeljenoj na žrtvi i patnji Isusa Krista. Biskup Mile Bogović naglasio je kako se već dulje kroz medije provlači ideja o Svehrvatskom grobu za ostatke žrtava II.

svjetskog rata i poraća, i to za one neidentificirane, kojima se ne zna adresa i kojem groblju pripadaju. Pogotovo je pitanje aktualizirano nakon poznatih događaja u Sloveniji kada su ostaci hrvatskih žrtava prenošeni iz jednog mjesta na drugo u Sloveniji.

Iako je to pitanje spominjano na svim zadnjim Danima hrvatskih mučenika na Udbini, jedva da je nešto učinjeno. U razgovorima prevladava mišljenje da je tom grobu najbolje mjesto na Krbavskom polju, na mjestu Krbavske bitke 9. rujna 1493., podno

današnje Crkve hrvatskih mučenika, kazao je biskup Bogović.

Naglasio je da se radi i na osmišljavanju velikog križnog puta kojem bi postaje bile po po masovnim grobištima Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Prva postaja Isusa osuđuju na smrt bila bi na Bleiburgu, posljednja Isusa stavljaju u grob na Krbavskom polju.

Kao moguću postaju u Šibenskoj biskupiji biskup Bogović istaknuo je jami Podvornica kod Drniša gdje je ubijeno oko četiristo ljudi.

U Knjižnici predstavljena knjiga o ocu MIškovu Knjiga „Anđeo Marija Miškov: vjerski i nacionalni preporoditelj hrvatskoga puka (1848.– 1922.)“ autora Zvonka Džankića, predstavljena je u četvrtak, 24. studenog u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić. O knjizi su govorili profesori na KBF – u Zagrebu dr. sc. Alojz Čubelić i dr. sc.

Anto Barišić, te autor dr. sc. Zvonko Džankić.

Moderator programa bio je župnik u Vodicama don Franjo Glasnović.

Predstavljena knjiga veliko je obogaćenje i osvježenje za hrvatsko vjersko, nacionalno i kulturno podneblje. Prikazuje Miškova kao bogoljubna i domoljubna pučkoga tribuna, neutrudiva misionara i kulturnoga djelatnika, vjerskoga i nacionalnoga preporoditelja hrvatskoga naroda u vrijeme raspada višenacionalnih državnih zajednica i srljanja u nove mračne alijanse. Djelo osvjetljava Miškovljev apostolski rad u kontekstu pučkih misija, jednoga od najznačajnijih i najvećih doprinosa ovoga neumornog misionara i propovjednika vjerskom preporodu kršćanskoga puka.

Upoznaje nas s Miškovljevim vrlo plodnim spisateljskim radom s brojnim knjigama, knjižicama i priručnicima koji su svojom sadržajnom i jezičnom jasnoćom te izričajnom jednostavnošću bili od velike pomoći za vjersku pouku naroda, svećenika i izvrsno sredstvo narodne pismenosti, kao i s predanim radom unutar dvije najstarije i najznačajnije hrvatske kulturne 60

BOGOLJUBNI I DOMOLJUBNI PUČKI TRIBUN

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 60

7.2.2017. 23:27:06

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ustanove: Matice hrvatske i Društva sv. Jeronima. Predstavlja vrsna govornika koji u svojim

propovijedima progovara o bitnim temama ljudske egzistencije usmjerujući čovjekov odnos prema Bogu i bližnjem na evanđeoskim načelima, prokazujući grijeh, nepravdu, prijevaru i nemoral, odgajajući narod za ispravno življenje u susretu s drugima i za druge, ostavljajući neizbrisiv propovjednički trag na svim hrvatskim prostorima.

Knjiga, namijenjena široku krugu čitatelja, otkriva nam kako je dominikanac Miškov svojim djelovanjem uvelike zadužio Crkvu u Hrvata i hrvatski narod i kao takav zaslužuje mjesto uz bok hrvatskih velikana te potvrđuje da je bio i ostaje jedan od najznačajnijih hrvatskih svećenika i domoljuba aktivan od osamdesetih godina XIX. do dvadesetih godina XX. stoljeća.

BISKUP ROGIĆ KRSTIO SEDMO DIJETE U OBITELJI MAJSTOROVIĆ

Šibenski biskup Tomislav Rogić u subotu 3. prosinca, u Rogoznici krstio je Luku Davida Majstrovića sedmo dijete u obitelji. Sakrament krštenja slavljen je preko misnog slavlja u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U koncelebraciji je bio i župnik Rogoznice don Filip Rodić.

Roditelji Milan i Snježana naglasili su kako su otvoreni daru života, te kako su im djeca najveća vrijednost. Bogu smo zahvalni što nam je dao uvidjeti prave vrijednosti. Bez djece nema budućnosti naroda i Crkve, kazao je župnik Rogoznice don Filip Rodić. Istaknuo je kako je najveća radost dječji plač u kući. Ovo krštenje sretan i radostan trenutak je za cijelu župnu zajednicu, kazao je župnik Rodić, a istog je mišljenja i šibenski biskup Tomislav Rogić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 61

61 7.2.2017. 23:27:15

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U DRNIŠU OBILJEŽENO Dvadeset i pet godina od formiranja 142. brigade

ponos i zahvala žrtvama na kojima počiva naša sloboda

Dvadeset i pet godina od formiranja 142. Drniške brigade Hrvatske vojske obilježeno je u Drnišu u subotu 3. prosinca.

Tim povodom misno slavlje za preminule pripadnike brigade u župnoj crkvi Gospe od ružarija predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Misnom slavlju predhodilo je polaganje vijenaca kraj središnjeg križa uz crkvu Gospe od Ružarija u Drnišu i molitva za pokojne 62

koju je predvodio župnik Drniša fra Damir Ćiro Čikara.

U evanđelju koje smo čuli Isus daje zapovijed ljubavi! Najveća zapovijed, ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

A vrhunac ljubavi do koje čovjek može doći je spremnost i život dati za drugoga, za svoje najmilije, za svoju vjeru u Boga, za svoju Domovinu: Bogoljublje – čovjekoljublje i rodoljublje, neprolazne vrline,

naglasio je u homilji biskup Tomislav Rogić.

Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda!

Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali. Ma na kakve probleme danas nailazili, ma sa čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za našu i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost, poručio je šibenski biskup.

Rat i stradanja strašno su vrijeme kušnje, besmisla, u kojem čovjek samo oslonjen na Boga može sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo. Vrijeme mira također donosi kušnje i opet samo u vjeri možemo naći jasne i sigurne putokaze: kako dalje! Pri tome svijetli nam Krist, nada - vjera u uskrsnuće i Isusova zapovijed ljubavi! Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu, poručio je između ostalog biskup Tomislav Rogić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 62

7.2.2017. 23:27:21

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJENE SPORTAŠICE SESTRE ZANINOVIĆ NA TRIBINI ZA MLADE U ŠIBENIKU

VJERA JE DIO NAŠEG IDENTITETA

Katehetski ured Šibenske biskupije i Družba sestara Franjevki od Bezgrešne, u subotu 3. prosinca organizirali su tribinu za mlade na kojoj su se predstavile poznate hrvatske sportašice sestre Lucija i Ana Zaninović. Sestre su svjedočile o svojoj vjeri i vjerskom iskustvu. Tribinu je vodila s.

Renata Azinović, a svjedočanstvo poznatih sestra sportašica slušao je i šibenski biskup Tomislav Rogić.

U prvom dijelu programa sestre Zaninović govorile su o svom privatnom životu, o međusobnim odnosima i anegdotama koje su ga obilježile, o taekwondou kao sportskom izboru i uspjesima koje su ostvarile. Drugi dio bio je posvećen razgovoru o važnosti vjere za njihov osobni život.

Objasnile su zašto je vjera dio njihovog identiteta – ono bez čega one više ne bi bile one.

Upitane zar ih nije strah da će zbog svoga javnog svjedočenja vjere biti ismijane, sestre su odgovorile da je vjera nešto o čemu ne mogu i ne žele šutjeti. „Ako je Gospodin svome Sinu namijenio put kojim je prošao, kako se mi može-

mo bojati nečijih komentara.

Kad bismo prestale govoriti o tome što Bog u našem životu znači, prestale bismo biti mi”, ustvrdile su. Podijelile su s prisutnima neke trenutke u kojima su snažno osjetile Božju prisutnost, posebno opisujući događaj kada je Bog naizgled nemoguću i svršenu situaciju okrenuo na dobro. Zanimljiva je bila i činjenica da nikad ne mole da pobjede nego da pobjedi bolji, da pobjeda bude pravedna „jer možda je protivnik trenirao i bolje i više", po-

ručile su sestre Zaninović.

Mlade je zanimalo kako se nose s neuspjesima i nepravdama, tko im je najveća potpora u životu, kada su i gdje osvojile prve trofeje, što misle o važnosti obrazovanja sportaša, kakva sjećanja nose na dane kada su ministrirale u svojoj župi.

Kako susret ne bi protekao samo u razgovoru, napravljena je jedna sportska stanka.

Mladima je omogućeno da iskušaju spretnost naših gošća u drugim vještinama i izazovu ih u stolnom tenisu. Tribina je završila blagoslovom oca biskupa Tomislava Rogića i kratkim osobnim susretima sa sestrama Zaninović.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 63

63 7.2.2017. 23:27:27

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BLAGOSLOVLJENA OBNOVLJENA ŽUPNA CRKVA U CRNICI

CRKVA SV. NEDILJICE PRILAGOĐENA SUVREMENIM LITURGIJSKIM POTREBAMA Šibenski biskup Tomislav Rogić na drugu nedjelju Došašća, 4. prosinca, u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije - Crnica, u Šibeniku blagoslovio je obnovljenu župnu crkvu svete Nediljice, novu krstionicu, ambon i oltar. Na slavlju je koncelebrirao i umirovljeni biskup Ante Ivas, župnik župe Crnica fra Nikola Ćurčija i župnik župe Gospa van grada fra Filip Milanović Trapo. Svečanost je organizirana u godini kada župa obilježeva pedeset godina postojanja.

U ono vrijeme, prije pedeset ljeta, kada su se oko grada Šibenika stvarale nove gradske četvrti, u koje se nastanilo mnoštvo vjernika iz susjednih krajeva Dalmatinske Zagore, 64

tadašnji pronicavi šibenski biskup Josip Arnerić, vlašću koja mu je dana, osnovao je, 4. studenoga 1966., šest novih župa, među njima i župu Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije na području

Crnice. Za župnu crkvu odabrana je crkva Svete Nediljice. Župa je povjerena Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, kazao je župnik fra Nikola Ćurčija. Od tada do danas izmijenilo se devet župni-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 64

7.2.2017. 23:27:34

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ka, koje ćemo u ovoj prigodi spomenuti: fra Bernard Tičić, fra Stanko Mandac, fra Petar Bezina, fra Ljubo Ivančević, fra Nedjeljko Tabak, fra Božo Ćurčija, fra Branimir Šegota, fra Ante Vukušić i fra Nikola Ćurčija. Prateći ritam liturgijskoga kalendara i potrebe naših župljana, slavimo redovita misna slavlja, obavljamo prigodne pučke pobožnosti, održavamo župni vjeronauk i prigodne vjerske svečanosti. Da bi sakralni prostor bio doličan za obred, župnici su, svaki na svoj način, uređivali i održavali crkvu kao građevinu. Tako smo i mi, prema savjetu župnih vijeća, kako ekonomskoga tako i pastoralnoga, uz odobrenje mjesnoga Ordinarija, najprije, u listopadu 2007., obnovili krov i uredili vanjsku fasadu na crkvi. Zatim smo, skupljajući milodare od vjernika, restaurirali staru oltamu sliku Svete Nediljice i vratili je na glavni oltar u prosincu 2014. godine. U prigodi proslave 50. obljetnice naše Župe, kako smo najavili tako smo i učinili, obnovili smo u cijelosti interijer crkve Svete Nediljice., kazao je župnik.

Istaknuo je kako bi sveti prostor Božjega hrama bio prilagođen suvremenim liturgijskim potrebama, prezbiteriju je postavljena nova podnica a na podnicu novi kameni oltar, kameno besjedište i kamenu krstionicu, metalni svijećnjak i metalno svetohranište, drvene sjedalice za svećenika i poslužitelja; u lađi smo postavili nove drvene klupe sa sjedalom i klecalom na drvenoj podnici; preuredili smo kor na ulazu, korsku ogradu, i podnicu; nanovo smo proveli električnu i razglasnu instalaciju,

postavili smo nova rasvjetna tijela; postavili smo nova drvena hrastova vrata na glavnom i sporednom ulazu, na ulazu u kor i sakristiju; obnovili smo sakristiju. Nakon svih izvedenih radova, unutrašnjost crkve oličili smo novim nijansama toplih boja, kazao je župnik Ćurčija koji je nadodao kako je projektnu dokumentaciju liturgijske obnove izradio fra Antun Branko Periša. Šibenski biskup kojemu je posveta oltara u Crnici bila prva vjernicima je poručio da svaki put kad dolaze u crkvu, pred oltar dolaze zapravo pred Gospodina koji vjernike čeka, voli i želi im pomoći, koji se za vjernike žrtvovao na križu,

koji je slavno uskrsnuo da i nama otvori vrata neba, vrata vječnosti! Oltar je i žrtvenik za prinošenje naših molitava, oltar je sveto mjesto Kristove žrtve, oltar je i znak groba iz kojega Isus uskrišava, oltar je prijestolje Božje na zemlji. Oltar postaje znakom koji nam daje mogućnost pristupiti Bogu, osjetiti njegovu blizinu.

Oltar predstavlja i žrtvenik i žrtvu – Krista Gospodina koji se na križu prinesao Bogu za nas, poručio je biskup Rogić.

Na kraju slavlja biskup i župnik potpisali su povelju koja će biti na spomen današnjeg događaja. Upriličen je i agape za sve sudionike slavlja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 65

65 7.2.2017. 23:27:40

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE u Grebaštici Proslavljena župna zaštitnica Bezgrešna Djevica Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije proslavljena je u četvrtak 8. prosinca u Grebaštici. U župnoj crkvi svete Marije procesiju i misno slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Po svom potpunom zajedništvu s Bogom, kao Bezgrešna, Marija je zaslužila biti Bogonositeljicom i Bogorodicom, te tako postati Majkom novoga svijeta, novog početka, novog stvaranja. Čovjek je po pramajci svih ljudi, Evi narušio sklad Božjeg stvorenja, ono ranjeno u čovjeku to se po Mariji ponovno uspostavlja, ozdravlja. Marija postaje majkom novog obnovljenog svijeta, svijeta koji je po Kristovom rođenju, krenuo putem spasenja, poručio je u homilji šibenski biskup Tomislav Rogić.

Na kraju misnog slavlja biskupu je upravitelj župe mons. Marinko Mlakić zahvalio što je predvodio misno slavlje i procesiju. Predstavio je i vjerničku zajednicu u Grebaštici. Naglasio je kako zajednica raste, a kako bi rast bio što uspješniji u Grebaštici je potrebna primjerena crkva. Naima postojeća koja je vrijedan spomenik kulture je premala za pastoralne potrebe. Izrazio j e nadu da će Grebaštica u doglednom vremenu dobiti novu crkvu.

SUSRET MLADIH ŠIBENSKE BISKUPIJE Godišnji susret mladih Šibenske biskupije održan je u subotu 10. prosinca u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku, a predvodio ga je povjerenik za pastoral mladih Đakovačko osječke nadbiskupije vlč. Filip Perković. Tema susreta bio je predstojeći Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru.

Kod mladih u Šibenskoj biskupiji velik je interes mladih za duhovnim sadržajima, a jednako tako i za međusobnim druženjima i povezivanjem, kazao je povjerneik za mlade Šibenske biskupije don Gabrijel Jagarinec. Istaknuo je

66

VELIKI INTERES MLADIH ZA DUHOVNIM SADRŽAJIMA

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 66

7.2.2017. 23:27:48

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE kako je nacionalni susret mladih značajan događaj za Domovinsku crkvu te je za njega nužna temeljita duhovna priprava. Mladi koji su pripremljeni bolje dožive sam susret, te su i plodovi susreta kod takvih mladih veći. Vlč. Filip Perković mladima je predstavio Susret hrvatske katoličke mladeži će se održati 29. i 30 travnja, te 1. svibnja naredne godine u Vukovaru. Geslom susreta "Krist, nada naša" željelo se povezati ono što je vodilo generaciju Vukovarskih branitelja kao i mnoge druge značajne osobe iz povijesti grada Vukovara i Đakovačko osječke nadbiskupije sa suvremenom generacijom mladih ljudi, poručio je vlč. Perković. Susretom želimo probuditi nadu koja živi u mladom čovjeku i

potaknuti ga na djelovanje. U Kristovu evanđelju, u Njegovu predanju na križu i u uskrsnuću, kršćanin prepoznaje nadu koja često ide „protiv svake nade“ Upravo je ta snaga i nada bila potrebna Vukovaru i Vukovarcima u vrijeme domovinskoga rata i isto tako je po-

trebna danas i gradu Vukovaru kao i cijeloj našoj domovini. Šibenski biskup Tomislav Rogić mladima je približio prošle nacionalne susrete mladeži.

Preporučio im je odlazak u Vukovar. Naglasio je važnost pripremnih kateheza kako bi susret donio što više plodova.

mjuzikl “Božićna zvona” izveden u katedrali U sklopu manifestacije "Otvorite vrata Božiću" u šibenskoj je katedrali 10. prosinca 2016. dječji katedralni zbor izveo mjuzikl "Božićna zvona". Mjuzikl je posvećen žrtvama kuge u Šibeniku 1649. godine. Radnja mjuzikla počinje prizorom djeteta koje oplakuje svoju preminulu obitelj na groblju i koje ujedno oplakuje svoj grad i narod. Nad suzama tog djeteta susreću se imaginarni likovi koji predstavljaju zvonike šibenskih crkava toga vremena.

Zvonjavom i pozivom na proslavu Božića, zvonici započinju tradiciju Proslave, autohtonog šibenskog običaja, čime ujedno naviještaju Božić i novo doba nade i života za sve stanovnike Šibenika. Scenografiju potrebnu za mjuzikl napravili su polaznici župnog oratorija, uz pomoć animatora. Autor mjuzikla je Dario Mikuladra, a voditeljica dječjeg katedralnog zbora te autorica glazbe je Jelena Mikuladra koja je zahvalila svim sudionicima na angažmanu i učestalim probama. Uz mnoge koji su došli pogledati mjuzikl, malim izvođačima čestitao je i biskup Tomislav Rogić koji je pohvalio kvalitetu izvedbe i ozbiljnost pristupa temi koja opisuje povijesni događaj.

Mjuzikl posvećen žrtvama kuge u Šibeniku

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 67

67 7.2.2017. 23:27:54

CRKVA I DRUŠTVO

VJera nije privatna stvar Ni ekstremni liberalizam i sekularizam ne prihvaćaju društvenu relevantnost vjere koju pokušavaju svesti isključivo na privatnu sferu, a od kršćana zahtijevaju da svoja uvjerenja iskazuju isključivo u crkvi ili u svome domu

M

PIŠE: Ivan Ugrin, novinar

ožda smo u krivu, ali čini nam se da svake godine blagdani počinju sve ranije, napisala je ovih dana kolegica u našim novinama, komentirajući fotografiju postavljanja božićnih ukrasa u mjesecu studenom u jednoj splitskoj ulici.

Božićna ponuda proizvoda po trgovinama krene već nakon blagdana Svih svetih, iako je Božić tek koncem prosinca.

Reklamira se na sva zvona, tako da bi netko tko sve to promatra, ne poznajući našu hrvatsku, u mnogočemu s kršćanskim običajima povezanu tradiciju, mogao pomisliti kako smo mi narod koji toliko drži do svoje baštine da jedva čekamo kad ćemo početi slaviti Božić.

Njima je do zarade Međutim, u pozadini ranijeg početka blagdanskih ugođa-

68

ja prije svega je marketing, a nakana onih koji nam već od studenog nastoje prodati svoj proizvod u prvom je redu zarada. Iako ne treba zanemariti činjenicu da nam je svima drago vidjeti lijepo okićene gradove, da u svakom od nas čuči potrošač kojeg privlači ono što nam se nudi u izlozima, ipak treba primijetiti kako je u čitavom tom šarenilu boja, okusa i mirisa tako malo nekog dubljeg, vjerskog sadržaja Božića, svakako najljepšeg kršćanskog blagdana.

Sve se na kraju svodi na reklamne kampanje u kojima dominira profit velikih kompanija. A njima ništa nije sveto, sve nastoje profanirati, a da ne spominjemo da se, primjerice za Božić, u javnom diskursu tako malo govori o vrijednosti života koji slavimo u Isusovu rođenju, kao i blagoslovljenom ozračju Svete obite-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 68

7.2.2017. 23:27:55

IZ CRKVA ŽIVOTAI BISKUPIJE DRUŠTVO lji, i drugim vjerskim istinama koje su ukorijenjene u svakom kršćanskom blagdanu.

Kad se u Hrvatskoj dogode inicijative poput “Hoda za život” ili molitvene kampanje “40 dana za život”, onda je glavna intencija onih koji se ne slažu s molitvom ispred bolnica i rodilišta pokušaj diskreditiranja molitelja.

Moramo razgovarati O tome da život počinje začećem i da je pravo na život važnije od bilo čega drugog, manje se raspravlja. No, malo pomalo u javnost se probijaju i stavovi koje promiču nositelji tradicionalnih i konzervativnih udruga. Tako u razgovoru za Jutarnji list Stijepo Bartulica jasno ističe: “Svatko bez ikakve diskriminacije ima pravo na život. Znanost je na mojoj strani. Upitno je da vlast određuje hoće li se netko roditi ili ne. Ako želimo zdravu demokraciju, onda moramo razgovarati.” Htjeli ili ne, svjetonazorske teme utječu na mnoge polarizacije, pa i u hrvatskom društvu. Pitanje pobačaja, nametanje rodne ideologije, izjednačavanje istospolnih zajednica s brakom muškarca i žene, samo su neka od onih oko kojih se lome koplja i gdje se svaki pokušaj zastupanja kršćanskih vrijednosti sa strane angažiranih pojedinaca i institucija doživljava kao upletanje Crkve u javni život, prikazivanje Hrvatske kao klerikalne države.

Obvezno se pritom spominje revizija vatikanskih ugovora, ukidanje vjeronauka u školama, u skladu s konceptom iz komunističkih vremena kad se vjera tretirala kao privatna

stvar, a djelovanje Crkve svodilo na okvire sakristije.

To ipak, na sreću, više nije tako. Moglo se to vidjeti i na nedavno održanom Tradfestu u Zagrebu, “festivalu tradicije i konzervativnih ideja”, kako tiha većina, uza sve pokušaje ignoriranja, ipak uspijeva privući pozornost na svoj rad.

Posebno je bilo zanimljivo na Tradfestu sudjelovanje potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova, dr. Davora Ive Stiera, koji je čovjek od povjerenja novoga premijera Andreja Plenkovića. Stier je bio sudjelovao i na “Hodu za život” i javno se zalaže da se ljudski život mora štititi od samog začeća.

U svom govoru na Tradfestu, Stier je podsjetio kako komunizam u svome totalitarnome shvaćanju društva nije mogao prihvatiti autonomiju duhovne vlasti te ocijenio kako danas ni ekstremni liberalizam i sekularizam ne prihvaćaju društvenu relevantnost vjere koju pokušavaju svesti isključivo na privatnu sferu, a od kršćana zahtijevaju da svoja kršćanska uvjerenja iskazuju isključivo u crkvi ili u svome domu, ali nikako u javnosti, a posebice ne u političkome prostoru.

Smeta im i Godina milosrđa Jedan od kandidata za novog predsjednika SDP-a, Orsat Miljenić, prozvao je zbog toga u više navrata premijera Plenkovića i pozvao da se očituje o Davoru Ivi Stieru.

“Kao potpredsjednik Vlade Stier je otišao na skup na kojemu se otvoreno tražila zabrana pobačaja i izjavio da sekularizam ugrožava ljudsku

prirodu”, poručio je Miljenić i istaknuo kako Stier tamo nije mogao otići privatno. Miljenić bi se isto tako žešće postavio prema moliteljima ispred hrvatskih bolnica.

Zanimljivo je kako tzv. sekularisti promptno i gotovo orkestrirano reagiraju kad god se netko vjernički u javnosti zauzme po pitanju zaštite života od naravnog začeća do prirodne smrti, ili u prilog tradicionalne obitelji kao temeljne društvene institucije. No, kad su neke istine i vrijednosti u pitanju, tu onda treba biti dosljedan i odgovoran, i svjedočiti vjeru u zgodno i nezgodno vrijeme. Na pitanje novinara Petera Seewalda kako danas vidi budućnost kršćanstva, papa u miru Benedikt XVI. u nedavno objavljenoj knjizi “Posljednji razgovori”, odgovara ovako: “Da više nismo istovjetni s modernom kulturom, da kršćanska oblikovna osnova više nije presudna, to je očito. Danas živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi koja se prema kršćanstvu sve više pokazuje netolerantnom.

Utoliko zapadno društvo, Europa svakako, više jednostavno neće biti kršćansko društvo. To više će se vjernici morati truditi da i dalje oblikuju i nose svijest o vrednotama i o životu. Važna će biti odlučna vjera pojedinačnih zajednica i mjesnih crkava. Odgovornost postaje veća.”

Netko je zajedljivo primijetio kako dobrotvori mogu odahnuti jer je završila Godina milosrđa. Ako takvi i djela milosrđa nastoje okarakterizirati kao pokušaj klerikalizacije društva, onda je uistinu upitna razina tolerancije koju gaje prema kršćanstvu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 69

69 7.2.2017. 23:27:55

SVJEDOČANSTVA NIKOLA VUKOŠIĆ, ratni načelnik PU u Šibeniku

RUJANSKA BITKA JE PRVA POBJEDA U DOMOVINSKOM RATU Rujanskom ratu 1991. u Šibeniku puno se reklo i napisalo, čuli su se razni svjedoci, bilo je i polemika, različitih komentara, međutim nitko nije osporio hrabrost šibenskih branitelja i mudru taktiku vojnih i policijskih zapovjednika. Svi se slažu da je šibenska pobjeda bila prekretnica u Domovinskom ratu te da se nakon nadiranja i osvajanja trećine Hrvatske probudio hrvatski ponos i prkos, osobito nakon usklika koji se vinuo, ne samo iz grla hrvatskog vojnika Filipa Gaćine, već i iz tjeskobnih srdaca svih Hrvata: „Obadva, obadva su pala“ - mora pasti i agresija na slobodu i neovisnost Hrvatske države. Krenimo! O tome svjedoči prvi čovjek iz šibenske Policijske Uprave načelnik Nikola Vukošić i otkriva neke nove činjenice. On je bio u prvim redovima i na prvoj crti obrane grada i Hrvatske, što ovom svjedočenju daje zanimljivost i autentičnost.

O

RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov, urednik

ŠIBENIKU PRIPADA SREDIŠNJA PROSLAVA HRM

FOTOGRAFIJE: Privantna arhiva Nikole Vukošića i arhiva Stanka Ferića 70

Ove godine u rujnu proslavili smo 25. obljetnicu Rujanskog rata (1991. – 2016.). Je li Šibenik dostojno proslavio, sudjelovala je i predsjednica RH? Duboko sam uvjeren da je

ove 2016. godine u Šibeniku upriličena jedna od najboljih, svakako najsadržajnijih i najdostojnijih manifestacija u obilježavanju slavnoga šibenskoga Rujanskog rata. Upravo onako kako taj znameniti događaj i zaslužuje.

Bili smo sretni što je u tome sudjelovala i sama Predsjednica Republike Hrvatske, gđa.

Kolinda Grabar Kitarović. U jednoj prigodi sam joj zahva-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 70

7.2.2017. 23:27:58

SVJEDOČANSTVA lio na dolasku i iskrenim riječima što ih je uputila šibenskim braniteljima.

Pripada li Šibeniku i središnja proslava HRM? Po mojemu mišljenju Šibeniku svakako pripada središnje obilježavanje obljetnice osnutka Hrvatske ratne mornarice. Međutim, valja znati da je Predsjednik Tuđman utemeljio HRM prije početka šibenskoga Rujanskog rata, vezujući je za neke povijesne datume koji su bili vrlo blizu naše rujanske pobjede, ovdje u Šibeniku.

Ipak, mislim da bi državno vodstvo moglo naći mogućosti da se taj dan HRM kao središnja proslava obilježava upravo u Šibeniku. Ali, ako to i ne bude, mi ćemo biti zadovoljni da i ovdje u okviru godišnjica Rujanskoga rata, obilježavamo i dan HRM. Vi ste bili načelnik Policijske Uprave u obrani Šibenika. Osim policije u obranu je stala i vojska. Tko je bio glavni zapovjednik obrane grada i šire?

Postao sam načelnik Policijske uprave Šibenik 24. listopada 1990. godine, nakon Ante Bujasa koji je mjesto načelnika napustio iz zdravstvenih razloga. Privremeno je iz Zagreba na tu dužnost, u trajanju od mjesec dana, bio upućen Petar Kamber. Šibenik je ozbiljno shvatio ozbiljnost trenutka obrane Šibenika i šire u čemu nam je pomogla zapovijed o osnivanju Križnog štaba iz Ministarstva obrane i MUP-a od 7. XII. 1990. i od toga dana počeli smo živjeti poluratnim životom. Sve oružje je stavljeno pod nadzor, oformljene su vojne postrojbe, određeni zapovjednici, vršena permanentna obuka ljudi i izrađivano i nabavljano novo oružje. Vršena je priprema obrane Šibenika, znali samo da se približava odlučujuća borba za Šibenik.

Kad je zaprijetila opasnost za grad, 16. IX. zapovjedništvo obrane bilo je smješteno u Sjemenište u kojem su bili uključeni zapovjednici ZNG, policije i kriznog štaba.

Pregovori s zloglasnim pukovnikom Ratkom Mladićem

PUKOVNIK MLADIĆ NIJE MOGAO NA VELIKOJ GLAVI PROBITI NAŠU OBRANU Prije direktnog napada na Šibenik vodile su se bitke na Velikoj Glavi gdje je uz velike napore zastavljen agresor …

Obrana Šibenika od srpsko-četničke agresije započela je 24. VII. 1991. u skradinskome zaleđu na prostoru Velike Glave. Posebno su nas napali 11. rujna 1991. i mi smo uspjeli obraniti Veliku Glavu tako da je 13. rujna uspostavljeno i neko krhko primirje.

Izdržali smo teške napade kad su nam u jednome danu poginula tri branitelja. Trećeg dana poginuo je još jedan.

Ipak, momci iz Garde i moji iz policije sve su to izdržali.

Bilo je i raznih taktičkih varki, pa smo 12. rujna tukli neke vojne ciljeve oko Đevrsaka i istoga dana neke ciljeve u Kistanjama. Te akcije je vodio pok. Božo Marković, koji je raketom pogodio njihov štab u Kistanjama u staroj školi.

Pripremali smo i jedan lažni napad u Velikoj Glavi, na što su pobunjeni Srbi nasjeli, bilo je i takvih situacija.

U pripremi te akcije dogodila se zgoda, kad smo iz Plastova noću pripremali akciju, naša skupina je primijetila da je među njima i neka nepoznata osoba. Uhvatili su ga i po njegovu govoru prepoznali da govori srpski. To je bio njihov kapetan, Savo Traživuk, koji je očito čekao nekoga od svojih i vjerojatno bi oni nama napravili nekakvo iznenađe-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 71

71 7.2.2017. 23:28:00

SVJEDOČANSTVA nja, ali mi smo ih pretekli.

Cijelo područje skradinskoga zaleđa mi smo branili s 150 - 200 ljudi. Oni su vjerovali da nas je deset puta više i tako smo zavaravši neprijatelja držali na odstojanju.

Pored Bratiškovaca i Velika Glava je naseljena pravoslavnim življem i tu je Mladić želio stvoriti osnovicu za napad na Skradin i krenuti dalje prema Šibeniku. Ali, u tome smo ga spriječili. Tu smo, na Velikoj Glavi, Mladiću(tada pukovniku JNA) pomrsili planove i povrijedili njegov osvajački ponos i taštinu. Nije nas uspio potisnuti s Velike Glave. Da smo je kojim slučajem napustili, mi bismo za tri dana u Šibeniku „dizali ruke u vis“, jer bi put do grada bio slobodan. Spustili bi se na Krku, zauzeli HE „Jarugu“ i pogone crpilišta vode, zauzeli bi Skradin. S druge strane, izašli bi na Šibenski most, do kojeg su kasnije i došli. I tu će, kao i na ostalom prostoru, srpski agresor doživjeti poraz.

OSVAJANJE VOJARNI U ZEČEVU, KRUŠĆICI I NA ŽIRJU U zadnji čas osvojene su vojarne u Zečevu, Krušćici, predaja Žirja bila je prije dogovorena sa Željkom Baltićem … Kako su se odvijale te predaje?

Naša 113. brigada imala je planove za osvajanje vojarni na rogozničko-primoštenskom području, ali je bilo pitanje kada to izvesti i kako ih zadržati. Kad je neprijatelj izašao na most, vidjelo se da više nema čekanja. Za organizaciju te akcije je bio za-

72

Topovska bitnica na otoku Žirju

dužen Rahim Ademi, iako je bilo i pokušaja nekontroliranih akcija pojedinaca koji su sebi davali pravo da djeluju i mimo plana. Zahvaljujući zapovjedniku naše policije u Rogoznici, Fakčeviću, koji je uživao povjerenje zapovjednika vojarne JNA Krušćica, Oroščića, situacija je riješena u našu korist na taj način da su obojica nakon razgovora o vojarnama sjela u auto i odvezla se, „na teren“ prema Krušćici. Naš Fakčević je u jednome trenutku, kad je počela pucnjava, oficiru JNA jednostavno iznenada stavio lisičine na ruke i vratio ga nazad pred vojarnu u Zečevo. Time je akcija bila privedena kraju. Pucnjava je prestala, on se zapravo predao, jer drugog izlaza nije bilo. Vojarne su bile naše! U napadu bili su uključeni branitelji garde (jedna satnija Imoćana iz IV. brigade) i policije iz Primoštena i Rogoznice, dragovoljci iz Burnjeg Primoštena a također i Falkone sa svojim vodom. Tom akcijom naše snage su znatno ojačale teškim oružjem. Što se tiče Žirja, stvar se odvijala malo drugačije: zapo-

vjednik Žirja, Željko Baltić, u proljeće ‘91. izrazio je Goranu Grguričinu želju da bi došao raditi u našu (pomorsku) policiju. Savjetovao sam Grguričinu da ga privoli ostati na Žirju, jer je on naš, a mi ćemo procijeniti kad stupiti u akciju.

Sve se to odvijalo u najvećoj tajnosti, jer neprijatelj nikako nije smio saznati da mi ondje imamo svoga čovjeka i da smo zapravo preuzeli Žirje.

Baltić je bio pristao.

Kad smo okončali svoje prve akcije na Velikoj Glavi i tijekom onoga primirja od 13. rujna, saznali smo da je agresor u Bribirskim Mostinama počeo gomilati oklopne snage, te da će njihov napad na grad uslijediti s Vodičke strane i preko Šibenskoga mosta. Napokon smo shvatili da je došao trenutak. Donijeli smo odluku da u noći 14./ 15. rujna 1991. uzmemo i osposobimo Žirje. Poslali smo naše ljude da tamo s Baltićem sve dogovore. Pošto smo onamo poslali naše stručnjake i vojnike za žirjanske topničke bitnice, posada JNA je prebačena i zbrinuta u Tribunju.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 72

7.2.2017. 23:28:03

SVJEDOČANSTVA NEKI NISU HTJELI PREUZETI ŽIRJE, RADIO JE I ZLOGLASNI KOS Kad je Onezim Cvitan doveo Baltića u Šibenik u policiju, dogodio se pravi šok. Pozvao sam zapovjednika 113. brigade Milivoja Petkovića i Davora Škugora, načelnika s političkim ovlastima u toj brigadi, kojima sam rekao da nam je Baltić predao Žirje. Ali, tada je nastupio šokantan trenutak.

Petković i Škugor nisu htjeli preuzeti Žirje, jer da će Žirje biti granatirano a da se Šibenki brani u Kanalu.

Nije bilo druge, nego da Baltića vratim na Žirje, pa da tamo sredi stvar s manjim dijelom naših snaga koje smo poslali radi osiguranja. Čudio se Baltić, kako će on kao bivši oficir JNA i Srbin, upravljati tako važnim i osjetljivim položajem za hrvatsku stranu. Pomogla nam je okolnost što smo imali našeg pričuvnoga časnika Mira Alića koji će mu pomoći.

Šibenski branitelji 1991.

Tako je i bilo. Alića smo postavili za zapovjednika bitnica, a Baltića za zapovjednika otoka. Skupljali smo posade za topove, digli ljude iz Remonta da na Žirju servisiraju topove, već su 16. rujna predvečer bili sposobni za akciju, što je bio zadnji tren. Moglo je početi njihovo spasonosno djelovanje prema agresoru na Šibenskome mostu, gdje je već bio izbio. Tih prvih dana puno nam je pomoglo i stanovništvo Žirja koje se brinulo o našim ljudima i bilo im dobra logistika.

JNA IZBIlA NA ŠIBENSKI MOST, VRATA ŠIBENIKA Šibenske se vojarne nisu htjele predati. Zašto je sa zakašnjenjem započeo napad?

18.09.1991. u PU Šibenik

Toga 16. rujna poslije 22 sata, pošto je agresor zauzeo prilaze mostu, sastali smo se upravo ovdje u Sjemeništu gdje je bilo zapovjedništvo obrane grada. Razmišljali smo što napraviti i zaključili da ih moramo napasti. Trebali smo ih napasti 17. IX. u 4 sata. Ja sam pred-

ložio da garda ide na most a policija na vojarne. U 3.30 naš zapovjednik Viduka nazvao je komandanta 8. VPS-a Đuru Pojera i s njim obavio poduži razgovor pokušavajući s njim dogovoriti sklanjanje tenkova s mosta i da se izbjegne međusobni rat. Nakon tog Viduka je nazvao Luku Bebića, ministra obrane, koji nije dozvoljavao napade na vojsku.

Ovaj Vidukin razgovor doveo je do toga da su se u vojarnama upalila svjetla, dodatno se utvrđivali položaji. S tim nam je faktor iznenađenja propao.

Napadi su bili odgađani sve do 7 sati uz nekoliko razgovora između Viduke i Pojera i Viduke i Bebića. Nekoliko naših zapovjednika nisu odobravali ovo Vidukino i Bebićevo odgađanje napada. Sagledavajući situaciju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme, u 7 sati dao sam zapovijed policiji da napadne na vojarne.

Otvorili smo na njih strahovitu vatru koja je trajala oko pola sata. Bilo je stravično, jer nismo imali informacija s terena što se događa. U jednom momentu nazvao me šef KOS-a Milosav Momčilo kojeg sam inače dobro poznavao. Osje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 73

73 7.2.2017. 23:28:07

SVJEDOČANSTVA

Predsjednik RH i ministar obrane na topovskoj bitnici na otoku Žirju

tio sam u njegovom glasu da je njemu gore nego meni i to mi je dalo krila. Kad je on uspaničeno pitao zašto smo ih napali i što radimo, ja sam mu bez opterećenja govorio da ga već duže vremena upozoravam što će mu se dogoditi, ali on to nije ozbiljno shvaćao.

Najbolje bi bilo da sjednemo za stol i da za stolom dogovorimo o predaji. „Ti znaš kako se to radi, ipak si ti profesionalni vojnik“. Upitao je: „Kako ćemo stati?“ „Lako, ti zovi svoje a ja ću svoje.“ Pozvao sam svoje a on svoje i pucnjava se stišala. To primirje potrajalo je oko pola sata nakon čega su brodovi počeli izlaziti iz Kulina i pucati po gradu. Ono malo naših ljudi što je bilo na rivi s pješačkim naoružanjem nije imalo šanse suprotstaviti se tim grdosijama. Sjetio sam se 74

tada Baltića i Žirja i pitao ga može li pucati po šibenskoj luci. Rekao je da može ali da mu je to krajnji domet i da bi mogao pogoditi koju zgradu.

Odgovorio sam mu da pucaju slobodno, jer da je svejedno pogodili je oni iz Žirja ili tenkovi s mosta. I tada su taj posao preuzeli Miro Alić, zapovjednik bitnice i Goran Grguričin koji je koordinirao navođene vatre. Isto tako po brodovima je pucala minobacačka grupa „Pero“, mojih specijalaca koji su bili na Smričnjaku. Ta naša topnička vatra je bila izuzetno precizna tako da smo ih za pola sata vratili u luku Mandaline. Kasnije se ta paljba sa Žirja prenijela na Šibenski most i vojarnu „Rade Končar“.

Da nismo napali u 7 sati, u 8 ne bismo imali prilike, jer bi ti brodovi i tako bili izišli jer su

trebali izvršiti desant na rivi i lijevoj obali Krke da omoguće prolaz tenkovima prema Šibeniku. Tom akcijom sa Žirja i zauzimanjem vojarne na Zečevu dobili smo veliku prednost da su se u sjemeništu mogle planirati daljnje akcije koje su na terenu jako dobro odrađene.

Poneki brod je izlazio iz Mandaline 17. i 18. rujna, pucali po gradu na što smo mi reagirali otvaranjem vatre i vraćali ih ponovno u Mandalinu. Katedrala je pogođena u kupolu 18. IX. 1991. s patrolnog broda PČ 180 u 9.58 sati. Naši su ga branitelji pogodili i oštetili, našli smo ga u Remontu djelomično potopljenoga.

Naši mandalinski branitelji, policija i garda uz pomoć Andrije Gerebeca, direktora Remonta, uspjeli su dogovoriti predaju oficira i vojnika s bro-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 74

7.2.2017. 23:28:23

SVJEDOČANSTVA Nakon Rujanskoga rata u Šibeniku i povika pok. Filpa Gaćine: „Obadva, obadva, oba su pala!“,sve se promijenilo.

To je bio fitilj koji je aktivirao eksploziju emocija i Hrvatska se probudila. U ljudima se rodio ponos i prkos: možemo i moramo! Zahvaljujući našoj taktici i hrabrosti naših boraca došli smo u posjed teškog naoružanja i tenkova. Prvom našem tenku dali smo ime „Šibenik“.

Tenkovi JNA pregazili osobni automobil kod Šibenskog mosta 1991.

dova te su tako njih 100-tinjak uspjeli zaključati u sklonište u Remontu. Postojala je informacija da bi nam ti vojnici i oficiri mogli pobjeći, dogovorili smo s Mandalinjanima da ih prebace na mulo Krke što su oni i učinili noću, 21. rujna 1991. U tim našim akcijama oko Šibenika i Šibenskog mosta djelovale su i postrojbe Rahima Ademija topovima s Jelinjaka, a kasnije i iz Dubrave, koje su dovukli iz Zečeva i jedna topnička bitnica iz Razora, također na most, gdje nam je poginuo naš policajac Marinko Kardum. Također je po mostu djelovao minobacač Branaka Smrčeka, a s vodičke strane minobacači pod zapovjedništvom Ante Buhe. Ali, u tih nekoliko dana teške bitke za Šibenik naše su snage toliko ojačale, da neprijatelj više nije imao nikakvih izgleda.

Tukli smo ih sa svih strana.

Međutim, žao mi je bilo što o tim našim situacijama i svakodnevnim uspjesima nitko nije izvješćivao i predsjednika Tuđmana. On nije znao što se točno događa u Šibeniku, jer je ispred sebe imao cijelu

državu u teškim problemima.

Neprijatelj je nadirao sa svih strana, trećina Hrvatske je bila okupirana: agresor pred vratima Karlovca, Zadra i Dubrovnika. Šibenik se junački branio i obranio, Šibenik je uživao u pobjedi, tada sam bio ponosan i radostan kao nikada. Bio sam svjestan što šibenska pobjeda znači za Šibenik i za cijelu Hrvatsku.

Jesu li danas toga svjesni Šibenčani i - ponosni?

Ubrzo poslije toga došao i onaj sporazum o primirju u Igalu. Što bi se desilo da je neprijatelj ušao u Šibenik?

Da je neprijatelj osvojio Šibenik, uvjeren sam da ni od „ostatka“ Hrvatske ne bi bilo ništa. Ostala bi ili Jugoslavija ili bi nastala Velika Srbija. Vjerujem, da će jednom i povijest Domovinskoga rata uvrstiti Šibenik na mjesto koje mu zasluženo i pripada. On je prvi pobjednik u Domovinskom ratu i zahvaljujući njegovoj pobjedi spašena je domovina Hrvatska.

SJEĆANJE NA POKOJNE BOŽU MARKOVIĆA I MATU AJDUKA …

NAŠA ZAGORA SPALJENA ZEMLJA Ne možete zaboraviti suradnike Božu Markovića i Matu Ajduka?

Pokojni Božo Marković, bivši oficir JNA, šteta što je poginuo, zasigurno bi postao jedan od naših najboljih hrvatskih generala. Bio je dobar čovjek i veliki znalac vojnih poslova, dinamičan i odlučan čovjek. Znao je kakao se treba postaviti i prema nekima koji su se iz JNA infiltrirali u naše redove. Jer, na zaboravimo, taj njihov KOS iz Beograda nije bio nikakav „mačji kašalj“, imao je svoje ljude i među našim čelnim ljudima, ne bih o imenima, ali mi smo ih uočili i onemogućili.

Kad su srpski agresori u bazi na Visu saznali da je Božo poginuo, priredili su feštu, tipičnu za zločince.

Mate Ajduk je bio moj pomoćnik. Čuo sam da treba doći u policiju, predlagali su ga iz HDZ-a ali Boljkovac nije dao.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 75

75 7.2.2017. 23:28:23

SVJEDOČANSTVA pozivao na mržnju ili osvetu.

Učinio je mnogo više s oltara svojom riječi nego neki drugi ratnim djelovanjima. Uz rizik svoga života žarko je želio posjetiti svoje vjernike na okupiranom području njegove biskupije koji su tamo ostali, čini mi se da mu je jednom i uspjelo poći u Knin, gdje je našao crkvu sv. Ante u zgarištu.

Pogođena je i njegova katedrala, što je time htio poručiti agresor?

Don Ante Lovrić Caparin spašava kulturno blago Skradina

Kad sam postao načelnik PU u Šibeniku, pitao sam se što da napravim. Sjetio sam se Mate Ajduka, zovem ga na razgovor. Pitam ga želi li raditi u policiji. Odgovorio je potvrdno. Javim to Boljkovcu, koji se složio, ali da Ajduk bude „drugi čovjek“, moj zamjenik.

Bio je vrlo pošten i korektan, nije se protivio. Odlazio je na teren smirivati ljude koji su se bili malo opustili. O njemu mogu reći samo sve najbolje, laka mu bila hrvatska zemlja.

Naša Zagora je stradala: sela popaljena, čeljad protjerana, crkve porušene, ali Pakovo Selo se nije predalo…

Stradanje Zagore je ratna priča za sebe. Da, porušena, zapaljena sela, crkve, škole, mase prognanika, ono što su četnici i planirali: spaljena zemlja. Tu smo činili sve što smo mogli, ali bilo je i propusta, Drniš nije smio onako olako pasti. Sreća što smo imali odlučne i hrabre Pakovčane i drniške branitelje 113. koji su zaustavili srpsko-četničke 76

tenkove koji su krenuli prema Šibeniku.

Prognanici su zbrinuti u hotelima na obali i tamo će ostati sve do povratka nakon Oluje 1995.

BISKUP BADURINA I POGOĐENA KATEDRALA ČINIO S OLTARA KOLIKO I OBRANA NA BOJIŠNICI Biskup Badurina trudio se, išao je ne pregovore u Žitnić kako bi isposlovao dozvolu da obiđe svoje vjernike na okupiranom području.

Jesu li mu dozvolili? Što se tiče biskupa Badurine, mogu reći da je bio izuzetna osoba. Upoznali smo se za vrijeme jednog božićnog prijama u katedrali sv. Jakova 1990. Čak mi je ispričao nešto o mojoj rodbini koju je poznavao. Rekao je da je bio prijatelj s bratom moje bake koji je bio u zatvoru u Staroj Gradiški…

Znam da u svojim nastupima u vrijeme rata nikada nije

Da, drugog dana agresije na Šibenik pogođena je kupola katedrale svetog Jakova, što je kulturocid. S tim vandalskim činom poručili su četnici i JNA da im ništa nije sveto i da su spremani na najgore zločine protiv Katoličke Crkve, njezinog klera i vjernika, što se i pokazalo od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Ratni Božić u Šibeniku, sjećate li se?

Sjećam se da su vjernici,šibenski puk ‘91. na Božićnu ponoćku išli u katedralu usprkos svim uzbunama i općim opasnostima. Ljudi su se ponašali kao da je doba mira, nisu htjeli dozvoliti da im rat s granatama i sijanjem smrti zasjeni Božić koji je blagdan mira a ne rata,života a ne nasilne smrti.

USKLIK „OBADVA SU PALA!“ PODIGAO MORAL SVIM HRVATIMA MOŽEMO! Vi ste jedan od važnih svjedoka, vjerujem objektivan kad je riječ o Rujanskom

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 76

7.2.2017. 23:28:26

SVJEDOČANSTVA ratu kojeg je opisao i prof.

Ivo Livaković u svojoj knjizi --- Obadva --- Obadva ---?

Jest, ima mnogo različitih priča i svjedočanstava o Rujanskome ratu i dobro je da ih ima. Stjecajem okolnosti i ja sam jedan od svjedoka i aktivnih sudionika tih zbivanja. Što se, pak, tiče knjige --- Obadva --- Obadva --- „Oba su pala“ prof. Livakovića, moram reći da mi je žao što se s tom knjigom požurilo pa su izostali neki važni događaji i važni pojedinci, iako je hvale vrijedan trud i namjera profesora Livakovića.

Ove godine Šibenik slavi dvije obljetnice. Smatrate li da su sjećanja, prošlost i memorija važne za sadašnjost i budućnost jednog grada i naroda?

Te dvije obljetnice, 950. godišnjica spomena Grada Šibenika 25. godišnjica Domovinskog rata najznačajnije u cijeloj povijesti grada Šibenika. U to čvrsto vjerujem. Da nije tako, ne bih ni sudjelovao u Domovinskome ratu, već bih se pokupio i otišao negdje na sigurno, u Novi Zeland ili drugdje. I danas nekima u Hrvatskoj još u ušima bruji Jugoslavija i socijalizam… Oni ne mogu shvatiti da je propao taj totalitarni sustav,kao i svi totalitarizmi ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu i hvala Bogu da su propali.

Imamo slobodu, imamo suverenu državu, ali moramo presložiti neke stvari. Reforme, svakako, ali konkretne koje se tiču svakog čovjeka za njegov boljitak. Čudno je, da u jednoj zemlji s četiri milijuna sta-

novnika nema radnih mjesta.

Bogata smo zemlja i imamo super ljude kad netko s njima gospodari. Ali, kad su u miru moraju sami upravljati, onda se izgube. Šibenik i Hrvatska imaju temelja za napredak i pogled u budućnost. Ali nipošto tako da se zapostavlja i zaboravlja naša bliža i dalja prošlost. To bi željeli oni, koji bi htjeli tu prošlost zbrisati, a s njom i Domovinski rat. Treba nam istina i nje se ne treba bojati, a neki se boje, znamo zašto.

ULOGA CRKVE U HRVATSKOM DRUŠTVU Kakvu bi ulogu, po Vašem mišljenju, trebala imati Katolička Crkva u hrvatskom društvu?

Crkva u hrvatskom društvu ima veliku ulogu. Mi smo ipak katolička zemlja. Riječ Crkve, ako naiđe na plodno tlo ima i dobar učinak. I Crkva i svjetovne vlasti mogu učiniti mnogo da napokon počnemo bolje živjeti. Ja sam u tome optimist. Moramo se naviknuti da trebamo sami za sebe raditi i stvarati, a ne da nam uvijek netko drugi kroji planove, ulaže i gradi. A takvi grade uglavnom za sebe i svoj profit.

Crkva je odigrala odlučujuću ulogu u opstanku hrvatskog naroda u povijesti, tu ulogu ima i danas zajedno sa svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj. Temelj nam je slobodna i demokratska Hrvatska kao i Domovinski obranbeni rat.

Svim čitateljima „Mihovila“ sretan Božić i Nova godina!

U društvu predsjednice RH prigodom njene posjete Šibeniku

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 77

77 7.2.2017. 23:28:28

POVIJEST

PRIMOŠTENS ŽRTVE 1938.

PUCANJ U KRIŽ PIŠE: Branimir Zmijanović, dipl. iur

prijelom2016-12.indd 78

7.2.2017. 23:28:32

NSKE

„U evanđelju koje smo čuli Isus daje zapovijed ljubavi!

Najveća zapovijed, Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas! A vrhunac ljubavi do koje čovjek može doći je spremnost i život dati za drugoga, za svoje najmilije, za svoju vjeru u Boga, za svoju Domovinu: bogoljublje – čovjekoljublje i rodoljublje, neprolazne vrline. Rat i stradanja strašno su vrijeme kušnje, besmisla, u kojem čovjek samo oslonjen na Boga može sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo. Vrijeme mira također donosi kušnje i opet samo u vjeri možemo naći jasne i sigurne putokaze: kako dalje! Pri tome svijetli nam Krist, nada – vjeru uskrsnuće i Isusova zapovijed ljubavi!

Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i plemenitom djelu.“ Msgr. Tomislav Rogić, biskup šibenski ,Iz homilije sa svete mise povodom 25.obljetnice 142.brigade HV, Drniš, 3.12.2016.

POVIJEST

Jugounitarizam – mit ili stvarnost „ Već na samim počecima života u novoj državi (Kraljevina SHS op.a.) neki su postupci vlasti i događaji izazivali sumnje i nezadovoljstva u njenom zapadnom dijelu (Hrvatska prije svega op.a.) : kod promjene novca srpski je dinar precijenjen u odnosu na austrougarsku krunu i forintu, a zatim je i od svake novčanice odbijano 20% vrijednosti.

Ubrzo je došlo do prvog incidenta: u centru Zagreba izbile su 5.prosinca 1918. Spontane demonstracije zbog novostvorenog državnog stanja i socijalnih prilika. U sukobu bivših domobranskih jedinica s jedne i režimskih žandara s druge strane, bilo je više mrtvih i ranjenih. Taj se događaj urezao duboko u narodno sjećanje: iako u njemu, po svemu sudeći, nije bilo naci-

onalnog naboja, kasnijih se godina predstavljao kao početak hrvatskog bunta protiv novostvorene države.“ Citat je to koji podsjeća više na, primjerice, izvješće žandarmerije Kraljevine Jugoslavije ili jugounitarističkog pamfleta, a ne na nazovi relevantnu povijesnu knjigu, no, zbilja je okrutnije no što mislimo.

Gornji citat je iz knjige zapravo drugog izdanja „Hrvatska povijest“ autora Ive Goldsteina, objavljene 2003. godine, a koja je u izdanju Biblioteka Jutarnjeg lista, Povijest izdana 2008. godine (Biblioteka jutarnjeg lista, Povijest, 21.knjiga, Hrvatska povijest, izdavač: Europapress holding str. 328) Dakle, tekst je samo mali dio povijesnih krivotvorina koje

Orjunaški plakat u Dalmaciji, gdje je ideja jugoslovenstva bila najjača

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 79

79 7.2.2017. 23:28:32

POVIJEST su iznijete, a opisuju događaj od 5.prosinca 1918. godine, u smiraju prijevarom prodane hrvatske slobode i osvit Jugoslavije, na žalost Hrvata, a na radost neprijatelja Hrvatske, koji nam donosi autor Ivo Goldstein, inače, trenutno, veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj.

O događaju 5.prosinca 1918. koji je u hrvatskoj povijesnoj i narodnoj misli nazvan i „Prosinačke žrtve“, mnogo je napisano, a karakter javnog bunta Hrvata protiv nove države nisu osporavali niti cenzurirani i autocenzurirani autori iz doba jugoslavenske komunističke historiografije, do takvih detalja da danas znamo tko je bio organizator „streljačkog voda“ – žbira i orjunaša postavljenih sa strojnicama i drugim vatrenim oružjem po okolnim balkonima zgrada koje obujmlju-

ju Trg bana Jelačića, i danas znamo da se radilo o Budislavu Anđelinoviću kasnijem Ministru unutarnjih poslova u Kraljevini SHS, a koji je, kako to nesporno dokazuju i drugi javni djelatnici i novinari, jeste u krvnom sredstvu s donedavnom ministricom vanjskih poslova Republike Hrvatske Vesnom Pusić itd.

Kada to znamo, imamo li se čemu čuditi kada se i 2008. godine objavljuju uvodno citirani tekstovi?

Trebamo li zaključiti da je naša, krvavo izvojevana sloboda i samostalna Hrvatska, zapravo privid, da se oko lijepe nam i jedine Domovine, pletu mreže jugounitarista i bruse nakoti antihrvatsva i antikatoličanstva?

Budnost i oprez očito su najpotrebnije poluge savjesti i svijesti domoljubnih Hrvata i danas, kao što su to bile kroz

turbulentnu nam povijest. Posve je jasno da mnogi apologeti takozvane demokratske provenijencije to zaista nisu, a dokazuju to dvostrukim mjerilima i kriterijima kao i lažnim moralom kao i besmislenim semantički ispraznim razbacivanjem frazurinama s velikim pričama o slobodama i demokraciji, dok s druge strane grabe vlast i moć, hraneći pojave i pokrete koji sustavno i duboko ruju po zdravom nacionalnom tkivu koje prije svega počiva u obitelji i katoličkom moralu.

Suvremena povijest Hrvatske, napose ona politička, tek treba biti ispričana, jer ozbiljno možemo sumnjati u istinsku znanstvenu vrijednost onoga što smo do sada morali učiti i što se nametalo kao istina, što tako rječito dokazuje i uvodni citat.

KRVAVA POVIJEST

PRIMOŠTENSKE ŽRTVE 1938.

PUCANJ U KRIŽ prijelom2016-12.indd 80

Pogledom nazad, istine radi, ponovo se prisjećamo krvave borbe za Hrvatsku i njezinu samostalnost, koja traje i dan danas, a svoju krvavu kalvariju i purifikaciju kroz vatru i muku doživljava u i tijekom Domovinskog rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, za „Krst časni i slobodu zlatnu“ .

Od same uspostave vrlo sporne tvorevine tzv. prve Jugoslavije – Kraljevine SHS uslijedile su represalije, ugnjetavanja, ubijanja, likvidacije, javne i tajne, zatvaranja, mučenja, premlaćivanja, zabranjivalo se javno djelovanje, a u određenom trenutku nametnulo se i tzv. „hrvatsko pitanje“ i to kao službena

7.2.2017. 23:28:33

POVIJEST

Pogrebna povorka

politička agenda kraljevskog dvora.

Zanemarit ćemo na ovom mjestu mnogo hrabrih i kvalitetnih političara hrvatske provenijencije koji su nastojali diplomatskim putem ostvariti ravnopravni ili barem ravnopravniji položaj Hrvata u novoj državi, no, kao pučki i narodni tribun sve prihvaćeni predstavnik Hrvata, kako ruralnog tako i dobrog dijela urbanog pučanstva, na političku i javnu scenu snažno stupa Stjepan Radić i HSS, koji svoju političku borbu vodi toliko uspješno se članstvom HSS širi i na dijelove Srbije.

Najočitiji dokaz orijunaškog i velikosrpskog terora dolazi do izražaja 20. lipnja 1928. kada u beogradskom parlamentu Puniša Račić puca u političke prvake HSS-a, tada ubija Pavla Radića, Đuru Basaričeka , a ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja umire 20.kolovoza 1928.godine.

Ova vrsta terora nezapamćena je u svijetu i zemljama koje se žele nazivati demokratskim, i sva je ideologija nasilja i laži orjunaško veliko-

srpske sublimirana u tim i takvim metodama postupanja s političkim neistomišljenicima. Ovakva politika postoji i dan danas, tako da Domovinski rat nije ništa drugo doli nastavak pucnja s Trga bana Jelačića 5.prosinca 1918. ili pak pucnja iz beogradskog parlamenta 1928.

U svojim memoarima Ivan Meštrović piše o jednom nadasve zanimljivom susretu s admiralom Stankovićem i njegovom suprugom, koji su mu prepričali razgovor s generalom Stojanom Trnokopovićem i kasniji njihov razgovor s Vladikom srpske pravoslavne crkve u Šibeniku, koji su, neovisno jedan od drugoga atentat u Narodnoj skupštini komentirali riječima: „A je li Stipica mrtav? Oh majku mu staru, kako je to slabo gađao…To znači da ćemo se još jednom morati brukati.“ (Ivan Meštrović: uspomene na političke ljude i događaje, Matica Hrvatska , Zagreb, 1969, str.

173, 174).

Usporedimo li riječi, misli i svjedočanstva velikog skulptora Meštrovića, te uzevši u obzir da se radi o osvjedočenom jugofilu, članu tzv. Jugo-

slavenskog odbora, iz kojih se razabire užasnutost stravičnim atentatom, ali i njegovog prenošenja onoga što mu rezignirani Stanković, jednako tako osupnut činom u skupštini, prenosi još više prestravljen reakcijama Trnokopovića i vladike SPC, s onima iz citata s početka članka, pitamo se je li jugoslavenstvo, orjunaštvo i velikosrpstvo prošlost ili realna prijetnja, ne pokušavaju li nas upravo apologeti tih promišljanja uvjeriti kako nema straha od nekakve nove Jugoslavije i da je ideja Velike Srbije prošlost?

ORJUNA: ORGANIZACIJA JUGOSLAVENSKIH NACIONALISTA Od 1918. godine kada je osnovana u Splitu. Okuplja pripadnike nove jugoslovenske nacionalističke doktrine.

Pojedini među njima, poput Zvonimira Vučkovića Feliksa, Hrvata po ocu i majci, bili su nosioci ključnih pozicija; isti je konkretno bio komandant 1. ravnogorskog korpusa, Dražina desna ruka i nosilac titule vojvode takovskog. U Dražinom štabu je također i Đuro Vilović, bivši katolički svećenik pa potom pisac.

Oni nisu bili izuzeci: Dalmatinci, do srži odani ideji integralnog jugoslovenstva (zbog čega su zagrebačkim Hrvatima 1918. godine poručili da će oni sami ući u sastav Kraljevine Srbije ako ovi ne budu htjeli), sa Splitom kao najžešćim uporištem jugoslovenstva uopće, formiraju odmah po kapitulaciji Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred voj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 81

81 7.2.2017. 23:28:34

POVIJEST

Pogrebna povorka

vode Birčanina koji je kasnije djelovao u sklopu Dinarskog četničkog korpusa.

Pored Splita, Trogira, Šibenika i Makarske, četništvo je među Dalmatincima bilo aktivno i na otocima kao što su Korčula i Krk; kada je Italija kapitulirala 1943. godine hrvatski četnici u sklopu 243. bataljona JVuO oslobađaju otoke Mali i Veliki Lošinj, Cres, Silbu, Olib i Krk, desantom iz pravca Senja. Tamo ih dočekuju lokalni hrvatski četnici iz Punata, koji se tada zvao Aleksandrovo, u čast ubijenog kralja. Dalmatinski partizani će ih ubrzo sve likvidirati.

U Splitu je već 1918. godine bilo osnovano udruženje pod nazivom Jugoslovenska

prijelom2016-12.indd 82

nacionalno-napredna omladina koja će četiri godina kasnije prerasti u Organizaciju jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), kojoj su neprijatelji bili hrvatski nacionalisti, kao i komunisti, i čiji se pripadnici

nisu libili vršiti atentate i terorističke akcije.

U Dalmaciji je bilo aktivno oko 50 ogranaka Orjune čiji su pripadnici na tim prostorima sebe nazivali “jugoslovenskim nacionalistima hrvatskog plemena”. Izdavali su list “Pobeda”.

Dalmatinski književnici poput Mirka Korolije, Nike Bartulovića, Sibe Miličića, Đure Vilovića i Ćire Čičin-Šaina slave jugoslovenstvo, Srbiju i pišu ekavicom.

Bartulović će čak 1944. godine biti predstavnik Hrvata na Svetosavskom kongresu u selu Ba, a Draži je pisao kako mladi Hrvati prelaze u pravoslavlje da bi iskazali odanost vojvodi Birčaninu, koji je predvodio splitski Četnički odbor čiji je načelnik bio Radovan Ivanišević.

Procjena je da je u četnicima bilo oko dvije tisuće Hrvata, a bilo ih je i među Slovencima, u takozvanoj Plavoj gardi u kojoj su služili olimpijac Leon Štukelj i ekonomist Aleksandar Bajt. Bilo ih je i među muslimanima, koji su krajem 1943. godine činili osminu ukupnog broja četnika, odnosno 12,5 %.

POKOLJ U PRIMOŠTENU

PRIMOŠTENSKE ŽRTVE 1938.

PUCANJ U KRIŽ 7.2.2017. 23:28:37

POVIJEST Velikosrpski teror kraljevskog režima posijao je smrt po cijeloj Hrvatskoj, od prve krvi 5.prosinca1918., ubojstva hrvatskih poslanika u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., ubojstva seljaka u Sibinju (Sibinjske žrtve) 19.veljače 1935., Maloj Vrbi (Vrbske žrtve) 20.veljače 1935., Senju (Senjske žrtve) 9.svibnja 1937., no, nezaustavljivo je politika slobodno mislećih hrvatskih domoljuba ipak kretala ka kakvom takvom rješenju tzv. hrvatskog pitanja, te je HSS, sada već pod dugogodišnjim vodstvom dr. Vlatka Mačeka stremila prema dogovoru sa srpskim političkim vrhom i knezom Pavlom , što je, konačno, kao rezultat političkih odnosa snaga, i rezultiralo Sporazumom Cvetković Maček 26.kolovoza 1939., i proglašenja Banovine Hrvatske.

Sporazum Cvetković–Maček je sporazum kojeg su 26.kolovoza 1939. u Božjakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.

Sporazumom je nastala Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom, činile su je dotadašnje banovine Savska i Primorska,te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je

široke samoupravne ovlasti, bliske statusu federalne jedinice. Za prvog bana imenovan je Ivan Šubašić. Pokušaj je rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države Svaki pokušaj organiziranja bilo kakvih manifestacija: vjerskih, stranačkih, političkih, ali i kulturnih, bio je opstruiran od strane jugoslavenskog režima, a u tome su dijela imali kako službeni organi vlasti načelnici, župani, sreski načelnici, žandari,policijski agenti, ali i podupiratelji i simpatizeri novog režima. U okviru novoustrojene države postoji Ministarstvo unutarnjih poslova koje ima nadležnosti i djeluje kroz općine, gradove, županije, a postoji posebno Odeljenje za državnu zaštitu i Odeljenje za državnu zaštitu (tajna policija) sa posebnim odsjecima pa tako ima Odsek za suzbijanje unutrašnje i vanjske antidržavne i razne propagande i akcije sa obaveštajnom službom koja u nadležnosti ima policijsku obavještajnu službu i nadzor nad tiskom, a po samim imenima tijela vidljivo je koji su prerogativi nove države: potpuni nadzor nad unutarnjim i vanjskim prijetnjama i kontrola medija.

Sibinjske žrtve – događaj od 19.veljače 1935. kojom prilikom je ubijeno osam ljudi.

Nakon održavanja papinog dana (obljetnica ustoličenja Pape) i niza incidenata kulminacija nasilja nad hrvatskim pukom se zbiva 19. veljače 1935., u Starom Slatiniku, Oriovcu, Andrijevcima i Sibinju, došlo do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrum-

ski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.

Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu, a stanovništvo okolnih sela pozivano je na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Žandari pod vodstvom majora Cvijanovića, a saznavši da se u Sibinju nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo, a radilo se o oko 150 ljudi iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca. Pred seljacima su se zaustavili automobili sa žandarima, koji su poskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce te krenuli na seljake. Ne obazirući se na pozive seljaka da se ne puca, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi, a ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Mučki je pobijeno sedam ljudi.

Vrbske žrtve - događaj koji se nazivlje i Buna seljaka brodskog Posavlja a zbiva se kao reakcija na pokolj nevinih seljaka dan ranije u Sibinju.

Ogorčeni velikosrpskim terorom žandarmerije, pošli su protestirati, dočekani ispred Gradskog groblja od srpske žandarmerije, te tamo prebijeni i mučki ubijeni. Tada je mučki ubijeno šest ljudi.

Nedvojbeno je da režim ništa ne prepušta slučaju i da imaju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 83

83 7.2.2017. 23:28:37

POVIJEST

„ubačene“ elemente i agitatore ali i provokatore, služe se organizacijama tipe Orjuna, koji imaju svoje odrede batinaša (postoje, istina, a radi zaštite i Gradske i Seljačke mačekove straže – svojevrsni odgovor na režimski teror), a kao posve vidljiva poluga vlasti režimu služe žandari – iako u poslovima unutarnjih poslova, organizirani su i opremljeni kao vojska, a sačinjeni su mahom od lojalnih i provjerenih ljudi, spremnih ubiti na najmanju provokaciju, a često i bez ikakva povoda.

Senjske žrtve – opisuje događaj od 9. svibnja 1937. u Senju, kada su jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su sa hrvatskom zastavom došli u Senj, a tada su mučki pobijeni šest mladića i jednu djevojku. Povod dolasku Gospićana je bila kulturna manifestacija posvećena Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a.

Službena izvješća nastojala 84

su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su u Gospiću, a podignuta im je spomen ploča u kapeli sv. Ivana Nepomuka u Gospiću.

Pred lokalne izbore koji su zakazani za 11. prosinca 1938. godine, organizirani su brojni politički skupovi , što se moglo osjećati na svim područjima Dalmacije, pa tako nije izuzetak niti Rogoznica i Primošten. Tom, sve hrvatskom stranačkom pokretu HSS-a suprostavljeni su orjunaši, ljotićevci, jugoslavenski nacionalisti, uglavnom privilegirani poslušnički sloj žbira, činovnika, oficira, ali i trgovaca, gospodarstvenika i prosvjetara, a njihov politički habitus bi se mogao okarakterizirati kao integralno jugoslovenstvo, lojalno kralju/namjesniku i centralističkoj unitarnoj monarhiji s naglaskom na velilkosrpstvo. Podloga za takvo sluganstvo leži u tzv.

Vidovdanskom ustavu i uvedenoj diktaturi (tzv. šestojanuarska diktatura op.a. kralja Aleksandra). O tom vremenu govori i podatak i sudbina i dotadašnjeg „vjernog psa“ pašićeve i karađorđevićeve Jugoslavije (zapravo Velike Srbije) i dotadašnjeg vladara Hrvatske Svetozara Pribičevića, koji kao disident, u oporbu, postaje glasni kritičar režima, surađuje s Radićem do njegove smrti, kasnije blijedi i nestaje s političke scene, što zorno ocrtava stanje političkih sloboda.

U takvim okolnostima, dakle, uz nadu u pobjedu na izborima, promjenu držav-

nog ustroja, ojačani svehrvatski i demokratski pokret predvođen HSS-om i dr.-om Mačekom, a na prostoru Šibenika Danom Škaricom ( koji se inače potpisivao kao Dane Škarica - Seljak op.a.) i dr. Božidarom Štambukom, održavali su političke skupove i predizborne kampanje, koje su, obzirom na okolnosti sasvim sigurno bile s više nacionalnog naboja, jer se osjećala nadolazeća promjena, ali i predstojeća politička borba na izborima.

Ovom nemilom događaju, prethodila su zbivanja koja su dodatno pojačala i onako povišene tenzije, a radi se o zabranjenom skupu seljana pred zgradom Uljarske zadruge Grlić, koji skup jest prošao bez incidenata i pucnjeva, ali s kaznenim prijavama protiv „izgrednika“ koji su počinili „…krivična djela protiv opstanka Države i njenog ustavnog uređenja…“ , te drugi slučaj koji se zbio u selu Kalina, gdje su žandari pošli na prisilnu naplatu globe za nekakva izmišljena nedjela, koja se, ukoliko se ne plati trebala zamijeniti za kaznu zatvora, no, umjesto novca ili odvođenja u zatvor, žandari su iz Kaline istjerani pogrdama i vrijeđanjem.

Kobnog dana 27.studenog 1938.godine u Primoštenu održan je najavljeni narodni zbor HSS-a kojem je nazočilo preko 1500 ljudi, koji je trajao kakvih 45 minuta, a kandidat na listi, Dane Škarica – Seljak, kazao je da se Hrvati ne daju maltretirati i tlačiti od manjine jugounitarista (orjunaša op.a.), a sav govor popraćen je bio poklicima razdraganog naroda u čast Mačeka, slo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 84

7.2.2017. 23:28:45

POVIJEST bodne Hrvatske, pogrdama na režim Beograda. Povorka je potom, s nacionalnim zastavama na čelu, krenula ispratiti tribune Škaricu i Štambuka, dakle, skup je bio zapravo gotov, te se, lagana povorka počela razilaziti, te je svo uzbuđenje prestalo, a stanje smirivalo.

Kako je skup već bio gotov, a okupljeni pristaše svehrvatskog pokreta kojeg je predvodio HSS s koalicijom, i njihovi prvaci, dio mnoštva je napuštao mjesto održavanja narodnog zbora HSS-a, te je jedan dio primoštenskog HSS-a zajedno s Danom Škaricom još ostao kod guvna pred crkvom Sv. Roka, pozdravljajući svoje stranačke kolege i društvo iz drugih organizacija iz okolice Primoštena, dok su pred njih, na udaljenosti od kakvih desetak – petnaest metara bili raspoređeni žandari.

Pozdravljajući odlazeće članove HSS ove organizacije iz Stanova, Ante Gaćina, koji se nalazio kod guvna i telegrafskog stupa, podizanjem ruke u pozdrav, doviknuo je „Zdravo Stanovi !“ što je očito bilo dovoljno da žandar započne krvavi pohod.

Bez ikakva izazivanja, bez povoda i opravdanog razloga, Pajović je u njega ispalio metak te ga na mjestu ubio.

Uperio je zatim pušku u masu koja je počela bježati, no, puška mu je zatajila.

Ispaljeno je nekoliko hitaca, te je na mjestu ubijen i Vice Bolanča.

Teško su ranjeni Radić Jere, Petrina Jere koji su nedugo nakon ranjavanja umrli u šibenskoj bolnici, a naknadno, od posljedica ranjavanja

umro je i Škorić Ripica Josip.

Stravična brojka režimskog orjunaškog pokolja popela se na pet smrtno stradalih i desetak ranjenih.

Po podacima koji su dostupni pri Državnom arhivu u Šibeniku, te svesrdnom pomoću gospodina Milivoja Blaževića, pronađeni su službeni dokumenti o događaju, kao što su izvješća žandarmerijske postaje Primošten, kazneni spis protiv ubijenih Primoštenaca i drugih prosvjednika, skica mjesta očevida i Sudsko istražno povjerenstvo, te, konačno Odluka Državnog suda za zaštitu države Beograd.

Rekonstrukcijom događaja, i pregledom spisa nalazimo dobro razrađenu mrežu laži i konspirativnosti, tako saznajemo kako su žandari pokušali, zajedno s lažnim svjedocima prikazati Danu Škaricu i mučni ubijene HSS-ovce kao krivce za nemili događaj, pa pod izgovorom zaštite tobože ugroženih ispravnih građana od „razjarene“ mase, šef žandarmerijske postaje Knežević izlazi pred masu s patrolom među kojima se posebno spominju Marko Pajović i kaplari Vladimir Jerbić i Jusuf Murtić. Kod crkve Sv. Roka napetost je jačala i pripadnici Hrvatske seljačke zaštite su zatražili da žandari odu u kasarnu, da ne bi bili razoružani,

što žandari odbijaju, naprotiv, naređuju pripadnicima Hrvatske seljačke zaštite da se raziđu i omoguće patroli neometano uredovanje, i u tom času, dvjesto ljudi Zaštite da ih opkoljava, mnogi su dohvatili kamenje, a prvostradali Gracin da je uhvatio pušku ne bi li skinuo s nje bajunetu, pa u takvom opkoljenom stanju i dalje upozoravajući da se raziđu, došlo je do opaljenja nekoliko hitaca!

Tako to stoji u iskazima žandara i navodnih svjedoka. Tu se spominju svjedoci Žagar, Jurin Adam, Furčić Ivan, Jurin Paško p. Nikole, Huljev Blaž, Gracin Ante.

Očito je, spremao se klasičan obrazac postupanja združenih snaga žandarmerije i orjunaških „profesionalnih“ svjedoka, prvi pucaju, drugi lažu i namještaju, a sud će žrtve osuditi, kako je to i bilo uobičajeno, no, vrlo vjerojatno da zbog uzavrelih tenzija i sam specijalni Državni sud za zaštitu države odustaje od progona prijavljenih kako bi koliko toliko smirio situaciju.

Naime, kraj činjenice da je sustav sasvim sigurno vjerovao svojim žandarima, više nego prvacima HSS-a, za sigurno, te da su iskazi žandara potvrđeni brojim iskazima „nepristranih“ svjedoka (orjunaša op.a.) te jedini iskaz koji odudara od

Misa zadušnica 2013. godine

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 85

85 7.2.2017. 23:28:46

POVIJEST Misa zadušnica 2013. godine

gornjih jeste onaj Dane Škarice, teško je vjerovati kako je sud za istinit uzeo iskaz Dane Škarice…..

Ovdje treba podsjetiti da je tada ( i danas) slogan HSS-a „Vjera u Boga i seljačka sloga“ koji u sebi sadrži dvije kategoričke odrednice tadašnjeg političkog kursa te stranke: bliskost vjeri u Boga iz kojeg sve postaje i nastaje, te solidarnost socijalno homogeniziranog , te politički i ekonomski zapostavljenog seljaštva.

Kako je u ta doba većina domoljubnog i nacionalno i vjerski svjesnog stanovništva bila u ruralnim područjima, a Hrvatska tih godina pretežito je ruralna zemlja, sasvim je jasno, i razumno očekivati da se taj, prvotno zamišljen kao republikansko-seljački pokret, pretvori u sve hrvatski politički pokret koji je oko svojih prvaka okupljao seljake, obrtnike, ali i građansku inteligenciju, te ubrzo, od socijalno strukturirane stranke postao narodni pokret.

S tim u svezi treba kazati da je i tu, kao i u svim razdobljima hrvatske povijesti prije i poslije, došla do izražaja duboko ukorijenjena pobožnost 86

hrvatskog naroda, te vrlo jaka veza svećenstva sa svojim vjerničkim pukom. Ta će se veza, kao i prošlosti, nebrojeno puta dokazati na muci i krvavoj sudbini koju su svećenici dijelili sa svojim narodom. Sve rečeno se jednako odnosi i na sve simbole katoličanstva generalno.

Mjesto događaja i pogibije nevinih ljudi budi dodatno poštovanje prema žrtvama, jer se ubojstvo zbilo pred raspelom – križem, simbolom raspetog Krista i njegove muke za otkup grijeha svih ljudi, i najjači simbol svih kršćana, te pred crkvom Sv. Roka. Osobita meta jugounitarizmu je katolička crkva i simboli katoličkog kršćanstva, što ne čudi, znajući da je stvaranjem nove tvorevine srpsko pravoslavlje postalo državna religija. Tako su i mnogi orjunaši prelazili na pravoslavlje, pa i danas nalazimo tragove tih i takvih akcija po Dalmaciji. Tijekom Drugog svjetskog rata počinjeni su mnogi i grozni zločini nad katoličkim svećenstvom, i ta praksa nije nastala „od jednom“ nego je dugotrajno planirana, a „jednako uspješno“ su takvu praksu provodili

i nastavili provoditi jugokomunisti. Zapovjednici četničkih odreda svoja su posebna izvješća svom zapovjedniku Dragoljubu Draži Mihailoviću slali depeše, od kojih su mnoge sačuvane. Ovdje donosimo samo dio podataka o „korespondenciji“ Đenerala Draže i njegovog komandanta za Istočnu Bosnu i Hercegovinu, majora Petra Baćovića, prethodno, šef kabineta Nedićevog ministarstva unutarnjih poslova. U mjesecu rujnu 1942. godine, Baćović šalje novi izvještaj Mihailoviću, stravičan po svojoj prirodi, a vezan za njegovo divljanje po Hercegovini.

On kaže: “Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži.

Naši gubici minimalni.”

Draža Mihailović mu odgovara: “Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom.

Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju između: Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno. Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša”.

Dva dana kasnije, Baćović je malo konkretniji: “Naknadno dodajem, u vezi odlaska naše kaznene ekspedicije u Lju-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 86

7.2.2017. 23:28:47

POVIJEST buški i Imotski, da su naši četnici između Ljubinja i Vrgorca oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina naviše. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“.

Recentni događaji koji su se zbili u Primoštenu povodom 75 obljetnice mučkog ubojstva petorice primoštenaca, nevinih, pred sumještanima, obiteljima, na pravdi Boga, ponovno su usijali stanje, ovaj puta, žrtva je križ, sprovodni križ koji je značio spomen i simbol Kristova uskrsnuća za duše pravednih stradalih, koji se našao u smeću (!) a epilog tih zbivanja bit će dan na Općinskom sudu u Šibeniku u srazu tužitelja : načelnika Općine Primošten i don Stipe Perkova, radi navodne uvrede zbog čina oskvrnuća križa.

Ovdje se neće iznositi ništa vezano za sadržaj sudskog spisa i predmeta, no, treba kazati da se čitatelj i svjedok tih događaja ne može oteti dojmu, kako je to kazao don Stipe, ponovnom plotunu u ubijene Primoštence i pucanj u križ! Svaka njegova riječ, kao crkvenog prelata, izgovorena radi obrane križa, morala je biti izgovorena, jer tko je pozvaniji od svećenika svjedočiti i braniti vjeru i Kristov križ. Možemo se doista pitati, čemu, komu i zašto je smetao križ ostavljen u komemoraciji žrtvama jugounitarističkog nasilja na mjestu njihove pogibije, koji se na tom mjestu nalazio postavljen svega par sati i zapravo nije dočekao svjetlo dana.

O ovome neka kontempliraju oni koji misle da moraju, mi, ostali znamo odgovor!

ZAKLJUČAK

PRIMOŠTENSKE ŽRTVE nog jugoslavenstva.

Istog 1938. onog koji je razarao Vukovar, Škabrnju, ubijao, harao, žaPUCANJ rio i palio, uništavajući život, U KRIŽ razarajući povijest i pravo na U ovom scenariju i tijeku događaja se vidi sva pakost jugoslavenskog režima i neumoljivost orjunaško velikosrpskog terora, esencijalna mržnja prema Hrvatima, Hrvatskoj i katoličkoj crkvi, ustrajnost koja ideološki ne prestaje niti nakon svih tih događaja, naprotiv, ideologija kulminira, buja, sprema se za „konačni obračun“. Nedugo nakon ovog događaja, provedeni su izbori, hrvatska opcija uvjerljivo pobjeđuje, uskoro će biti postignut sporazum s kraljevskom vladom 1939., ne ako izraz benevolencije srpskog režima, već kao pokušaj da se očuva Jugoslavija. Daljnji tijek povijesti, manje-više, poznat, pokazat će, ponovno, istinsku naivnost i nesnalaženje hrvatskog političkog naroda i vodstva, te preživjelu integralno jugoslavensku ideju koja metastazira, a velikosrpski ideolozi i podupiratelji, pripadnici organizacija koje veličaju i brane kraljevinu („za kralja i otadžbinu“ op.a.) uskoro će, koncem drugog svjetskog rata, otkriti svu čar i prednost komunizma, te se masovnim prebacivanjem u postrojbe partizanske vojske i institucije nove Jugoslavije, stvara novi soj integral-

postojanje…. Posve isti scenariji, posve isti ciljevi, posve iste metode borbe. U tako nametnutom ratu hrvatski narod , a pri tom treba imati na umu da u taj narod spadaju i svi oni etnički ne-hrvati koji su svojim habitusom , primjerom i življenjem osvjedočili svoje iskreno domoljublje, pobijedio, uz strašne žrtve, ljudske, imovinske, kulturne, povijesne, no, i danas, čini se, lekcija iz povijesti nije naučena. I danas se govori o Memorandumu (SANU) II, blati se Domovinski rati i branitelju, mijenjaju se i izvrću povijesne činjenice, a uvodni citat s početka ovog uratka zorno govori o toj praksi.

Tko ima pravo, nakon što u ovom kratkom tekstu koji tek nazire i daje na jednom primjeru presjek zla i zločina, veličinu i dimenzije mržnje, biti ravnodušan prema tome?

Tko je taj koji može i dalje pričati besmislice o južnoslavenstvu i orjunaštvu, ili se, pače, ponašati s tim u skladu?

Ali, najveće pitanje svih pitanja jest, do kada će Hrvati to dozvoljavati i zaboravljati!?

Ovaj tekst, nemajući prigodnije misli dovršiti ga, umjesto zaključka usklik: Vjera u Boga i hrvatska sloga!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 87

87 7.2.2017. 23:28:48

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE DON JOSIP MRKICA 1825.-1890.

UZOR SVEĆENIK, ZNANJA GOJITELJ, CERKVE I RODA LJUBITELJ

J

PIŠE: mr. don Ante Skračić

88

osip Mrkica rodio se u Skradinu 11. ožujka 1825. Teologiju je završio odličnim uspjehom u svim predmetima) u Zadru i dobio premiju za židovski jezik. Malo vremena je boravio u Beču, ali zbog klime, a još više zbog nemira g. 1848. vratio se u Domovinu.

Bio je župnik u Vodicama do g. 1860. Slobodno se može reći da se tu najviše ostvario kao svećenik. Nakon stoje pošao iz Vodica imenovanje kanonikom, a uskoro i dekanom Kaptola. Odlikovao se u tumačenju Sv. Pisma i kao korizmeni propovjednik. Nastojao je da u školu uvede hrvatski jezik umjesto talijanskoga.

Mnogo je utjecao na učitelje u rodoljubnom i odgojnom pogledu.Umro je 30. studenoga 1890. Pokopan je u Vodicama na tadašnjem groblju uz staru crkvu sv. Križa.

Teološki je bio veoma naobražen i poznavao je desetak jezika. Sastavio je molitvenik „ Vinac bogoljubnosti" (Šibenik 1889.). Sakupljao je manje poznate riječi i to je poslao Karlu Parčiću, kanoniku sv.

Jeronima u Rimu. Najpoznatija mu je knjiga „Narodna

pjesmarica, koja je izdana sedam puta.

Nas posebno zanima njegova knjiga sa punim naslovom: „OBIČAJNIK ŽUPNE CERKVE SS KRIŽA NA VODICAH U ŠIBENSKOJ BISKUPIJI". Mi ćemo unaprijed pisati samo „Običajnik". Knjiga je tiskana u Zadru 1860. reprint-izdanje sa brojnim komentarima izdao je grad Vodice i Gradska knjižnica „Juraj Sižgorić" - Šibenik 2008. Knjiga je ogledalo liturgijskoga djelovanja Josipa Mrkice za vrijeme njegova služenja u Vodicama (1840-1860.).

Knjiga je posebno važna za svakoga kojega zanima vjersko-liturgijski život župe toga vremena. Dakako, svaki pažljivi čitatelj naći će puno zanimljivih detalja o životu Vodica u devetnaestom stoljeću.

Svima je poznato da u to doba nije bila provedena rastava Crkve od Države. Sve što se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 88

7.2.2017. 23:28:57

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE kom naglašava. Misao toga Koncila župnicima su prenosili katekizmi (Belarminov, Robertov i Rimski). „Kodeks" (crkveni zakonik od god.

1918. govori o tome u posebnom broju ), a na posljednjem Koncilu (1962.-1965.) tu misao istakao je kard. Seper rekavši da bi se vjernici osim na nedjeljnu misu još jednom trebali okupljati na pouku.

Neki novi crkveni pokreti to provode.

Gledano očima vjere „Običajnik" nije skup uputa, nego proročki glas Crkve za življenje i prenošenje vjere. Mrkica je bio toga svjestan, iako se nije tako izrazio. zbivalo u Crkvi odražavalo se u društvenom životu i obratno. Svaka stranica „ Običajnika " to jasno potvrđuje. Zato će svakome biti korisno uzeti knjigu u ruke i pažljivo čitati.

Poznato je da tada nije bilo mogućnosti da se istoga dana dozna ono oto se zbilo negdje daleko, pa bi svaki događaj u nekom mjestu (kako društveni tako i crkveni) odjeknuo u čitavoj okolici.

Po rječniku „Običajnik" je očito zastario, ali nije po svojoj aktualnosti. Sav je prožet brigom za ljepotom bogoslužja, a onda i za poukom odraslih u vjeri. To je zaista uvijek aktualno. Znamo daje Isus rekao: „Učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih..." (Mt 28,19).

Kroz povijest Crkva je uvijek više ili manje bila svjesna da treba katehizirati prije podijele sakramenata. Tridentinski koncil (1545.-1568.) to izrije-

Vodice, Kinležova ulica

Vodice, razglednica poslana 1909. godine

Šuma koju je posadio don Markica, nazvana Mrkićin gaj MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 89

89 7.2.2017. 23:29:00

SJEĆANJA SJEĆANJA ŠIBENSKOG MINISTRANTA TOMISLAVA ČOGE

DOBAR SAM BOJ BIO...

Najljepša sjećanja vežu nas uz roditelje, bake i djedove, braću i sestre, također i prijatelje, drage ljude koje susrećemo u mladosti. Sjećanja su jako vezana uz rodno mjesto, moj grad Šibenik, kojega volim iznad svega.

Rođen sam doma, kod kuće, 20. ožujka 1950. godine na Zlarinskom prolazu 3, u dvorištu crkve sv. Nikole. Kako je tu bilo lijepo! Nas djece k’o u priči. Susjedi ljuti na nas, viču s prozora ne bi li nas malo stišali, a mi, što oni više viču, glasniji.

Nedavno, kad sam bio u Šibeniku, bilo je tužno, jer u mojoj ulici nisam vidio niti jednog dječaka, niti jednu djevojčicu!

Strašno! Kamo mi to idemo?

Kažu naprijed, ja mislim nazad.

Puno me uspomena veže uz Šibenik, iako u njemu ne živim odavna. Nakon izlaska iz zadarskog sjemeništa „drugovi“ mi nisu dali u gimnaziju pa sam morao na more, navigati.

90

Najprije na našim putničkim, a nakon toga švicarskim brodovima. Kad sam završio plovidbu, upoznao sam u Funtani, malenom mjestu na zapadnoj obali Istre, današnju suprugu Marčelu, oženili se 1974. godine i ostao ovdje.

Završio sam srednju i potom višu ugostiteljsko-turističku školu. Zaposlio sam se najprije u porečkoj ugostiteljsko-turističkoj tvrtki Riviera, a potom u vrsarskoj Aniti, također ugostiteljsko-turističkoj tvrtki, gdje sam dogurao do šefa ugostiteljskih objekata. Osnivanjem turističkih zajednica u RH postajem direktorom Turističke zajednice u Funtani punih 16 godina. Nakon toga u dva mandata i načelnik novoosnovane općine Funtana. Sada sam u mirovini.

Iz svoga djetinjstva provedenog u Šibeniku često i rado prisjećam se šibenske crkve.

Don Ante Marinov bio je divan svećenik, vjeroučitelj i čovjek. Okupio je oko sebe

velik broj djece. Nije bio samo vjeroučitelj, već pravi duhovni otac. Njemu smo se bezuvjetno povjeravali. Mi smo njega voljeli, on je nas volio. Sjećam se da smo se prije vjeronauka s njim znali hrvati. Koji su to bili divni dani!

Vezanost uz Crkvu, odgojen kršćanski uz roditelje i babu Matiju, kršćanstvo je obilježilo cijeli moj život.

Imao sam pet i pol godina kada me jedne nedjelje baba Matija dovela u crkvu Sv Nikole. Nije bilo ministranata, pa me don Vinko Belamarić nagovorio da se obučem.

- Di će on, don Vinko, on je dite, ne zna on ništa, rekla je baba.

- Muči, i pomozi da ga obučemo, odgovori don Vinko.

Sva ministrantska odjeća bila je za me prevelika, ali svećenik nije odustajao i eto mene kod oltara, nedugo nakon toga, i u katedrali sv. Jakova.

Tako je počelo. Sve do odlaska u zadarsko sjemenište

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 90

7.2.2017. 23:29:03

SJEĆANJA nisam propustio niti jednu nedjeljnu misu i to ovako: u sedam sati u Sv. Ivana kod don Kreše Zorića, gdje je svirao šjor Nikola Lovrić Caparin, otpjevao bih pištulu i trči u Sv. Nikole gdje bih s orguljašem Lovrom Šabićem otpjevao uz pištulu katkad i cijelu misu. U devet sati u Novu Crkvu na školsku misu; tu bih također često ministrirao, zatim u katedralu u jedanaest sati, ministrirao i pjevao. Na jednoj misi pištulu bi pjevao Ante Lučev a na drugoj ja. Tu je misu u ono vrijeme služio don Ante Radić.

Usto, i uvečer sam išao na večernju misu u katedralu.

Bila zima, bilo ljeto, ništa nisam propuštao. Sa mnom su bili i drugi dragi prijatelji, primjerice Lovrići, braća Kužina, Vlado Ostojić zvan Švrćo i ostali, pa smo uskakali i u Sv. Frane i u Sv. Križa, a u lipnju, mjesecu Srca Isusova, svi u Sv. Lovre. Za vrijeme pobožnosti u Sv. Lovre često bi se mijenjali fratri, od fra Ante Crnice, fra Bernardina Topića, do ostalih. Oni bi, svaki na svoj način, molili krunicu i pobožnost Srcu Isusovu, pa

S don Antom Marinovom, vjeroučiteljem

Sjemeništarci s don Srećkom Pavićem na biskupovom brodu

bi nama djeci nekad to bilo smiješno. U Sv. Lovre glavni su bili: Franko Medini, Franko Čeko, Mićo Lepur, Pero Perčin, Ante Šabić, Luka Trlaja.

Kad bi mi došli iz katedrale, znali bi se i pogurati.

Zvonili smo predivnim zvonima Sv. Ivana, teškim zvonima Sv. Lovre… bili smo jako vrijedni ali i nestašni, da ne kažem malo divlji, pa bi našega don Vinka zanovijetali, a on bi vikao za nama. Treba razumjeti to vrijeme, mi mladi a on

S ministrantima Nenom Kužinom i Antom Lučevom

bi stalno nešto „izvalio“, pa mi u smijeh.

S njime smo se bez zamjeranja mogli šaliti. Pjevali smo zajedno, jeli i pili, a kad je trebalo, išlo se s njim ministrirati i pjevati u Vrpoljac, Boraju, Ljubitovicu i u Donje Polje, u crkvu sv. Mare. Imao je s nama pokoru, a i potporu.

Kad sam spomenuo odlazak u sva ta mjesta oko Šibenika, nije to bilo u ono vrijeme lako.

Išlo se vlakom, a naš don Vinko bi nosio sendviče sa sirom i pršutom, i malo bevande.

Nisi mogao ostati s njim gladan. Ako mu je tko učinio kakvu uslugu ili mu je nešto dao, nije ostao dužan. Vratio bi višestruko. Nije don Vinko dao pod noge baciti niti vjeru, niti crkvu a niti svoj svećenički ponos.

Na račun toga evo još jedne epizode: Blagoslov kuća o blagdanu Sveta tri kralja obavljao je don Vinko u dijelu grada između Sv. Frane, Sv. Ivana i Sv. Nikole. Tako smo i mi ministranti išli s njim. Jedan je nosio blagoslovljenu vodu, drugi

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 91

91 7.2.2017. 23:29:08

SJEĆANJA

Visovac, 1970.

kadionicu, a Božo Jušić škrabicu. Ako bi koji od nas mlađarije „ludovao“ don Vinko bi vikao, Božo, goni ga! Stigli mi tako u jednu kuću (znao bih danas doći do nje) i don Vinko počne moliti. Svi sjede. Jedan puši, drugi pije, treći jede, a jedna žena sama na nogama.

Don Vinko prekida molitvu i uzvikne: «Oćete li se digniti ili ja odoh, došao sam vam blagosloviti kuću a ne u krčmu na lokanje»?

Najedanput muk. Svi se zacrvenili kao paprike, ni meni nije bilo lako, nelagodno, nisam znao kako će oni reagirati.

Ipak, jedan po jedan počeše se dizati i moliti s nama. Tog trenutka bili smo jako ponosni na našega don Vinka.

Nema don Vinka više među živima. Svaki put kad uđem u našu katedralu, fali mi, kako on, tako i svi naši dragi svećenici, od kojih su većina bili mučenici, ali najviše mi fali moj don Vinko. Njega je bilo svugdje po katedrali.

Bio sam doista vezan srcem i dušom uz Crkvu.

Kada me mati prvoga dana dovela u školu u Dolac, potiho sam joj plačući rekao: „Danas 92

sam zapucao misu!“. Toga dana, naime, nisam uspio ići na kanoničku misu.

Sve je to bilo lijepo ali „drugovima“ se to nije sviđalo. Bili su nasilni prema meni i u školi i na ulici. Kad sam jednom izašao iz crkve sv. Frane jedan me mladi aktivist napao, udario me željeznim bokserom u leđa, u trenutku sam izgubio dah.

Pratili su me u Šibeniku, ali i u Istri.

Prečasni don Srećko Pavić, prigodom jedne propovijedi, a tema je bila rastave brakova, među ostalim je rekao: „Ugledali se ljudi na gospodara pa i oni krenuli tim putem“ (mislilo je na Tita). Epilog toga bio je 15 dana zatvora ili platiti (otprilike mislim) 15 tisuća dinara. Jednog jutra, nakon mise, došao je u sakristiju jedan fini gospodin i pruži don Srećku tih 15 tisuća dinara. Don Srećko će njemu: „Ja Vam se od srca zahvaljujem! Uzmite Vi svoje šolde, a ja idem u zatvor!“ Kad sam jednom, dok sam plovio, bio na godišnjem odmoru, dođe mi doma kum Ivica Bojmić, sav prestrašen.

Veli da mi jedan udbaš pištoljem prijeti, jer sam bio u vezi s njegovom sestrom, pa je najbolje da pobjegnem, odnosno odem iz Šibenika.

To sam i uradio, prekinuo godišnji odmor i otišao u Genovu kako bih se ukrcao na brod.

Broda nije bilo pa sam pošao kod sestre u Funtanu, i to na dan sv Ante, 13. lipnja 1973. godine. Tu sam upoznao Marčelu, ubrzo smo se vjenčali i ostao sam u Istri.

Pridružio sam se župnoj zajednici sv. Bernarda. Bila mi je želja studirati teologiju, pa sam 1984. godine upisao dopisni studij teologije u Zagrebu. Čim su mi poslali literaturu (skripte), posjetila su me dva druga i upitali kakvu sam to neprijateljsku školu upisao. „Zar postoje i takve škole?“, rekoh. „Ne igraj se s organima državne bezbednosti!“, kaže mi jedan, a kada sam se vratio da im pokažem skripte, kako su zatražili, nestali su.

Sve do 1990. godine, svaki auto koji bi zaškripio pred kućom budio je u meni nelagodu i strah.

Pada mi napamet jedna epizoda koju mi je ispričala maj-

Sa suprugom Marčelom, na dan ređenja mons. Ivasa

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 92

7.2.2017. 23:29:12

SJEĆANJA ka mog dobroga prijatelja. Dakle, nakon što je po završetku Drugoga svjetskoga rata provedena nacionalizacija, jer su imali „višak stambenog prostora“, vlast je u njihovu kuću uselila jednu obitelj. Netko iz te obitelji prehladio se, dobio visoku temperaturu i došli pitati tablete. “Bili smo noćas bacati kamenje na biskupiju i na onog koljača biskupa, bilo je hladno pa sam se prehladio”, rekao je onaj koji je došao po tablete.

Majka moga prijatelja bila je vjernica, cijela njezina cijela obitelj bila je kućni prijatelj biskupa mons. Ćirila Banića.

Oni bacali kamenje, a ona im je ipak dala tablete.

To često spominjem kad uspoređujem “njih” i nas. Nakon burnih događanja u mom životu, prisjećam se i dana življenja u Funtani. I ovdje sam nastojao dati obol vjerskom napretku mjesta i pomoći u očuvanju stečenoga, duhovnog i fizičkog života Crkve.

Danas sam član župskog pjevačkog zbora, prema potrebi sudjelujem u misnim slavljima u porečkoj bazilici.

Posredstvom Turističke zajednice Funtane uspio sam obnoviti zapuštenu crkvu i zvonik s trgom oko crkve. Tada me jedan ondašnji doministar prozvao da trošim sredstva TZ-a u nenamjenske svrhe. Odgovorio sam mu da prouči Zakon o TZ-u pa ćemo razgovarati.

U tadašnjem Zakonu o Turističkim zajednicama pisalo je da, među ostalim, treba skrbiti o očuvanju kulturne i sakralne baštine.

Bilo je svega i svačega, ali zaključujem: “Dobar sam boj bio, trku završio i vjeru saču-

U društvu s prijateljima kod don Stipe Perkova

Mons. Milovan, biskup Porečko-pulski daje priznanje 2003. g.

Memorijal palim hrvatskim braniteljima

vao, pa očekujem vijenac slave u onaj dan, koji će mi dati Gospodin, pravedan Sudac“ (2 Tim 4, 6-8 i 16-18).

Ovom prigodom, svim čitateljima Mihovila želim čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 93

93 7.2.2017. 23:29:14

HODOČAŠĆE Hodočašće u godini milosrđa

DESET AUTOBUSA VJERNIKA ŠIBENSKE BISKUPIJE U TALIJSKIM SVETIŠTIMA

tekst: s. Mandica Starčević fotografije: Josipa Baljkas Klisović 94

Pri kraju Godine milosrđa Šibenska biskupija organizirala je hodočašće u svetišta južne Italije (od 16. do 21. listopada 2016.). Sudjelovalo je oko 480 hodočasnika. Zaista je bilo impozantno vidjeti deset autobusa hodočasnika pri dolasku u pojedina svetišta.

S hodočasnicima su išla oba biskupa: mons. Tomislav Rogić i mons. Ante Ivas biskup u miru, te mons. Marinko Mlakić generalni vikar i još devet svećenika.

Loretsko svetište bilo je prvo odredište hodočašća. U ovom se svetištu čuva Gospina nazaretska kuća koja je prije Loreta bila na Trsatu tri godine i na tom mjestu je nastalo današnje Trsatsko svetište nazvano i Hrvatski Nazaret.

Uz obilazak svetišta i osobne pobožnosti slavili smo svetu misu u kripti svetišta. Putovanje smo nastavili prema Lancianu i crkvi koja je bila posvećena sv. Legonuianu (koji se

poistovjećuje sa sv. Longinom, galskim centrurionom koji je kopljem probio Isusovo Srce) gdje se dogodilo najstarije poznato euharistijsko čudo: hostija je poprimila oblik svježeg mesa, a u kaležu je vino postalo krv koji su sačuvani do današnjih dana. Do današnjih dana ostaje i neobjašnjiva sačuvanost krvi i mesa kroz 13 stoljeća, a izloženi su atmosferskim i biološkim utjecajima.

Uz molitvu krunice i litanija Krvi Kristove, hodočasnici su iskazali štovanje izloženim relikvijama.

U Svetištu sv. Pia iz Pietrelcine najduže smo se zadržali. U njemu smo molili pobožnost križnog puta na otvorenom, obišli dio samostanskog muzeja kapucina u kojem se čuvaju predmeti koji su povezani uz život sv. Pia, kao i raspelo s kojeg mu je Raspeti darovao stigme, obišli novu baziliku s grobom i izloženim neraspadnutim tijelom sv. Pia, imali

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 94

7.2.2017. 23:29:14

HODOČAŠĆE

mogućnost sv. ispovijedi kako bi dobili potpuni oprost u ovoj jubilarnoj godini te slavili sv.

Misu u crkvi Gospe od milosti.

Posjet svetištu sv. Miahaela arkanđela u Monte Sant Angelo i brdu Gargano za naše je hodočasnike bilo posebno milosno mjesto zbog zaštitnika naše biskupije sv. Mihaela. Samo svetište se nalazi u velikoj špilji u kojoj se ukazao sv. Mihael nekoliko puta kroz povijest. Svetište u špilji nas je sve oduševilo svojom ljepotom i poticanjem na pobožnosti. U njemu smo slavili sv.

Misu i zahvalili sv. Mihovilu što čuva i našu biskupiju.

Svetište Okrunjene Gospe u okolici Foggie je najveće Marijansko svetište južne Italije.

Prema tumačenju, Gospa se ukazala pastirima i zamolila da na tom mjestu izgrade crkvu i obećala milost svakome tko će se moliti pred njezinim kipom. Uljanica koju su pastiri postavili na tom mjestu nikad

nije ostajala bez ulja, stoga se proširilo vjerovanje kako je anđeli pune uljem.

U Gospinoj crkvi izmolili smo krunicu uz promišljanje nad evanđeoskim odlomcima i kratkim meditacijama pape Franje. I ovdje su hodočasnici iskazali štovanje Gospinom kipu i imali mogućnost pomazati se uljem iz svjetiljke. Nastavak hodočašća nas je odveo u Luceru gdje smo posjetili grob dominikanca bl.

Augustina Kažotića (rođen u Trogiru, biskup zagrebačke biskupije, a kasnije i u Luceri gdje je ostavio trag svetog života).

Posjetili smo Bitetto i franjevački samostan gdje se čuva neraspadnuto tijelo našeg blaženika Jakova Zadranina što je mnogima bilo iznenađenje. Uz obilazak groba blaženika i izloženih moći, posebno smo molili za sve naše sestre kuharice i kuhare, domaćice i majke jer je sam blaženik bio kuhar i zaštitnik je kuhara. Upoznali smo se s njegovim životom o kojem su mnogi zaista malo znali. Zadnje talijansko svetište koje smo obišli bio je grad Bari i svetište sv. Nikole u kojem

je grob sveca. Slavili smo sv.

Misu, iskazali pobožnost moćima, a imali smo mogućnost i samostalnog obilaska grada.

Dolaskom iz Barija trajektom u Dubrovnik, u dubrovačkoj smo katedrali slavili sv. misu zahvalnicu te obišli pojedine znamenitosti grada.

U svakom svetištu smo molitvama pratili i prinosili sve naše obitelji, biskupiju i cijeli Hrvatski narod, osobito moleći zagovor naših hrvatskih blaženika. <Tijekom hodočašća bili smo biskupija u malom. Među hodočasnicima očitovalo se zajedništvo i strpljivost koja je bila potrebna zbog velikog broja sudionika. Bogu hvala, vratili smo se svojim kućama ispunjeni mirom te radosni i zahvalni na svemu doživljenom.

Posebna zahvala ide sigurno najprije dragom Bogu koji nam je omogućio ojačati svoju vjeru na ovim svetim mjestima, potom našim organizatorima: putničkoj agenciji Mihael, gospodinu Nevenu Skrozi i don Kreši Mateši bez čije brige i požrtvovnog zalaganja ovo ne bismo mogli tako dobro organizirati.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 95

95 7.2.2017. 23:29:15

HODOČAŠĆE HODOČAŠĆE ZAPADNIM DIJELOM ŠIBENSKE BISKUPIJE

IZVOR: srce-isusovo.hr 96

Da je to bilo jedno uobičajeno nedjeljno popodne zaputila bih se na Jadriju, prošetati i odmoriti dušu. Ove nedjelje krenula sam istim pravcem, samo, zajedno sa mojim župljanima na hodočašće. Prva stanica bila je Prižba kod Srime. Koliko sam samo puta proletjela tamo autom misleći: „Tu je negdje neko arheološko nalazište“. Gospodin Marko Menđušić, arheolog i don Tomislav govorili su o vrijednostima ovog lokaliteta. Tu su otkrivene dvojne bazilike.

Pretpostavlja se da je jedna bila namijenjena službi Božjoj, a druga je imala relikvijarni karakter budući da su se u tom dijelu nalazili grobovi. Takvih tipova bazilika na području tadašnje rimske Dalmacije i Sredozemlja ima puno, a ova je najkompletnije istražena na čitavom području Dalmacije. Stojimo na iskopinama.

Jako jugo kao da je otpuhalo stranice kalendara, dane, godine, stoljeća … i zaustavilo ga tamo negdje u 4. st. Bilo je to vrijeme pogubnih krivovjerja. Baš na tom mjestu uranjali su se u krstionicu i slavili Sve-

tu Misu prvi svjedoci Kristove vjere na ovim prostorima. Tko su oni bili ? Jesu li se bojali?

Koliko im je snage trebalo da očuvaju, na ovoj vjetrometini povijesti, prve klice kršćanskog nauka prosute s neba za sve buduće generacije?! Nastavljamo put prema Murteru. Ivinj je malo mjesto ispred Tisnog. Tu su arheolozi pronašli kompleks ville rustice iz 2./3. st.. Rim je u vrijeme svojih osvajanja svoje zaslužne generale nagrađivao poklanjanjem zemlje po njihovom izboru. Tko zna kakvim je ratnim zaslugama taj general dobio ovaj raj na Zemlji ? Na tom mjestu u 5. st. niče trobrodna bazilika. Postoje i tragovi srednjovjekovnih grobova.

Osmanlijske horde pale, devastiraju ovo sveto mjesto i ruše ga do temelja. Pored arheološkog nalazišta nalazi se crkva sv. Martina iz 11. st..

U Tisnom posjećujemo crkvu sv. Duha sagrađenu 1548. s prelijepim zvonikom iz 1680.

Na glavnom oltaru nalazi se ranogotički kip Bogorodice s djetetom iz 11./12. st., unikat, obložen srebrom i zlatom, je-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 96

7.2.2017. 23:29:15

HODOČAŠĆE dinstven u Europi. Pored crkve je groblje na kojemu je sahranjen don Ante Marinov, koji je od pok. biskupa Josipa Arnerića treći dan od utemeljenja naše župe Presvetog Srca Isusova, imenovan prvim župnikom.

Pomolili smo se na grobu i krenuli prema Murteru. Prvo odredište je crkva Gospe od Gradine.

Ova crkva je nastala na temeljima starokršćanske crkve čemu svjedoči križ iz 6. st. na desnom zidu. Na drugim zidovima ima elemenata iz Srednjeg vijeka, a polukružna apsida potječe iz 17. st. Na groblju pored crkve, gdje su vjekovima sahranjivani Murterani i Betinjani, sahranjen je i mladi svećenik Nenad Novaković, pomoćnik don Ante Marinova. Crkva i groblje nalaze se u okruženju antičkog naselja Colentum koje do danas nije istraženo. Pretpostavlja se da

je pripadalo konventu Scardone, čiji su bogati građani imali svoje ljetnikovce podno Gradine. Pored stotine različitih predmeta iz svakodnevnog života pronađene su grobnice, urne, termalni kompleksi s bazenima. Toliko arheološko bogatstvo trebalo bi biti poticaj za otvaranje mjesnog arheološkog muzeja. Na kraju smo posjetili crkvu sv. Mihovila u samom Murteru koja je rekonstruirana 1770. Crkva ima barokni oltar s likovima sv. Jeronima, sv. Ćirila i Bogorodice.

Hodočašće smo završili odlaskom u obližnji restoran na večeru uz pjesmu i ugodno druženje. Dok slažem dojmove misli mi opet lete vjekovima u prošlost. U vrijeme nastajanja ovih građevina ovaj raj na Zemlji bio je pod Bizantom. Ratovi na sve strane. Perzijanci napadaju Jeruzalem i otimaju najveću svetinju kršćanskog svijeta, Kristov Križ. Tadašnji car Heraklije okuplja vojsku, odlučan u namjeri da Križ vrati u Jeruzalem. No, dok je vojska u Perziji, u ratu, trebao je Heraklije nekoga da mu čuva ovaj teritorij od naleta osva-

jačkih hordi. Tako kaže povjesničar. A vjernik kaže: „Hvala ti Bože na ovom hodočašću.

Hvala ti što si poslao Heraklija da dovede nas Hrvate s dalekog, hladnog sjevera u ovaj raj na Zemlji okupan suncem, na obale najljepšeg mora na svijetu. Hvala ti, Bože, na Krsnom Savezu vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Čuvao si nas i obranio snagom Božanskog milosrđa kroz vjekove. Pomozi nam, Bože, da i mi, kršćani današnjice budemo poput ovog kamena, kojim su građeni temelji prvih kršćanskih crkava, postojani svjedoci Tvoje vjere. Rasvjetli nam svojom providnošću razum da mi, Tvoji kršćani, pomognemo ovom svijetu, koliko je važno, u ime i zbog budućih generacija odrediti jasnu granicu iza koje u ime nekakvih ljudskih sloboda počinje kaos koji vodi u propast. To Te molimo, Bože, i podižemo ruke poput vjernika na grobu pored crkve Gospe od Gradine odakle ćemo i mi iz ove u nebesku domovinu gdje nas isto tako raširenih ruku čeka Isus.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 97

97 7.2.2017. 23:29:15

na najvišem vrhu Alpa, zastavA sv.Mihovila ˝Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi˝

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joso Gracin

Izlazeći uz strmi snježni brid na početak prostranog zaobljenog bila, shvatio sam da iznad nas osim modrog neba, zlatnog sunca i bijelih grudvi oblaka u daljini, nema više ničega. Izlazili smo na tjeme Mont Blanca, na krov Alpa. U trenu, iz mene je eksplodirala radost, izletjele emocije... Okrenuo sam se prema ostalima i povikao – Ljudiii...evo vrha, evo nas na vrhu, uspili smooo...Jeee...!

Razlozi i motivi čovjekovog uspona na planinske vrhove U davna vremena čovjek je u planinu odlazio zbog sasvim drugačijih razloga nego danas. Planina je tada ljudima pružala zaklon. Planinske špilje služile su im da se u njima

98

skriju od progonitelja i neprijatelja. U planine se odlazilo zbog lova, ispaše stoke ili sječe šume. I prapovijesni ljudi su se zbog nekakvih egzistencijalnih razloga penjali u visoke planine. U Oetztalskim Alpama na visini od 3 000 metara pronađena je smrznuta mumija iz vremena od 3 300 godi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 98

7.2.2017. 23:29:17

REPORTAŽA na prije Krista. Planina je kod gorštaka razvila otpornost, izdržljivost i snalažljivost. Planinama su pripisivane i nadnaravne moći, a neke od njih su smatrane i svetim mjestima, npr. Mt.Everest (Chomolungma) i Machapuchare na Himalaji, Khailas na Tibetu, Olimp u Grčkoj, Uluru u Australiji, Ararat(planina Noine Arke) u Turskoj, Sinaj (planina na kojoj je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi), Fuji-jama (sveta planina Japanaca), Mt. McKinley – Denali na Aljaski (sveta planina američkih Indijanaca) i dr. U Hrvatskoj su brojna svetišta smještena na uzvisine, a mnogi planinski vrhovi nose imena svetaca.

Tako imamo Sv. Juru, Sv. Iliju, Sv. Mihovila, Sv. Vida, Sv. Mikulu, Sv. Nikolu, pa imamo Vidovu goru, Sveto brdo itd.

Prve uspone s planinarskim motivom poduzimali su nekadašnji prirodoslovci, istraživači, filozofi i umjetnici. Zabilježeno je da se godine 1311. talijanski pjesnik Dante Alighieri u zimskim uvjetima popeo na brdo Prato al Soglio, ali se ne zna koji mu je bio motiv uspona. Godine 1336. pjesnik Francesco Petrarca popevši se na vrh Mt. Ventouxa visok 1 920 metara napravio je prvi planinarski pothvat u povijesti. Poznati slikar i izumitelj Leonardo da Vinci 1511. popeo se na Monte Bo, visok čak 2 556 m. U to vrijeme popeti se na toliku visinu predstavljalo je pravi podvig.

Godine 1536. naš književnik i pjesnik Petar Zoranić iz Nina penje se na Velebit i Dinaru da bi tamo zaliječio svoje ljubavne rane. Inspiriran ljepotom tih planina piše pastoralni roman ˝Planine˝, prvi hrvatski

roman, a ujedno i prvu planinarsku knjigu na svijetu.

Na kraju 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća mnogim istraživačima glavni cilj i motiv postaje osvajanje tada još neosvojenih alpskih vrhova. Najviši vrh Alpa, Mont Blanc (4 810 m) osvojen je među prvima.

Inicijator uspona bio je mladi ženevski istraživač Horace Benedict de Saussure koji je nakon brojnih neuspješnih pokušaja raspisao nagradu za onog tko prvi osvoji najviši vrh Alpa. Mnogi su se u tome okušali, lovci na divokoze, skupljači kristala i dr., ali nije im išlo. Na najvišu točku Alpa napokon su se 8. kolovoza 1786. uspjeli popeti mladi liječnik Michael Gabriel Pa-

ccard i njegov vodič, domaći skupljač kristala, Jacques Balmat. Kao spomen na taj povijesni uspon u centru Chamonixa, gradića u podnožju Mont Blanca, danas stoji spomenik u čast dvojici hrabrih osvajača. ˝In Sibiniquo˝ duboko u nama U godini u kojoj se slavi 950a obljetnica od prvog pisanog spomena Šibenika, u čast svome gradu članovi HPK-a Sv. Mihovil odlučili su se popeti na Mt. Blanc, najviši vrh najvećeg planinskog masiva u srcu Europe, Alpa.

Cilj im je bio da tamo gore na visini od 4 810 m rašire bije-

Spomenik Paccardu i Balmatu, prvim osvajačima Mt.Blanca

Na ulici Chamonixa

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 99

99 7.2.2017. 23:29:21

REPORTAŽA

Planinarski dom Gouter na nestvarnom mjestu

Odmor pokraj doma Gouter - 3863 m

lu zastavu s likom zaštitnika svojeg grada, svoje biskupije, a ujedno i zaštitnika svog matičnog planinarskog kluba, Sv. Mihovila. Šibenik nisu sagradili ni Iliri, ni Grci, ni Rimljani, već Hrvati koji su nastojali da na obali Jadrana imaju grad za kojeg će znati da su ga sami podigli, da imaju grad čiji se postanak neće vezati niti za rimsku, niti za bilo čiju drugu kulturu.

Gradu Kninu, tadašnjoj hrvatskoj prijestolnici trebao je izlaz na more. Položaj na kojem se nalazi današnji Šibenik izgledao je tada najpogodniji, jer do njega je vodio najkraći i najsigurniji put. Kao takav, Šibenik danas nosi titulu najstarijeg hrvatskog grada na istočnoj obali Jadrana.

Točno prije 950 godina, točnije na Božić 1066. u staroj utvrdi na uzvišenju iznad grada na kojem se danas nalazi tvrđava sv. Mihovila, hrvatski kralj Petar Krešimir IV. izdao je povelju kraljevske slobode i zaštite zadarskom benediktinskom samostanu Svete Marije. U starim izvorima stoji da je to bilo ˝In Sibiniquo˝.

Tako je prvi puta pisanim putem spomenuto ime našeg grada.

Kreni tamo gdje te srce vuče

Na padini visoko iznad doma Gouter

100

Mada sam se kao dugogodišnji planinar već odavno želio popeti na najviši vrh Alpa, mislio sam da ovaj puta nisam bio spreman za to. Kondicijski sam mogao ići, ali prije nego što se odlučiš za tako nešto, jako je važno da u sebi i oko sebe stvoriš mir. Uglavnom, ekipa od devet ljudi za taj uspon već je bila odabrana.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 100

7.2.2017. 23:29:27

REPORTAŽA Dok smo početkom srpnja planinarili po Prokletijama, u jednom trenutku u sebi sam začuo stari, dobro poznati glas koji mi je govorio – Kreni tamo gdje ti srce kaže da ideš. Kreni na Mont Blanc, pa tamo gore na krovu Alpa s prijateljima raširi zastavu sv. Mihovila. Iduća velika obljetnica spomena Šibenika biti će tek za 50 godina, točnije 2066., a tada te više neće biti... Ako su iskrene, želje se često ostvare. Moja je bila iskrena.

Nekome sam tada napomenuo – ako se slučajno ukaže jedno slobodno mjesto, možda bih se mogao pridružiti ekipi za uspon. Nažalost, odustalo je čak četvero ljudi. Preostaloj petorki bilo je jako drago što idem s njima. Imao sam svu odgovarajuću opremu za snijeg i led, iskustvo s usponima na visoke planine, a dobro sam se i snalazio u zimskim uvjetima. Uglavnom bio sam jako sretan što sam se našao u ekipi za Francusku. Bili smo vrlo šaroliko društvo, počevši od godina, pa do svega ostaloga. Anči, Ale i ja pripadali smo generaciji rođenoj 60-ih, Anita 70-ih, Antonija 80-ih, a Luka, najmlađi, 90-ih godina.

Raspon godina od najstarijeg do najmlađeg bio je čak 29.

Toliko različiti, a opet u svima nama bila je ista želja i ista volja. Čim smo s teškim, pretovarenim ruksacima težine i do 40 kilograma krenuli na uspon od postaje Nin d’ Aigle do prvog planinarskog doma, Tete Rousse, znao sam da ćemo, ako nam planina dopusti, svi doći do njenog vrha.

Osjećao sam koliko je u nama volje i koliko nam je motiv jak.

Svi šestero imali smo snage i bili u izvrsnoj kondiciji. Bez

Na padini podno ˝žileta˝

Na padini visoko iznad doma Gouter

Pogled na vršni dio Mt.Blanca

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 101

101 7.2.2017. 23:29:33

REPORTAŽA odlične kondicije planinar ne treba ni pomišljati o usponu na Mt. Blanc. To je osnova za uspjeh, a tek onda ide sve ostalo. Jedino što bi nas možda moglo zaustaviti na tom usponu bilo bi jako loše vrijeme. Od toga smo najviše strepili. Nepovoljno vrijeme je glavni uzrok neuspjeha mnogih pokušaja uspona na Mont Blanc. Ipak, znao sam da bez obzira na sve povoljne i nepovoljne okolnosti, bez Božje milosti nećemo stići do vrha.

Od Šibenika do Chamonixa Ranim jutrom dok se Šibenik tek budio, krenuli smo na put dug 1 050 kilometara. Od nas šestero, četvero smo bili pripadnici HGSS-a, pa nam je matična Stanice HGSS Šibenik izašla u susret davši nam kombi, a uz to nas donirala i kompletnim gorivom za put, te oslobodila troškova plaćanja autocesta kroz Hrvatsku. Veliku ulogu su odigrali i sponzori koji su nam financijskim sredstvima jako pomogli u ostvarenju ovog uspona.

Brzo smo došli do granice sa Slovenijom, pa nakon kratke vožnje kroz ˝deželu˝ ˝ugazili˝ na talijanske autoceste.

Vožnja beskrajnom ravnicom talijanskog sjevera protegnula se u vječnost, prometna žila kucavica između Venecije i Milana opružila se pred nama u nedogled. Daleko na sjeveru izdizali su se snijegom prekriveni visovi Monte Rose, najvišeg vrha Italije i drugog vrha u Alpama, visoke 4 637 m. Mada Talijani svojataju i Mt. Blanc kao svoj vrh, nazivajući ga Monte Bjanco (bijelo brdo), Francuzi ali i većina 102

europskih planinara smatraju da se vrh Mt. Blanca ipak nalazi na teritoriju Francuske.

Nevidljiv našim očima, negdje u tom pravcu nalazio se najljepši i najopasnijih europskih vrh, bizarno-čudesni simbol Alpa, Matterhorn. Na skretanju auto-ceste za Torino na jugozapadu odvojili smo se prema sjeveru, pa ubrzo ušli u usku dolinu uokvirenu visokim planinskim vrhuncima kroz koju se živahno probijala rijeka Dora Baltea. Negdje s naše lijeve strane nalazilo se još jedno poznato ishodište europskih planinara, talijanski vrh Gran Paradiso, visok 4 061 metar. Prateći tok mutne rijeke kroz dolinu što je blago zavijala prema zapadu u kasno popodne došli smo do talijansko-francuske granice i impresivnog masiva Mont Blanca. Pred ulaskom u tunel dužine 11,6 km čekali smo u koloni gotovo sat i pol. Nakon toga, kao u trenu, našli smo se na drugoj strani u ˝Meki˝ europskih planinara, francuskom gradiću Chamonixu.

Nebo nad Chamonixem na visini od 3 842 m ukrašavao je čudesni ˝nebeski dvorac˝ Aiguille du Midi i prekrasna snježna kapa Mt. Blanca još tisuću metara iznad njega.

Da bi došli od Šibenika do Chamonixa, sa svim odmaranjima i čekanjima, trebalo nam je nešto više od 13 sati.

U Chamonixu smo ostali gotovo tri dana čekajući svoj termin za uspon. Podignuli smo šatore u jednom od tamošnjih kampova. Imali smo pred sobom cijela dva dana da u miru i bez žurbe upoznamo ulice, ritam i dušu mjesta u koje smo pristigli. Posjetili smo mnogobrojne trgovine ispunjene

vrhunskom planinarskom i alpinističkom opremom, susreli se s francuskom gostoljubivošću i izuzetno visokim cijenama po lokalima i restoranima.

Tu sam se uvjerio da Hrvatska za turiste i nije baš tako skupa kao što se govori. Ljetne cijene na našoj obali za većinu zapadnjaka najčešće su pristupačne. Chamonix, gradić od samo desetak tisuća stanovnika, na 1 035 m nadmorskih, ugodno nas je iznenadio svojom ljepotom. Čist i miran, pun slikovitih drvenih obiteljskih kuća izgrađenih u alpskom stilu, s alpskim detaljima, zračio je nekakvim posebnim mirom. Nekoliko glavnih ulica što su predstavljale centar grada bilo je ispunjeno turistima i planinarima, a u ostalim dijelovima grada vladalo je potpuno spokojstvo.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 102

7.2.2017. 23:29:35

REPORTAŽA stvo mira, poniznost i ljubav, osjećamo radost življenja i beskrajnu zahvalnost za sve ono što nam je Gospodin dao.

Gore gdje postoje samo Božji i nebeski zakoni postanemo svjesniji toga da je svu tu veličanstvenu prirodu oko nas stvorio samo svemogući Bog i da ništa na ovom svijetu nije slučajno.

Preko ˝kuloar smrti˝ i ˝žileta˝ na krov Alpa

Pogled od planinarskog doma Tete Rousse

Bio je to gradić po mjeri čovjeka. Chamonix je mjesto koje živi tijekom cijele godine.

Ljeti ga posjećuju planinari i alpinisti iz svih dijelova Europe i svijeta, a zimi je raj za mnogobrojne skijaše. Godine 1924. u Chamonixu su se održale i prve zimske olimpijske igre na svijetu.

Stajali smo na trgu pored spomenika Paccardu i Balmatu pa poput njih ispružili ruke prema bijeloj kapi Mont Blanca što nas je čekala.

Tamo gdje nebo ljubi zemlju Mnogi nas pitaju zašto se penjemo na visoke planine, a od toga nemamo nikakve koristi, a uz to, tamo možemo i stra-

dati. Teško je to razumjeti nekome tko na život gleda samo s materijalne strane.

Kad nakon dugog i teškog uspona iscrpljen i sretan staneš na zasnježeni vrh neke planine, pa se tamo iskreno pokloniš i zahvališ svome stvoritelju, u trenutku iz tebe iščezne sve ono što je loše. Nestane ljutnje, bijesa, razočaranosti, oholosti, laži, pohlepe, zavidnosti i svega drugoga što nas čini grješnima i nesretnima. U tim trenucima kao da postajemo bolji i sretniji ljudi.

Tamo gore osjećamo se daleko od svih zemaljskih laži i izopačenosti. Tamo gore gdje nebo ljubi zemlju, gdje nas udaraju ledeni vjetrovi, a sunce nam zlatnim zrakama prži kožu lica iznad bijelih oblaka, osjećamo Božju prisutnost, božansku ljepotu, savršen-

Trećeg dana krenuli smo na uspon. Vrijeme je izgledalo kao da smo ga naručili. Dan je bio savršen. Do gotovo 1 800 metara visinskih iskoristili smo tamošnju žičaru. Na sunčanom planinskom proplanku na kraju šume došli smo do male tramvajske stanice koju bi se zbog njenog romantičnog izgleda moglo slobodno smjestiti negdje na početak prošlog stoljeća.

Planinskim zupčastim tramvajem podigli smo se još za 586 metara u visinu, sve do zadnje tramvajske postaje Nin d’Aigle. S teškim ruksacima na leđima do doma Tete Rousse trebali smo savladati visinsku razliku od čak 800 metara. Na visini od 2 380 m posljednja travnata vegetacija se počela pretvarati u surovi smeđe-crveno-sivi krš.

Malo magle, ponešto plaveti neba, pogled na Chamonix u dubini, na samo par metara od nas mlada divokoza naviknuta na prisutnost ljudi, na prijevoju prelijepi željezni križ što svjedoči o povezanosti Boga i ljudi što se penju na planinu, a iznad svega zasnježeni visovi i planinarski

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 103

103 7.2.2017. 23:29:36

REPORTAŽA dom Tete Rousse. Za manje od tri sata izašli smo na plato ispred doma. Nalazili smo se na visini od 3 187 metara.

Zarobljeni veličanstvenom ljepotom Alpi, očiju uprtih u beskrajne, poput šlaga bijele padine i vrtoglave visove iznad sebe, pogled nam je često bježao prema zlokobnom ˝kuloaru smrti˝, mjestu preko kojeg sutra moramo preći.

Novo jutro na planini započelo je zvukovima helikoptera što su gotovo neprestano u potrazi za izgubljenima i unesrećenima nadlijetali planinu.

Od kraja lipnja pa do početka rujna, dok traje sezona uspona, francuski GSS na masivu Mt. Blanca ima u prosjeku 12 akcija spašavanja dnevno.

Presloživši ruksake izbacili smo iz njih veliki dio opreme koja nam neće biti neophodna za daljnji uspon. Mnogo toga nam je stvaralo samo nepotrebnu težinu. Dok smo se pripremali za nastavak puta jedan od helikoptera je s vrha snježne padine nad nama digao čovjeka i spustio ga na plato pored doma. Radilo se o planinaru koji je, mada je bilo mirno i čisto vrijeme, po snijegu zalutao. Nisam bio baš siguran da mu je trebalo takvo spašavanje. Na Mt. Blancu helikopteri i GSS spremni su da u svakom trenutku krenu u akciju, ali i da skupo naplate usluge spašavanja onome tko nema plaćeno osiguranje. U Hrvatskoj se spašavanje ljudskog života ne naplaćuje.

Na samom početku uspona, na strmoj snježnoj padini iznad doma, iznenadno nas je zasula prava kanonada padajućeg stijenja. U istom trenutku prema nama je letjelo i po tridesetak kamenja odjed104

nom. Pomislio sam kako još nismo stigli ni do zlokobnog kuloara, a već su nas sustigle nevolje. U tim trenucima kad osjetiš opasnost za svoj život nemaš druge nego pomoliti se Bogu. Nakon toga osjetiš se zaštićenije, pa s novim zamahom nastaviš dalje.

Opasno i pogibeljno mjesto zvano ˝kuloar smrti˝ prelazili smo ˝dvoje po dvoje˝. Navezani na sajlu iznad sebe iskoristili bi kratke trenutke kad se ne bi čulo da nešto pada odozgor, pa krenuli. Kamenje, sitno i krupno, te veliki kameni blokovi i ploče, dolijetali su strašnom brzinom, pa smo se morali potruditi da u što kraćem vremenu pređemo na drugu stranu. U sredini kuloara bilo je i leda pa smo to rizično mjesto prelazili s derezama. Srećom, svi smo neozlijeđeni i bez problema prošli tih sedamdesetak metara najopasnijeg dijela na usponu prema Gouteru.

Saznali smo da je samo pet dana prije našeg dolaska, na Mt. Blancu poginulo dvoje ljudi. Zbog masovnosti posjeta, u Alpama je i najveći broj stradalih. Smatra se da je samo na Mt. Blancu do sada poginulo preko tisuću ljudi. Godine 2014. čak njih 14 je ostavilo živote na bijeloj planini.

Nastavak uspona do doma Goutera vodio je uz 680 metara visoku stijenu Grand Couloira. Točnije, radilo se o krušljivoj i vrtoglavo strmoj crnoj padini punoj stijena i odlamajućeg kamenja. Na mnogim mjestima staza je bila osigurana i čeličnim sajlama.

Za svladati visinsku razliku između dva doma s teškim ruksacima na leđima treba čak tri i pol sata. Na visini od 3 863

metara stajao je planinarski dom čudnog izgleda, okrugao i potpuno metalan. Podsjećao nas je na nekakav svemirski brod što je baš tu sletio na bijele padine Mt. Blanca.

Preostali dio dana Ale i ja iskoristili smo za izviđanje terena i kratku aklimatizaciju. Prešavši visinsku granicu od 4 000 m okrenuli smo se i spustili nazad u dom. Pred zalazak sunca, sa zapada su se počeli gomilati sumnjivi oblaci. Bio je to nagovještaj lošeg vremena. Prognozeri su rekli da će tijekom noći zapuhati vrlo jak vjetar i to baš onda kad planiramo krenuti na uspon prema vrhu. Pokušaj prelaženja ˝žileta˝ po snažnom vjetru bio bi jako opasan. ˝Žilet˝, dug nekoliko stotina metara, na nekim mjestima širok je tek šezdesetak centimetara. Ako bismo hodajući po tom oštrom bridu skliznuli lijevo, odletjeli bismo prema nekom od ledenjaka iznad Chamonixa, a ako bi skliznuli desno, tijela bi nam našli negdje u Italiji. Nemoguće je bilo opisati tugu i razočaranje koje smo osjećali kad smo čuli za dolazak lošeg vremena. Pitali smo se u sebi – Zašto pogoršanje baš sad kad smo mi na redu za uspon...!? Vjerojatno se tu večer u domu Gouter još stotinu planinara iz različitih zemalja pitalo to isto. Ostala nam je jedino nada u Božju milost. Samo Bog bi mogao smiriti jaki vjetar što se spremao udariti po Mt. Blancu. Neki od planinara ipak su krenuli u dva sata poslije ponoći na uspon prema vrhu, a mi smo napravili novi plan. Krenut ćemo u 9 sati ujutro pa dokle stignemo. Nadali smo se - možda se vjetar do tada i smiri, možda barem

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 104

7.2.2017. 23:29:36

REPORTAŽA malo oslabi, a i nama naviknutima na udare naše bure i juga možda ne bude tako strašno kao drugima.

Mnogi koji su tu noć krenuli prema gore, uz zavijanje vjetra, vratili su se u svanuće promrzli i iscrpljeni. Potrošili su vrijeme i snagu, a nisu uspjeli. Mi smo čekali svoje vrijeme. U 9 sati ujutro, kako smo se dogovorili, krenuli smo u dva naveza prema vrhu. Prvi navez vodio sam ja, a drugi Ale. Božja milost bila je s nama. U pravom trenutku smirila je planinske vjetrove i otvorila nam vrata kroz koja smo krenuli na završni uspon prema najvišem vrhu Alpa.

Kako se sunce dizalo, vjetar je sve više slabio. Poučen iskustvom s Kilimanjara držao sam jako lagani tempo, s čestim kratkim pauzama. Na taj način organizam je imao vremena aklimatizirati se na visinu, a tijelo je trošilo najmanje snage.

Bez većih teškoća pregazili smo sve bijele padine pred sobom, došli do skloništa Vallo, savladali nezgodni ledeni skok iznad njega, prešli preko opasnog ˝žileta˝ i ostvarili ono zbog čega smo došli u Savojske Alpe. Na 950-u godišnjicu od prvog pisanog spomena Šibenika, uz Božji blagoslov na najvišem vrhu Alpa radosno smo rastegnuli barjak s likom sv. Mihovila, zaštitnika našeg grada, šibenske biskupije i našeg planinarskog kluba.

Visoko nad Chamonixem, na visini od 4 810 metara, bijela zastava Sv. Mihovila na suncu i vjetru stopila se s rajskom bjelinom predivnog Mont Blanca.

Savladavanje Grand Coulara

Povezanost s Bogom na bijelim visovima Mt. Blanca

Silazak niz nebeske padine

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 105

105 7.2.2017. 23:29:42

CRKVA I ZNANOST

ZNANOST, ODRŽIVOST I KRŠĆAN STV

PIŠE: Mr.sc.Ljiljana Zmijanović

106

Paradigma planetarnih granica Povećanje pritisaka ljudske populacije na zemljine ekosustave, neodrživa eksploatacija neobnovljivih resursa, zagađenje i klimatske promjene već dovode neke ekosustave iznad kritičnih pragova. Dio ekosustava neposredno su ispod pragova, iznad kojih bi povratak stabilnim uvjetima mogao biti težak, ako ne i nedostižan cilj.

Najnovije, deseto izdanje Izvještaja o stanju planeta iz 2014. godine nije ni najmanje optimističan, a iznijeti zaključci pozivaju čovječanstvo na

Audijencija sudionika plenarnog zasjedanja Papinske akademije znanosti od 28.11.2016 hitno djelovanje. Ključni nalaz ovog izvještaja su zahtjevi čovječanstva koji premašuju sposobnost održivog razvoja na planetu. Drugim riječima, tražimo više no što možemo imati.

Svjetska biološka raznolikost u velikom je padu, ipak u izvještaju je naglašeno da su rješenja još moguća. Populacija divljih životinja u samo 40 godina smanjile su se za više od polovice. Prema novom izdanju ove vodeće studije o stanju planeta, kroz istraživa-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 106

7.2.2017. 23:29:43

CRKVA I ZNANOST

AN STVO – USUSRET PRILAGODBI KLIMATSKIM PROMJENAMA nja koja se provode svake dvije godine, kontinuiran pad populacije biljnog i životinjskog svijeta traži hitna zajednička održiva rješenja.

Vraćanje oštećenih ekosustava je težak i složen zadatak.

Na znanstvenim platformama sve su prisutniji napori da se odrede 'planetarne granice', koje su namijenjene za definiranje 'sigurnog operativnog prostora' (safe operating space) za čovječanstvo u odnosu na Zemljine sustave. „Ekološki dug“ glavni je izazov 21. stoljeća jer gotovo tri četvrtine svjetskog stanovništva živi u zemljama koje se bore i s ekološkim deficitom i s niskim primanjima.

U Milenijskom izvještaju ekoloških procjena iz 2005.godine navodi se sa su „tijekom posljednjih 50 godina, ljudi promijenili ekosustave brže i intenzivnije nego u bilo kojem usporedivom razdoblju u ljudskoj povijesti. To je rezultiralo značajnim uvelike nepovratnim gubitkom različitosti života na Zemlji.“ Stavljanje problema degradacije ekosustava i alarmantnog pada biološke raznolikosti u središte globalne pozornosti očuvanja naglašava razmjere izazova sa kojima se mora moći nositi današnje čovječanstvo. Sintagma očuvanja biološke raznolikosti, značaj usluga ekosustava i učinci klimatskih ekstrema stavljaju se u sam centar znanstveno - istraživačkog djelovanja.

Spajanje međunarodnih ek-

sperata i sastavljanje međunarodnih znanstvenih timova postaje sve učestalija praksa.

Usmjerenost Svete stolice i Pape Franje na klimatske promjene Na kraju studenog, ususret Božiću, Papa Franjo je na audijenciju primio sudionike plenarnog zasjedanja Papinske akademije znanosti, gdje se uz dobrodošlicu, zahvalio znanstvenicima za njihov rastući doprinos, koji s vremenom sve više očituje svoju korist za znanstveni napredak, za međuljudsku suradnju te posebno za brigu o zajedničkom planetu. „Nikada prije nije bilo tako jasne potrebe da se znanost stavi u službu nove, globalne ekološke ravnoteže. Istodobno vidimo obnavljanje partnerstva između znanstvenih i kršćanskih zajednica, koje su svjedoci konvergencije, svojih različitih pristupa zbilji, u zajedničkom cilju zaštite našeg zajedničkog doma, ugroženog ekološkim propadanjem, i posljedično tome povećanju siromaštva i društvene isključenosti“– rekao je Papa, prenosi Vatikanski radio.

Izrazivši zadovoljstvo dubokom solidarnošću koju povezuje s čovječanstvom današnjice i sutrašnjice, u velikoj brizi za Zemlju, Papa je dodao kako „u svojoj usmjerenosti na puno promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, mira, pravednosti, dostojanstva i ljud-

ske slobode“ doprinos znanosti sve više zadivljuje.

Poziv na encikliku „Laudato Si“, Rimski je biskup citirao rečenicu iz br. 53.enciklike: „Pozvani smo biti oruđe Boga, našeg Oca, tako da naš planet može biti onakav kao što ga je On htio stvorivši ga, i odgovarati njegovu planu mira, ljepote i punine“ (LS 53). Papa je dalje pojasnio kako smo u modernom svijetu odrastali, misleći da smo vlasnici i gospodari prirode, ovlašteni da ju iskorištavamo, bez obzira na njezine skrivene potencijale i zakonitosti razvoja – kao da je riječ o podvrgavanju nežive materije našim hirovima – s posljedicama ozbiljnoga gubitka bioraznolikosti i raznih bolesti. „Mi nismo čuvari muzeja niti njegovih glavnih eksponata po kojima pada prašina, nego radije suradnici u zaštiti i razvoju života i biološke raznolikosti našeg planeta i prisutnoga ljudskog života“ – rekao je papa Franjo. „Ekološki obrat sposoban podržati i promicati održivi razvoj – po samoj svojoj naravi – uključuje i punu pretpostavku naših odgovornosti u pogledu stvorenoga i njegovih dobara, kao i potragu za društvenom pravednošću i prevladavanjem nemoralnog sustava koji uzrokuje bijedu, nejednakost i isključenost“.

Takvo što spada na znanstvenike koji bezinteresno rade na razvijanju kulturnog modela koji se može suočiti s krizom klimatskih promjena i njenih

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 107

107 7.2.2017. 23:29:43

CRKVA I ZNANOST društvenih posljedica, na taj način, da veliki potencijal proizvodnje ne bude rezerviran samo za malobrojne. Baš kao što je znanstvena zajednica – kroz interdisciplinarni dijalog, mogla istražiti i očitovati krizu našeg planeta – isto tako je i danas pozvana ponuditi vodstvo koje pruža opća i posebna rješenja za probleme o kojima se raspravlja na zasjedanju: voda, obnovljivi oblici energije i sigurnost hrane.

To je sada – uz suradnju – postalo bitno za stvaranje, normativnog sustava koji uključuje nepovredive granice i osigurava zaštitu ekosustava, prije nego novi oblici moći koja proizlazi iz tehno-ekonomskog modela, prouzroče nepovratnu štetu – ne samo za okoliš, nego i za naša društva, demokraciju, pravednost i slobodu.

Papa je znanstvenicima posebnu pozornost skrenuo na mlake reakcije međunarodne politike – iako uz hvalevrijedne iznimke – s obzirom na konkretnu volju u traženju zajedničkog dobra i univerzalnih dobara; kao i na lakoću s kojom je solidno utemeljeno znanstveno mišljenje, o stanju našega planeta, zanemareno.

Podvrgavanje politike tehnologiji i ekonomiji, koja iznad svega traži dobit, vidljivo je i u "ometanju" ili kašnjenju provedbi globalnih sporazuma o okolišu, kao i u nastavljanju ratova za dominaciju, prikrivenih tobožnjim motivima pravde, što okolišu nanosi dodatnu i sve veću štetu, kao uostalom moralnom i kulturnom bogatstvu naroda.

Na kraju svoga govora, Papa je potaknuo znanstvenike da ne gube nadu i da nasto108

je iskoristiti vrijeme koje im Gospodin daruje. Mnogi su ohrabrujući znakovi kojima čovječanstvo želi pozitivno odgovoriti; odabrati opće dobro te se odgovorno i solidarno obnoviti. Zajedno s moralnim vrijednostima, plan za održivi i cjeloviti razvoj, dobro je postavljen te svim znanstvenicima – posebno onima koji ispovijedaju vjeru – nudi snažan poticaj na istraživanje.

Provoditi deklaracije u djelo, a obveze u dostignuća „Provoditi deklaracije u djelo, a obveze u dostignuća“ jest smjer koji treba poduzeti svjetska trgovina kako bi postigla ciljeve Agende 2030 za održivi razvoj – kazao je nadbiskup Ivan Jurkovič, stalni promatrač Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima u Ženevi na sastanku vijeća UNCTAD-a, Konferencije UN-a o trgovini i razvoju, 06.prosinca.

Nesumnjive su prednosti li-

beralizacije svjetske trgovine kao i nastojanje međunarodne zajednice da svjetski trgovinski sustav učini pravednijim te da proširi članstvo na većinu zemalja u razvoju – kazao je nadbiskup Jurkovič. Ipak – nastavio je – svjetsko gospodarstvo se još oporavlja od globalne gospodarske i financijske krize, koja je započela 2008. godine. Kriza je naročito pogodila najsiromašnije zemlje, ali nije mimoišla niti razvijena gospodarstva, doprinoseći rastu nejednakosti.

Međunarodna zajednica je suočena s velikim političkim izazovom: prijelaz s globalizacije na konstruktivniju izgradnju općega blagostanja.

Kako bi se postigao taj cilj – kazao je promatrač Svete Stolice – politika multilateralnih institucija, te 17 ciljeva Agende za održivi razvoj se ne mogu ograničiti na održaKonferencija UN-a o trgovini i razvoju nadbiskup Ivan Jurkovič 06.12.2016

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 108

7.2.2017. 23:29:43

CRKVA I ZNANOST vanje jedne vrste ravnoteže među pojedinačnim interesima, već moraju biti usmjerene na opće dobro. S jedne strane to traži samokontrolu svake pojedine članice međunarodne zajednice, a s druge njihovu međusobnu suradnju. Želimo li zaista ostvariti ciljeve Agende 2030 – kazao je na kraju nadbiskup Ivan Jurkovič – moramo nastaviti provoditi Plan za djelovanje iz Addis Abebe. Naš zajednički cilj bi trebao biti naše odluke provesti u djelo.

Nazire li se novi smjer ekonomske politike u Hrvatskoj za 2017. godinu koja prepoznaje važnost prilagodbe klimatskim promjenama U Opatiji je od 9.-11. studenog održano 24. tradicionalno znanstveno-stručno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista s temom “Ekonomska politika Hrvatske u 2017”.

Skup je otvorio predsjednik Društva Ljubo Jurčić, a zatim je premijer mr.sc. Andrej Plenković predstavio ekonomsku politiku Vlade za iduću godinu.

Uz predsjednika Vlade, na skupu su ekonomsku politiku predstavili i ministar financija dr.sc. Zdravko Marić i ministar rada i mirovinskoga sustava doc. dr. sc. Tomislav Ćorić, stalni sudionik i član programsko – znanstvenog odbore ove važne ekonomske konferencije. Predsjednik Vlade kazao je kako će Vlada ostvarivanje ciljeva rasta i razvoja temeljiti na izgradnji poticajnog, jednostavnog i sigurnog poslovnog okruženja u kojem

Izaslanik Predsjednice RH, Marko Jurčić – savjetnik Predsjednice za gospodarstvo, premijer mr.sc. Andrej Plenković i Predsjednik HDE dr.sc. Ljubo Jurčić

Mr.sc. Ljiljana Zmijanović, dr.sc. Katarina Bačić i dr.sc. Goran Buturac privatni sektor nosi ekonomski razvoj, a država jamči provedbu načela društvene solidarnosti, partnerstva i socijalne uključenosti. “U Hrvatskoj se ponovno osjeća određeni optimizam, kojeg smo gotovo u višegodišnjoj krizi zaboravili i ta promjena snažno motivira članove Vlade da provedemo promjene koje će osnažiti povoljne perspektive gospodarstva i svakog pojedinca”, rekao je premijer. Od sveukupno četrnaest prihvaćenih

radova za objavu u Zborniku konferencije, čak je dva rada koja se bave prilagodbom na klimatske promjene, a to članak prof.dr.sc. Jože Perić i doc. dr.sc. Zvonimira Šverko Grdić, te rad mr.sc. Ljiljana Zmijanović. Jasno je da ova znanstvena zajednica prepoznaje važnost prilagodbe klimatskim promjenama uz pomoć ekonomskih instrumenata, i neosporno joj pridaje veliki značaj.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 109

109 7.2.2017. 23:29:44

CRKVA I ZNANOST

Mr.sc. Ljiljana Zmijanović, Prilagodba na klimatske promjene ili prema integriranom pristupu prilagodbe Paradigma održivog razvoja dala je idealno – tipski konceptualni pristup razvoju prema usklađivanju ekonomskog rasta, socijalne skrbi i zaštite okoliša. Ipak postavlja se pitanje u kojoj se mjeri takvo usklađivanje pokazalo dostižnim ciljem. Već sada se četiri od devet planetarnih granica već prijeđene: klimatske promjene, utjecaj na integritet biosfere, promjene zemljišnog sustava i mijenjanje biokemijskih tokova. Prelasci planetarnih granica posljedica su

110

ljudskih aktivnosti koje vode zemlju u novo stanje neravnoteže. Dakle, potrebno je ponovo iznalaziti nova rješenja.

Klima se na Zemlji oduvijek mijenjala. Do početka industrijske revolucije, klima se mijenjala kao rezultat promjena prirodnih okolnosti. Danas, termin klimatske promjene koristimo kada govorimo o promjenama klime koje se događaju od početka dvadesetog stoljeća. Klimatske promjene jedan su od najvećih izazova našega vremena, a njihovi negativni utjecaji potkopavaju sposobnosti svih zemalja za postizanje ciljeva održivog razvoja. Povećanje globalne temperature, porast razine mora, kiselosti oceana i ostalih posljedica utjecaja klimatskih promjena ozbiljno utječu na obalna područja u niskim obalnim zemljama, uključujući i mnoge najmanje razvijene zemlje i male otočne države u razvoju. Dokazano je da je globalno zagrijavanje posljedica antropogenog utjecaja. Prosječna temperatura na Zemlji je za 0.8 stupnjeva viša nego prije industrijske revolucije.

Ugljični dioksid (CO2), plin koji se oslobađa sagorijevanjem ugljena, nafte, naftnih derivata i plina, najznačajnije utječe na globalno zagrijavanje. Oko 22 milijarde tona ugljičnog-dioksida ispusti se u atmosferu svakoga dana, 700 tona svake sekunde. Globalne emisije ugljičnog dioksida (CO2), jednog od glavnih uzroka globalnog zagrijavanja, već utječu na biološku raznolikost i bio-kapacitet planeta. Ovakav trend emisije ugljik-dioksida mogao bi povećati prosječnu Zemljinu temperaturu za 1,4 -

6,4 oC do kraja ovog stoljeća.

Pretpostavka je da bi povećanje temperature već iznad 2 oC dovelo do opasne promjene klime i razornog utjecaja na biljne i životinjske zajednice.

Porast temperature i povećanje ljudskog pristupa udaljenim područjima predstavlja u velikoj mjeri neočekivane prijetnje za biljni i životinjski svijet u cjelini, a posebno su prijetnja endemskim vrstama na Antarktiku i tropima. Riječ je o područjima sa posebno istaknutim rizicima od razvoja nove klime unutar 21. Stoljeća. Prema novom izvješću Svjetske meteorološke organizacije svijet je doživio neviđen visok utjecaj klimatskih ekstrema tijekom desetljeća, od 2001 – 2010. godine. Izvještaj Svjetske meteorološke organizacije pruža uvjerljiv dokaz o potrebi razvijanja otpornosti na klimatske promjene. Glavni ishod Međunarodne konferencije o klimatskim akcijama iz 2015 godine, poznate kao „Hanover deklaracija“, priznavanje je važnosti sprječavanja zagrijavanja više od 2oC iznad predindustrijskih razina; temelji se na usvojenim održivim razvojnim ciljevima. Hanover izjavom potiče se uspostavljanje okvira na nacionalnoj i međunarodnoj razini u poticanju lokalnih klimatskih akcija, što u konačnici doprinosi željenim globalnim ciljevima.

U Parizu je od 20. studenog - 11. prosinca 2015. godine održano 21. zasjedanje Konferencije stranaka (COP 21) u Okvirnoj konvenciji UN-a o promjeni klime. Po prvi put, 'gubitak i oštećenje' sadržani su u međunarodnom sporazumu klime kao samostalni

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 110

7.2.2017. 23:29:45

CRKVA I ZNANOST koncept. Ova spoznaja izvire iz stvarnosti da postoje određene promjene uvjetovane klimatskim utjecajima koje se ne mogu promijeniti i koje predstavljaju trajan gubitak. Sporazumom iz Pariza nastoji se ograničiti globalno zatopljenje na manje od dva stupnja Celzija, a slijede napori da se ograniči rast do 1,5 stupnjeva Celzijevih. Prema očekivanju, sporazum iz Pariza je potpisan 22. travnja 2016. godine u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, od strane predstavnika 171 države, među kojima je i Republika Hrvatska, potpisnica po svojoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović; te će stupiti na snagu nakon ratifikacije od strane 55 zemalja, u kojima se ostvaruje više od 55% emisije stakleničkih plinova.

Sposobnost prilagodbe odražava određene procese, unatoč promjeni unutarnjih zahtjeva i vanjskih sila na društveno - ekološki sustav.

Važna značajka prilagodbe ekosustavne baze na klimatske promjene je istaknuta socijalna dimenzija prilagodbe ekosustavne baze. Politikama Ujedinjenih naroda programa za okoliš (UNEP) o upravljanju ekosustavima naglašava se važnost socijalne dimenzije u razvoju i provedbi pristupa ekosustavu koji se temelji na prilagodljivosti klimatskim promjenama kroz podršku politike i instrumentima politike.

Klimatske promjene povećavaju prijetnju bioraznolikosti, ali također pružaju jedinstvenu priliku da se ponovo naglasi višekratnik vrijednosti biološke raznolikosti i usluga ekosustava.

Globalno, katastrofe uslijed prirodnih opasnosti uzimaju ogroman danak u smislu ljudskih života, uništenja usjeva, egzistencije i ekonomskih gubitaka u širem smislu.

Smanjenje rizika od katastrofe (DRR) stoga je postao ključni dio strategije održivog razvoja. Tijekom posljednjeg desetljeća, zdravi ekosustavi su prepoznati kao simboli svojevrsne 'prve klupe'. Međutim, DRR strategije temeljene na uslugama ekosustava u mnogim područjima imaju svoje nedostatke, jer su mnogobrojni prirodni ekosustavi degradirani ili uništeni.

Tko će znanstvene putove održavati prohodnima?

Razmišljam na kraju o riječi-

ma Pape Franje sa znanstvenog skupa koji je organizirao Vatikan u studenom ove godine, pod nazivom "Znanost i održivost", da je "Na znanstvenicima, koji rade neovisno o političkim, gospodarskim i ideološkim interesima, zadaća da izgrade model za suočavanje s krizama klimatskih promjena i njihovim društvenim posljedicama, na koje su se političari oglušili“.

U sučelju sa vlastitim stavom „Da je uloga znanosti da utire putove, a politike da te putove održava prohodnim“; jasno se pitam ako je tome tako, ako rotor političke poluge mijenja smjer, postaje gluh i za interes čovjeka i Zemlje neodrživ, a nada u njega zamre, tko će znanstvene putove održavati prohodnima?

Učinci klimatskih promjena - Razbijanje komada leda na rubu glečera (Ice Calving)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 111

111 7.2.2017. 23:29:45

IZAZOVI Milenijski izazovi šibenskoG DUHA

QUO VADIS ŠIBENIČE? Izazovi šibenskim ljudskim resursima

D

PIŠE: mr.sc. Petar Gardijan

112

ruštveni i ekonomski razvoj oduvijek se veže za ljudski potencijal (mentalni resurs) – znanje (obrazovanje, vještine, iskustvo), inovacije, tehnologiju, demografske čimbenike, poduzetništvo i upravljanje. Razumijevanje i toleriranje razlika među svim akterima šibenske zbilje preduvjet je učinkovitosti i svake suradnje pa i šibenske suradnje 3. milenija. Stručnjaci: sociolozi, psiholozi, antropolozi, etnolozi, ekonomisti i dr. učinkovitost suradnje, kul-

turu života i ponašanja smatraju najvažnijim ljudskim činiteljem društvenoga života u 3. mileniju.

Međutim, cijeli svijet još uvijek živi u vremenu nužnoga pristajanja na kapitalističke odnose i profitabilnu ekonomiku, na poteškoće u potvrđivanju vlastitoga dostojanstva, na slabe mogućnosti potpune političko-pravne i ostale suverenosti čovjeka, ljudi, naroda, društva, zajednice.

Kako urediti društvo globalno i lokalno, i šibensko, da bi ono bilo humanije, društveno-ekonomski uspješnije, funkcionalnije, perspektivnije, svrhovitije

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 112

7.2.2017. 23:29:45

IZAZOVI

i smislenije? Šibeniče, kuda ideš danas, a kuda ćeš „sutra“? Tko će te i kako voditi pred tolikim opasnostima i izazovima u velikom „Globalnom selu“ tijekom 3. milenija? U nametnutoj tržišnoj utakmici, Šibeniče, nije „ti” više dovoljno biti samo dobar, nešto bolji, nego jedinstven, čudestan – izvrstan.

Zato ti je, Šibeniče, danas potrebna strategija izvrsnosti, koju će tvoji stručnjaci, kreatori, inovatori, menadžeri, građani, svi stanovnici grada pružati osjećaje građanske pripadnosti, privrženosti i ponosa, te da mogu svojom

kreativnošću i inovativnošću ravnopravno sudjelovati u „Globalnoj utakmici”, i time davati puni doprinos tvojem ugledu – brendu Šibenika. Šibeniče, pred tvojom je talentiranom i maštovitom mladošću budućnost. Zov je za njenim stalnim uzdizanjem, istraživanjem, kreiranjem i stvaranjem, ne bilo kakvoga, već privlačnog života oduševljenoga „milenijskog Šibenika”, Grada sa sustavom atraktivnih prirodnih i kulturnih „darova” i sjajnih doživljaja prijatelja, gostiju i građana Šibenika. Šibenska katedrala, crkve, svetišta, ulice, trgovi, parkovi, tvrđave, spomenici, znanstvenici, književnici, umjetnici, sportaši, građevinci, i dr., Šibenski „darovi“ - brendovi, pružaju radosna obilježja, kao i evanđeoske priče, koje se milenijski prenose i koje treba pretvarati u mitove i najdublja šibenska vjerovanja u bolju i ljepšu budućnost svih njegovih žitelja. Šibenski brendovi, radi promocije ugleda grada, čime se stvaraju izazovni dojmovi, trebaju uključiti i slike, simbole, uzbudljive priče, slogane, glazbu, djelovati na sva osjetila kojima se ostvaruje sinergijski učinak tako da se „dva i dva pretvara u pet i više“. Šibenski pristup razvoju u 3. mileniju mora biti holistički – cjelovit, koji povezuje istraživanja, doživljaje, iskustvo, teoriju i praksu, razum, emocije i duh, analitičku, kreativnu i praktičnu sposobnost ljudi, koji prihvaćaju korisne savjete. Tvoji stručnjaci, istraživači, menadžeri, društveno-političke i vjerske vođe, Šibeniče,

trebaju ići na teren, među građane i vjernike, tamo gdje se stvari odvijaju i događaju.

Društveno odgovorno poslovanje od velike je važnosti za cijeli svijet, Hrvatsku i osobito za tebe, Šibeniče. Zato već današnja poslovna orijentacija, kao i moralni i tržišni činitelji poduzetništva šibenskih tvrtki trebaju biti usklađeni s etičkim vrijednostima i zakonskim propisima, ali i s poštovanjem ljudi, društva i životne sredine.

Novi koncept gospodarskoga, posebno turističkoga, upravljanja, već danas nužno mora usmjeravati i graditi prema doživljajima svojih kupaca, gostiju i stvaranju brendova.

Novi učinkoviti gospodarski koncept će stvarati, kako na teorijskim spoznajama, praktičnim dostignućima drugih u svijetu, tako i na rezultatima vlastitih iskustava i istraživanja.

Izazovi razdvojenoga duha i tijela Kako urediti društveni i privatni život ljudi da bi živjeli bolje, zdravije, humanije, svrhovitije, duhovno smislenije? Kako, u čemu i s koliko razuma, emocija, ljubavi učiti i odgajati djecu 3. milenija? Kako ljudima objasniti da je njihov um i tijelo jedno, nerazmrsivo biokemijskim vezom povezano? Kako ljudima objasniti, razumljivim učiniti, da je njihov organizam ispletena „komunikacijska mreža“, koja svakom čovjeku omogućuje da živi i funkcionira kao jedinstveno biće tijela, emocija, racija i duha?

Koliko je bila „mudra“ podje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 113

113 7.2.2017. 23:29:45

IZAZOVI la čovjeka, još u 17. stoljeću, postignuta prisilnom nagodbom Renea Descartesa, filozofa i utemeljitelja suvremene medicine s Papom, kada je nagodbom medicina dobila na raspolaganje ljudsko tijelo, a istovremeno zabranu na dušu, um i emocije.

Ta podjela ljudskost je razdvojila na dva zasebna područja i na toj razdvojenosti i po dogovorenim pravilima znanost se temeljila i razvijala sljedeća dva stoljeća.

Izazovi spajanja duha i tijela Medicina, s kraja 20-og stoljeća, otkriva da su „um i tijelo nerazmrsivo povezani“ i da emocije imaju važnu ulogu u zdravlju i bolesti čovjeka, te da se najčešće javljaju psihosomatski uzroci bolesti. Mada je otkriće da emocije povezuju um i tijelo izazvalo revoluciju u znanosti i početni otpor medicinskih stručnjaka, danas je holistički pristup liječenju opće prihvaćen. Doktorica C.B. Pert tvrdi: „…doslovce sve bolesti, čak i ako nisu izazvane psihosomatskim čimbenicima, nedvojbeno obuhvaćaju psihosomatsku komponentu“.

Novija tehnološka dostignuća omogućila su istražiti molekularne temelje emocija i spoznati da su molekule naših emocija u tijesnoj vezi s našom fiziologijom i da upravo emocije povezuju um i tijelo.

Da molekule emocija upravljaju svim sustavima našeg tijela, dokazuje inteligencija tijelouma. On teži zdravlju i zahvaljujući tjeloumu možemo biti zdravi na način da zdravo 114

Zato ti je, Šibeniče, danas potrebna strategija izvrsnosti, koju će tvoji stručnjaci, kreatori, inovatori, menadžeri, građani, svi stanovnici grada pružati osjećaje građanske pripadnosti, privrženosti i ponosa, te da mogu svojom kreativnošću i inovativnošću ravnopravno sudjelovati u „Globalnoj utakmici”, i time davati puni doprinos tvojem ugledu – brendu Šibenika. živimo. Tada se može i bez, ili s manje lijekova na koje smo navikli, a na koje se danas često oslanjamo. Na to je među prvima ukazivao Aristotel, kada je pretpostavio postojanje povezanosti raspoloženja i zdravlja.

Poznato je da se u prošlosti poklanjala pozornost utjecaju mentalnih i emocionalnih procesa na zdravlje i bolest. Za to je važno znati i umjeti izraziti osjećaj i osloboditi ga se, da ne bi jačao i kipio, pa nam se i oteo. Tko zna i umije živjeti svjesnije, tom sviješću potiče bolje tjelesno i emocionalno zdravlje.

Moć emocija i duha 3. milenija Koliko smo se puta zapitali zašto su nam tako draga djeca, roditelji, bračni partneri, prijatelji? Zašto volimo svoju vjeru, svoju zemlju, grad, kulturu življenja, … ili zašto kupujemo samo određene proizvode ili putujemo u nama privlačne destinacije, gradove – brendove?

Sve to što zamišljamo, to činimo u okvirima pet osjetila.

Gradovi, destinacije, proizvodi – brendovi, djeca, roditelji, partneri i prijatelji uvijek nam se pojavljuju kroz pet osjetila, kao proizvodi hormona i mož-

dane aktivnosti.

To pokazuje da osjetila i intelekt rade zajedno, s time da nam osjetila daju podatke i govore o trenutnom ponašanju neke osobe: smije li se ili mršti, na primjer?

Um koristi primljene informacije, uspoređuje ih, analizira i izvodi zaključke. Može se zaključiti da su iskustva našega svijeta iskustva pet osjetila, a naša razumijevanja tih iskustava su proizvodi našega intelekta. Zanimljivo je da se ta iskustva nisu mijenjala od najranije povijesti.

Nova otkrića i nove spoznaje ljudsku svijest šire izvan pet osjetila. Intelekt nam teško objašnjava ta nova opažanja, pa iako ih mi još ne možemo opisati i zamisliti; to su ipak nova iskustva i vrlo stvarna.

Istina je da se svi ljudi ne susreću s novim iskustvima.

Neki shvaćaju da se mijenjaju ili da su se već promijenili, a neki se boje promjena i pretvaraju se kao da ništa nisu doživjeli.

Jedinstven osjetilni sustav čini pet osjetila. Taj sustav može opaziti fizičke pojave – sve što se može vidjeti, čuti, dodirnuti, namirisati ili okusiti. Drugi, nematerijalni, sustav omogućava višeosjetilno opažanje i svijest o inteligenciji, mudrosti i suosjećanju. On nam daje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 114

7.2.2017. 23:29:45

IZAZOVI nove osjećaje i pomoć kao nevidljiva ruka. To iskustvo prepoznaju svi kreativni ljudi.

To su iskustvo Stari Grci zvali razgovorom s muzama, duhovima koji potiču kreativnost.

Ono što je najvažnije jest svijest iznad pet osjetila koja pruža veću kreativnu i stvaralačku sposobnost i pridonesi boljem uspjehu svoje organizacije, zajednice, grada, države, … većem blagostanju čovječanstva. A, sposobnost rješavanja složenih problema je omogućila čovječanstvu pomak na evolucijskoj ljestvici.

To je civilizaciju učinilo otvorenijom, prilagodljivijom, kreativnijom i perspektivnijom.

Treba znati da postoji razlika između duhovnoga i religioznoga. Duhovno nije sadržano u tradiciji, zapovijedima, uputama, autoritetima, građevinama, odijevanju i svetim spisima.

Duhovno je vezano s uočavanjem i značenjem svetosti svega i u svemu, te za potrebu življenja u skladu sa svetostima, sa načelima univerzalnih ljudskih vrijednosti morala i ispravnoga ponašanja.

Ovo je razdoblje velikih i brzih promjena kada staro nestaje, a novo se rađa. Proces se ne može zaustaviti ni obrnuti. Vezanje za staro ima sve manje smisla i sve manje je korisno, a može biti i teško i bolno za one koji se odupiru promjenama.

Civilizacijska perspektiva je na kreativnim talentima koji prihvaćaju najplemenitije značajke ljudskoga življenja – sklad, suradnju, davanje i poštivanje života drugih. Bježanje od ljudi i povlačenje u osamljenost,

u samoću postaje štetno ponašanje, jer sprječava odnose potrebne duhovnom razvoju - životu ispunjenom zadovoljstvom, smislom, svrhom, ljubavlju i radošću. Ta životna načela postaju za talente s duhom važnijima od karijere, životnog stila i novca. Vjerojatno je da će ona biti ključna za budućnost ove civilizacije, i Šibenika, u 3. mileniju.

Moć šibenskoga duha Kolonizatori su uvijek i svuda po svijetu tražili tuđe bogatstvo – silom osvajali zemlju, uzimali sirovine, pokoravali ljude, radili sve što su željeli. Osiromašivali su narode, uništavali im kulturu i okoliš. I Šibenik je bio na meti brojnih osvajača, izložen svim osvajačkim prijetnjama i nikada se nije duhom predao. Izgradio je i sačuvao velebnu katedralu, brojne crkve, sakralnu baštinu, vjekovne trgove, ulice, tvrđave, obrambene bedeme, ali i najvrjednije šibensku duhovnu kulturu. Kroz milenijsku povijest Šibenik je pratio i nosio se gospodarski, kulturno, zabavno, sportski,... s gradovima u Dalmaciji, na Jadranu, u Hrvatskoj. „Moj Šibenik dušu ima“, pjevaju danas šibenske klape!

Milijun godina Šibenik je imao moć i duh koji ga je u najtežim krizama održavao, izvlačio, unaprjeđivao.

U 3. mileniju svijet je postao jedno veliko „Globalno selo“, koje je ostvarilo velike znanstvene, tehničke i tehnološke uspjehe, ali stvorilo sebi brojne opasnosti i izazove

da njegovi vrhunski nobelovci, akademici, znanstvenici, umjetnici, klimatolozi, vjerske vođe „kliču“: ako se nastavi kao dosad, život mnogim ljudima na Zemlji bit će nemoguć.

No, čovjek je od nastanka na Zemlji doživio brojne prirodne i ratne katastrofe i opstao je, i napredovao je. Zašto čovjek danas, kad je razvojno, ali i rušilački, najmoćniji s novom znanstvenom, tehnološkom i duhovnom snagom ne bi mogao obuzdati destruktivnu, rušilačku, a unaprijediti konstruktivnu, graditeljsku, razvojnu moć i s optimizmom gledati u budućnost.

Revolucionarno otkriće i spoznaja da ljudi nisu racionalna, ali ni iracionalna bića, da najčešće odluke donose brzo i nepromišljeno upozorava da bi mogli nastaviti kao i do sada, i da bi mnogima život na Zemlji, pa i u Šibeniku, mogao biti nemoguć.

Međutim, što Šibeniku danas više prijeti, ali i pruža šanse, to su njegovi ljudski resursi za gospodarski razvoj u novom, mnogo složenijem europskom i globalnom okruženju. Što zaista pokreće ljude, i Šibenčane posebno, da zadržavaju postojeća intuitivna, naviknuta, često nepromišljena ponašanja i odlučivanja? Živimo u svijetu munjevitih promjena, u kojem se i svakodnevni život sa stresovima mijenja, tako da danas možemo imati „sve“, a već sutra „ništa“. I zato je danas, kako u privatnom, tako i poslovnom životu, i životu Šibenika, i kao nikad, nužno „naučiti“ koristiti se osobnom i kolektivnom - šibenskom - duhovnom moći.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 115

115 7.2.2017. 23:29:45

BOŽIĆNA PRIČA Iz Zbirke pripovjetki: PRIČE IZ KALENDARA, autor: Petar Ivas ilustracija: Branko Lovrić Caparin

ORIJENT EXPRESS Zubato prosinačko sunce virilo je, a hladni sjeverac fijukao kroz gole grane uličnog drvoreda, ulice su bile puste i prazne i tek bi poneki prolaznik ne osvrćući se, hitao toplom domu. Samo je jedan prosjak , bogalj bez lijeve noge, u odjeći koju je prala kiša, a sušilo sunce, sjedio kao i obično na skalinama u zavjetrini, sa odloženim štakama pokraj sebe i okrenutim zgužvanim šeširom ispred sebe , u kojemu se nalazilo nekoliko metalnih novčića . Nitko od prolaznika ne pamti da je ikad vidio papirnatu novčanicu u šeširu tog nesretnika . Malo tko je išta znao o njemu.

Pojavio se dvije godine iza rata , pričalo se da je porijeklom iz nekog bosanskog sela i da je stradao u eksploziji granate na sarajevskoj tržnici Markale . Bilo je zlobnika koji su tvrdili da je bio u četničkoj vojsci Radovana Karadžića i da se zove Đorđe Osmanović ,a bilo je i onih koji su se kleli da je viđen u mudžahedinima Alije Izetbegovića i da se zove Osman Đorđević.

Rijetkima je palo na pamet da je on obični siromašak, civilna žrtva rata u susjednoj državi i da je "trbuhom za kruhom" došao u ovaj dalmatinski gradić, gdje je prosjaku samo malo 116

manje težak život nego u Bosni . Objesna djeca iz susjedne osnovne škole su mu dali nadimak Brzi Mujo , a kad su nakon nekoliko dana shvatili da se ni najmanje ne ljuti zbog toga prozvali su ga Orijent Express. Pod tim imenom poznavao ga je svaki stanovnik gradića.

Stjepan je uzdignutog ovratnika, s torbom na leđima i rukama u džepovima kaputa žurio kući. Danas je Badnjak i majka bi se zasigurno naljutila kad ne bi na vrijeme stigao kući, pogotovo stoga jer je na bakalar sa krompirima pozvala ujnu i ujaka. Premda se u njihovoj kući štovalo blagdane i ukusno kuhalo , Stjepan ,iako već učenik osmog razreda ne pamti da je za Božić u njihovom domu bilo veselo. To mu je bilo potpuno razumljivo . Rodio se kao nedonošće od sedam mjeseci na Sv.Stjepana, drugog dana Božića 1991, po kome je i dobio ime. Bilo je to ratno vrijeme , bojišnica je bila veoma blizu gradu i majka se sa ostalim svijetom povremeno skrivala po skloništima, dok je otac ,kao branitelj, u uniformi Zbora Narodne Garde pretežno boravio na bojištu . Kako je neprijatelj često uzne-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 116

7.2.2017. 23:29:47

BOŽIĆNA PRIČA miravao građane paljbom iz teškog oružja sa obližnje Gradine ,pala je naredba da se to brdo osvoji kad se najmanje nadaju , na badnju noć, i tako neprijatelj odbaci još desetak kilometara dalje, odakle ne bi imao dometa za napad na civilne ciljeve. Nakon brzog iznenadnog napada brdo je bilo osvojeno, ali je njegov otac bio zle sudbine. Neoprezno se uspravio , podigao ruke u zrak i dok je ushićen vikao:"Gotovo je, gotovo", smrtno ga je pogodio rafal neprijatelja u bijegu.

Kad je sutradan, za vrijeme božićnog doručka stigla tragična vijest , majka je zanijemila , pala u nesvijest i završila u bolnici. Tako se dogodilo da je Stjepan ugledao svijet dva mjeseca ranije ,koja je preživio u inkubatoru .

Sva sreća je bila da je bolnički agregat imao dovoljno nafte jer su prekidi napajanja električnom energijom iz mreže u to ratno vrijeme bili česti. To je bio osnovni razlog da su svi Božići i svi njegovi rođendani obilježeni uz titravo svjetlo kandele, svečano i dostojanstveno, ali bez osobitog veselja.

Majka mu je prije par tjedana, za Sv.Nikolu poklonila novčanicu od 50 kuna , tjedan dana kasnije , za Sv.Lucu još toliko mu je dao ujak ,i želio je, ako još nešto po običaju dobije za Božić i Novu Godinu, sam sebe obradovati novim " walkmanom" pa je promijenio dvije pedesetice u jednu novčanicu od sto kuna da ne bi slučajno nešto od toga potrošio prije vremena. Premda je rastao bez oca, osjećao se sigurnim i zaštićenim jer osim majčine ljubavi osjećao je i toplinu ujakove brige za njega.

Iako se u velikoj žurbi nije osvrtao, Stjepanu već izdaleka zapne pogled za nesretnog beskućnika. Studen je stiskala sve jače i bi mu žao prosjaka te zastane kraj njega :"Zašto ne pođete kući?" upita ga. "Nisam od sinoć ništa jeo"-odgovori bogalj . Stjepan, koji se u mislima već radovao toplom domu i zajedničkom ručku sa ujakom, najednom osjeti nekakvu krivnju i nelagodu pred ovim čovjekom."

Kako je svijet nepravedan" , pomisli on , on prema kojem se sudbina već jednom pokazala veoma nepravednom. Ruka mu je sama krenula u đžepić košulje, napipa onu skrivenu i nekoliko puta presavijenu novčanicu,jedinu koju je imao i spusti je u otrcani šešir.

"Pojedite nešto..Sretan Vam Božić!", tiho izusti Stjepan i krene dalje. Nije sačekao da vidi zahvalni pogled nesretnika ali je u hodu čuo nešto kao:"Alah selàmet" ili možda"Hristos ti dao", ili mu se to samo učinilo jer se vjetar poigrao svojim hukom.

Poslije dobrog ručka od bakalara i čaše crnog vina, ostali su u toploj kuhinji u časkanju sa ujakom i ujnom, o prošlosti, o pokojnom ocu , o teškom življenju i planovima za budućnost, čekajući majčine fritule. Kasno navečer , dok je on završavao ukrašavanje božićnog drvca , majka je zapalila dvije kandele, jednu pod slikom bogorodice a drugu pod slikom pokojnog oca, dok joj je suza klizila niz lice. Po odlasku ujaka i ujne ,koji su se trebali spremiti za" ponoćku" Stjepan zagrli majku , poželi joj "Laku noć"i ode u svoju sobu.

Od očeve pogibije majka nije više išla u crkvu na Badnjak i Božić, nije mogla podnijeti tužne i radosne emocije istovremeno.Tako je navikla i njega pa bi otišli tek na njegov rođendan.

Ušavši u sobu, otvori na trenutak prozor, pogleda noćno nebo puno sjajnih zvijezda, osjeti beskraj Svemira i najednom ga prožme snažan osjećaj da nije sam na svijetu.

Vjetar se potpuno smirio, čulo se lepršanje krila goluba koji je zakasnio za svojim jatom u potkrovlje , a jedna zvijezda repatica je proletjela nebom i nestala u daljini.

Poslije molitve , prije no što je zaspao ,razmišljao je o tome što će poslije praznika napisati u školskoj zadaći iz vjeronauka ili hrvatskog jezika, obično bi dobili naslov :"Kako sam proveo blagdane" sa smjernicama da opišu neko dobro djelo koje su napravili u te blage dane."Neka to ipak ostane moja mala tajna"-zaključi, jer nije bio sasvim siguran da bi baš svi pravilno razumjeli i protumačili njegov današnji doživljaj.

Stjepan postupno utone u san i usne susret sa dragim likom sa zidne slike, svojim ocem , koji ga lagano podigne , poljubi u čelo i nježno privije na grudi. Iz obližnje crkve čulo se radosno pjevanje puka kršćanskog:"U to vrime godišta". Mjesec je izvirio iza brda a tiha i sveta noć spustila se na gradić i svojim blagim i nježnim zagrljajem obuhvatila sve ljude dobre volje."

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 117

117 7.2.2017. 23:29:47

BOŽIĆNA PRIČA Pred 30 godina u Zagrebu, kao klerik-bogoslov, pokušao sam neke uspomene iz djetinjstva izraziti stihom, pjesmom u čakavskom dijalektu, kakvim se govori u mojem rodnom mjestu Prvić-Luci kraj Šibenika. Takve dvije-tri pjesme pokazao sam dru Ljubi Marakoviću i Sidi Košutić.

Oni su ih tiskali u svojim časopisima: Hrvatska Prosvjeta i Hrvatski Ženski List, koji su izlazili u Zagrebu.

To me je potaklo te sam sastavio još nekoliko čakavskih pjesmica, koje su uglavnom tiskane u ondašnjim kalendarima, glasnicima i listovima: Sv. Anti, Gospinoj Krunici i Hrvatskoj Straži. Potpisane su imenom iz mojeg djetinjstva — Ive Šarin.

Tako porazbacane, zastarjele i nevrijedne pjesme evo sam sakupio u skromnu, malu zbirku i to radi uspomene na 80. rođendan moje majke; ujedno iz zahvalnosti za njezin boravak sa mnom na župi Zaglav.

Neka »Buketić cviča« bude i siromašan dar najbližim prijateljima i našim samostanima.

O. Ambroz Lučev

TRUMBETA BADNJE NOĆI Kako san večeras sritan ... u crikvu prid jasle radostan hitan....

Ukrast ću trumbetu jednon anđeliću ki sidi na gredi betlehemske staje pa ne sviri, niti piva, niti haje nego gleda runo bilomu jančiću ča bleji na pleći dragon čobaniću.

I ja ću sada dušon i srcen cilin kleknuti prid jasle sa jaganjcen bilin pa kripko zasvirit u zlatnu trumbetu_ najlipše zvuke moje duše mlade i dat ću svakon ki dojde i ki znade da piva svoju pisan, falu, nek ovu noć Svetu čuje sve ča drima: da Bog na slami plače iz ljubavi spram brižnom čeljadetu.

118

PISMO MATERI ZA B0ŽIĆ Draga majo!

Svake godine u zimi ka ljudska bida kaj golo granje diže ruke i prosi da Oblak Božji nad nami projde i da pomoć rosi dragi nan Božić dojde I evo ga! Drag i željan jopet nan je doša a ja san i ove godine od tebe daleko kaj onda ka san s blagoslovom Tvojin ča si mi ga plačuć dala iz doma na skule poša U ovon kraju, majo, sve mi je tuje i ovih domaćih riči malo se čuje. Sve mi je furešto, sve mi je daleko u mrzlon i umidnon kaligu u škuron nebu i guston snigu. Daleko je sve ono iz moje mladosti ona srića vesela i čista srid našega svita ča se u mojin malin očima i crljenim obrazima zrcalila kaj rosa srid ružina cvita I ovdi je, majo, zima kruća snig i led kaj lancuni pokriju doline i vrhunce, di je teplo ono naše more riva dvori i kantuni i u njima dica starci kih miluje baršunasto sunce?

Znan, znan, daleko je ... ali, pole bit ću na krelima duše u te tople kraje kaj lastavica lipi i dragi tić mali!

Rasplankaj sve ponistre ča ih kuća ima raširi trudne ruke otvori brižno srce svoje i ka doletin zagrli me i odvedi do Ditića Isusa ki leži u jaslami i reci mu: drago Dite Božje i Divice Marije, ovo ti je dar siromašoine moje!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 118

7.2.2017. 23:29:47

BOŽIĆNA PRIČA BADNJAK BEZ SUNCA On dan - i sunce se skrilo kaj žeravica u lugu a oblaci u sprovodu plakali su nad selon, vitar huče na krelirna sipajući tugu crna noć zapela o našu kuću svojin velon.

U kući misto sata teške ure jedno srce bije u ritmu kapljic ča su kaj biser sjajne, to crno oko moje bidne majke gorke suze lije sama u kući bez svoga sunca - svoga brajne.

I ov dan Badnjak - a sunce gasu ledene suze ne svitle se puti niti kuća žmiri rumenin sjajen, na kominju gori badnjak a niz oči materi biseri puze plače jadna za svojin suncen — za svojin rajen.

Crtež i akvarel Branka Lovrića Caparina: Prvićanka Ljubica Puhova 10.11.1966.,

Panorama Prvić Luke, 2016.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 119

119 7.2.2017. 23:29:48

USPUT Šibenska Dubrava

putevi dubravskih mlikarica

K

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

120

ad smo pravili ovu priču o šibenskoj Dubravi, netko je rekao kako svijet pamti čuveni azijski Put svile iz 14. stoljeća kojim je hodio i Marko Polo, a da Dubrava ima svoj mali, 15 kilometara dugi „Put mlijeka“ .

Iako ovaj potonji nema značenje svjetske trgovačke rute koja je mijenjala svijet, on je kroz razdoblje od gotovo 200 godina predstavljao velik doprinos u opskrbi grada Šibenika zdravim domaćim kravljim mlijekom, ali i drugim proizvodima.

Mlikarice iz Dubrave svakoga su dana nosile svježe kravlje mlijeko u buklijama(limenim posudama), zimi i ljeti, po kiši i snijegu ili ljetnoj jari, po šibenskim kućama i na pazar.

Kad bi ga domaćice kuhale, stvarao se debeli, žućkasti

sloj skorupa, poput najboljega vrhnja, pa bi ga žene djeci stavljale na kruh s malo šećera. Tko danas vidi skorupa na prokuhanu, „industrijskom“ ,mlijeku?!

Put koji je značio život Našu hodnju prema Dubravi, dugu desetak kilometara, započeli smo s članom MO Dubrava, planinarom i ljubiteljem prirode, Srećkom Reljom.

Uspon nas je vodio uz brdo Pisak, na oko 250 nadmorske visine nad šibenskim predgrađem Rokić. Tuda su, u oba smjera pješačile, s tovarom pred sobom, dubravske mljekarice, zarađujući za obitelj svoj „mljekarski kruh“ u gradu Šibeniku.

-Njima u sjećanje na ovome putu Mjesni odbor, uz pomoć

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 120

7.2.2017. 23:29:49

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE USPUT Grada Šibenika, podići će spomenik u liku žene u hodu s tovarom i buklijama mlijeka niz samar, kaže, ne bez ponosa, naš pratilac Srećko. Čist, opojan zrak mami da do vrha hodamo brže. Nama za leđima zamaman je pogled na Šibenik, na Baldekin, Vidike, Ražine, otoke i more.

Kroničar don Krsto Stošić, povodeći se starim zapisima o tome godine 1941. piše o tom predjelu: „Pred tobom je sinje more, na više mjesta poput jezeraca. Bezbrojni otoci i otočići i morske oštrice kupaju se u moru...“ Tajna „Švabina groba“ - Sad ćemo, ovdje pri vrhu, tumači Relja, skrenuti uskom stazom kroz gusto raslinje do mjesta što ga u Dubravi zovu Švabinim grobom. Tamo je, koliko se zna, stradao neki njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu. Ubili su ga, vjeruje se, godine 1944. partizani iz zasjede dok je onuda hodio.

Prije više godina ondje je dolazila neka njemačka obitelj i uz kameni humak polagala sada već davno uvelo cvijeće.

Ne zna se je li možda u međuvremenu tijelo ekshumirano. Ostala je tajna. Na humku nema tragova križa.

Nakon minuta šutnje, ostavili smo to mjesto miru i uvrh Vršina na Pisku došli do crkve sv. Mihovila iz 15. stoljeća, uz koju je nekoć bilo staro dubravsko groblje. Na brdu su u to doba boravili pustinjacieremiti. Danas se može nazrijeti još nekoliko neobilježenih starih grobova. Dubravljani slave sv. Mihovila 29.rujna, kao i grad Šibenik, Kijevo pod

Dinarom i još neka mjesta.

Uz priču nam je pod nogama prolazio put dok smo se spuštali u prostranu dubravsku dolinu, koja je u prošlosti bila sva pod šumom - dubravom.

Odatle naselju potječe i ime.

Obišli smo i župnu crkvu Gospe od zdravlja koja je sagrađena 1913. godine prema projektu Josipa Mitrovića uz posebni doprinos Dubravljana i Šibenčana. Za gradnju crkve osobito se zauzimao kapelan fra Špiro Benutić, a Gospinu sliku s lijepom srebrnom „košuljom“ crkvi je darovao Josip Kečkemet. Župa uskoro slavi 50. godišnjicu osnutka, sada s novim župnikom fra Žarkom Maretićem, ranijim gvardijanom visovačkog samostana i još prije provincijalom provincije Presvetog otkupitelja, na

koncu i Župnika u župi Banjevci.

Nevolja je, međutim, što se nedaleko crkve nalazi veliki kamenolom, koji je ranijih godina gustom prašinom zasipao i crkvu i groblje uz nju, te cijeli okoliš sa školom i obiteljskim kućama. Danas kamenolom radi smanjenim kapacitetom, a ima i neke uređaje za pročišćavanje zraka. Ubrzo, kako se očekuje, prestaje mu i koncesija.

Prošli smo i kraj dubravskih starih i praznih Šiškovih kuća, koje samuju u svojoj prošlosti, a koje su nekoć vrvjele životom i ljudima. Usred sela(Dubrava je zapravo prigradsko, šibensko naselje) svratili smo do obitelji Mladena i Ivanke Erak. U pravu oazu voća i cvijeća, sa slikovitom, od starine

DUBRAVA, BROJNA DUHOVNA ZAJEDNICA Župnika fra Žarka posjetili smo u mirnome ozračju samostana sv. Ante u Šibeniku gdje stanuje, netom se bio vratio iz Dubrave.

- O radu ove naše župe još ne mogu mnogo toga reći, tek sam nekoliko mjeseci na ovoj dužnosti, gdje sam došao iz Banjevaca i gdje smo se susretali nekoliko puta.

Ono što vidim od početka jest činjenica da je u Dubravi brojna katolička zajednica koja je i povijesno značajna, jer iz Dubrave potječu mnogi redovnici i svećenici inače pobožne vjerničke sredine.

Dubrava je početkom 20. stoljeća brojila 730 stanovnika, a 1931. čak 1470. Kasnije je, iseljavanjem u gradove, broj stanovnika opadao, a danas ih je oko polovice od gornjega broja.

U 17. stoljeću su se u Dubravi učvrstili Turci, koji su počeli ugrožavati i sam Šibenik, ali posljedice osmanske vlasti ondje su, na sreću, bile gotovo beznačajne za naš kršćanski živalj.

Danas Dubravi pogoduje što se podižu mlađi naraštaji koji osnivaju obitelji. Ima ih koji vraćaju se iz gradova, i žele se baviti poljoprivredom i seoskim turizmom.

Pohode li Dubravljani crkvene svečanosti, sudjeluju li u životu župe i kako djeluje pastoral, pitamo fra Žarka.

- Da, župna crkva i u svetkovinama i u drugim danima je dobro posjećena. Na molitve i mise Gospi od Zdravlja dolaze i stari i mladi. Dosta ih sudjeluje u župnim aktivnostima, Ali potrebno je pastoral još više proširiti među pukom.“ MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 121

121 7.2.2017. 23:29:49

USPUT obnovljenom kućom i jednom novom - „apartmanskom“ s malim ovalnim bazenom. Sve do sredine listopada ondje su dolazili poglavito njemački gosti povoditi dio odmora u miru i čistoj prirodi, uz „autohtonu“ domaću ponudu. Oni su svoje domaćine za vrijeme njihova boravka u Dubravi često pozivali - sebi u goste!

novit će staru gusternu, koja je dugo pitkom vodom napajala cijelu Dubravu, a ubuduće može služit kao spremnik vode za natapanje, kao i za napoj sve brojnijih stada ovaca. - Podižu se plantaže smilja, novi vinogradi i maslinici, a postoje i tri male vinarije. Dubrava ide naprijed, optimistički zaključuje Grubišić .

Prijateljstvo s turistima

Opustjelo svratište na Orlovači

- Proveo sam godine Domovinskog rata po svim bojišnicama, reći će nam Mladen, ulijevajući u čaše opojno domaće vino. Bavimo se vinogradarstvom, povrtlarstvom i voćarstvom, a od prije dvije godine imamo i ove turističke apartmane. Nismo vjerovali koliko će naši gosti voljeti ovakav miran kraj usred prirode, a da im je opet sve na dohvatu ruke. Vjerujemo da Dubrava, uz poljoprivredu, ima dobre izglede za seoski turizam. To se dokazalo već i ove godine“ Kraj stare seoske gusterne iz 1909. susreli smo i predsjednika MO Dubrava, Tomu Grubišića, koji kaže kako u ruralnome turizmu Dubrava predstavlja „prvi red do mora“ i da vrijeme dolazi i za njihovo naselje u čistoj prirodi. Ipak, i on priznaje da Dubravu još uvijek “napada“ rad kamenoloma, ali ne s ozbiljnijim ekološkim posljedicama kako je to bilo prije pet, šest godina.

Osam domaćinstava ima turističke apartmane u kojima je protekloga ljeta ostvareno nekoliko tisuća noćenja.

Može se to činiti sitnom brojkom, ali prije godinu-dvije ovdje još nikog od turista nije bilo ni u prolazu. Mjesni odbor ob-

Na posljetku, željeli smo obići i planinarsko sklonište Orlova-

122

ča uvrh Trtra, što su ga prije više godina podigli planinari HPK „sv.Mihovil“,a koje su sada posve opustošili oni koji vole „konzumirati“ nešto drugo, a ne čistu prirodu.

Nije imalo svrhe penjati se stazama kamenjara, jer ondje više ništa nećemo vidjeti, osim prelijepa pogleda sa 464 metra visine. I šuma vjetra što ga čine krila 14 generatora vjetro-elektrana navrh Trtra, tjerajući ptice i sve živo daleko oko sebe.

Pisak - put prema Dubravi

Pisak - put prema Šibeniku

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 122

7.2.2017. 23:29:50

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PRIRODA TEKST I FOTOGRAFIJE: dr.sc. Drago Marguš

I

susova kruna (Passiflora incarnata L.) pripada porodici trubanjovki (Passifloraceae). U izvorima nalazimo nekoliko istoznačnica njezina narodnog naziva: Kristova muka, Isusova muka, Kristovo cviće, Isusovo cvijeće, gospodinova mika i sl. Samonikla je u istočnim i južnim dijelovima Sjeverne Amerike, a kao ukrasna biljka sadi se u cijelom svijetu. U Europu je iz Perua donio španjolski liječnik Alfonso Monardes 1569., a talijanski svećenik i povjesničar Giacomo Bosio, 1609. uočio je da cvijet ima religijske simbole. Bijelo plave latice simboliziraju Isusovu krunu s trnjem, zbog toga je cvijet dobio ime passion (muka) i flos (cvijet), tri tučka čavle s kojima je Isus pribijen na Križ, pet prašnika pet Isusovih rana a dvanaest lapova dvanaest apostola.

Zeljasta je višegodišnja penjačica, gole, tanke, slabo izbrazdane stabljike, duge od osam do deset metara. Penje se pomoću vitica. Listovi su izmjenično poredani, duboko dlanasto razdijeljeni. Liske su jajasto suličaste, na vrhu sitno pilaste. Cvjetovi su pojedinačni, promjera od tri do osam centimetara, dvospolni (na istome cvijetu su prašnici i tučak). Cvjeta od lipnja do listopada. Latice su blijedo ljubičaste, a iz njihove baze izrasta niz nitastih ružičastih do purpurnih članova krunice, tako da se prividno čini da su latice dvovrsne. Plod je ovalnog oblika veličine šljive, sazrijevanjem postaje zelenožu-

ISUSOVA KRUNA te boje. Okus mu je kiselkast, a miris ugodno aromatičan.

Korijen je puzav i dug. Biljka voli sunčana mjesta. U Hrvatskoj raste u Primorju, Istri, Dalmaciji i na otocima.

Azteci su ovu biljku u 15. st. koristili kao sedativ i spazmolitik, sredstvo za suzbijanje grčeva a domoroci u Sjevernoj Americi (osobito Cherokee indijanci) za razna liječenja.

U pučkoj medicini kao lijek upotrebljava se cijeli nadzemni dio biljke, uključujući cvjetove i listove, a bere se za vrijeme cvatnje. U Europi Isusova kruna rabi se u liječenju neuroza, nesanice, grčeva, alkoholizma, neuralgija, glavobolja, tahikardija, te u liječenju hiperaktivnosti u djece. U Sjevernoj Americi uz liječenje nesanice i grčeva upotrebljava i za liječenje Parkinsonove bolesti, histerije, epilepsije, konvulzija, visokog krvnog

tlaka, tetanusa, menstrualnih grčeva i hemoroida, a Južnoj Americi kao sedativ, diuretik, spazmolitik, bronhitisa, kašlja, dijareje, gripe i histerije.

Nakon prvog svjetskog rata Isusova kruna bila je popularna u farmakologiji kao pomoć u liječenju vojnika od PTSP-a i nesanice. U konvencionalnoj medicini njezini pripravci našli su primjenu u liječenju različitih bolesti modernog užurbanog i stresnog života: nervoza, nemira, nesanice, ali i težih poremećaja kao što su anksioznost i ovisnosti svih vrsta (uključujući i ovisnosti o lijekovima koji djeluju na živčani sustav, cigaretama i nekim vrstama lakših droga). U svakom slučaju, svaka od navedenih indikacija zahtijeva i psihoterapijsku obradu osobe, a ne samo farmakološki tretman (bilo da su posrijedi biljni ili sintetsko-kemijski lijek).

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 123

123 7.2.2017. 23:29:52

PRIRODA ČOVJEČE:

MOLITVA PRIRODE ČOVJEČE, kad poželiš sa mnom gospodariti, ili se od mene odvojiti, znaj da je sve životnim sokom kao krvlju izmješano.

I u tom osjećaju strahopoštovanja prema MENI, shvatit ćeš da su ljudi zemlja, šuma, voda, zrak, travke i leptiri, jedna O B I T E LJ!

ŠUMI-ŠUMI-ŠUMA ŠUMO moja velika i tajnovita, puna legendi, tajni i čarobnog života.

Volim tvoje opojne mirise raznog cvića, mahovine, zemlje i lišaja, koji se mješaju u opojne tvoje mirise.

Toplota sam ognjišta tvojeg u hladnoj zimskoj noći.

Ugodan hlad na Ijetnem suncu, krov sam kuće tvoje, daska stola tvoga i kreveta u kom spavaš.

Drvo sam brodova koje si gradiš.

Držalica sam motike tvoje i vrata staje.

Drvo sam koljevke i rake tvoje.

Ja sam dobri kruh, cvijet ljepote i zdravlje kraja tvojega.

Saslušaj MOLITVU moju: NE UNIŠTAVAJ ME !

V. Jurković

Volim tvoje šumske ptice što me svojim Ijepim cvrkutom ranom zorom bude, dok se kroz tvoje guste grane zlatne zrake sunca tajnovito probijaju. Šumi, šumi, Ijepa moja ŠUMO šumi kao tvoji hladni Izvori, potočići i rijeke. Šum tvoj, mirnoću nam daje i šumi vječno našim tjelom.

Spavaj mirno, živi mirno,moja ŠUMO dok spokojno te čuva tvoj BOŽJI poslanik Sv.Hubert, veliki zaštitnik PRIRODE, šumara i lovaca!

124

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 124

7.2.2017. 23:29:52

IZ ŽIVOTA IN MEMORIAM BISKUPIJE

PREMINUO DUGOGODIŠNJI KNINSKI ISPOVIJEDNIK

Fra Mate Markota rođen je 8. rujna 1937. u Ramljanima od oca Ivana i majke Mare r. Bartulović. Osnovnu školu završio je u Ramljanima, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Makarskoj, Sinju i Zagrebu (1950. – 1960.). Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1960.-1965.).

U novicijat je stupio 5. srpnja 1955. na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete 6. srpnja 1956. godine. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1961. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 16. prosinca 1964. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 28. veljače 1965. u Makarskoj. Mladu misu proslavio je u Ramljanima 2. svibnja 1965. godine.

Službe: • Plina (1965. – 1971.) – župnik • Split (1971. – 1976.) – ekonom Provincije • Split (1973. – 1976.)

– definitor Provincije • San José (1976. – 1985.) – dušobrižnik • Edmotnton (1985. – 1989.)

– voditelj misije • Victoria (1989. – 1992.) – voditelj misije • Vancouver (1992. – 1996.)

– dušobrižnik • Knin (1996. – 2009.) – bolnički kapelan • Knin (2009. – 2016.) – ispovjednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 125

125 7.2.2017. 23:29:52

URBI ET ORBI

PAPA FRANJO: Svi u srcu nosimo opiranje milosti Svi u srcu nosimo opiranje milosti, samo ga treba otkriti i od Gospodina tražiti pomoć, priznajući se grješnicima – rekao je papa Franjo u propovijedi na jučerašnjoj misi, koju je slavio u kapeli Doma Sveta Marta. Papa je govorio o prikrivenim opiranjima praznih, opravdavajućih ili optužujućih riječi. Upozorio je na opasnost od „lažnih obećanja „ onih koji govore da će se sve promijeniti zato da ne promijene ništa.

Gospodine, daj da tvoja milost pobijedi opiranjâ grijeha.

Polazeći od te molitve na početku mise, Papa je govorio o opiranjima napredovanju, kojih uvijek ima u kršćanskom životu. Naveo je razne vrste opiranja: otvorena opiranja su znak dobre volje, kao što je bilo Saulovo, koji se opirao milosti, jer je „bio uvjeren da vrši Božju volju“. Sam Isus mu veli da prestane, i Saul se obraća. Razvidni otpori su zdravi, u smislu da su otvoreni prema milosti obraćenja. Svi smo naime grješnici – kazao je Papa.

Govoreći o „prikrivenim opiranjima“, rekao je da su ona 126

opasnija jer nisu javna. Svatko se od nas na svoj način opire milosti. Taj otpor valja otkriti i staviti pred Gospodina, da ga on pročisti. Sveti je Stjepan tu vrstu opiranja predbacio zakonoznancima. Opirali su se Duhu Svetom, a htjeli su pokazati da tako nastoje slaviti Boga. To je Stjepana koštalo života – primijetio je Sveti Otac pitajući: Kakva su ta prikrivena opiranja, koja su u svima? Ona se uvijek nađu na putu obraćenja. To je zaustavljanje, a ne protivljenje. To je dakle pasivni otpor. Kad je u tijeku neki postupak za promjenu u nekoj ustanovi, u obitelji, čujem govoriti: „Tamo ima opiranjâ…“ Bogu hvala! Kad ih ne bi bilo, onda to ne bi bilo od Boga. Đavao je posijao ta opiranja da Gospodin ne ide naprijed – kazao je Papa.

Papa je spomenuo tri vrste prikrivenih opiranja. Kako bi objasnio 'opiranje praznih riječi', poslužio se riječima iz misnoga evanđelja kada Isus govori da u kraljevstvo nebesko ne će ući oni koji govore Gospodine, Gospodine! Tako

je i u prispodobi od dvojici sinova koje otac šalje u vinograd: jedan veli ne, a ide, dok drugi veli da, ali ne ide. Diplomatsko 'da' je zapravo 'ne'.

Rijeka riječi se potroši govoreći da će se sve mijenjati, a to znači da se ništa neće promijeniti. To je „duhovni gepardizam“, uvijek se govori 'da', ali to 'da' znači 'ne'. To su prazne riječi – primijetio je Papa.

Govoreći pak o drugoj vrsti opiranja, rekao je kako se nekim razlogom uvijek opravdava otpor; to su 'opravdavajuće riječi'. To sam učinio radi toga.

Kada ima mnogo opravdavanja“, to ne miriše na Boga, već na đavla. Kršćanin se ne treba opravdavati. Opravdala ga je Božja riječ. Riječ je dakle o opiranju riječima, koje opravdavaju vlastito stajalište samo da se, kako je rekao, ne slijedi put koji nam pokazuje Gospodin. Kao treću vrstu opiranja, Papa je spomenuo „optužujuće riječi“, kada se naime optužuju drugi jer se ne želi gledati sebe; ne osjeća se potreba obraćenja, a to je opiranje Božjoj milosti; to je istaknuto u prispodobi o farizeju i cariniku – podsjetio je Papa dodavši: To su dakle „svakodnevna opiranja u našem srcu“. Opiranja milosti su dobar znak, jer nam govore da u nama Gospodin djeluje. Moramo dakle otkloniti opiranja da milost može djelovati. Opiranje se uvijek skriva iza formalnosti praznih riječi, a nastoji spriječiti da nas Gospodin vodi naprijed, jer gdje je Gospodin tu je uvijek neki križ. Opiranje križu je opiranje Gospodinovu otkupljenju. Ne treba se bojati opiranja, već od Gospodina treba tražiti pomoć da se priznamo grješnicima – zaključio je Papa.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 126

7.2.2017. 23:29:53

IZ ŽIVOTA URBI BISKUPIJE ET ORBI Papa FRANJO: Današnja Europa nema lidera koji gledaju u budućnost U Europi danas nema lidera koji gledaju u budućnost, smatra papa Franjo, koji je u intervjuu za belgijski katolički tjednik u srijedu pohvalno govorio o poslijeratnoj generaciji političara koja je postavila temelje Europskoj uniji.

Franjo smatra da su francuski političar Robert Schuman, talijanski Alcide De Gasperi i njemački političar Konrad Adenauer "istinski" radili na europskome jedinstvu, videći u njemu način koji će omogućiti da "više nikad ne bude rata".

To je kazao za belgijski katolički tjednik Tertio koji je prenio Vatikan. "No nakon njih... danas

više nema lidera, a Europa treba lidere, one koji gledaju u budućnost", smatra Sveti Otac.

Franjo je te izjave dao u vrijeme kada u Europi jačaju stranke protiv političkog establišmenta, gospodarski rast je slab, a rastu podjele među državama članicama o tome kako se nositi s rekordnim priljevom izbjeglica i migranata.

Rođen u Argentini u obitelji talijanskih doseljenika, Franjo je prvi neeuropski papa u 13 stoljeća. Često je pozivao Europu da odbaci kapitalističku neumjerenost, da vodi računa o migrantima i doseljenicima i ublaži nezaposlenost mladih. U intervjuu za belgijski tjednik Papa je ponovio da je zabrinut jer smatra kako se "djelomičan treći svjetski rat već događa" u sukobima u Ukrajini, na Bliskom istoku, Africi te u Jemenu.

Papina poruka za zvanja Objavljena je Papina poruka za 54. svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 7. svibnja 2017. Papa u dokumentu govori o glavnim obilježjima Gospodinova poziva. Što obilježava kršćanski poziv? Papa odmah u početku poruke objašnjava što je zvanje. To je poziv da se „izađe iz sebe“ kako bi mogli, vođeni Duhom Svetim, slušati Gospodinov glas, živeći iskustvo crkvene zajednice, kao povlašteno mjesto u kojem se rađa, učvršćuje i očituje Božji poziv.

Onaj tko omogući da ga privuče Božji glas i slijedi Isusa – piše Papa – u sebi brzo otkrije neotklonjivu želju da braći naviješta Radosnu vijest, po evangelizaciji i služenju u ljubavi. Zapravo, riječ je o istinskim misionarima; onaj koga Bog ljubi za sebe ne može držati to iskustvo – primijetio je Sveti Otac.Radost evanđelja, misionarska radost ispunja život zajednice učenika.

Upravo odnos s Gospodinom

podrazumijeva slanje u svijet kao proroka njegove riječi i svjedoka njegove ljubavi.

Bog na tom putu pomaže u sučeljavanju s krhkošću, s osjećajem nepodobnosti, pesimizmom – piše sveti Otac dodajući da svaki kršćanin po krštenju treba Krista nositi braći. To osobito vrijedi za one koji su pozvani na život posebnoga posvećenja također i za svećenike, koji su, velikodušno i mirno, odgovorili: „Evo me, Gospodine, pošalji mene!“ – ustvrdio je Papa.

Polazeći od Evanđelja, Papa objašnjava što znači biti učenik-misionar. U prvom redu, kao Krist, treba biti pomazan od Duha i ići prema braći naviještati Riječ, za njih postati oruđe spasenja. Učenik treba osjećati živu prisutnost Isusa, koji hodi uz nas kao i uz učenike iz Emausa, koji s nama dijeli teret poslanja, ublažujući trenutke malodušnosti.

Papa poziva da se s pouzdanjem gleda u Gospodina, koji

nadmašuje naša očekivanja i iznenađuje svojom velikodušnošću, čineći da naš rad donese obilan plod. Osim toga, nikada ne treba zanemariti molitvu, ustrajnu i kontemplativnu, slušanje Božje riječi te u euharistijskom klanjanju njegovanje osobnog odnosa s Gospodinom.

Papa potiče na intimno prijateljstvo s Gospodinom, a moli Boga za nova svećenička i redovnička zvanja. Narodu je potrebno da ga vode pastiri koji svoj život troše u službi evanđelja, zaljubljeni u evanđelje, koji su živi znak Božje milosrdne ljubavi. Papa se na kraju poruke obraća mladima. Pred raširenim dojmom umorne vjere, naši mladi žele otkriti uvijek aktualnu privlačnost Isusova lika, prepustiti se da ih propituju i provociraju njegove riječi i geste; žele sanjati puninu ljudskoga života, i radosno ga trošiti u ljubavi prema drugima – zaključio je Papa.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16) prijelom2016-12.indd 127

127 7.2.2017. 23:29:53

Blagan sv. Nikole svečano je obilježen u crkvi sv. Nikole u Šibeniku.

Na svim sv. misama crkva je bila dupkom puna. Najveselije je bilo na sv. misi za najmlađe.

Svako dijete, od sv. Nikole je dobilo dar.

Naše glasilo donosi darove: Biskupovu Božićnu poruku Razgovor s nadbiskupom Puljićem Razgovor s Nikolom Vukošićem 128

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 29 (16)

prijelom2016-12.indd 128

7.2.2017. 23:29:54