Page 1

Mihovil GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BROJ 33(20), GODINA XXII (2017.)

Hajdemo dakle do Betlehema Pogledajmo što se to dogodilo


MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 33 (20)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Tomislav Rogić Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK:

BOŽIĆNA NOĆ Pala je noć. Svojim svjetlucavim sjajem jedna zvijezda pokazuje nebesku moć.

Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Dominik Škevin, Ivan Ugrin

SURADNICI: don Ivica Boko, don Darko Poljak, fra Filip MIlanović - Trapo, fra Božo Čurćija, fra Marko Duran, don Hrvoje Kolak, don Franjo Glasnović, fra Mate Gverić, fra Dušan Džimbeg

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

TISAK:

Zvona s kampanela u 20,30 veselo zvone – zvone i navješćuju radosnu vijest u mrklu noć – Božićnu ponoć. Gradom veselo odzvanja hrvatska Božićna pjesma, iz dubina naših duša ovdašnja su i ojkanja

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

900 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

Zvone i zvonit će zvona Božićne noći, što nam radost duši daju i uvijek - dat će.

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 Na prednjim koricama: Jaslice u Šibeniku, rad Josipa Jole Mateše

Vesna Jurković


uvodnik 3

SRETAN VAM BOŽIĆ ! RADUJTE SE! će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“

Jaslice 2016. u župi Bilice Javljam vam blagovijest! Došašće nasuprot „adventu“ Brojni Božićni Božji darovi Prvi Božić, sadašnji Božić? Radujte se! Rodio se Spasitelj svijeta, Bog se utjelovio, čime je pokazao koliko mu je stalo do čovjeka, pa i ovogodišnji Božić poručuje kao i prvi: „Ne bojte se! Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“ Ta velika radost, taj presudni povijesni događaj za čovjeka i čovječanstvo povod je za sreću, stoga, poštovani čitatelji: Na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo! Kroz advent, došašće pripremala se Crkva da dostojanstveno i smisleno proslavi 2017. Isusov rođendan, kako bi bio na duhovnu i opće ljudsku korist, nasuprot svjetovnom adventu koji ne ukazuje na Onoga koji je došao i kojega čekamo, već na nešto što više sliči na turistički babilon te ljude usmjeruje u krivom smjeru.

Crkveni advent je vrijeme sabranosti, pojačane molitve, misa zornica, djela milosrđa s naglaskom na nadu i pogled u sretnu Božju budućnost, s Onim koji dolazi i koji će doći. Vrijeme došašća je vrijeme ispunjenog čekanja, iščekivanja, kao i priprave srca i uma da prepoznamo po Pismima Onoga koji jedini može ispuniti ljudsko srce, njegovu težnju za Bogom. „Rosite nebesa odozgor i oblaci daždite Pravednika! … Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko, vidi radost što to dolazi od Boga tvoga…. Evo, Gospodin dolazi spasiti narode i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.“ Ti biblijski tekstovi kao i svi drugi u došašću upućuju na bit i egzistencijalno pitanje u kome nesavršeni čovjek može naći svoje savršenstvo i svoju krajnju sreću. Bog šalje svoga Sina da oslobodi čovjeka i čovječanstvo iz ropstva zla i grijeha u koji je upao i upada svojom krivicom, a zapisano je u Knjizi Postanka: „ …Bog reče ženi: Što si to učinila?“ „Zmija me prevarila, pa sam jela“, odgovorila je žena. Nato Bog, Jahve, reče Zmiji:“ Prokleta bila… Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on

Ta žena je Marija a njezin rod Isus Krist, Božji Sin. Dugo ga je trebalo čekati, prolazili su vjekovi mesijanizma, ali nada i očekivanje Mesije nisu jenjavali u cijelom Starom zavjetu, proroci su podržavali tu adventsku nadu, što danas čini Crkva u čijem je okrilju sva čežnja za Spasiteljem Starog i Novog zavjeta. Mesija, Isus Krist, je došao ali ne s potpunim spasenjem, zato sada s Njime i po Duhu Svetome čekamo Njegov drugi dolazak u kojem će biti u potpunosti ispunjeno naše bdijenje, čekanje i nada. To je Božić! Ovogodišnji kao i svaki drugi je predokus onog zadnjeg kad će Bog biti Sve u svemu, Novo Nebo i Nova Zemlja. Zmiji će biti satrta otrovna glava s kojom i danas u svijet štrca otrov, nismo posve imuni, branimo se vjerom i Isusovom milošću, najdjelotvornije sakramentima. Božić slavi ne samo Crkva, nego svi ljudi dobre volje. Bog, Otac sviju ljudi, šalje svoga Sina kao Spasitelja svima ljudima: „Narod koji je tmini hodio vidje svjetlost veliku, onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jaka osvanu. Teški jaram njegov, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča slomio si kao u dan midijanski. Jer Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan!“ Božić! S Njim započima novi čovjek i novo Božje vrijeme, Kristovo doba u kojem nam Isus iz Nazareta, rođen u Betlehemu, donosi nebeske darove: - Isus Krist! „ … Rodio se Spasitelj Isus Krist.“ „Bog nekoć go-


4 uvodnik voraše ocima ; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu.“ - Čovjekoljublje! Pavao apostol:“Kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego prema svome milosrđu, kupelji novoga rođenja…“ Božić! - Spasenje! Izaija: „ Evo, dolazi tvoj spasitelj, s njim naplata njegova, nagrada ispred njega!“ Luka evanđelist: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin! Iz Božićnjeg predslovlja: „U Njemu danas zablista otajstvena razmjena spasenja: Tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.“ - Božić! - Mir! Izaija: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Luka ev.: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. – Božić! - Radost! Psalam 96: „Raduj se nebo i kliči zemljo. Neka huči more i što je u njemu. Nek se raduje polje i sve što je u njemu, neka klikće šumsko drveće!“ Ulazna pjesma: „Radujmo se svi u Gospodinu. Spasitelj se naš rodio. Danas nam s neba pravi mir sađe.“ – Božić! - Utjelovljenje! Zborna molitva: „Bože divno li si sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu tvoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.“ Ev. Ivan: „ Riječ tijelom postade i nastani se među nama…! Božić! - Svjetlost! Ps 97: „ Svjetlost će nas danas obasjati, jer nam se rodio Gospodin! /Aleluja! Dan nam presveti osvanu: dođite narodi, poklonimo se Gospodinu, jer danas siđe na zemlju

svjetlost velika.“ – Božić! Ev. Ivan: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet; bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ - Pastiri navjestitelji Radosne vijesti! Ev. Luka: Pastiri stanu poticati jedni druge: „Hajdemo do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. I pohite te pronađu Mariju, Josipa, i novorođenče gdje leži u jaslama! - Božić! - Bogojavljenje! Ev.: „Mudraci s istoka (Tri kralja) pojaviše se u Jeruzalemu raspitujući se: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Sv. Pavao Efežanima: … u Duhu je objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima da su pogani subaštinici, „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju.“ - Milost! Apostol Pavao: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. - Božić! Prvi Božić, Isusovo rođenje, dogodilo se u teškim okolnostima: njegova domovina bila je okupirana, izraelsko društvo podijeljeno između bogatih i siromašnih, farizeja, saduceja i carinika; hramski i veliki svećenici s Anom i Kajfom odvojili su se od naroda, njihov kralj Herod bio je pokvarenjak koji se nije zalagao za svoj narod, već je raskalašenim životom na dvoru sablažnjavao Izrael. U takvim okolnostima, po naredbi cara Augusta, na početku nove ere, vršio se popis stanovništva kako bi se novi vojnici unovačili i kako bi se stanovništvu nametnuo

veći porez; siromašne, poput Josipova doma, nemilice je pogađala rimska okupacija. On i Marija, koja bijaše u devetom mjesecu trudnoće, išli su u Betlehem, Davidov, onda i njihov grad, da se tamo popišu, ali za njih nije bilo mjesta u svratištu, pa je Marija rodila Isusa u jaslama. Kakav početak Božjeg Sina! U štali, u smrdljivoj Adamovoj zemlji natopljenoj krvlju, zlom i grijehom. Hoće li posljedica takvog društvenog i vjerskog stanja biti razaranje Jeruzalema i njihovog Hrama, a Izrael raspršen po cijelom svijetu? Zanemarili su Boga Božića, nisu ni primijetili da se Bog utjelovio u Božiću Isusu iz Nazareta; nisu ga prepoznali u svojoj sredini, iako je bio uredno upisan u popis stanovništva. Danas ga brišu. A kad je Herod dočuo da se rodio, podigao je vojsku na njega… Koliko pobačaja i ubojstava rođene i nerođene djece! Danas, kad se toliko govori o ljudskim pravima i slobodama, licemjerno! Ubijaju nam Božić na svim razinama, smišljeno i sustavno, pred očima. Razlikuje li se, dakle, današnji „čarobni“ i „gastro“ Božić od onog prvog iz Betlehema? Otvorite na televizoru Sabor ili pogledajte neki od medija, pa usporedite. Neću nabrajati sličnosti, ako ne i istovjetnosti, da vam ne bih pokvario blagdansko raspoloženje. Ipak, ne gubimo nadu i vjeru: u prvom Božiću bilo ih je samo desetak, danas nas je u svijetu na milijune, u Hrvatskoj 87%. Ne daj, Bože, da to bude samo statistički podatak. Crkvo u Hrvata, vjeruj, moli i djeluj. Odmah! Neka i u vašem srcu, poštovani čitatelji, usprkos „mrklom kraju smrti“, odjekne Božićna poruka: „Ne bojte se! Danas vam se rodio Spasitelj – Krist, Gospodin! Radujte se! Urednik


biskupova čestitka 5

DANAS!

„Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist, Gospodin.“ (Lk 2,11) Draga braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista! Anđeo je navijestio pastirima da ih u Betlehemskoj špilji čeka novorođeno djetešce koje je Spasitelj svijeta. Došao je onaj koga ste iščekivali, koji vam je bio obećan kao sin iz potomstva Davidova, došao je u njegov grad. Kao da su po tim riječima povezana iščekivanja generacija, stoljeća mukotrpne povijesti Izraelskog naroda. Ona nada koja je tako dugo tinjala u njima, prenosila se u obitelji s koljena na koljeno, od oca na sina, na unuka i tako generacijama. Niste se nadali uzalud. Rodio se. Došao je spasiti vas. Biti s vama i voditi vas kao Božji pomaza-

nik – Krist, Gospodar vjekova i svega stvorenoga, on jedini Gospodin. Vrijeme Isusova rođenja nije bilo bajka. Bila su teška vremena, borba za opstanak Izraelskog naroda. Nutarnja podijeljenost među njima svake vrste. Podijeljenost između onih koji su bili moćniji i imućniji, a s druge strane siromasi. Podijeljenost u gledanju na život i iščekivanje Mesije: jedni su ga čekali kao osvajača, a drugi su željeli da im vrati mir. Neki su vjerovali u uskrsnuće i život poslije zemaljskog života, a drugi su željeli sreću ostvariti sada i ovdje, za poslije a i za druge – nije ih bilo brige. Rimski osvajač nad cijelom zemljom udara svoje zakone, nameće svoja pravila života i vjerovanja. Domaći kralj Herod željan vlasti pod svaku cijenu bit će spreman ubijati i djecu. Teška borba za život i opstanak obitelji i naroda. Baš tada


6 biskupova čestitka i u takav svijet dolazi Spasitelj. Ispunjaju se Božja obećanja na čudesan, neočekivan način. Svijetom se prosipa radost nove nade u Božje djelovanje, u Božju prisutnost i milosrđe. Koliko sličnosti s vremenom dolaska Spasitelja ima danas u ovom našem vremenu 21. stoljeća. Moćnici današnjeg svijeta puno puta izgledaju i ponašaju se kao oni koji se Boga ne boje a za ljude ne mare (usp. Lk 18,2). Luksuz i blještavilo nasuprot oskudici i siromaštvu tolikih, osobito u zemljama zahvaćenim ratovima. Stalno sijanje straha i novih opasnosti od sukoba, bolesti, neizvjesnosti za budućnost. Nove ideologije žele se nametnuti kao nova istina o čovjeku i njegovoj slobodi da bude što god poželi, a da se pri tom Boga odbacuje i razara ljudsko dostojanstvo. Čovjeku se nudi lažna slika apsolutne slobode u kojoj nikome ne mora polagati računa za svoje ponašanje. Gubi se osjećaj odgovornosti, a onda sve naginje besmislu i sebičnosti. Komercijalizacija i samih blagdana želi im oteti onaj

susret sa Svetim, susret sa Stvoriteljem i Spasiteljem. Ne smijemo se obeshrabriti. Nije nas Gospod napustio. Nikakvo zlo svijeta ne može zaustaviti njegovu ljubav. „Danas vam se rodio Spasitelj!“ Bog je postao Božićem, malim djetetom da mu svatko može prići. Od onog prvog Božića, Betlehemskog rođenja od Blažene Djevice Marije, u jaslama pastirskog skloništa, odzvanja taj „Danas“! Bog je tu, prišao je čovjeku na najsavršeniji način, postao je čovjekom. Došao je k nama. Kao pred 2017 godina jednako glasi anđelova poruka: Danas se rodio! I ne prestaje prilaziti čovjeku svakoga dana. Ostaje na nama, svakome od nas, hoćemo li dozvoliti da taj „Danas“ bude i u našem životu, u našem narodu i obiteljima, u našem trenutku povijesti. Da Spasitelj koji prilazi nađe kutak srca, posvećeni trenutak vremena, odvojeni ‘komadić’ ljubavi i za Njega. Tako nam treba jednostavnost i skromnost pastira koji će ga u čudu poći tražiti i Njemu se pokloniti. Treba nam mudrost Kraljeva

koji će propitkivati znakove vremena i vidjeti što nas vodi u susret Svetom, Jedinome Gospodinu. Valja nam osluhnuti radosni pjev i navještaj anđela, glasnika Božjih koji javljaju Božju slavu i mir ljudima na zemlji. Otkrivati nam je onu dobru volju u čovjeku, ljubav i nesebičnost, želju da se čini dobro i pomaže drugom u nevolji. Nije Dobrota nestale. Nije Istina sakrivena. Put nam je poznat, a Život nam se nudi u onome koji je došao biti: Put, Istina i Život, sada i zauvijek. Radost i spasenje koje donosi istina Božića neka se dogodi u svakom vjerničkom srcu i obitelji, u cijelom Hrvatskom narodu i svemu svijetu, svakoj otvorenoj dušu za pohod Božje dobrote! Neka glas anđela osvijesti naš „danas“. Neka radosna vijest ponese dušu zbog Božje blizine, osnaži novom nadom, da se ljudi po toj Božjoj ljubavi približe jedni drugima. Spasenje koje Novorođeni donosi pokazat će svoje plodove. Svim vjernicima Šibenske biskupije, svakom čovjeku dobre volje želim da osjeti taj Danas u kojem mu Bog javlja svoju ljubav i blizinu po rođenju Djeteta u Betlehemu. Neka svetkovina Božića bude nepresušnim izvorom živote radosti, nove nade i svake ustrajnosti u dobru jer Bog je došao trajno obnavljati svoju sliku na licu svakog čovjeka. Čestit Božić, pun topline susreta s Gospodinom i svakom milosti ispunjenu Novu 2018. godinu, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica, biskupa u miru mons. Ante Ivasa, želi Vam + Tomislav Rogić, biskup šibenski


teološka misao 7

Grijeh

izvor zla u svim oblicima i na svim razinama posljedice grijeha (2. dio) PIŠE: don Dominik Škevin Uvod Nalazimo se u svetom božićnom vremenu. Radujemo se čudu Božje ljubavi, dolasku Druge božanske osobe, Sina Božjega, među nas ljude u liku čovjeka. Čin s Božje strane usmjeren na spasenje nas ljudi od posljedica zla i grijeha, a s naše strane velika sreća da nas Bog nije ostavio zlu, koje je ušlo među nas istočnim grijehom prvih ljudi. Za nas koji razmišljamo o posljedicama zla i grijeha to je izvor utjehe i nade, osjećaj očekivanja sretne budućnosti s Bogom, unatoč našim slabostima i grijesima. Ujedno to je i poticaj da mnogo više razmišljamo o posljedicama naših osobnih djela. Narodna mudrost složila je kratku, ali lijepu i sadržajnu poslovicu, koja glasi: ''tko što čini, sebi čini'' što znači, snosi posljedice svojih čina. Za dobre čine dobre, a za zle čine zle posljedice. Često sebe uhvatimo u tome da malo ili nimalo ne mislimo na posljedice svojih čina. A sve zato što se dademo voditi osjećajima i momentalnim raspoloženjima i potrebama, a ne istinskim i svjesnim i planiranim djelovanjem nadahnutim vjerom. Govorim ovo zato što i kad griješimo ponašamo se na isti način. Ne mislimo da grijeh ima

svoje posljedice koje pogađaju u prvom redu nas. Ne samo nas, ali svakako na prvom mjestu baš nas. A te posljedice su zaista stvarne, velike i teške. Rekli bismo kobne, još više, zastrašujuće. Svećenik naše biskupije, pokojni don Ivan Bjažić, kanonik, rodom iz Zlarina, već je bio star kada smo mi djeca sjemeništarci još daleke 1947. godine stanovali u Biskupskom sjemeništu u Šibeniku i išli u građansku realnu gimnaziju na Šubićevcu. Bila je to ustanova za spremanje mladih za svećeništvo. Svaki dan ujutro iza ustajanja (koje je bilo u 5 sati ) bili smo na svetoj Misi. A Misu nam je služio baš don Ivan Bjažić. Prije svete Mise održao bi nam mali govor. Zvali smo ga meditacija ili razmatranje. Teme su bile vjerske, iz područja pobožnosti i duhovnosti. Mi u to doba nismo ni znali razlikovati ni

vrednovati te pojmove. Ali rado smo ga slušali. Bio je zanimljiv. Često je govorio o grijehu i postavljao pitanje: ''Zašto griješimo''? Odgovor je uvijek bio isti. ''Zato što ne mislimo''. Još i danas mi u ušima odzvanjaju njegove riječi. Dugo nisam do kraja uspio shvatiti njegovu misao i poruku. Što to ne mislimo? Ne mislimo na posljedice grijeha kojega činimo. Od tada do danas u meni živi uvjerenje, da je to velika i važna istina. Hvala Vam, don Ivane Bjažiću, na Vašoj pouci koju i danas nosim u sebi i želim je prenijeti svojim čitateljima. Treba imati na umu, da govoreći o posljedicama grijeha govorimo o grijehu kojega zovemo veliki ili smrtni. (O tome se govorilo u prošlom broju Mihovila). Sveti Ivan apostol i evanđelist u svojoj prvoj poslanici vrlo jasno razlikuje veličinu i pogubnost gri-


8 teološka misao jeha kad kaže: ''Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život – onima koji čine grijeh što nije na smrt. Ima grijeh što je na smrt; za nj ne velim da moli. Svaka je nepravda grijeh. A postoji grijeh koji nije na smrt'' (1. Iv 5, 1617). Sv. Ivan dovodi u uzročno-posljedičnu svezu grijeh i smrt. Snažna je to poruka. Ali nadovezuje se na izvješće Biblije o prvom ili izvornom grijehu. To se je već dogodilo na početku ljudskog roda. Na prvim stranicama sv. Pisma govori se o prvom grijehu, koji je donio smrt u svijet. Posljedice grijeha očituju se na svim razinama ljudskog življenja. Na razini ovozemaljskoj i vremenitoj kao i na onoj drugoj višoj, eshatološkoj, konačnoj, nebeskoj, zagrobnoj, vječnoj. U praksi ove se razine međusobno isprepliću pa ćemo i mi govoreći o njima uzimati u obzir i jednu i drugu razinu kao cjelinu života. To u stvarnosti i jest tako.

Grijeh je prekid saveza i sinovskog odnosa s Bogom Čineći grijeh osjećamo nelagodu. Ona se najprije očituje u tome da želimo izbjeći susret s onim koga smo grijehom povrijedili A povrijedili smo svoga Stvoritelja, svoga oca, svoga Otkupitelja i svoga Ljubitelja. Najprije strada molitva. Jer molitva je susret s Bogom i nastaje iz susreta s njime. Teško se odlučujemo moliti, izbjegavamo sakramente, liturgiju i bogoslužje, svetu Misu i ostale svete čine. Osjećamo se krivi pred Njim. To zovemo grižnjom savjesti. I ta nas grižnja stalno prati i oduzima nam nutarnji mir, čini nas razdražljivima i utječe na kakvoću života. Poslije nekog

vremena donekle se naviknemo na to, ili kako se to kaže, otupimo u sebi i više nas nije ni briga za Božjom blizinom pa čak izbjegavamo i misliti o cijeloj toj situaciji, jer nas uznemiruje. A mi želimo živjeti u miru. To stanje lijepo nam je opisano u Bibliji u drugom poglavlju knjige Postanka, upravo s psihološkog stanovišta. Biblija to opisuje pjesnički, ali vrlo realno. Prvi ljudi iza grijeha sakrili su se pred Bogom. A Biblija nastavlja: ''Uto čuju korak Jahve, Boga koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu'' (Post 3, 8). Sakriju se, kaže Biblija. Mislim da nam je svima vrlo jasan taj osjećaj, želja pobjeći od onoga kome si nešto nažao učinio i izbjegavati susret s njime. To radimo iskonski. Poremećaj odnosa s Bogom preblaga je riječ za ovu posljedicu grijeha. Jer ona je sadržajno još jača. Svi navedeni osjećaji iza grijeha posljedica su strašne činjenice da je grijeh nije samo prekid s Bogom nego grijehom odbacujemo Božju ljubav. Pitanje je koliko mi možemo shvatiti težinu te posljedice. Ovisi o tome kako vrednujemo i koliko nam znači Božja ljubav. Treba reći da i kad griješimo i njegovu ljubav odbacujemo On nas i dalje voli i želi da mu se vratimo. Samo je problem u nama. Bog nad nama ne čini nikad nikakva nasilja nego poštuje opredjeljenje naše slobodne volje, čak do potpunoga razlaza i udaljenosti od Njega kroz svu vječnost, o čemu svjedoči istina o paklu. Sigurno da se Bog tomu ne veseli. Daleko bi više želio da smo skupa i sretni s njim, ali to je naša odluka koja pripada ostvarenju naše slobodne volje. Kršćani koji osjećaju da su u

grijehu nisu više gorljivi kršćani, sud im je zamagljen, ne mogu autentično svjedočiti ni prenositi Krista drugima. Ništa Božjeg milosnoga čovjek u grijehu ne može podijeliti s drugima, jer je milost proigrao. Izgubio je milost posvećujuću, koju je na krštenju primio i koja ga čini Bogu milim.

S teškim grijehom na duši na putu smo vječne propasti, na putu do pakla Svi smo mi kršćani sakramentom krštenja zadobili otpuštenje svih grijeha te smo iz stanja u kojem smo rođeni, a rođeni smo kao Božja stvorenja, a krštenjem preneseni u stanje posinjene djece Božje. To stanje zovemo milost posvećujuća. Postali smo novo stvorenje iz vode i Duha Svetoga te se zovemo i jesmo djeca Božja. Pritjelovljeni smo Kristu te smo uključeni u Božji narod, zapravo Božju obitelj, Crkvu. Značenje krštenja u našem životu trebalo bi nam uvijek biti negdje blizu, pred nama, kako ne bismo zaboravili da smo tim sakramentom postali – djeca Božja. Sinovski odnos prema Bogu, koji smo na krštenju primili, nadilazi našu ljudsku stvarnost. To je stvarnost višega Božanskog reda. Osoba koja ga je svojevoljno smrtnim grijehom srušila nije ga u stanju više povratiti naravnim sposobnostima. Bez milosti sam bez Božje prisutnosti u sebi, bez nadnaravne pomoći Duha Svetoga, u stanju grijeha. Čovjek i dalje ostaje pozvan na vrhunaravno, ali u njemu se ne ostvaruje ta sretna vrhunaravnost s Bogom. Više ne živi božanski život u njemu, jer je srce grijehom ispražnjeno. Sličan je okovanu zatvoreniku, teško paraliziranu bolesniku, osamljenu bjeguncu iz očinske kuće.


teološka misao 9 Njegovo je vječno spasenje u ozbiljnoj opasnosti jer je na sebedarnu Božju ljubav odgovorio s ''ne''. Svojevoljno ju je otklonio. Time je otklonio i sebe samoga od sebe samoga, odvratio se od svoga temeljnog poziva na ljubav i da bude ljubljen od Boga. Kršćaninu grešniku, ako iole još misli, mora biti bjelodano jasno da je stupio na put pogubljenja, odakle sama sebe ne može spasiti. Raj nije njegova budućnost, nego je pakao njegova budućnost sve dok je u stanju teškoga grijeha na duši. Ako sa svojim vječnim spasenjem načelno još nije obračunao, neka dalje ne manipulira jer ''ne zna ni dana ni časa'' kada će Gospodar doći. On još uvijek ima šansu da kao rasipni sin povratnik dopusti milosrdnom Ocu da ga zagrli i natrag primi. (...)(prema p. Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje)

“Tko god čini grijeh, rob je grijeha” rekao je Isus (Iv 8,34). To je izuzetno važna istina. ''Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.'' (Ivan 8, 34-36) Možemo vidjeti da i sin i rob žive u istoj kući, ali na veoma drugačiji način. Mnoga Božja djeca danas žive poput robova, iako nas je Bog pozvao da sjedimo za Njegovim stolom kao njegova djeca, baštinici na temelju posinstva.''Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!'' (Rim 8,15). Istina je ovo: svojim naravnim rođenjem rođeni smo kao stvorenja Božja u stanju istočnoga grijeha a to znači kao robovi grijeha. Isus je to perfektno rekao, ali je također rekao da sinovi

imaju trajno mjesto u Božjoj obitelji.Grijeh nije samo čin i skretanje s puta prema raju, nego i sila koja zarobljava. Kao što vrsta ploda ovisi o vrsti drveta, tako i naše postupke određuje ono što je u srcu (Mt 12,33-35). Grješna djela su samo vanjski i vidljiv izražaj unutarnje bolesti koja drži u šaci naše osjećaje, misli, volju i moć djelovanja. “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jr 17,9) Upravo je ova unutarnja sklonost prema grijehu ona koja nas zarobljava. U svojoj Poslanici Rimljanima Pavao živo opisuje snagu i zahvat grijeha. On govori o vladavini grijeha (Rim 5,21). Riječ “vladati” dolazi od imenice basileus, “kralj”. Grijeh je kralj, a ljudi su njegovi nesretni podanici. Pavao također kaže da smo bez Krista robovi grijehu (Rim 6,6-7). Kao gospodar, grijeh pokazuje svoju moć i vlast u “vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama” (r. 12). Grijeh je vlast koja gospodari nama, pa prema tome ne vladamo mi grijehom, nego on vlada nama.

Izbjeći grijeh živeći po Duhu Sveti Pavao to tako lijepo objašnjava u poslanici Galaćanima, poglavlje 5. ''A velim, živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako, da ne činite što biste htjeli…Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnost, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična, na koja vas unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva

Božjega'' (Gal 5, 19-21). Iz popisa se vidi koliko smo često robovi upravo navedenih sklonosti. Svi se ovi čini vežu s našom nutrinom i često nas zarobljavaju, a da to i ne primijetimo. Ako k tome dodamo one sklonosti naše naravi koje zovemo glavni grijesi, oholost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. K tome treba nadodati ono što sv. Ivan naziva požuda tijela, požuda očiju i oholost života, što je već rečeno. Živjeti suprotno Božjim zapovijedima: nemati Boga za svoju najveću vrednotu u životu, ne moliti, psovati Boga, svece i svetinje naše vjere. Kao kršćani zanemarivati spomen na našega gospodina Isusa, koji nam je u sv. Misi ostavio spomen na sebe: ''Ovo činite meni na spomen ( Lk 22,1), roditelje ne poštivati, ne biti im zahvalan, u obitelji izazivati nemir, svađu, nesnošljivost, ne brinuti za zdravlje i ne poštivati život i ne doživljavati ga kao najveći Božji dar, svojom nebrigom uništavati ga, napose ubiti dijete u majčinoj utrobi, zlorabiti svoju i tuđu seksualnost mimo cilja kojemu seksualnost služi, a to je prenošenje života kroz međusobnu ljubav supružnika, krasti, lagati, biti nesretan zbog žudnje za onim što nemam, a ne trebam, nego žudim za suviškom bilo u stvarima, bilo u osobama bilo u društvenim odnosima. Sve su to čini kojima jednostavno robujemo, a često ni ne primijetimo da smo im robovi, a priječe nam pristup Bogu i udaljavaju nas od kraljevstva Božjega, to jest raja. U jednoj riječi, biti sebičan do daske i od svih milijardi osoba na svijetu ne vidjeti nikoga osim samoga sebe, vodi nas u stanje o kome govorimo to jest u grijeh i njegove posljedice. U poslanici Galaćanima čitamo dalje: ''Naprotiv, plod su Duha:


10 teološka misao ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.“ Plod Svetoga Duha posljedica je prisutnosti Svetoga Duha u kršćaninovu životu. Biblija je jasna da Svetoga Duha prima svaki vjernik onoga trenutka kada prima sv krštenje. Jedan od prvenstvenih razloga zašto Sveti Duh dolazi u kršćaninov život jest taj da nas mijenja na bolje. Zadaća Duha Svetoga je oblikovati nas prema Kristovoj slici, čineći nas sličnijima Njemu (Gal 5,22-23). Pretpostavljam da mi kršćani sve ovo znamo i da se svojski trudimo pravilno se, to jest po Božju, pobožno postaviti u svim ovim stvarima koje smo nabrojili. Ali smatram i to, da je dobro ponovo posvijestiti sve ove stvari barem dok se bavimo razmišljanjem o ovim stvarnostima.

Društvene posljedice grijeha Zbog jedinstva ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba imati na umu da je grijeh usmjeren ne samo protiv onoga koji ga čini, nego i protiv svakog čovjeka. Time se očituje i društvena posljedica grijeha. To je tako očito. Dapače to se očituje jače nego u čovjeku pojedincu jer se događa u javnosti i pred očima mnogih ljudi. Kako pojedinaca tako i institucija. Nijedan grijeh, bio on osobni i tajni, nije privatni grijeh, nego je i društveni, ima društvenu ili radije protudruštvenu narav. Društveni učinci grijeha, širenje zla u društvu, samo su vanjski znakovi postupaka koji se odvijaju u dubini nas samih, a mogu uništiti i sam sustav zajednice. A oni su se uvukli u našu nutrinu upravo zato što nas to neprestano obasipa i stalno nam je pred očima. Nepravde, ogovaranja, klevetanja, otimanje bilo materijalnih stvari, bilo dobroga glasa,

svađa, ratovi, mali i veliki, u obitelji, u skupini većoj i manjoj, među državama i narodima, a u njima ubijanja, rušenja, otimanja, mučenja, (…) kakve su to samo društvene posljedice grijeha. Zgražamo se nad njima, a uzroke najčešće pripisujemo drugima ili nekakvim neodređenim uzrocima. A oni su odraz zla koje se nastanilo u nama i izlazi iz nas, pa makar ne znam kako tajni bili naši grijesi. Grijeh jednom učinjen nije samo sam u sebi zlo, već i zlo koje se skupo plaća. Krivnja i grijeh najprije umanjuju i degradiraju čovjeka, razaraju ga kao osobu, ali grijeh jednom učinjen ima svoje posljedice i prelijeva se na druge, na neki čudan i sudbonosan način utječe na obitelj, narod, čitav svijet i ''sav svemir''. Grijeh je čin protiv reda što ga je Bog utisnuo u svoje djelo stvaranja. Grijeh je ujedno i djelo protiv prirode; ruši prirodni red u čovjeku i društvu. Na taj način lančano proistječu razni učinci zla u fizičkom i moralnom smislu; grijeh širi svoju zarazu na počinitelje, njihove bližnje i cijelo društvo. Alkoholizam npr. ruši moralno i fizičko zdravlje alkoholičara, donosi mu ekonomsku štetu, a njegovi su učinci vrlo pogubni i za obitelj u moralnom i ekonomskom smislu, kao i za njegovo buduće potomstvo. Čitavu društvu alkoholičar donosi moralnu, socijalnu i ekonomsku štetu. Slično tome, pohlepa za bogatstvom ili želja za sramotnim dobitkom ne samo da su uzroci krađe i pljačke nego su u stanju zaraziti čitav društveni red; stvaraju razne sustave ekonomskog ropstva, potiču na različite oblike lihve i na stjecanje nepravednog dobitka; zbog toga nastaju pobune i ratovi, tako da se čini da smo već blizu propasti. Svi smo mi u životu ovisni jedni

o drugima, dapače i o sustavima čitava društvenog života. Zbog grešnih djela velikog broja ljudi ti se sustavi tako usmjeruju da biti pošten, a osobito vjeran Bogu i dobru bližnjega postalo je razlog rugla, prezira i ocjene da je takav čovjek bedak i da se ne zna snaći u svojoj okolini. Toliko je bedak da ne zna živjeti. Zato će ga svatko iskoristiti i nauditi mu koliko više može. A to čini jer je i sam žrtva društvenih posljedica grijeha. Nalazeći se u grešnoj okolini, čovjek upada pod vlast grijeha, živi u prostoru pobune protiv Boga. Živeći svaki dan pred licem grijeha, čovjek i sam želi raditi slično; tim više što ponavljanje grijeha prelazi u sustav života, i u tom smislu vrši pritisak na čovjeka. Evo konkretnih situacija. Otac obitelji je odlučio oduzeti sam sebi život jer je upao u silne dugove koje ne može vratiti, i sam sebi prereže žile. Dok je krv curila iz njega, on se pokaje, ali su žile ostale prerezane, i on umre. Žena je izgubila muža, djeca oca i hranitelja obitelji. Prije smrti on je povukao svoju zlu odluku, ali nije mogao povući i posljedice te svoje odluke. One su ostale, on zapamćen kao samoubojica i ta činjenica će trajno utjecati i na odluke njegove žene i djece. Mlada žena u bolnici umire od raka. Dolaze joj u posjet muž i dva sina na koje je ona ponosna. Ali , u bunilu šapće: ''Bio je i treći'' . Ona ga nije donijela na svijet, nego u utrobi ubila. To ju je promijenilo i zagorčalo život. Ispovjedila se za to, ali dijete nije mogla povratiti u život. Ta rana i na samrti peče. To su primjeri posljedica grijeha koji u našem svijetu stvaraju ozračje koje čini pritisak na nas da i mi tako radimo te stvaraju grešne strukture u društvu koje postaju model djelovanja, a uništavaju i pojedinca i društvo


teološka misao 11 u cjelini. Da, društvena posljedica grijeha. I kako vidimo, čovjek može svoj unutrašnji stav izmijeniti, pokajati se i promijeniti volju, ali ono što je učinjeno više se ne može opozvati. Tako nastaje ''opća krivnja svijeta'' koja zasebno djeluje i onda kada čovjek promjeni svoj put. Sloboda jednoga utječe na slobodu drugoga i snažno je suodređuje. Tako svi zajedno postajemo krivi za grijehe svoje braće i sestara, premda ostajemo nekažnjeni.

Grijeh je u temelju društvenog života danas Postavimo i mi sami sebi danas nekoliko pitanja. Kako smo došli do toga da zlo u svijetu sve više raste na svim područjima života. Postali smo nesposobni vidjeti da postoji i dobro u našem svijetu. Ne vidimo i ne susrećemo ništa nego interes i želju za uživanjem bez ikakvih ograda i obzira. Živimo u vremenu kada je sve dopušteno, pa čak je dopušteno i zlu da glasno govori i viče. Što se nekoć radilo u tajnosti danas se izvodi javno, pod svjetlima pozornice, na ekranima, javno na ulici i po trgovima, na općoj sceni ovog našeg tužnog potrošačkog društva. Na vidjelo se iznosi samo zlo i ono loše, jer kažu govoriti i pisati o dobru nije interesantno i ne prodaje novine. Samo zlo, negativni događaju interesiraju ljude i prodaju novine i vijesti. Zato smo bombardirani od jutra do mraka samo prikazom zla koji se dogodio ovdje, tamo i još nekamo. A to dovodi do pomračenje svih etičkih vrijednosti. Stoga zlo i svi njegovi oblici postaju nešto sasvim prirodno. Tako se zlo širi na sve slojeve, snažno grabi djecu, mlade i mnoge odrasle. Sablazni je danas nestalo. Pa čak i zakoni dopuštaju zlo: legaliziraju

ubijanje djece u majčinoj utrobi, najrazličitije bračne slabosti kao i vjenčanje homoseksualaca. Tako ljudi postaju ''masa'' koji više ne misli i ne ponaša se samostalno. Čovjek je postao razdijeljen u svojoj srži: odbacio je iskrenu ljubav i predanje voljenoj osobi gdje je izvor novih života, a prihvatio samo užitak i zadovoljstvo. Što danas reći o povećanju općeg nasilja? Svi želimo potpunu slobodu, bojimo se ograničenja u svom djelovanju, ali zapravo postajemo robovi propagandne mašinerije i mode. Zapravo, čitava ''komercijalna mašinerija'' živi na podlozi nasilja. Ratovi su postali samo otvoreni dio smrtonosnih igara. Naše društvo živi samo iz interesa ili požude te je postalo nesposobno da štiti, čuva i razvija život. Danas smrt odasvud vreba, ne samo od oružja, zračenja i bioloških bakterija, nego i od zasjeda i terorizma svake vrste. Tu je i grijeh moderne znanosti i želje za ''znanstvenom jasnoćom'' gdje se znanost shvaća samo ono što se može dohvatiti osjetilima. I smatra da sve ono što je moguće učiniti, da je i dozvoljeno učiniti makar bilo momentalno uništenje čitavoga svijeta, ako je to u interesu moćnika.

Iskrivljena ljestvica vrijednosti Današnji čovjek, onaj koji stvara javno mnijenje napustio je svaki moral i sve životne vrijednosti. On više ne živi svoj život niti ispunja svoje određenje čovjeka, jedinoga razumnog bića u prirodi. To je ''iskonski grijeh svijeta'', a Biblija nas uči da je on prouzročio opći potop (Post 6,5). Spasio se samo Noa koji je bio čovjek pravedan i čestit, koji je vjerno vršio Božje zakone. Prorok Izaija vapi: ''Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam'' (Iz 6,5). Kada, pak, gleda svoje sunarodnjake, onda plače:'' Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih li sinova''! Takvi su postali jer su zaboravili Boga: ''Jahvu ostaviše, njemu leđa okrenuše '' ( Iz 1,4). Eto, to je najveći i najteži grijeh: ostaviti Boga, okrenuti mu leđa, živjeti kao da ga nema, kao da se Krist nije rodio, kao da nije umro na križu, kao da nije utisnuo svoje zakone u narav i savjest, kao da se nije objavio. (Stoga je grijeh naša užasna stvarnost od koje nas može osloboditi samo nevini Jaganjac Božji ''koji odnosi grijeh svijeta' (Iv 1,29). A o tome u idućem broju Mihovila


12 propovijed Biskup mons. Vlado Košić:

DOMOVINSKI RAT JOŠ TRAJE Homilija sisačkog biskupa na svetkovinu sv. Mihovila, zaštitnika grada i biskupije, u Šibeniku 29. IX. 2017. - Mihovilova zaštita potrebnija nam je nego ikada, jer moderni čovjek sve više gubi kompas - Ne smije se dopustiti gaženje žrtve hrvatskih branitelja - Treba ustrajati u zahtjevu lustracije - Istambulska konvencija pod krinkom borbe za prava žena podvaljuje zablude rodne ideologije Dragi Biskupe šibenski Tomislave, dragi biskupe šibenski u miru Ante, dragi Nadbiskupe, dragi biskupi, cijenjeni predstavnici Grada Šibenika, županije Šibensko-kninske, dragi hrvatski branitelji, predstavnici HV-a i hrvatske policije, dragi svećeni-

ci, redovnici i redovnice, draga braćo vjernici! Dopustite mi da vam najprije čestitam dan zaštitnika Šibenske biskupije i grada Šibenika, svetkovinu svetoga Mihovila arkanđela!

Čuli smo Riječ Božju. Knjiga proroka Daniela (Dn 7,910.13.14) govori o Sinu čovječjemu, tj. Kristu Gospodinu kao o onome koji je od samog Boga Oca dobio svu moć, jer: Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće. Riječ je o duhovnoj vlasti kojoj se nitko ne može oduprijeti i koja nikada neće proći, premda se mnoge sile bore protiv Krista. Ipak on je kralj koji pobjeđuje. Njegov je predstavnik, vojskovođa upravo sveti Mihovil arkanđeo, o kojem Otkrivenje (Otk 12,7-12a) kaže: Nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, stara zmija — imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. Sveti Mihovil pobjednik je Božji, on je pobijedio đavla i slomio


propovijed 13 njegovu moć. Moć đavla je u optužbama i sijanju zla u srca ljudi, u neprestanom podmetanju i širenju dezinformacija u svijetu. Danas se Sotona kamuflirao u mnogim, i to najutjecajnijim medijima, koje u RH ne možemo zvati našima jer su protuhrvatski, budući da ne šire istinu o hrvatskoj povijesti niti dopuštaju da se pročisti hrvatska sadašnjost. Kao da je sveti Ivan ove riječi za njih napisao: „zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“. Doista, koliko samo neistina, poluistina, filtriranih i zaustavljenih vijesti, izabranih gostiju i govornika koji ne žele mir, nego neprestano – dan i noć – optužuju svoju braću za izmišljene zločine, za neistinite stvari i djela. Dok naprotiv oni koji žele dobro svojoj braći, koji šire mir, stvaraju pozitivno ozračje i otvaraju oči duhovno slijepima te naviještaju radosnu Kristovu vijest nemaju mjesta u takvim medijima. Znamo, s jedne strane onima je najvažniji pokretač zarada – važnija od istine i dobra, a s druge strane – ideološke zablude koje se nisu pročistile do dana današnjega. I kako u takvim okolnostima pobijediti, kako nadvladati laž i tolike zamke zloga? Odgovor nam daje sv. Ivan u Otkrivenju: „Ali oni pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva: nisu ljubili života svoga — sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici!« Kao da u ovim riječima čujemo najavu kanonizacije našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca. Pobijedit će istina, njegov uzoran lik koji ne mogu ocrniti nikakve optužbe jer nisu utemeljene na činjenicama nego na lažima i mitovima. Pobjeda je Božja i onih koji su njegovi!

Sveti je Mihovil Božji anđeo koji od davnina štiti ovaj grad i drevnu Šibensku biskupiju, kao nebeski vojskovođa koji brani Božji narod od đavla, njegovih napasti i svih zala. Možda se nekome čini da je to predaja koja govori samo o prošlim vremenima i da je danas on manje potreban jer smo, oboružani mnogim pomagalima i tehničkim dostignućima, sami sposobni nalaziti pravi put i braniti se od svega što je štetno i zlo. Ipak, mogli bismo reći da je baš danas njegova zaštita potrebnija nego ikad jer moderni čovjek sve više gubi kompas te, premda ima veće tehničke mogućnosti, ima smanjeno rasuđivanje savjesti za raspoznavanje dobra i zla. Zato se i te kako i mi danas, poput svetog pape Lava XIII., molimo: Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:

Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Zanimljivo, ovu je molitvu svaki dan u zatočeništvu molio naš sveti blaženik Alojzije Stepinac. A koji se to i danas boj bije, kakve nam to napasti i zasjede i danas đavao stavlja na naš kako osobni, tako i obiteljski i narodni put? Domovinski rat, koji je trajao od 1991. do 1995. godine, a koji je bio pravedna obrana od srpske agresije, još nije završen. On se i dalje vodi, premda drugim sredstvima, podmetanjima i iskrivljavanjem istine. Potrebno je to prozreti i nastaviti se boriti za istinu i potpunu slobodu našega naroda i domovine. Kako? – Ne smije se dopustiti gaženje žrtve hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote i zdravlje za našu domovinu, kako Hrvatsku tako i BiH! Treba


14 propovijed već jednom donijeti pravedan zakon koji će ih štititi. A pitamo se, zašto se vrijeđa poginule micanjem njihovih spomen-ploča, kao da su oni ginuli za neke druge vrijednosti, a ne za svoj dom? – Treba ustrajati također u zahtjevu lustracije, da se udalje iz javnih službi svi pripadnici bivšeg komunističkog režima koji su mučili naše ljude, progonili ih i ubijali – što bi rekao biskup Živković, koji su okrvavili ruke. - Nadalje, potrebno je objelodaniti potpunu istinu o svim događajima i motivima svih koji su stvarali dobro i borili se protiv zla, ali i o onima koji su činili zlo. Zato moramo zahtijevati da se otvore svi arhivi koji čuvaju istinu iz prošlosti. Toga se ne treba bojati! – „Neka prođe vrijeme izdajica, krivokletnika i zavodnika naroda moga“, kako istinito pjeva i moli biskup u miru Ante (Thompson, Maranatha). Na žalost, još smo premreženi mnogim takvim prodanim dušama kojima nije na prvom mjestu dobro naroda nego se bore samo za sebe i svoje pa su za to spremni prodati i sudbinu domovine i naroda. - Sve su to, braćo i sestre, razlozi da se danas utječemo svetom Mihovilu arkanđelu, da nas brani i da se oslobodimo već jednom zlih, dapače đavolskih utjecaja. Kada razmišljamo o interesima našega naroda i o njegovoj budućnosti, tada prvenstveno očekujemo da na njegovom čelu budu ljudi jaka i razumna duha, koji će se moći oduprijeti svim zamkama modernih zala koja nam se žele nametnuti. Ali i svi misleći ljudi trebaju dati doprinos toj borbi protiv zla, a na prvom mjestu mi vjernici. – Jedna od zamki koja nam se u zadnje vrijeme nameće je i tzv. Istambulska konvencija, koja pod krinkom borbe za prava žena podvaljuje zabludu rodne ideologije, koja želi ukinuti Bogom dan

naravni zakon i razlike između muškaraca i žena. U tom se smislu traži hrabrost toj podvali jasno reći: „Ne!“ Radi se naime o iskrivljenom poimanju čovjeka, a onda i o odgoju djece i mladih koji imaju pravo na ispravno shvaćanje sebe i drugih. O tome se i vodi borba, naime, zavesti mlade da bi se stvorio tzv. novi poredak, a to znači društvo bez Boga i bez moralnih vrijednosti. Kardinal Sarah u svojoj knjizi „Bog ili ništa“ iznosi mišljenje da je đavao kao svoj posljednji boj zametnuo borbu protiv obitelji: on želi razoriti obitelj jer tako misli uništiti čovjeka. Sa svetim Mihaelom i mi moramo stupiti u boj protiv tih krivih utjecaja koji pogubno djeluju na čovjeka. – Vratio sam se upravo iz Fatime kamo su prošli vikend samo iz Poljske došle 24 grupe vjernika. Pa kad se mi želimo uspoređivati s ostalim zemljama Europe, zar nije najnormalnije da Hrvatska kao zemlja s najvećim brojem katolika slijedi primjer zemlje kao što je Poljska? Ne razumijem kada to nekome smeta pa nas pošto-poto gura u društvo onih zemalja koje su se, na žalost, najviše raskršćanile jer su npr. uvele i već odavno legalizirale istospolne zajednice kao zajednice jednake zakonitom braku, dozvolile pobačaj i eutanaziju, legalizirale droge i primile velik broj nekršćanskih imigranata koji su većinom neintegrirani i nasilni prema domaćem stanovništvu i našoj, kršćanskoj kulturi. Što mi želimo slijediti, koji primjer? – trebamo se i mi zapitati. A kriterij neka nam bude razlikovanje dobra i zla, naša kršćanska tradicija i naša povijest u kojoj smo bili i od samih papa zbog krvarenja za kršćansku vjeru proglašeni „Predziđem kršćanstva“.

Isus u današnjem Evanđelju (Iv 1, 47-51) svojem apostolu Natanaelu tj. Bartolu – nakon što je on ispovjedio vjeru da je Isus „Sin Božji i kralj Izraelov“ – obećava: „gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“, što znači samog Boga u njegovoj ljepoti i veličini. Upravo su to anđeli – slika Božje ljepote. No, da bismo i mi bili obdareni gledanjem Božje ljepote, potrebno je da i mi budemo „istiniti Izraelci“, tj. „ljudi u kojima nema prijevare“. Biti istiniti, iskren i bez prijevare znači hrabro zastupati istinu, bez skrivenih namjera braniti pravdu i neprijetvorno se boriti za čovjeka. To je i nama potrebno i za to molimo zagovor svetog Mihaela. Mihovil je Božji borac i pobjednik, naš branitelj i zaštitnik. Utecimo se danas njemu i njegovoj zaštiti, da nas brani i vodi u Božje pobjede. Te su borbe i danas, kad nema formalnog rata, potrebne i mi smo pozvani uključiti se svojim doprinosom u njih da bismo bili dionici i njegove, tj. Božje pobjede. Nekad se govorilo da po svetoj Potvrdi mladić odnosno djevojka postaje „vojnik Kristov“. Naime, u životu mladosti i zrelosti – kad se napušta djetinjstvo – potrebno se neprestano boriti za ono što je dobro i ispovijedati svoju vjeru u Krista. Za to je potrebna snaga Duha Svetoga. To se često danas zaboravlja, taj dar svete Potvrde, kojim se postaje sposoban za bitke i pobjede u ime Kristovo. A to nam je danas, osobito u hrvatskoj javnosti, i te kako potrebno. Molimo zato svetog borca i pobjednika, arkanđela Mihovila, da nas oboruža snagom Duha Svetoga da i mi budemo s njim pobjednici protiv đavla i svakoga zla. Amen.


iz života biskupije 15

Održana tribina o biskupu Srećku Badurini U Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku, u utorak, 19. rujna, održana je tribina pod nazivom „Biskup Srećko Badurina – čovjek istine i nade“. Tribina je dio projekta "Rujanski rat 1991.", kojeg učenici četvrtog razreda šibenske Gimnazije Antuna Vrančića pod mentorstvom profesorice Jasminke Paić provode još od 2009. godine. O biskupu Srećku Badurini govorili su aktualni šibenski biskup Tomislav Rogić, biskup u miru Ante Ivas, načelnik Policijske uprave Šibenik iz 1991. Godine, Nikola Vukošić, te novinarka Diana Ferić. Moderatori tribine bili su gimnazijalci Srećko Perković i Jeronim Bumbak koji su u uvodu donijeli prikaz stanja 1991. godine u tadašnjoj općini Šibenik i Šibenskoj biskupiji. Srećko Badurina bio je šibenski biskup od 1988. do 1996. godine. Ostao je zapamćen po ekumenskom djelovanju i mirotvorstvu u ratnom vihoru. U Šibenskoj biskupiji dvanaest župa bilo je okupirano, a dvadeset i dvije crkve srušene do temelja. No, ni te činjenice nisu omele Badurinu u njegovom ekumenskom djelovanju, istaknuli su gimnazijalci između ostalog u uvodu u tribinu. Šibenski biskup Tomislav Rogić naglasio je kako je poznavao biskupa Badurinu kao profesora moralne teologije s teološkog studija u Rijeci. Kazao je kako je bio jedan od omiljenih profesora. „Zračio je posebnom toplinom i dobrotom i ja sam bio među zadnjim studentima koji je kod njega polagao ispit prije nego je postao biskup“, kazao je biskup Rogić.

Biskupa Badurine prisjetio se i njegov nasljednik na katedri šibenskih biskupa, umirovljeni biskup Ante Ivas. Za vrijeme biskupa Badurine bio je generalni vikar Šibenske biskupije te je, kako je istaknuo, sve nedaće koje su zadesile biskupa Badurinu s njim i proživljavao. Jednom od važnijih događaja iz djelovanja biskupa Badurine smatra njegovo sudjelovanje na Sinodi biskupa kada je papa Ivan Pavao II. primio Badurinu. „Papa ga je potaknuo da govori o problemima Hrvatske koja je u ratu, kako bi svijet i ostali biskupi čuli što se događa. Biskup Srećko nije htio opterećivati ljude, ali kada je svima ispričao kakvo je stanje, ostali su bez teksta. Nije govorio politički, već ljudski“, kazao je biskup Ivas. „O Srećku bih moga puno toga reći, ali sve mi se čini nekako manjkavo. On je bio biskup branitelj grada Šibenika, Biskupije i hrvatskog naroda. Bio je čovjek na kojeg smo se mogli osloniti, čovjek koji nije bio plašljiv, bio je jednostavan ali i u prvom redu Božji čovjek u Krista zagledan. Nama koji smo došli iza njega bilo je potrebno nastaviti njegovim putem, ali na drugačiji način, jer veliki ljudi ne mogu se kopirati“ kazao je biskup u miru Ivas. Istaknuo je kako su biskupa Badurinu brinula stradavanja ljudi i uništavanje sakralnih objekata. Ukazao je kako je ustrajao na dijalogu s pravoslavnim vjernicima i da je među prvima obilazio pogođena mjesta. Sastajao se s episkopima, američkim veleposlanikom Galbraithom,

predstavnicima UNPROFOR-a i Europske zajednice. Biskupa Badurinu je pogađalo što je UNPROFOR gledao zločine i razaranja tijekom rata, kao na primjer u Lišanima, a ništa nisu poduzimali. Uspoređivao je razaranje crkvi u Domovinskom ratu s turskom okupacijom kada su također rušene Katoličke crkve. Načelnik Policijske uprave Šibenik 1991. godine Nikola Vukošić također se prisjetio ratnog perioda. „Biskup je bio primjer dobrote i jednostavnosti, često sam se sretao s njim i tražio me pomoć za neke ljude. On je čovjek koji nikada nije napustio Šibenik ni otišao u sklonište, a nikada nije tražio policijsko osiguranje“, kazao je Vukošić. Novinarka Diana Ferić naglasila je kako su novinari s biskupom Badurinom uvijek imali odličan odnos i kako je uvijek vjerovao kako vjera povezuje ljude. Zahvaljujući biskupu s kolegama novinarima smo 7. kolovoza 1995. ušli u netom oslobođeni Knin, imao je povjerenje u nas i osim odlične suradnje imali smo i prijateljski odnos. Biskupu su najteže padali odlasci na okupirana područja, ispričao mi je da je strašne stvari vidio, a s druge strane vjerovao je da vjera povezuje ljude, kazala je Diana Ferić.


16 iz života biskupije

PROSLAVA SVETOG MIHOVILA Molitva mladih za grad Šibenik i Šibenski biskupiju Tradicionalno okupljanje mladih prigodom blagdana svetog Mihovila upriličeno je u katedrali svetog Jakova u petak, 22. rujna. Susret je započeo misnim slavljem koje je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas. “Okupili smo se jer želimo slaviti Boga, zahvaliti za njegove darove i dobročinstva – život! Mladi su budućnost! – Ma i sadašnjost”, kazao je biskup Rogić u homilji. Mladima je poručio kako su okupljeni u Božje ime oko stola Božje Riječi i Euharistije. Bog je s vama. Voli vas, daruje vam se, bdije nad vama. Ukazao je i na važnost života po krepostima. Težite za pravednošću. Suočit ćete se s nepravdama, ali nemojte vi biti oni koji nepravdu čine. Čuvajte redovnom molitvom svoju povezanost s Bogom i na taj način već sada živite

u Božjoj nazočnosti, blizini. Rastite u pouzdanju u Gospodina, trudeći se oko dobrih djela i svojih redovitih zadaća. Ne dopustitite da vas bilo koja rana zatruje mržnjom. Uvijek se iznova krijepite i napajate na Božjoj ljubavi koja se daje do kraja u Kristu Isusu. Biskup Rogić mladima je približio i krepost postojanosti. Može nam se dogoditi i da zapnemo, da se zapustimo, da nešto preskočimo. No, onda treba krenuti s još većim žarom i ustrajno! Krotki će baštiniti zemlju! Kaže Isus u blaženstvima. To je ona iskrena dobrodušnost i bezazlenost. Prema svakome prići dobronamjerno, pa i nepravdu pretrpjeti ali se nepravdom ili ikojim zlom ne dati zaraziti. Uvijek, bez zle namjere prema ikome! Daleko od nas osvetoljubivost, bilo kakav revanšizam – to je s krotkosti nespojivo. Koliko bi nam bilo lakše da smo spremni skromnije živjeti, ne na svaku reklamu odmah naletjeti i poželjeti. Kreposti su siguran, ali ne lagan put! Svetom Mihovilu se molimo,

on se za Boga borio, zlo pobijedio snagom Božjom jer je bio Božji arhanđeo. Budimo i mi Božji i pobjeđujmo snagom Božje ljubavi, zaključio je homiliju šibenski biskup. Nakon misnog slavlja mladi su u procesiji s upaljenim svijećama prošli ulicama Šibenika. Molitva za Grad i Biskupiju bila je na tvrđavi svetog Mihovila, podno koje je nastao grad Šibenik. Susret je organiziralo povjerenstvo za pastoral mladih Šibenske biskupije, a sudjelovalo je stotinjak mladih koji su izrekli svoje molitve Gospodinu za boljitak grada Šibenika i Biskupije.

Sv. Mihovilu hodočastili vjernici Vodica Vjernici Vodica u utorak, 26. rujna, hodočastili su svetom Mihovilu, zaštitniku grada Šibenika i Šibenske biskupije. Hodočašće je upriličeno u devetnici svetom Mihovilu, a hodočasnici, njih sto


iz života biskupije 17

ZAŠTITNIKA GRADA I BISKUPIJE i dvadeset u Šibenik su došli brodom. Predvodio ih je župnik Vodica don Franjo Glasnović. U katedrali hodočasnici su se na početku hodočašća pomolili na grobu blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine. Nakon toga sudjelovali su u devetnici sv. Mihovilu koju je predmolio katedralni župnik don Krešimir Mateša. Vrhunac hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio vodički župnik don Franjo Glasnović. Na misi su uz katedralnog župnika sudjelovali i biskupi mons. Tomislav Rogić i mons. Ante Ivas. Euharistijsko slavlje svojim lijepim i skladnim pjevanjem uzveličao je i animirao vodički župni pjevački zbor kojeg je vodila s. Lidija Grgat. Na kraju euharistijskog slavlja sve hodočasnike je pozdravio katedralni župnik don Krešimir i zahvalio im što su hodočastili u Katedralu i sudjelovali u devetnici.Hodočašće je na kraju završeno bratskim druženjem i domjenkom u radosnom ozračju oko stola kojega je za sve

hodočasnike pripremio župnik domaćin don Krešimir Mateša. Hodočasnici su se na povratku brodom vratili svojoj župi radosni i u opuštenom raspoloženju te osnaženi zajedništvom u vjeri s nadom da će se ovakvi susreti i hodočašća i nadalje organizirati i ostvarivati. Vodičkim vjernicima ovo je drugo hodočašće svetom Mihovilu. Prvo je bilo 2015. godine.

Ministranti i roditelji sa malom djecom sudjelovali u devetnici sv. Mihovilu Osmog dana devetnice svetom Mihovilu u srijedu, 27. rujna, u katedrali svetog Jakova misno slavlje obitelji s malom djecom i ministrante predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Preko slavlja izmolio je prigodnu molitvu i blagoslovio djecu i ministrante. U homiliji ministrantima je

poručio kako je služiti na oltaru velika stvar. Roditeljima je kazao kako je veličanstven poziv biti otac i majka. “Bog vam je podario zadatak podizanja novog života. Postajete Božji sustvoritelji po daru vaše supružničke ljubavi”. U tajnu života je nemoguće proniknuti ako je ne vidimo svjetlima vječnosti. Ako našem životu damo cilj onda on dobije svoj smisao. Samo vječnost može biti trajni motiv naših nastojanja, dobrih djela, ljubavi i žrtve jer je Bog onaj koji sve vidi i vodi, kazao je u homiliji biskup Rogić. Nakon misnog slavlja u dvorani biskupske palače održano je prigodno druženje djece, roditelja i ministranata.

Službom svjetla i prisegom skauta otvorena svetkovina svetog Mihovila Proslava sv. Mihovila arhanđela, zaštitnika grada Šibenika i


18 iz života biskupije Šibenske biskupije otvorena je Službom svjetla i pjevanim Povečerjem u katedrali svetog Jakova u četvrtak, 28. rujna. Obrede je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Na slavlju su sudjelovali: splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, dubrovački biskup Mate Uzinić, kotorski biskup Ilija Janjić, hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, sisački Vlado Košić i umirovljeni šibenski Ante Ivas. Nakon prinosa srebrenog lika svetog Mihovila i Službe riječi prigodnu homilju imao je župnik šibenske gradske župe Gospe van grada fra Filip Milanović Trapo. Naglasio je kako je šibenska katedrala simbol vjere vjernog puka Šibenske biskupije. Na samom vrhu katedrale nalazi se kip svetog Mihovila koji i nama poručuje “Tko je kao Bog”. U malo kojem gradu kao u Šibeniku može se naći toliki broj crkava na jednom mjestu. Vjerni šibenski puk želio se staviti pod zaštitu Gospodina, kazao je fra Filip Milanović Trapo. Sveti Mihovil je anđeo koji nam je tako blizu u svakodnevnim bitkama protiv zloga i onih sila koje nas žele odvesti u ponor ispraznosti. Nakon homilije stotinjak djece, katoličkih skauta koji djeluju u

župama Vodice, Njivice i Katedrala položili su prisegu. Njih stotinjak obećali su vjernost Bogu, Crkvi i Domovini. Prisegu šibenskih skauta uzveličali su i skauti iz Riječke nadbiskupija predvođeni Marinom Miletićem. Nakon službe svjetla održan je prigodni koncert na kojem su nastupili Pivači sv. Jakova koje je vodila Ana Gović Blaće, te Dječji zbor župe sv. Jakova i Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Jelene Mikulandre. Za orguljama je bio Nikola Lovrić Caparin. Jelena Žaja nastupila je na violoni.

Mali Mihovil okupio najmlađe u Katedrali U sklopu priprave za svetkovinu sv. Mihovila, djeca iz vjerskih odjeljenja dječjih vrtića Brat sunce, Vidici, Ciciban, Kućica i Blažena Hozana posjetila su u četvrtak, 28. rujna, katedralu sv. Jakova i susrela se sa šibenski biskupom Tomislavom Rogićem. Tim susretom, nazvanim “Mali Mihovil” željelo se i najmlađe Šibenčane uključiti u proslavu dana Grada i Biskupije. Biskup Rogić djeci je govorio o sv. Mihovilu kao zaštitniku.

Istaknuo je važnost molitve zajedništva i molitve Anđelima čuvarima.

Glavna proslava nebeskog zaštitnika sv. Mihovila Svetkovina svetog Mihovila, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije proslavljena je u petak, 29. rujna, na trgu pred šibenskom katedralom. Svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je sisački biskup Vlado Košić. Uz predvoditelja koncelebrirali su: splitsko makarski nadbiskup Marin Barišić; biskupi hvarskobračko-viški Slobodan Štambuk, dubrovački Mate Uzinić, kotorski Ilija Janjić, gospićko senjski Zdenko Križić, umirovljeni šibenski Ante Ivas, umirovljeni gospićko senjski Mile Bogović, te biskup domaćin Tomislav Rogić. „Sveti Mihovil pobjednik je Božji, on je pobijedio đavla i slomio njegovu moć. Moć đavla je u optužbama i sijanju zla u srca ljudi, u neprestanom podmetanju i širenju dezinformacija u svijetu”, poručio je u homiliji biskup Vlado Košić. Ukazao je


iz života biskupije 19 kako se danas sotona kamuflirao u mnogim, i to najutjecajnijim medijima, koje u Republici Hrvatskoj ne možemo zvati našima jer su protuhrvatski, budući da ne šire istinu o hrvatskoj povijesti niti dopuštaju da se pročisti hrvatska sadašnjost. Kao da je sveti Ivan ove riječi za njih napisao: „zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim”. „Doista koliko samo neistina, poluistina, filtriranih i zaustavljenih vijesti, izabranih gostiju i govornika koji ne žele mir, nego neprestano - dan i noć - optužuju svoju braću za izmišljene zločine, za neistinite stvari i djela. Dok naprotiv oni koji dobro žele svojoj braći, koji šire mir, stvaraju pozitivno ozračje i otvaraju oči duhovno slijepima te naviještaju radosnu Kristovu vijest, nemaju mjesta u takvim medijima. Znamo, s jedne strane je najvažniji pokretač zarada - važniji od istine i dobra, a s druge – ideološke zablude koje se nisu pročistile do dana današnjega”, kazao je biskup Košić. Sveti je Mihovil Božji anđeo koji od davnina štiti ovaj grad i drevnu Šibensku biskupiju, kao nebeski vojskovođa koji brani Božji narod od đavla, njegovih

napasti i svih zala, kazao je biskup Košić. Naglasio je kako danas zaštita svetog Mihovila potrebnija nego ikada, jer moderni čovjek sve više gubi kompas te, premda ima veće tehničke mogućnosti, ima smanjeno rasuđivanje savjesti i raspoznavanje dobra i zla. Biskup Košić osvrnuo se i na Domovinski rat, koji je bio pravedna obrana od srpske agresije, i još nije završen. „On se i dalje vodi, premda drugim sredstvima, podmetanjima i iskrivljavanjem istine. Potrebno je to prozreti i nastaviti se boriti za istinu i potpunu slobodu našega naroda i domovine. Kako? - Ne smije se dopustiti gaženje žrtve hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote i zdravlje za našu domovinu, kako Hrvatsku tako i BiH! Mihovil je Božji borac i pobjednik, naš branitelj i zaštitnik. Utecimo se danas njemu i njegovoj zaštiti, da nas brani i vodi u Božje pobjede. Te su borbe i danas, kad nema formalnog rata, potrebne i mi smo pozvani uključiti se svojim doprinosom u njih da bismo bili dionici i njegove odnosno. Božje pobjede. Molimo svetog borca i pobjed-

nika arkanđela Mihovila da nas oboruža snagom Duha Svetoga da i mi budemo s njim pobjednici protiv đavla i svakoga zla, zaključio je biskup Košić. Proslava nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije tradicionalno je okupila velik broj vjernika iz svih dijelova biskupije. Uz predstavnike župa Šibenske biskupije u ophodu starim dijelom grada i rivom sudjelovale su i brojne civilne udruge, škole, vrtići, kulturno umjetnička društva. Županiju Šibensko kninsku predstavljao je župan Goran Pauk. U slavlju su sudjelovali i predstavnici gradskih vlasti: gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnici Danijel Mileta i Paško Rakić. Srebreni lik sv. Mihovila tradicionalno u ophodu nosili su redarstvenici Policijske uprave Šibensko- kninske. Slavlje i procesiju pjevanjem je uzveličao Mješoviti zbor sastavljen od više župnih zborova, pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandre, te uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Procesiju je animirao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.


20 iz života biskupije Polaganje prvih redovničkih zavjeta Na blagdan svetog Franje Asiškog u crkvi Gospe van Grada u Šibeniku, šibenski biskup Tomislav Rogić predvodio je misno slavlje preko kojeg je franjevka od Bezgrešne s. Mirna Bilandžić obukla redovničko odijelo i položila prve zavjete. Sestre Mihaela Jukić i Eugenija Poljak proslavile su šezdeset godina redovničkih zavjeta. Pedeset godina obilježile su s. Bernardica Dolić, s. Ivanka Gibač, s. Zvjezdana Banić-Škojo, s. Leticija Ledenko s. Tihoslava Božić-Šnikić, s. Krešimira Banić-Škojo i s. Ljiljana Radaš. Sestra Valerija Kovač obilježila dvadeset i pet godina od redovničkih zvajeta. Šibenski biskup Tomislav Rogić u homiliji na primjeru svetog Franje Asiškog razmišljao je o duhovnom pozivu. Franju je pokrenula Božja Riječ, njegovo otvoreno srce koje traži pravi život, ispunjen život neprolaznim vrijednostima, kazao je biskup Rogić. Naglasio je kako je sv. Franjo odabrao novi žvotni put, posve drugačije odluke od prijašnjih i potpuno novi izbor, novi život. Radosna vijest evanđelja našla je dušu koju će nositi, na-

dahnjivati – našla je život kojim će upravljati i kojeg će ispuniti. Usprkos svim nedostacima i manjkavostima, nedosljednostima i ranjivosti ljudske naravi, Bog upravlja životima i dovodi k sebi – ONE koji mu to dopuste. Sveti Franjo je ostvario da bude živa slika Kristova, ostvario je to u siromaštvu i poniznosti. Ne jednim činom, nego sveukupno gledano – cijelim svojim životom nakon što ga je predao u ruke Božje. To želimo svakom kršteniku, da se okuša na tom putu, da mu to bude cilj: biti odraz ljubavi Božje za svakoga koga susretnemo na životnom putu. A na poseban način, kao životni izbor, to želimo svakom svećeniku, redovniku i redovnici., kazao je biskup Rogić. Časna sestra Mirna odlučila je ići upravo tim putem u nasljedovanju sv. Franje i utemeljiteljice reda sestara Franjevki u Šibeniku, majke Klare. Neka Te vodi Duh Božji, ljubav Raspetoga i naum Oca nebeskoga. Neka Te obdari svakom potrebnom milosti i darom kreposti. Pronašla mir, sreću i radost u svakoj molitvi i zadaći koju kao časna sestra franjevka budeš izvršavala, poručio je biskup Rogić sestri Mirni.

Svećenička rekolekcija Rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 18. Listopada, u zgradi Sjemeništa u Šibeniku. Meditaciju i rekolekciju na temu "Pastir dobri poznaje ovce svoje" predvodio je profesor psihologije na filozofsko – teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, o. Mijo Nikić. Ljudska zajednica ako želi funkcionirati treba imati vođu i lidera. Često puta uspjeh zajednice ovisi o uspješnosti i zrelosti vođe ili pastira, kazao je otac Nikić. Poglavar kao pastir trebao bi poznavati pravo stanje njemu povjerenih duša, otkriti njihove želje i motive kako bi im što bolje mogao pomoći. Svećenik bi trebao svoje stado voditi iz oduševljenja, istaknuo je između ostalog pater Mijo Nikić. Šibenski biskup Tomislav Rogić svećenike je upoznao sa pastoralnim promjenama u Šibenskoj biskupiji. Don Božo Škember razriješen je dužnosti ekonoma biskupije i ravnatelja Katoličkog školskog centra. Te dvije službe preuzeo je biskupov tajnik don Roko Glasnović koji će pastoralno skrbiti i o otočnim župama Žirje i Kaprije. Generalni vikar Šibenske biskupije mons. Mariko Mlakić razriješen je službe upravitelja župe Grebaštica, a don Roko Glasnović službe upravitelja župe Jadrtovac. Te dvije župe preuzeo je svećenik Vrhbosanske nabiskupije dr. don Mato Drljo.


iz života biskupije 21 Otvorena izložba “O pedesetoj obljetnici gradnje crkve na Okitu“

i vjernosti svojoj zaštitnici, te iz te vjere ponovno još snažnije se vrate njemu i iznova grade porušeno. Ova izložba fotografija o 50. obljetnici gradnje crkve na Okitu koju danas otvaramo dio je višestoljetne povijesne etape Okita, znak sjećanja i zahvalnosti prema našim pređima koji su nam kroz postojanu vjeru i spremnost na žrtvu ostavili u zalog bogatu duhovnu i materijalnu baštinu, kazao je župnik Glasnović. Naglasio je kako izložbom “O pedesetoj obljetnici gradnje

crkve na Okitu“ željelo prisjetiti blagopokojnog don Vjekoslava Kurenta i mnogih Vodičana koji su sa puno ljubavi, entuzijazma i zanosa, noseći sve na svojim glavama i ramenima, od podnožja do brda, izgradili drugu crkvu na Okitu. Umirovljeni biskup Ante Ivas također je istakuo povezanost Vodičana s Okitom. Posvjedočio je i svoju povezanost s Okitom. Josip Jole Mateša recitirao je stihove posvećene Okitu i Blaženoj Djevici Mariji.

Znastveni simpozij o sv. Nikoli Taveliću

Izložba fotografija“O pedesetoj obljetnici gradnje crkve na Okitu“ otvorena je u četvrtak, 19. Listopada, u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku. Izložbu su predstavili vodički župnik don Franjo Glasnović, umirovljeni biskup Ante Ivas i organizator izložbe Josip Jole Mateša. Izloženo je tridesetak fotografija od kojih većina prikazuje obnovu crkve na Okitu iz 1967. godine. Fotografije je prikupio i izložbu postavio Tonći Juričev Grgin. Župnik don Franjo Glasnović naglasio je kako je Okit nepresušna duhovna snaga i inspiracija i pokretač duhovnog života koji uvijek iznova potiče nove generacije Vodičana da, bez obzira na povijesne prilike i nedaće, a bilo je puno takvih koje su ih zadesile, ostanu postojani u vjeri

U gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku je 20. listopada 2017. u 9 sati započeo četvrti Međunarodni znanstveni skup „Franjevački velikani“ o sv. Nikoli Taveliću. Organizatori ovog znanstvenog skupa su Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studium Biblicum franciscanum – custodia di Terra Santa, Grad Šibenik, Šibenska biskupija, samostan sv. Frane u Šibeniku, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Okupljene je pozdravio fra Ivan Bradarić, gvardijan šibenskog

samostana sv. Frane i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića i zamolio pojedine uzvanike da se obrate skupu. Šibenski biskup Tomislav Rogić u svojem je pozdravu naglasio kako sudionici imaju privilegiju hraniti se na baštini sveca koji je niknuo iz našeg područja i kako će otkrivanje njegovog djelovanja i konteksta u kojem je živio ojačati njihovu vjeru. Poželio je da primjer vjere sv. Nikole i danas krijepi vjernike u ovim novim okolnostima i pouči ih kako danas svjedočili vjeru u Isusa Krista.


22 iz života biskupije U ime Katoličkog bogoslovng fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obratio se prof. dr. sc. Ivan Karlić pročelnik katedre za dogmatsku teologiju. Prof. Karlić je pozdravio sve okupljene u ime dekana Marija Cifraka i primijetio kako se ovaj znanstveni skup „Franjevački velikani“ prvi puta odvija izvan Zagreba i prvi puta se govori o hrvatskom velikanu. Podijelio je duboko uvjerenje da će proučavanja okupljenih znanstvenika uistinu doprinijeti boljem prisjećanju na prvog hrvatskog službeno kanoniziranog sveca kako bi smo oživjeli ono slavlje oko kanonizacije koje se događalo sedamdesetih godina 20. st. Provincijal fra Josip Blažević pozdravio je sudionike u ime Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Iznio je nekoliko aktualnih društvenih činjenica jer se ovaj simpozij o sv. Nikoli Taveliću odvija u sjeni terorističkih napada islamističkih ekstremista na području Europe koju oni smatraju ateističkim zapadom. Njihove napade prati povik Alahu akbar – Velik je Bog. Netko će se danas zapitati nije li i sv. Nikola bio kršćanski ekstremist koji je govorio u Božje ime. Iako je djelovanje sv. Nikole nepravedno potisnuto u zaborav njegova je poruka aktualnija danas nego u njegovo vrijeme. Sv. Nikola je nastavio niz kršćanskih misionara mučenika kojima je smrt sestra koja zatvara vrata ovozemnosti, a otvara salone vječnosti. Sveci umiru iz ljubavi praštajući, a ne proklinjući i povlačeći druge u smrt, s molitvom na usnama a ne s psovkom. Oni umiru samo iz ljubavi za Ljubav jer je ona punina života. Predsjednik organizacijskog odbora ovog simpozija dr. sc. Danijel Patafta obratio se okupljenima u ime Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila

i Metoda . Naglasio je da njegova provincija od početka ovih simpozija aktivno sudjeluje u organizaciji i da se nakon tri franjevačka velikana danas proučava jedan naš Hrvat. Kao svetac katoličke crkve sv. Nikola nadilazi granice hrvatskog naroda i povezuje nas sa zapadnom uljudbom kojoj se vraćamo. Sv. Nikola nam pokazuje ideal ranog kršćanstva da se kroz svetu smrt ide Kristu i koji možemo pokazati zapadnom svijetu u ovo vrijeme postmoderne i rastakanja ideala. Izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske g. Andrea Plenkovića i ravnatelj Ureda komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade Republike Hrvatske g. Šime Jerčić pozdravio je sve okupljene i pozdravio članove samostana sv. Frane koji su inicirali ovaj simpozij. Jedan od domaćina simpozija jest i grad Šibenik u čije ime je govorio gradonačelnik dr. Željko Burić. Sudionicima je rekao kako su došli rasvijetliti jedan dio povijest najstarijeg hrvatskog grada u kojem se nalazi i nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića. Grad Šibenik u vrijeme sv. Nikole bilježi svoje najsvjetlije trenutke jer iz „castruma“ postaje „civitas“ proglašenjem biskupije i komunalnog statuta grada. Zahvaljuje gvardijanu fra Ivanu Bradariću i samostanu sv. Frane koji svojim zalaganjem

potiču otkriće ovog sveca. Pročitano je pismo pozdrava koje je uputio kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački. Kardinal Bozanić izrazio je radost što će se ovaj simpozij održati u Šibeniku gdje se sam sv. Nikola rodio, stekao temelje vjere u Isusa Krista i prigrlio Pravilo sv. Franje. U pismo je poručio: „Sveti Nikola Tavelić jedan je od likova naše teške, ali i slavne povijesti u kojoj je hrvatski narod, čuvajući vjeru, rađao svece i mučenike. Brojni su franjevci, posebno u Bosni, od davnina imali važnu ulogu u hrvatskom vjerskom i nacionalnom biću, ne samo u vrijeme turskih zuluma nego i kasnijih tlačiteljskih ideologija.“, a na kraju pisma zazvao je i Božji blagoslov. Nakon pozdrava znanstvenici su nastavili s radnim dijelom simpozija. Današnji dan će obilježiti prvi dio simpozija u kojem će se govoriti o prostoru i vremenu u kojem je živio sv. Nikola Tavelić, a popodne drugi dio o franjevcima i teologiji mučeništva. Navečer u 19 sati u svetištu sv. Nikole Tavelića svečanu svetu misu će proslaviti biskup Tomislav Rogić. Simpozij nastavlja s radom i sutra kada će se u trećem dijelu govoriti o vremenu od beatifikacije sv. Nikole do njegove kanonizacije.


iz života biskupije 23 Biskup Rogić predvodio misna slavlja za Svi Svete i za Dušni dan Misno slavlje na svetkovinu Svih svetih u srijedu 1. studenog u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas, te generalni vikar mons. Marinko Mlakić.Istog dana u popodnevnim satima biskup je predvodio euharistiju za sve pokojne koji počivaju na grobljima Šibenske biskupije na gradskom groblju Kvanj. Svi sveti jedan su od najradosnijih blagdana naše vjere. Slavimo sve koji su već dosegli radost neba, one koji čine nebesku Crkvu, poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić. Naglasio je kako temelj na kojem stoji naša vjera jest Kristovo uskrsnuće. Svojom žrtvom na križu otkupio je naše grijehe. Na sebe je uzeo naše kazne. Došao nam je pokazati koliko nas Bog voli. Svojim uskrsnućem otvorio nam je širom vrata vječnosti, vrata Božjega milosrđa i pokazao kamo vodi naš život. Smisao našeg života je ostvariti nebesko kraljevstvo, živjeti zauvijek u Božjoj blizini, u vječnoj sreći. Ako nam je životni cilj nebo, ako smrt za nas nije kraj, onda će naš život biti posve drugačiji. U svjetlu Isusovih obećanja blažene vječnosti, sve u našem životu poprima drugačiji smisao. Vječna radost koja nam se nudi ima snagu osmisliti naše nevolje, dati snage u trpljenju, prihvaćanju patnje. Nebo kao cilj osmišljava našu velikodušnost: pomoći drugome u potrebi i onda kad za to nećemo dobiti niti obični «Hvala!». Kraljevstvo nebesko izvor je naše nade i

snaga naše iskrene ljubavi za Boga i brata čovjeka, kazao je biskup Tomislav Rogić. Naglasio je kako suprotno tome, ako čovjek živi u uvjerenju da je smrt kraj svemu, da je grob točka na ljudski život. Nije te bilo prije, niti će te poslije biti. Onda život gubi smisao. Gubi se i naša povezanost s Bogom, nestaje životne snage, nestaje ljubavi i velikodušnog darivanja. Tada čovjeku ostaje samo gola sebičnost da uživa život dok ga ima, jer poslije vratit će se u ništavilo. Čovjek želi znati, želi biti siguran, želi opipati i umom dosegnuti istinu. Zato se Bog utjelovio, postao čovjekom u Isusu Kristu i objavio nam načela Kraljevstva Božjega, blaženstva, kazao je biskup Rogić koji je u nastavku i rastumačio Govor na gori. „Blaženi će biti oni koji u jednostavnost i poniznosti svoga života prihvate biti Božje djeca i živjeti dostojno Božje blizine. Oni koji prihvate da su svojim životom oslonjeni na Boga. Bog će utješiti žalosne, koji su svjesni svoje nesavršenosti, grešnosti i smrtnosti. I baš zbog toga traže svoju sigurnost u Bogu. Zemlju će baštiniti oni koji ne dopuste da u njima zlo pusti svoje korijenje, onima koji će dobrom svladavati zlo, koji će po Božjoj ljubavi pobijediti svaku mržnju. Vječno će biti blaženi oni koji neće osvetom namirivati svoje dugove, već će svaku uvredu predati Božjem milosrđu i pravednosti. Milosrdnima, zar

Bog da ne bude milostiv. Bog dobro uvijek dobrim uzvraća. Čisti srcem, bez zle primisli, laži i spletkarenja, bez ocrnjivanja susjeda i ogovaranja svoga brata, oni koji nisu dopustili da im srce zatruje bilo kakvo sjeme smutnje, svađe i razdora – takvi će Boga gledati. Mirotvorci – graditelji mira u ljudskom srcu, među ljudima i narodima, Božja su djeca jer je Bog vječni sklad i mir. Bog u svom kraljevstvu posebno prima one koji su radi dobra morali trpjeti, koji su radi svoje vjere – poput Krista – bili progonjeni. Kaže Isus – Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas – radujte se i kličite, velika je plaća vaša na nebesima. Ta progonili su tako i proroke prije vas, kazao je biskup. Vjernicima je poručio ako dožive da su zbog vjere svoje ismijani, odbačeni ili na bilo koji način poniženi, da podignu glavu i raduju se u svom srcu jer su svjedočili za Krista. To su sveci već ostvarili i već baštine svoju nagradu, a nama su svijetli putokazi i ohrabrenje da ne klonemo biti vjernici, biti nositelji nade u našem svijetu kojega svako malo neko zlo zamrači, kad nas svako malo zlo nečim prestraši. Valja nam ustrajati – ustrajno u blaženstvima napredovati – rasti i biti graditelji tog kraljevstva nebeskog, već sada i ovdje – da ga doživimo kao predokus na zemlji, zaključio je homiliju biskup Tomislav Rogić.


24 iz života biskupije Održan biskupijski susret mladih Susret mladih Šibenske biskupije održan je u subotu 11. studenog u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Tema susreta bila je "Crkva u očima mladog katolika“. Susret je započeo misnim slavljem u kapeli katoličkog školskog centra koje je predvodio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. U homiliji je približio vrijednosti koje mladi mogu dobiti u Crkvi. Mladi Šibenske biskupije ozbiljno shvaćaju kršćanstvo i vjeru. Stog i ne čudi tema susreta "Crkva u očima mladog katolika“ kazao je povjerenik za pastoral mladih Šibenske biskupije don Gabrijel Jagarinec. Često puta mladi imaju krivu sliku o Bogu i Crkvi, a na temelju tih krivih slika donose pogrešne zaključke. Ovim susretom želimo vidjeti što Crkva jest i kako se mlada oso-

ba može pronaći u crkvi, kazao je vlč. Jagarinec. Na temu susreta govorio je i župnik župe svetog Petra – Vidici fra Ivan Penava. U prigodonom izlaganju posvejdočio je kako je u vrijeme mladenaštva doživljavao Crkvu. Crkva su mladi i važno je da mladi grade Crkvu, daje čine životnom i uvijek mladom. Susret mladih Šibenske bisku-

pije okuplja mlade aktivne u župnim zajednicama biskupije, a u potpunosti su ga osmislili animatori, kazala je jedna od organizatora susreta Anamarija Junaković.. Animatori su osmislili rad u radionicama u kojima su sudionici susreta promišljali o Crkvi.

Učenici šibenske OŠ Petra Krešimira u Svetištu sv. Nikole Tavelića IZVOR: svetiste-sibenik.hr Već tradicionalno i ove godine hodočastili su učenici šibenske OŠ Petra Krešimira IV. sa Šubićevca. Glavni pokretač i

organizator ovog jedinstvenog hodočašća je vjeroučiteljica Vinka Lovrić Caparin. Ona i desetak drugih učiteljica razredne i predmetne nastave

dovele su više od 300 učenika od 1. do 6. razreda. Djecu je u crkvi pozdravio rektor Svetišta fra Ivan Bradarić koji im je ukratko predstavio Svetište i sv. Nikolu Tavilića, a djeca su Svetištu predala svoje radove: prekrasan album s crtežima i zastavu s predivnim reljefnim radovima s likom sv. Nikole. Djevojčica Marta Miškić otpjevala je pjesmu „Mučeniče Kristov jeruzalemski“, a na koncu je cijela crkva ječala od zvonkog dječjeg pjeva: „Isuse, volim te“. Na orguljama je svirao Branko Lovrić Caparin. Nakon toga djeca su pogledala Muzej sv. Frane i galeriju.


iz života biskupije 25

Blagoslovljena prijenosna pala s najstarijim likovnim prikazom sv. Nikole Tavelića

Deveti i posljednji dan Velike deventice pred blagdan sv. Nikole Tavelića predslavio je fra Martin Jaković, vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Tijekom slavlja je blagoslovljena nova prijenosna pala s najstarijim likovnim prikazom sv. Nikole Tavelića iz 16. stoljeća. Palu ili svečani okvir za sliku izradio je akademski grafičar Hrvoje Ljubić iz Zagreba. Na početku svete mise sve prisutne je pozdravio rektor svetišta i gvardijan šibenskog samostana sv. Frane, fra Ivan je uvodeći u blagoslov vjernicima protumačio kako je ovaj čin samo nastavak stoljetne brige franjevaca ovoga samostana koji su zbog svoje brige ponajprije za nove naraštaje redovnika ali i za vjernike, za njihovu duhovnu, ali i kulturnu i znanstvenu izobrazbu nabavljali i od propadanja sačuvali vrijedne predmete. „Veliko mnoštvo inkunabula, manuskripata i starih pergamena svrstavaju našu samostansku knjižnicu među najvažnije u Hrvatskoj: manuskripti iz 11. stoljeća, tekst „Šibenske

molitve“, vrijedni gotički relikvijari, najstarije izvorno sačuvane orgulje u Hrvatskoj, brojna umjetnička djela vrhunskih majstora.“ Ali u duhovnome smislu, nastavio je fra Ivan, kao glavno i najvažnije naslijeđe i baštinu, samostan sv. Frane u Šibeniku dobio je svetački lik prvoga hrvatskoga kanoniziranoga sveca, misionara, jeruzalemskog mučenika, redovnika, Nikole Tavelića. Fra Ivan je ovaj detalj argumentirao: „Nikolu Tavelića danas štujemo kao sveca zahvaljujući činjenici, da su upravo fratri ovoga samostana izgradili, njegovali, sačuvali i prenijeli kult o sv. Nikoli Taveliću – moleći se i preporučujući njemu, slaveći svake godine spomen njegove mučeničke smrti o čemu svjedoči manuskript iz 1411. godine „Breviarium franciscanum“, na čijoj 75. stranici, upravo na dan 14. studenoga, se nalazi prijepis izvješća o mučeničkoj smrti Nikole Tavelića, koje je poslano iz Jeruzalema u Šibenik. Svjedoči nam i obuća sveca koja je danas jedina sačuvana relikvija. Zahvaljujući propagandi koju su

fratri vršili putem slika - likovni prikaz „nepoznatoga autora“, ulje na platnu iz 16. stoljeća, najstariji je i dakako najvrjedniji dar što nam fratri ovoga samostana sačuvaše i preniješe“. Upravo je ta slika danas dobila svoj novo ukrasno ruho, novi okvir. Postavljena u lijepo ukrašenu prijenosnu palu, danas dobiva jedan novi naglasak svečanosti i svetosti – pomalo potisnute i zaboravljene. Zahvaljujući svima koji su doprinijeli ovom važnom projektu fra Ivan je ponajprije spomenuo umjetnika Hrvoja Ljubića iz Zagreba. On je prema ideji fratara samostana sv. Frane u Šibeniku okvir uredio tako da je ukrasio četiri strane okvira s četiri reljefa četiriju gradova značajnih za život sveca. Ponajprije tu je Šibenik kao mjesto svečeva rođenja. Nakon toga vidi se reljef staroga bosanskoga grada kao podsjetnik na 12 Nikolinih godina provedenih u Bosni. Treća slika je Jeruzalem, kao mjesto svjedočanstva za Krista do mučeničke smrti a četvrta je Rim gdje je 21. lipnja 1970. potvrđena Nikolina svetost. Umjetnik je dodao četiri kamena, svaki s po jednog od ovih mjesta i formirao ih u znak križa. Tu su i natpisi: s prednje strane, uz reljefe stoji i opis, a u dnu zaziv: „Sveti Nikola Taveliću, moli za hrvatski narod“. I sa zadnje: tekst jedne od najpoznatijih pjesama u čast sv. Nikoli Taveliću, autora dr. Josipa Andrića: „Mučeniče Kristov jeruzalemski…“ Rektor šibenskoga svetišta je također zahvalio i ostalim osobama zaslužnim za realizaciju ovog projekta: braći samostana sv. Frane u Šibeniku koji su prepoznali vrijednost ovoga projekta i podržali ga; fra Tomislavu Glavniku za stručnu pomoć i savjete kod pripreme i izrade; Vladi Rukavini za kamen koji je donio s mjesta stradanja


26 iz života biskupije u Jeruzalemu, s lokacije Jafina vrata; fra Igoru Horvatu za kamen iz Rima. Na osobit način zahvale je fra Ivan uputio Upravi svoje provincije: „Mnogopoštovani oče Martine, molim Vas prenesite najiskrenije zahvale nas fratara samostana sv. Frane u Šibeniku i svekolikog puka šibenskog za pokroviteljstvo koje ste vi članovi Definitorija Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, a na taj način možemo reći i sva braća naše Provincije, dali u ovom projektu u smislu doniranja većinskog dijela iznosa“. Nakon toga fra Nikola Šantek, tajnik Provincije otkrio je veličanstveni okvir s najstarijim likovnim prikazom sv. Nikole Tavelića. Potom je fra Martin blagoslovio. Uslijedila je sveta misa koju je predslavio fra Martin Jaković, koji je, osvrćući se na dnevna čitanja i parabolu o „mudrom upravitelju“ istaknuo kako „Bog ima u nas veliko povjerenje kada nam daje upravu. Stvorio nas je kao ljude, darovao nam život, dao nam je razumnu i slobodnu ljudsku narav. Darovao nam je zdravlje i sposobnosti za raznolika djela.Veliko povjerenje pokazuje Bog time što nekim ljudima povjerava da upravljaju zajednicama, vladaju narodima, državama, Crkvom. Sve to i još mnogo toga Bog nam je povjerio iako je unaprijed znao da nećemo biti uvijek dobri upravitelji. Sve naše nedostatke spreman je okrenuti na dobro ako samo bude vidio da se trudimo opravdati iskazano povjerenje. Nakon svete mise vjernici su s velikim zanimanjem promatrali ovaj uistinu jedinstveni umjetnički rad iznimne povijesne vrijednosti u kojem je na izvanredan način spojeno staro i novo.

Predstavljena knjiga „Uspomene i razmišljanja“ fra Žarka Maretića

Knjiga „Uspomene i razmišljanja“ autora župnika župe Dubrava fra Žarka Maretića predstavljena je u nedjelju, 29. listopada 2017., u samostanu svetog Ante na Šubićevcu u Šibeniku. Knjigu su uz autora predstavili prof. Ivan Bekavac – Basić i dr. Marko Radačić. Autor čitatelja podsjeća na vremena pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u pričama o djetinjstvu, osnovnom školovanju, srednjoškolskom obrazovanju u sinjskoj Franjevačkoj školi za spremanje svećenika (Sinjska klasična gimnazija) i boravku u školskom internatu (sjemeništu), vremenu kad je služio JNA i dogodovštine jednog sjemeništarca u toj sredini. Piše i o svojim iskustvima kao pastoralni radnik u zemlji i inozemstvu, osvrće se na suvremena zbivanja u Republici Hrvatskoj s posebnim nagla-

skom na socijalna ponašanja "velikih Hrvata" i njihov raskorak u odnosu na etičko postupanje koje zahtijeva i opća i religijska etika. Ni u ovoj zbirci pripovijesti ne izostavlja franjevačku ljubav prema svim Božjim stvorenjima, te nalazimo tekstove koji nas vežu uz okoliš, biljke i životinje s jednom toplinom koju rijetko susrećemo u literaturi. Autor je knjigu podijelio uz Uvod na još šest poglavlja: Uspomene, Visovac, Bog i čovjek, Hrvatska, Ljudi i priroda, Banjevci / Dubrava Autor knjigu preporučuje svim uzrastima od djece i mladeži do odraslih i onih koji su zašli u staračku dob bez obzira na obrazovanje i vjersko ili nevjersko raspoloženje jer će u knjizi svatko ponešto pronaći prožeto ljubavlju prema Božjim stvorenjima, prema ljudima koje Bog voli kao svoju djecu uz sva njihova lutanja i zablude.


iz života biskupije 27

Biskup Mate Uzinić predvodio slavlje svetkovine sv. Nikole Tavelića Svetkovina svetog Nikole Tavelića proslavljena je u utorak, 14. studenog, u Nacionalnom svetištu svetog Nikole Tavelića, šibenskom samostanu svetog Frane. Središnje večernje misno slavlje predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić. Među dvadesetak svećenika koji su koncelebrirali bio je i provincijal Hrvatske Provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Josip Blažević i generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Slavlje je započelo pozdravnim riječima rektora Nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića fra Ivana Bradarića. Dobrodošlicu je zaželio predvoditelju slavlja biskupu Mati Uziniću i svim hodočasnicima. Biskup Uzinić zahvalio je rektoru Bradariću, a jednako tako i šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću na pozivu da predvodi slavlje svetkovine svetog Nikole Tavelića. Preko slavlja pjevao je zbor župe svetog Antuna iz Zagreba. U homiliji biskup Uzinić naglasio je kako se danas sveti Nikola Tavelić dosta skromno štuje. Ponekad se čak s određenom rezerviranošću promatra, pa i politizira, njegovo mučeništvo i svetost. Govori se u stilu da je ono što je učinio bila ludost, te da je nama Hrvatima uvijek vjernima Svetoj Stolici trebalo dati sveca. A sv. Nikola je u tom trenutku bio najspremniji za tu ulogu. Slični se prijepori, ali i politizacija kanonizacije, doduše u obrnutom smislu, događa i u slučaju kanonizacije najpoznatijeg, pa usuđujem se reći, i najštovanijeg hrvatskog mučenika blaženog Alojzija Stepinca. Osobno vjerujem da politika

nema veze s kanonizacijama, barem je ne bi smjela imati, nego da se doista, parafraziram kardinala Parolina, sve događa u „Božje vrijeme." U slučaju prvog hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića to se „Božje vrijeme" dogodilo pred gotovo pola stoljeća. Istovremeno se nadamo i molimo da se u slućaju bl. Alojzija Stepinca to „Božje vrijeme" dogoditi u što skorije vrijeme, kazao je biskup Uzinić. Potom je govorio o mučeništvu Nikole Tavelića. Naglasio je kako danas Nikolino mučeništvo izgleda čudno nama koji smo odgojeni u duhu Drugog vatikanskog sabora i njegovog pogleda na međureligijski dijalog. Međutim, istaknuo je biskup, u mučeništvu Nikole Tavelića mogu se uočiti sva osnovna obilježja kršćanskog mučeništva. Biskup Uzinić ukazao je kako je Nikola podnio mučeništvo u veoma izazovnom i provokativnom pokušaju da o Isusu Kristu progovori muslimanima.

To može ostaviti dojam sličnost njegovog mučeništva sa suvremenim islamskim mučeništvom, koje je zapravo terorizam i zločin. To mi se čini opravdanim za kratku usporedbu, ali i isticanje bitne razlike između kršćanskog mučeništva sv. Nikole i onih koje radikalizirani islamski krugovi smatraju mučenicama, kazao je biskup. Citirajući Hrvastku enciklopediju kazao je kako je u islamu mučenik ili šehid onaj tko je dao život za širenje vjere odnosno džihad, i takav musliman ide u raj. To nažalost, kod suvremenih islamskih terorista, vjerujem protivno pravom tumačenju islama, uključuje mržnju prema drugima i oduzimanje njihovih života, ali i života nevinih ljudi, muškaraca i žena. Oni su sijači mržnje, kojima je namjera ubiti druge, ne birajući tko su oni, kojeg su spola, dobi, rase, nacionalnosti i vjere. Vlastita im smrt je tek posljedica. Za razliku od njih, u kršćanstvu mučenik ne umire


28 iz života biskupije za nešto, pa ni za širenje svoje vjere. Uvijek umire slijedeći zahtjevni put ljubavi Isusa Krista koji je taj zahtjevni put prošao prije njega. Kršćanski mučenik je ustrajni svjedok ljubavi koji nikad ne čine nasilje, nego ga uvijek podnosi. On nikad ne oduzima živote drugih, nego uvijek svoj vlastit život daruje iz ljubavi za druge. Sveti Nikola i njegova subraća, čuli smo, bijahu „vođeni odlukom da služe dobru nevjernika" i do kraja su tvrdili „da je Krist Sin Božji." To su činili iz ljubavi prema onima kojima su govorili. Potom je biskup Uzinić ukazao kako nasljedovati danas svetog Nikolu Tavelića. To ne možemo i ne smijemo učiniti tako što ćemo otići u Omarovu ili bilo koju drugu džamiju. Nećemo to učiniti niti tako što ćemo priječiti islamskim vjernicima ostvarenje njihovih vjerničkih prava, kao ni neprimjerenim komentarima na račun muslimanskih izbjeglica koje, u velikoj većini, ne žele drugo doli malo mira i boljeg života za sebe i svoje obitelji. Kad bismo to činili, to ne bi bio navještaj evanđelja Isusa Krista i znak da smo vođeni brigom za njihovo dobro. Dapače, to bi bila izdaja Isusa Krista i njegovog evanđelja. Nikolu Tavelića možemo nasljedovati dosljednim življenjem u našem svakodnevnom životu i životnim okolnostima istih onih kršćanskihvrijednosti za koje su mučenici dali život. To je jednini kršćanski odgovor na sve izazove pred kojima se nalazimo, a izazovi koji se nalaze pred nama kršćanima ovog povijesnog trenutka su doista veliki. Jedan od njih su i izbjeglice. Pozvani smo to činiti u okvirima vlastite obitelji i vlastitih kršćanskih zajednica, ali smo pozvani također to činiti u svijetu i društvu u kojima živimo, koji su za nas današnje

kršćane često i Omarova džamija i kadija koji nas sudi i osuđuje. Tom smo svijetu i društvu dužni govoriti, riječima i još više vlastitim životom, o uzvišenom spasonosnom Kristovom nauku, kazao je dubrovački biskup. Ne smijemo to činiti iz oholosti, kao da smo veći od drugih, ili zbog provokacije, kao da su oni od nas ne vrjedniji, nego uvijek ponizno, vođeni iskrenom željom da služimo dobru drugih. Mi biskupi i svećenici smo to pozvani činiti na „klerički način", a vi vjernici na „laički način". Želim u ovom trenutku odati priznanje brojnim udrugama civilnog društva koje danas svjedoče Isusa Krista u javnosti poput 40 dana za život, Pokreta za život i obitelj, U ime obitelji, Vigilare, SKAC-, kao i Isusovačku službu za izbjeglice i drugima koji savjesno vrše svoje kršćansko poslanje u Crkvi i svijetu, ali pojedincima, osobito u svijetu znanosti, kulture, politike i medija, svima onima koji na „laički način", izlažući se na način dostojan mučenika, često izrugani i oblaćeni, nerijetko nedovoljno shvaćeni i od nas, i klerika i laika, u Crkvi, čine velike napore u zauzimanju za život od začeća do prirodne smrti, za

dostojanstvo braka i obitelji, za prava obespravljenih, izbjeglica, siromašnih, žrtava nasilja, za dostojanstvo čovjeka, za javno promicanje kršćanskih vrijednosti. Istovremeno upozoravam sve nas da se Isusa Krista i na klerički i na laički način navješćuje i brani samo poniznošću i nesebičnom ljubavlju prema svima, onakvom ljubavlju kakvom je on, Krist, ljubio nas do smrti, smrti na križu. Ako nam se poziv da privatno i javno svjedočimo Isus Krista u poniznosti i ljubavi čini preteškim, sjetimo se sv. Nikole Tavelića, njegovog mučeništva, ali i njegove nebeske proslave koju je i službena Crkva priznala kad ga je proglasila svetim. Biti kršćanin znači ići za Isusom Kristom. A za njim ide samo onaj tko se u ljubavi odriče ,samoga sebe i danomice uzima svoj križ, odnosno onaj tko iz ljubavi prema Bogu i braći gubi svoj život da bi spasio živote drugih. Ovo izgubiti život za druge, u sebi uključuje i ono temeljno kršćansko poslanje i poslanje Crkve, a to je navještaj da je Krist Sin Božji, što u konačnici znači biti mučenik, odnosno svjedok, zaključio je homiliju biskup Mate Uzinić.


iz života biskupije 29 Održana sjednica Svećeničkog vijeća Redovita sjednica Svećeničkog vijeća Šibenske biskupije održana je u četvrtak, 16. studenog, u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Šibeniku. Sjednicom je predsjedao šibenski biskup Tomislav Rogić. Na dnevnom redu bile su teme vezane uz redoviti pastoral i život Šibenske biskupije. Svećeničko vijeće Šibenske biskupije zbor je svećenika koji kao senat dijecezanskog biskupa predstavlja prezbiterij Biskupije te u skladu s crkvenim pravom svojim savjetima pomaže Biskupu u upravi biskupije i u promicanju pastoralnog dobra Božjega naroda. Vijeće ima savjetodavni glas, a čine ga izabrani članovi, članovi po pravu zbog službe koju obavljaju kao i članovi koje biskup slobodno imenuje.

Mediji tema rekolekcije Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 22. studenog, u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku, na temu „Mediji i Crkva“. Pročelnik Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta vlč. prof. dr. Jerko Valković govorio je o susretu u različitosti. Prije samog izlaganja imao je i meditaciju koja je održana u sklopu molitve Srednjeg časa. Uvodeći u temu rekolekcije vlč. Valković naglasio je kako mediji ne donose stvarnost nego sliku stvarnosti. Upravo u tome velika je moć manipulacije u medijima. Novinari, urednici, snimatelji mogu selektirati i prikazati samo jedan aspekt stvarnosti, onaj koji oni žele.

Crkva sama ne stvara sliku o sebi već je stvaraju oni koji stoje iza medija. Kad govore o Crkvi prvi je kriterij medijima uobičajena medijska logika da i „loša vijest je dobra vijest“. Prikazivanje Crkve i općenito vjerske tematike isto tako podliježe kriterijima jer Crkva nije izdvojeni dio društva koji bi stajao nasuprot ili pored javnosti. Medije će u životu Crkve zanimati najviše ono što je konfliktno, pogotovo ako je prisutno unutar crkvene hijerarhije. Pozornost će privlačiti i različiti sukobi ili barem nesuglasice u odnosima pojedinac – hijerarhija ili između vjerskih institucija, zatim delikti, skandali i sl. Velik je interes medija za sve što je povezano s okultnim ili ne spada u kategoriju ‘redovitog’ događanja. Stoga i ne čudi da će ‘nadnaravne’ pojave, ozdravljenja i općenito teme koje iskaču izvan uobičajenog zauzimati udarne termine, kazao je prof. Valković. Medije ne zanima svakodnevno življenje vjere i argumentirana

rasprava o vjerskim temama. Isto tako, u medijskim izvješćima i općenito govoru o vjerskim temama mogu se uočiti ideološki utjecaji odnosno predrasude prema svemu onome što je vjersko a sve se to danas odvija u kontekstu širenja relativizma”, rekao je prof. Valković. Naglasio je kako Crkva u Hrvatskoj mora razvijati odnose s javnošću i prilagođavati se novim okolnostima, a svećenici trebaju biti otvoreniji i koristiti se modernom tehnologijom za komunikaciju. Istaknuo je nužnost djelovanja na župnoj razini. Pomoću naprimjer župnih listića i emisija na lokalnim radijskim postajama, može se jako dobro doprijeti do vjernika i promijeniti lice Crkve. Vlč. Valković je zaključio kako Crkva ima jednu veliku prednost pred medijima, a to je da ona svakodnevno i direktno, u zajedničkim susretima, preko svojih biskupa i svećenika komunicira s javnosti i vjernicima.


30 iz života biskupije

Šibenske sestre franjevke posjetile Gospićko - senjsku biskupiju

U petak, 17. studenoga 2017., navršilo se 338 godina otkako je službenica Božja majka Klara Žižić u crkvi sv. Lovre obukla redovničko odijelo i položila redovničke zavjete ustanovivši Družbu sestara franjevki od Bezgrješne. Dan poslije, 18. studenoga, njezine su sestre obukle slojevitu odjeću i uputile se u snijegom prošaranu Liku obilježiti taj važni datum i proslaviti Dan Družbe. Prvo odredište bilo je Svetište hrvatskih mučenika na Udbini. Sestre su u razgovoru ugodnom sa župnikom Josipom Šimatovićem upoznale povijesnu, društvenu i vjersku stvarnost Udbine. S. Zdravka Gverić, vrhovna poglavarica, zahvalila je župniku na gostoprimstvu i raspoloživosti da "u ozračju molitve, razmišljanja, zahvalnosti i zajedničkog druženja na nov način otkriju i dožive poruku Udbine". Po imenu se prisjetila svih sestara Družbe koje potječu s prostora ove biskupije. Vrhunac dana bila je pobožnost križnog puta i euharistijsko slavlje. Župnik Šimatović izrazio je radost što se ovaj susret događa upravo na Dan sjećanja na žrtve Vukovara, na "ovoj svetoj zemlji više puta preoranoj tenkovima, nego plugovima; natopljenoj više krvlju, nego kišom". Svoju homiliju izrekao je kao zahvalnost za slobodu – slobodu djece

Božje i slobodu Domovine. Naglasio je kako je ta sloboda nastala "iz krika majki: iz krika Majke Marije, krika majki Krbavskog polja, krika majki Vukovara i Škabrnje, krika majki drinskih mučenica i Miroslava Bulešića, krika tolikih majki nepoznatih žrtava tijekom cijele hrvatske povijesti". Izrazio je svoju vjeru da se svi ti krikovi pred Isusom spajaju u jedan i da po njemu Isus izlijeva milosti na nas. Zaželio je da iste milosti izlije i na sestre kako bi "pod ovim habitom rasle u svetosti i sjale svijetu onako kako je to činila i službenica Božja majka Klara". Ujedinjene s cijelom Hrvatskom u molitvi za žrtve Vukovara, sestre su položile vijenac i zapalile svijeće pred Križem svim hrvatskim mučenicima. Popodnevni dio dana bio je namijenjen posjetu gradu Gospiću i gospićko-senjskim biskupima, mons. Zdenku Križiću i mons. Mili Bogoviću. Božjom providnošću i pažnjom šibenskih biskupa, sestre su – kao iznenađenje dana – uz biskupe

domaćine u Gospiću dočekali i šibenski biskupi mons. Tomislav Rogić i mons. Ante Ivas. U pozdravnim govorima vrhovna poglavarica s. Zdravka i biskupi Križić i Bogović obnovili su sjećanja na međusobne veze Gospićko-senjske biskupije i Družbe šibenskih franjevki, osobito na djelovanje sestara u Gospićko-senjskoj biskupiji te zaželjeli da se povijest ponovi. Biskup Križić je zahvalio sestrama što su posjetile Svetište hrvatskih mučenika. "Mučenici su ti koji posvećuju zemlju. Oni neka mjesta čine svetima. Tamo gdje ima mučenika – tamo je Crkva živa. Kršćanstvo je usko vezano uz mučeništvo. Još od Betlehema i Isusovog rođenja. No, mučeništvo ne mora biti uvijek krvlju. Ono može biti i mučeništvo ljubavlju, ali je nešto bez čega ni kršćanstvo ni Crkva ni jedna redovnička zajednica ne mogu", rekao je i zaželio sestrama da ni u njihovoj Družbi ne uzmanjka tog mučeništva ljubavi.


iz života biskupije 31 U katedrali proslavljena Sv. Cecilija Crkveni pjevači župa Gradskog dekanata Šibenske biskupije prigodom blagdana zaštitnice glazbenika svete Cecilije, okupili su se u srijedu, 22. studenoga, u katedrali Svetog Jakova na zajedničkom misnom slavlju. Euharistiju je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas. Susret crkvenih pjevača organizirala je voditeljica zbora katedrale Svetog Jakova prof. Jelena Mikulandra. Ovakvi i slični događaji imaju za cilj bolje povezivanje crkvenih pjevača grada Šibenika. Susret je završio zajedničkom večerom i druženjem u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Pjesmom i životom pozvani smo učiniti nešto lijepo za Boga, te otkrivati dimenzije vjere koje beskonačno uljepšavaju i obogaćuju naš život. Uznose nas u više sfere duha, a time onda i naše Bogosluženje – liturgiju čine uzvišenijom i naše sudjelovanje potpunijim, poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić. Dao Bog da svaka naša pjesma u svetoj misi i svakom bogosluženju bude istinski dar srca koje pjeva Bogu, pjesma koja časti i slavi Spasitelja, vodi prema vječnosti i održava žar vjere kojim Bogu pristupamo, kazao je šibenski biskup.

Koncert Mješovitog katedralnog zbora “Don Veljku Jadronji u čast” Koncertom Mješovitog katedralnog zbora “Don Veljku Jadronji

u čast - povodom desete obljetnice smrti” u katedrali svetog Jakova u subotu 2. prosinca otvorena je manifestacija “Otvorite vrata Božiću 2017”. Pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra, uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića – Caparina izvedena su poznata djela klasične sakralne glazbe. Među brojnom publikom na koncertu su bili i biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas. Koncert je započeo gregorijanskim himnom „Veni, Creator Spiritus“. Među izvedenim djelima za izdvojiti je „Gloria“ Antonia Vivaldia; „Laudate Dominum“ Wolfganga Amadeusa Mozarta; te „Panis Angelicus“ Cesara Francka. Na koncertu nastupila je solistica, sopranistica Andrea Paić. Koncert je započeo prigodnim obraćanjem voditeljice Mješovitog katedralnog zbora prof. Jelene Mikuladre. Iznijela je kratki prikaz života don Veljka Jadronje. Naglasila je kako je don Veljko zbog jednostavosti osvajao simpatije sviju koji su ga susretali. Rođen je 22.3. 1920. u Šibeniku u staroj šibenskoj obitelji. Nakon klasične gimnazije, u periodu 1938-1943 studira u Ljubljani teologiju. Veze don Veljka sa Ljubljanom trajat će nakon toga dugi niz godina, posebice u glazbenom opusu. Za svećenika je bio zaređen 1943. godine, istaknula je prof. Mikulandra. Odmah nakon preuzimanja kancelarije, preuzima i vođenje

zbora. Pokojnog akademika Lovru Županovića, koji je jedno vrijeme i dirigirao zborom, don Veljko je poznavao još od djetinjstva. Prijateljstvo ovih velikana bilo je trajno i nemjerljivo. Gotovo i nije bilo vjerničke kuće kojoj don Veljko nije nešto popravio od antena na trošnim krovovima na kojima se penjao u reverendi do kućanskih potrepština. Njegovo najveće tehničko i donatorsko djelo su zasigurno orgulje šibenske katedrale koje je sam financirao, izgradio i poklonio pokoljenjima koji dolaze. Vrijedi spomenuti i ostalo u katedrali što je ostalo iza don Veljka, od novih vratnica šibenske bazilike, novih električkih zvona, preko kompletne elektrifikacije i ozvučenja pa sve do onog komada late, koji je upravo marom don veljka, prekrio ranu šibenske kupole od četničkih granata da nam katedrala ne curi. Maru oko katedrale, valja pridodati i pomoć svim ostalim župama šibenske biskupije, kojima je uvijek bio na raspolaganju, kazala je prof. Jelena Mikulandra. Po završetku koncerta prigodno se obratio umirovljeni biskup Ante Ivas. Kroz osobna sjećanja pokazao je kakav je bio don Veljko. On je bio veliki čovjek duše i srca. Svećenicima je bio posebno blizak kazao je biskup Ivas. Sve je pozvo da zapjevaju don veljkovu najdražu pjesmu Himan svetom Jakovu.


32 iz života biskupije 70. obljetnica smrti biskupa Milete U četvrtak, 23. studenoga, na večernjoj svetoj misi u crkvi sv. Frane u Šibeniku koju je predslavio šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, obilježena je 70. obljetnica šibenskog biskupa fra Jeronima Milete (17. travanj 1871. – 23. studeni 1947.) Nakon svete mise biskup Rogić zajedno s koncelebrantima zaputio se na sam grob blagopokojnog biskupa fra Jeronima i izmolio molitve odrješenja za pokojnika. U homilji donio je prikaz života biskupa Jeronima Milete. Znakovite su sve njegove korizmene poslanice upućene svećenstvu i puku pod imenom Pastirski list. Onaj od 1924. upućen je svećenstvu. Tu među ostalim piše: „Puk uopće gleda više svećenikovo djelo i njegov život, nego što sluša njegove riječi. Ako se svećenikove riječi slažu s njegovim životom, riječ svećenikova čini čudesa.“ i obrnuto „puk često sudi, iako nepravedno, i druge svećenike

po onom, čiji život ne odgovara svetom svećeničkom pozivu.“ - U svom pastirskom pismu u korizmi 1938. govori o potrebi duhovne obnove u osnovnoj čeliji Mističnog tijela Kristova, a to je župa. Naglašava u uputi potrebu euharistijske pobožnosti i osnivanja Bratovštine Presvetog Sakramenta i osnivanja u svakoj župi društva „Katoličke akcije“. U vrijeme Drugog svjetskog rata značajno je bilo spašavanje 189

talaca koji su bili određeni za strijeljanje nakon što su partizani srušili 66 telegrafskih stupova u svibnju 1943. Biskup fra Jeronim Mileta pisao je državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Maglione-u, ministru kraljevske kuće u Rimu, Duce-u Benitu Musoliniju i Guverneru u Zadru. Pisma datiraju od 20. do 25. svibnja 1943. I doista je postigao da ti nedužni ljudi nisu bili strijeljani.

Dana Kulturne Baštine Hrvata iz BiH-a Šibensko-kninske županije U organizaciji Zajednice Hrvata Bosne i Hercegovine Šibensko-kninske županije u Vodicama i Srimi održani su 25. i 26. studenog jubilarni 10. Dani Kulturne Baštine Hrvata iz BiH-a Šibensko-kninske županije. Prigodni program održan je u subotu u hotelu Olympia u Vodicama. U nedjelju 26. studenog u župnoj crkvi Blaženog Alojzija Stepinca u Srimi slavljena je euharistija koju je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je župnik Srime don Anto Pavlović i župnik iz Pečina iz BiH don Donald Marković. Na slavlju su sudjelovali i članovi KUD-a Stari Hrast iz

Novog Travnika. U homiliji biskup Tomislav Rogić citirao je proglas Zajednice u koji govori kako je“ Zajednica Hrvata Bosne i Hercegovine Šibensko-kninske županije osnovana sa ciljem unapređenja kulturnih, obrazovnih, ekonomsko- socijalnih i drugih životnih interesa članova, a sve sa ciljem unapređenja društva, povezivanjem našeg zajedništva, kao i očuvanje vrijednosti na kojima je naš narod opstao“. Ovdje najviše zvone dvije riječi zajedništvo i vrijednosti. Tu je i kulturna baština i tradicija. Tradicija i vrijednosti slika su onoga za što se živi: obitelj, bra-

toljublje, Domovina, zajedništvo sunarodnjaka. Sve se to pretače u vjeru u trojedinog Boga. Sve ćemo dobiti ako vjeru sačuvamo, sve ćemo izgubiti ako vjeru izgubimo i zanemarimo i od boga se udaljimo, poručio je biskup Tomislav Rogić.


iz života biskupije 33 U Vukšiću proslavljena sv. Kata IZVOR: franjevci-split.hr Euharistijskim slavljem, 25. studenog 2017. godine u Vukšiću, koji pripada župi sv. Mihovila Lišane, uz sudjelovanje vjernika iz župe i okolnih mjesta, proslavljen je blagdan svete Kate, koja je nebeska zaštitnica Vukšića. Misno slavlje predvodio je fra Jakov Begonja, gvardijan Gospe od zdravlja u Splitu, a u koncelebraciji je bio župnik fra Luka Banić. „Draga braćo i sestre, trebate biti čvrsto ukorijenjeni u Crkvi Kristovoj i ne dopustite da vas išta odijeli od Isusa Krista, budite svjesni da nad vama uvijek bdije majka Marija. Tada ćete biti sigurni za svoju budućnost, svoj ispravan stav prema životu. Razumljivo, tu nam najviše treba pomoć naših roditelja, zato, roditelji, molite Boga, da vam dade duh mudrosti, duh jakosti. Molite da odgajate svoju djecu kako bi bili postojani na putu koji vodi u vječni život, putu Krista, putu evanđelja i putu

nauka svete matere Crkve. Ovo bi bile poruke današnje svetice i mučenice sv. Kate, ovdje nama u selu Vukšiću i cijelom hrvatskom narodu“, rekao je na kraju fra Jakov Begonja. Poseban pečat dao je crkveni mješoviti zbor iz Vukšića koji je svojim čuvenim tradicionalnim pučkim pjevanjem "Vukšićke mise" oduševio fra Jakova Begonju, nazočne svećenike i vjernike. Na završetku slavlja u crkvi župnik fra Luka Banić zahvalio je fra Jakovu Begonji, zboru i svim vjernicima koji su sudjelovali u proslavi nebeske zaštitnice Vukšića - sv. Kate U Vukšiću se nalazila kapela sv. Kate, spomenik kulture, izgra-

đena početkom 18. stoljeća. U Domovinskom ratu srpski pobunjenici su je do temelja minirali i odnijeli oba zvona. Kapela nije obnovljena niti do dana današnjega. Nova crkva sv. Kate, izgrađena je 1987. u blizini stare crkve sv. Kate koja je postala premalena. I ona je do temelja srušena u Domovinskom ratu. Od stare crkve ostao je zvonik u obliku preslice kao trajni spomen velikog zločina. Na njezinim temeljima podignuta je nova crkva sa zvonikom 2005. godine. Poslije završetka mise cijeli vjernički puk ispred crkve iz duše je zapjevao vukšićku himnu "Sveta Kate visoka zvonika, Vukšiću si i ponos i dika".

Uvođenje u ministrantsku službu na Šubićevcu IZVOR: subicevac.hr Na svetkovinu Krista Kralja, 26. studenoga 2017., na dan kad su u Splitu zaređena desetorica đakona, u župi Sv. Ante u Šibeniku na Šubićevcu proslavljeno je svečano uvođenje osam dječaka i jedne djevojčica u službu poslužitelja oltara. Nakon ulazne procesije i čitanja njihovih imena novi ministranti su, držeći nove ministrantske haljine, svečano potvrdili svoju spremnost za služenje kod Kristovog oltara. Župnik je blagoslovio haljine i dok se crkvom širio glas naših tića – dječjeg zbora „Ljiljani“ ministranti su

obukli svoje haljine. Sve haljine izradile su vrijedne ruke naše župljanke Ane Ljubice koja je svoj, Bogom dan, talent stavila u službu svoje župne zajednice. U svojoj homiliji župnik fra

Mario Radman upozorio je da ne smijemo zaboraviti da pored Kristovog Kraljevstva postoji i još jedno kraljevstvo – ono Sotonino koje nas poziva da mu se pridružimo. Zlo se predstavlja


34 iz života biskupije kao pravo rješenje naših problema, kao sredstvo za uspješno postizanje ciljeva. Sotonino kraljevstvo zarobljava i uništava. Cilj mu je uništiti sve ono plemenito i božansko u čovjeku. Izabrati Isusa Krista za svoga Kralja znači pokazati da smo Kristovi podanici, da Krista slijedimo, da Krist upravlja našim mislima, riječima i djelima i time omogućimo da Kristovo kraljevstvo zasja u svoj svojoj ljepoti. Neka nas njegova ljepota očara, oduševi, osvoji da ovaj svijet po nama postane ljepše mjesto,

sretnije za čovjeka, pravednije za obespravljene, radosnije za tužne i darežljivije za one koji su u oskudici. Neka Kristova kraljevska vlast obuhvati naša srca, a njegova ljubav, preko nas, dotakne srca naših bližnjih. Nakon homilije ministranti su, praćeni budnim okom njihovog voditelja, dugogodišnjeg ministranta Ante Alduka, svečano prinoseći na oltar prinosne darove –misal, kalež, korporal, patenu, palu, kadionik, lađicu… - čitavoj zajednici predstavili liturgijske predmete koje koriste

u svojoj ministrantskoj službi. Svojim svečanim ali i ozbiljnim ponašanjem pokazali su da su svjesni preuzete odgovornosti i da su dostojni službe u koju su primljeni. Prije blagoslova župnik je potaknuo vjernike na molitvu za sve ministrante ali i za duhovna zvanja jer se često upravo i prva razmišljanja o svećeničkom i redovničkom pozivu rađaju ministirajući. Čestitke i prigodne darove ministranti su primili po završetku svete mise na domjenku koji je upriličen.

Sveti Nikola proslavljen u Tribunju Blagdan svetog Nikole biskupa u Šibenskoj biskupiji svečano je proslavljen na više mjesta. Šibenski biskup Tomislav Rogić misno slavlje predvodio je u Tribunju u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije . Misnom slavlju prethodila je procesija sa kipom svetog Nikole ulicama Tribunja. Na tribunjskom mostu blagoslovio je more, ribare i brodove. Na slavlju u Tribunju sudjelovao je i umirovljeni biskup Ante Ivas. U homiliji biskup Tomislav Rogić naglasio je kako je sveti Nikola imao krepost ljubavi, dobrote i darivanja koju je dobio od Isus Krista. Odgovor: Kod Učitelja i uzora ljubavi, svake dobrote i darivanja, kod Isusa Krista! Naglasio je kako zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži. Ljubav mora biti razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u riječi, nego u čitavom našem životu i djelovanju. Šibenski biskup naglasio je kako

kršćani ne smiju nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, dapače ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima

i zlima i da kiša pada pravednima i grješnima. Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!


iz života biskupije 35 Sestre Franjevke od Bezgrješne proslavile Bezgrješno začeće BDM Sestre Franjevke od Bezgrješne svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije proslavile su u petak 8. prosinca svečanim misnim slavljem u Kući matici u Šibeniku. Euharistiju u koncelebraciji sa fra Matom Topićem, don Rokom Glasnovićem i umirovljenim biskupom Antom Ivasom predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Mogli bi stotinama riječi tumačiti Marijinu Bezgrešnost, neokaljanost grijehom, ali će uvijek razlog biti – jer se nije usprotivila Bogu. Uvijek je prihvatila Božju volju, a nerazumijevanje – koje je samo na početku, kad je anđeo navijesti da će roditi Sina Božjega, to nerazumijevanje moralo je trajati sve do Uskrsnuća, poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić. Možda je upravo blagdan Bezgrešne taj dan u godini kad bi valjalo učvršćivati svoje zvanje i predanje u ruke Božje. Odbaciti grijeh – ono protivljenje Bogu, jer nam nešto nije pravo, jer bi voljeli drugačije, jer se pitamo zar baš tako mora biti, poručio je biskup sestrama franjevkama. Biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas nakon misnog slavlja posjetili su Dječji vrtić „Brat sunce“ koji se nalazi u sklopu Kuće matice u Šibeniku. Susreli su se sa djecom i osobljem vrtića, a sestre su biskupa Rogića upoznale sa radom vrtića.


36 aktualno

MONS. ŽELIMIR PULJIĆ predsjednik HBK:

ŠOKANTNA ravnodušnost haških

P

redsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u razgovoru za Hrvatski katolički radio u petak, 1. prosinca, komentirao je hašku presudu šestorici Hrvata iz BiH i čin generala Slobodana Praljka. U razgovoru se osvrnuo na degradirajući položaj hrvatskog naroda u BiH i politički kontekst koji je doveo i do izrečene presude hrvatskoj šestorci. “Haška presuda šestorici Hrvata iz BiH ne uzima u obzir povijesne činjenice. Nema nikakvih povijesnih podataka ni razloga da je postojao udruženi zločinački pothvat. Ta presuda nije pravedna i ne doprinosi pomirenju! Neka ta osuda hrvatske političare učini svjesnima da Hrvate u BiH ne smiju prepustiti sebi samima nego im moraju pomoći da tamo budu i ostanu. U ovom stanju opće potresenosti zanima me kako pomoći narodu da se ne izgubi” potiče nadbiskup Puljić, dijeleći osobnu potresenost presudom s hrvatskim narodom u domovini i u BiH. Predsjednik HBK smatra da je HAZU u svom očitovanju glede

haške presude dobro verbalizirao duh naroda: “da je osuda nepravedna, nije utemeljena na povijesnim činjenicama, neće doprinijeti pomirenju, a radi čega je taj sud ustanovljen i u tome bi na neki način trebao pomoći ljudima. Ono što je i predsjednica RH rekla, sada nam se okrenuti budućnosti i truditi se da živimo u miru jedni s drugima, jer mi smo susjedi. Mi moramo dobro živjeti jedni s drugima, surađivati. Ali ne možemo na neistinama i na lažima pisati svoju povijest i graditi svoju budućnost” poručuje nadbiskup Puljić. Predsjednik HBK smatra da je glede statusa HR Herceg – Bosne jako važno naglasiti sljedeće: “Herceg –Bosna je utemeljena na Ustavu Socijalističke Republike BiH. Ona je formirana temeljem prava, Ustava SR BiH, koji je omogućavao samoorganizaciju. Sasvim zakonito. I Herceg – Bosna je utemeljena kao zakonita tvorevina udruženih Hrvata, koji su branili svoja ognjišta, svoja mjesta i naselja. Najprije s muslimanima zajedno. Muslimani nisu bili organizirani. Njih su Srbi poklali, pobili, bili su izgubljeni. Hrvati su se organizirali. Kad imamo to u vidu,

onda ne može biti zločinačkog pothvata, kako u presudi tvrde. Hrvati su se organizirali i u toj organizaciji, nakon završetka rata, funkcionirali su još uvijek kao zajednica”, ističe mons. Puljić. Kaže da je “međunarodna zajednica obustavila rat, ali su rješenjem podjele BiH na Federaciju BiH i Republiku Srpsku učinili strašnu nepravdu Hrvatima. Hrvati su iz Republike Srpske protjerani, a u Federaciji nemaju prava. Ovo je sad prigoda da se Hrvatima pomogne. I tu hrvatska država može i mora pomoći, jer je preuzela obvezu Dejtonskim sporazumom pomoći Hrvatima da budu i ostanu konstitutivnim narodom i da ostanu u BiH. Ovo je sad poruka da se ne sele, da ne odlaze, jer kad odeš, više nemaš konstitutivnost. Ti moraš biti na mjestu, boriti se za svoja prava, biti prisutan, pogotovo kad se zna da su Hrvati kroz povijest bili važan element za BiH” ističe zadarski nadbiskup.


aktualno 37

sudaca, nisu imali nimalo ljudskosti Herceg Bosna je spasila na tisuće života “Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni BiH. Mislim da toga pogotovo trebaju biti svjesni Muslimani, jer Herceg – Bosna je spasila tisuće i tisuće Muslimana i Hrvatska je u tome jako sudjelovala. Da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni BiH, koju je Hrvatska među prvima priznala. Želimo BiH neovisnu državu, i mi je među prvima priznajemo. Jer tamo su naša braća Hrvati koji su zaslužni da je ona spašena kao država. Da nije bilo Herceg – Bosne, ne znam kako bi se Hrvatska oslobodila i došla do neovisnosti koju je postigla. To je umreženo. I zato Hrvatska ima zaista veliku odgovornost, ali i veliku radost, zajedno slaviti dvije države, kojima su Hrvati najviše doprinijeli. To je čast i ponos jer nisu nikoga uništavali, nego su branili nešto što povijesno pripada: Hrvatskoj njezina sloboda, BiH njena sloboda i neovisnost, s bitnim stvarima da su narodi BiH konstitutivni. Jednako tako Hrvati, kojih nema ni 15 %, sa Srbima kojih je preko 30 % ili s Muslimanima kojih je preko 50 %. Svi su jednako ravnopravni. Ali, ako bismo govorili o ravnopravnosti borbe za tu nezavisnost BiH, nisu svi ravnopravni. Tu su Hrvati malo ravnopravniji. Jer su dali svoj najveći ulog, zauzimajući se, opirući se agresiji i boreći se za nezavisnost BiH” naglašava predsjednik HBK. Nadbiskup upozorava: “Hrvati u BiH su obespravljeni. Nemaju pravo birati svoga predstavnika. Preko međunarodnog predstavnika nametnut im je zakon

po kojem nemaju više samoupravu koju su imali. Dogodilo se i da su Muslimani birali Hrvata da bude njihov predstavnik Hrvat. Vrlo, vrlo perfidno, vrlo loše. Sve je išlo protiv Hrvata. Htjelo se obespraviti Hrvate. I učinili su to. Sad treba zaista pomoći Hrvatima da se izbore, da imaju prava što im je zagarantirano i Ustavom i Dejtonskim sporazumom - da su oni konstitutivni narod BiH. I sva prava koja imaju Srbi i Muslimani, moraju imati i Hrvati. Hrvati toga nemaju, nažalost”. Mons. Puljić podsjeća da je Haški sud tri puta odbio Hrvatsku da bude prijatelj suda. “To pokazuje da je Haški sud, nažalost, utemeljen na političkim motivima, ustanovljen s određenim političkim ciljevima. Nije pravo sudište na kome se dokazuje, nego je haško sudište politički intonirano. Treba reći da su se ovdje, kako netko to slikovito kaže, pobila neka plemena između sebe i naše je da im pokažemo da su jednako krivi, da su svi jednako odgovorni. U haškom sudu tom su presudom šestorica Hrvata stavljeni na isti stup kao i Srbi, a ne uzima se u obzir da Hrvati nisu napali ni Srbiju ni BiH, nego su bili žrtva agresije. I branili su se”, ističe mons. Puljić. Presuda na Dan republikE je znakovita I nadbiskup se slaže s uvidom kako je presuda izrečena na Dan Republike bivše države. Znakovita poruka osude šestorke kao da je usmjerena tako da su Hrvati srušili Jugoslaviju koju je podržavao svijet. "Vi Hrva-

ti, koji ste u Hrvatskoj i u BiH svojom zauzetošću, obranom od agresije koja je bila učinjena u ime Jugoslavije (Srbi su vrlo dobro iskoristili da brane Jugoslaviju, zapravo da stvaraju Veliku Srbiju), vi ste krivi što ste se branili, što ste se digli. Što niste pustili da Jugoslavija živi. E zato ćete na stup srama". Nadbiskup podsjeća da Hrvatsku nisu htjeli kao državu ni kad se stvarala, morala se ostvariti vlastitim snagama. "Treba i sada ponovno vlastitim snagama, hrabrošću, mirnoćom i stabilnošću dokazati da to što se dogodilo u Haagu nije istina. Tko zna kakve su oni dobili dokaze i izjave. I naši neki su išli tamo i davali izjave. Kakve su te izjave, mi ne znamo. Ali ne isključujemo mogućnost da su oni na temelju i tih nekih izjava to proglasili" kaže mons. Puljić. Ističe da "oni koji zastupaju tezu o agresiji Hrvatske na BiH pokazuju da im nije stalo do hrvatske slobode i neovisnosti, radi čega su ljudi ginuli. Nema konteksta u kojem se to dogodilo. Hrvati nisu išli u BiH i Srbiju niti su koga napadali. Branili su svoj dom i ideale koji svakom pripadaju. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja narodnog identiteta i vjere. U tom kontekstu cijenimo branitelje koji su se stavili na raspolaganje za obranu domovine koja je bila ugrožena" kaže mons.Puljić. Tezu o zločinačkom pothvatu mogu podržavati samo neprijatelji Smatra da “hrvatski politički krugovi još nisu svjesni što su preuzeli. Predsjednik Franjo


38 aktualno Tuđman je toga bio svjestan. Tuđman se nijednom gestom, nijednim činom, nijednim aktom nije htio miješati, kako mu podvaljuju da je s Miloševićem dijelio BiH. Tu tezu mogu podržavati samo neprijatelji Hrvatske i našeg naroda. Tuđman nikad to nije htio. Nažalost, ima i naših političara koji su to podržavali. U ratu se razgovara sa svakim. Tražiš načina kako riješiti rat. Tuđmanu podvaljuju da je htio ostvariti Banovinu Hrvatsku. To je laž i izmišljotina! Ali je bio za to i ostao je vjeran tome da Hrvati u BiH imaju sva prava. I podržavao je i potpisao da će Hrvatska voditi brigu da se ta prava ostvare” kaže mons. Puljić. U razgovoru za HKR, mons. Puljić se osvrnuo i na generala Slobodana Praljka. “Sama činjenica geste generala Praljka je vrlo potresna. Strašno mi je žao što je to učinio. Iako cijenim i ono što su njegovi kolege izjavili: njegovu principijelnost, njegovu želju za ideale, za istinu dati svoj život. Onda i to ima neku svoju pozitivnu konotaciju, premda nikad ne odobravam taj čin i jako mi je žao da je to učinio. O generalu Praljku treba više govoriti, ističe nadbiskup. On je super inteligentan čovjek. On je bio pravi strateg, razumio se u sve to. On je svoju obranu sam pisao. U Dubrovniku sam dobivao neke knjige koje je napisao, želeći svima pokazati, ‘Evo, to je to. Tako je bilo’. I sve dokumentirano, vizualno. Nažalost, čitam da kad je to tiskao, valjda je tražio da ga se oslobodi od poreza jer je to stručna literatura. Odgovorili su da je to šund literatura. Sramota naša! On je cjelovito branio i nije uspio razumskim dokazima dovesti do kraja ono što je smatrao da je istina, činjenicama. Njegov zadnji čin zaista nikako

ne odobravam, jer ne može nitko sebi uzeti život. Ali treba uzeti u obzir okolnosti i reći da je to trenutak kad je čovjek razočaran. Vidio je jedino taj izlaz. Ne daj Bože da to nekome bude uzor, motiv ili povod i to treba tako shvatiti. Ne osuđivati, ali ne odobravati” kaže mons. Puljić. Praljak je vjerovao u zagrobni život Podsjeća da je Crkva nekad to vrlo strogo sudila, ne sprovodeći samoubojice: "Ali vidjelo se da to nije najbolji pastoralni put. Jer nikad ne znaš što je bilo u pozadini da je čovjek to učinio. Pa je Crkva rekla da se sprovod vodi i radi živih". Nadbiskup je komentirao i generalovu želju da ga se spali i da ne bude veliki pogrebni ispraćaj. "Ako bi se netko dao spaliti da se time protivi crkvenom nauku koji spaljivanje ne preporučuje, ali ne priječi se; ako netko kaže, 'Spalite me jer ja ne vjerujem u budući život', onda ne bi trebao biti svećenik ni crkveni sprovod. Ako je povezao spaljivanje svog tijela i da bude skroman sprovod sa svećenikom, to pokazuje da je čovjek ipak vjerovao u zagrobni život i mislim da mu ne bi trebalo uskratiti crkveni sprovod" kaže nadbiskup. Ističe da su okolnosti generalove situacije bile zaista dramatične i da "mi u normalnom životu često zaboravljamo nenormalne uvjete i ljude koji to proživljavaju". Nadbiskupa pogađa i "ravnodušna i hladna reakcija sudaca" u odnosu na takav čin. "Usfalila je elementarna ljudska solidarnost i suosjećanje. Ljudi koji nemaju osjećaja. Pred tobom je čovjek koji se truje, koji se ubija. Malo stati. Pokojniku dati poštovanje. Ništa. Kao da nije ljudsko biće. Ma i kad si sudac, ti si čovjek. I kad pred sobom imaš

čovjeka kojeg sudiš, ne smiješ zatomiti svoju ljudskost. Tamo je i to zakazalo" kaže zadarski nadbiskup. Potiče kako je sad bitno sklopiti ruke na molitvu: "To daje nebesku potporu i određenu sigurnost. Treba nam terapije, mirnoće, sabranosti. A molitva tomu pomaže". Hrvatima u Bosni i Hercegovini treba pomoć Mons. Puljić apelira da se pomogne Hrvatima u BiH: "Teško je osjetiti se zaboravljenim. Meni bi bilo strašno teško da nam to Hrvati u BiH predbace. Ne smijemo ih zaboraviti. Ne smijemo to dopustiti jer gledajući ulog koji je dala najprije Herceg – Bosna, a onda i Hrvati koji su se borili u Hrvatskoj, u Vukovaru, Dubrovniku i svim krajevima gdje je zemlja bila ugrožena - to je veliki ulog i ne smije se dopustiti da ih se zaboravi". Zaključno, predsjednik HBK poručuje: "U ovakvim trenucima je važno da se ne razjedinjujemo, da se ne raspršujemo, da nas osobni, stranački ili regionalni interesi ne obuzimaju toliko da nemamo smisla za opće dobro. Ovo je trenutak misliti ne samo na opće dobro Hrvatske, nego na opće dobro hrvatskog čovjeka, u BiH i inozemstvu. Meni je bilo teško slušati u inozemstvu kad bih došao, da mi kažu, 'Nas je Hrvatska skroz zaboravila. A kad smo skupljali pomoć, onda smo bili dobri. Sad kao da ne postojimo'. U tom kontekstu, naša diplomacija u inozemstvu mora jako staviti naglasak ne samo predstavljati Hrvatsku u toj zemlji, nego predstavljati Hrvatsku i pred narodom Hrvatima koji su u toj zemlji. Da naši ljudi osjete, 'Hrvatska nas nije zaboravila, Hrvatska s nama računa'" poručuje nadbiskup Želimir Puljić.


crkva i društvo 39

Neka papa Frane proglasi Stepinca svetim u Hrvatskoj! PIŠE: Ivan Ugrin Hrvatski premijer Andrej Plenković u subotu je s obitelji bio u posjetu Vatikanu, gdje ga je u audijenciju primio papa Frane. Premijer je u službenom razgovoru pozvao Papu da posjeti Hrvatsku, a bilo je riječi i o postupku kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca te jačanju odnosa Svete Stolice i Hrvatske. Plenković se susreo i s državnim tajnikom Svetoga Oca, kardinalom Pietrom Parolinom te je razgledao baziliku svetog Petra. “Posjet Svetom Ocu, papi Frani, zasigurno je za mene jedan od najvažnijih događaja uopće u životu, a poklapa se i s godinom dana rada Vlade”, rekao je Plenković novinarima ispred Banskih dvora nakon što je položio lovorov vijenac na spomen-ploču na Banskim dvorima u povodu 26. obljetnice raketnog napada JNA na zgradu Vlade. “Očekujem da od njega čujem poruke ohrabrenja, da ga, naravno, pozovem u Hrvatsku, da razgovaramo o okončanju postupka kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca i svim drugim pitanjima koja su važna i bitna za jačanje odnosa između Svete Stolice i Hrvatske”, poručio je premijer prije odlaska na put u Rim. Ne znam hoće li papa Frane prihvatiti Plenkovićev poziv. Kao i onaj koji mu je ranije uputila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. S njim se nika-

da ne zna. Mislim na Bergoglija. Međutim, činjenica je da je u ovom slučaju, odnosno odgađajući već dovršeni kanonski postupak za proglašenje svetim blaženoga Stepinca, argentinski Papa napravio popriličan presedan u ustaljenoj vatikanskoj praksi. Naime, kad se u Katoličkoj crkvi završi kauza za kanonizaciju nekog blaženika, a to se događa onda kad stručna liječnička komisija prihvati čudo koje se dogodilo po zagovoru blaženika kojemu su se molili vjernici u nevolji, onda ni sami Bog ne može biti protiv da se rečeni kandidat proglasi svetim i časti u sveopćoj Crkvi, a ne samo u mjesnoj crkvi odakle dolazi već beatificirani Božji ugodnik. Po svemu sudeći, odgovarajući na pismo koje mu je svojedobno bio uputio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, na temelju kojeg je papa Frane odgodio kanonizaciju tražeći osnivanje Mješovite komisije o Stepincu, poglavar Katoličke crkve tražio je načina kako bi se sastao s ruskim patrijarhom Kirilom. Taj se susret i dogodio na Kubi. U međuvremenu, navedena je Komisija završila s radom. SPC-ovci su nevoljko u zaključcima

priznali pravo Rimskoj crkvi da proglašava svoje svece. Taj isti Irinej se neki dan na ustoličenju novog dalmatinskog episkopa Nikodema u Šibeniku, ničim izazvan obrušio na hrvatske katolike i biskupe, najavljujući - između redaka u svome govoru - nekakve srpske osvete i to opet na ovim našim prostorima. Uostalom, i taj, na sva zvona od lijevih kolumnista hvaljeni Nikodem, koketira s četništvom i autonomaštvom. Bitno je da je jednom zgodom sudjelovao na festivalu ljevice Fališ u Krešimirovom gradu i eto ti lauda od Galla i njemu sličnih moralnih vertikala hrvatskog novinarstva. Sad je na potezu papa Frane. Kako bi Crkvi u Hrvata i vjernom hrvatskom katoličkom puku barem donekle ispravio nepravdu koju nam je nanio nepotrebnim odgađanjem Stepinčeve kanonizacije, ovim putem ga javno pozivam: Dođite u Hrvatsku i ovdje nam proglasite svetim Alojzija Stepinca. Uvjeren sam da i hrvatski episkopat, pa i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (kojem iskreno želim da što prije ozdravi), ne bi imao ništa protiv.


40 razgovor DON ROKO GLASNOVIĆ, župnik, tajnik, ekonom i ravnatelj KŠC

NEMA U CRKVI BIRANJA NEGO SPREMNOST NA ONO ŠTO JE POTREBNO RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov Teško je bilo doći do don Roka, nikako da nađe malo slobodnog vremena za ovaj Razgovor. Nije čudo kad znam da ga pritišću razne pastoralne službe: župnička, tajništvo u Ordinarijatu, biskupijski ekonomski računi i štošta drugo. Uvijek je negdje, za nevažne stvari kao što je ovaj Razgovor – nigdje. „Nemam vremena!“ Nekako ga ipak uhvatih, zadnji čas, zahvaljujući i njegovoj virozi. Hvala Vam, prezaposleni, don Roko. Rođeni ste u Šibeniku, vaši preci i roditelji su iz Janjeva, gdje je Vaš zavičaj? Kada me pitaju odakle sam, kažem da sam rođen u Šibeniku, a moji su rodom iz Janjeva. Moj zavičaj je Hrvatska, za nju i s njom se živjelo i u Janjevu i u Šibeniku. Na svakom prostoru postoje prednosti i nedostatci. Janjevo je najstarija hrvatska dijaspora gdje žive Hvati katolici još od 1303. godine. Suživjelo se sa Srbima, Albancima i drugima po Janjevu i susjednim selima i gradovima. Relativno daleko od domovine mora se priznati da nas je i vjernički i nacionalno sačuvala Katolička crkva. Misli, pogledi, čežnje, perspektive, putovanja uvijek su bili i jesu usmjereni prema Hrvatskoj.

Janjevo, nažalost, izumire, ali se Janjevci ne daju, što ih drži raseljene po cijeloj Hrvatskoj, gdje najviše? Budućnost Janjeva u Božjim je rukama kao i svih nas. Danas u Janjevu živi oko dvjesto trideset Hrvata katolika, a nekad, prije rata, i do četiri tisuće. Dok je s njima svećenik, oni dolje ostaju i opstaju. Najviše ih danas živi u Zagrebu i Kistanjama, a onda i po svim gradovima u Hrvatskoj. Iz Vaše obitelji dvojica ste svećenici, Vi i don Franjo. Rađa li se obitelj za duhovna zvanja? Zapravo, što je bilo presudno za Vaš izbor? Moja obitelj, otac i majka rodili su četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Brat i ja smo svećenici Šibenske biskupije. Sestre su se udale i imaju zajedno petero, odnosno bit će, ako Bog da,

sedmero djece. Da, u obitelji se rađa život, rađaju se djeca, a onda se rađaju i duhovna zvanja. Tu se najprije sije sjeme ljubavi prema Bogu i čovjeku. Imamo dva bliža rođaka svećenika, tetu i rodicu časne sestre. Kada sam se zaredio, bio sam trideset i osmi svećenik podrijetlom iz Janjeva. Djetinjstvo i mladost proveli ste u Šibeniku, iz kojeg desetljećima nije bilo svećeničkih zvanja. Je li gradski mentalitet bio kušnja za Vaš odlazak u sjemenište? Lijepo djetinjstvo i mladost proveo sam u Šibeniku. Vrijeme rata je bilo teško i nije bilo lijepo, ali se ružni trenutci uglavnom zaborave i potisnu. Živjelo se od Težačke ulice preko katedrale do Doca gdje smo se selili, a onda i igre na Gorici i tvrđavama do košarke i nogometa u Mimincu i drugdje. Škola Fausta Vrančića i Tehnička škola, kao i svi nastavnici i profesori, hvala im, ostali su mi u radosnim uspomenama. Baš smo ove godine proslavili dvadeset godina mature. I onda


razgovor 41 moj odlazak u bogosloviju. Brat je već bio u bogosloviji. Gradski mentalitet ima svoje izazove, ponude mnoge vrste, i dobre i loše. Iako sam redovito odlazio na sv. mise, ministrirao i u obitelji se molilo, nisam od malih nogu razmišljao o tome da postanem svećenik, poziv tada nisam čuo, osjećao. Upoznao sam mnoge osobe, svećenike, biskupe, časne sestre, ukratko svjedoke vjere koji su radosno i autentično naviještali evanđelje. Odlazio sam na različite susrete starijih ministranata i mladih i tako, malo-pomalo, riječ po riječ pozivnica je složena. Pa dosta je da je jedan iz obitelji svećenik, razmišljao sam. A tko si ti da Boga ograničavaš, pitao sam se istovremeno. Kod biskupa Srećka ih je petero u duhovnom pozivu. I tako sam nakon dvojice šibenskih svećenika (don Veljko Josip Jadronja 1943. godine zaređen je za svećenika, don Ante Lovrić Caparin 1960. u katedrali je slavio mladu misu) slavio svoju mladu misu u katedrali u Šibeniku 2005. godine. Kakvo jer Vaše iskustvo o odgoju, disciplini i obrazovanju u sjemeništu; treba li sjemenište, malo i veliko, neke promjene? Vi ste često u kontaktu s našim sjemeništarcima, s bogoslovima, razlikuje li se njihovo sjemenište od Vašeg? Moje iskustvo u velikom sjemeništu - bogosloviji je pozitivno i bogato. U malom sjemeništu nisam bio pa ne mogu o tome govoriti. Promjene se događaju na svakom području. Odgoj je osjetljiva tema i važno je naći mjeru u svemu pa i u disciplini. Postoje pravila koja su zadana i svima poznata i treba ih se držati, to je vrijednosni okvir

i zrelo ponašanje. A onda su tu i pojedinci sa svojim sposobnostima koje treba razvijati. Mi smo imali dva zajednička računala, a danas je mladima internetom sve dostupno, puno dobrog i lošeg tu može biti. Potrebno je razviti kritičko mišljenje. Najvažnije je pomoći mladom čovjeku da otkrije i potvrdi autentičnost poziva, da ga sačuva i razvije, kao i vjeru koja traži njegu i primjere da se mlade prati i bude s njima. Šibenska biskupija od 19. stoljeća nije imala dovoljno domicilnih svećenika, u zadnje vrijeme poplava je svećenika sa strane, iz drugih biskupija. Možemo li se nadati zvanjima iz naše biskupije? Nada nikad ne umire. Redovito svećenička zvanja se rađaju u biskupiji. Iz naše biskupije ima dosta zvanja u različitim muškim i ženskim redovničkim zajednicama. Bogu hvala što se često pobrine, pa nam je uz domicilne znalo doći kandidata i svećenika i iz drugih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Janjeva i drugdje. Sljedeće godine, ako Bog da, imat ćemo đakonsko ređenje

iz naše biskupije i trenutno imamo sedam svećeničkih kandidata. SVE SLUŽBE U CRKVI SU VAŽNE KAO ORGANI U TIJELU Vi ste bili malo u pastoralu, više ste bili posvećeni službi biskupskog tajnika: tajnik biskupu Ivasu, sada biskupu Rogiću, u isto vrijeme bili ste župnik u Jadrtovcu. Leži li Vam više na srcu župnička služba ili kancelarijskog činovnika? Što biste izabrali, kad biste birali? Sve službe u Crkvi važne su kao organi u tijelu. Dok sam studirao pastoralnu teologiju u Rimu, neki profesori su govorili da je pastoral cjelokupno djelovanje Crkve, a to je zaista široko područje. Nema u Crkvi biranja, barem ga ne bi trebalo biti, nego spremnost na ono što je potrebno. Važno je i da se vidi tko najbolje odgovara za neku službu i da je može izvršiti. Bio sam u pastoralu u Njivicama, Docu, Jadrtovcu i sada na Kapriju i Žirju. Svrha svećenika je vršiti Božje djelo spasenja, preko sakramenata služiti ljudima, i to je najvažnije.


42 razgovor istospolni brakovi… Ima li Crkva odgovore na te opasne izazove?

Pred mjesec dana imenovani ste župnikom dvaju otočkih župa: Žirja i Kaprija, u svakome pogledu rubnih mjesta, ali i tamo su ljudi, makar malobrojni. Kakvi su Vaši prvi dojmovi? Naša biskupija ima pet otočkih župa: Prvić Luku, Šepurine, Zlarin, Kaprije i Žirje. Sve skupa manje od tisuću ljudi, a ljeti i preko deset tisuća. S jedne strane privlače otoci, more, brod, sunce, ljepota, a s druge postavlja se pitanje: izumiru li naši otoci, što učiniti? Brzo sam zavolio otoke i ljude na njima.. Vi ste povjerenik šibenske biskupije za pastoral obitelji, odgovorna služba, jer se na obitelji temelji društvena i Crkvena zajednica. Dotiče li i naše obitelji svjetska destrukcija braka, sakramenta ženidbe i obitelji? Sva svjetska zbivanja dotiču i nas. Obitelj je u transformaciji. Čini se da se od četiri najznačajnije društvene institucije, a to su: država, Crkva, škola i obitelj, najviše promijenila obitelj. Prema crkvenim dokumentima četiri su zadaće suvremene obitelji. Te zadaće se odnose na osobu, život, društvo i Crkvu.

Bračni tečajevi, Vi ste jedan od predavača, koliko pomažu mladim bračnim parovima da upoznaju veličinu braka, bračne ljubavi i sakramenta ženidbe? Ne obave li to parovi samo zato do obave „ i tu formalnost“? Pratite li ih poslije tečaja, barem statistički? Bračni tečajevi su samo dio priprave za brak. Naime, imamo dalju, bližu i neposrednu pripravu za brak. Sve je važno i moglo bi se učiniti i više na daljoj pripravi jer ovdje govorimo o bližoj pripravi koja traje pet večeri i puno toga je već određeno. Rad s mladima trebao bi pratiti suradnju s obiteljima, školom i Crkvom ako želimo postići neki učinak. Veliki utjecaj društvu nameću mediji, liberalno-građansko zakonodavstvo, politički interesi, otpori institucionalnom poimanju obitelji i dr. Pratimo ih statistički i poslije ženidbe, pozivamo na proslave obljetnica brakova i obiteljske susrete, ali nažalost odaziv je malen. Intenzivno radimo na ponovnom uspostavljanju Biskupijskog obiteljskog savjetovališta i nadam se da će uskoro zaživjeti. Sve je više rastavljenih, mnogi žive u vanbračnim zajednicama, rodna ideologija,

Puno je izazova i promjena koje su utjecale i utječu na obitelj. Crkva je u svijetu, za svijet u službi Kraljevstva Božjega. Odgovor Crkve je uvijek isti, a to je vjerno i ustrajno naviještanje evanđelja u novim prilikama; pratiti čovjeka i obitelj na njihovim putovima, jer čovjek i obitelj su put Crkve. Nedavno održane dvije biskupske sinode o obitelji pokazatelj su da se želi toj ustanovi posvetiti puno potrebne pažnje da bi se došlo do istine o obitelji. Mi u gradskom dekanatu uputili smo letak obiteljima pod naslovom „Obitelj izvor života i radosti“ koje je i geslo Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 15. i 16. rujna 2018. godine. NE MOŽE SE SVE UČINITI, ALI AKO JE DOBRA SURADNJA I ISKRENI I BRATSKI ODNOSI, MOŽE SE PUNO Nedavno ste imenovani za ekonoma šibenske biskupije, još i to. Župnik ste, tajnik, povjerenik za obitelj, „šef“ školskog centra „Mihovil“. Niste li preopterećeni, kako uspijevate na sve stići i kvalitetno sve te službe, njih četiri, zadovoljiti? Da, puno je potreba i dosta službi. Ima i umora i dobro je kad je to ‘sveti umor’ to znači da djelo dobro na kraju završi. Ne može se sve učiniti, ali ako je dobra suradnja i iskreni i bratski odnosi može se puno. Vrijeme se umnoži kad se napravi pravi raspored. Neke službe su povezane i kompatibilne, upućene jedna na drugu, a tu su i suradnici. Blaženi Alojzije Stepinac je govorio: “niti što tražim niti


razgovor 43 odbijam”. Potrebno je vrijeme prilagodbe i obilje Božje milosti da svaku našu radnju pretječe i prati. Kad bih ja odlučivao, imenovao bih Vas vjeroučiteljem šibenskih studenata. Vršili biste odgovornu službu vjeroučitelja među budućim nositeljima važnih društvenih, kulturnih, obrazovnih i privrednih poslova. Što kažete na to? Naš Šibenik kao grad koji ima Veleučilište, a i sveučilišne studije, ima velik broj studenta, preko tisuću. Služba studentskog kapelana imala bi što raditi i neposrednije bi ispunjavala svoju svrhu. U svakom slučaju, i bez posebno određenog studentskog kapelana svi studenti našega grada, ako žele, mogu pronaći mjesto i vrijeme za svoje duhovne potrebe preko postojećih pastoralnih programa na razini rada s mladima, te kroz sudjelovanje u različitim skupinama vjernika pri župama i crkvama našega grada. Dosta vremena provodite s biskupom, najprije Ivasom, sada s biskupom Rogićem. Pratite ih na putovanjima, vozite, zajedno blagujete, pod istim ste krovom. Znam da tajnik mora strogo čuvati tajne, možete li nam otkriti koliko se Vas pita kad su neka važna pitanja na dnevnom redu? Puno se razgovara sa svima i o svemu. Potrebe i želje su jedno, mogućnosti drugo. Mogu reći da slobodno kažem sve i da me se sasluša, a odluka je na biskupu koji ima najbolji uvid i odgovornost. Božić! Gdje ćete ga euharistijom proslaviti: u Kapriju ili u Katedrali?

Božić ću euharistijom proslaviti i u Kapriju i u Žirju i u Katedrali računajući Badnji dan koji je ove godine u nedjelju. Što Vama osobno znači Božić? Život,.radost, mir,.toplinu, potvrdu čovjekove veličine. Solidarnost i prisutnost, jer On je, kako mu i samo ime (Emanuel) kaže - S nama Bog.

Molim Vašu poruku i čestitku čitateljima Mihovila za Božić 2017. i novu godinu? Prihvatite Boga, prihvatite sebe, prihvatite druge i volite ih. Sretan vam i blagoslovljen Božić i nova 2018. godina. Čuvajte vjeru i zdravlje. Podižem ruku na blagoslov.


44 poznati svećenici Šibenske biskupije DON IVAN ŠARIĆ – PRIMOŠTENSKI ŽUPNIK

SVJEDOK VJERE I DOMOLJUBLJA, ŽRTVA ČETNIČKOG ZLOČINA PIŠE: mr. don Ante Skračić Rodio se u župi Hrvace, 27. lipnja 1915., treće dijete u obitelji Stipe i Ive, r. Lijić. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Studij filozofije i teologije diplomirao je u Šibeniku. Za svećenika je zaređen 3. srpnja 1938. Mladu misu slavio je 17. srpnja u Golubiću kraj Knina. Bio je izrazito glazbeno nadaren, što je usavršavao vježbanjem na glazbenim instrumentima u slobodno vrijeme. Godine 2004. objavljena je monografija o župi Hrvace. Za nas je važan podatak da je iz njegove rodne župe bilo 11 svećenika i 27 časnih sestara, po čemu se može zaključiti da je u doba njegovog školovanja bilo nazočno duhovno ozračje koje je pogodovalo i razvoju njegovog duhovnog usmjerenja. U rujnu 1938. imenovao ga je šibenski biskup Jeronim Mileta župnim pomoćnikom don Rafa-

elu Benamatiju, svetom svećeniku u Murteru. Murter je po broju vjernika bio velika župa u kojoj su župnik i kapelan imali mnogo pastoralnog posla. Glavni pastoralni zadatak bio je kapelanu don Ivanu rad s križarima čija je organizacija bila brojna, a osnovala se prije don Ivanova dolaska. U želji da se privuče mlade, pobrinuo se nabaviti tamburice što je doprinijelo uzletu mladih križara u murterskoj župi. Njihovi nastupi redali su se u župi i izvan nje. Uključivanje mladih u križare nasuprot aktivnom projugoslavenskom Sokolu doprinosilo je osvješćivanju vjerske i nacionalne svijesti na otoku Murteru. Osim rada s tamburašima don Ivan je vodio i crkveni zbor s kojim je nastupao svaka nedjelje na Velikoj misi svirajući na harmoniju. Boravak i pastoralno djelovanje don Ivana u Murteru bilo je kratkotrajno, već 11. prosinca 1939. biskup ga je premjestio u župu Primošten gdje će najprije služiti kao kapelan župniku don Grgi Rogliću, a poslije njegova izgona iz Primoštena 1943.

postat će župnikom prostrane primoštenske župe sv Jurja. Don Ivan Šarić došao je u Primošten za kapelana župniku don Grgi Rogiću pred Božić 1939., neposredno pred rat, što je dalo pečat njegovom svećeničkom životu, što će ga stajati i mučeničke smrti. O njemu i njegovom dolasku u Primošten zapisao je don Grgo Roglić: „Po rasulu Jugoslavije biskup Mileta mi je javio da mi šalje kao kapelana don Ivu Šarića. Moje veselje je bilo bez granica, jer sam ga poznavao kao čovjeka plemenita srca i profinjena duha, spremna na sve žrtve i nesposobna da baci na bilo koga krivi pogled. Utjelovljena dobrota i muzikalnost.“ Don Slavko Mikelin je 1986. napisao u Vjeri u kamenu: „Prilike su bile abnormalne: rat, okupacija, nesigurnost i oskudica. Zato i prigoda da se više zapaze slabosti, ali da i jače odskoče njegove vrline. Nije mi poznata nijedna negativnost o don Ivi, ali u sjećanju mi je cijeli niz uspomena u kojima se očitovao kao plemeniti čovjek i dobar svećenik. Od svih župnika i uopće


poznati svećenici Šibenske biskupije 45 svećenika koji su utjecali na moju duhovnu formaciju i razvoj moga svećeničkog poziva, don Ive je jedan od najznačajnijih.“ Don Ivan, najprije kapelan župniku don Grgi Rogliću a poslije njegovog bijega pred komunistima da ga ne ubiju, 1943., don Ivu je biskup Mileta imenovao primoštenskim župnikom na kojoj dužnosti ostaje do 2. lipnja 1944. kad su ga ubili četnici Splitske četničke čete. Okružni Narodni Sud u Šibeniku u vijeću pod predsjedanjem predsjednika Okružnog suda Šurića Frane, 12. IX. 1946. donio je presudu smrtne kazne za četnike Marina Franića, Mira Studu, Radoslava Rakića i Ridera, ubojice don Ive Šarića, koju donosim djelomično: „Kriv je što je u noći 1. VI. 1944. u lađi na moru između Primoštena i Zablaća u društvu sa dvojicom četnika te grupe iz Zablaća i to Stude Mirom i Rakićem Radoslavom, a pod komandom njemačkog podoficira Ridera, učestvovao kao pomagač u lišenju života don Ive Šarića župnika u Primoštenu, a kao neposredni izvršilac u pljački njegovog i crkvenog novca u iznosu od kuna: 249.000, lira 40.000, jednog zlatnog sata s lancem, jednog dolara u zlatu, nekih drugih predmeta i nešto rublja, i to na način da je sa imenovanom trojicom gornje noći otišao u Primošten, gdje je upao u kuću imenovanog župnika, pa ga iza kako su mu oduzeli spomenuti novac i stvari, sproveo sa ostalima u motor, i kojem su za vrijeme vožnje njega ubili, navodno jednim hitcem opaljenim od Mira Stude, te ga zatim bacili u more, dakle što je kao pomagač i učesnik sudjelovao u vršenju ratnog zločina ubojstva i izvršilac pljačke.“ Marin Franić se branio na sudu: „ … Istim motorom uputili smo se iz Primoštena u Zablaće tako

da je s motorom upravljao Rider a do njega je sjedio Franić dok su prema provi stajali Rakić i Stude, a pop između njih šćućuren, kad je u jednom trenutku odjeknuo hitac i Franić je odmah vidio kako je Rakić uhvatio popa i bacio ga u more. Franić nije baš vidio da je Miro Stude pucao ali on drži da je Stude to učinio zato što su mu hlače bile krvave i što Rakić ne bi bio u stanju da u istom momentu baci tijelo u more kad bi bio imao pištolj u ruci.“ Deset dana prije don Ivine pogibije, 22. V. 1944., isti su četnici Splitske četničke čete pod komandom popa Đujića mučili i ubili na otoku Dvanjkama dvojicu don Ivanovih kolega – don Antu Juričeva i don Ivu Jurčeva zajedno s 9 Primoštenaca. Zabrinut, potresen i tužan obavještava don Ivo pismom biskupa Miletu o tom ratnom zločinu: „Preuzvišeni, zastor koji je skrivao sudbinu naših dvaju svećenika don Antu Juričeva i don Ivana Jurčeva – pao je. Dok Vam ovo pišem suze mi dolaze na oči, jer Vam, možda prvi, moram javiti da ova dva divna svećenika ne žive više među nama. Oni su postali žrtve podmuklog napadaja najkrvoločnijih zvijeri – četnika. Dvije nove dragocjene žrtve povećale su broj naših mučenika za vjeru i domovinu. Znam da će se Vaše dobro očinsko srce zgrčiti od boli i da će Vaša ruka zadrhtati od užasa kad budete ovo čitali, ali sam uvjeren da ćete Vi i ovu žrtvu junački podnijeti, jer i ona sigurno stoji zabilježena u Božjem planu kao preduvjet za bolje i sretnije dane za našu katoličku vjeru i hrvatsku domovinu. (…) Onog dana kad su odavle otputovali oba su se ispovjedila.“ Jesu li se četnici Splitske četničke čete domogli Šarićevog

pisma biskupu Mileti u kojima ih on naziva „najkrvoločnijim zvijerima – četnicima“ ili su, kao i u slučaju Juričeva i Jurčeva, odlučili pobiti svećenike pošto su oni glavni nositelji katoličke i nacionalne svijesti? Žalosno je da su to naši ljudi, po krštenju katolici a po narodnosti Hrvati, mrzitelji svega što je hrvatsko i katoličko, rodom iz Kaštela i Solina, djeca ORJUNE. Biskup Mileta u pismu tadašnjem guverneru Dalmacije Bastianiniju piše nakon fašističkog masakra u Primoštenu: „Velika naša rana su četnici, uzeti kao pomagači Vaše vojne vlasti. Uistinu, četnici, često shizmatici, mrze nas katolike. Bogu hvala, četnici, možda zato jer su djelomično katolici, nisu kod nas počinili onakve užase kao u splitskoj dijecezi, gdje nisu poštedjeli ni svećenike, ni starce ni žene ni djecu, pa čak ni dojenčad.“ To pismo je napisao biskup Mileta 17. XI. 1942., dan poslije paljenja i ubijanja u Primoštenu, gdje su također četnici i Jugoslaveni navodili četnike u njihovom zločinu, ali najkrvoločnije zvijeri neće imati milosti ni prema šibenskoj biskupiji, ubivši u roku od 10 dana tri svećenika, 9 Primoštenaca i don Ivu Šarića, a da na spominjem zločine koje su počinili u Zazorima, Krapnju, Žiriju, Šibeniku i drugim mjestima u šibenskoj biskupiji, dvije godine poslije pisma Bastianiniju – 1944. To nisu samo shizmatici, kako reče biskup, već krvoločni zločinci, kako ih je doživio veliki i obljubljeni primoštenski župnik don Ivo Šarić. Prošlo je 40 godina a da ga se Primoštenci nisu sjetili, čak ni Misom zadušnicom na dan njegova ubojstva. Tek 1986., godinu dana nakon proslave jubilarne 150. obljetnice Gospe


46 poznati svećenici Šibenske biskupije od Loreta u Primoštenu, župnik Primošten Stanova don Stipe Perkov u najstarijoj primoštenskoj crkvi sv. Jurja u Prhovu organizirao je 1. VI. u 19 sati Spomen misu za pok. don Ivu Šarića. Misu je predvodio časna starina don Srećko Pavić, u koncelebraciji su sudjelovali don Vjekoslav Kurent, don Slavko Mikelina i don Stipe. O njegovom svećeničkom životu svjedočili su njegovi kolege don Vjekoslav Kurent i don Slavko Mikelin. Don Slavko je bio u župnoj kući s don Ivanovim bratom Petrom kad su ga četnici odveli iz župne kuće. Njegovo svjedočenje na sudu i svjedočanstvo Primoštenca Ante Nižića, pok. Roka, koji je iz svoga broda vidio sve što se događa, bili su presudni u presudi zločincima i ubojicama primoštenskog župnika don Ive Šarića. Uoči Spomen Mise tiskan je posebni broj Vjere u kamenu posvećen don Ivi Šariću a na zidu kraj oltara uz prezbiterij crkve istaknut je portret don Ive koji je naslikao zagrebački umjetnik Jozo Vila. Kasnije je netko taj portret maknuo i sklonio ga iza oltara. Veliki broj vjernika odazvao se na Spomen Misu, zahvalnih da ga se napokon netko sjetio. Tada je župnik Primošten Stanova odlučio da se u Prhovu svake godine obilježi godišnjica smrti pokojnog don Ive Spomen Misom na dan njegove mučeničke smrti, 1. lipnja. Povjesničar i arhivist Milivoj Blažević za „Vjeru u kamenu“ 2011. napisao je članak pod naslovom „Novi prilozi biografiji sluge Božjega don Ive Šrića“ o njegovim nesebičnim i požrtvovnim djelima za siromahe, djecu siročad, udovice, za obitelji čije su kuće u ratu, posebice 16. XI 1942. godine, bile spaljene i porušene, spominje na desetke od

200 zamolbi upućenih Općinskoj upravi Šibenik, koje je dodatno sve preporučivao vlastitim potpisom i župnim pečatom. Svoj članak prof. Milivoj Blažević zaključuje: „Cilj ovog osvrta nije da se ponavlja ono što je don Stipe u Vjeri u kamenu već dotakao i obrazložio kroz priložene spise i materijale, istrage koja se u Šibeniku vodila od kraja 1944. godine, sve u svezi stradavanja don Ive Šarića. Činjenica je da su don Ante Juričev i don Ivo Jurčev stradali 22. svibnja 1944. a svećenik don Ivo Šarić u noći s 1. na 2. lipnja iste godine. Iz prednjeg je uočljivo da je agitacija oko pomoći pučanstvu šireg primoštenskog prostora u žiži interesa don Ive Šarića. Samo je takva nesebična briga za taj siromašni puk i njegovo obraćanje za hitnu pomoć iz Šibenika mogla smetati neprijateljskim slugama, fašističko- četničkim snagama stacioniranim kod Zablaća. Oni su saznanjem činjenica angažiranog primoštenskog svećenika odlučili prekinuti odnos na relaciji Primošten – Šibenik sa ciljem odluke na zločin, ubojstvo trojice svećenika. Na braniku pučanstva ovog kraja don Ivo Šarić je ostao svjedokom vremena kao zaštitnik ugnjetavanih, nesretnih i siromašnih i njihovih ljudskih prava u činu nesebičnog zalaganja za potrebite i pomoć. Na taj je način i do današnjeg dana voljen i ljubljen od toga puka kojem je bio svijetli dušobrižnik i zaštitnik.“ Ključno pitanje ovog osvrta popraćenog novopronađenim spisima u vezi rada i djelovanja don Ive Šarića nalazi se u natuknici tzv. Promemorije, aktu Ustaške policije br. 7, gdje se na pitanje upućeno seljanima Primoštena u svezi pastoralnog rada don Ive u odgovoru pučanstva nalazi: „don Ivo Šarić

bio nam je sve, i da bi bili bolje učinili da su nas sve ubili bombama i uništili selo nego što su nam ga oteli.“ Uspostavom Hrvatske države, 9. svibnja 1991., Primoštenci se kako-tako odužuju don Ivi Šariću za sve što je učinio za njih polažući i sam svoj život, podigli su mu spomenik, trajni znak njegove nazočnosti u primoštenskoj župi. Čeka se odluka Šibenske biskupije da svoje svećenike mučenike podigne barem na stupanj slugu Božjih i tako ih postavi za primjer i uzor svećenicima i vjernicima. Zašto ne bi i oni, Šarić, Juričev, Jurčev, bili blaženici poput Miroslava Bulešića, svećenika mučenika iz Istre?! Radi se o identičnom mučeništvu i svjedočenju vjere u vremenu zločinačkog fašističko-komunističkog totalitarizma.


obljetnice 47 I OVE GODINE 27. XI. SPOMEN MISA ZA UBIJENE 1938. IDUĆA JE GODINA ( 2018.) 80. 0BLJETNICA UBOJSTVA PETORICE PRIMOŠTENACA, UBIJENIH OD ORJUNAŠKIH ŽANDARA (1938. – 2018.)

Hoće li ovog puta Općina dozvoliti spomen ploču ubijenim mučenicima? I ove godine, kao i svake od 2013., održana je Spomen-misa za ubijene 27. studenog 1938. godine, nakon HSS-ovog skupa u Primoštenu kad su jugoslavenski žandari u sprezi s nekolicinom primoštenskih Jugoslavena pucali na prosvjednike i na licu mjesta ubili dvojicu, druga dvojica preminula su isti dan u šibenskoj bolnici a peti je podlegao ranama poslije 6 mjeseci. Skup se održao na Rudini u nazočnosti 2000 Primoštenaca, govor je održao predsjednik šibenskog HSS-a, gosp. Dane Škarica. Bilo je to u presudnom trenutku, uoči izglasavanje Hrvatske Banovine, koja je izglasana 15 dana poslije, 11. prosinca 1938. Ubojstva su se dogodila na prostoru ispred Sv. Roka, koja se do danas nisu ničim obilježila. Isto se dogodilo u Senju i Sibinju gdje su im mještani tih gradova podigli dolična spomen-obilježja. S pravom, jer su

svoje živote ugradili u temelje neovisne i demokratske države Hrvatske. Godine 2013. lokalni i nacionalni HSS, zajedno s ogrankom MH Primošten, tražio je dozvolu od Općine da povodom 75. obljetnice postave spomen ploču s imenima ubijenih, što Općina nije dozvolila, bez ijednog suvislog obrazloženja. Kad organizatori nisu dobili općinsku dozvolu, a da bi se Obljetnica ipak obilježila, organizirali su Misu zadušnicu u crkvi sv. Roka na dan njihove pogibije, u 17 sati, koju su predvodili primoštenski svećenici. U toj Spomen-misi sudjelovala je rodbina i mnoštvo Primoštenaca, kako bi se zahvalili pokojnim mučenicima za njihovu žrtvu, kad su položili svoje živote na oltar Domovine. Javno tek nakon 75 godina! Kome su smetali, i mrtvi? Odrješenje je obavio župnik na mjestu zločina pred drvenim

križem, u čijoj su sredini bila napisana na papiru, u znaku srca, imena stradalih: Vice Bolanča, Ante Gaćina, Jere Petrina, Jere Radić i Josip Skorić. Osim imena na križu su bili veliki vijenac s hrvatskim grbom i hrvatska trobojnica, pokraj križa pet gorućih lampiona. Nakon obreda Odrješenja pred Križem održali su kratki govor s nekoliko prigodnih riječi predsjednik nacionalnog HSS-a, gosp. Branko Hrg i predsjednik lokalnog HSS-a, gosp. Ante Gracin. Primoštenska glazba odsvirala je himnu Lijepa naša, a glumac Jakov Bilić izrecitirao Matoševu pjesmu 1909. Potom su se ljudi razišli u tišini. Nekoliko ih je ostalo u molitvi pokraj gorućih lampiona. Sutra ujutro oko 6.30 sati, radnici „Bucavca“ po naređenju načelnika iščupali su križ iz zemlje natopljene mučeničkom krvlju, ubacili ga u tovarni prostor kamiona koji prevozi sme-


48 obljetnice će. Križ s mučenicima u smeću?! Tko je bio toliko bezbožan da je mogao baciti Kristov križ u smeće, najveću kršćansku svetinju? Pojavili su se krivi svjedoci iz „Bucavca“ ( A. V. i A. N.), da su ga oni izvadili i stavili, ništa manje nego - u kabinu na prvi sic. Spasitelj križa iz smeća je Josip Pažanin, koji ga je zadnji čas ugledao a onda izvadio i odnio kući, a poslije podne na sigurnije mjesto, u napuštenu školsku zgradu u Bilinima. Iskaz rečene dvojice, nagovorene da lažno svjedoče i na sudu, tj. da su ga makli i stavili u kabinu, opovrgnulo je i policijsko izviješće u kojem jasno piše da ga je iščupao i bacio u smeće Svetin Huljev, zvani Aćim, iz Široka. Načelnik je priznao da je on naredio da se Križ postavljen ad hoc odmah makne, jer on „ne trpi nelegalni objekt“ ( „Slobodna Dalmacija“, 29. XI. 2013.). Za njega je privremeno postavljeni drveni križ „nelegalni objekt koji nema što tražiti na Trgu don Ivana Šarića“. Tim obeščašćenjem Križa uvrijedio je sve primoštenske vjernike, don Ivu Šarića kojeg su ubili isti neprijatelji, primoštenske mučenike, a najviše Kristov Križ, na što se Crkva nije mogla oglušiti. Njezina je zadaća da propovijeda i brani najveći simbol kršćanske vjere. Don Stipe Perkov kao predstavnik Crkve, Primoštenac i povjerenik šibenske biskupije pri HBK-u za hrvatski martirologij održao je 11. XII. 2013. Misu satisfakcije u crkvi sv. Roka i vratio Križ na mjesto koje mu i pripada: crkva sv. Roka, počasno mjesto na kamenom zidu, kako i doliči Križu. Svjedoči pokoljenjima svoj pad u smeće ali i uzdignuće Misom satisfakcije u crkvenom hramu., što je simbolično

Njegovoj smrti i Njegovom uskrsnuću. Don Stipe je rekao na Misi satisfakcije da se dogodilo zlo u Primoštenu ovim zlim činom. A što se drugo dogodilo, kojom drugom riječju označiti? Međutim, tobože povrijeđeni načelnik tužio je don Stipu, svećenika, prvi put u povijesti ove župe da jedan Primoštenac tuži svećenika, još mještanina, da je rekao kako je Petrina zlo, što nije istina. Svi svjedoci koji su bili na Misi satisfakcije svjedočili su na sudu da don Stipe nije spomenuo nijedno ime na Misi, pa ni načelnikovo. Nije pomoglo. Sudska savjetnica Alenka Skubic osudila je don Stipu na novčanu kaznu, jer je navodno povrijedio tužitelja i nanio mu bol i štetu. Zamislite: on (Petrina) naredio baciti križ u smeće, a don Stipe, samo, kako je već svima bilo poznato, u Primoštenu i izvan njega, rekao, što su prije Mise satisfakcije objavile sve novine, kako je „Petrina bacio križ u smeće“, i on (don Stipe) proglašen krivim! Glavno je pitanje na sudu trebalo biti: je li križ bačen u

smeće i po čijem naređenju, što je očito i dokazano, sve je drugo samo posljedica, bez da se tužiteljevo ime spomenulo. A taj najvažniji argument sutkinja nije uzela u obzir. Zašto? Hoće li žalbeni postupak drugačije, pravednije presuditi, vidjet ćemo. Dogodine je 80. obljetnica ubojstva nevinih Primoštenaca (Bolanče, Gaćine, Petrine, Radića i Skorića), što bi rodbina i Primoštenci trebali dostojno obilježiti, puno sadržajnije nego 75 godišnjicu. Na vrijeme će se uputiti zahtjev Općini da dozvoli postavljanje spomen-ploče s imenima ubijenih na mjestu zločina. Nije pravedno niti pošteno da naši junaci i mučenici budu bez spomen-obilježja, što je civilizacijski znak, a tri puta su pogođeni: prvi put plotunom iz žandarskih pušaka 1938., drugi put u grobu 1944. kad je na njihove zemne ostatke pala saveznička bomba i raznijela im kosti na sve strane i treći put 2013. kad su s Križem njihova imena završila u smeću. Vrijeme je da uskrsnu. Zaslužili su.

Primoštenski HSS u Šibeniku 30-ih godina prošlog stoljeća


obljetnice 49

Slavlje 10. obljetnice posvete crkve na ŠubiĆevcu PIŠE: Mirjam Tomljanović Višegodišnja težnja vjernika Šubićevca i svih župnika župe sv. Ante Padovanskog za izgradnjom novog doma Božjeg ostvaren je prije deset godina, na dan 15. studenoga, posvetom oltara i blagoslovom crkve i samostana. U toj borbi za izgradnju nove crkve svoj veliki doprinos dao je i fra Mate Gverić koji je na dan posvete,15. studenog 2017., s ostalom braćom svećenicima koncelebrirao svečanoj sv. misi zahvalnici koju je predslavio gvardijan i župnik fra Mario Radman. Proslava obljetnice započela je procesijom i blagoslovom novog kipa Gospe Lurdske, suzaštitnice župe, koji je nabavljen nesebičnim prilozima župljana. U ime cijele župne zajednice fra Mario je uputio molitve našoj Nebeskoj Majci da i dalje bdije nad nama i potiče nas na ljubav prema Njenom Sinu kako bi postali istinski apostoli Kristove ljubavi. S pravom smo ponosni na našu crkvu, ali naše misli ne bismo trebali zaustaviti na crkvi kao građevini, naše misli bismo trebali usmjeriti na pripravljanje jednog drugog hrama – na pripravljanje našeg srca da postane dostojan hram Božji. Jer, navodi župnik u svojoj homiliji, Isus naučava da je prebivalište Božje na zemlji, da je njegov hram na zemlji ljudsko srce koje je prihvatilo njegovu riječ. Dakle, da je novi

Božji hram čovjek, čovjek koji pripada Božjoj obitelji – Crkvi kojoj od Uskrslog Krista uvijek – napose po Euharistiji – dolazi život. Veliki je dar pripadati toj Božjoj obitelji – Crkvi koja živi u konkretnoj župnoj zajednici. Veliki je dar imati i osjećati se članom župne zajednice, ali trebamo se iskreno propitivati: je li dovoljno i s koliko ljubavi doprinosimo izgradnji svoje župe; koliko svojih darova, vremena i drugoga darujem svojoj župi; činim li to nesebično kao doprinos zajedništvu bez očekivanja vlastite promocije, koristi; ili je većini među nama župa tek „uslužni servis“… Jesmo li kršćani samo onaj sat vremena tjedno dok smo u crkvi, a po izlazu iz crkve smo samo dio mase? Sva ova pitanja postavljena povodom obilježavanja desete obljetnice posvete naše crkve, nastavlja župnik u svojoj homiliji, pred nas stavljaju potrebu novih odluka i nastojanja, ustrajne molitve Gospodinu za umnažanju vjere u nama, otvaranja vodstvu Duha Svetoga da potiče u nama oduševljenje i žar početaka Crkve i ove župe. Svoju homiliju, pozivajući braću i sestre na veću vjernost Evanđelju kroz nadolazeće vrijeme došašća, fra Mario je završio

citatom iz knjige Zagrli život: Ako ti je stalo do Crkve, budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj, ona po kome će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek, žena obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj, ona koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, za zemlji, u Crkvi. Misno slavlje animirali su naši zborovi „Ljiljani“ i „Sv. Ante“ uz stručno vodstvo Nikoline Gović i Tine Banovac. Nakon misnog slavlja župnik je svima čestitao obljetnicu i zahvalio svojoj braći koja su okupljeni oko stola Gospodnjeg uzveličali ovo misno slavlje. Zahvalio je ministrantima, voditeljicama i članovima zborova i svima ovima koji svojim radom doprinose izgradnji i napredovanju ove župne zajednice te je sve pozvao na nastavak druženja za bratskim stolom uz okrjepu koju su pripremili članovi Frame i FSR-a i vrijedne domaćice naše župe.


50 u žarištu

ISTAMB ILI FENOMEN PIŠE: Branimir Zmijanović, dipl.iur.

Među najintrigantnije međunarodne dokumente recentne pravne i političke zbiljnosti svakako spada Konvencija Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, u javnosti kolokvijalno poznatoj kao tzv. Istambulska konvencija. Konvencija je potpisana 11. svibnja 2011. u Istambulu, radi čega se i naziva „Istambulskom“, a za cilj ima sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i “okončavanje nekažnjivosti počinitelja”. Do lipnja 2017. potpisalo ju je 45 država te Europska unija. Turska je kao prva država 12. ožujka 2012. ratificirala Konvenciju, a potom su je slijedile Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Danska, Finska, Francuska, Monako, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska te Švedska koje su to učinile od 2013. do 2017. godine. Sama Konvencija je

stupila na snagu 1. kolovoza 2014., a u ime Republike Hrvatske, istu je potpisao premijer Zoran Milanović 2012. no, do časa pisanja ovog članka , ista još uvijek nije ratificirana, a u javnosti su se polarizirali zastupnici Konvencije i njezini protivnici, odnosno, protivnici sporne rodne ideologije. Konvencija se ne može ratificirati selektivno u smislu separativnog prihaćanja dijela sadržaja tog dokumenta, a ukoliko bude ratificirana, svaka stranka potpisnica i članica Konvencije će morati izdvojiti značajna financijska sredstva u svrhu primjene svih odredaba Konvencije. Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković je 25. studenog 2016. izjavio da će “Vlada Republike Hrvatske, odnosno ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić, što skorije pokrenuti postupak ratifikacije Konvencije u Hrvatskom saboru”, te smo svjedoci pripreme procesa davanja na

ratifikaciju Konvencije u Hrvatskom saboru. U javnosti se želi prikazati sukobljenost pro et contra profiliranih „tabora“ u naporima zastupanja teza, uz isticanje obrazloženja poradi kojega se zauzima afirmativni i negativni stav na način da su ti stavovi međusobno isključivi, što za posljedicu ima vrlo ozbiljnu polarizaciju. Tako smo svjedocima kako svi oni, pojedinci, organizcije, udruge itd., koji su protiv Konvencije, odnosno nekog njezinog dijela, ili pak skrivene agende, javno prikazani negativnima, nazadnima, protivnicima žena i njihovih prava i sloboda i protagonistima mračne homofobne doktrine isključivosti, itd. Ipak, treba dometnuti da se u javnosti učinilo dovoljno jasnim što zastupnici stava contra Konvencije zapravo nalaze spornim i ističu kao razloge koji se ukazuju motivima za opiranje ratifikaciji Konvencije.


u žarištu 51

BULSKA KONVENCIJA ENOMEN PRO ET CONTRA HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA HBK je izdala priopćenje sa zajedničke sjednice članova Vijeća HBK za život i obitelj s nad/biskupijskim povjerenicima za pastoral braka i obitelji koja je održana 12. rujna 2017. godine, kojom je predsjedao dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, kao predsjednik toga Vijeća. „Središnji dio sjednice bio je posvećen promišljanju o ulozi i mogućnostima Crkve, a ponajprije djelatnika u pastoralu braka i obitelji, u prevenciji nasilja u obiteljima. Predstavnici crkvenih bračnih i obiteljskih savjetovališta iznijeli su neke konkretne podatke i pokazatelje, kao i iskustva rada i primjere dobre prakse. Slijedom toga raspravljalo se o tome kako bi se preventivnim djelovanjem obitelji mogle osnaživati, izgrađivati i učvršćivati, umjesto da se nasilje u obitelji uzima kao poluga za razaranje obitelji. Primijećeno je da Crkva u srži svoga učenja sadrži poruku nenasilja. Tu poruku valja još intenzivnije priopćavati i buditi svijest o njoj među vjernicima i među svim ljudima dobre volje.“ Zaključeno je da je problem nasilja općenito, uključujući ono u obitelji, nešto oko čega se trebaju angažirati svi društveni

čimbenici, pa tako i Crkva. Pri tome valja biti osobito pozoran da se uz opravdana nastojanja u pronalaženju najboljih rješenja za tu društvenu problematiku ona ne iskoristi za neke druge ciljeve poput implementacije rodne ideologije u zakonodavne sustave, o čemu su hrvatski biskupi već progovorili u svojoj poruci „Muško i žensko stvori ih!“ iz 2014. godine. U tome kontekstu dotaknuto je i pitanje ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istambulska konvencija) u Hrvatskome saboru. Članovi Vijeća i povjerenici upoznati su s činjenicom da se od 370 prispjelih komentara sudionika javne rasprave o Zakonu o ratifikaciji Istambulske konvencije, provedenoj od 3. srpnja do 3. kolovoza ove godine, njih čak 4/5 izjasnilo

protiv ratifikacije te Konvencije. Iz prispjelih komentara razvidno je da postoji opravdana opasnost zlouporabe pojedinih odredbi Konvencije i s time povezanih štetnih posljedica koje bi trebalo prevenirati, obzirom da se one tiču izravno ljudskog dostojanstva i pitanja čovjekova antropološkoga identiteta. Naime, Istambulska konvencija sadrži odredbu (čl. 3. c.) kojom se definira pojam rod kao „društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“. Pukim svođenjem na društveni konstrukt stvara se opasnost da se pojmovi „rod“, ali i „spol“ odmaknu od ontološke datosti i prepuste interpretativnom relativizmu i diskreciji. Potrebno je spriječiti svaki oblik ideološkog ili arbitrarnog zadiranja u pravni


52 u žarištu poredak, a posebice onaj koji se tiče samog ljudskog identiteta iz kojega i proizlaze sva ostala ljudska prava. Vijeće podsjeća da Crkva ne može ostati po strani kada je riječ o zaštiti temeljnih vrednota kojima se štiti dostojanstvo ljudskog bića, jer se radi „o važnom pitanju za osobni život kršćana i društveni život našega vremena“ (Persona humana, 2). Stoga, smo svi pozvani poštivati načelo prema kojemu nema istinskog promicanja ljudskog dostojanstva, ako se ne poštuju temeljne zakonitosti čovjekove prirode (Persona humana, 3). Te zakonitosti ne smiju se narušiti arbitrarnim pojmovima i sličnim zadiranjima u pravni poredak koja imaju izravni učinak na pitanja ljudskog identiteta. U tome smislu Vijeće poziva Hrvatski sabor, a osobito zastupnike koji dijele katolički svjetonazor, da ne ratificira gore spomenutu Konvenciju.

ŠTO JE RODNA IDEOLOGIJA Pojam rodna ideologija nastaje kao oznaka niza pojava, misli, djelovanja i aktivnosti koje se javljaju u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, proizlazi iz radikalnog feminizma i promovira se kroz tzv. rodne studije. Počiva na ideji kako je spolnost društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na temelju genitalija i reproduktivnih funkcija te samim time čini temelj dikriminacije i neravnopravnosti. Rodna ideologija - umjesto dosadašnjih društveno konvencionalnih uloga žene i muškarca - rješenje te diskriminacije vidi upravo u uspostavi nove definicije roda koji predstavlja individualni konstrukt vlastitog identiteta ili izražavanja koje nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge muškarca i žene. Na ovaj način, svaka se osoba može individualno, po vlastitoj volji, na način kako to osjeća

i želi, odrediti kako god želi, čime se dokida heteronormiranost – društvena uvjetovanost podjele na muško i žensko. Determinirajući rod u maniri nove ideologije kao temeljno pravo i slobodu čovjeka, ovaj se ideološki i doktrinarni konstrukt ugrađuje u sve više zakona u sve više zemalja, naoko nebitnim, no, u zbilji galopirajućom dekonstrukcijom prirodno zadanog, namečući se kao nova pobožnost i nova moralnost, a svatko onaj koji se usudi kritizirati biva segregiran. Sam pojam „rod“ bio je isključivo gramatički termin koji je indicirao muški, ženski i srednji oblik, do no, s vremenom i od feminista prihvaćenog tumačenja tog pojma po američkom liječniku John Money, pojam roda se počinje koristiti u novom kontekstu kao pojam rodnoga identiteta.U bitnom, po takvom tumačenju, rod nije samo spol, već (i) društveno pozicioniranje osobe na način da se određena osoba smatra onim što i kako se osjeća i koju ulogu u društvu preuzima. Pod pritiskom feminizma WHO (World Health Organization) Svjetska zdravstvena organizacija je definirala spol i rod kako slijedi, a da bi se izbjegle moguće krive interpretacije, donosimo integralni tekst na engleskom jeziku i u prijevodu autora: Gender refers to the socially constructed characteristics of women and men – such as norms, roles and relationships of and between groups of women and men. It varies from society to society and can be changed. While most people are born either male


u žarištu 53 or female, they are taught appropriate norms and behaviours – including how they should interact with others of the same or opposite sex within households, communities and work places. When individuals or groups do not “fit” established gender norms they often face stigma, discriminatory practices or social exclusion – all of which adversely affect health. It is important to be sensitive to different identities that do not necessarily fit into binary male or female sex categories. Gender norms, roles and relations influence people’s susceptibility to different health conditions and diseases and affect their enjoyment of good mental, physical health and wellbeing. They also have a bearing on people’s access to and uptake of health services and on the health outcomes they experience throughout the life-course. Spol se odnosi na društveno stvorene odnosno uspostavljene karakteristike/razlikeizmeđu žena i muškaraca – kao što su norme, uloge i odnosa u i između žena i muškaraca. Definicije prethodno navedene se razlikuju i variraju od društva do društva i mogu se mijenjati, dakle, definicije prije navedene podložne su promjenama. Većina ljudi se rađa kao muške ili ženske osobe, prihvaćaju društveno zadane norme i preuzimaju odgovarajuće norme i ponašanja – uključujući pravila ponašanja i komunikacije s drugima istog ili suprotnog spola unutar kućanstava, zajednica i radnih mjesta. Kada

se pojedinci ili grupe ne „uklapaju” odnosno „iskaču“ u ili iz osnovnih-temeljnih zadanosti normi koje se tiču spola i roda, često se suočavaju sa stigmatiziranjem, diskriminacijskom ili socijalnom isključenosću – sve što negativno utječe na zdravlje. Iz tih razloga ( op.a. kako bi se umanjio efekt subjektivnog osjećaja isključenosti) važno je razviti osjetljivost na različite identitete koji se nužno ne uklapaju u binarnu kategoriju muškog ili ženskog spola. Rodne uloge i odnosi, te društvene i zakonske norme kojima se reguliraju pitanja i odnosi roda i spola, utječu i tiču se osjetljivosti ljudi na pojave različitih bolesti i utječu na zdravlje ljudi , kako za njihovo dobro mentalno, fizičko zdravlje tako i opću dobrobit (op.a. očito je da se ovaj dio definicije odnosi na one osobe koje „iskaču“ iz standarnih obrazaca, pa se dakle radi o njihovom psihičkom i fizičkom zdravlju, a zadnji dio ovog dijela definicije govori i o općoj društvenoj dobrobiti – kako onih koji „iskaču“, tako i društva u cjelini). Sve gore navedeno – norme, uloge i odnosi - imaju jednako tako utjecaja i na pristup i zaštitu koja se ostvaruje u okviru zdravstve-

nih usluga i utječe na zdravlje tijekom čitavog života. Ovako uopćena i generalna definicija , osim doktrinarnog odlaska u područje ljudskih prava, prava pojedinca, a poglavito prava onog pojedinca koji „iskače“ od zadanih i postojećih društvenih normi, koje se u ovom slučaju tiču specifičnosti „uloga u društvu koje su zadane činjenicama da je netko rođen kao muškarac ili žena“, ne otkriva stvarnost koja stoji iza ovakve, načelno i na prvi pogled filantropske i dobronamjerne definicije. Međutim, ne može se ne primijetiti kako nam se pod krinkom znanosti nudi rodna ideologija, pod kojom se krije nametanje kršćanskoj i tradicionalnoj kulturi neprihvatljivih seksualnih modernizama. Nerazrađeni, vrlo generalni stav definicije roda po WHOovoj – Svjetske zdravstvene organizacije - gender ideologiji, znanstvenici i seksolozi iznose tvrdnje da naš spol ne određuje i našu pripadnost rodu, već se rod definira individualno, onako kako to određena osoba osjeća: rođena kao žensko, ali ima pravo opredijeliti se kao muško, tj. pripadati muškom rodu…;


54 u žarištu biti rođen kao muškarac, ali se osoba želi opredijeliti kao žena…, no uz takve već viđene razlikovnosti stvaraju se daljnje izvedenice roda, npr. homoseksualni, lezbijski, transseksualni, pedofilni, incestuozni, animalni…., dakle, sve što neka osoba osjeća i želi, pa bilo to i nastrano, bolesno ili opasno po „konvencionalnim“ standardima, postaje dopušteno. Abusus postaje usus, a usus postaje lex, dakle, abusus postaje lex! Ideologiju koja počinje od feminizma, a koja ističe da ženu ne čini spol nego društveno okružje i da je žena u svojoj ulozi u obitelji i zarobljena i potlačena, neki povezuju s komunizmom i Engelsovim idejama , postaje s vremenom nova korektnost, nova moralnost, novo ćudoređe, borba za ljudska prava, suvremeni liberalizam, sekularizam i postmoderna, pa neki autori u tome vide „alat komunizma da ponovno osvoji vlast u cijelom svijetu“. Rod postaje tako kao neki „spol u glavi“ (a posve je nebitno što čovjek ima kao genetsko-anatomsko-fiziološki spol), a stalno se mijenja i do sada je navodno „prepoznato“ njegovih 76 oblika“. Vrlo eminentni stručnjaci su se u svojim brojnim obraćanjima javnosti (dr. sc. Dubravko Ljubić, prof. dr. sc. Marko Marušić i dr.) osvrtali na rodnu ideologiju i recentnu pojavu Istambulske konvencije, kao posljednjeg u nizu pokušaja da se „legalizira“ rodna ideologija kao sastavni dio nacionalnog, odnosno državnog pravno-političkog habitusa, pa se čitateljima toplo preporuča naći tekstove s tim u svezi, u kojima se vrlo precizno i detaljno, kako svjetonazorski tako i znanstveno, obrazlažu činjenice, te s tim u

svezi razlozi za opiranje prihvaćanju osporavane Konvencije i skrivenom sadržaju kojeg u biti čini rodna ideologija. Tako saznajemo da je vrlo upitna znanstvena vrijednost rodne ideologije, da je guranje rodne ideologije kroz međunarodni dokument određene pravne snage iznad zakona protuustavno, da će eventualnim ratificiranjem Konvencije u Saboru postati pravno i stvarno nemoguće ne primjenjivati prihvaćenu rodnu ideologiju, upravo zbog već sada istaknutog stava Ustavnog suda RH koji je izrazio stajalište kako „… nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona…“ , bit će nemoguće zaustaviti utjecaj

rodne ideologije u školstvu i znanosti i tomu slično. Drugim riječima, sumirajući navedeno, opasnost ratifikacije Istambulske konvencije leži u činjenici da se tom konvencijom kao zaštićeno dobro „nameće“ i zaštita onih osoba koje se imaju smatrati kao žene ili članovi obitelji , a koji se tako definiraju i u smislu tumačenja roda (dakle, u smislu gender ideologije). Pri tome, zaštitu imaju svi pojedinci već sada i u ovome trenutku u Republici Hrvatskoj, a zaštita obitelji i mladeži ima poseban značaj u Ustavu Republike Hrvatske, te su brojni instituti Kaznenog zakona, Obiteljskog zakona i drugih zakonskih akata koji jamče, propisuju i omogućuju provedbu zaštite članova obitelji, time razlika u odnosu na Istambulsku konvenciju jeste upravo ta, da se u kategoriju zaštite obitelji uvrštavaju i one osobe koje su to po tumačenju roda temeljem sadržaja rodne ideologije.


u žarištu 55 Iz toga razloga se često može čuti kako je zaštita žena i članova obitelji zapravo „trojanski konj“ da se u društvo i konvencionalno uvede zaštita osoba koje se determiniraju u smislu rodne ideologije.

TRENDOVI NORDIJSKIH ZEMALJA Iz izvora dostupnih na društvenim mrežama i više različitih portala, saznaje se kako je zatvoren, odnosno, ukinut Nordijski rodni institut, a nakon što je, kako saznajemo, Herald Eia, norveški komičar i profesor sociologije kao protagonist serije dokumentarnih filmova „Paradoks rodne jednakosti“ koje je prikazala Norveška državna televizija, ukazao na to da unatoč svim silnim naporima političara i društvenih „inženjera“ (op. a. socijalnih darvinista) da uklone svaku različitost između spolova, žene su i dalje žene, biraju pretežito i tipično ženska zanimanja, muškarci su i dalje muškarci, i dalje biraju pretežito i tipično muška zanimanja, pa umjesto da protekom tolikih godina indoktrinacije rodnom ideologijom žene i muškarci ravnomjerno biraju zanimanja, u Skandinaviji se dogodilo suprotno, da su različitosti spolova još više došle do izražaja. Slijedom takvih zbivanja, Nordijsko vijeće ministara (regionalna međuvladina kooperacija sastavljena od predstavnika Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda) je odlučilo ukinuti Nordijski rodni institut – kao predvodnika rodne teorije. Dakle, u zemljama sjeverne Europe (Norveška, Švedska, Finska…) od 1. siječnja 2013. godine, kako se navodi u tim

izvorima (op.a. ovdje se treba ograditi u svezi točnosti informacija, budući da autor članka nije našao izvorni i vjerodostojni dokument u potkrepu navedenog, već su izvori uglavnom na društvenim mrežama, odnosno, portalima opće društvenih tema) više ne postoji Regionalni rodni institut koji je na svim društvenim razinama, posebno u školstvu promovirao i provodio u djelo rodne znanstvene teorije.

ZAKLJUČNO Treba li strahovati od rodne ideologije ili Istambulske konvencije? Treba li se zauzimati protiv rodne ideologije i Istambulske konvencije? To je pitanje za svakog osobno, ali svakako uključuje i sve odgovorne osobe koji u političkom i društvenom životu zastupaju druge osobe, kao i sve one koji svojim javnim nastupom utječu na javno mnijenje i iznose osobne stavove ili stavove onih udruga ili organizacija kojima pripadaju i koje zastupaju (političari, zastupnici u Saboru, vjerski i crkveni velikodostojnici, javni i prosvjetni djelatnici i td. …) i to bi trebala biti stvar

njihove savjesti i čvrstih osobnih uvjerenja. Treba strahovati od autocenzure i nedostatka jasne i transparentne, otvorene i javne diskusije o temama koje su kontroverzne i izazivaju razne bojazni, dok nas, s druge strane, diskusije o spornim temama čine čvršćima i postojanijima u vlastitim uvjerenjima, te tolerantnijima u odnosu na one koji misle drukčije. Teško je oteti se dojmu kako silni napori koji se ulažu u implementaciju spornih i nedovoljno razjašnjenih sadržaja reforme u školstvu i u ratifikaciju Istambulske konvencije imaju zapravo isti izvor, i s pravom se strahuje od toga da se, zbog nedovoljno razjašnjene teme i sadržaja, radi o nametanju rodne ideologije, što će na opisani način postati sastavni dio sustava društvenih i pravnim sustavom zaštićenih vrijednosti. Međutim, konačno, ipak je za zaključiti da je posve legitimno zastupati svoje stavove i boriti se protiv onih inicijativa koje svojim sadržajem vrijeđaju prava i osjećaje vjernika i drugih koji ne mogu prihvatiti stavove apologeta rodne ideologije.


56 sjećanja

Ivan-Ivica Vrčić zvani Puše:

Put jednog ministranta

PRIPREMIO: Branko Lovrić Caparin Vjeroučenici u dvorištu Nove Crkve, generacija 1951.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća moj dida, pok. Petar-Pjerin Vrčić, rečeni Punda vodio me u crkvu sv. Ivana gdje je kao bratim pumpao mijeh za orgulje koje je svirao poznati orguljaš Nikola Lovrić Caparin. Ostao mi je u sjećanju njegov zvonki glas, kad je s ostalim bratimima pjevao lekcije za ljetnje i zimske Ivanje. Pučki pjevači bi u ruci držali lekcionar, ponekad i naopako, jer su bili nepismeni, ali sve lekcije su znali napamet. Istih godina pokojna mater me vodila u crkvu sv. Frane gdje sam, kad nije bilo drugih ministranata, počeo služiti misu Don Josi Krniću na bočnom oltaru. On je bio redoviti gost misnik u toj crkvi, jer kao stariji svećenik nije imao svoju župu ni drugih zaduženja. Imao je zvonki i prodorni tenorski glas te je cijela crkva odzvanjala

kad je on pjevao svečani prefacio na latinskom jeziku. Poslije jedne sv. Mise u crkvi sv. Ivana, kad sam silazio s kora, pozvao me sakrištan Piložota i don dr. Kreše Zorić, kanonik i upravitelj crkve da počnem u toj crkvi redovito ministrirati. Ministriranje u sv. Ivanu proteglo se do konca osmoljetke. Puno lijepih uspomena nosim iz tog doba, posebno sam bio ponosan kad sam u ministranskom ruhu izlazio iz sakrištije Sv. Ivana i kroz Masnu ulicu odlazio u obližnju gostionicu Marije Vatavukove da uzmem žeravu iz velike peći za kadinjak prilikom velikih blagdana. Usput bih pošteno zakadio čitavu ulicu dimom tamjana. Za sv. Ćirila i Metoda don Kreše bi na staroslavenskom slavio sv. Misu, a za tu priliku

uvijek bi ministrirao Slavko Antić, nećak don Slavka Antića i odgovarao čitajući iz staroslavenskog misala. U ljeto, prije početka pučke škole odlazio sam u katedralu sv. Jakova gdje bih rado slušao kako kanonici u koru mole na latinskom jeziku prije sv. Mise u devet sati. Tu me uočila sakrištanka časna sestra Stanka i pozvala da budem katedralni ministrant. Kako još nisam naučio čitati, sestra Stanka je čitala, a ja sam napamet učio odgovarati na latinskom. Moj prijatelj, pokojni Paškval-Duško Pavić, nećak gradskog župnika, kanonika Don Srećka Pavića i brat Don Jose Pavića, kao “veliki ministrant”, učio me sve o služenju kod sv. Mise. On je u katedrali bio ministrant-domaćin jer je stanovao u biskupskom dvoru, kod strica


sjećanja 57 don Srećka. U velikoj zajednici ministranata sv. Jakova posebna čast je bila ministrirati kod pontifikalnih sv. Misa blagopokojnih biskupa Ćirila Banića i Josipa Arnerića. U pripremi za pontifikalnu sv. Misu, u biskupskoj dvorani, svi sudionici pontifikala čekali su dolazak biskupa Banića za obred oblačenja. Po dolasku, sve nas ministrante pozdravio bi smješkom i potapšao rukom po glavi. Mi smo se međusobno natjecali tko će dogurati do veće ministrantske časti. Posebna čast je bila držati mitru i štap u bijelim rukavicama. Meni je osobno bilo najdraže “biti vatra”, tj. nositi kadinjak. Uvijek sam bio ljubomoran na starijeg ministranta Branka Lovrića koji je najčešće imao tu dužnost. Na oltaru je sve bilo u savršenom redu. Ceremonist je bilo vjeroučitelj Don Ante Marinov i kad bi išli sjesti na oltarske skale najprije bi se poklonili oltaru, pa biskupu. Uvijek mi je u sjećanju glas Prepozita Stolnog Kaptola msgr. Rudolfa Piana koji bi na kraju pontifikalne sv.

Mise čitao tekst potpunog oprosta što ga biskup udjeljuje vjernicima, sudionicama misnog slavlja: “...po načinu običajnom u Crkvi daje i udjeljuje sto dana potpunog oprosta... Po završetku pontifikala u biskupovoj dvorani svećenici su obredno sudjelovali pri svlačenju biskupa te bi nama ministrantima u raširenu „roketu“ stavljali biskupovo ruho, a mi smo to potom odlagali na veliki stol. Na Veliki Petak, za obreda otkrivanja križa, kad bi biskup Banić zapjevao “evo drvo križa”, na oči su mu navirale suze. Na nas je to ostavljalo dubok dojam. To bi nas potaknulo da proniknemo dublje u tajnu Isusove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Smrt biskupa Ćirila Banića nas male ministrante duboko je dirnula i svi smo zdušno sudjelovali u pogrebnom obredu. U sprovodnoj povorci koja se kretala iz biskupske dvorane, preko dvorišta biskupske palače, uz katedralu, kroz velika vrata gdje je bio položen na

Hodočašće vjeroučenika u Biskupiju kod Knina sa don Antom Ivasom

„katafalat“, pridržavao sam traku jedinog vijenca. Mnoge žene obilazile su biskupovo tijelo na koljenima. Pričala mi je pokojna mater da su neke od tih žena biskupa napadale nemirne 1954. godine. Mi ministranti, posvećenje novog biskupa Josipa Arnerića željno smo iščekivali i u velikom broju sudjelovali na pontifikalnoj sv. Misi posvećenja. S dragim biskupom Josipom i kad smo porasli bili smo povezani u služenju našoj šibenskoj crkvi. Prilikom sastavljanja kotla i ventilatora za grijanje i hlađenje katedrale pomagali smo tehničaru iz Verone; po otvorenju dijecezanskog muzeja u crkvi sv. Barbare bili smo prvi pazitelji muzeja; pomagali smo Don Veljku Jadronji pri instalaciji nove neonske rasvjete u katedrali... U sjećanju mi je ostalo kako je nas nekolicina ministranata dočekala i pozdravila u dvorištu biskupske palače dalmatinskog vladiku gosp. Bocu kad


58 sjećanja

Ministranti na Martinskoj livadici: Franko Medini, Franko Čeko, Ante Lepur, Tomislav Čoga, Ante Šabić, Ivan Vrčić

bi pohodio biskupa da čestita blagdane. Nešto što trajno ostaje u sjećanju su i Korizmene propovijedi isusovca Mije Škvorca (kasnije pomoćni zagrebački biskup) u prepunoj katedrali. Ministriranje u crkvi sv. Nikole kod našeg voljenog Šibenčanina don Vinka Belamarića u posebnoj mi je uspomeni. Bilo je puno radosnih trenutaka. Siromašnu lemozinu znao je svu podijeliti nama ministrantima. Jednom je neki furešt ubacio veću novčanicu stranog novca. Don Vinko nas je sav radostan poslao da je razmijenimo i podijelimo međusobno, skupa s njim. Unatoč tome mi smo mu često priređivali nepodopštine. Jednom, kod pjevane mise za mrtve, tzv. “veršarije”, na sredini crkve u „katafaltu“ sakrio se jedan od nas i usred mise prodrmao lijes. Vidjevši to, neke žene su od straha pobjegle iz crkve. S početkom pučke škole s ostalom djecom iz susjedstva počeli smo pohađati vjeronauk

u Novoj Crkvi kod nezaboravnog vjeroučitelja don Ante Marinova. Iako moja obitelj skoro od početka XIX. stoljeća živi u današnjoj Zadarskoj ulici, kod “boškog doma”, i pripadamo varoškoj župi Gospe van Grada, naši stari odlazili su u gradske crkve i bili bratimi gradskih bratovština. Moji su bili bratimi bratovštine sv. Ivana. Prilikom blagdana Svijećnice u crkvi su se dijelile male svijeće, a bratimi su dobivali velike. Svaka je bratovština imale svoju boju, pri dnu svijeće. Boja bratovštine sv. Ivana je imala tamnoplavu boju. Naš odlazak na vjeronauk u Novu Crkvu nisu blagonaklono gledali župnici Gospe van Grada, iako smo s kapelanom, a poslije župnikom Meteriza, fra Bonom Prcelom bili povezani. Prve dvije školske godine 1957./1958. i 1958./1959. vjeronauk se održavao u samoj Novoj Crkvi, koja je zimi bila jako hladna. Svestrani vjeroučitelj don Ante Marinov uspio je uz minimalne

uvijete, crtajući na ploči, približiti vjeronauk. Na kraju sata čitao je dio priče ili romana povijesnog, vjerskog sadržaja, shodno uzrastu, i prekidao kad bi radnja bila najnapetija. Tako bi nas namamio da dođemo i na sljedeći sat. Prije samog sata vjeronauka, vjeroučitelj, kao pravi odgojitelj organizirao bi razne igre, tako da smo svi veselo dolazili na vjeronauk. Mislim da je to bilo 1959. godine, uz veliko zalaganje našeg vjeroučitelja uređena je bratimska dvorana Nove Crkve u vjeronaučnu učionicu. Iako skromna, ona je za nas bila “raj na zemlji”. Nabavio je i ručni aparat za prikazivanje filmova, te poznate filmove “Bambi”, vjeronaučnog sadržaja. Pred Božić smo lijevali gips u kalupe božićnih jasala i svaki put bi dobili po jednu figuru. Pred zimu poznati Goričanin, težak Kutlić, s karom i konjem Zlatkom dovozio bi drva za ogrjev. Odrasli vjeroučenici bi drva iscijepali, a mi mlađi slagali. Biti na vjeronauku postalo je “uživancija”. Početkom 60-ih godina, biskup Josip Arnerić pohodio je vjeroučenike i održao sat vjeronauka,te darovao novce za kupnju peći na naftu. Školska misa je bila u Novoj Crkvi u 9 sati, crkva je bila puna djece i mladih, s lijeve strane su bile ženske, a s desne muški, za mlađe uzraste nije bilo mjesta u klupama, već su u dva reda stajali uzduž klupa, a za red su se brinule “manjurice”, časne sestre, šibenske franjevke. Starije djevojke su bile u klupama pri dnu crkve, a mladići na koru. Misu je slavio don Veljko Jadronja, a propovijedao vjeroučitelj don Ante. Vjeronauk u Novoj Crkvi nije bio samo vjerska pouka, jer


sjećanja 59 naš vjeroučitelj nas je odgajao u onim teškim vremenima bezbožnog komunizma da budemo ljudi, vjerni Bogu, crkvi i domovini Hrvatskoj, zbog čega je bio proganjan od ondašnjih vlastodržaca. Bio im je trn u oku, nisu mogli prihvatiti da okuplja i odgaja toliku mladost. Bio je i veliki organizator. Veliki broj malih i velikih vjeroučenika poveo je u Biskupiju na posvećenje obnovljene Meštrovićeve crkve i Gospinog kipa. Tog ljeta vjeroučiteljev mlađi brat, dominikanac Mario imao je Mladu Misu, i s oduševljenjem nam je pričao da će to biti koncelebracija triju braće: fra Krste, don Ante i mladomisnika o. Maria, u duhu netom završenog Drugog Vatikanskog Sabora. Također, tih godina za korizmu je uredio odlazak autobusima u Zadar u samostan sv. Frane kod manje braće, fratara provincije sv. Jeronima. Organizirao je i putovanje u Italiju s dva autobusa. Vjeroučenici ni u snu nisu mogli zamisliti da se to može ostvariti. On je sve to lijepo osmislio i uredio, put preko cijele Italije i prijam kod Pape Pavla VI., uz svestranu podršku poštovanog biskupa Josipa Arnerića. S vjeroučenicima bili su i zagrebački bogoslovi, članovi sastava Žeteoci. Koncem šezdesetih godina, vjeroučitelj don Ante dobio je na upravljanje novoosnovanu župu Baldekin. U župi je trebalo sve od početka, nije bilo crkve, a ni župne kuće, kako se dozvola za crkvu nije mogla dobiti, rješenje je bilo napraviti kuću koja će biti crkva, dječji vrtić, stan za župnika i časne sestre. Sve to nije bilo jednostavno, tako da se išlo korak po korak. Nas nekolicina ministranata, prijatelja iz škole i vjeronauka

smo prvi s don Antom krčili teren i pomagali mljeti škalju od kamenja koje smo očistili. Don Ante, s radnog putovanja u Italiji i susreta s zajednicom Don Calabria (osnivač zajednice dun Calabria je poslije kanoniziran, zajednica ima isto poslanje, odgoj mladih, kao što je u nas poznata zajednica Don Bosco), došao je s ponudom zajednice da primi, odgaja i školuje mlade katolike za razna zanimanja, bilo kroz sveučilišne ili stručne studije. Nas četiri prijatelja ministranta smo među prvima otišli na stručno školovanje kod zajednice Don Calabria u Veronu. Kako je moj poziv bio da budem pomorac, a to nisam mogao ostvariti školovanjem kod zajednice, otišao sam ploviti. Školovao sam se na pomorskim učilištima, u Bakru, Rijeci i inozemstvu, stičući pomorska zvanja, od početnika, vježbenika do zapovjednika. Veliki dio plovidbe sam proveo na velikim

tankerima, kod poznatog pomorskog društva Sanko Line iz Japana, ploveći kao prvi časnik i zapovjednik. Moje vjenčanje, kao pomorca, moglo je biti samo u jednoj crkvi, našoj crkvi sv. Nikole, mog zaštitnika. Vjenčao nas je nezaboravni, dobri don Vinko. Na upit župnika don Frane da li ima dozvolu za vjenčanje, don Vinko je kao iz topa odgovorio; “Da, još od biskupa Milete!” Crkva je bila uređena kao za blagdan sv. Nikole, okićena pomorskim zastavicama, moj prijatelj je svirao, svi su zdušno pjevali, a na kraju je jedan od mojih prijatelja, operni pjevač, otpjevao Gospinu pjesmu “Zdravo Zvijezdo Mora”. Još i danas, kad se nađemo skupa u društvu, mi negdašnji ministranti živo prebiremo po sjećanju na te godine vjerničkog formiranja, stasanja i dozrijevanja u odrasle ljude, vjernike.

Vjenčanje Ivana Vrčića u crkvi sv. Nikole, predvodi don Vinko Belamarić


60 RAZGOVOR S ŠIBENČANINOM, ORGULJAŠEM SVJETSKOG GLASA

Pavao Mašić o sebi, Šibeniku i glazbi

Blagdan svete Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika, odredio je temu mjeseca studenog. Razgovarali smo s proslavljenim hrvatskim glazbenikom Šibenčaninom Pavlom Mašićem i otkrili što misli o sebi, glazbi i šibenskom blagu. Pave, hvaljen Isus i Marija! Dobro došli u rubriku ’’Razgovarali smo sa...’’ Katehetskog ureda Šibenske biskupije!Započet ću razgovor jednom anegdotom i posve osobnim pitanjem. Sudjelovali ste u kolaudaciji orgulja šibenskih sestara benediktinki prije desetak godina. Sada pokojni fra Špiro Marasović tada je rekao kako se sjeća dana kad je ‘mali Pave svirao na velikim orguljama u crkvi svetoga Frane, a evo sada veliki Pave’ svira na malim orguljama. U čemu se osjećate velikim, a u čemu još uvijek malim? Baš smo neki dan u jednom društvu razgovarali o tome kako ime Pavao dolazi od latinske riječi parvus koja znači malen.

Dakle, mali Pave će uvijek ostati malen, jer mu je to imenom označeno. Zapravo bih rekao da se malen čovjek osjeća onda kada postane svjestan ne samo veličine i složenosti svega što nas okružuje, nego čitavoga Božjega djela oko nas, svega onoga što se čovjek trsi spoznati, razumjeti, savladati i na koncu uljepšati, prije svega na korist ljudi koji nas okružuju i koji su, kako se često veli, “povjereni našoj brizi”. U tom smislu važno je biti malen i poput djece hodati razrogačenih očiju, uvijek imati vremena dati se zadiviti onim što nas okružuje (pogotovo danas kada nas iz svakog drugog medijskog istupa dočekuju negativni sadržaji i vijesti). Velikim bismo u tom slučaju označili iskustvo koje se naku-

plja kroz godine života i djelovanja. Svakome tko zna o čemu govorim jasno je kako takva “veličina” iskustva podrazumijeva dvije stvari: širenjem vlastitog znanja samo jasnije uviđamo vlastitu ograničenost (i “rupe” u znanju) pa je jasno zbog čega su najčešće najveći ljudi oni koji su ujedno i najmanji. Da ipak pokušam konkretnije odgovoriti na Vaše pitanje, rezimirao bih da se malim osjećam u odnosu prema drugima, a velikim se zapravo ne osjećam; primjerenija bi riječ bila možda bogatim, jer ljudi kojima sam okružen i posao kojim se bavim (a koji je mnogo više od posla) uistinu su bogatstvo. Dobitnik ste više od 20 važnih domaćih i inozemnih nagrada, snimili ste tri albuma i za njih dobili čak 7 “Porina”. Djelujete kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Možete li nam predstaviti svoj glazbeni put od njegovih


posuđeno 61 početaka do ovoga što ste sada? Taj je put većinom poznat mnogim Šibenčanima, jer sam u svom glazbenom odrastanju bio vezan za mnoge institucije grada Šibenika. Pod institucijama podjednako mislim na Glazbenu školu Ivana Lukačića (te uz nju vezanu Orguljašku školu) i Crkvu (prije svega župu Srca Isusova na Baldekinu), ali i “institucije” poput sjajnih ljudi i glazbenika kao što su bili katedralni orguljaši don Veljko Jadronja i Vjera Novak, dirigent “Kola” Nikola Bašić, prof. Marija Sekso pa i glazbenice među šibenskim sestrama Franjevkama, s. Nikolina i s. Lidija. S njima sam upoznavao glazbu u svim aspektima pa i šire nego li se to može savladati na studiju, koji je opet tu da omogući profesionalizaciju umjetničkog zanata. Put me dalje vodio preko Švicarske i Njemačke natrag u Zagreb. A povremeno i u Šibenik. Zašto su vam nagrade važne? Prije bih rekao da su drage, nego li važne (jer bez njih bi se dalo živjeti, kako vidimo u slučaju mnogih zaslužnih ljudi koji ih nažalost nikad nisu dobili, ali su svojim djelom inspiracija mnogima). Nagrade doživljavam prije svega kao trag da je uloženi rad i trud prepoznat, pogotovo danas kada gotovo uopće ni rad niti trud nisu “in”, ili barem nisu mjerilo uspjeha pa čak niti društvena vrijednost. A ipak, rad jedini ostavlja trajne vrijednosti. Na koncu, čitav stari Šibenik, uključujući i prekrasnu Katedralu djelo je nečijeg rada, ljudi koji su sebe upregnuli da bi nešto stvorili i promijenili nabolje. Zato smatram da je od nagrada kao priznanja za rad još više važniji rad sam i to onaj

kojim se ostvaruju promjene na bolje. U tom smislu, vrijedi spomenuti Katoličku osnovnu školu koju, gledajući ovako iz daljine, prepoznajem kao jedan od najvažnijih, najvrjednijih i nadam se dalekosežnih primjera koji će se direktno odraziti na budućnost našega društva. Ako radom čovjek ostvaruje promjene u smislu poboljšanja svoje okoline, onda je rad (s mladim) ljudima onaj koji direktno utječe na poboljšanje budućih generacija i život jedne sredine. A to prepoznajem kao najveću nagradu: nekadašnje učenike koji su se razvili u vrijedne i uspješne ljude te prije svega u izgrađene osobe sposobne usmjeravati društvo u kvalitetnom smjeru. Vaš su posebni interes orgulje i klasična glazba, repertoar baroka i romantizma, s naglaskom na opusima Johanna Sebastiana Bacha te francuskih i hrvatskih skladatelja. Što je to što ih izdvaja iz široke glazbene lepeze? Riječ je, naravno, o osobnim afinitetima, pogotovo kad je riječ o francuskoj glazbi kojoj

Na orguljama u katedrali sv. Jakova

sam prirodno skloniji kao zvuku Mediterana, boja, poezije. Hrvatsko je ono naše prema kojem imamo dužnost čuvanja od zaborava i prezentiranja drugima. U tom smislu drago mi je da mogu kroz svoj rad promovirati glazbu naših skladatelja, prije svega glazbu Anđelka Klobučara koju polako pripremamo i za tisak kako bi bila što dostupnija svima. U slučaju Bacha i drugih velikih skladatelja (od kojih mnogi ljudi koji nemaju doticaja s klasičnom glazbom možda pomalo i strahuju!) htio bih istaknuti sljedeće: iako glazba govori prvenstveno zvukovima, a ne riječima, u slučaju velikih skladatelja volim povući paralelu s književnošću pa glazbena remek-djela često uspoređujem s onim literarnima. Naravno, kao što čitamo jednu literaturu na plaži, a drugu za izgradnju duha (da se poslužim francuskom podjelom na štivo za razonodu / litterature de distraction/ i štivo erudicije /litterature d’érudition/), tako je i u glazbi, pa je teško ne voljeti skladatelje u čijoj glazbi pronalazimo dubinu i ljepotu ljudske misli. Uvijek se sjetim natpisa u crkvi sv. Blaža u Zagrebu koji je glasio: “Kako


62 posuđeno oko koje je vidjelo svjetlost može ponovno uzljubiti tamu?”, njime bih možda najbolje mogao sumirati moj pristup svemu kako nakon upoznavanja ljepšeg, boljeg i potpunijeg jednostavno nije moguć povratak na površno i isprazno. Ista je stvar i u glazbi pa kad god mogu, biram svirati one skladbe koje izgrađuju duh usporedo uz uveseljavanje srca. Drago mi je da upravo ovih dana iz tiska izlazi novi CD u izdanju Croatia Records posvećen “Umijeću fuge”, Bachovoj posljednjoj skladbi koju sam

snimio na orguljama crkve sv. Marka u Zagrebu. Još više mi je drago da sam to Bachovo najkompleksnije i najtajnovitije glazbeno djelo po prvi put izveo upravo u crkvi sv. Frane u Šibeniku. Voditelj ste Orguljaške ljetne škole u Šibeniku i za taj ste projekt jako emotivno vezani. Koliko je toj emotivnoj vezanosti razlog da se ona održava upravo u Šibeniku i što ona znači za Šibenik općenito?

To bi trebalo prije svega upitati Šibenčane, iako mi se čini da su mnogi od njih zavoljeli tu školu i prihvaćaju je kao dio onog pomalo tajnog, bolje rečeno skrivenog identiteta grada. Meni je ona svakako važna jer je ukorijenjena u same početke moga glazbenog odrastanja. Zapravo bih rekao da je podjednako važna uz ostale odrednice mog cjelokupnog odrastanja, a u koje brojim sljedeće: obitelj, Crkva, rat, Orguljaška škola - sve su to “šibenske uspomene” koje u meni i dalje žive vrlo aktivno, tako da je teško govoriti o njima kao uspomenama, prije bih rekao da je riječ o svakodnevnom habitusu. Šibenik je riznica kulturnog i glazbenog blaga i potencijala. Što biste u tom smislu izdvojili kao posebno vrijedno osim Orguljaške ljetne škole?

Službeni orguljaš u crkvi sv. Marka u Zagrebu

Evo već sam spomenuo Katoličku školu, a ovdje bih istaknuo i njezinu ravnateljicu s. Mandicu Starčević kao najzaslužniju za odličan smjer te škole, jer kako je poznato, institucije ne mogu raditi same svoj posao. To čine ljudi koji ih vode i koji imaju jasnu viziju i cilj kamo žele dospjeti! Ističem dakle Katoličku školu kao onaj segment grada koji radi s ciljem ugrađivanja vrijednosti u zasad “male”, ali uskoro buduće “velike” Šibenčane, jer mislim da se na taj način može ostvariti značajna promjena u duhovnoj i osobnoj kvaliteti budućih generacija. Drage su mi tvrđave (i orgulje!), ali su mi još draži ljudi. Zato bih istaknuo da je pravo srce Šibenika, naravno, kako ja to osjećam (a tu sam posve subjektivan!), sadržano u časnim sestrama Franjevkama od Bezgrješne, autohtonom šibenskom redovništvu. Pomislim često na to kako se jedna skromna Klara spustila u grad


posuđeno 63 i okupila djevojke koje su bile spremne ne samo posvetiti se Bogu i Božjemu, nego i gradu za koji su molile. To je velika odluka, upregnuti svoj život i svoje dnevne i noćne sate u razmišljanja i molitve, brigu i pomoć i to ne negdje daleko od bližnjih nego upravo u samom središtu života (jer čini mi se kako je često lakše brinuti za “bližnjega” na nekom udaljenom kontinentu, nego li u vlastitom dvorištu). Zato prepoznajem upravo njih, od najstarije do najmlađe sestre kao one koje, gotovo majčinskom brigom i blagošću, čuvaju dušu ovoga grada te se (usputno i diskretno) pitam da li su one za svoje djelovanje ikad dobile kakvu nagradu grada kojemu su posvetile svoje praktično djelovanje? Uz sve svoje poslovne obveze, Vi ste i glavni orguljaš crkve sv. Marka u Zagrebu. Što Vam znači taj angažman kao glazbeniku i kao vjerniku? Crkva sv. Marka posebno je mjesto u kojem se ujedinjuju pobožnost i umjetnost. Simbol čitavog naroda sadržan na vanjskoj fasadi, preciznije krovu, u unutrašnjosti crkve je sabran u trajnoj molitvi okamenjenoj u oltarima Meštrovića i oslikanoj freskama Kljakovića. Zato se osjećam privilegiranim svirati u toj crkvi i zajedno sa zborom Cantores sancti Marci svake nedjelje iznova pokušati tu molitvu i ozvučiti, ne samo pučkim pjevanjem, nego i liturgijskom glazbom najviše umjetničke kvalitete. Tu se vodimo mislima dominikanca Radcliffea: “Često ono što nam se nudi za pjevanje tijekom mise nema ljepotu koja bi mogla govoriti o nadnaravnoj nadi. Ako Crkva treba ponuditi mladima nadu, tada trebamo više vrednovati dimenziju lijepoga u našim crkvama.”

Neupitno je da kao vjernik i vrhunski glazbenik jako pazite na dostojanstvo liturgijske i sakralne glazbe i pjevanja. Koliko poznajete ’’glazbenu praksu’’ pojedinih crkava u Hrvatskoj i koliko ste njome zadovoljni? Moram reći da ne poznam previše situaciju u drugim crkvama iz jednostavnog razloga što sam svake nedjelje u crkvi sv. Marka. Rekao bih ipak sljedeće: smatram da je važna naša tradicija pučkog pjevanja koja je u mnogim sredinama zasnovana na autohtonim napjevima, iskrenom zapjevu lokalne zajednice koju bi trebalo pod svaku cijenu čuvati i obdržavati, a ne nadomještati ‘pjesmuljcima’. Također, za svakog zborovođu (isto vrijedi i za župnike) trebalo bi vrijediti pravilo da bude malen i da svoj autoritet koristi kako bi zajednica napredovala u onome što posjeduje u repertoarnom smislu, a ne da joj se nameću uvijek nove i personalne želje; pogotovo ako se voditelji (i župnici) često mijenjaju, onda je tek tada takva zajednica često izgubljena. I naravno, lijepo je kada su župnik, zborovođa i orguljaš svjesni da pripadaju zajedničkom timu.

Za orguljama u zagrebačkoj katedrali

odgoju mladih za klasičnu glazbu pomažemo ili odmažemo?

Zato jer ih nitko ne senzibilizira na nju. Ako ih se uputi i pokaže primjerom, mnogi od njih rado će se upustiti u njezino otkrivanje. Važno je pobijediti strah od nerazumijevanja koji nije prisutan samo kod mladih, nego i kod starijih.

Kao i u svakoj struci, tako vjerojatno postoje vjeroučitelji koji su skloniji više ili manja klasičnoj glazbi. Neki od njih možda preferiraju jazz ili klapsku pjesmu. Opet bih tu povukao paralelu s literaturom. Možete za lektiru dati učenicima neku “limunadicu”, a u glazbenom smislu poslati ih da poslušaju “mjuziklić” - i to ne mora biti ništa loše. Ali s vremena na vrijeme potrebno ih je uputiti i na ozbiljnije sadržaje poput Shakespearea i Bacha, usmjeriti prema izgradnji vlastitog bića i razvoju duhovnih i intelektualnih interesa. Naravno da je sve to otpočetka promašeno ukoliko se čitanje i slušanje odvija bez učiteljeva pojašnjenja i bez učenikova razumijevanja. A tu sad nastupa onaj izvorni pedagog, bio on katehet ili ne, jer na koncu, pravi su učitelji oni izvorni pedagozi od kojih se uči mnogo više od puke discipline koju podučavaju.Pa, dragi Pave, neka Vas na Vašem glazbenom i ljudsko-vjerničkom putu i dalje prati zagovor svete Cecilije kako bi svo Vaše djelovanje i življenje bilo Bogu na slavu i izgradnju Crkve! Hvala Vam na razgovoru!

Gdje smo u svemu tomu mi vjeroučitelji? Koliko Vam u

(katehetski-si.com.hr; razgovarala: s. Renata Azinović)

Tvrdite da klasika nije i ne mora biti dosadna. Činjenica je ipak da mladi ne pokazuju baš prevelik interes za nju. Zašto?


64 povodom sedamdesete obljetnice mučeništva blaženika Miroslava Bulešića

Biskupijsko hodočašće u Porečku i Pulsku biskupiju

Vjernici Šibenske biskupije, od srijede 25. do petka 27. Listopada, hodočastili su u Porečku i Pulsku biskupiju. Hodočašće je bilo posvećeno mučeniku blaženom Miroslavu Bulešiću, a upriličeno je povodom sedamdesete obljetnice mučeništva blaženika Bulešića koje je proslavljeno 24. kolovoza. Hodočasnici su posjetili Vodnjan, Pulu, svetište bl. Miroslava Bulešića u Svetivinčentu, Rovinj, Poreč i Lanišće, mjesto mučeništva bl. Bulešića. Hodočasnike su predvodili biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas. Prvog dana hodočašća oko četristo i pedeset hodočasnika u devet autobusa u ranim jutarnjim satima krenulo je put Istre. Prva postaja bio je Senj, rodni grad i župa biskupa Tomislava Rogića. U senjskoj katedrali slavljena je euharistija. Slavlje je predvodio biskup Rogić. Hodočasnicima jr riječi pozdrava uputio župni vikar vlč. Nikola Prša. „Svako hodočašće slika je Crkve naroda Božjeg koje putuje prema vječnosti. I mi na ovom hodočašću želimo krijepiti svoju vjeru na primjeru mučenika blaženog Miroslava Bulešića

da snaga njegove vjere učvrsti našu vjeru“, poručio je u homiliji biskup Tomislav Rogić. Za senjsku katedralu kazao je kako ona diše dahom povijesti svjedočenja vjernosti Bogu i hrvatskom narodu. Senjani su bili dobri domaćini. Vjernice senjske župe priredile su hodočasnicima okrepu u župnim prostorijama. Hodočasnici su posjetili stalnu izložbu crkvene umjetnosti “Sakralna baština”, a bio je otvoren i Gradski muzej. Sljedeća postaja bio je Vodnjan i župna crkva svetog Blaža. Crkva je poznata po zbirci relikvija i neraspadnutih tijela. Jedna je od najimpozantnijih građevina u Vodnjanu, ali i cijeloj Istri. Posjećuju je hodočasnici iz cijelog svijeta. Osim relikvija sv. Blaža u vodnjanskoj se Župnoj crkvi čuva još 370 relikvija 250 različitih svetaca. Uz trn s Isusove krune, komadić vela Bogorodice, česticu Kristova križa i mnoge druge, posebnu pozornost privlače neraspadnuta, posve očuvana tijela ili djelovi tijela sv. Sebastiana, sv. Barbare, sv. Marije Egipatske, sv. Leona

Bemba, sv. Ivana Olinija i sv. Nikoloze Bursa, kazao je hodočasnicima župnik vlč. Marijan Jelenić. Pohod svetištu bl. Miroslava Bulešića župnoj Crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Svetivinčentu bio je središnji događaj hodočašća. Vjernici su svetište pohodili drugog dana hodočašća, u četvrtak 26. listopada. U glavnom oltaru crkve čuvaju se ovozemni ostaci blaženog Miroslava Bulešića. Nakon pozdravnih riječi župnika vlč. Darka Zgrablića uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio umirovljeni porečko pulski biskup Ivan Milovan. Primjeri mučenika su ono najljepše što Crkva ima. Isus je bio prvi mučenik i on je preko muke križa ušao u slavu uskrsnuća, kazao je biskup Milovan. Vjernicima je približio život bl. Miroslava Bulešića. Naglasio je kako je on snagu crpio iz euharistije i sakramenta. Njegova rečenica „Moja osveta je oprost“ proizlazi iz njegove duhovnosti i predanja koje je pred Bogom stalno činio. Braćo i sestre, želim da nam Gospodin da blaženikove hrabrosti i snage. Neka nas blaženik na putu sazrijevanja, te življenja i svje-


hodočašća 65 dočenja za vrednote vjere podržava svojom molitvom, kazao je biskup Milovan. Vjernici su svoje štovanje prema blaženiku izrazili ljubljenjem relikvijara u kojem se nalazi blaženikova krv. Drugog dana hodočašća vjernici su pohodili i crkvu svete Eufemije u Rovinju. Župnik mons. Vilim Grbac vjernicima je približio sv. Eufemiju, mučenicu iz prvih kršćanskih vremena, čiji se grob nalazi u crkvi. Kada je 800. godine u grad stigao sarkofag, smješten je ispred crkvice sv. Jurja koja je bila na mjestu današnje crkve. Međutim, stanovnici Rovinja zahtijevali su veću crkvu koja bi dostojno udomila sarkofag s tijelom sv. Eufemije te je 950. godine podignuta nova crkva. Bila je to trobrodna bazilika s tri polukružne apside. Na sredini te crkve bio je postavljen sarkofag te od tada su zaštitnici Rovinja, sv. Juraj i sv. Eufemija. Nakon nekoliko stoljeća neprestanog trošenja i obnavljanja ponovo se javila potreba za novom crkvom. Tada nastaje i sadašnja crkva sv. Eufemije i sv. Jurja, kazao je mons. Grbac. Posljednja točka drugog dana hodočašća bio je posjet katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Puli. Hodočasnike je dočekao i pozdravio župnik don Rikardo Lekaj. Upoznao ih je sa katedralnom župom i katedralom. Posljednji, treći dan hodočašća, petak 27. Listopada, bio je rezerviran za posjet Poreču. Odmah po dolasku vjernici su krenuli prema Eufrazijevoj bazilici gdje su imali zaključno misno slavlje hodočašća. Euharistiju je predvodio biskup Tomislav Rogić, a homiliju je imao župnik župe Srima don Anto Pavlović. Kroz prigodnu meditaciju vjer-

nicima je ukazao na vrijednosti koje su vodile mučenike, bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava Bulešića. Župnik u porečkoj katedrali vlč. Milan Zgrablić hodočasnike je upoznao s umjetničkom i duhovnom vrijednosti Eufrazijeve bazilike. Nakon Poreča hodočasnici stigli su na posljednju postaju hodočašća, župu Lanišće, mjesto mučeništva blaženog Miroslava Bulešića. U župnoj crkvi sv.

Kancija, Kancijana i Kancijanile župnik vlč. Dalibor Pilekić hodočasnike je upoznao s događajima vezanim uz 27. kolovoza 1947. godine kada je u župnoj kući u Lanišću od strane lokalnih komunista ubijen Miroslav Bulešić. Šibenski vjernici tom prigodom u župnoj crkvi imali su pobožnost križnog puta. Nakon pobožnosti obišli su župnu kuću u kojoj još i danas stoji zid natopljen krvlju bl. Bulešića.


66 najava

GODINA MAJČINSTVA Proglas svim vjernicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u pripravi za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 2018., pod geslom: „Očinstvo i majčinstvo: dva lica roditeljskog poslanja“ Braći svećenicima, Redovnicima i redovnicama, Majkama i očevima, Svim kršćanskim vjernicima. Draga braćo i sestre! 1. Obitelj kao temelj ljudske zajednice i čuvarica kršćanskih vrijednosti odlučujuća je za budućnost naše domovine i Crkve. Drugi vatikanski sabor kaže: “Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva usko je povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici.“ (GS, 47) Zbog sve većih izazova i suočavanja s rodnom ideologijom, radikalnim feminizmom, čestim rastavama braka i mentalitetom koji je zatvoren daru života, mnogi se s pravom pitaju kakva će biti sutrašnjica naših obitelji? Ipak, brojne kršćanske obitelji velikodušno obnašaju svoje poslanje u Crkvi i društvu, i tako proročki djeluju u današnjemu svijetu. Crkva i društvo, osobito danas, trebaju živo svjedočanstvo majki i očeva, žena i muževa, koji će ohrabriti nove i mlade obitelji da još snažnije i odvažnije žive sakrament Božje ljubavi. U tom nastojanju približavamo se i Trećem nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih

obitelji koji će se održati u Solinu 2018. godine pod geslom: „Očinstvo i majčinstvo - dva lica roditeljskog poslanja“. Kroz pripravu za ovaj važan događaj, u protekloj godini dublje smo razmišljali o poslanju naših očeva u obitelji, Crkvi i društvu, a ovim došašćem ulazimo u godinu posvećenu majci i majčinstvu. 2. Majčinstvo je duhovno i tjelesno življenje ljubavi, izvor novoga života. Nažalost, sve je više onih koji se boje odgovoriti na poziv majčinstva. Papa Franjo u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Radost ljubavi“ upozorava da smanjenje majčinske prisutnosti u društvu predstavlja „ozbiljnu opasnost“. Umjesto herojske opredijeljenosti, izgrađene na Božjim temeljima i posebnosti žene da daruje život, često se prednost daje obrazovanju, napretku u poslovnom sektoru ili postizanju nekih drugih ciljeva koji bi uz majčinstvo bili teže ostvarivi. Mediji i virtualni svijet, politika i razne udruge nameću neku svoju viziju majčinstva, ali i model žene besprijekornog tjelesnog izgleda koja uživa u nesputanoj slobodi bez braka i obveza. 3. U današnje vrijeme dezorijentacije potrebno je tražiti svjetlo i snagu za majke kako

bi bile blagoslov za naš svijet. Na tom tragu sjetimo se kako je Bog zamislio ženu i majku. Bog je ženu odjenuo snagom i dostojanstvom da svojim životom može očitovati istinsku veličinu ženstvenosti. Istinska ženstvenost ne vodi bitku s idejom savršenstva koju nameće moderni mentalitet, i ne dopušta da drugi određuju njezin identitet. Nije joj cilj objavljivanje slike o sebi na društvenim mrežama jer je njena prava slika i vrijednost čvrsto ukorijenjena u planu Stvoritelja. Istinska ženstvenost odiše blagošću i nježnošću, osjećajnošću i intuicijom. O tom govori i papa Franjo kada podsjeća žene na potrebu da se koriste svojim „ženskim genijem“, koji je danas toliko potrebit Crkvi i društvu. 4. Drage majke, budite svjesne da ste upravo vi prve prenositeljice vjere - te najljepše baštine koju možete predati svojoj djeci. Istina je da danas nije lako pomiriti dužnosti zaposlene žene, supruge i majke. Zbog toga je potrebno da svi zajedno, i Crkva i društvo, još više vrednuju majku i ženu čija je uloga opterećena, ali i nezamjenjiva. Božja zamisao majčinstva ima svoj najsavršeniji model u Mariji. Razmišljamo li o Isusovu odrastanju, uočit ćemo da Marija sve više postaje vjerni-


najava 67

2018. ca, a sve manje samo Isusova majka i odgojiteljica. U Mariji svaka majka vidi uzor i nalazi ohrabrenje za svoj odnos prema Bogu i obitelji, Crkvi i društvu. 5. Draga braćo i sestre, ovim došašćem započinjemo novu crkvenu godinu i ulazimo u godinu posvećenu majčinstvu. Sve vas pozivam: svećenike, redovnike i redovnice, sve kršćanske vjernike, a posebno vas majke i očevi, da se osobnom i obiteljskom molitvom, zajedničkim liturgijskim slavljima te ostalim prigodnim programima koji će biti posvećeni temi majčinstva, uključite u župni i nadbiskupijski pastoralni hod „Godine majčinstva“ u pripravi za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, u Solinu 15. i 16. rujna 2018. godine. Neka sve naše obitelji, domove i domovinu prati zagovor Blažene Djevice Marije koja je u nazaretskoj obitelji postala trajnim uzorom majčinstva te na sve vas zazivam Božji blagoslov! Vaš brat i nadbiskup, Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit U Splitu, na Prvu nedjelju Došašća, 3. prosinca 2017. godine.


Molitva za domovinu Bože višnji Vladaru svih naroda i država, ponizno te molimo, pogledaj milostivim okom na našu domovinu i narod. Daj Bože kao što si ti jedan nam Spasitelj i Učitelj i jedna istina, da se tako i cijeli naš hrvatski narod složi u jednoj pravoj vjeri i Crkvi, te tako složni služimo tebi na slavu, sebi na spasenje, domovini i Crkvi na korist. Iskorijeni stoga kriva naučavanje i opačine. Daj svim poglavarima bistru pamet i dobro srce, da nas vode putem istine i pravde, daj njihovim savjetnicima plemenite i sretne misli, sucima pravičnost, da se kod nas i posvuda zlo kara i kazni, dobro hvali i naplaćuje, rugoba i sramota zatire, red i skladnost uzdrži, i da svaki bude vjeran u svojoj službi. Daj našoj hrvatskoj domovini sreću, umnoži joj stanovnike, blagoslovi poljodjelstvo i trgovinu; unaprijedi u njoj pravu znanost, umjetnost, obrt i svaki rad, svaki plemeniti duhovni i tvarni pothvat. Čuvaj joj polja od nepogode. nadari nas dobrom ljetinom i napretkom u svemu dobru Čuvaj nas Bože od neprijatelja i rata, od kužnih bolesti i glada. Čuvaj nas od mržnje, nesloge, svađe i nemira. Sve nas Bože, zadahni duhom istine i ljubavi, da tebi vjerno služeći i međusobno se bratski ljubeći slavimo tebe višnjega Vladara, sada i u nebeskoj domovini dovijeka. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen (Iz molitvenika: Srce Isusovo spasenje naše strana 422…)

Mihovil - Glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije  
Mihovil - Glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije  
Advertisement