MIhovil Glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije

Mihovil GLASILO Å IBENSKE BISKUPIJE BROJ 32(19), GODINA XXII (2017.)

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 32 (19)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Tomislav Rogić Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK: Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Dominik Škevin, Ivan Ugrin

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

TISAK:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

800 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 Na prednjim koricama: Grb 113. Šibenske brigade

O svetom Mihovilu punio je rečeno i napisano. Njegov lik s katedrale i sa gradskih zidina više govori nego sve riječi. Poručuje svim neprijateljima ovoga grada i biskupije, kako u povijesti tako i danas, da je Šibenik zaštićen i da ga nitko ne može nasilno osvojiti vojska, niti ideološki protivnici Boga i čovjeka.

Na braniku stoji arkanđel Mihovil, koji gazi svakog zmaja ma kako se on zvao, gledali ga kao stvarnost ili kao znak. Šibenčani mogu biti mirni i spokojni, imaju velikog i moćnog zaštitnika što je potvrđeno u mnogim presudnim događajima kad se radilo o opstojnosti grada i biskupije.

On je od samog početka ovoga grada, utemeljen na Castrumu po kapelici u njegovu čast, odakle on bdije nad gradom i biskupijom u ime Boga, što mu i ime govori – Mika el (Tko je kao Bog?!) Ne bilo koji bog, već onaj kojeg nam je navijestio njegov Sin svojim Utjelovljem, što se ovdje posebno utjelovilo 1066. kad je Šibenik prvi puta službeno spomenut u Krešimirovoj darovnici, što smo se lani svečano i ponosno slavili povodom 950. obljetnice . S Mihovilom, Castrumom i 1066., počima šibenski identitet koji je u kontinuitetu kršćanski i hrvatski. Nastojali su ga mnogi pokoriti, iščupati mu korijen, najopasnije je bilo u 15 stoljeću kad su turski vojnici došli pred zidine grada, zatim u vrijeme totalitarnih režima fašizma i komunizma, te u rujanskom ratu 1991. kad je po hrabrim braniteljima sam Mihovil čudom

uvodnik 3

MIHOVILOVA ZAŠTITA SE UTJELOVLJUJE PREKO POSEBNIH LJUDI DON STIPE PERKOV urednik spasio grad od četnika i JNA a s njim biskupa , biskupiju , sve vjernike katolike. Kao nikada prije obistinio se tekst zapisan na zidinama grada: Mene ne štite ni visoke zidine ni more (…), mene čini sigurnim(…) zaštita moga Gospodara čiju sliku vidiš u ovom mramoru. Slika je sv. Mihovila, u kontekstu rečenog puno više nego slika, ona upućuje na našega zaštitnika čija je snaga i obrana jača nego svi neprijatelji što su se i što će se obrušiti na Krešimirov grad, ali uzalud im trud, jer – Tko je kao Bog? Ne možemo se, poštovani čitatelji, ne zapitati kakvo je vjersko i društveno stanje danas u Šibeniku? Mnogi različiti sustavi, umišljeni i izmišljeni, samozvani pojedinci svojataju Šibenik, čiji je? Je li katolički, je li hrvatski, je li sekularan i liberalan ili konglomerat svega toga i svačega? Uzrečica je da vrag ne spava, sveti Mihovil još manje. On nikada nije želio rat i sukobe, izazvali su ga Zmaj, imenom Sotona i anđeli njegovi koji su se digli protiv Boga i Žene s Djetetom. Takvih danas, nažalost, ima i u našoj sredini, neću reći da ih ima puno, ali ih ima. Javljaju se na raznim skupovima, tribinama, izložbama, u medijima, što je njihovo demokratsko pravo, ali s tim da nisu povlašteni, da politika i pravosuđe nemaju dvostruka mjerila i da se ne ugrožava pravo i sloboda drugoga te da, kao i nama, bude istina, mir , sloboda i čovjek iznad svega. Ako bi to, sloboda,

vjera i čovjek, došli u pitanje, Mihovil bi isukao svoj „mač“ i obranio ugrožene, nezaštićene, posebice žene i djecu, začetu i rođenu, sve one koje je Bog odredio za život i dostojanstvenu smrt. Kršćani nisu samo za suživot, oni su za život, oni ne podnose (tolerancija) drugoga, nego ga nose, podižu kako bi bili ravnopravni u društvu i Crkvi.

Bog se utjelovio postavši čovjekom, Mihovilova obrana utjelovljuje se također po ljudima, u prvom redu hrvatskim braniteljima, vatrogascima, policiji, liječnicima, odgojiteljima, svećenicima i Crkvi. Crkvu i hrvatski narod, time i Šibenik, ponovno Sotona nastoji okovati okovima podcjenjivanja, izoliranosti i utjecaja na društvene događaje i odluke, koji nećemo moći slomiti bez Božje pomoći, kao i u Domovinskom ratu, molimo da nam Mihovil pritekne u pomoć.

Svjedoci smo kako neprijateljske i sotonske sile u okove vezuju i kardinala bl. Alojzija Stepinca, proglašujući ga zločinca, a on je za Crkvu i papu Ivana Pavla II blaženik, svetac, koji objedinjuje nacionalnu i katoličku svijest i savjest u hrvatskom narodu, sudeći njemu sudi se Crkvi, sudi se Domu i Domovini, stoga se pridružujemo Zbornoj molitvi blagdana sv. Mihovila i molimo: Bože ti savršeno raspoređuješ službe anđela i ljudi. Tebi anđeli na nebu uvijek stoje na službu: daj da nas čuvaju u našem životu na zemlji. Podsjećam da Mihovila (izvorno Mihaela), sveca i arkanđela, časti i slavi istočna

i zapadna Crkva, Šibenik od samog njegovog početka. On je „vojskovođa vojske nebeske“, vođa je i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela. Knjiga Otkrivenja prikazuje ga kao branitelja apokaliptičke Žene i pobjednikom sedmoglavog apokaliptičkog Zmaja (Otk 12, 1 - 9), Spominje se i u Starom zavjetu kada se ukazuje vojskovođi Juzuji pred zauzimanjem Jerihona (Jš 5, 13 – 15), zatim kako odbija Sotonu koji nastoji oteti mrtvo Mojsijevo tijelo; on važe duše te blažene predvodi u raj.

Godine 1997. dolaskom biskupa Ivasa na šibensku biskupsku stolicu, vraća mu potisnuti kult, te iste godine Ivas uvodi procesiju kroz grad s njegovim likom uz sudjelovanje vjerničkog puka iz cijele biskupije na čelu sa župnicima, biskupima splitske metropolije te svečanom Misom na trgu RH ispred katedrale, koju redovito predvodi jedan od biskupa. Ove godine je 20. obljetnica takvog štovanja šibenskog zaštitnika.

Njegov stoljetni kultni kip sa katedrale iznad misnika i puka ponazočuje njegovu nazočnost u Misi u kojoj se slavi Bog po Euharistiji i on kao Božji poslanik, zaštitnik ljudi i grada. Vjernici sa zborom mogu zanosno pjevati njegov himan: Anđele mira Mihovile sveti, siđi s visina na zemne nam pute. Očuvaj nam mir. Otpremaj u pakal ratove ljute. Ti šibensku Crkvu, zaštitniče vrli, vijekom si učio tko je kao Bog naš. urednik

4 teološka misao

Grijeh

izvor zla u svim oblicima i na svim razinama PIŠE: don Dominik Škevin Biblija često govori o stvarnosti koju općenito naziva grijeh. Tu riječ u praktičnom smislu Biblija shvaća : “griješiti” znači “promašiti cilj”.

Smisao i cilj čovjekova života je onaj koji mu je Bog postavio kad ga je stvorio.

A čovjeka je Bog stvorio zato da s njim podijeli svoju neizmjernu i neizrecivu sreću kroz svu vječnost. Smisao je čovjekova postojanja zajedništvo s Bogom.

Sve ono što čovjeka vodi tom cilju i pomaže mu da ga ostvari je dobro u svakom smislu: vjerskom, moralnom, pravnom, praktičnom filozofskom, i svakom drugom. A ono što čovjeka od toga cilju udaljava, ili ga priječi u postizanju toga cilja je zlo, loše u svakom smislu. To je ono što Biblija naziva grijeh. Bog nam je svojom objavom dao znanje koji je to put što nas vodi njemu i vječnoj sreći, a koji nas odvodi od Njega i od sreće.

Naš je životni zadatak ići tim putem prema cilju, koji je sam Bog i konačno ga ostvariti.

Stoga je grijeh svaki postupak, osjećaj ili misao, želja, plan ili čin koje su protivne Božjim uputama koje je dao Bog da ostvarimo smisao svoga života. Grijeh je i propustiti učiniti ono što nas vodi našem vječnom cilju.

Uredništvo časopisa Mihovil u svom programu ima i temu o grijehu, to jest o pitanjima dobra i zla. O važnosti ove tematike rekao je blage uspomene papa Pio XII. u svom govoru 26. listopada 1946. slijedeće: ‘’Najveći grijeh sadašnjice jest da ljudi sve više i više gube smisao za grijeh.’’ A to je povezano i sa smislom života. Čovjek danas izbjegava razmišljati o smislu svoga života, makar je u čovjekovoj naravi da o tome razmišlja i da se o tome pita. Pitanje je jesmo li mi danas potpuno izgubili smisao za grijeh? Papa to naziva najvećim grijehom. Ne možemo se ne složiti s njime. Činjenica je, da se danas i u Crkvi malo govori o grijehu kao zbilji u životu pojedinca i društva. A to daje naslutiti da se i o samom grijehu malo vodi računa te se vrlo lako i neodgovorno griješi. Toga smo svjedoci na svim područjima života danas.

Pomalo se zbilja grijeh pretvara u nešto normalno i u njemu ljudi više ne gledaju zlo. A on je strahovito veliko zlo, zapravo jedino stvarno, pravo zlo iz kojega proizlaze sva ostala zla.

Najveće zlo.

O grijehu najosnovnije Pitanje dobra i zla jedno je od najvažnijih životnih pitanja.

Razmišljati o dobru i zlu i sva ta razmišljanja sistematizirati i predstaviti čitateljima na duhovnu korist vrlo je složen zadatak.

O ovoj problematici napisane su

cijele biblioteke i još uvijek se pišu i pisat će se nove, jer je narav materije takva da razmišljanje, razgovor i pisanje o grijehu, o dobru i zlu nikad ne završava.

Uvjeren sam da nije pretjerano reći kako su naša prvotna životna iskustva od najranije dobi vezana baš za osjećaje zadovoljstva ili nezadovoljstva, sreće ili nesreće, duševnoga mira ili nemira, koja proizlaze iz iskustva dobra i zla. Naravno da toga nismo u najranijoj dobi bili toliko svjesni. Kako smo rasli i razvijali se, sve nam se više nametalo dobro i zlo kao stvarnost o kojoj trebamo više voditi računa. Često se pitamo što je grijeh, što je dobro, a što zlo? Na području javnog života na ta pitanja nailazimo na zaobilaženje i izbjegavanje ukazivanja na njih. A vidljivo je da u tim pitanjima postoji pravi kaos u teoriji i praksi. Kao da se netko ciljano trudi da nas zapljuskuje vrednovanjem dobra i zla, suprotno od onoga što smo do sada držali, da je dobro napose od onoga što vjerske zajednice o tome naučavaju. Primjera je bezbroj.

Kad smo bili mali govorili su nam: nemoj to činiti, nije dobro, ili učini, to je dobro. Nismo razmišljali zašto. Povjerenje u starije bio je dovoljan razlog da to učinimo ili ne učinimo. Navikli smo tako dobro činiti, a zlo izbjegavati. Na pitanje zašto treba dobro činiti a od zla bježati znali smo odgovor, jer je dobro naređeno, a zlo zabranjeno.

teološka misao 5 Nismo ni mislili da je to i zahtjev naše naravi, Božji put, Božja objava i uvjet naše sreće vremenite i vječne. To nam govori da poimanje i vrednovanje grijeha trebamo tražiti u Božjoj objavi o grijehu, a ne nikako negdje izvan Božje objave. Razmišljanje o grijehu vodi nas na početke stvaranja svemira i Zemlje, i kao vrhuncu stvaranja, stvaranju čovjeka.

Biblija otkriva bit grijeha Iza prikaza o stvaranja svemira, Zemlje i svega živoga i neživoga Biblija se posebno zaustavlja na stvaranju čovjeka kao vrhuncu i kruni svega stvaranja. Stvarajući čovjeka Bog ima samo jednu želju i cilj, da čovjek bude biće zadovoljno i sretno. Spreman mu je darovati sve kako bi se to ostvarilo.

A jer je Bog ljubav, sve što čini i djeluje, radi iz sama sebe, to znači iz ljubavi, i za ljubav. Bog je neizmjerno i neizrecivo sretno biće u sebi, Vrhovni Gospodar i Stvoritelj svega, želi da se njegova sreća prelijeva iz njega na

druge. Želi svoju ljubav podijeliti s nekim, koji će mu barem u bitnim karakteristikama biti sličan. Zato ‘’Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…’’ (Post 1,26,27) da može s njim dijeliti svoje nutarnje bogatstvo. Tako nas uči Biblija. Slika Božja čovjek je po svojem vječnom životnom principu, koji zovemo neumrla duša, zatim po svojem razumu, po svojem htijenju kojim može birati između raznih stvari, to jest po slobodi odlučivanja. Nije ga stvorio kao robota, nego ga je učinio sposobnim da spozna, prihvati ili ne prihvati spoznato i tako svojevoljno sudjeluje u zajedništvu s Bogom, zatim po težnji za dobrim usađenim u čovjekovu savjest i željom za vječnim, trajnim postojanjem.

Takav čovjek stvoren na sliku Božju dobio je na dar i mjesto stanovanja, zemlju opremljenu svim njemu potrebnim za život.

Ta zemlja, kaže Biblija, bila je raj zemaljski, mjesto zadovoljstva, bez smrti, bolesti i bilo kakve muke. Bog ga je učinio ne samo svojim stvorenjem, nego i svojim djetetom, članom svoje

Trojstvene obitelji. Obasut svim naravnim i nadnaravnim Božjim darovima, kakav je sretnik čovjek bio na početku postojanja!

Čovjeku nije dano da on određuje što je dobro, a što zlo Biblija nas vodi dalje i kaže: ‘’Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve Bog ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: ‘’evo kosti od mojih kostiju mesa od mesa mojega. Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i bit će njih dvoje jedno tijelo’’’’ (Post 2,20-24). Čovjek ne samac, nego zajednica i obitelj kao što je i sam Bog Jedan u Trojstvu i Trojstven u jedinstvu. Da i čovjek stvoren sretan ima s kime dijeliti svoju sreću i na taj način je povećavati, i biti sličan Bogu koji to čini čovjeku.

Sve stvorene sile žive i nežive služe njima, ljudima. Oni vladaju prirodom i druguju s Bogom. Oni mogu raditi sve što žele, uživaju neograničenu slobodu. Ali sloboda je vrlo osobit dar, rekli bismo opasan dar. Treba se znati dobro služiti njom. Osjetljiva je zato jer je ukorijenjena u Bogu i Bog je temelj njihove slobode. Bog dalje vodi čovjeka i osigurava njegovu slobodu da ne skrene na stranputicu i daje mu naputak za dalje. Jer čovjeku je pred očima stablo spoznaje dobra i zla i stablo života.

Danas dobri gospodarstvenici i proizvođači daju kupcu upute za upotrebu proizvoda, slično i Bog čovjeku. Kako će čovjek upotrebljavati sebe i sve oko sebe da bude i ostane onakav kakvim ga je Bog stvorio? Bog mu želi pomoći i kaže mu da ne dira i ne pokušava jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. A to znači da on čovjek ne odlučuje sam što

6 teološka misao je dobro, a što zlo. Dobro i zlo je stvarnost o kojoj može odlučivati samo Bog. Ljudi to ne mogu, jer zato nisu osposobljeni. A ako to učine, doći će smrt, bolest i i teški rad u znoju i muci i sve lijepo u njihovu životu će se raspasti i nestati.

Dio anđela želi biti kao Bog U tu ljepotu čovjekova života ulazi zli, đavao, sotona. Prije čovjeka Bog je stvorio bezbroj duhovnih, bestjelesnih bića obdarenih velikim znanjem, mogućnostima i slobodom kao svoje pomoćnike, a posebno glasnike. Bili su neizmjerno sretni, jer su bili čisti duhovi bez tijela, Bogu slični. Živjeli su s Njim u zajedništvu. Najljepši među njima, imenom Lucifer, hrvatski Svjetlonoša, nije sebe prihvatio onakvim kakvim ga je Bog stvorio, nego je htio biti kao Bog. Za njim su se poveli i mnogi drugi anđeli. Jedni su ostali Bogu vjerni i nastavili mu služiti, a drugi su se pobunili.

Razdvojili su se.

Oni koji su ostali s Bogom nastavili su i dalje s njime u sreći, ali su se odmaknuli od pobunjenih anđela, udaljili su ih od sebe.

Ti pali anđeli koje zovemo vrazi, đavli, sotone, što u hrvatskome znači neprijatelji, od tada u svojoj zloći žele nauditi čovjeku, jer su mu zavidni. Misle da će time i Bogu napakostiti, jer čovjek neće biti Božja uspješnica. Znao je đavao za čovjekovu slabu točku. Ta slaba točka je želja slična njegovoj, biti veći, moćniji nego što jest. Biti kao Bog. Ono što psiholozi kažu da živi u svakom čovjeku, najkraće rečeno: ‘’važno je biti važan, a najvažnije je biti najvažniji.’’ (Sjetimo se samo različitih kampanja pred bilo kakve izbore, pa će nam biti jasno koliko je jaka u čovjeku ta želja izdignuti se nad sebe i druge do samoga Boga, uzeti

slobodu u svoje ruke i sam potpuno upravljati svojim životom bez bilo čijeg utjecaja).

Lakovjernost prvih ljudi Đavao je u prve ljude posijao sumnju da im Bog laže i da im se ništa neće dogoditi počnu li određivati sami što je dobro i što zlo, slikovito rečeno, jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. Prva je to učinila, na nagovor đavla, Eva, a zatim nagovorila Adama pa je i on to učinio. Povjerovali đavlu, a uskratili vjeru Bogu.

Obećao im đavao da će biti kao Bog, imati spoznaju dobra i zla u svojim rukama i samostalno kročiti naprijed bez Boga, zapravo protiv Boga.

Zanimljivo je primijetiti kako su prvi ljudi bili lakovjerni. A i danas je to uočljiva pojava među ljudima. Mnogo puta sam se iznenadio kako su i danas ljudi lakovjerni. Lako ih je uvjeriti u neke nemoguće, a često i besmislene stvari. Valjda zato jer na naše misli i odluke, a onda i djela jako utječu naše želje, svjesne, a još više podsvjesne. Vidi se da ih je u tom činu vodila želja izjednačiti se s Bogom i činiti ono što on može, a oni sada ne mogu. Moći će tek kada učine ono što im je Bog zabranio. I znamo kako su prošli. Nema više zemaljskog raja, nema Božje blizine, nego oslonjeni na svoje naravne snage osjećaju svu težinu svoga čina. To je odgovor Biblije na pitanje koje smo postavili, što je to grijeh i odakle zlo na svijetu. Zlo nije od Boga, a nije ni samo od sebe.

Ono je plod krivo upotrijebljene slobode, koja sama sebe okiva u ropstvo grijeha, smrti, požude i zakona koji vladaju životinjskim svijetom bez slobode.

Bog prvim ljudima doziva u svijest što su učinili i kakav ih život čeka. Njih, i sve njihove nasljednike. A to je smrt, bolest i težak

rad u znoju lica svoga. Kako su se osjećali poslije ovog pravorijeka Božjega, tko to može zamisliti!

Napravili su ono što se u Bibliji kaže grijeh, učinili su ono što je zlo u očima Božjim. To je čest naziv za grijeh, a osobito se spominje kod kraljeva iz izabranoga naroda Izraelskoga, da je veliki broj njih činio ono što je zlo u Božjim očima. Prvi ljudi su dobro znali, što je zlo u božjim očima jer im je Bog to izričito rekao. A njihovi potomci i mi i svi ljudi znamo to, jer je spoznaju dobra i zla Bog zapisao u savjest svakoga čovjeka.

Suprotstavljanje objavljenoj volji Božjoj Bog je svoju volju očitovao u više vremenskih razdoblja i razina da nitko ne može reći da nije znao što Bog od njega traži i očekuje. I što mu nudi.

Najprije je tu naša savjest.

Savjest je vlastita, posebna nutarnja sposobnost koja je različita od svega drugoga u ljudskom biću. Postavljena u dubinu ljudskog bića, njegovo žarište, na čemu se temelji čovjekovo značenje i sudbina, spoznaja Božjeg poziva i osobnog odaziva. Napose izražena kroz potrebu ljudskoga srca da teži za dobrim i da dobro čini, a od zla bježi i izbjegava ga.

Uz to u njemu postoji neki više ili manje svjesni poticaj koji ga usmjerava prema određenim činima kao dobrim, a od nekih odvraća kao zlih. Kao takva ona obuhvaća čitavu strukturu ljudske osobe i u njezinom sudu skupljen je čitav čovjek. Ta čovjekova intuitivna sposobnost

teološka misao 7 dobra i zla (Pavao VI) je «srčika» ljudske osobe, «glas Božji» koji odzvanja u njegovoj nutrini (GS, 16). To je čovjekova temeljna stvarnost, koja nadilazi sve zemaljsko i vremenito. (fra Luka Tomašević) Kasnije je Bog preko Mojsija potvrdio u vidu objave sadržaj volje Božje položen u našu savjest u Zakonu kojega je dao narodu, a posebno u zapovijedima Božjim, u 10 Božjih zapovijedi ili 10 riječi. Židovi su se njima dičili jer su zapovijedi i Mojsijev Zakon bili dokaz da kao narod nisu robovi, nego slobodni. Božji Zakon ih štiti. Robove ne štiti ničiji i nikakav zakon. Po njima je Božji narod vrlo dobro znao što je dobro u očima Božjim i što treba činiti, a što izbjegavati.

Isus Krist je kasnije taj Mojsijev zakon dopunio i usavršio, a evanđelisti zapisali, napose sveti Matej u poznatoj Isusovoj besjedi na gori u poglavlju 5,6, i 7. Poznato je to po Isusovu izrazu: ‘’Čuli ste da je rečeno starima, a ja vam kažem…’’

Tako mi danas izvrsno znamo iz više izvora što je dobro, a sto je zlo u očima Božjim, da nam nije potrebno izmišljati ništa novo, nego to činiti. Četvrta razina spoznaje volje Božje je Crkva i njezino naučavanje i tumačenje Božjega zakona. Tu je zadaću pod teškom odgovornošću primila od samoga Gospodina Isusa, koji je apostole poslao na taj zadatak riječima: ‘’Pođite po svem svijetu propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se’’ (Mk 16,15-16). Bez njezina učenja i tumačenja često ćemo biti u nedoumicama i sumnjama o mnogim stvarima. Puno toga ćemo i krivo shvatiti i razumjeti. A to će biti naša odgovornost. Zadaća Crkve je čuvati istine vjere

i njihovo razumijevanje koje je do nas stiglo tradicijom, to jest usmenom predajom i životnom praksom, a da nije zapisano u evanđelju, a spada u cjelovitost vjerskih istina.

Zato u svom vjerničkom hodu prema nebu i Bogu ne možemo bez stvarne opasnosti zaobići Crkvu i njezino naučavanje. Ne onako kako se danas zna čuti, Isus Krist da, a Crkva ne. Potpuno krivo, pogrešno i grješno, često s ozbiljnim negativnim posljedicama za našu vjeru, a i vječnu budućnost.

Sve se nastavlja i danas Biblijski pjesnički i slikovit prikaz prvoga grijeha na početku ljudske povijesti je nešto što se ponavlja u svakom grijehu bilo gdje i bilo kada. Rečeno nam je za pouku i upozorenje. A to je čovjekova drskost, koja se pokazuje u želji da bude bog, da sam odlučuje o dobru i zlu i da radi ono što je zlo u Božjim očima. A to se nastavilo činiti i dalje kroz svu povijest čovjeka do danas.

Koliko je to daleko išlo u naše vrijeme u procesu zvanom globalizacija, laicizacija i sekularizacija da skoro svaki parlament, svako zakonodavno tijelo u raznim državama, kao da se natječu tko će donijeti više zakona koji se protive Božjoj volji i Božjoj objavi o tome što je dobro, a što je zlo. Da li itko zna na kugli zemaljskoj koliko uopće ima zakona, a donijeli su ih ljudi ne obazirući se ni na koji Božji zakon? I naš hrvatski parlament uspješnost svoga rada mjeri brojem i količinom zakona i paragrafa koje gotovo svakodnevno donosi. O kakvoći

i ispravnosti u svezi s Bogom niti se ne razmišlja niti govori.

I time se smatra uspješnim i velikim dobročiniteljem građana za koje te zakone donosi. O blago li je nama, jer ćemo morati živjeti nekoliko života da bismo samo uspjeli upoznati naslove svih zakona! A Božji zakon se svodi na samo 10 zapovijedi, ili 10 riječi kako ih naziva Biblija, a Isus je i njih sažeo u samo dvije, odnosno u jednu, ali usmjerenu na dva subjekta, Boga i čovjeka. A sveti Augustin ih je formulirao ovako: ‘’Ljubi Boga više od svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe’’. I u tom kontekstu još nadodao: ‘’ljubi i čini štogod hoćeš.’’ Jer onaj koji ljubi neće nikada svjesno povrijediti ljubljenoga. Kako je jednostavno bit Božji, biti uz Boga kad se to hoće.

Bog izvlači prve ljude iz jame grijeha i stavlja ih na pravi put Bog se sažalio nad sudbinom ljudi koju su izabrali, i njima i čitavom čovječanstvu želi dati drugu priliku. Želi popraviti što su upropastili i obećava da će doći novi ljudski par, koji će slomiti i pobijediti đavolsku moć koju je đavao nad njim i nad svim ljudima dobio tim pogrešnim izborom prvih ljudi. Taj novi ljudski par, je Isus kao Bog i čovjek i Marija, njegova majka, bez grijeha začeta. Nikada nije bila pod vlašću đavla preko grijeha, a Isus i Bog i čovjek također.

Bog tako popravlja ono što su učinili prvi ljudi. Smrt i bolest i teški rad ostaju, ali vraća se zajedništvo s Bogom i mogućnost ostvarenja vječne sreće zajedno s Bogom preko praga smrti. Mi bi danas to mogli malo slikovito reći ovako: Bog im je dao priliku da polože vozački ispit, a oni su odmah sletjeli s ceste u šikarje.

8 teološka misao Sami nisu mogli ni izaći iz auta, a kamoli nastaviti dalje istim putem kao i prije. Bog ih izvlači iz slupanog auta i vraća ih natrag u život, ali sada kroz spasenjsko djelo novoga Adama i nove Eve omogućuje njima i svim njihovim nasljednicima ponovno sjedinjenje s Bogom u sreći kroz svu vječnost. Ipak trebaju proći kroz smrt i druge nedaće što ih je donio prvi grijeh prvih ljudi. Zovemo ga još istočni, jer je na isteku ljudskoga roda, i iz njega ističu svi ostali grijesi.

Njegove posljedice snose svi njihovi nasljednici, i mi danas, i svi do zadnjeg čovjeka na kugli zemaljskoj, osim naravno Isusa i Marije, novog ljudskog Spasiteljskog para. Želimo li poslije gore rečenoga reći što je grijeh, mogli to reći ovako: svaki grijeh je ponavljanje onoga što su učinili prvi ljudi kad su sagriješili. Postoji Božja uputa što je dobro a što zlo, što činiti a što ne. Grijeh je dakle misao, želja, plan, odluka, čin mimo i protivno izražene volje Božje što treba činiti za svoje dobro, a što ne, izabrano svojom slobodnom voljom ono što je Bog označio kao zlo. I to zlo činiti unatoč jasnoj spoznaji da je to zlo.

Grijeh je uvreda Bogu: “Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom” (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane “kao bog” spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle “ljubav prema sebi sve do prezira Boga”.

Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.

Znati, htjeti i slobodno odlučiti Da bi određeni čin stvarno bio grijeh pred Bogom mora biti pravi ljudski čin s elementima pune ljudske odgovornosti Znati – trebam znati da je ono što radim zlo u Božjim očima i da je to Bog svojom objavom obznanio, a mi to znamo i kao takovo prihvaćamo. Ako netko bez svoje krivnje ne zna da je nešto zlo u očima Božjim, počinitelja opravdava i njegov čin ne može se ubrojiti u grijeh i nije grijeh.

Drugi uvjet je da je čin učinjen slobodnom odlukom čovjeka grješnika. On to baš hoće i slobodno se na to odlučio bez prisile.

Odmah ćemo pomisliti da ima puno toga što nam je manjkavo u vjerskom znanju, pa puno toga što utječe na našu slobodu opredjeljenja. Stvari koje umanjuju našu odgovornost u svakom činu, a tako i u grijehu. Najbolji sudac u tome nam je naša savjest.

Vjerujemo da nas i Bog sudi po našoj savjesti. Time shvaćamo još više našu obvezu da je pravilno odgojimo.

Veliki i mali grijesi, srednjih nema Svakome je jasno da se grijesi međusobno razlikuju. Nemaju svi istu težinu, ni odgovornost.

Ukrasti 100 kuna je krađa. A ukrsti sto tisuća ili milijun isto je krađa, ali razlika je ogromna.

Zato razlikujemo velike grijehe i male grijehe. Veliki su oni u velikoj ili važnoj stvari, a mali u maloj ili nevažnoj stvari. Veliki grijesi nas odvajaju potpuno od Boga, a mali ne. Zato srednjih nema, jer ili smo s Bogom u ljubavi, ili smo se njegove lju-

bavi odrekli. Ne možemo prema Bogu biti malo s njime, a malo protiv njega. Kod njega nema može i ne može u isto vrijeme.

Naravno ne ćemo zanemariti naglasiti da je među najčešćim grijesima grijeh propusta ili ne činjenja. Propustiti učiniti ono što trebamo učiniti za Boga, svoje bližnje, same sebe, a danas postajemo svjesni i za okoliš u kome svi živimo.

Zaključak: Griješi čovjek koji se u svom izboru više pouzdaje u sebe nego u Boga i njegovu ljubav, pa sam sebi određuje što je dobro, a što zlo ne obazirući se na Boga.

Iz izvornoga Adamova grijeha izlaze svi grijesi. Svaki osobni grijeh pokušaj je ostvarenja čovjeka na krivi i razarajući način.

Grijeh nije nešto što se jednima sviđa, a drugima ne sviđa – on je jednostavno zlo. Grijeh nije samo okamenjen u zakonima i paragrafima – Krist kaže da grijeh izlazi iz čovjekova srca.

Iluzija je i varka ako čovjek misli da može biti na suprotnoj strani od dobra, s onu stranu moralnosti. A ono najgore u grijehu je da je grijeh odbacivanje Božje ljubavi. Ima li išta gore od toga?

9 CRKVA GOSPE VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA U KNINU

PROPOVIJED BISKUPA ROGIĆA NA DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI

Došli smo ovamo izreći Bogu zahvalnost za dar vjere, dar Domovine, za dar slobode i pobjede

Srdačno pozdravljam sve nazočne ovdje u crkvi Gospe od Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, sve u Kninu i sve koji nas prate po Hrvatskoj Radio Televiziji i drugim medijima. - Najdražem mi je reći: Braćo i sestre u vjeri Kristovoj! – Čestitam Vam današnji dan!

Velik je ovo dan što ga učini Gospodin. Dan pobjede i oslobođenja, Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Gospin dan u crkvi Velikog hrvatskog krsnog zavjeta! Zapravo dan sjećanja – memorije koja iščitava našu povijest i djela koja u njoj čini Bog. Hrvatski narod, od stoljeća sedmog, ima svoju uporišnu točku, svoj oslonac i sigurnost u vjeri u Boga Stvoritelja i Otkupitelja, Gospodara svijeta i vjekova.

Vjera u trojedinog Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha, vjera koju nam Krist navijestio, objavio i svojom smrću i slavnim uskrsnućem učvrstio. Vjera u kojoj smo kršteni i Bogu posvećeni. Stoljećima naš narod bio je spreman umrijeti za “Krst časni i slobodu zlatnu”. Od kada je vjere u našem narodu, otada i pobožnost BD Mariji. Kroz stoljeća nižu se crkve i svetišta njoj u čast. Hrvatska je – danas bi se reklo – umrežena crkvama i svetištima u čast Blažene Djevice Marije.

U ovoj crkvi to se nekako sažima u jedno: i krsni zavjet – i pobožnost nebeskoj Majci – i naša povijest – i naša stradanja

– i izbavljenja koja nam po Marijinu zagovoru i baš na njezine blagdane podari Bog. Zato smo ovdje došli svemogućem Bogu izreći svoju zahvalnost: za dar vjere, za dar Domovine, za dar slobode i pobjede, za dar žrtve tolikih branitelja koji su bili spremni dati život da bi naš narod imao budućnost, da bi imao slobodu i slobodnu Domovinu, Hrvatsku.

Božja Riječ progovara nam i u ovom trenutku. Božja Riječ uvijek tumači Božja djela u povijesti spasenja roda ljudskoga. Osluškujući je moći ćemo se sigurno prepoznati, moći ćemo vidjeti djela Božja u vlastitoj povijesti i u svome životu, a dao Bog prepoznati poruku za naprijed, za budućnost. Zapravo pozvani smo otkrivati tragove Božjeg djelovanja, u njega se pouzdati i dozvoliti, prihvatiti da nas On vodi.

Starozavjetna knjiga Sirahova, odlomak koji smo slušali, donosi upravo jedan takav pregled onoga što se događalo Izraelskom narodu. Klicanje i zahvala nakon svladanih teškoća. Svjesni od koga im je došlo spasenje.

Slave Boga Spasitelja, Gospodara povijesti, zahvaljuju Imenu njegovu za zaštitu i pomoć: Po velikom milosrđu i imenu svom izbavio si me od ujeda onih koji bi me proždrli, iz ruku onih koji mi o glavi rade, od mnogih kušnja koje pretrpjeh, od gušenja u vatri koja me okru-

10 propovijed

žila, iz središta ognja koji nisam potpalio...

Duša moja bijaše blizu smrti i život moj na pragu Podzemlja.

Okruživahu me sa svih strana i nije bilo nikoga da mi pomogne; pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud. Tad se sjetih milosrđa tvojeg, o Gospode, i djela tvojih još od iskona, kako izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih.

Koliko bi se branitelja i prognanih moglo prepoznati u ovim riječima. Kroza sve što su prošli, koliko im je puta molitva bila na usnama i krunica oko vrata, očiju uperenih prema nebu.

I nastavlja Sirah: - zazvah Gospodina: “Ne ostavi me u dan nevoljni, u vrijeme moje nemoći protiv oholih. Slavit ću ime tvoje bez prestanka i zahvalnu ti hvalu pjevati.” - I bi molba moja uslišana, izbavio si me od propasti, spasio me od vremena zloće. I stoga ću te hvaliti i slaviti i blagoslivljati ime Gospodnje.

Braćo i sestre, to danas činimo ovom svetom misom zahvalnicom u Dan domovinske zahvalnosti. Ali iz tih događaja i učimo, vjeru svoju obnavljamo, učvršćujemo i ponovno u Božjoj Riječi pouku tražimo. Kao što piše sveti Pavao Korinćanima: Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. – Naše pouzdanje, naša nada neka bude stamena, čvrsta, ustrajna i za budućnost. Ako smo kroz prošle nevolje trpjeli i iz njih izišli, prevladali ih Božjom

pomoću, snagom vjere i požrtvovnosti, zajedništvom koje je tako čudesno krasilo cijeli narod tih najtežih godina, zašto bi toga danas uzmanjkalo?

Sveti Pavao piše: „da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve“ i da nas to zajedništvo vjere pokrene, opet ujedini – ne u mudrosti ljudskoj – tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. Vjera da nas učini boljima, velikodušnijima, požrtvovnijima u istinskoj bratskoj ljubavi jednih za druge. Pa to nije nemoguće, već se toliko puta dogodilo i događa. Sjetimo se samo zadnjih požara, pokazane požrtvovnosti i jedinstva vatrogasaca, pilota, vojske i naroda.

Isprosimo molitvom da na ne ujedinjuje samo nevolja, nego istinska želja za izgradnjom boljeg svijeta, boljih odnosa, svakog napretka.

Ako budemo barem malo više živjeli iz vjere i pouzdanja u Boga, - od onih vrijednosti koje proistječu iz našeg krsnog zavjeta: Bogoljublje, domoljublje i bratoljublje – zajedništvo

u slozi. – Ako to budemo znali svjedočiti i na mlađe vjeru prenositi sigurno možemo graditi bolju budućnost da se i oni koji su je pošli drugdje tražiti vrate.

Sigurno će se tada i naše mlade obitelji otvoriti životu, prihvaćati novi život.

Ne smijemo od toga odustati.

Samo zrno one ljubavi u svakome od nas - koju je svjedočio bl. kardinal Alojzije Stepinac kad je rekao da se u ljubavi prema Hrvatskom narodu od nikoga ne da natkriliti - bit će dovoljno da izgrađujemo civilizaciju ljubavi i života.

Svaki uloženi napor, svaka iskazana požrtvovnost i velikodušnost, svaka sposobnost pojedinca ugrađena u to, svaki novi uspjeh – uvelike će opravdati i podnesene žrtve, učiniti ih još vrednijima.

Braćo i sestre, Isusova je riječ: Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? - Sebe izgubi.

Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Ili kako pjeva pjesnik: A ti mili rode, stazom pođi starom I ne skvrni praha, krvlju poštrapana Mučenika svetih divnih pređa tvojih!

Bolima u gorkim teških naših dana Oči k nebu upri pune pouzdanja - I ne gubi vjere u dobroga Boga!

Vjera će te ova silnim stvarat divom, - Božje ćeš uz vodstvo doć do cilja svoga. - Amen.

iz života biskupije 11

U Kninu održane Franjevačke pučke misije

IZVOR: franjevci-split.hr U nedjelju 26. ožujka krenula su devetorica manje braće iz Zagreba put grada Knina, grad kralja Zvonimira. Ovaj mali gradić, koji je za Hrvatsku od velikoga značenja i ponosa, pripremao se za svoje pučke misije koje su se održale od 26. ožujka do 2. travnja 2017. u Župi sv. Ante Padovanskog, pod geslom „Danas mi je boraviti u tvojoj kući“.

Geslo je standardno za misije, ali ima svoj duboko značenje.

Grad otvara svoju „kuću“ i pušta misionare koji donose radosnu vijest evanđelja. Misionari, praćeni molitvama sa svih strana naše lijepe Hrvatske, donose živu riječ i živoga Gospodina Isusa Krista svakome srcu u gradu. Isto tako s Gospodinom govore „Danas nam je boraviti u vašemu gradu i vašoj kući“.

Prije nego započnemo s programom treba istaknuti da su ove misije mali jubilej, naime ovo su desete franjevačke pučke misije Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda pod vodstvom fra Ivana Matića. Na ovim desetim misijama su sudjelovala slijedeća braća: fra Ivan Matić, fra Goran Malenica, fra Mate Bašić, fra Ivan Vladić, fra Mislav Lukačević, fra Ivan Bogati, fra

Luka Banović, fra Marko Ćosić, fra Ivan Ivanković, a od 30. ožujka fra Sandro Tomašević i fra Damir Pavić, franjevac provincije Bosne Srebrene. Gvardijan fra Marko Duran i ostali franjevci u Kninu dočekali su nas srdačno kao braću otvorenih ruku.

Kao što je Isus rekao „Idite po svem svijetu i navješćujte Evanđelje“ (Mk 16,15), te kako je Franjo rekao svojoj braći da idu po dvojica i šire radosnu Vijest i mi smo pošli u grad Knin. Krenuli smo iz male crkve sv. Ante prema novosagrađenoj velikoj crkvi koja je posvećena Gospi i nosi naslov „Crkva Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta“.

Crkva je uistinu uz sve svoje bogate znamenitosti, ponos gradu, jer malo koji grad se može pohvaliti tako lijepom crkvom.

Franjevačke pučke misije otvorio je mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski, koji je na početku uputio molitve i prošnje Ocu nebeskom za braću misionare da naviještaju radosnu vijest spasenja u ime Gospodina našega Isusa Krista. Nakon kratke šutnje o. Biskup je blagoslovio misionare ovim riječima: „Slavimo te, Gospodine, i blagoslivljamo, jer si u svojoj silnoj ljubavi prema nama poslao svoga Sina da nas oslobodi od ropstva-

12 iz života biskupije grijeha i daruje nam tješitelja i branitelja, Duha Svetoga. Prije nego se vratio k tebi, pobijedio je smrt i poslao svoje učenike da svim narodima naviještaju Evanđelje života. Pogledaj milostivo, Gospodine, na ove svoje sluge: neka preobraženi u snagu tvoga križa budu glasnici mira i spasenja. Čuvaj njihove korake svojim brižnim pogledom i štiti ih snagom svoje milosti, da ne klonu pod težinom apostolskih zadataka. Neka u njihovim riječima odzvanja slatki Kristov glas, da zagriju srca svojih slušatelja. Ispuni njihova srca Duhom Svetim, da svoju braću i sestre privode k tebi, jedinom izvoru radosti i spasenja.“ Nakon molitve za misionare o.

Biskup je blagoslovio i predao misionarima znak križa (Tau) uz prigodne riječi: „Primi ovaj znak ljubavi Kristove i naše vjere.

Propovijedaj Krista raspetoga, snagu i mudrost Božju“. O. Biskup je također molio i za braću i sestre koje šalje da naviještaju radosnu vijest spasenja ovim riječima: „(…) Pogledaj milostivo, Gospodine, na ovaj svoj narod: neka preobraženi snagom tvoga križa budu glasnici mira i spasenja. Čuvaj njihove korake svojim brižnim pogledom i štiti ih snagom svoje milosti. Ispuni njihova srca Duhom Svetim, da hrabro i odvažno svjedoče radosnu vijest Evanđelja“.

Svakoga dana u 8:30 program je započinjao jutarnjom molitvom u crkvi pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom u novoj crkvi. Svakoga dana nakon molitve Presveti je ostalo izložen do dvanaest sati kada bi se zajednički s narodom pred Presvetim molio srednji čas. Od 9:00 do 12:00 u crkvi bi bili na raspolaganju svećenici za ispovijed ili duhovni razgovor.

Bogoslovi bi nakon molitve izišli iz crkve i zaputili se na svoje službe. Tako su prvoga dana po dvojica krenuli u osnovne i sred-

nje škole. U školi su bili gosti i samo bi se razredi izmjenjivali, tako da su na kraju mogli upoznati sve razrede. S pjesmom i gitarom uz druženje govorili su o Misijama, o sv. Franji i o svom franjevačkom pozivu.

Nakon susreta vraćali bi se u crkvu na molitvu za grad Knin.

Poslijepodnevni program započinjao je u 15:00 sa susretima, a svećenici su odlazili u crkvu radi ispovjedi. Drugi dio misionara je nastavio obilaziti škole i razgovarati s djecom i mladima.

Nastavak programa u crkvi je bio u 18:00 uz navještaj o temi dana. Pola sata kasnije bi se molila krunica, a nakon krunica u 19:00 sveta misa kao vrhunac dana. Nakon svete mise misionari bi se raspršili po obiteljima u kojima bi jedni druge upoznavali, što kroz svjedočanstvo, što kroz razgovor. Nakon večere misionari bi se našli opet zajedno te razmjenili svoja iskustva i pripremili program za sutrašnji dan.

Drugi dan tj. 28. ožujka je imao isti raspored ali je nosio nova iskustva susreta po obiteljima.

Trećega dana u srijedu nakon jutarnje molitve kao misionari posjetili smo Gradsku upravu Grada Knina, gdje nas je dočekao gradonačelnik Nikola Blažević sa suradnicima, te kroz neformalan, ugodan razgovor upoznali situaciju u gradu Kninu s kojima se susreću građani.

Nakon uprave otišli smo u udrugu Bartolomej, koja prima šezdesetak djece s poteškoćama u razvoju. U njihovim osmjesima vidjela se radost i veselje zbog susreta s misionarima. Nakon poslije podnevnih posjeta školama i nakon svete mise, u prepunoj crkvi imali smo priliku gledati predstavu pod nazivom „Muka Gospodina našega Isusa Krista“, koju su igrali amaterski glumci grada Knina. Nakon emotivnoga prikaza popraćeni su velikim pljeskom od domaće

publike. Nastavilo se druženje s župljanima.

U četvrtak su misionari uz školu posjetili i kninsku bolnicu, gdje su uz razgovor i pjesmu susreli bolesnike, medicinsko osoblje te naše branitelje na njihovom odjelu. Nakon mise slijedilo je klanjanje Presvetome Sakramentu.

Petak je bio dan susreta s krizmenicima, a navečer s narodom u crkvi pobožnost križnoga puta.

Navečer nakon svete mise su na programu bila svjedočanstva braće: fra Mate Bašića, fra Ivana Ivankovića i fra Luke Banovića.

Oni su posvjedočili svoj život i svoj poziv pred punom crkvom, svaki je posvjedočio kako je Bog bio velik u njihovome životu i kako ih je svakoga na osoban način vodio. Te večeri bio je susret i s članovima Franjevačkog svjetovnog reda.

Subota je bila predviđena za susrete s mladima, do podne s brojnim ministrantima, a poslijepodne s Franjevčkom mladeži.

Uvečer poslije svete mise održana je velika procesija s Gospinim pralikom oko crkve Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta s brojnim pukom, a na kraju procesije molila se posvetna molitva Blaženoj Djevici Mariji.

Franjevačke pučke misije u Kninu zaključene su svečanom svetom misom u nedjelju, 2. travnja, u 11:00 sati. Svetu misu je predslavio provincijal fra Joško Kodžoman. Na kraju mise gvardijan i provincijal su zahvalili misionarima na dolasku i samim misijama, a u ime misionara riječi zahvale svima uputio je fra Ivan Matić. Na kraju svete mise provincijal fra Joško je pozvao sve vjernike da oni sada nastave misije u svojim obiteljima i na svim drugim mjestima gdje žive i rade te im podijelio blagoslov i poslanje.

iz života biskupije 13

U Šibeniku brojni vjernici sudjelovali na misi i procesiji Cvjetnice - Danas se skupljamo da s čitavom Crkvom u svijetu započnemo slavlje vazmenog otajstva, muke i uskrsnuća Kristova. On je zato i ušao u svoj grad Jeruzalem, htio je trpjeti i umrijeti i imao je od mrtvih ustati. Izvršimo spomen tog ulaska živom vjerom i pobožnošću, slijedimo Gospodina na Križnom putu da imamo dijela u njegovu uskrsnuću - , rekao je na Cvjetnicu na Trgu Pavla Šubića šibenski biskup Tomislav Rogić prigodom blagoslova maslinovih grančica, brojnim vjernicima grada Šibenika koji su se okupili na slavlje Nedjelje muke Gospodnje.

Nakon blagoslova maslinovih grančica i pročitanog evanđelja, procesija je krenula prema katedrali u kojoj je slavljena euharistija. Nakon čitanja i pjevanja Muke po Mateju usljedila je biskupova homilija.

- Zagledani u križ otkrivamo

kolikom nas je ljubavlju Bog ljubio. Neshvatljiva veličina Božjeg približavanja čovjeku. Bog daruje svoga Sina - predaje ga u ruke ljudi - dopušta da dospije na križ, među dva razbojnika.

Sin Božji potpuno je ponižen.

Misterij - tajna Krista raspetoga zapravo je misterij - tajna svakog čovjeka. Ljudi u svom životu osjećaju toliko puta da prolaze kroz mrak života, sumnje, patnje i traže kako to sve skupa protumačiti. Život je mogće prihvatiti, osmisliti i živjeti ako svoj pogled češće usmjerimo na križ i znadnemo u njemu očitati, prepoznati kolikom nas je ljubavlju Bog ljubio. Sve ono što nas u životu sustigne moguće je proći, nadvladati samo ako otkrijemo i upoznamo ljubav. Samo ljubav sve pobjeđuje, svemu se nada i sve podnosi. - poručio je biskup Rogić u homilji.

Naglasio je kako vjerovati u

Krista ne znači uspjeti izbjeći ili pobjeći od poniženja, trpljenja i napora, pa i pogrešaka, nego znači znati dati smisao svemu što nas u životu sustigne. Znači da preko trpljenja možemo naći put koji nas vodi Bogu u njegovo vječno kraljevstvo. Na tom putu svjetli nam Kristov križ.

Podno križa Kristova shvaćamo ozbiljnost života. Istaknuo je kako Isusova smrt postaje glavnim motivom, glavin poticajem i izvorom snage za naše obraćenje, za napuštanje "dijela tame" koja se suprostavljaju Bogu u svakom čovjeku, na različite načine. Kristova smrt ujedinjuje one koji u njega vjeruju u bratsku zejdnicu, u Crkvu koja se želi darovati za druge kao što je to Krist učinio.

- Kao Božja djeca kršteni smo u Kristovu smrt i uskrsnuće - i pozvani uzvraćati Bogu iskazanu nam ljubav, pokazati je prema braći. Nasljedujući Krista raspetoga znati voljeti druge i u trenucima vlastitog trpljenja: Jer ako prestanem voljeti kad trebam trpjeti, znak je da nikada pravo nisam ni ljubio! U Kristovu križu otkrivamo da i bol može biti drugo ime za ljubav. - zaključio je biskup Tomislav Rogić.

Uz biskupa Rogića na slavlju su koncelebrirali svećenici grada Šibeniska, te umirovljeni biskup Ante Ivas. Preko slavlja pjevao je Mješoviti katedralni zbor pod ravanjenm prof.

Jelene Mikulandre uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Misno slavlje prenosio je Hrvatski radio.

14 iz života biskupije

Predstavljena knjiga dr. Robina Harrisa

Stepinac – njegov život i vrijeme U Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku, u sklopu Dana kršćanske kulture, u ponedjeljak 10. Travnja predstavljena je knjiga „Stepinac – njegov život i vrijeme“ autora britaskog povjesničara dr. Robina Harrisa.

Knjigu je predstavio sam autor.

Knjiga „Stepinac – njegov život i vrijeme“ izašla je u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. Na predstavljanju dr. Harris pojasnio je i cilj objavljivanja obaju izdanja, koji su po njegovom mišljenju različiti. „Širi svijet – takozvana međunarodna zajednica – i to znači svijet koji govori engleski kao prvi jezik ne zna mnogo o Stepincu. Oni znaju neke stvari, ponekad točne, ali češće netočne o situaciji na ovom području za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije za vrijeme Tita, ali ne mnogo.

Takvo neznanje je, uglavnom, posljedica vremenske i fizičke udaljenosti. Moja knjiga na engleskom može ponuditi neku vrstu rješenja toga. Ovdje u Hrvatskoj, i očigledno više u Srbiji i drugdje na Balkanu, postoji također problem neznanja - ali neznanja druge vrste, koje je posljedica blizine stvari koje ljudi ne mogu, ili ne žele, razumjeti, zbog godina propagande, laži i predrasuda”, rekao je Harris te istaknuo kako je „lijek za ovu bolest istina – izbjegavanje špekulacije i polemike, i sve utemeljivati na činjenicama.

Istaknuo je kako njegov cilj nije prikazati Stepinca kao sveca – premda sam osobno siguran da on jest, kazao je dr. Harris. Moj cilj je opisati osobu, okolnosti, dileme, opasnosti, izbore, mo-

gućnosti, i rezultate. Mislim da vidjeti ovu problematičnu i često kaotičnu situaciju, kao što ju je vidio Stepinac, je dobar, možda najbolji, način razumjeti ovo važno razdoblje u životu hrvatskog naroda. Kroz Stepinca možemo razumjeti i današnji naraštaj Hrvata. Stepinac je mučenik Crkve i Hrvatske, ali biti mučenik nije samo pitanje trpjeti nego biti ‘martir’, što u izvornom grčkom jeziku znači ‘svjedok’. Stepinac je zaista svjedok onih vremena za Crkvu i za Hrvatsku, kazao je dr. Haris.

Obraćanje je zaključio izvatkom iz Stepinčevog pisma koje je nekoliko mjeseci prije smrti uputio kiparu Meštroviću: „Mi se ne čudimo ovdje tom postupku UDBE, jer to joj je glavna zadaća: mučiti ljude dan i noć špijuniranjem, beskrajnim ispitivanjima, globama, zatvorima, terorom, koji nema primjera u povijesti civilizirane Europe osim kod nacizma.

Već iz toga možete zaključiti, da je apsolutno nemoguće, da ikada pridobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem. Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršenog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom....

Sigurno je da [komunizam] nije sadio Bog nego sotona. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će je izgubiti i na Kalvariju mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu”.

Dr. Robin Harris osvrnuo se i na Stepinčevog suvremenika šibenskog biskupa Ćirila Banića.

Naglasio je značajnu Banićevu ulogu u očuvanju povezanosti Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom. Banić je bio poput Stepinca mučenik i svjedok u teškim vremenima.

iz života biskupije 15

Misa posvete ulja u katedrali Misu posvete ulja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, na Veliki četvrtak 13. Travnja u jutarnjim satima, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz biskupa koncelebrirao je umirovljeni biskup Ante Ivas, te svi dijecezanski i redovnički svećenici koji djeluju na području Biskupije. Svećenici su preko slavlja obnovili svoja svećenička obećanja dana u trenutku ređenja. „Ova sveta misa, na Veliki četvrtak, misa posvete ulja bolesničkog pomazanja i ulja svete krizme posebna je prilika da se i vidljivo ostvari naše zajedništvo prezbiterija Šibenske biskupije, kao i po katedralama diljem svijeta, zajedništvo sakramenata koji će se tim uljima slaviti diljem biskupije“ , poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić.

Naglasio je kako je na Veliki četvrtak Isus Krist ustavovio Sveti red. „Učinio nas je svojim svećenicima i pomazanicima, dao nam udjela u vršenju njegove spasonosne službe: naviještanja, posvećivanja i upravljanja.

Ovo je taj dan kada se želimo

prisjetiti, zastati i osvijestiti – od svakodnevne rutine –koliko nam je dostojanstvo darovano, koliko nas je Bog htio imati sebi blizu, koliko povjerenje nam je darovano i odgovornost“ . Šibenski biskup svećenicima je preporučio da ostanu i rastu u iskustvu Božje blizine! „Svjesni smo zahtjevnosti i poteškoća ostati u Božjoj blizini. Svijet i vrijeme u kojem živimo kao da želi zatrpati čovjeka, pa onda i svećenika.

Ponuda svih vrsta na pretek.

Tehnološka dostignuća koja toliko pomažu, a onda čovjeka zarobe i otuđe. Napast zatvaranja u svoj mali svijet u kojem me drugi neće raniti ili mi smetati.

Brojnost zadaća i potreba koje se vide na svakom koraku, a mi ograničenih snaga. Nametnuta brzina života i događanja koja onda uvjetuje površnost i rutinu. Doista nam treba ovaj dan i ova sveta misa, ali i tolike druge prilike da zastanemo, da se ogledamo oko sebe i u sebe, s našim Isusom Kristom, gledajući da nismo možda otišli, udaljili se iz njegove blizine. Kako je

često i uporno govorio jedan propovjednik, gotovo u svakoj propovjedi: Ako je Bog na prvom mjesto, onda je i sve drugo na svom mjestu“. Posveta ulja, doziva u našu sadašnju stvarnost sva ona značenja pomazanika, kazao je biskup Rogić. „Obilježeni pomazanjem Svetoga reda zadobili smo milosti Božje potrebne našoj službi. Slikovitost ulja kojeg koža upija daje prikazati onu nevidljivu stvarnost darova Božjih za sve dane našeg svećeništva. Valja se vraćati na taj izvor milosti“. Vjernike je potaknuo da mole za svoje svećenike. „Za njihovu revnost i ustrajnost. Molite za nova svećenička zvanja u cijeloj Crkvi i u našoj Šibenskoj biskupiji. Po brojnim i revnim svećenicima lako će narod prepoznati put u Božju blizinu, u radost života i ustrajnost u kušnjama. Neka nam dobri i svemogući Bog udjeli milost Radosnih navjestitelja i velikodušnih posrednika svake milosti Božje. Neka se u obiteljima moli za zvanja da srca roditelja ne budu sebična i sprječavaju duhovni poziv. Naprotiv, neka u tome vide i dožive neizmjerni Božji blagoslov“, zaključio je biskup Rogić.

16 iz života biskupije

VAZMENO TRODNEVLJE U KATEDRALI

M

isu Večere gospodnje na Veliki četvrtak 13. travnja, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz biskupa su koncelebrirali katedralni župnik i kanonik don Krešimir Mateša, bolnički kapelan fra Mate Topić, te umirovljeni biskup Ante Ivas. Nakon homilije biskup je oprao noge dvanaestorici bratima katedralne bratovštine.

Po završetku pričesti prenio je posvećene hostije na pokrajnji oltar šibenske katedrale, te se zadržao sa vjernicima u meditaciji i molitvi. Slavlje je pjevanjem uveličao Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandre. Za orguljama je bio Nikola Lovrić Caparin.

U homiliji biskup Tomislav Rogić vjernicima je približio osobe koje su bile za pashalnim stolom posljednje večere. „Isus svjesno ide ka ispunjenju svoga poslanja. Duša mu je nasmrt žalosna.

Ide ususret svojoj muci. Uskoro

će doživjeti izdaju jednog svog učenika, a potom će se i ostali razbježati. Uslijedit će sudski procesi pred Pilatom, Herodom, pred velikim vijećem Jeruzalema, ali Pismo veli: Isus je znao da je od Boga izišao i da k Bogu ide! Petar zaklinje se u vjernost koja doskora neće izdržati ni pred upitom sluškinje. Juda čeka kad će krenuti u svoj izdajnički pohod za 30 srebrenjaka, a okrunit će ga lažnim poljupcem.

Ostali apostoli, puni nerazumijevanja što se to zbiva, pa došli su slaviti najveći blagdan Pashu. Umjesto radosnih pjesama i psalama osjećaju da se sve mijenja. Sustižu ih događaji za koje nisu spremni. Nisu ih očekivali“, poručio je biskup Rogić.

Nalasio je kako je Isus dao posljednje upute apostolima kako da nastave živjeti, što da čine, kako da nastave njegovo djelo.

Kao prvu zapovijed dao im je zapovijed ljubavi. „Ljubite jedni druge, po tome će vas prepoznati da ste moji učenici. Poka-

zuje im konkretnim znakom što to znači: pere učenicima noge!

Rječitije im nije mogao dokazati da su pozvani služiti jedni drugima. Poziva ih na poniznost, prepoznavanje potreba jedni od drugih. Budite zajedno – budite jedno!“, kazao je šibenski biskup.

Naglasio je kao je Isus na Veliki četvrtak uspostavio Euharistiju i osnovao svećenički red. „Događaj Božjeg spasenja, jedne jedincate Kristove žrtve, traje kroz povijest po euharistiji i mi sudjelujemo u njemu. To večeras slavimo, u to se svojom pobožnošću i sabranošću uključujemo. Otkrijmo večeras izvor našega spasenja. Učvrstimo svoje zavjete i predajmo Bogu sve svoje sumnje i stranputice da nas njegova krv očisti i spasi, učini dostojnima Uskrsnog jutra i konačnog susreta s Njim!“ zaključio je biskup Tomislav Rogić.

iz života biskupije 17

O

brede Velikoga petka u šibenskoj katedrali svetog Jakova 14. travnja predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić uz sudjelovanje umirovljenoga biskupa Ante Ivasa katedralnog župnikka don Krešimira Mateše, bolničkog kapelana fra Mate Topića i tajnika don Roka Glasnovića. Nakon prostracije i šutnjom iskazane počasti Kristu umrlom na križu za spas svijeta, uslijedila je služba čitanja i pjevanje Muke, koju je otpjevao Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandre gdje se kao solista iskazao Rafael Lovrić Caparin. Prije ljubljenja križa koje je pratilo pjevanje tradicionalne tužaljke „Puče moj“ i obreda pričesti, uslijedila je homilija koju je izrekao biskup Tomislav Rogić.

"Na današnji dan muke i smrti Kristove zapravo bi trebalo posve utihnuti i šutjeti. Svaki bi govor trebao stati pred tajnom raspetog Božjeg Sina i njegove smrti na križu. Bog je ušao u ljudsku patnju, Bog je patnju preuzeo na se. Postao je trpeći Bog!", poručio je šibenski biskup.

Naglasio je kako je Bog izabrao križ da omekša ljudsko srce. "Prikovan čavlima Krist je jednom zauvijek otvorio svoj zagrljaj za svakog čovjeka. Viseći na križu zauvijek je raširio svoje ruke da primi k sebi svakoga od nas. I kao da ih je upravo zato dao čavlima prikovati da se nikada više za nikoga taj zagrljaj Božje ljubavi ne zatvori, nego da uvijek bude otvoren primiti bilo koga tko traži Božje spasenje.

Nadalje, poručuje nam da nas je Bog odlučio spasiti po drvetu križa. Naši praroditelji, Adam i Eva, sagrješili su jedući sa zabranjenog drveta. Po tom drvetu oni su izabrali neposlušnost Bogu i stigli su ih: grijeh i smrt, a Isus bira poslušnost Bogu, prihvaća biti mučen po drvetu Križa da bi nam mogao darovati oproštenje, povratiti milost i život", poručio je biskup Rogić.

Kazao je kako je po drvu križa, kad je ljudskim očima Isus na križu izgledao posve nemoćan, Bog nam je pokazao svoju svemoć jer je od križa - koji je bio znak sramote, osude i najstrašnije smrti - učinio novi znak, znak ljubavi i spasenja.

Od simbola najveće sramote i

strahote Bog čini simbol ljubavi. Žrtvu pretvara u blagoslov. Bog od simbola najokrutnije smrtne osude čini simbol spasenja, sredstvo spasa po kojem čovjeku jednom zauvijek bivaju otvorena vrata u vječni život sa svojim Bogom Stvoriteljem - s Bogom koji nam se objavio kao Otac. Križ - sprava za mučenje postaje znakom praštanja. Isus s križa oprašta razbojniku koji se kaje, a potom izgovara riječi koje se mogu razumijeti samo ako imamo na pameti ljubav Božju za čovjeka: “Oče oprosti im jer ne znaju što čine!” U smrtnoj boli, do karaja prezren i odbačen Krist nas uči praštati,", kazao je biskup Tomislav Rogić.

"Nemojmo samo odmahnuti rukom i reći: Isus je bio Bog pa je to mogao reči i učiniti, mi smo samo ljudi i nemamo te snage.

Istina je da smo samo ljudi, slabi i nesavršeni, grešni i često nesposobni oprostiti i žrtvovati se za druge bez interesa, ali zato molimo upravo pod križem Gospodinovim, danas na Veliki Petak, da nam On s križa udijeli snagu prave ljubavi, spremnosti na žrtvu, herojsku milost i silu praštanja", zaključio je homiliju

18 iz života biskupije šibenski biskup. Nakon obreda, po običaju šibenske katedrale vjernici su sudjelovali u procesiji sa križem oko šibenske katedrale. Obredi Velikog petka završili su pjevanjem psalma "Ispovidite se" i blagoslovom križem.

Š

ibenski biskup Tomislav Rogić u koncelebraciji s umirovljenim biskupom Antom Ivasom na Veliku subotu 15. travnja predvodio je obrede Vazmenoga bdijenja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku. Svečani Exultet otpjevao je župnik i kanonik katedrale svetog Jakova don Krešimir Mateša. Vrijeme Bdijenja pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem maestro prof. Jelene Mikulandre uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Šestero odraslih katekumena primilo je sakarament krštenja, a svetu krizmu primilo je osamaest već krštenih vjernika.

"U noći kad sve poprima tamne boje, tama koja ponajbolje predstavlja svu neizvjesnost ljudskog postojanja, biva prosvijetljena.

Krista slavimo kao svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka. On je taj koji zauvijek pobjedi tamu,

zauvijek dade ljudima odgovor: kamo idemo, kako hodati kroz život, i tko nas na kraju čeka.

On donosi pobjedu kakvoj ni jedna druga nije ravna. Izgleda sve posve jednostavno, a ipak nije. Usprkos svim spoznajama, usprkos Objavi koju nam je Bog po svome Sinu podario, čovjek je i dalje u traženju. Kao da još nismo dovoljno otvorili vrata Kristovu svjetlu, niti nakon 2017 godina od njegova rođenja. Isus traži od čovjeka vjeru. Želi da čovjek u njega stavi sve svoje pouzdanje", poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić.

Naglasio je kako je Bog nepopravljivost čovjeka odlučio zauvijek izliječiti, izbaviti ga od njegove sklonosti na zlo, sumnju, od njegove navezanosti na ono što vidi i može opipati. Sam je postao čovjekom, trpio na križu, umro - sišao među mrtve - da bi zauvijek pobijedio i zadnji čovjekov strah pred smrću.

"Ponudio nam je oslobođenje od svih zarobljenosti i izveo nas na slobodu. Ne više čudesima kao Izraelce, nego žrtvom križa svoga Jedinorođenog Sina. Njegovim uskrsnućem podario nam neuništivu nadu i čežnju vječnog

života. Otvorio nam vrata obećane zemlje - ne više plodnih polja kao Izraelcima, nego vječne sreće u Kraljevstvu nebeskom", kazao je biskup.

"Kraljevstvo nebesko gradimo već ovdje na zemlji svakim plemenitim činom, svakim poštenim poslom, svakom strpljivo podnesenom žrtvom, svakim dobrim djelom učinjenim iz ljubavi prema bližnjemu. Ono već tada raste među nama snagom Kristova uskrsnuća, snagom vjere u Božju pobjedu dobra, snagom predanja našeg života u Božje ruke. Ono na koncu dolazi kao konačno ispunjenje svih naših nada, svih naših želja. Kao nagrada za sve naše pravedne napore i žrtve. Ako uzvjerujemo: nema više kraja, nema više straha, nema više neizvjesnosti, nema više tame.

U njemu se ostvaruje punina života i postojanja. Vraća nam se izgubljena slika Božjeg lika što smo ju stvaranjem zadobili.

Bog nas zauvijek grli kao svoju ljubljenu djecu, on vječni Otac pun milosti, milosrđa, ljubavi".

Večeras, na Uskrs ponovno izabiremo Krista za svjetlo svojega života kako bi se i na nama

iz života biskupije 19 ostvarila Božja obećanja, kako bi doista bili njegov svjedoci u ovome svijetu i baštinici uskrsne pobjede koja nema kraja, zaključio je biskup Rogić.

S

vanuo je prvi dan u tjednu, svitanje poslije Golgote. Jutro nad jutrima, Dan nad svakim drugim danom. Jer to je Dan što ga učini Gospodin. Kamen je s groba dignut. Marija Magdalena trči javiti apostolima. Apostoli trče sami se uvjeriti o čemu ona to priča. Zar je moguće? Pa oni su ga sahranili, kamen navalili, a sada? - Prazan grob, povoji leže bez raspetog tijela koje je u njih bilo umotano. Petar i Ivan žele se uvjeriti, ali sve što nalaze jest prazan grob, prazni povoji i ubrus s Isusove glave.

Još ne upoznaše Pisma da Isus treba ustati od mrtvih i da ono što su njihove oči gledale na Veliki petak, Srce probodeno kopljem, da to nije kraj. Onaj drugi učenik, najmlađi apostol, vidje i povjerova", poručio je na svetkovinu Uskrsa 16. travnja šibenski biskup Tomislav Rogić u katedrali svetog Jakova preko misnog slavlja.

“Svjetlost, sjaj i radost uskrslog jutra može odagnati sve tmine i hladnoće koje se nadvijaju nad ljudsku dušu. Uskrs ima tu snagu, jer to je jutro konačne pobjede. Toga su jutra srušene sve pregrade razdvojnice koje su djelile čovjeka od Boga. Bog ih je, osvjedočen nemoći svoga ljudskog stvora, sam došao srušiti za svagda. Pobjeđen je grijeh, pobjeđena je tama zavodljivosti ovoga svijeta, pobjeđena je smrt kao posljednja prijetnja.

Tko, osim uskrslog Krista može ponuditi takvu pobjedu? Osloboditi nas u tolikoj mjeri i dati nam život vječni? Uskrs tamu pretvara u svjetlo, raspadljivo u neraspadljivo, smrtno u besmrtno. Uništava grijeh žrtvom Sina Božjega i milosrđem Očevim otvara vrata neba", kazao je biskup Tomislav Rogić.

Naglasio je kako drama ljudske povijesti traje i često se ponavlja. "Čovječanstvu kao da nikada nije ponestalo Heroda, Juda i Pilata. Tolike vijesti o stradanjima i ratovima, terorizmu, nepravdama najrazličitijih vrsta, zapostavljenima u osnovnim ljudskim pravima, ugroženosti svake vrste i stalnom zastrašiva-

nju s nekom novom opasnošću, kolapsom. Vazda iznova pokušaji zarobljavanja čovjeka. Kako bi se s time mogli suočiti, nositi da nema Uskrsnuća? Snagom vjere u uskrsnuće gledamo na svaki Veliki petak, jer sada znamo da to nije kraj".

Zaželio je neka uskrsna radost Kristove pobjede uđe u naše obitelji i ohrabri ih. "Svitanje poslije Golgote više nema svoga zalaza. U toj snazi vjere koju nosi Kristovo uskrsnuće pronađimo novu snagu za sve životne borbe i otkrimo istinsku radost života što nam ga Bog daruje već sada i jednom u vječnosti.

Svim vjernicima Šibenske biskupije i svima koji slave Isusa Krista uskrsloga, želim snagu vjere koju daruje uskrsli Gospodin”, kazao je biskup Tomislav Rogić pritom svima čestitavši Uskrs.

Nakon misnog slavlja preko kojeg je pjevao Mješoviti katedralni zbor, vjernici su tradicionalno u dvorani biskupske palače biskupima Tomislavu Rogiću i Anti Ivasu osobno čestitali svetkovinu Uskrsa.

20 iz života biskupije U Rupama proslavljen sv. Jure IZVOR: franjevci-split.hr U župi Rupe proslavljen je zaštitnik župe sv. Jure u nedjelju, 23. travnja 2017. godine. Slavlje je započelo u 10:30 procesijom iz crkve sv. Ante do crkve sv.

Jure gdje je misno slavlje predslavio župnik fra Mate Gverić uz koncelebraciju meštra novaka fra Jure Šimunovića i ispovjednika u Drnišu fra Frane Samodola.

Novaci su sudjelovali čitanjem svetopisamskih tekstova, a pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem zborovođe Meri Dugopoljac.

U homiliji fra Mate je pozvao prisutne da nasljeduju sv. Juru u svojim svakidašnjim postupcima pa da kako što je sv. Jure kopljem probo i pobijedio zlo u obliku zmaja tako i mi danas kopljem uništavamo sve ono što nije dobro u našim životima, zlo, sve grijehe, nedostatke, oholost, sve ono što nas odvodi od Boga. Neka nas u toj borbi prati zagovor sv. Jure kao bi sa naših lica isijavala radost uskrslog Isusa i kako bi preko nas u svijetu zavladao Isusov mir, za kojim toliko čeznemo i toliko nam nedostaje.

Na kraju misnog slavlja, župnik fra Mate zahvalio je svećenicima i vjernicima. Čestitavši Rupljanima zaštitnika župe,a posebno je čestitao fra Juri i svima koji na današnji dan slave imendan.

Susret zborova katoličkih škola Dalmacije U Nedjelju Dobrog Pastira, 7. svibnja, održan je u katedrali Sv. Jakova u Šibeniku Susret zborova katoličkih škola Dalmacije. Dolaskom u Šibenik, sudionicima je bilo organizirano kratko upoznavanje s pojedinim

znamenitostima grada i svetim osobama vezanim uz grad. U katedrali Sv. Jakova dočekao ih je i upoznao s pojedinostima gradnje i njezinom važnosti katedralni župnik don Krešimir Mateša. Sa životom, djelovanjem i likom službenice Božje majke Klare Žižić upoznala ih je vicepostulatorica njezine kauze s. Terezija Zemljić u crkvi Sv. Lovre, gdje je i grob majke Klare. Na kraju su sudionici posjetili Nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića u crkvi Sv. Frane, u kojem ih je s djelovanjem sveca te povijesnom važnošću samostana i franjevaca konventualaca u njemu upoznao fra Augustin Kordić. Mladi su imali priliku obići i muzej o sv. Nikoli Taveliću u sklopu samostana.

Raspjevani dio susreta započeo je prigodnom molitvenom pjesmom „Krist na žalu” svih okupljenih. Pozdravnu riječ uputila je voditeljica Ureda HBK za katoličke škole Ivana Mokri, izrazivši radost što je ovogodišnji susret u Šibeniku, gdje je i ona utkala svoj rad u početke Katoličke osnovne škole. Nadu kako će mladi zborovi ispuniti skladnom pjesmom prostor katedrale i ispuniti srca slušatelja izrazio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Prvi je nastupio zbor Klasične gimnazije Ivana Pavla II. iz

Zadra. Izveli su pjesme Tražim tebe Šime Marovića te duhovnu crnačku pjesmu Nobody knows the trouble I’ve seen. Voditelj zbora je Grgo Ivanković, prof.

Uslijedio je nastup zbora Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti iz Sinja. Nastupili su s pjesmom Šime Marovića Hvaljen Isus, dobri ljudi te Johna Cartera Cantate Domino.

Voditelj zbora je Andro Čalo, prof. Treći po redu bio je zbor Nadbiskupske klasične gimnazije don Frane Bulić iz Splita s pjesmama Jacoba Arcadelta Ave Maria te pjesmom Šime Marovića Navištenje. Voditeljica je s. Lidija Matijević, uz glazbenu pratnju Benjamina Vrdoljaka.

Podršku zboru došao je dati i ravnatelj don Josip Dukić. Na kraju je nastupio zbor škole domaćina, Katoličke osnovne škole iz Šibenika, koji je izveo pjesmu Damira Topića O ljubavi ja pjevam, te Psalam 23 Gospodine, ti si pastir moj. Zbor je nastupio uz pratnju Srećka Perkovića i pod voditeljstvom Luiđe Cvitan, prof.

Zahvalnu riječ na kraju je uputila ravnateljica škole domaćina s.

Mandica Starčević, zahvalivši zborovima na predivnim izvedbama kojima su pokazali koliko bruse talente koje im je Gospodin darovao.

iz života biskupije 21 U Tisnom proslavljena Gospa od Karavaja Svetkovina Gospe od Karavaja svečano je proslavljena u petak 26. svibnja u župi Tisno na Karavaju, jednom od četiri marijanska svetišta Šibenske biskupije. Središnje svečano misno slavlje uz sudjelovanje velikog broja vjernika iz cijele Šibenske biskupije i iz susjedne Zadarske nadbiskupije predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. „Gotovo 300 godina okuplja ovo mjesto vjernike koji traže nebeske milosti za svoje životne pute, u nedaćama života vape pomoć, uzdižu zahvale Bogu po Majci Isusovoj – pomoćnici kršćana. Natopljeno je ovo mjesto molitvama. Svjedoči i danas snagu vjere i molitve u kršćanskom životu. Obasjano je majčinskom ljubavlju Blažene Djevice Marije“, poručio je biskup Rogić govoreći o tišnjanskom marijanskom svetištu.

Naglasio je kako je trenutna generacija vjernika svjedok ustrajne molitve i pouzdanja u Boga koje traje stoljećima na ovome mjestu po Marijinu zagovoru. „Generacije prenose s koljena na koljeno svjedočanstvo vjere.

Djedi i baka, otac i majka poučavaju svoju djecu kako se moli Gospi, hodočasti, čini žrtva u znak zahvalnosti za primljena dobročinstva, ispunja zavjet učinjen možda u ljutoj nevolji života, a sa izbavljenjem vraća se radost i novi polet“.

Sanas jednakom snagom odzvanja poruka iz evanđelja o svadbi u Kani: „Što god vam rekne moj sin, učinite!“ Isus čini svoje prvo čudo na zagovor svoje Majke, poručio je biskup Tomislav Rogić. Istaknuo je kako Gospa donosi i dana naše potrebe, naše molitve, naše nevolje i nesigurnosti pred svog Sina. Tako je od početka Isusove objave, Isusova djelovanja,

od svadbe u Kani Galilejskoj.

Potom je naglasio kako su čovjekovim grijehom poremećen odnos između Boga i čovjeka „Sklad je narušen. Odnosi poremećeni. Ali Bog toliko ljubi svoje najuzvišenije stvorenje na zemlji. Ne može ga ostaviti u vlast tame, zla, nereda. Obeća Bog poslati Onu koja će zmiji satirati glavu, zlo pobijediti.

Borba će, istina, trajati do konca vremena. Svjedoči to posljednja knjiga Svetog pisma – knjiga Otkrivenja. Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, na glavi kruna od 12 zvijezda, u porođajnim mukama rađa svoju djecu za nebo. A njezina vjerna djeca pobjeđuju grijeh: čuvajući Božje zapovijedi i svjedočanstvo Isusovo“. „Današnji svijet, naša Domovina i naš narod, naše obitelji, očevi, majke i djeca trebaju Boga, trebaju nebeske milosti, snagu Duha Božjega za ustrajnost u dobru, poštenju, skromnosti, obiteljskoj ljubavi i poveznosti, prihvaćanju novog života, radosnog podizanja, odgajanja djece. Svi trebamo povratak Božjim zapovijedima, da prepoznamo što je pred Bogom dobro, a što nas od Boga udaljava. Ako nas

od Boga udaljava, onda nam sigurno ne nosi sreću, ni mir, niti trajnu radost života“, kazao je biskup Rogić.

Vjernike je pozvao da se vrate Bogu, odbace zavodljivosti ovoga svijeta – jer njih je danas više nego ikada, ponude pršte na sve strane kako za čas možemo ostvariti sreću. „Stare laži u novim pakiranjima, kao ono na početku pod stablom spoznaje dobra i zla. Molimo dragu našu Gospu od Karavaja da nam otvori oči, da prepoznamo što je dobro a što zlo u Božjim očima.

Da nam upravo to postane životno pravilo: Činit ću ono što je Bogu milo, Njemu se po Marijinu zagovoru uvijek vraćati, dobro tražiti i oko sebe graditi – u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, u svome kvartu, ulici, u svome narodu. Gospe od Karavaja moli za nas! Moli da se i u našim obiteljima dogodi čudo iz Kane, da se voda života pretvori u radost života, radost služenja, rasta u vjeri i ustrajnoj molitvi.

Pa da se svi jednom okupimo u vječnoj radosti neba, u vječnoj pobjedi Uskrsnuća tvoga Sina, našeg jedinog Spasitelja, zaključio je homiliju šibenski biskup.

22 iz života biskupije U Vodicama održan jednodnevni kamp Katoličkih skauta Šibenske biskupije Zdrug katoličkih skauta Šibenske biskupije održao je u subotu 27. svibnja jednodnevni kamp u zaleđu Vodica. 75-ero Skauta, djece svih osnovnoškolskih uzrasta sa svojim voditeljima i uz podršku svojih župnika iz Vodica, Njivica i Katedrale, učili su se skautskim vještinama uz igre i molitvu... i pokoji dobar zalogaj, naravno.

Nakon jutarnjeg dizanja zastave i molitve, Skauti su učili čvorologiju koju su kasnije primjenili na radionici prve pomoći i radionici o sigurnosti u rukovanju nožem i sjekirom. Zatim se, kao što i priliči svakom kampiranju, učilo kako se i gdje treba podizati šator.

Nakon pojedenog ručka, koji su djeca sama i pripremila, krenulo je učenje putnih znakova gdje su se djeca u potrazi u dvije grupe naučila opreznosti i timskom radu, zajedničkom pronalaženju i dešifriranju znakova te poslušnosti starijim Skautima. Pri kraju dana, Skauti su polagali ispit u šestorkama u koje su podjeljeni još od jutra, te

su demonstrirali naučeno svojim ponosnim vođama.

Uz još nekoliko timskih igara u iščekivanju večere dan se priveo kraju kako to na Skautskim kampiranjima obično biva spuštanjem zastave i zajedničkom molitvom. Skauti su na ovom jednodnevnom kampiranju još jednom demonstrirali ljubav prema Bogu, Crkvi i Domovini.

Proslavljena svetkovina Duhova Svetkovina Duhova u katedrali svetog Jakova u Šibeniku proslavljena je u nedjelju 4. lipnja.

Svečano misno slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Preko slavlja podijelio je sakrament svete potvrde krizmanicima katedralne župe svetog Jakova.

U homiliji je poručio kako je poruka blagdana Duhova, a onda i slavlja sakramenta krizme jest radost, dati se od Gospodina voditi, naviještati veličanstvena djela Božja svjedočiti, praštati.

“Ako u tom Duhu budemo jednodušni, poput apostola u molitvi, sigurno će se mijenjati i naši životi, naše obitelji, naša okolina i narod. A tko od nas ne želi živjeti u ljepšem i boljem svijetu.

Da bi svijet bio bolji moramo i sami više živjeti po Duhu i na taj način već sada okusiti ljepotu onoga na što nas je u vječnosti pozvao Bog”.

“I mi danas kao živi udovi Crkve, nalazimo se u eri Duha Svetoga. Onaj isti Duh kojega Isus šalje nad apostole da pokrene rodi Crkvu i danas upravlja njome. Taj isti Duh koji je dao snage sv. Stjepanu da podnese prvu mučeničku smrt opraštajući na smrtnom času svojim neprijateljima. Isti Duh daje snage i danas ljudima da uzmognu činiti dobra djela, da mogu činiti djela Božja. Svaki kršćanin je pozvan da se prepusti Duhu Božjem, da moli njegovu pomoć, utječe se njegovoj mudrosti”, poručio je biskup Tomislav Rogić.

Duh Sveti traži naš svakodnevni pristanak uz njega. Ako ga odbacimo, on se ne nameće već traži pristanak naše volje i našu ustrajnost u druženju s njim.

Kršćanin je pozvan rasti u tom prihvaćanju Svetoga Duha, da tako raste u vjeri, svom kršćanskom uvjerenju, osvjedočenju koje će se izvana očitovati u kršćanskom življenju kako bi uzrasli do punine Kristove, do savršenstva koje Isus pred nas stavlja kao zahtjev: “budite svršeni” – “budite u meni kao ja u vama”. Šibenski biskup naglasio je kako je konačni cilj ostvariti takav način života na zemlji da nam sve i u svemu bude Krist, kako bi mogli u svakom čovjeku koga susrećemo, u svakom djelu kojega činimo, proslavljati Krista. Da sve činimo iz te temeljne želje: proslaviti Krista – Postai Kristov uvijek i sve više. To je posebna poruka vama krizmanici, budite Kristovi, budite Božji. Neka vam to znači ovaj sveti pečat na čelu, poručio je biskup u homilji.

iz života biskupije 23 Misa zahvalnica u Katoličkoj osnovnoj školi Šibenski biskup Tomislav Rogić u ponedjeljak 12. lipnja, u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku predvodio je misu zahvalnicu za proteklu školsku godinu. Uz biskupa je koncelebrirao i osnivač škole, umirovljeni biskup Ante Ivas.

U homiliji naglasio je kako dobrota i zahvalnost idu zajedno.

Ne može se rasti u dobroti ako ne otkrijemo zahvalnost. Ako se osvrnemo vidjet ćemo koliko se lijepih stvari među nama u prošloj školskoj godini dogodilo.

Spoznat ćemo da se po uspjehu i neuspjehu, kad se dogodila loša ocjena ili opomena; može rasti i dozrijevati, i da ništa od onog što se dogodilo me smijemo odbaciti nego sve ugraditi i na semu rasti, kazao je učenicima biskup Rogić.

Danas ćemo zahvaliti ponajprije Gospodinu, vašim roditeljima, učiteljima i učiteljicama koji su se trudili izvući najbolje iz vas.

Zahvali ćemo i svim ostalim djelatnicima škole. Zahvalu upućujem i vašoj ravnateljici s.

Mandici Starčević, te osnivaču škole biskupu Anti Ivasu. Hvala mu što je imao hrabrosti što je

imao hrabrosti krenuti u projekt katoličke osnovne škole. I neka se nastavi radovati što projekt ide dalje, poručio je biskup Tomislav Rogić.

Vjernici grada Šibenika proslavili svetkovinu Tijelova

Vjernici grada Šibenika svetkovinu Tijelova proslavili su u četvrtak 15. lipnja zajedničkim misnim slavljem u katedrali svetog Jakova. Euharistiju u koncelebraciji sa svećenicima koji djeluju u gradu Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas.

Nakon misnog slavlja uslijedila

je svečana tijelovska procesija sa postajama na Trgu Andrije Medulića i kod crkve svetog Krševana. Vjernici su u procesiji molili za svećenička i redovnička zvanja u Šibenskoj biskupiji.

Preko misnog slavlja i procesije pjevao je zbor satavljen od Mješovitog katedralnog zbora i

zbora župe Gospe van grada, pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra i uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Šibenski biskup Tomislav Rogić u homilji naglasio je kako se svetkovinom Tijelova slavi velebni Kristov dar, sakrament euharistije koji je Isus ustanovio na Posljednjoj večeri. “Bog nam se u Isusu darovao na najkonkretniji način. Postao je hranom za nas da njegovo razdavanje za spas svijeta ne prestane nikada. Neizmjerna Božja ljubav našla je načina da Bog uvijek ostane s nama, da se trajno možemo s njime sjedinjavati do onog konačnog susreta Oči u oči - Licem u lice”.

Potom je naglasio kako nam se Bog darovao u prilikama kruha i vina. “Bog nam se daje u hrani i piću. Htio se toliko intimno s nama povezati, postati dio nas, kao što hrana struji našim

24 iz života biskupije tijelom i daje mu život i snagu.

“Veličina tog dara ostaje skrivena onome koji mu ne pristupa iz vjere. Samo očima vjere možemo dosita prihvatiti predragocjeni dar sakramenta euharistije koji je vrhunac svih sakramenata. Obnavlja se isti onaj čin - uprisutnjuje ona jedinstvena žrtva što ju je Isus učinio nakon posljednje večere predavši sebe u smrt na križu. U sakramentu euharistije slavi se njegova uskrsna pobjeda”.

Kako je biskup Roigić kazao Sveta Misa je aktualizacija objave i spasenja što ju je po Očevoj volji ostvario Isus Krist. U njoj se nastavlja djelo spasenja čovjeka u našem vremenu, među nama.

Mi postajemo dionici, nama darovanog spasenja. Bog nas jednostavno prima k sebi, hrani, krijepi, učvršćuje i sa svakom svetom misom, sa svakom pričešću čini više svojima, više Božjom djecom, daruje nam svoj Božanski život, zalog buduće slave i čini baštinicima pripravljenog Kraljevstva Božjeg.

Homiliju je zaključio naglasivši kako je Tijelovo velika prilika da se osvijestimo u svom pristupanju euharistiji. Da obnovimo doličnost pristupanja stolu Gospodnjem. Da se potrudimo biti uvijek iznova što pripravniji na taj susret s Kristom čiste duše i ponizna duha. Neka doista blagdan Tijelova probudi u nama svijest o veličini tajne koju slavimo, da je slavimo s još više poleta, oduševljenja i zahvalnosti Bogu što nas je toliko ljubio da je htio biti s nama u sakramentu euharistije.

Otkrivajmo u svakoj svetoj misi tu Božju blizinu, taj izvor života i zahvalnost Bogu za sva primljena dobročinstva, zaključio je biskup Tomislav Rogić.

Na Baldekinu proslavljena svetkovina Presvetog Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova u Šibeniku svečano je proslavljena u petak 23. lipnja u župi Baldekin koja Srce Isusovo slavi kao svog zaštitnika i u samostanu svetog Lovre gdje franjevci pobožnost presvetom Srcu čuvaju više od sto godina.

Misno slavlje u samostanu sv.

Lovre predvodio je duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda fra Stipe Nimac. U župi Baldekin euharistiju uz sudjelovanje velikog broja vjernika predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su: umirovljeni biskup Ante Ivas, kanonik i župnik u katedrali sv. Jakova don Krešimir Mateša, župnik župe Vidici fra Ivan Penava i župnik Baldekina don Tomislav Puljić.

Govoreći o Srcu Isusovu, biskup Tomislav Rogić ukazao je kako ono što nedostaje od istinske slike ljubavi u današnjem svijetu jest žrtva. Nema istinske ljubavi bez žrtve, naglasio je biskup.

"Bog nije po svome Sinu izveo spasenje nekakvim mekušastim

predstavama ljubavi, ni suvišnim zamamnim riječima. Moje i tvoje spasenje Sin Božji ostvaruje na križu. Tek probodeno Isusovo srce odaje potpunu sliku Božje ljubavi za čovjeka", kazao je biskup Rogić.

Poručio je kao je spremnost razdati se, žrtvovati se pravi test ljubavi. "Kad se ove dane molimo: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome, molimo i za to da u nevoljama života ne posustanemo ljubiti, da nas nikakvo trpljenje i muka ne udalje od ljubavi Božje koja je u nama Kristovom zaslugom".

Euharistija je srce Crkve, srce Božje ljubavi za čovjeka. U euharistiji Bog nam je poklonio svoje srce, istaknuo je biskup Rogić. "Veličina tog dara ostaje skrivena onome koji mu ne pristupa iz vjere. Samo očima vjere možemo dosita prihvatiti predragocjeni dar sakramenta euharistije koji je vrhunac, srce svih sakramenata jer nam Krist u njemu daje sama sebe. Čini od nas zajednicu braće ujedi-

iz života biskupije 25 njene srcem koje kuca za svih.

Neugasivi Život koji u sebi nosi daje nam se za stolom Tijela i Krvi, za oltarom, Božjim žrtvenikom na kome se Krist trajno prikazuje, trajno žrtvuje, trajno razdaje".

Potom je naglasio kako i obitelji trebaju biti ujedinjene i povezane" Zašto se događaju razdori, rasprave i rastave? Zato što ljudi nisu živjeli ujedinjeni ljubavlju jednog srca. Zato što se nisu dali ljubavlju toga probodenog srca promijeniti. Zbog toga se dogodilo podijeljeno srce. Podvojen život. Svi dobro znamo da se ne može sjediti na dvije stolice - kaže narodna poslovica. Jednako tako ne da se jedno živjeti u Crkvi, oko oltara, a drugo na ulici, u obitelji, na poslu, u društvu. Ta nas razjedinjenost srca rastače, raspolovljuje.

Samo ako smo svim srcem uz Krista koji se daruje u euharistiji oduprijet ćemo se dvoličnom svijetu. Nećemo dozvoliti da nas uništi njegova podijeljenost. I naše će obitelji biti jedno srce i jedna duša samo ako budu ujedinjene ljubavlju koja struji s ovoga mjesta, s oltara", zaključio je biskup Tomislav Rogić.

U Bristivici proslavljen Sv. Ivan Krstitelj U subotu, 24. lipnja 2017., procesiju i euharistijsko slavlje prigodom proslave sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika župe Bristivica, predvodio je mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski.

Procesija je započela u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u 11 sati, a kip su u procesiji nosili župljani Ivan Ćudina, Ivan Marić, Ivica Odak i Ivan Radelja. Litanije je pjevao fra Ante Vugdelija, križ je nosio Ante Brkan, a barjak Drago Borić. Ozvučenje je pripremio

Ante Ćevanić. Euharistijsko slavlje održano je na otvorenom.

Mons. Tomislav Rogić na početku propovijedi pozdravio je okupljene svećenike i vjernike, a zatim progovorio o ulozi Ivana Krstitelja u povijesti spasenja naglasivši njegovu poniznost i hrabrost u svjedočenju vjere usprkos različitim iskušenjima.

U koncelebraciji su sudjelovali župnik fra Frano Doljanin, dekan don Ivica Boko, don Roko Glasnović, fra Jure Brkan, fra Ferdo Jukić, fra Ante Vugdelija i don Ante Omazić. Pjevanje je predvodio ‘Dječji zbor’ pod vodstvom Mira Miše. Na slavlju je sudjelovalo oko 200 vjernika.

Na kraju slavlja župnik je zahvalio o. Biskupu i udijelio mu prigodni dar. Zahvalio je i svim svećenicima koji su bili u koncelebraciji kao i svim župljanima koji su na bilo koji način svojim radom ili darovima sudjelovali u pripremi slavlja. Svim župljanima čestitao je svetkovinu sv.

Ivana Krstitelja, zaštitnika župe, i svima onima koji slave imendan uz želju da im nastavak slavlja u obiteljima bude radostan. Nakon euharistijskog slavlje bilo je, uz prigodni domjenak, kratko druženje vjernika s mons.

Tomislavom Rogićem kojemu je

ovo bio prvi posjet župi Bristivica. Župnik je za o. Biskupa i svećenike pripremio ručak kod župne kuće.

Večernje euharistijsko slavlje u 18 sati predvodio je fra Josip Čugura, koji je 1985.-1986. bio župnik u župi Bristivica i ujedno vršio službu tajnika Provncije.

Na prviću održan kamp katoličkih skauta Ubrzo nakon prvog jednodnevnog izleta Katoličkih skauta Šibenske biskupije održan je prvi višednevni kamp od 26. do 29.

6. 2017. godine. Skauti osnovnoškolskog uzrasta proveli su 4 prekrasna dana na otoku Prviću u šumi iznad samostana kod don Bože Škembera, duhovnika katoličkih skauta na razini Hrvatske. Kamp je bio ispunjen skautskim sadržajima, pa su tako od samog početka kampa skauti naučili postavljati šatore gdje su se posebno istaknuli stariji osnovnoškolci koji su spremno pomagali mlađim skautima.

Na radionici orijentacije naučili su kako biti spreman u svakom trenutku pronaći pravi put u prirodi do svog odredišta. Nakon radionice šifriranog pisma (Germanikus), skauti podijeljeni u

26 iz života biskupije šestorke, sastavljali su šifrirane poruke koje su druge šestorke morale dešifrirali. Pošto su skauti cijeli kamp proveli bez mobitela, svo slobodno vrijeme proveli su u zajedništvu uz igre i neizbježno kupanje. Ipak, večeri su nosile posebne doživljaje.

Prvu večer, u kinu na otvorenom, djeca su uživala gledajući film „Knjiga o Džungli“ dok su druge večeri proveli uz logorsku vatru na kojoj su sami pekli svoje prve sljezove kolačiće, budno slušali svaku katehezu, poučnu ili šaljivu priču uz neizostavnu gitaru i večernju pjesmu.

Unatoč svim sadržajima, temeljni stupovi svakog dana bili su jutarnje dizanje zastave uz himnu i molitvu te svakodnevna sv. Misa koju je predvodio don Oleg Petrović koji je sva 4 dana proveo sa skautima.

Voditelji su posebno ponosni na svoje skaute koji su uz usvojene vještine pokazali zajedništvo unatoč dobnim razlikama i svim međusobnim različitostima.

Posebne zahvale šaljemo župnicima iz kojih župa su naši skauti: don Krešimiru Mateši (župa sv. Jakova - Šibenik), don Olegu Petroviću (župa Pohođenja BDM - Njivice), don Franji Glasnoviću (župa Našašća sv.

Križa - Vodice); našem domaćinu don Boži Škemberu i našim kuharicama za svaki ukusni, s ljubavlju pripravljen ručak.

Susret misionara i misionarki Svečano misno slavlje prigodom susreta hrvatskih misionara i misionarki, u ponedjeljak 3. srpnja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je hvarsko bračko – viški biskup i predsjednik Vijeće za misije HBK Slobodan Štambuk. Koncelebrirao je

šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas; nacionalni ravnatelji Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj vlč. Antun Štefan i u BiH mons. Luka Tunjić, te biskupijski povjerenici Papinskih misijskih djela svih biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U koncelebraciji su bili i misionari pristigli na susret. Među brojnim vjernicima u šibenskoj katedrali bile su i redovnice – hrvatske misionarke koje djeluju diljem svijeta.

Na kraju slavlja predstavljeni su hrvatski misionari i misionarke.

Preko misnog slavlja propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić. Osvrnuo se na svetog Tomu apostola. Do dana današnjeg njegov apostolski lik postaje paradigma simbol čovjeka koji se pita, čovjeka koji traži Boga, koji želi susret sa živim Bogom, kazao je biskup Rogić.

“Vjerujem da to iskustvo ima svako duhovno zvanje, na ovaj ili onaj način. Tragati, ispitivati, uvjeriti se, kao početna faza duhovnog poziva dok se ne dogodi susret, susret sa živim Bogom koji sve mijenja. To iskustvo nosimo iz različitih razdoblja svoga života, vlastitog dozrije-

vanja u vjeri, u zvanju, pozivu i predanju. O tom iskustvu traženja Boga, naši misionari sigurno će nam ovih dana posvjedočiti i iz jedne druge perspektive: njihovih iskustava u dalekim zemljama i različitim kulturama, kako ljudi ondje razmišljaju, propituju i traže Boga. Nemirno je čovjekovo srce u tom traženju susreta sa svojim Tvorcem. Bez tog susreta nemoguće je pronaći životni smisao i prihvaćanje života sa svime što život nosi”, poručio je biskup Rogić.

“Gledajući misijsko djelovanje Crkve, koje je toliko široko i raznorodno, s uvijek novim izazovima i zadacima, potrebama i poslanjima, pitamo se što je zapravo najljepše u tom djelovanju? – Možda se ne bih usudio ni postaviti ovo pitanje, da neki dan nisam naletio na jedan dokumentarni film o svetom papi Ivanu Pavlu II. Fil je prikazivao njegova misijska putovanja, njegov utjecaj na cijele narode, a njegovi pohodi imali su tako veliki utjecaj na same tokove povijesti. U tom dokumentarcu, nekoliko minuta bilo je posvećeno i atentatu koji je Papa preživio, čudom Božjim, Božjim prstom

iz života biskupije 27 koji pomiče kazaljke povijesti.

Dok se Ivan Pavao II. nalazio na liječenju i oporavku poslije atentata, posjetio ga je jedan prelat i rekao Papi: Ne čini li Vam se da je Bog bio pomalo okrutan prema Vama kad je dopustio da se to dogodi. Papa Ivan Pavao II. odgovorio mu je da ovaj ne zna što govori i rečenicu koja daje odgovor na pitanje – što je najljepše u misijskom djelovanju: - reče sv. Ivan Pavao II.: nije li najljepše biti oruđe Božjeg djelovanja”, poručio je biskup Rogić.

Zaželio je da i ovaj susret misionara bude upravo to: otkrivanje kako možemo, u svom predanju, biti još više Bogu na raspolaganju i njemu predani postati Oruđem Božjeg djelovanja.

Kongrgacija za proglašenje svetaca o Klari Žižić

Nakon što je prošle godine, 30. svibnja, u Šibeniku zaključen istražni Biskupijski postupak o službenici Božjoj Klari Žižić, utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne (Šibenskih franjevki) i predan 16. lipnja iste godine na Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu, Kongregacija na čelu s prefektom kardinalom Angelom Amatom izdala je 30. lipnja 2017. “Dekret valjanosti” kojim je pozitivno ocijenjen istražni Biskupijski postupak obavljen od biskupskog ordinarijata u Šibeniku, o životu, krepostima, glasu svetosti i znakovima (čudesima) službenice Božje Klare Žižić, utemeljiteljice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne.

Vijest je s osobitom radošću primljena u Družbi sestara franjevki od Bezgrješne, kao i od šibenskog biskupa Tomislava Rogića i biskupa u miru Ante Ivasa koji je predsjedao otvaranjem i zaključivanjem Biskupijskog postupka o službenici Božjoj Klari Žižić.

Ovo je značajan i radostan događaj za našu biskupiju i cijelu Crkvu. Stoga, daljni rad u ovom postupku preporučujemo u molitve svim vjernicima, osobito da se obraćaju zagovoru službenice Božje majke Klare u svojim potrebama.

Proslavljen sv. Benedikt Šibenske sestre benediktinke, utemeljitelja benediktinskog reda svetog Benedikta proslavile su u utorak 11. srpnja u samostanskoj crkvi svete Luce.

Misno slavlje u koncelebraciji sa više svećenika predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

U homiliji vjernicima približio je život svetog Benedikta.

Naglasio je kako svečev životo-

pis nudi poticaje za razmišljanje. „Kad tome dodamo Benediktovo geslo moli i radi, koje je pokrenulo, odgajalo i kultiviralo cijelu Europu kroz više stoljeća srednjeg vijeka, pa sve do danas. Ili kad bi razmatrali utjecaj sv. Benedikta na razvoj bogoslužja, liturgije – opet možemo slobodno reći sve do danas, - onda vidimo koliko se Gospodin proslavio u svome sluzi svetom Benediktu.

On je doista bio i ostao – što mu ime znači: blagoslov, blagoslovljen“, kazao je biskup Rogić.

Naglasio je kako je sveti Benedikt u redu onih koji su vječno spasenje stavili u prvi plan svoga života i sve drugo tome podredili, sve drugo bilo je manje važno, zapravo nevažno. On je bio u redu onih koji su shvatili Isusovu riječ iz evanđelja: onesposobiše sebe za redoviti život svijeta radi Kraljevstva nebeskog. Ostavio je obiteljski život radi Kraljevstva nebeskog i učinio taj put mogućim, ostvarivim za tolike kroz povijest koji su slijedili njegov primjer. Na tolike je prenio svoju oduševljenost za Božje kraljevstvo, kazao je šibenski biskup.

Homiliju je zaključio molitvom svetom Benediktu. Zaželio je da Benediktov primjer zasja i u naše vrijeme, neka oduševi mlade i da im snage da se othrvaju navalama svijeta za Gospodina i radi Gospodina. „Daj da nasljedujemo tvoje kreposti ustrajne molitve i poniznosti pred Bogom u svakodnevnom radu.

Da i nas pokreće tvoj moli i radi, a bogoslužje u skladu i dostojanstvu trajno uzdiže naš duh Gospodinu!“.

28 iz života biskupije

U Vodicama proslavljena Gospa od Okita

Blagdan Gospe Karmelske u župi Vodice proslavljen je u nedjelju 16. srpnja svečanim misnim slavljem na brdu Okit gdje se nalazi Gospina crkva i župno svetište Majke Božje. Od ranog jutra u svetištu su se slavile euharistije, a središnje slavlje predvodio je šibenski biskup Tomilsav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas.

Biskup Tomislav Rogić u homilji osvruo se na Isusov govor na gori ili Blaženstva. Naglasio je kako se blaženstva očituju na Blaženoj Djevici Mariji, u njezinu životu. “Marija nam je pokazala što to znači biti siromašan pred Bogom – ponizan, u potpunom prihvaćanju Božje volje, Marija će ustrajati cijeli život. Toliko će puta biti ožalošćena zbog onoga što će se događati njezinu Sinu, toliko će puta biti žalosna zbog toga kako će se ljudi ponijeti prema njezinu Sinu. Kad ustraje do kraja primit će utjehu od Boga u susretu s uskrslim Sinom. Čitavim svojim životom Marija pokazuje što znači biti krotak pred Bogom – bezazlen, bez imalo želje da se neka uvreda ili naneseno zlo uzvrati, osveti – jer bi to onda bio poraz

– zlo bi pobijedilo. Gospa je oličenje gladi i žeđi za pravednošću koja će se tek u vječnosti ostvariti. BD Marija je lice milosrđa zajedno sa svojim Sinom, još od svadbe u Kani kad pomaže mladencima pa sve do konca svijeta kao zagovornica kod Boga. Tko kao Marija može biti primjer čista srca i mirotvorstva”, kazao je biskup Rogić. Naglasio je da kad se žele razumijeti blaženstva najbolje se zagledati u Mariju, našu majku nebesku.

Biskup je vjernicima preporučio da u Marijinu životu otkrivaju snagu Božjeg Duha život, te da po Mariji prepoznavaju što je milo u Božjim očima i kako se sigurno kreće putem vječne sreće, kako se savladavaju svakodnevne nevolje. Marija je zagovornica naša jer dobro zna kroz što je i nama prolaziti. Ona je tim putem prošla prije nas.

Marija je majka utjehe, nade i pouzdanja! Majka vjere naše.

“Molimo se Mariji Majci, molimo s Marijom za one koji su načela Kraljevstva nebeskog zamijenili nekim zemaljskim interesima, sebičnim principima koji udaljuju ljude jedne od drugih, a onda i od Boga. Za one kojima je srce zadojeno mržnjom, zaprljano, pa ne može širiti ljubav i voditi Bogu. Molimo za majke u našem narodi i sve majke svijeta da u svom majč.instvu vide put spasenja, širenja Božje ljubavi u darivanju života.

Molimo za naše obitelji da se obnovi slika majčinstva po uzoru na Mariju Majku i da Gospa naša bude trajni izvor utjehe, putokaz vjere i sigurna luka

spasenja”, zaključio je homiljiu biskup Tomislav Rogić.

Izložba povodom pedeset godina gradnje crkve na Okitu U petak 14. srpnja u župnoj crkvi u Vodicama nakon večernje sv. Mise održalo se otvaranje izložbe fotografija o 50. obljetnici gradnje crkve na Okitu 1967. godine. Postava izložbe fotografija iz vremena gradnje crkve na Okitu je u kući Roca Mira nasuprot župne crkve, a mještani će izložbu moći pogledati do Velike Gospe.

Na početku otvaranje izložbe Luka Lipić prisutne je upoznao s kratkom poviješću crkve Gospe od Karmela. “Stari su Vodičani u 17. st (1670. g.) na brdu Okitu sagradili crkvu u čast Gospe od Karmela. U Drugom svjetskom ratu, talijanska je vojska topničkim projektilima srušila tu staru crkvu. Nakon Drugog svjetskog rata tadašnje komunističke vlasti nisu dozvolile podignuti novu. Dozvola je dobivena tek 1967. god. i crkva je podignuta za samo dva mjeseca. Sav materijal za gradnju nove crkve vjerni vodički puk prenio je do vrh brda na svojim leđima. Za vrijeme Domovinskog rata, u jesen 1991. god. i ova je crkva od strane srpsko-četničkog agresora bombardirana i srušena. Dok je rat bio u punom jeku pripremala se tehnička dokumentacija za gradnju novog svetišta. 3. svibnja 1995.g. blagoslovljen je kamen temeljac. Uz velikodušno sudjelovanje i pomoć mnogih

iz života biskupije 29 pojedinaca i vodičkih obitelji, kao i mnogih Gospinih štovatelja izvan Vodica, podignuta je nova prekrasna kamena Gospina crkva, koja još uvijek čeka svoje dovršenje.” - rekao je Luka Lipić Nakon kratkog uvoda obratio se župnik don Franjo Glasnović “Postoje osobita mjesta i vrhunci koji čovjeka privlače i za kojima čovjek teži. Biblija ta mjesta naziva svetima, jer se na njima osjeća i bliže doživljava Božja prisutnost. Jedno od takvih mjesta za sve Vodičane, sve nas, je i naš Okit, naš Karmel, mjesto na kojem kroz više stoljeća, mnoge generacije vjernog Božjega vodičkog puka, slaveći BDM od Karmela, Gospu od Okita, u svim situacijama, kroz nevolje i oluje života i povijesti, uvijek su dolazile i hodočastile, jer su na njemu prepoznale i čule: „Slušaj sinko Okit govori.”

Okit nam govori po Gospi od Karmela skoro tri i po stoljeća, kada su stari Vodičani na njemu sagradili prvu crkvu 1670. godine. Od tada do danas Okit je nepresušna duhovna snaga i inspiracija i pokretač duhovnog života koji uvijek iznova potiče nove generacije Vodičana da, bez obzira na povijesne prilike i nedaće, a bilo je puno takvih koje su ih zadesile, najbolje to pokazuje njegova povijest osobito u ratnim događajima, 1942, i 1991. Kada su neprijatelji rušili crkvu na Okitu, ostanu postojani u vjeri i vjernosti svojoj zaštitnici, te iz te vjere ponovno još snažnije se vrate njemu i iznova grade porušeno. Ova izložba fotografija o 50. obljetnici gradnje crkve na Okitu 1967. koju danas otvaramo dio je višestoljetne povijesne etape Okita, znak sjećanja i zahvalnosti prema našim pređima koji su nam kroz postojanu vjeru i spremnost na žrtvu

ostavili u zalog bogatu duhovnu i materijalnu baštinu.

Ovom prigodnom izložbom želimo se sa zahvalnošću prisjetiti blagopokojnog don Vjekoslava Kurenta i mnogih Vodičana koji su sa puno ljubavi, entuzijazma i zanosa, noseći sve na svojim ramenima, od podnožja do brda, izgradili drugu crkvu na Okitu.

Iako smo ovom izložbom i obilježavanjem 50. Obljetnice od gradnje crkve na Okitu 1967. zaključili 3 godišnju veliku obljetnicu okita ‎2015-2017. pred nam je još jedna Velika obljetnica 2020. godine - 350. godina od gradnje prve crkve na Okitu i 25. obljetnica od postavljanja kamena temeljca za novu crkvu na Okitu.

Ovom prigodom rekao bih, Okit, njegova povijest i zahvalnost prema prijašnjim naraštajima, kao i usmjerenost prema budućnosti, obvezuju nas, da na još sustavniji i iscrpniji način pristupimo njemu i prikažemo ga u što širem svijetlu. Pritom mislim da Okit zaslužuje i svoju monografiju koja bi sadržavala sve aspekte i uključivala sve povijesne etape i ljude zaslužne za njegov značaj.

Na kraju želim od srca zahvaliti svima vama koji ste došli, napose onima koji su zaslužni za realizaciju ove izložbe. Gospodinu Miru Roca i njegov obitelji koji su nam ustupili svoju kuću za postav izložbe. Gospodinu Josipu Mateši koji se svesrdno potrudio oko organizacije i pripreme izložbe i uređenja prostora. Gospodinu Tončiu Juričev – Grginovu koji je pripremio fotografije i postav izložbe. Kao i Milanu Fržopu i Dinku Vučak.

Veliko Hvala i našem Luki Lipiću koji je vodio i moderirao ovo otvaranje izložbe.” - rekao je župnik don Franjo Glasnović O svojim sjećanjima gradnje

crkve na Okitu još su govorili Vladimir Juričev Polica i Josip Jole Mateša koji je nećaku pokojnog don Vjekoslava Kurenta uručio prigodnu knjižicu njegovih sjećanja i uspomena za vrijeme službovanja don Vjekoslava u Vodicama.

30 iz života biskupije FRA MARIO LEMO PROSLAVIO MLADU MISU

NAKON 150 GODINA MLADA MISA U NEVESTU

IZVOR: franjevci-split.hr Nakon 150 godina u nedjelju, 23. srpnja 2017. godine, u Župi sv. Marije Nevest – Visoka proslavljena je mlada misa. Mladu je misu u Visokoj u crkvi Svih svetih proslavio fra Mario Lemo pod motom: „O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka (Ps 89)“. Kum mladomisnika bio je fra Antonio Mravak, župni vikar u Sinju i Brnazama, a propovjednik fra Nikica Ajdučić, župnik u Župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu. U misi su

koncelebrirali provincijal fra Joško Kodžoman, župnik fra Mile Marović i još 22 svećenika.

U slavlju su sudjelovali župljani župe Nevest - Visoka, rodbina mladomisnika, prijatelji, vjernici iz Zagreba, Kaštel Novog i Otoka gdje je fra Mario vršio đakonski praktikum. Među uzvanicima nazočio je Živko Bulat, načelnik općine Unešić i Marko Jelić, gradonačelnik grada Knina.

Nakon procesijskog dolaska mladomisnika i svećenika na vanjski oltar, ispred oltara rodi-

telji Ante i Milena, blagoslovili su svoga sina mladomisnika.

Prigodne riječi pozdrava zatim je uputio mladomisnikov župnik fra Mile Marović koji je zaželio da mladomisnik bude svećenik molitve i rekao da se cijela župa raduje ovom mladomisničkom slavlju. Nakon riječi pozdrava, mladomisnik je započeo euharistijsko slavlje.

Na početku prvo i drugo čitanje, kao i molitve vjernika, čitali su članovi fra Marijeve obitelji. Pripjevni psalam pjevali su bogoslovi fra Kristian Radas i fra Jerko Kolovrat. Evanđelje je navijestio don Luka Stipinović, ovogodišnji mladomisnik.

Po želji mladomisnika, propovijedao je fra Nikica Ajdučić koji je govorio o poslanju svećenika i svećeničkom zvanju u današnje vrijeme. Darove na oltar prinosili su članovi fra Marijeve rodbine.

Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je mješoviti župni zbor Majke Božje Lurdske iz Zagreba pod ravnanjem fra Frane Bosnića, i uz orguljsku pratnju Ane i Marije Bilandžić.

Na kraju slavlja mladomisnički blagoslov su udijelili fra Mario i njegov kolega don Luka Stipinović. Nakon svete mise slavlje je za sve uzvanike nastavljeno u šatoru. Program je vodio kum fra Antonio Mravak koji je na početku pročitao čestitku mons.

Marina Barišića, nadbiskupa Splitsko - makarskog. Dekan Unešičkog dekanata fra Luka Delić, šibenski gvardijan fra Mario Radman, don Ante Bošnjak najstariji živući svećenik iz Visoke, fra Marko Mrše i mnogi drugi čestitali su mladomisniku prigodnim riječima.

Vjernici iz Župe Otok sa župnikom fra Mirom Ančićem organizirali su pripremu i posluživanje hrane u šatoru.

iz života biskupije 31 ŠIBENSKI BISKUP ROGIĆ

U ČISTOJ VELIKOJ POSVETIO CRKVU SV. ANE Šibenski biskup Tomislav Rogić na blagdan svete Ane, u srijedu 26. srpnja u župi Čista Velika posvetio je i blagoslovio je župnu crkvu svete Ane. U koncelebraciji, uz župnika fra Josipa Grgića bilo je dvadesetak svećenika i umirovljeni biskup Ante Ivas. Župna crkva sv.

Ane u Čisti Velikoj izgrađena je 1968. godine na temeljima stare crkve. Uz crkvu s lijeve strane podignut je betonski zvonik s dva zvona. U Domovinskom ratu 1992. godine crkva je do temelja uništena. Zvona, slika sv. Ane i srebreni procesionalni križ su nestali. Župske matice su sačuvane, a datiraju od 1950. god. pa na ovamo. Od 2001. do 2003. godine sagrađena je nova crkva sv. Ane na drugom mjestu, u neposrednoj blizini stare župne kuće. Sagrađen je i zvonik s četiri zvona odvojen od crkve.

Radovi oko uređenja okoliša još su u tijeku, kazao je župnik fra Joisp Grgić.

U homilji biskup Rogić vjernicima je svetog Joakima i Anu preporučio kako uzor u roditeljstvu. „Koliko se današnji roditelji trude da djetetu priušte sve i sva. U tom nastojanju često zaborave dati im sebe, predati im sigurne smjernice po kojima će živjeti, na kojima će izgrađivati svoje životne stavove. A to je puno važnije od bilo koje igračke, odjeće ili koje-kakvog djetetova prohtjeva. Da li su roditelji danas sposobni prenijeti svojoj djeci: vjeru – bogobojaznost, poštenje – poštenim radom sticati ono što je potrebno za život, spremnost na žrtvu – da se bez napora ne ostvaruje ništa veliko? Znamo

da svijet danas drugačije postavlja ove stvari i da odgajati nije lako. Roditelji ipak nesmiju zaboraviti da će svoje dijete odgojiti najviše svojim primjerom“, poručio je biskup Tomislav Rogić. Vjernicima Čiste Velike je kazao da svaki put kad dolaze u crkvu, zapravo dolaze pred Gospodina koji čeka, koji voli, koji pomaže, koji se za nas žrtvovao na križu, koji je slavno uskrsnuo da i nama otvori vrata neba, vrata vječnosti! „Oltar je i žrtvenik za prinošenje naših molitava, oltar je sveto mjesto

Kristove žrtve, oltar je i znak groba iz kojega Isus uskrišava, oltar je prijestolje Božje na zemlji. Oltar postaje znakom koji nam daje mogućnost pristupiti Bogu, osjetiti njegovu blizinu.

Oltar predstavlja i žrtvenik i žrtvu – Krista Gospodina koji se na križu prinesao Bogu za nas!“, kazao je biskup Rogić.

Slušali smo kako Ezra i Nehemija okupljaju narod na slušanje Božje Riječi i grade novi Hram koji će biti znak trajne Božje nazočnosti među svojim narodom.

To i nam znači crkva – to nam znači oltar – da je Bog, po svom obećanju s nama do svršetka svijeta – da radost Gospodnja bude i naša jakost, zaključio je biskup Tomislav Rogić.

32 iz života biskupije U KATEDRALI PROSLAVLJEN SVETI JAKOV

PRVA OBLJETNICA BISKUPSKOG REĐENJA MONS. ROGIĆA Svetkovina svetog Jakova naslovnika šibenske katedrale, proslavljena je u utorak 25. srpnja svečanim misnim slavljem u katedrali. Euharistiju je u koncelebraciji sa dvadesetak svećenika predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas. Homiliju je imao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.

U uvodnom dijelu slavlja biskup Rogić svima je čestitao svetkovinu svetog Jakova. Naglasio je kako mu je ovo prva proslava svetog Jakova u Šibeniku jer ona prošlogodišnja bila je u znaku biskupskog ređenja. „Vjerujem da smo za tu godinu dana bliži jedni drugima, da smo se i bolje upoznali, zavoljeli, prihvatili i da smo kadri po Božjoj milosti, Bogu zahvaljivati i za sve potrebe zdušno Boga moliti po zagovoru našeg zaštitnika sv.

Jakova“, poručio je biskup Vjernicima. „Prinesimo danas na oltar Gospodinu naše zajedništvo, naše zahvale za primljena dobročinstva, utjehe i snage koje su izvirale iz ovog Božjeg hrama sv. Jakova. Zajednički jednodušno prikažimo svoje molitve za sve potrebe naše Šibenske biskupije, za kršćansku obitelj, za duhovna zvanja, za mlade i starije, za zdrave i bolesne, za nove uspjehe i prevladavanje poteškoća, za novu snagu vjere u našim životima. Neka sve bude natopljeno milošću Neba“, poručio je biskup Rogić.

U homiliji mons. Marinko Mlakić naglasio je kako slavlje svetaca

za nas nije smo prilika da se njima pomolimo, da ih zazovemo i preporučimo se u njihov zagovor, već je to također za svakog od nas ispit vlastite vjere. Dvostruka je nakana zašto Crkva svece stavlja na čast oltara i posvećuje im crkve i kapele: jedna je svakako da nam budu zagovornici. Crkva slavi svece također zato što u njihovu herojskom življenju vjere, po kojem su već postigli nebesku slavu, nama pružaju primjer za nasljedovanje, poručio je mons.

Mlakić.

Osvrnuo se na evanđeoski ulomak u kojem Jakovljeva majka moli Isusa za prva mjesta svojih sinova. Naglasio je kako sebičnost i taština su ipak najveći i jedini istinski neprijatelj čovjeka; najveća zapreka koju svatko od nas treba svladati da bi istinski susreo Boga i doživio njegovo spasenje; najveća kušnja s kojom se trebamo suočiti; najveća borba s kojom se trebamo trajno hvatati u koštac. Sebičnost i taština krajnji su izvor svakog ljudskog nemira, tjeskobe, nesreće i nezadovoljstva. U njima je uzrok svađa i podjela među nama. One nas čine ljubomornima, bešćutnima, pohlepnima, razočaranima, ogorčenima, malodušnima. Isus je tvrdoglavo ustrajan u tome da nam valja odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za njim sve do Kalvarije, biti poslušan njegovoj riječi poput njega, sve do smrti na križu. Doista, tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi evanđe-

lja, taj će ga posjedovati u punini u vječnosti, u onoj slavi koju je sv. Jakov već za života gledao, poručio je mons. Malkić.

Ukazao je na izazove našeg vremna koje je vrijeme izrazitog dvoličnog načina življenja, vrijeme sebičnosti, prijetvornosti, glumljenja i pretvaranja; vrijeme pohlepnog trčanja za novcem, slavom, moći i užicima; vrijeme raskalašenosti, bluda i izopačenosti koje se sve više nameću kao nešto humano i civilizirano; vrijeme laži, zabluda. „Živimo u vremenu očajne vjerske ravnodušnosti i duhovne površnosti. To je novo bezbožno poganstvo koje svaku autentičnost prokazuje kao pretjerivanje, fanatizam, konzervativizam, zaostalost, netoleranciju, neciviliziranost… Sve se manje istinski živi evanđelje, a sve više nekakvo polu-evanđelje, razvodnjeno, light-evanđelje. Sve se manje moli, posti, ide u Crkvu i iskreno slavi Boga, a sve više se bogohuli, ubija, bludniči…

Sve je više sebičnosti i taštine.

Umjesto istinskog traženja Boga stvaraju se bogovi i božanstva

33

po vlastitim nahođenjima. Bez žrtve i odricanja želi se doći do utjehe i uzvišenja. Izbjegava se izazov Velikog Petka, a hoće se doći do Uskrsa. To je nemoguće! To je zabluda! To je, zapravo, prokletstvo modernog čovjeka. A ono je, na žalost, zarazilo i nas, Crkvu, Kristovo mistično Tijelo. Europa, s njome i naša Hrvatska sve više postaju novopoganske zemlje a sve manje kršćanske i katoličke. Kao Crkva moramo se suočiti s tom bolnom istinom. Imamo prekrasne crkve, sasvim dobre materijalne uvjete da slobodno živimo i djelujemo, još uvijek priličan broj svećenika, redovnika, redovnica, vjeroučitelja. A svaki dan nas je sve manje u tim istim crkvama.

Neke su ostale potpuno prazne i zatvorene, druge su (p)ostale samo muzeji, a neke se prodaju.

Takvih je sve više. Što je uzrok tomu? Je li i među nama previše maha uzelo sebeljublje, karijerizam, konformizam, lijenost?

Nismo li postali više nalik Jakovu, Ivanu, njihovoj majci Salomi i ostalim apostolima kakvi su bili u pred uskrsnoj fazi, nego

kakvi su bili poslije uskrsa? Iako se Vel. Petak već dogodio, iako ispovijedamo Isusovu smrt i uskrsnuće, mi se opet tako rado kitimo prvim mjestima, titulama i kićenim haljinama. Svatko nastoji stvoriti neko svoje barem malo carstvo u kojem će biti prvi i glavni. Služenje i poniznost često su samo lijepe riječi kojima poput kičastog celofana pokušavamo zakamuflirati sebičnost, vlastohleplje i častohleplje. Zato smo pozvani na ispit vjere. Moramo se zapitati, svatko od nas: Je li se meni Veliki Petak i Uskrs već dogodio ili nije?“, kazao je generalni vikar mons. Marinko Mlakić. „Čašu koju ja pijem dosita ćete piti“, kaže Isus Jakovu i Ivanu.

Ali to je čaša služenja i žrtve, poniženja, muke i umiranja. Jer „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Ove riječi, draga braćo i sestre, nisu upućene samo Ivanu i Jakovu i ostalim apostolima nego svima nama. Svima nam je proći muku križnoga puta, iskusiti umiranje Isusovo u svome tijelu,

ali ne na poniženje i propast nego na istinsko uzdignuće i posvećenje. Za to smo divno stvoreni i još divnije otkupljeni.

Onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će zajedno s njime uskrisiti, i zajedno sa svetim Jakovom, apostolima i svima svetimau nebeskoj slavi uza se postaviti. Na najbolja mjesta, zaključio je mons. Mlakić.

Na samom kraju misnog slavlja župnik katedrale svetog Jakova don Krešimir Mateša biskupu Rogiću čestitao je prvu obljetnicu biskupske službe. Vjernicima se obratio i biskup Rogić koji je svima zahvalio za proteklu godinu dana. „Prošle godine, na kraju slavlja, nizale su se riječi govornika, a posebno je odjeknula ona biskupa Ante: Ima mora! - Trebat će bordižati, ploviti. I zaplovismo. Godina dana sitnica je u očima vjekova, i ove katedrale i Šibenske biskupije.

Meni je ipak prva i sigurno nezaboravna. Mora je bilo. I više puta sam sâm sebi sličio na apostola Petra kad je pokušao hodati po valovima. Znate kako je bilo, a onda ga je ruka Gospodnja povukla na lađu: Malovjerni, zašto si posumnjao?!“ Biskup je i zahvalio za ljubav i dobrotu, pomoć i potporu, savjet i molitvu, ohrabrenje i podršku. „Vjernički puče Šibenski zajedno rastimo u vjeri i pouzdanju u Božju svemoć, milosrđe, vodstvo i pomoć. Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvraćati svakog dana. A to onda znači da se na Spasitelja našega Isusa Krista oslanjamo, ne u svoje snage. Ili kako kaže geslo: SVE I U SVEMU KRIST! Tako je počelo, neka se nastavi i neka se u Spasitelju, po njegovoj volji dovrši, zaključio je biskup Tomislav Rogić.

34 iz života biskupije Sveti Jakov proslavljen na Mirloviću IZVOR: franjevci-split.hr Dana 25. srpnja 2017. godine, pet novaka zajedno s meštrom fra Jurom sudjelovali su na proslavi blagdana sv. Jakova apostola u župi Mirlović Zagora.

U 11 sati započela je procesija, a potom i euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Zoran Kutleša, župni vikar župe sv.

Frane u Imotskom, u koncelebraciji s 12 svećenika među kojima su bili šibenski gvardijan fra Mario Radman i unešićki dekan fra Luka Delić. Kao što reče fra Ivan Čupić, župnik Mirlovića, i procesija je jedna vrsta ispovijesti vjere u kojoj su vjernici zaista pobožno sudjelovali i davali pohvale Bogu. Za vrijeme procesije pjevale su se Litanije Svih Svetih, a kip sv. Jakova apostola nosili su župljani u narodnim nošnjama. Fra Zoran je u propovijedi naglasio kako samo ime Jakov znači biti Božji sljedbenik. On je tipičan primjer pravoga Kristovog učenika koji ostavlja svog oca Zebedeja i mijenja ribarske mreže mrežama Kristove Riječi kojima će loviti budući narod Božji. Sveti Jakov je na Kristovu riječ ostavio siguran posao, obitelj, karijeru kako bi u korak slijedio Krista. Svoje konačno opredjeljenje za Njega posvjedočio je mučeničkom smrću 42. ili 44. godine kad ga je dao pogubiti kralj Herod, unuk onoga Heroda koji je htio ubiti Isusa Krista. Svi smo danas pozvani biti poput sv. Jakova jer zovemo kršćani Kristov sljedbenik i učenici ne samo kada smo u crkvina misi nego i onda kad živimo svakodnevnicu u obitelji, radnom mjestu, na ulici, društvu, državi, itd...

Na kraju euharistijskog slavlja

župnik fra Ivan zahvalio je posebno predvoditelju slavlja kao i svim sudionicima proslave sv.

Jakove među kojima su bili i novaci zajedno sa svojim meštrom fra Jurom.

Slavlje je nastavljeno razgovorom i okrjepom za bratskim stolom u župnoj kući. U poslijepodnevnim satima novaci su se vratili u novicijat na Visovac zahvalni Bogu za jedno novo iskustvo franjevačkog života te zahvaljujući i župniku fra Ivanu Čupiću na pozivu i bratskom druženju.

Gospa od anđela na Visovcu Gospa od Anđela proslavljena je u srijedu 2. Kolovoza u franjevačkom samostanu na Visovcu.

Misno slavlje u koncelebraciji sa petnaestak svećenika predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. „Svetkovina, Gospe od anđela, u samostanu Gospe od Milosti na otočiću Visovcu, na rijeci Krki, želi nam otvoriti oči, kao ono davno sv. Franji, pred više od 800 godina u crkvi Svete Marije od Anđela podno Asiza, u crkvi poznatoj kao Porcijunkula.

Ovo je danas na Visovcu naša Porcijunkula u kojoj se treba dogoditi obraćenje, susret s Bogom i Božjom milosti, otvaranje očiju za ljubav Božju prema čovjeku – od ljepote Božjih darova do onog najuzvišenijeg Božjeg dara koji smo primili u Sinu Božjemu koji je bio utjelovljena ljubav Božja, a došla nam je ususret, bila među ljudima, po Blaženoj Djevici Mariji – Majci Milosti Božje“, poručio je u homiliji biskup Tomislav Rogić.

Gospa od Anđela, znači Gospa – Majka nebeska. Anđeli su zauvijek u slavi i zauvijek u milosti.

Tamo nas Majka želi dovesti.

U vječnu radost i trajnu sigurnost Neba. Ona dijeli milosti, jer je milosti puna, jer ju ispunja Duh Božji, jer se posve predala Božjem naumu spasenja, da mu služi da postane onaj most – ona lađa kojom mi nesavršeni, grešni i slabi dolazimo pred Boga. Ona je prva čula Božje ohrabrenje po anđelu: Ne boj se! – To nam prenosi, to nam svojim životom svjedoči. Ne bojte se! Kad ste uz moga Sina.

On vas ljubi i daje se na križu za vas. Treba li vam veća slika, jači dokaz koliko je Bogu stalo do vas“, poručio je biskup Tomislav Rogić. Braćo i sestre, danas smo ovdje, da po uzoru na svetog Franju obratimo još više svoja srca Bogu, da se obnovi milost u našim životima, a to znači Božja prisutnost u svemu što radimo, u svim našim odnosima i u cijelom našem životu, da nam se otvore oči za Božju naklonost koja nam je iskazana i po današnje slavlju. Koji bi onda bio naš zadatak? Pa da živimo od te milosti, svjesniji Božje ljubavi i Gospine brige za nas. Da Boga stavimo na prvo mjesto u našem životu i onda će sve ostalo doći na svoje mjesto.

Gospe od milosti isprosi nam to i daj da u tome ustrajemo“, zaključio je šibenski biskup.

iz života biskupije 35

Susret biskupa i katoličkih skauta na otoku Zmajanu Šibenski biskup Tomislav Rogić i katedralni župnik don Krešimir Mateša posjetili kamp katoličkih skauta "Valter Lulić" na otoku Zmajanu. Biskup Rogić i župnik Mateša zadržali su se nekoliko sati u kampu Zdruga katoličkih skauta Hrvatske i razgovarali sa skautskim voditeljima, predstavnicima raznih biskupijskih Zdrugova. Domaćin Biskupu je bio Filip Plenča, voditelj mjesnog

Zdruga skauta. Biskup Rogić izrazio je zadovoljstvo viđenim, razvojem Zdruga katoličkih skauta. Biskup i župnik predvodili su svetu misu u kampu, u kapelici koju su skauti izgradili.

Zdrug katoličkih skauta ima snažnu potporu Katoličke crkve koja Zdrugu skauta preko mjesnih biskupa daje dekret djelovanja na razini pojedinih biskupijskih župa.

Iz biskupove homilije na Veliku Gospu u Vrpolju

udaraju na samu narav ljudskog bića kako je od Boga stvoreno.

Metež i zbrka da se više ne zna tko je tko. Čovjeku se nudi pojam apsolutne slobode da može birati što želi biti, a zapravo skovani su mu okovi ovisnosti.

Ovisnost o modernoj tehnologiji, ovisnost o uzgojenom sjemenu, o kupovnoj moći, nametnutom odgoju i tolikim drugim stvarima.

Nameću se okovi mišljenja o napretku u kojem se zapostavlja obitelj, majčinstvo, očinstvo, prava požrtvovna ljubav koja se

U homiliji biskup je poručio kako Gospa vjernike okuplja oko svoga Sina, k njemu nas vodi da poput nje poslušamo njezina Sina u svemu što nam govori.

“Strahova ima raznih i kao da svakog dopadne poneki. Bojimo se izbijanja novih ratova, neizvjesne budućnosti, klimatskih poremećaja, raznih bolesti, novih rodnih ideologija koje

ostvaruje u darivanju, žrtvovanju jednih za druge, podizanju novog života. Zavođenja svake vrste lažnim slikama sreće i ljubavi, ostvarene na brzinu, pritiskom na pucu daljinskog upravljača ili posjedovanjem nekog novog proizvoda koji bi automatski trebao donijeti sreću i mir. Umjesto otvaranja životu nudi se kultura smrti i samoživosti, sebičnosti”, naglasio je biskup Rogić.

“Gledajući tebe Majko, znamo da se može drugačije, da se može s vjerom u Boga pobijediti zamke svijeta i vlastite slabosti. S Tobom smo sigurno na pobjedničkoj strani Uskrsnuća, neka nas ništa od tebe ne rastavi. Po ustrajnoj molitvi učvrsti nam dobre odluke, ojačaj nam vjeru i pouzdanje u Krista Spasitelja da i mi s njime pobijedimo svako zlo i nevolju. Ti si Marijo na nebo uznesena, od Boga nagrađena i proslavljena, daj da i nama to bude cilj – doći Bogu zauvijek. A ako nam to bude cilj, a Ti stalna zagovornica naša, onda će i sve drugo u našim životima biti osvijetljeno posve novim svjetlom, dobiti posve novi smisao i dovesti nas do prave sreće, ljubavi i mira”, zaključio je homilju biskup Tomislav Rogić.

36 iz života biskupije DESETA OBLJETNICA KORNATSKE TRAGEDIJE

MISA ZA POGINULE VATROGASCE Prigodom desete godišnjice Kornatske tragedije, u srijedu 30. kolovoza šibenski biskup Tomislav Rogić predvodio je misu zadušnicu za dvanaestoricu poginulih vatrogasaca.

Euharistiju je služio kod spomen obilježja poginulim vatrogascima na mjestu tragedije na otoku Kornatu. Preko misnog slavlja pjevao je Mješoviti zbor katedrale sv. Jakova.

"Naši dragi koji nas napustiše, dvanaest sinova, dvanaest vatrogasaca, ne ostaju samo u našem sjećanju. Oni ostaju u našoj ljubavi koja se njihovim odlaskom ne umanjuje niti nakon 10 godina. Usprkos boli rastanka, nenadoknadivog gubitka i patnje utjehu nam nudi vjera i ljubav.

Kao da nam tek bol rastanka pokazuje koliko smo neku osobu voljeli. Neshvatljivo po ljudsku da nam upravo bol rastanka otkriva ljubav", poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić.

Naglasio je da je tako bilo i na Krsitovu križu. "Bog nam je pokazao svoju ljubav darivajući nam svoga Sina da po njegovoj smrti i uskrsnuću budemo učvršćeni u nadi, u vjeri i pravoj ljubavi koja ne prolazi s mijenama ovoga svijeta, nego ostaje zauvijek. Vjera u uskrsnuće i ljubav prema onima koji više nisu s nama u ovom zemaljskom životu, ruši barijeru smrti i nudi nam utjehu da ćemo se opet sresti onkraj ovoga života, s onu stranu tvari – kad nastupi zagolgotsko svitanje, svitanje uskrsnog jutra", poručio je biskup Tomislav Rogić.

"Bože daj mi mudrosti razlikovati jedno od drugoga: ono što mogu i ono što ne mogu promijeniti.

Gubitak dragih nam osoba ne možemo promijeniti. Ostaje nam molitva Bogu za snagu prihvatiti nepromjenjivo. Samo vjera u Kristovu blizinu i njegovo uskrsnuće može nam dati tu snagu.

U ovoj svetoj misnoj žrtvi i mi učvrstimo svoju vjeru u uskrsnuće, ugledajmo se u primjere

svetih, ugledajmo se u one koji su među nama prednjačili u dobroti. To je put na koji nas Isus zove, da se i sami jednom možemo nadati blaženoj vječnosti i ostvarenju Isusovih riječi: Da to je volja Oca mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni, i ja da ga uskrisim u posljednji dan", zaključio je homilju biskup Tomislav Rogić.

iz života biskupije 37 Molitveni početak nove školske godine u Katoličkoj osnovnoj školi Učenici Katoličke osnovne škole iz Šibenika novu školsku godinu započeli su molitvom i zazivom Duha Svetoga koje je predvodio u utorak 5. rujna Šibenski biskup Tomislav Rogić. Molitvi su nazočili uz učenike i djelatnike škole biskupijski povjerenik za obitelj don Roko Glasnović i osnivač škole umirovljeni biskup mons. Ante Ivas.

U prigodnom nagovoru biskup Rogić učenike je pozvao da ove školske godine rade samo dobre stvari jer dobro se uvijek vrača dobrim. Neka siđe i ostane Božji blagoslov i milost Duha Svetoga nad svim učenicima, učiteljima i drugim djelatnicima škole, kazao je biskup. . Kao kršćani znamo da s Bogom treba početi,

s Njim ići i na Njega računati.

Bez pomoći Božje ne možemo učiniti ništa.

Nakon molitvenog dijela, ravnateljica s. Mandica Starčević potaknula je i pozvala učenike na Tajni zadatak s Isusom. Riječ je o pojedinačnoj molitvenoj akciji u kojoj će učenici svakod-

nevno jednom Zdravo Marijom u ovoj jubilarnoj desetogodišnjici tijekom cijele nastavne godine ustrajno moliti na različite nakane koje slobodno i izaberu.

Molitva je ogrtač koji nas štiti od zla i zloga, zaključila je ravnateljica.

Rekolekcija svećenika Šibenske biskupije

PITANJE SVIH PITANJA: NEDOSTATAK SVEĆENIKA Rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu 6. rujna u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. Susret je započeo molitvom Srednjeg časa i meditacijom koju je imao župnik župe Šubićevac fra Mario Radman.

U radnom dijelu rekolekcije šibenski biskup Tomislav Rogić govorio je na temu „Osvrt na proteklu godinu i pogled unaprijed – Otvorena pitanja“.

Biskupijski povjerenici iznijeli su planove povjerenstava za narednu pastoralnu godinu.

Biskup Rogić istaknuo je kako je protekla pastoralna godina bila godina upoznavanja, očekivanja

i odmjeravanja. Kao ključno pitanje istaknuo je pitanje duhovnih zvanja u Šibenskoj biskupiji. Biskupija ima trenutno pet bogoslova i dva sjemeništarca.

Svećenicima je preporučio da uvedu barem jednom mjesečno klanjanja i molitve za duhovna zvanja.

Potom je ukazao na važnost obiteljskog pastorala. Naglasio je važnost tečeja priprave za brak i obiteljskih zajednica unutar župnih zajednica. Vjernici Šibenske biskupije aktivno će se uključiti i u nacionalne obiteljske programe, a naglasio je i potrebu ponovnog aktiviranja obitelj-

skog savjetovališta.

Rad sa mladima važan je dio našeg pastorala, te potičem i preporučam da se akcije povjerenstva za pastoral mladi još više podrže od strane župnika.

Uvijek je iznova potrebno tražiti načine kako mlade nakon krizme uključiti u život župne zajednice, kazao je između ostalog biskup.

Osvrnuo se i na značajnije biskupijske projekte: Katoličku osnovnu školu, Interpretacijski centar šibenske katedrale – Civitas Sacra, te na biskupijsko marijansko svetište u Vrpolju.

38 iz života biskupije Duhovne vježbe za svećenike Duhovne vježbe za svećenike Šibenske biskupije održane su od 29. do 31. kolovoza u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Ove godine predvoditelj duhovnih vježbi bio je misionar monfortanac pater Miljenko Sušac. Sa svećenicima na duhovnim vježbama bili su i i biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas.

Tema duhovnih vježbi bila je svećenička duhovnost pred izazovima u Crkvi i svijetu, kazao je pater Sušac. Naglasio je kako u svećeničkom životu nužno se vračati na izvore svećeničke duhovnosti. Temelj na kojem se gradi svećenička duhovnost je Riječ Božja koju treba razmatrati i naviještati. Jednako tako u središtu svakog svećenika treba biti i euharistija, naglasio je predvoditelj pater Sušac.

Slavlje Male Gospe u Skradinu i Šibeniku Svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije proslavljena je u petak 8. rujna diljem Šibenske biskupije. Misna slavlja, jutarnje u Skradinu, a večernje u šibenskoj gradskoj župi Varoš predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

“Marija je početak boljeg svijeta, našeg spasenja, zato je današnji blagdan Male Gospe neusporedivi početak s bilo kojim drugim, zato nam današnji blagdan vraća mir jer je otvoren put dolasku Spasitelja, otkupitelja naših dugova, Onoga koji će ponijeti grijeh svijeta”, poručio je u homiliji šibenski biskup Tomislav Rogić.

Promatrajući Marijin život jasnije vidimo i svoj život. Otkrivamo

kakav Bog ima plan sa svakim od nas?! Bog uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube!

Kako se to divno ostvarilo u Marijinu životu. Ali Mariji zbog toga nije uvijek bilo lako. Imalo je to svoju cijenu žrtve, neizvjesnosti koja je tražila povjerenje da Bog sve može okrenuti na dobro. Zar je u našim životima drugačije?

Samo trebamo ispuniti uvjet.

Ljubiti Boga! Staviti Boga na prvo mjesto, da nam povezanost s njim bude svakodnevno važna, rekao je biskup. Danas bi rekli – da uvijek ima signala, da uvijek možemo stupiti u vezu.

Oni koji se vole to razumiju, ne mogu jedan bez drugoga. Imamo li takav odnos i prema Bogu, pitao je biskup Rogić.

Bog i nas poput Marije poziva – opravdava i želi proslaviti.

Pozvani smo otkrivati i ispuniti svoje poslanje, svoj život: kao otac, kao majka u obitelji, kao svećenik, kao radnik u svom pozivu, kao dobar, pouzdan prijatelj, kao pošten čovjek, kao onaj koji pokušava druge razumjeti, pomoći, mir širiti, uvijek dobronamjerno i nesebično nastupiti… u svakoj prigodi i sam na dobro biti okrenut, dobro dru-

gom željeti. Pa kad se dogodi da zakažemo, pa se kajemo, pa želimo ispraviti ili popraviti, Bog će pomoći i opravdati, opet na dobro okrenuti. I na koncu, ako tako slijedimo Blaženu Djevicu Mariju, Bog će i nas proslaviti, kazao je biskup Rogić.

Nije li svaki trud uzaludan ako nas ne vodi Bogu, ako nas ne vodi u vječnost, u vječnu sreću.

Sve tragedije ili nevolje života ništa su pred onom jednom jedinom, ne doći Bogu, ne doći u raj. Bog želi da dođemo k njemu zauvijek, nudi nam već sada svoju pomoć, želi ostvarenje svakog života, svakog čovjeka i želi ga sretnog zauvijek. Zar bi se Bog mogao odreći svog daha života kojeg nam je rođenjem podario? Pa dao nam je Majku, dao nam je svoga Sina.

Kako nam onda s njime ne bi sve darovao. Na nama je da se za to opredijelimo, da oko toga svakodnevno nastojimo, da svakodnevno otkrivamo koliko nam Bog daruje, sve na dobro okreće i da izbjegavamo, bježimo od grijeha, od onoga što nas može od Boga udaljiti, zaključio je biskup Rogić.

39

DAN HRVATSKIH MUČENIKA

BISKUP ROGIĆ PREDSLAVIO SLAVLJE U UDBINI U nacionalnom svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini održana je u subotu 9. rujna na 524. obljetnicu Krbavske bitke proslava spomena Dana hrvatskih mučenika i to 15. godinu za redom. Euharistijsko slavlje predslavio je šibenski biskup i donedavni čuvar ovog nacionalnog svetišta mons. mr. Tomislav Rogić a okupilo se blizu pet tisuća hodočasnika iz mjesne crkve, kao i onih iz Šibenske biskupije i Zadarske nadbiskupije. Uz domaćina, gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića koncelebrirali su predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić,

riječki nadbiskup Ivan Devčić, porečko-pulski biskup Dražen Kutleša, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, križevački vladika Nikola Kekić, krčki biskup u miru Valter Župan, šibenski biskup u miru Ante Ivas, te biskup u miru Mile Bogović. Uz stotinjak svećenika, te brojnih redovnika i redovnica na misi su bili i predstavnici državnih vlasti među kojima potpredsjednik Hrvatskog sabor Milijan Brkić, ličko-senjski župan Darko Milinović te načelnici domaće i susjednih županija. „Dobro došli svi u svetište Hrvatskih mučenika u kojem zahvalju-

jemo Bogu za tolike mučenike i patnike u povijesti našeg naroda koji su uz teška stradanja sačuvali naš nacionalni identitet i našu katoličku vjeru. Oni su nam bili posrednici mnogovrsnog Božjeg blagoslova”, poručio je nakon pozdrava gostima domaćin, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić te istaknuo: „Ima mnogo mučenika, koji su od Boga primili vijenac slave, ali nisu upisani u naše martirologije i svetačke kalendare. Mnogi od tih su bili mučenici ljubavlju i služenjem, požrtvovnošću i velikodušnošću, a veliki je broj i onih koji su bili mučenici krvlju, dajući svoje živote za uzvišene ideale vjere, slobode, domoljublja i čovjekoljublja. Njihova su imena Bogu dobro poznata. Nije svako žrtvovanje života mučeništvo u kršćanskom smislu, nego samo ono gdje se život daje za uzvišene ideale, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Mučenik je čovjek

40 iz života biskupije komu je nasilje posve strano, koji nikoga ne mrzi, nikome ne prijeti niti zlo želi, ali žrtvuje život u obrani evanđeoskih i općeljudskih vrijednosti.Ova dolina koja se prostire ispod ovog svetišta je dobrano natopljena krvlju mučenika našeg naroda koji su branili svoju vjeru i slobodu. Baš na današnji dan godine 1493. odvila se poznata Krbavska bitka sa tragičnim posljedicama za naš narod i njegovu budućnost.”

Nakon toga biskup Križić je citirao dva potresna svjedočanstva popa Martinca podrijetlom iz Lapca te ninskog biskupa Jurja Divinića koji je nakon Krbavske bitke uputio potresno pismo papi Aleksandru VI. Biskup Križić je zaključio: “Želimo stoga da ovo mjestu bude mjesto molitve sadašnjih i budućih pokoljenja našega naroda za mnogu našu braću i sestre koji su podnijeli velike patnje ili izgubili svoje živote za uzvišene ideale vjere u Boga i ljubavi prema svom narodu i svojoj domovini. Ovo mjesto nije neki obični spomenik, nego sveto mjesto molitve i zahvalnosti Bogu za sve naše mučenike iz prošlosti, ali i mjesto vapaja Bogu za našu narodnu budućnost, da nas dobri i vjerni Bog u budućnosti očuva od svakog stradanja i vodi putem mira, pravednosti, istine i narodnog jedinstva i zajedništva.” Šibenski biskup Tomislav Rogić koji je od prvih aktivnosti biskupa Bogovića oko gradnje udbinskog hrama mučeništva bio izravno uključen kao prvi generalni vikar biskupije pa do čuvara svetišta, podsjetio se početaka: “ Sjećanja me živo vežu za ovo mjesto i svetište još od one prve proslave dana hrvatskih mučenika na krbavskom polju 2003. godine – također 9. rujna na 510. godišnjicu tragič-

ne krbavske bitke – dolje pored crkvice Sv. marka, kada je po prvi puta javno obznanjena ideja da izgradimo crkvu hrvatskih mučenika, kada su, nakon tolikih stoljeća, ponovno na hrvatskom polju doneseni krbavski križ i štap hrvatskih biskupa. Koliko je tada bilo nedoumica? Dvije godine kasnije već je položen kamen temeljac, uslijedili radovi, projekti, biskup Bogović neumorno obilazi Hrvate diljem svijeta, po svim kontinentima, obilazi sve župe u domovini.

Osjeća bilo naroda i pomalo, mukotrpno rađa se crkva hrvatskim mučenicima. Blagoslovljena 2010., a posvećena 2011.

Hodočasti se u Crkvu hrvatskih mučenika sa svih strana kroz cijelu godinu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva domovine, iz BiH, iz cijelog svijeta. Mole se Bogu za sve nevine žrtve, sjećaju svojih stradalih, osobito onih za koje ni ne znaju gdje su pokopani, vape Bogu za svoje najbliže u svojim nevoljama i potrebama, zapisuju svoje molitve i dojmove u knjigu utisaka. Doživio sam puno puta hodočasnike iz drugih naroda, koji su navratili usput iz znatiželje ili potrebe da se do svog odredišta negdje odmore i slave misu. Uvijek su bili zadivljeni, crkvom, idejom, shvaćali ovo mjesto kao mjesto posebnog pijeteta prema žrtvi.

Neki su čak govorili: i kod nas bi se trebalo napraviti nešto takvo.

Ovdje su drugačije doživljavali riječi Božje, o žrtvi i ljubavi i sebedarju i vjeri, o predanju u ruke božje i uskrsnuću na život vječni. I nama je danas progovorila Božja riječ na ovom svetom mjestu, mjestu susretanja s Bogom, bratom pored sebe, susreta s našom poviješću i pogleda u budućnost, susreta smrti i uskrsnuća, života koji prolazi i

neprolazne vječnosti.”

Biskup Rogić zatim je podsjetio iz Knjige brojeva na događaje s puta izraelskog naroda u obećanu zemlju te između ostalog poručio „Krv jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva postaju znakovi izbavljenja, pobjede nad zlom. Oni koji krenu za njim, neće ljubiti svoga života, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih, sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere,

iz života biskupije 41

istine i iskrene ljubavi. Mučenici se jaganjcu pridružuju, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve zato se vesele nebesa i svi nebesnici. Uskrsli Krist svojim učenicima pokazuje rane s križa, jedino što će ući u nebo, a napravljeno je ljudskim rukama. Te rane postaju znak prepoznavanja Krista raspetog i uskrslog, kao da rane, žrtve i svaka velikodušnost postaju odlikovanja a nebo, za vječnost.”

Dati život, dati sebe za ljubav,

za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i domovinu. Te su riječi uklesane u oltar crkve hrvatskih mučenika. to je poruka ovoga mjesta, podsjetio je šibenski biskup. Dodao je da Crkva hrvatskih mučenika jest i želi biti: mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od svih današnjih lažnih slika ljubavi i životne radosti bez odricanja, mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana mučenika kroz čitavu našu povijest u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili za koje su ginuli, mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju, mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, svoju obitelj i domovinu onako kako nas je Krist učio.

Ona želi biti i mjesto nove nade gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela. Također je posvjedočio da ova crkva želi biti mjesto gdje se raste u vjeri, gdje se vjera budi, gdje se časte oni koji su ostvarili radost neba, vječni život u bogu: od davnine: svetih i blaženih Venancija, Dimitrija, Ireneja, Stošije i Duje, Kvirina i Mavra, Nikole Tavelića, Marka Križevčanina, Drinskih mučenika, Miroslava Bulešića i bl.

Alojzija Stepinca i svih onih koji po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života ugradiše sebe u budućnost koju živimo danas. Da budu trajni poticaj nama danas za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega. Mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, a usmjeruju prema vječnosti. Da se zamislimo kakvi ćemo doći pred lice Božje?

Biskup Rogić je također ustvrdio da se neće napustiti ni ideju svehrvatskog groba na Krbavskom polju u koji će se posmrtni ostaci neidentificiranih žrtava otkopani iz raznih jama i grobišta, dostojanstveno pokapati.

Zahvalni smo općini Udbina što nas u tome prati. I predsjednica je pokazala veliko zanimanje za svehrvatski grob na krbavskom polju jer bi poniženi i odbačeni bili podno crkve hrvatskih mučenika na duhovni način integrirani u svoj narod. Tek tada u punom smislu na ovome mjestu, imat će posebno značenje riječi kojima sam uvijek ispraćao hodočasnike: Hrvatski sinovi i kćeri: „ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti, mi ćemo ga držati.” – u potpisu – vaši pradjedovi!, zaključio je propovijed šibenski biskup i donedavni čuvar svetišta u Udbini. udbina17004Na kraju mise biskup Križić i čuvar svetišta vlč. Josip Šimatović uručili su biskupu Rogiću dar, sliku Crkve hrvatskih mučenika rad slikarice Božice Božić. Liturgijskim pjevanjem udbinskom slavlju dali su združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije pod ravnanjem Ivana Prpića Špike te orguljsku pratnju Karle Tripalo.

Misi je prethodio Križni put od crkve Sv. Marka na Krbavskom polju pa do Crkve hrvatskih mučenika kojeg je predvodio fra Petar Grubišić, župnik župe bl. A. Stepinca iz Ogulina. I ove godine su članovi Moto kluba Croatia prinijeli brojne spomen kamene s masovnih stratišta Hrvata koji će naći svoje mjesto na memorijalnom zidu spomen parka. Nakon mise održan je blagoslov nabožnih predmeta i koncert Klape HRM Sv. Juraj.

42 iz života biskupije Molitveni početak godine u DV Hozana Prigodom početka nove radne godine djeca, roditelji i osoblje Dječjeg vrtića blažena Hozana Kotorska u utorak 13. rujna okupili su se u kapeli Katoličkog školskog centra u Šibeniku na misnom slavlju koje je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić.

Euharistija je slavljena inicijativom sestara dominikanki koje vode vrtić.

U prigodnom nagovoru biskup Tomislav Rogić istakno je kako životni temelji, ako su sa Isusom moraju biti čvrsti. Ovu svetu misu danas slavimo, kako bi se jubav koju je Bog po svome Sinu pokazao za nas pretočila u naše živote.

Velika devetnica ususret blagdanu sv. Nikoli Taveliću Tiskovna konferencija prigodom predstojeće proslave blagdana svetog Nikole Tavelića, održana je u ponedjeljak 11. rujna u svečevom nacionalnom svetištu samostanu svetog Frane u Šibeniku. Bogat program predstavio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić.

Predstavio je najprije Veliku devetnicu Nikoli Taveliću. Naglasio je kako se radi o devet petaka pred svečev blagdan.

Devetnica započinje u petak 15. rujna. Tog dana misno slavlje predvoditi će generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Svakog narednog petka do samog blagdana pobožnosti će predvoditi sljedeo svećenici: fra Darko Tepert, profesor KBF Zagreb (22. rujna), fra Domagoj Runje, profesor KBF Split (29. rujna), fra Sretan Ćurčić, gvardi-

jan samostana u Tomislavgradu (6. listopada), fra Stipe Nimac, predsjednik konferencije područnih duhovnih asistenata FSR (13. listopada), mons. Tomislav

Rogić, biskup šibenski (20. listopada), vlč. Anton Štefan, ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj (27. listopada), mons.

Juraj Batelja, postulator kauze

iz života biskupije 43 za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca (3. studenoga) te fra Ivan Bradarić, rektor Svetišta (10. studenoga).

Izložba “Jeruzalemski hodočasnik” – Osamdeset godina od posvete oltara bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, biti otvorena u petak 22. rujna, u muzeju smaostana svetog Frane. Riječ je o prvom svehrvatskom hodočašću u svetu zemlju 1937. godine, a vodio ga je tadašnji zagrebački biskup, kasnije kardinal Alojzije Stepinac. Izložbi i misi koja će joj prethoditi bit će prisutni i vitezovi sv. Groba jeruzalemskog. Predstavljanje novog broja časopisa Svetac, glasnika Svetišta sv. Nikole Tavelića i kalendara za 2018. godinu, pak, dogovoreno je 27. listopada nakon svete mise, dok će 3. studenoga, također iza euharistije biti blagoslovljen postament i prijenosna pala-najstarija slika sv. Nikole Tavelića-kazao je fra Ivan Bradarić.

Srednjoškolci molitvom ušli u novu školsku godinu Molitva za uspješan početak nove školske godine za srednjoškolce grada Šibenika upriličena je u srijedu 13. rujna u katedrali svetog Jakova. Molitvom kojom se već tradicionalno dugi niz godina ulazi u novu školsku godinu predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Susret je organizirala i osmislila predstojnica Katehetskog ureda Šibenske biskupije s. Jakica Vuco, OP. Šbenski biskup učenicima je poručio da budu oni koji ljube istinu i koji žive u istini. Potom je rastumačio Isusovu rečenicu iz govora na gori: "Blago siromasima njihovo je kraljevstvo

Naglasio je kako će se 20. i 21. listopada u multimedijskoj dvorani gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku u sklopu znanstvenog projekta “Franjevački velikani” održati Međunarodni znanstveni skup o sv.

Nikoli Taveliću.

-Veliki broj sudionika ovog znanstvenog simpozija, njih 18, zauzet će se da se sa različitih aspekata i kroz prikaze prostora

i vremena što zornije opiše život i mučenička smrt Nikole Tavelića. Iako je i ranije bilo zbornika i skupova posvećenih Taveliću, u posljednjih 30-ak godina kao da je ovaj je hrvatski franjevački velikan pao u zaborav. Stoga će ovaj skup biti svojevrsni uvod i poticaj da se hrvatska javnost više senzibilizira za svoje svece, blaženike i kandidate za oltar, poručio je rektor Bradarić.

nebesko". Naglasio je kako to znači da smo nužno upućeni na pomoć drugih. Kad uvidimo da nam Bog treba u životu i da smo naslonjeni na Božju ljubav, dobrotu i blizinu, kad to prihvatimo kao vlastito načelo onda ćemo razumjeti i ostala blaženstva, poručio je biskup Rogić. Kad

svjesno živimo naslonjenost na Boga onda je sve drugačije i sve je usmjereno u životu prema vječnim vrijednostima. Isus svoju blizinu nikom ne nameće. Bit će u vašim životima koliko mu date mjesta, kazao je šibenski biskup.

44 iz života biskupije

MISA ZADUŠNICA ZA HRVATSKE

Oplemenimo naše živote jer su Šibenski biskup Tomislav Rogić u nedjelju 17. rujna, u katedrali svetog Jakova predvodio je misu zadušnicu za šibenskog biskupa Srećka Badurinu koji je preminuo na današnji dan 1996. godine. Euharistiju je slavio i za sve poginule branitelje. Uz biskupa koncelebrirao je župnik katedrale don Krešimir Mateša i umirovljeni biskup Ante Ivas.

Među brojnim vjernicima na slavlju je sudjelovao i velik broj hrvatskih branitelja, te predstavnika civilnih vlasti. Među njima je bio šibensko kninski župan Goran Pauk i načelnik Policijske uprave šibensko kninske Ivica Kostanić "Ovoga dana okupila su nas sjećanja na one koji više nisu s nama, napustili su ovaj, nama znani, svijet. Okupila su nas sjećanja na ono što su Šibenik i njegovi stanovnici proživljavali pred 26 godina u vrijeme „Rujanskog rata“. Okupila su nas sjećanja na ljude koji su obilježili vrijeme stradanja, vrijeme rata i razaranja. Pogubno vrijeme, zlo vrijeme, vrijeme kušnje ali i pokazivanja pravog lica – osobnosti – čovječnosti i nečovječnosti. U tom teškom vremenu trebalo je ostati uspravan, trebalo je – kao što uvijek treba – ali tada posebno, jer je iskušenje najveće, trebalo je ostati čovjek. Trebalo je pokazati što ti je najvažnije i za što si se spreman žrtvovati, braniti ono što najviše voliš: svoj grad, obitelj, Domovinu i vjeru - da i tada može pobijediti ljubav, makar uz visoku cijenu. Prepoznajete

da su u ovi riječima i Hrvatski branitelji koji položiše život na oltar Domovine braneći grad od agresora i pokojni biskup Srećko Badurina", kazao je u homiliji biskup Tomislav Rogić Spominući se biskupa Srećka Badurine biskup Rogić citirao je nedavno izišlu knjigu velikim Lunjanima s otoka Paga U njoj su o biskupu Badurini svjedočili biskup Ante Ivas, biskup Mile Bogović i svećenik Mario Kosić. " Biskup Ante piše: Bog nam ga je poslao baš kad nam je trebao takav čovjek, vjernik, svećenik, biskup: Velik za velike i presudne događaje naše vjerničke, biskupijske i domovinske povijesti u koju smo upravo ulazili.

U svim tim događajima bio je zaista Osoba – velika- zrela – odgovorna. Znak veličine je životom stajati iza svoga uvjerenja, svoje vjere, u miru i nemiru, u dobru i zlu, pred malim i velikim, moćnim i nemoćnim, pred prijateljem i neprijateljem, istomišljenikom ili ne. Takav je bio biskup Srećko.

Biskup Bogović piše: Biskup Srećko nametnu se spontano kao lik čovjeka koji je svojim životom formulirao jedan životni stav svakome shvatljiv i za svakog poželjan: NA KOJI NAČIN DANAS BITI PRAVI ČOVJEK, RODOLJUB I VJERNIK. To su za njega bile temeljne životne vrednote u kojima se ne smije zakazati. Tko ga je poznavao mogao je uočiti da je nepatvoreni rodoljub, Hrvat od glave do pete. U vrijeme Domovinskog rata, kada smo imali previše

iz života biskupije 45

BRANITELJE I BISKUPA BADURINU

s time i njihove žrtve opravdane moćnih neprijatelja, a tako malo prijatelja, iz njegova lica i kroz njegove riječi zračila je duboka patnja zbog nevolja njegova naroda i njegove Hrvatske. Ali ni tada iz njegovih usta nije izišla nasilnička ili osvetoljubiva riječ protiv drugih naroda. Čovjek i vjernik u njemu neprestano su oplemenjivali njegove rodoljubne osjećaje. Nama koji smo s njime sudjelovali na vrućim ekumenskim i međureligijskim razgovorima u vrijeme Domovinskog rata, bio je svojim uravnoteženim prosudbama visoka norma koju mi ni s mnogo truda nismo dosezali. Nikada se nije dao izazvati, niti je druge svojim riječima izazivao. Cijenili su ga i „oni drugi“ – i onda kad su se i u stavovima i u riječima razilazili.

Svećenik Mario, koji je s njime dijelio najteže trenutke, kada je bila „ranjena“ – pogođena i sama katedrala, piše: Biskup Srećko znao je nadići bilo koji trenutak. Bio je mudri upravitelj svojih riječi i djela. Ni u najtežim trenucima, a niti u najopuštenijim, nije izgovarao neopreznu riječ. Ne mogu reći da mi je bio učitelj, jer smatram da nisam bio dobar učenik. Bio je čovjek Božji, te sam ponosan što sam dio života boravio u njegovoj blizini", citirao je biskup Rogić.

"Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život

nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali. Ma na kakve probleme danas nailazili, ma sa čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za naše i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane. Svaki uloženi napor, svaka iskazana požrtvovnost i velikodušnost, svaka sposobnost pojedinca ugrađena u to, svaki novi uspjeh – uvelike će opravdati i podnesene žrtve, učiniti ih još vrednijima", poručio je biskup Rogić govoreći o žrtvama branitelja.

Osvrnuo se i na nedjeljno evanđelje koje govori o oproštenju.

Oprost je Božanski lijek. Oprostiti jer Bog oprašta, jer je Bog sama ljubav i na sebe uzima žrtvu križa da nama daruje oproštenje zauvijek. Potrebni smo oproštenja, a opraštajući činimo djela Božja. U Oče našu molimo: otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. To nije poniženje ili znak slabosti, to je uzvišenje i preduvjet da nas mržnja, zlo ne zarobi, za život nesposobnim učini. Dobrota pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju. To je škola Isusa Krista koju pohađamo čitav svoj život, kazao je šibenski biskup.

46 razgovor ČASNA SESTRA DOMINIKANKA, JAKA VUCO:

PONOSNA SAM NA VJEROUČITELJE ŠIBENSKE BISKUPIJE kao vjeroučiteljica, časna sestra, vjernica i predstojnica KU. Koliko brzo sam se snašla više se ni ne sjećam. Znam da je u početku bilo pomoći sa strane metropolitanskog predstojnika don Josipa Periša, s. Valentine Mandarić i svih koje sam smatrala prikladnima po logici sadržaja ili pitanja problema. Nisam u početku bila ni svjesna zadataka, odgovornosti, kreativnosti i sposobnostima koje iziskuje ova služba…

Prošlo je dvadeset godina od Ugovora između Svete Stolice i Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture ( 1996. / 97.) ( dr. Jure Radić i msgr.

Giulio Einaudi, je li se u praksi ostvario rečeni Ugovor?

Školski vjeronauk je prevažan, ali ne može nadomjestiti Župnu katehezu Školski vjeronauk u Šibenskoj biskupiji pohađa 92,3% osonovaca, 84,15% srednjoškolaca Školskom katezehom nisu zahvaćeni studenti na Veleučilištu u Šibeniku, a ima ih oko tisuću

Sestro Predstojnice, kako ste došli na tu važnu funkciju i kada? Jeste li se brzo snašli i je li Vas biskup iznenadio imenovanjem čelnom osobom Katehetskog ureda u našoj biskupiji?

Na službu predstojnice Katehetskog ureda, dekretom imenovanja oca biskupa Ante Ivasa, preuzela sam službu u listopadu 2009. godine. Jasno da me otac Biskup iznenadio, nisam to očekivala, tim više što su dotada svi predstojnici Katehetskog ureda u Šibenskoj biskupiji bili svećenici, od njega samog do don Mira Stojića koji je predao službu meni. Ne mislim ni danas da tu službu vršim najbolje, iako se trudim i želim uskladiti djelovanje i svjedočenje te biti prva među istima u navještaju Riječi

Spomenuti Ugovor se uglavnom ostvaruje od samog početka ulaska vjeronauka u škole. Prošle godine smo slavili 25 godina vjeronauka. U praksi je vjeronauk zaživio i sastavni je dio školstva/ odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj u osnovnim i srednjim školama. Ima uvijek prostora da se napravi više, da se otvori mogućnost za još nešto, da se Ugovor ispoštuje do kraja, ali u realizaciji nastave i programa, osobito srednjoškolskog vjeronauka, ima stavaka koji nisu ostvareni, a bojim se da u skorom vremenu neće ni biti.

U hrvatskim školama nije bilo vjeronauka od 40-tih godina do 90-tih prošlog stoljeća, u vrije- me komunističkog režima. Kako se svladao taj veliki jaz i je li novost vjeronauka u školama nespremno zatekao

razgovor 47 našu Crkvu, kako je reagirala i s kojim kadrom?

Razdoblje od 50 godina kroz koje nije bilo vjeronauka u školama je dugi period. Osim što je dugo trajao, komunizam je imao svoje zakonitosti koje su se negativno odrazile na živote vjernika, ali i nevjernika s kojima su vjernici živjeli. Jedni nisu imali slobodu govora ni svjedočenja, a drugi su tražili načine kako vjernicima dokazati da su u krivu, ili što drugo ... Ne bih htjela ulaziti u analize vremena i ponašanja iako sam i sama u svom osnovnoškolskom obrazovanju bila svjedok hajke na svećenika koji je zbog jedne „neprikladne“ rečenice završio na nekoliko mjeseci u zatvoru…

Ulaskom vjeronauka u škole Crkvi je omogućeno njeno osnovno poslanje i jedini zadatak koji je Isus dao svojim učenicima kada im je rekao Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje!. Možda je novost vjeronauka zatekla mnoge, možda mnogi nisu vjerovali da će vjeronauk ponovno ući u škole, ali smatram da je Crkva reagirala najbolje što se tada moglo,a kadar vjeroučitelja je bio kvalitetan, iako u početku nije bilo dovoljno osposobljenih vjeroučitelja.

Na čemu se temelji program školskog vjeronauka, tko ga je sastavljao i ima li svaki razred svoj udžbenik prema Programu?

Program vjeronauka u školi (termin školski vjeronauk se inače ne koristi, razlikujemo vjeronauk u školi i župnu katehezu) temeljen je prvenstveno na poruci evanđelja. On počiva na teološko-eklezijalnim, te antropološko-pedagoškim osnovama. On potvrđuje opće odgojno obrazovne ciljeve suvremene škole i usmjerava učenike na

specifičnost religioznog/vjerskog odgoja. Program vjeronauka, koji se od 1991. do danas nekoliko puta mijenjao, pridonosi odgoju cjelovite osobe kojoj je program ponuđen. Pronalaženjem najboljih i najprikladnijih metoda od strane teoloških i katehetskih učilišta, u vjeronauk u školi se ugrađuju važni elementi dokumenata opće Crkve i Crkve u Hrvata. Plan i program vjeronauka u školi propisuje i odobrava Hrvatska biskupska konferencija, a izrađuje ga Komisija Nacionalnog Katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Svako nastavno godište u osnovnoj školi ima svoje udžbenike, neko i radne bilježnice. U srednjim školama je malo drugačije, iako sva četiri razreda imaju pripadajuće udžbenika, trogodišnje i dvogodišnje škole (medicinske sestre imaju vjeronauk dvije godine) nemaju prikladne udžbenike.

Postoji i Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama potpisan 1999. od mr.

Božidara Pugelnika (Vlada RH) i msgr. Josipa Bozanića ( HBK). U članku 1. točka 6. stoji: „Vjerski odgoj u javnim i predškolskim ustanovama izvodi se za djecu čiji roditelji odnosno skrbnik o tome dade pismenu izjavu ravnatelju škole.“ Je li roditelji katolici, možda i drugi, rado daju pismenu izjavu, i ako je ne daju a dijete bi išlo na vjeronauk sa svojim kolegama, može li se primiti na vjeronauk?

Na početku osnovnoškolskog obrazovanja roditelji ili skrbnici djece ispune anketni list vezano za izbor vjeronauka u školi.

Svatko je slobodan izabrati je li želi ili ne da njegovo dijete pohađa nastavu vjeronauka.

Koliko ja znam nije problem i roditelji vjernici rado daju pozitivan odgovor. U slučaju da netko ne želi da njegovo dijete sluša ili prihvati vjeronauk kao svoj izbor, nema, i ne smije biti, nikakvog pritiska na slobodu roditelja. Dogodi se da djetetovi roditelji nisu izabrali vjeronauk, ali dijete želi biti na nastavi. Nijedan vjeroučitelj nije onemogućio pravo sudjelovanja na nastavi vjeronauka. Iz svog iskustva mogu reći da neki učenici koji nisu išli na vjeronauk znali su neke sadržaje jednako kao i oni koji idu na vjeronauk. Ima i onih koji „pasivno“ sjede i u učionici su…. Neka ih!

Je li vjeronauk u školi obvezni premet, izjednačen s drugim predmetima, ako se jednom izabere kao izborni predmet? Što ako učenik svojevoljno odustane?

Kada se jednom izabere vjeronauk postaje redoviti predmet kao i svaki drugi. On je u izboru izborni, kasnije je dio redovite

48 razgovor nastave i izjednačen je s ostalim predmetima u svim razinama i komponentama. Na početku školovanja se izabere, ali tijekom školovanja može doći i do ispisa iz vjeronauka. Ispis se može realizirati samo na kraju, tj. početku školske godine.

Ako se iz nekog razloga učenik odluči ispisati iz vjeronauka, on to može napraviti samo uz pismenu molbu roditelja koja se prosljeđuje Učiteljskom vijeću.

Dalje se postupa kako odredi Učiteljsko vijeće.

U Ugovoru, članak 12. stoji: „Župnici, zbog naravi svoje službe imaju pravo izvoditi nastavu katoličkog vjeronauka u školi i s nekoliko sati tjedno.“ Koliko župnika u Šibenskoj biskupiji drži vjeronauk u školi.

U Šibenskoj biskupiji je zaposleno 8 dijecezanskih svećenika i 7 braće franjevaca za različiti broj sati u nastavi vjeronauka.

Imate li podatak za Šibensku biskupiju koliko u postotku učenika pohađa školski vjeronauk u osnovnim školama

a koliko u srednjim, koliko je vjeroučitelja?

Katehetski ured redovito vodi evidenciju pohađanja učenika na nastavi vjeronauka. Za novu školsku godinu 2017./2018. podatci još nisu prikupljeni, ali reći ću vam podatke za prošlu, 20176./2017. školsku godinu.

U osnovnim školama je bilo 7 883 učenika od kojih 7 271 učenik pohađa nastavu vjeronauka, to je u postotcima 92,23 % učenika. U srednjim školama od 3 846 učenika, vjeronauk je upisalo 3 236 učenika, 84,13%.

Ukupno za osnovnu i srednju školu 89,58 %. Na području naše biskupije radi 85 vjeroučitelja u 30 osnovnih i 12 srednjih škola. Predškolski vjerski odgoj se provodi u 4 dječja vrtića u kojima imamo 21 odgojiteljicu u vjeri ( njih sedam je pred dobivanjem mandata, sada pohađaju doškolovanje u Zadru).

Tko odlučuje o zapošljavanju vjeroučitelja i kakvu oni trebaju imati stručnu spremu, je li ih kontrolirate?

O zapošljavanju vjeroučitelja odlučuje Povjerenstvo za mandate pri Katehetskom uredu koje se prigodno sastane. Nakon konzultacija, pregleda dokumentacije i razgovora sa određenim kandidatom odlučuje se gdje će vjeroučitelj raditi ako za njega ima novo mjesto ili duža zamjena. Za tekuće zamjene koje se događaju tijekom godine ne sastaje se Povjerenstvo, nego odlučim nakon nekoliko razgovora s vjeroučiteljima ili osluhnem povratnu informaciju ravnatelja ili drugog vjeroučitelja koji radi u istoj školi. Da netko može predavati vjeronauk u školi mora imati odgovarajuću stručnu spremu. Za vjeroučitelje je to diplomirani teolog ili diplomirani kateheta (magistri teologije ili katehetike i religiozne pedagogije). Vodim brigu o vjeroučiteljima i njihovom stručnom usavršavanju na različite načine, možda manje kontrolom…. Vjerujem da svatko od nas svoj posao radi najbolje što može i da se trudi na najvišoj razini. Htjeli-ne htjeli vjeroučitelji svakodnevno imaju prigodu obnavljati svoja znanja i vještine. Susreću se s uvijek

razgovor 49 s novim učenicima, koreliraju s drugim kolegama u nastavi, i izvan nastave, razgovaraju i dogovaraju se s stručnim timom škole na dobrobit djece, aktivno uključuju roditelje u odgoj, razvoj i rast svoje djece, te na takav način neprestanom komunikacijom i usmjerenošću prema drugima i sami rastu, izgrađuju se, mijenjaju, popravljaju ili učvršćuju svoje stavove i odnose.

U trajanju jedne školske godine vjeroučitelji su dužni sudjelovati na više skupova na županijskoj, biskupijskoj i barem jednom na državnoj razini. Kroz stručne skupove i stručna vijeća dotiču se različite teme i sadržaji za što kvalitetniji i sveobuhvatniji rad svakog pojedinog vjeroučitelja koji želi napredovati u zvanju te biti u žiži događanja. Mislim da je najbolja kontrola samokontrola, a ne daj Bože da se po pozivu treba doći nekom vjeroučitelju na uvid u školu. To znači da se dogodilo, ili događa nešto što nije u redu. Hvala Bogu, takvih slučajeva je bilo jako, jako malo i ja sam ponosna na vjeroučitelje Šibenske biskupije.

U Šibeniku studira na Veleučilištu oko 1000 studenata, postoji li za njih studenski vjeronauk?

Na žalost za tu veliku brojku studenata u našem gradu nema ponude. Neki mali pokušaji se čine školom animatora, tribinama koje je organizirala u suradnji s Katehetskim uredom s.

Renata Azinović, ali konkretnije i sustavnije, nema ništa zapaženo. Možda bi se trebalo na razini grada više pokrenuti i zasukati rukave, ali…. Čula sam od djevojaka koje su nekada bile moje učenice kako postoji ponuda predavanja, radionica za mlade (na veleučilištu su dobile letak), ali njih ne organizira naša Crkva ni koji svećenik/župnik, nego pripadnici drugih crkava.

Praksa je u našoj biskupiji da se djeca krizmavaju u osmome razredu, nakon krizme uglavnom napuštaju vjersku praksu (Misu, sakramente), je li tako i sa vjeronaukom u školi?

Mladi koji se krizmaju u 8. ili nekom razredu srednje škole,

su mladi koji dolaze u novu sredinu, novu školu, imaju mnogo želja, ideja, pitanja i strahova.

Usmjereni su na druge i same sebe. U svom nutarnjem svijetu koji žive često se ne snalaze najbolje. Misle da treba probati drugo, drugačije, biti drugačiji, slobodniji, otvoreniji, opušteniji i ne doživljavaju Crkvu kao mjesto koje im ta njihova traženja može ispuniti. Ja to smatram putom zrenja i faze života koja će proći. Oni istinski mladi vjernici koji vjeru nisu izgradili preko noći ni na kojem seminaru (!), koji su živjeli sakramentalni život kroz osnovno školovanje, pa se kasnije malo ohlade, vjerujem da onu klicu u njihovu srcu treba malo više ili duže zalijevati ili hraniti da iziđe iz čahure koja ga je obavila. Vjerojatno će se pokazati ljepota i vrijednost osobe i vjere u onom trenutku ili situaciji života kada to bude najviše trebalo.

U nekim biskupijama sakrament krizme se dijeli u srednjoj školi, neki župnici predlažu da se to uvede i u našu biskupiju, kakvo je Vaše mišljenje?

To je pitanje službenog stava lokalne Crkve/biskupije, ordinarija koji odredi jedno ili drugo. Oba modela pristupanju sakramentu krizme zahtijevaju puno više od jednogodišnje pripreme. Kontinuiranost procesa je sigurniji model. Znam da mnoga djeca/ mladi žele što prije primiti sakrament krizme, ali njihovi razlozi nisu ono što bi trebali biti (ne generalno), uz suradnju s roditeljima, uz pomoć župne zajednice, aktivno i trajnije praćenje mislim da nije problem kada, nego kako!!!

Kakvo je stanje u župnom vjeronauku, je li se gasi i

50 razgovor može li ga nadomjestiti školski vjeronauk?

Ulaskom vjeronauka u škole župna kateheza je skoro nestala. Ne mogu točno govoriti o brojkama i postotcima, ali već dugi niz godina u mnogim župama ne samo naše Biskupije nema kateheze, daje joj se preslabi značaj. Pojedinačni ustrajni župnici su čista rijetkost i hvala Bogu na onima koji ulažu konstantan trud, ne sustaju ni u poteškoćama ni u izazovima s drugim ponudama. Ima župa koje organiziraju župnu katehezu besprekidno, nevezano za ulazak vjeronauka u školu, ali, nažalost i onih u kojima kroz 26 godina nije bilo župne kateheze.

Danas je dodatno teže stanje nego prije 26 godina. Sve je manje djece, učenika, škola, svećenika. Svake godine na našem širem području se zatvori barem jedna područna škola radi malog broja ili zato što nema nijednog učenika. Sve su to razlozi zbog čega se negdje može opravdati izostanak župne kateheze, ali važnost i vrijednost kateheze je neupitna. Školski vjeronauk ne može nadomjestiti župnu katehezu. Školski je vjeronauk baziran na informaciji, a župna kateheza na formaciji. Sve što učenik nauči u školi može primijenit u župi i tako se prožimaju i upotpunjuju. Župna zajednica bi mogla biti jedna vrsta gnijezda u čijoj će se toplini biti siguran, a kada dođe vrijeme i slobodan za prihvaćanje novih, drugih, koji traže sigurnost i slobodu.

Može li školski vjeronauk, ili općenito vjeronauk, odgojiti mlade ljude u kršćanskoj vjeri, da po njoj žive, ili je to samo teoretska informacija koja ne obvezuje i nema nikakvu odlučujuću dimenziju prema Bogu i bližnjemu?

Mi smo poslani i pozvani ponuditi Riječ, Evanđelje, Istinu, Put, Krista. Je li tko želi, može, hoće, ne možemo odrediti! Vjera je prvenstveno dar i odgovor daru. Vjera je ponuda ljubavi koju nam daje onaj koji nas ljubi. Kako drugome ne govoriti o onom što smatramo važnim.

Kako ne iznijeti iz sebe ono što je dio mene! Kako ne oduševiti ako sam sama oduševljena!!! Ali ne može biti odgovornost samo na navjestitelju. Potreban je odgovor, pomoć, praćenje, učvršćivanje, oslobađanje…. Ako se sve složi čovjek je vjernik, čovjek je onaj koji predaje svoj život u ruke Gospodara koji jedini to jest - Krist Spasitelj i Bog dobri otac. Ako uspijemo oduševiti i privući Kristu i jednu dušu, rekla je sv. Katarina Sijenska, postigli smo uspjeh. Ali neka za nas svjedoče djela iako je naše poslanje vezano za Riječ i riječi koje moraju prvenstveno izići iz našeg srca!

Vi ste predstojnica Katehetskog ureda šibenske biskupije što uključuje odgovornost prema školskom i župnom vjeronauku, odgovornost prema vjeroučiteljima, odgovorni ste za svoj rad prema dijecezanskom biskupu kao i prema Nacionalnom katehetskom uredu te prema Ministarstvu prosvjete i športa? Velika je Vaša odgovornost, kako odolijevate, tim više što nemate ni tajnice koja je predviđena Ugovorom?

Prvenstveno sam odgovorna Bogu za sve što radim, a onda i nabrojenim institucijama.

Pokušavam napraviti sve što mogu, pratim ritam godine, u skladu s tim pojedine zadatke ostvarim na vrijeme i u skladu sa propisima. Zahvaljujem ocu biskupu Tomislavu na povjerenju i slobodi. Zahvaljujem Bogu na vjeroučiteljima što su

točni, dobri, kreativni i vrijedni.

Nacionalni Katehetski ured je naša krovna ustanova koja prati i promišlja kvalitetu i nudi konkretna rješenja u bilo kakvim ključnim pitanjima i problemima, pa i njima ide zahvala. Suradnja s Ministarstvom prosvjete i sporta, čiji smo dio, ima zadatak u odgojno-obrazovnom procesu propisivati, određivati, osmišljavati i podržavati projekte i načine suvremenog odgoja i obrazovanja. Većinu poslova koji su direktno vezani za Ministarstvo vrši Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk u podružnici Split, preko koje se razvija komunikacija i suradnički odnosi, a preko nje na nas u mjesnim uredima.

Vi ste dugogodišnja vjeroučiteljica, imate praksu ne samo teoriju. Kojem bi vjeronauku dali prednost: školskom, župnom ili obima?

Dugo godina sam vjeroučiteljica (22), imam iskustvo i župne kateheze kroz nekoliko godina, ali prednost jednog nad drugim ne bih mogla točno definirati.

Mislim da su oba važna, ali u

razgovor 51 suvremenoj složenosti i organiziranosti dajem prednost vjeronauku u školi iz praktičkih razloga. Mislim da je dar Božji to što možemo biti s toliko djece/ ljudi koji će sutra, vrlo brzo, uzeti ovaj život i svijet u svoje ruke i napraviti ga mjestom kakav smo im mi oslikali, utisnuli,… ili onakvim kakvu smo im želju dali da grade bolji, pravedniji, pošteniji, ljepši i mirniji svijet.

Neki su političari, čak iz Crkve, tražili da se revidira Ugovor o vjeronauku u školi, predlagali su ljevičari da se i ukine, imaju li u tome ikakvog izgleda?

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske nisu pisali ljevičari ni desničari. Ugovor je međudržavni, pa je jasno da ga nije lako raskinuti ili mijenjati.

Sigurno da to nije ni nemoguće, ali u sadašnjem trenutku nema toliko snage, volje ni potrebe u određenim političkih strujanjima da bi moglo izazvati takav slijed stvari.

Puno se govori u reformi školstva, o Curiculumu, ako

do njega dođe, uključuje li on i školski vjeronauk po kojem bi, po svoj prilici, bio potisnut iz škole, ako bi se pitalo Jokićeva Curiculuma?

Priče i rasprave vezano za Curicul su pomalo i jenjale.

Normalno da i vjeronauk ulazi u domene i područje Curicula škole. Jokić ili netko drugi napravi strategiju koju smatra najboljom, ispravnom i korisnom. Vjerujem da ni on nije želio izbaciti vjeronauk iz školskog sustava, u njegovu timu bila je grupa ljudi koja je radila na Curiculu za vjeronauk. Mislim da je vjeronauk čvrsto utemeljen u školski sustav i da ne treba strahovati, ali da treba biti na oprezu- svakako!

Može li se reći, imali kakvih pokazatelja, da je vjeronauk odgojio znatan broj mladih vjernika u ovih dvadeset godina djelovanja u školi?

Ničiju dušu ne možemo proniknuti! Ne znam kako bi moglo biti mjerljivo, koji su pokazatelji odgoja mladih ljudi u zrele kršćane, kroz vrijeme za koje pitate, osim u župnim zajednica-

ma i uključenosti vjernika u život Crkve u različitim prigodama, zadatcima i susretima. Uz to smatram da je veliki broj djece, mladih naučio ili se susreo sa pojedinim likovnim, književno-umjetničkim, glazbenim i drugim djelima, crkvenim istinama, a iznad svega osjetio želju, ili je mogao doživjeti i živjeti blizinu Božju po Isusu Kristu u Duhu Svetomu u kojemu nas on malo po malo preobražava na svoju sliku.

Vi kao predstojnica što pohvaljujete u projektu školskog vjeronauka a s čime se ne biste složili, imate li neki prijedlog ili savjet prema Nacionalnom katehetskom uredu, Ordinariju i Ministarstvu prosvjete i športa?

U projektu školskog vjeronauka ima prostora za daljnji napredak i usavršavanje, ispravljanje onoga što nije dobro, ali on se sustavno provodi i ide sigurnim koracima naprijed. Mislim da nam je nedostatak u radu u školi preslabi napredak u smislu novih suvremenih sredstava za rad. U odnosu na druge predmete vjeronauk je siromašan nastavnim pomagalima. Udžbenici nemaju konkurenciju i već duže vrijeme se aktivno ne događa ništa što se tiče nakladništva, osobito u osnovnoj školi.

U današnje vrijeme kada se na mnogo načina organiziraju drugi predmeti kroz državne projekte i konkurentsku ponudu, vjeronauk ima što ima i time treba biti zadovoljan. Jedna je od zadaća Katehetskih ureda osmišljavanje i sudjelovanje u izradi pomagala i sredstava za rad,pa se možda uz suradnju i međusobnu otvorenost i kreativnost vjeroučitelja i dogodi nešto konkretno!

Hvala na suradnji i otvorenosti u razgovoru!

52 crkva i društvo PAPA FRANJO NOVOZAREĐENIM SVEĆENICIMA

Pastoralni emotivni obrat IZVOR: misija.slobodnadalmacija.hr

“Nemojte spremati odveć intelektualne i razrađene propovijedi: govorite jednostavno, govorite srcima. Takva će propovijed biti istinska hrana. A neka vjernicima bude radost i potpora vaš život jer riječ ne vrijedi bez primjera života. Bolje bi bilo vratiti se natrag.

Dvostruki je život ružna bolest u Crkvi.”

Ovo su riječi iz propovijedi pape Franje prigodom nedavnog ređenja četvorice svećenika rimske biskupije. Već smo navikli da ovaj papa svako malo dotakne neku bolnu i ružnu stranu Crkve. Ni ovdje nije drukčije.

Ne možemo prećuti ovo jasno izricanje bolesti podvojenog života. Papa ne konstatira samo da u Crkvi postoje svećenici koji jedno govore, a drukčije žive.

Takav prigovor ne bi bio ništa novo. Jedina bi novost bila da o tome govori vrhovni poglavar Crkve. Oni koji očekuju da je zadaća vrhovnog poglavara Crve štititi Crkvu i njezine članove od napada izvana, ostat će razočarani jer će im se ovakvim govorom uvijek činiti kako papa čini upravo suprotno i kako, umjesto da štiti svoje od napada, sam čini isto napadajući svoje riječima svojih protivnika. Oni, pak, koji naslućuju da se papa nadahnjuje na evanđeoskim riječima, opazit će da je to isto što je činio i Isus. On je, doduše, više puta štitio svoje učenike od nepravednih napada, ali nitko prema njima nije bio toliko oštar i jasan kao on sam.

Svako društvo s jakim osjećajem ugroženosti izvana ima nagnuće skrivati svoje nedostatke i mane. Tako trpi i zbog napada izvana i zbog nutarnjih bolesti koje prekriva. Tko hoće zdravo, slobodno i otvoreno društvo ne može zaobići bol nedostataka, mana, grijeha. I dok bi papa koji bi samo štitio Crkvu od napada izvana bio siguran u podršku

iznutra, onaj kojemu je stalo do ozdravljenja Crkve iznutra više nije siguran u podršku svojih iznutra, a podrška izvana mu može biti samo otežavajuća.

Pa ipak, nije teško opaziti kako je za takav stav potrebno više hrabrosti. One evanđeoske koja se ne sastoji samo u imenovanju ružnih strana, nego u dubokom povjerenju da Bog može ozdraviti i iscijeliti ono što je bolesno i podvojeno.

Podvojenost riječi i života ima svoje korijene u dubljoj podvojenosti. Papa će je imenovati istoga dana, neposredno nakon mise ređenja, za vrijeme Angelusa. “Ima jedna dimenzija kršćanskoga iskustva koju vjerojatno ostavljamo malo u sjeni: duhovna i osjećajna dimenzija. (…) Ponekada previše racionaliziramo vjeru i riskiramo da izgubimo opažanje tona onog glasa, glasa Isusa dobroga pastira koji potiče i fascinira.”

Odveć racionalne propovijedi i odveć zanemarena osjećajnost. Ovako podvojeni život nije rijetkost. Na jednoj strani stoji golemi trud oko racionalnosti, potrebe da se razumom osvijetle bilo tajne vjere bilo arhaični, a temeljni kršćanski tekstovi spojeni sa silnom potrebom dominantne zadnje riječi u pita-

crkva i društvo 53

njima vjere i morala, a nerijetko i u svim područjima života. Na drugoj, pak, strani stoji odveć siromašni emotivni život, kruta pobožnost, neosobni odnosi s vjernicima i birokratizirani odnosi unutar hijerarhijske Crkve.

Tako podvojeni život ne donosi dobra ni vjernicima ni svećenicima do te mjere da papa kaže kako bi bilo bolje vratiti se natrag. Natrag u jedinstvo života prije nego li se dogodila ta podvojenost. Ako bismo pomislili kako je riječ samo o bolesti Crkve, prevarili bismo se.

Racionalizacija života na štetu duhovnosti i osjećaja nije samo problem Crkve, nego cijele zapadne kulture. To je zasigurno jedan od razloga zbog kojega se zadnjih desetljeća tako intenzivno i tako često bavimo osjećajima. Već se u humanističkim i društvenim znanostima uvriježio i termin osjećajnog obrata emotional turn koji podsjeća na nešto raniji filozofski jezični obrat linguistic turn.

Ako svoj pogled usmjerimo na početke zapadne civilizacije u Grčkoj i Rimu, opazit ćemo golemi i stoljetni trud oko ovladavanja osjećajima. Stoicima je, primjerice, bilo puno važnije da ovladaju tom divljom osjećajnom

snagom i da postanu njezini gospodari, nego li trud oko uvida u tajne kozmosa. Do nas su došli sjajni tekstovi koji svjedoče o golemom trudu razumijevanja osjećaja i iznalaženja tehnika kojima je bilo moguće ovladati i upravljati osjećajima. Ne iznenađuje nas da su upravo ti tekstovi danas ponovo aktualni i da danas imamo nebrojene studije posvećene pitanjima osjećaja.

Trud oko ovladavanja emocijama dolazi iz potrebe izlaska iz ovisnosti odnosno neslobode kojoj je izložen netko tko nije gospodar nad svojim osjećajima. Filozofija je to prva opazila.

Iz pozornosti na slobodu vrlo rano se počela baviti pitanjima tehnika koje olakšavaju izlaz iz takve vrste neslobode.

Kršćanstvo je u svojim počecima također bilo snažno nošeno nutarnjom snagom koja je bila jača od straha za život, snažnija od društvene odbačenosti i prijezira te životnija od povrijeđenosti i neprihvaćanja.

To nije bila nadasve intelektualna snaga premda je prva Crkva znala privuči izrazito nadarene ljude.

Snaga koja ih je nosila dolazila je od vrlo jasnog odnosa s Uskrslim. Odnos s ubijenim, uskrslim i živim Gospodinom nije bio ni samo intelektualni ni samo osjećajni.

Bio je životan. Život nije bio podijeljen. Bio je cjelovit. Kako

se dogodilo da se život podvojio, da je racionalnost preuzela život, a osjećajnost gurnuta u iracionalno, maglovito, drugotno?

Već je u Grčkoj nakon Sokrata postalo jasno kako za dobar život nije dovoljna samo svijest.

Bilo je potrebno stvoriti određeni stav, izvježbati um i osjećaje i dospjeti u stanje imuniteta bilo pred naletima osjećaja bilo pred životnim nedaćama. Takvo se stanje moglo izgraditi samo vježbama. One su bile vrlo različite. Odnosile su se na sabranost i usmjerenost uma, na ophođenje s hranom i pićem, na međuljudske odnose, posebice na povrede koje se tu događaju i na poseban način na ophođenje sa vlastitom krhkošću i smrtnošću.

Kršćanstvo je preuzelo veliki broj ovih disciplina i dalje ih razvijalo u svojoj duhovnosti i u praktičnom životu. Duhovne vježbe su velikim dijelom preuzele klasično vježbanje duha.

Upravo je na duhovnim vježbama unutar kršćanstva moguće opaziti kako se praksa malo po malo pretvarala u intelektualni rad. Danas se gotovo uvriježilo shvaćanje da su duhovne vježbe odvojeno vrijeme u kojem dominira pasivno slušanje predavanja povezano s intenzivnijom molitvom. Posve su iz svijesti nestale vježbe kojima se pojedinac borio protiv svojih strasti vezanih uz tijelo, hranu, piće i odnose te protiv svojih emotivnih stanja vezanih uz tjelesnost, ovisnosti i smrtnost.

Razlog nije u nevažnosti ovog područja, nego u pretpostavci da je ono posve riješeno. To je rezultat duge tradicije u kojoj je mudar samo onaj tko je bez osjećaja i u kojoj su afekti bolesti duše. Osjećaji spadaju u ono najniže u ustrojstvu ljudske duše, a duhovne se vježbe bave onim najvišim pa ni ne mogu gu-

54 crkva i društvo biti vrijeme na strasti i osjećaje.

Ova oholost razuma je došla do svojih granica. Razum samom sebi postavlja mnoštvo prepreka u odlučivanju. Odatle tolika popularnost emotivne inteligencije.

Emocije imaju svoju spoznajnu jezgru. Nisu iracionalne. U njima se kriju uvjerenja i vrednovanja. Ne izoliraju nas. Naprotiv!

Upućuju nas na svijet i druge ljude izvan i iznad nas. Bojaju ih posebnim bojama i prikazuju u svjetlu koje je čas ljubazno, čas odvratno, čas prijateljsko, a čas jezovito. Razum ne dohvaća svijet na način kako to čine emocije. Na iskustvenoj razini osjećaji imaju silnu moć uvjerenja. Ono što osjećamo za nas je jednostavno tako. Ono što nam osjećaji posreduju gotovo je nemoguće odbaciti od sebe kao krivo.

Osjećaji zahvaćaju i tijelo i duh.

Mi smo zahvačeni. Razum može jasno vidjeti svijet, ali ne mora biti zahvaćen njime. Ovdje se naslućuje što papa Franjo želi svojom uputom mladim svećenicima.

nosti otkrile osjećaje sada to čini i pastoral. Osjećaji s papom Franjom postaju važni i za propovijedanje.

Nije naravno samo riječ o aktualizaciji aristotelovske predodžbe dobrog govornika. Prije će biti riječ o reakciji na odveć hladne i intelektualne propovijedi na koje je papa Franjo alergičan.

Već je u svojoj enciklici Evangelii gaudium govorio o propovijedanju. Tamo kaže kako propovijed ne može biti moralistička ili doktirnarna niti samo pouka iz biblijske egzegeze. Sve je to vezano uz istinu, ali istina ne može ići odvojeno od ljepote i dobrote. Ako je istinu moguće smjestiti samo u razum i jezik, ljepotu i dobrotu nije. Ova tri transcendentalna obilježja bitka postaju sada i pastoralni zahtjev.

Papa Franjo to izriče jezikom osjećaja.

Osjećaji su središnji dio ljudskog života.

Osvjetljuju nutarnji svijet, potiču na djelovanje i razlučuju važno od nevažnoga, značajno od beznačajnoga. Osjećaji se protežu dalje od našeg svjesnog života.

Imaju moć nad nama, ali nismo im izručeni kao bespomoćne sluge ili žrtve.

Papi je mjerilo za dobru propovijed srce koje gori dok sluša.

Srce gori kada sluša priču, kada je toliko pozorno da ne primjećuje prijeđeni put i umor u nogama. Usplamtjelo srce ima vruću želju za još, a ne potrebu da priča što prije završi. Užarena srca lako stvaraju zajedništvo, a zajedništvo je pretpostavka da se Gospodin koji je nazočan u priči zadrži i za stolom pa da se učenicima otvore oči kada on uzme kruh i prelomi ga.

Papa zamišlja da propovijed nije dociranje koje svećenik čini u ime Gospodinovo. Obratno stoje stvari. Propovjednik dodiruje užarena srca koja se vole, srce Gospodinovo i srce vjernika. I onda govori iz punine srca objave i iz otvorenog srca vjernika.

Svećenik je tako posrednik koji

Utječemo na svoje osjećaje.

Intenziviramo ih ili ih umanjujemo, oduzimao im snagu i silinu ili ih svjesno činimo snažnijima i dubljima. Nakon što su zna-

Ljepota i dobrota diraju cijeloga čovjeka. Pokreću ga. Nukaju ga na komunikaciju.

ima riječ a ona služi za oba sugovornika. Gospodin želi da netko izrekne osjećaje naroda.

Propovjednik predstavlja vjerničku stranu pred Gospodinom i Gospodinovu stranu pred vjernicima. Propovjednik ne propovijeda sebe, nego Krista Gospodina, a sam je sluga naroda poradi Isusa. Ovdje je model i uloga propovjednika promijenjena. Propovjednik nije pozvan docirati, poučavati, prosvijetljivati, nego izreći osjećaje naroda kako bi se uspostavio dijalog Gospodina i naroda.

Teologija je govor o Bogu.

Razvila se kao hermeneutska znanost, to jest kao trud oko razumijevanja i izricanja religioznog razumijevanja sebe i svijeta. Odnosi se na razumijevanje i interpretaciju starih tekstova, na shvaćanje i tumačenje smisla religioznih odnosa i svjedočenja, pojašnjenja odnosa u društvu i kulturi.

Teologija se bavi mnoštvom empirijskih odnosa. U tom kontekstu je sasvim jasno da se susreću osjećaji. Oni su središnji dio religioznog iskustva i doživljaja svijeta. Kada su naravni i sastavni dio komunikacije s Bogom i vjernika međusobno, onda svi kušaju i veću blizinu i zajedništvo. Tamo gdje su osjećaji potisnuti, na površinu izlazi porazna podvojenost.

Papa Franjo to izriče i jasno i jednostavno. Najneobičnije u Crkvi je, međutim, otvorena mogućnost da hladno i racionalno kršćanstvo u trenu bude prožeto užarenim srcem. Tako se dogodilo na putu u Emaus i to se već ponovilo bezbroj puta na mnogim drugim životnim putovima.

Ovo je potrebno čuti kada papa Franjo govori o ružnoj bolesti podvojenih života u Crkvi.

(CuS, vol. 52, br. 2, str. 167 170) fra Ante Vučković

poznati svećenici Šibenske biskupije 55

ANTUN JOSIP FOSCO BISKUP I POVJESNIČAR PIŠE: mr. don Ante Skračić

Antun Josip Fosco rodio se u Šibeniku 19. ožujka 1826. u obitelji koja se doselila iz Italije.

Gimnaziju je završio u Splitu, a teologiju u Zadru. Godine 1849. zaređen za svećenika. Služio je po raznim župama (Zaton, Raslina, Šibenik-Dolac...). Godine 1854. ukinuo je biskup Brčić sedam malih gradskih župa (sv.

Benedikta, Ivana, Grizogona, Grgura, Svih Svetih, Nove crkve i Sv. Duha) i sjedinio ih u jednu katedralnu župu sv. Jakova.

Fosco je postao župnikom obnovljene katedralne župe godine 1866.

Kao svećenik Josip Fosco bio je zaista revan. Evo samo dva svjedočanstva o njegovu radu.

Godine 1858. biskup Brčić piše da je u nedjelje i cijele korizme podučavao djecu u katedrali i istakao se pohađajući bolesne od kolere. Godine 1862. (prije svoga premještaja u Zadar) biskup Maupas piše da mu iskazuje svoje potpuno zadovoljstvo za revnu i inteligentnu službu koju je pokazao kao župnik u Docu.

Godine 1866. imenovan je kanonikom i gradskim župnikom. Na toj službi zateklo ga je imenovanje za biskupa. Za biskupa je posvećen 7. svibnja 1876. a 28. istoga mjeseca preuzeo upravu Biskupije.

Za nas je posebno važno njegovo zalaganje da mučenik Nikola Tavelić bude proglašen blaženim i svetim. Kako nam je poznato Nikola ja podnio mučeničku smrt u Jeruzalemu godine 1391. Vjernici su ga počeli štovati kao sveca-mučenika uskoro nakon smrti. To potvrđuje Franjevački brevijar (koji se danas čuva u knjižnici sv. Frane u Šibeniku) pisan godine 1411.

Biskup Fosco ustanovio je Ko-

misiju da ustanovi starost Nikolina štovanja. Komisija je završila rad 24.11.1881. te izjavila: „Nikoli se počelo iskazivati štovanje odmah poslije njegove mučeničke smrti“. Nakon toga papa Lav XIII. odobrava štovanje i Nikolu proglašava blaženim.

Antun Josip Fosco imao je široku naobrazbu. Bio je član raznih društava i akademija, među ostalim i društva koje je dublje proučavalo Dantea. Interesirale su ga povijesne teme Šibenika, Skradina, Knina…

Bio je plodni pisac. Nemoguće nam je navesti sve naslove njegovih knjiga. Spomenut ću same neke: Šibenska katedrala i njezin graditelj Juraj Dalmatinac (Zadar, 1873); Postupak štovanja Nikole Tavelića (Šibenik 1880); Pastirsko pismo svećenstvu i puku grada i Šibenske biskupije (Zadar,1876.) i mnoge druge. Najveći dio njegova književnoga rada ostao je u rukopisu i nažalost propao.

Od godine 1882. do 1894. izdavao je svakoga mjeseca Dijecezanski list. Donosio je veoma važne članke iz povijesti Biskupije, šibenskih samostana i sl. Zadnji broj opisao je njegovu smrt i sprovod te tako prestao izlaziti.

Godine 1884. osnovao je za potrebe Biskupije prvu suvremeno opremljenu tiskaru, koja je imala također slova grčkoga i židovskog alfabeta. Malo je neobično i neutemeljeno što je imena naših mjesta redovito dovodio u vezu s feničkim i židovskim jezikom.

Umro je naglo, u noći 25.03. l894. i bio pokopan na groblju sv. Ane u Šibeniku. Četiri godine kasnije njegovi smrtni ostaci preneseni su u Katedralu i položeni u novu grobnicu.

56 obljetnica

75. OBLJETNICA FAŠISTIČKOG MASAKRA U PRIMOŠTENU (16. XI. 1942. – 16 XI. 2017.)

Jedino Crkva stala u obranu nedužnog stanovništva U JEDNOM DANU UBIJENO 59 PRIMOŠTENACA, 164 ODVEDENO U LOGORE, 300 KUĆA SPALJENO, OKO 150 DJECE OSTALO BEZ JEDNOG ILI OBA RODITELJA Ove je godine 75. obljetnica stradanja Primoštena, posebice Burnjeg, u kojem se dogodilo nezapamćena tragedija. Ratne godine 1942. dana 16. studenog talijanski su fašisti za odmazdu i osvetu počinili strahoviti zločin koji je najkrvaviji i najtragičniji u povijesti primoštenske župe sv.

Jurja. O čemu se radi?

Talijanska 2. armija okupirala je Dalmaciju, u Šibenik je umarširala 15. travnja 1941. godine a tada i u Primošten. Talijanski pukovnik Eugenio Carechi izvješćuje „da u Dalmaciji dominira hrvatstvo“, ali je ono „umjetna kora jer se u dalmatinskim gradovima sačuvao mletački karakter i talijanski jezik.

Zato predlaže da se ne ide oštro s talijanizacijom, nego da treba onemogućiti utjecaj Zagreba i

oslanjati se na autonomaštvo.“ Međutim, talijanskim vlastima pružen je otpor pa je politika mirne talijanizacije onemogućena, njihov policijski službenik izvješćuje: „ Sve etničke grupe stanovništva Dalmacije, koju je nedavno anketirala Italija, s iznimkama nekoliko tisuća Talijana i autonomaša, neprijateljski su neraspoloženi prema Italiji. Primoštenci su na izborima 1938. pod vodstvom hrvatske stranka HSS-a glasali 90% za Banovinu Hrvatsku, što je jasni pokazatelj na čijoj su strani Primoštenci. Oni su listom bili protiv fašističke okupacije, ali isto tako i protiv nametanja komunističke partije koja je propagirala Jugoslaviju i ateizam.

Nažalost, HSS zajedno s Mačekom nisu se snašli niti organizirali u suprotstavljanju talijanskoj okupaciji, što su iskoristili komunisti zajedno s jugoslavenima, orjunašima i četnicima. Oni su organizirali 13. studenog 1942. na Jelinjaku zasjedu talijanskim marincima koji su krenuli osposobiti telefonske linije koju su nekoliko dana prije poremetili, pilajući stupove, jugoslavenski

partizani Šibenske čete na čelu sa Srbinom Nikolom Sekulićem Bunkom. Mjesto zasjede i napada izabrali su Jelinjak ( pri vrhu), što spada u primoštensko područje, kako bi se u prvom redu sručila odmazda na Burnji Primošten, poznat po izrazito hrvatskoj domoljubnoj orijentaciji.

U napadu na talijanske vojnike poginulo je 14 marinaca, 7 je ranjeno i zarobljeno a 7 ih je pobjeglo s mjesta napada, odakle su se partizani povukli s plijenom oružja u Kotelja gdje im je bilo zapovjedništvo. Proslavili su svoje navodno junačko djelo.

Isti dan talijanski vojnici pokupili su svoje mrtve i ranjene, proveli su širu raciju ali bez ikakvih rezultata.

Sutradan, 15. XI. pokopali su u Mandalini svoje mrtve zaprijetivši da će se osvetiti. Tog istog dana pripremili su odmazdu koja će se provesti idući dan.

U ponedjeljak, 16. studenog, napali su velikom vojnom silom i tehnikom, nezaštićeno i nevino stanovništvo sela i zaselaka Primoštena u kojem su najteže stradali oni zaselci koji su bili

obljetnica 57 postrojene za strijeljanje. Svećenici su zaklinjali vojnike da ne pucaju, radije neka njih ubiju, nego nedužne ljude koji nisu ništa skrivili. U međuvremenu u primoštenskoj školi fašistički je general Cigala razgovarao sa svojim časnicima a među njima i sa 4 primoštenske orjunaša, don Grgu Roglića nije htio primiti, iako je on to tražio, a na izlasku iz škole zapitao ga je prijeteći: Tko vam je kazao da će slijediti naša odmazda? Župnik je to znao i obavijestio najbliže suradnike da upozore narod kako idućeg dana rano ujutro kreće talijanska osveta i neka se sklone izvan kuća, najviše ih se sklonilo u crkvu, a župniku je tu vijest saopćio Bagijera, u najbliži zasjede na Jelinjaku: Draga, Kalina, Šermudovi i Harambašini, Krčulj, Tribežić, Podgreben i Prhovo.

U toj kaznenoj ekspediciji po selima su progonili i ubijali žene, djecu, strijeljali muškarce, pljačkali i palili kuće. Za vrijeme krvave akcije general Cigala, koji je vodio tu kaznenu ekspediciju, poslao je telegram admiralu Babiseu u Split: Vaši su mornari osvećeni!

Rezultat te zločinačke i osvetničke akcije protiv mirnog i nedužnog stanovništva na primoštenskom području bilo je 59 strijeljanih, 166 odvedeno je u Vodički logor, 356 kuća je spaljeno, 150 djece ostalo je bez oba ili jednog roditelja.

Veliki broj žena i djece, u popodnevnim satima, talijanski su vojnici sakupili kao stoku na prostoru ispred sv. Roka da ih strijeljaju. Pred njima su bila dva mitraljeza sa vojnom posadom i samo se čekala zapovijed – pali!

Zadnji čas su dotrčali župnik don Grgo Roglić i kapelan don Ivo Šarić i stali između mitraljeza i brojne skupine žena i djece

najstrožoj tajnosti, zapovjednik primoštenskih karabinjera.

Neposredni krivci primoštenskog masakra 16. XI. 1942. su fašisti potpomognuti špijunažom primoštenskih autonomaša, orjunaša i komunista, oni su prokazivali koje kuće treba spaliti i koga ubiti. Poznati zločinci primoštenskog masakra su: general Fulgosi Alfonso Cigala, komadant VII. obalne brigade, Tacchini Pietro, kapetan fregate, komandant vojnopomorskog sektora u Šibeniku, Sestilli Gualitera, pukovnik komandant XVI. mobilnog bataljona karabinjera u Šibeniku, Regeri, „sergente“ maggiore“ IX. baterije u Primoštenu, Georggi Vito, financ u Primoštenu, četrdeset karabi-

Eminentissimo Principe, Uzimam slobodu poslati Vašoj Uzoritosti, što smatram svojom dužnošću pisati Njegovoj Ekscelenciji Giuseppe Bastianini, guverneru Dalmacije u Zadru.

Siguran sam da će Vaša Uzoritost o tome informirati Svetoga Oca, koji osobno pozna Ekcelencu Bastijanini. Očinska riječ Svetoga Oca mnogo će koristiti barem za olakšati žalosnu sudbinu tolikih nedužnih.

Danas, nakon što sam napisao pismo upućeno Ekcelenci Bastianini, doznao sam i druge – mnogo strašnije – pojedinosti pokolja koji je izvršen u župi Primošten 16. ovog mjeseca. Vojnici su bajunetama nasrnuli u crkvu prijeteći pobožnom narodu koji se za vrijeme bombardiranja bio sklonio u crkvu da se tako preporuči Bogu i Zaštitnici Gospi od Loreta. U gornjim selima iste župe Primošten čitava sela sravnjena su sa zemljom. Bijedan narod koji je preživio , u bijegu, čak i djeca, bio je ubijan od vojnika. Računa se na stotine nedužnih mrtvih. Vojska, obilno opskrbljena oružjem i municijom, neka se bori s komunistima, a ne da ubija nenaoružan i nedužan narod. Ovakve pokolje je lako izvesti, ali ne služe na čast vojnicima, posebno ne katolicima, koji se u svakoj prilici hvale svojim katoličanstvom. Nije potrebno posebno isticati kako glavni krivci za ove pokolje nisu vojnici već oni koji s njima zapovijedaju.

Ove metode neizmjerno mnogo škode katoličkoj vjeri kod nas, jer negodovanje zbog ovih pokolja i zlostavljanja prelazi u mržnju prema katoličkoj vjeri, koju ispovijedaju talijanski vojnici i njihove starješine.

Koristim ovu priliku za izraziti Vašoj Uzoritosti moju iskrenu sućut prigodom smrti Vašega nećaka te naklonjen za poljubiti sveto kardinalsko odijelo još jednom izražavam poštovanje Vašoj Uzoritosti.

Odani u Kristu, dr. Jeronim Mileta, v. r. Šibenik (provincija Zadar) 18. studenoga 1942.

58 obljetnica

Pismo don Grge Roglića od 23. studenog 1942. o teroru Talijana na području Primoštena Ekselencija Giuseppe Bastiniani , Guverner Dalmacije, Zadar Ekscelencijo!

Ponizno Vas molim, Ekscelencijo, budite dobri pa pročitajte ovo moje pismo. Uvijek odani misiji koju vršite među ovim narodom, pišem Vam iskreno i otvoreno. Vi ste sigurno obaviješteni o teškim bolnim događajima u povodu represija izvršenih 16.. o. m. u župi Primošten.

59 ubijenih a 300 kuća razrušeno ili oštećeno! Ove represije su bile izvršene za 14 žrtava koje su partizani ubili na granici Primoštena. Da se radi samo o jednom mojem župljaninu okrivljenom za taj zločin, ili da među mojim župljanima ima nekoga koji bi odobravao ovaj akt partizana, ja se ne bih osudio progovoriti riječ u obranu svoga naroda, ali kao njegov pastir uvjeravam Vašu Ekscelenciju da je Primošten svojom krvlju platio zločin bandita drugih sela, koji su posljednjih dana kružili granicama moje župe, koju, nažalost, ne brani ni vojska ni karabinjeri.

Ekscelencijo, teritorij ove župe vrlo je prostran, prepušten je sebi i na taj način je olakšana cirkulacija naoružanih komunističkih bandi, koje uznemiravaju stanovništvo željno rada, mira i reda.

Kao župnik mogao bih Vam opisati na koji način partizani ulaze u kuće nezaštićenih seljaka, kako ih kompromitiraju pred talijanskim vlastima.

Primošten je župa koja se sastoji od 24 zaselka, od kojih je 23 bez zaštite. Karabinjere iz glavnog mjesta seljaci su obavještavali o pokretima partizana , Ali vlasti se nisu interesirale za zaštitu zaselaka i stoga su seljaci, koji su lojalno željeli ukazati na komunističke bande, prestali obaviještavati vlasti kad su vidjeli da komunisti ubijaju naš svijet a vlasti ne poduzimaju nikakve mjere potrebne za obranu ovog jadnog naroda.

Ovdje ću spomenuti samo jedan slučaj, koji se desio u zaselku Supljak. Među onim ljudima, jedan seljak, po imenu Antun Šarić, ušao je u službu vlasti i davao im obavještenja o partizanima, pa su ga ovi zbog toga ubili, ali kako ga vlasti nisu štitile živoga, tako su poslije njegove smrti ostavile bez zaštite i njegovu ojađenu obitelj. Vidjevši ovo seljaci su se prepali. Ja i starješine mjesta tražili smo da se u centru zaselka postavi vojni garnizon ili karabinjerska stanica, ali sve je bilo uzalud.

Da se u zaselcima nalazila vojska ili karabinjeri, danas se ne bi oplakivalo 59 ubijenih nevinih žrtava, toliko zapaljenih i opljačkanih kuća, pokradeno vino, ulje, žito i odjeća.

Primošten je mjesto koje se ističe svojom čvrstom vjerom, svojim katoličkim moralo, narodnom tradicijom, kao i poslušnošću mlađih u odnosu prema roditeljima i vlastima. To mogu potvrditi svi oni koji poznaju ovu župu. Čim se u Primoštenu proširila bolna vijest o ubojstvu 14 mornara, cijelo Selo bilo je duboko dirnuto , ne zbog straha od eventualnih represija, već iz onog unutrašnjeg osjećaja prezira za sve ono što je podlo i i nečovječno, koje je duboko usađeno u srcima Poslije krvoprolića i paljenja kuća mnogi su moji seljani internirani. Ali najbolnije je pomisliti da su bili žrtve seljaci u čije kuće se partizani nikada nisu usudili ući kao i da su internirani najpošteniji i najvrjedniji seljaci, svjesni svoje narodnosti.

Ekscelencijo, rekao sam Vam pravu istinu, a ako ne budete htjeli povjerovati u ono što sam ovdje spomenuo, znači da je tragedija ovog ojađenog sela još bolnija i još teža. Svi internirani miran su i dobar svijet, i uvjeren sam, ako biste Vi učinili dobročinstvo da ih pustite njihovim sada razrušenim kućama, oni bi bili najbolji dobrovoljci i sigurni čuvari putova i telegrafskih stupova. Budite uvjereni, Ekscelencijo, da će Vam ovi radni seljaci ostati vjerni, jer njih sada očekuju kuće bez krova, djeca bez kruha i odjela, žene izmučene bolom i bijedom. Istrajnim radom oni će brzo popraviti svoje kuće, a pred očima će uvijek imati veliku nesreću, u koju su ih, bez njihove krivice, bacili najgori banditi.

Uzdajući se u Vašu velikodušnost, s poniznom smjernošću odani don Grgo Roglić, v.r., župnik

obljetnica 59 Drugo pismo don Grge upućeno don Slavku Mikelinu u svezi talijanskog zločina 16. XI. 1942.

USPOMENA NA ZLOČIN TALIJANA I MOGA KAPELANA DON IVU ŠARIĆA Parrogia San Pio X Mer del plata. 4. veljače 1991.

Kad sam bio imenovan za župnika Primoštena od tadašnjeg biskupa dr. Jeronima Milete, iako sam bio mlad, bio sam svjestan da sam neću moći zadovoljiti sve duhovne potrebe najplemenitijeg naroda na svijetu koji je za mene bio i ostao do danas u Primoštenu. Molio sam dragog biskupa Miletu da mi dade pomoćnika iako biskupija nije raspolagala s dovoljnim brojem svećenika.

Po raspadu Jugoslavije 1941. godine biskup mi je javio da mi šalje kapelana don Ivi Šarića. Moje veselje je biol bez granice, jer sam ga poznavao kao čovjeka plemenita srca i produhovljenog duha, spremna na žrtve i nesposobna da baci na bilo koga krivi pogled. Bio je utjelovljena dobrota i muzikalnost. Radili smo skupa i trpjeli s narodom znajući da je svaka sila za vrimena. Narod nas je shvatio i onda kad smo morali šutjeti i pregovarati s okupatorom, jer je naš plan bio: čuvati živote naših ljudi.

Rat je sličan vihoru koji dolazi i prolazi. Odmah smo prozreli namjeru Talijana da biološki istrijebi Hrvate u Dalmaciji. U tom su pravcu tražili sve moguće saveznike. Tumačili smo događaje i gledali na njih iz povijesne perspektive. Kad su nas jednog dana u rujnu 1941. posjetila dva učitelja Talijana, koji su došli preuzeti škole u Širokama i Kruševu cijeli smo noć s njima razgovarali o hrvatstvu Dalmacije i njenom stanovništvu. Nisu mogli shvatiti da u Kruševu i Širokama nema niti jednog djeteta koji govori ili razumje talijanski jezik. Oni su nakon toga razgovora odustali od svoje namjere i vratili se u Zadar.

Mene je posebni mrzio kapetan talijanske vojne posade Znao je da obilazim bolesnike i posjećujem obitelji na Stanovima i da u crkvi nikada, ni ja niti don Ivi, ne čitamo talijanske oglase. Bio sam uvjeren da će me deportirati, ali me je štitio i bio mi pri ruci jedini liječnik Hrvat u Selu, čije sam ime zaboravio. Naš je narod šutio u čuvao svoja ognjišta. Često su dolazile vijesti da Talijani pale hrvatska sela po primorju , što je uznemiravalo naš puk.

Kad je pukla vijest po Selu da je 14 talijanskih vojnika iz zasjede ubijeno na cesti u Stanovima, na Jelinjaku, naši su suseljani ostali zaprepašteni. Svi su bili sigurni da će Talijani odgovoriti na njihov specifičan način: paljenjem kuća i ubijanjem nevinih ljudi. Nekoliko je dana prošlo u tišini, to je bila tišina pred oluju. Don Ivo je pošao u Šibenik razgovarati s biskupom koji mu je savjetovao oprez i budnost u očekivanju talijanske reakcije. Ja sam bio bolestan s visokom temperaturom. Dana 13. studenog zamolio sam šefa karabinjera i vojske u Selu i po Stanovima da bi na vrijeme mogao upozoriti naše ljude o situaciji. Na drugoj se strani don ivo nastojao približiti kapetanu posade nastojeći mu razjasniti da je narod jako uznemiren događajima i da nema nikakva udjela u masakriranju njihovih vojnika. Naša je uloga bila veoma riskantna i za partizanske namjere negativna. Susret don Ive s kapetanom i moj sa šefom karabinjera nije osvijetlio našu opću tamu. Strah je rastao iz sata u sat. Pred sumrak narod se zatvorio u kuće i molio krunicu. Moja temperatura nije popuštala..

Dana 15. studenog u 23 sata šef karabinjera pokucao je na vrata moje sobe. U prvi trenutak sam pomislio da će me uhititi. Bio je ako nervozan dok mi je govorio: „ Vi ste moj prijatelj i ne želim da poginete.

U 5 sati ujutro Primošten će biti bombardiran s kopna i mora. Mi smo već prenijeli sve stvari iz ureda, svi se karabinjeri nalaze u vojnoj komandi izvan Sela. Morate napustiti kuću nadalje do 4 sata i skloniti se u crkvu, jer crkva neće biti bombardirana. Morate mi se sad zakleti da me nećete odati.“ U prvi sam trenutak izgubio prisustvo duha, ali sam brzo reagirao, probudio don Ivu, sve mu ispričavši. Ispovjedili smo jedan drugome i stvorili plan: odmah obavijestiti obitelji o nepposrednoj opasnosti za život. Don Ivo je obavijestio časne sestre u njihovom samostanu a ja s Mladenom Bolančom ostale. U četiri sata u zoru svi su mještani bili u lađicama na moru ili polju . Don Ivo i ja smo se sklonili u crkvu i molili s okupljenim narodom. Neki su d njih bili toliko prestrašeni da su se skrivali u u prazne grobove oko crkve.

Točno kako je predviđeno u pet sati su u luku ušla dva ratna broda bombardirajući Selo. S kopna je to činila vojska. Bombardiranje je trajalo do 11 sati. Selo su prekrili oblaci dima, ulicama je teklo ulje i vino, i s toliki brojem ubijenih domaćih životinja odavao je sliku pakla.

Nakon prestanka bombardiranja ljudi su se vražali svojim razrušenim kućama. Vladala je grobna tišina prekidana uzdasima i prigušenim plačom. Neki su zapali u očaj prigovarajući mi: „Zašto ste nas obavijestili? Bilo bi bolje da smo umrli da ne vidimo sve ovo što nam se dogodilo.“ Gledali smo jedni druge bez riječi. Nitko od nas nije znao što se u međuvremenu događalo na Stanovima te što nam još spremaju Talijani.

60 obljetnica U Međuvremenu je talijanska vojska opkolila sva sela na Stanovima, najviše u Burnjoj strani, sustavno paleći i ubijajući ljude. Sve što je ostalo na životu Talijani su kao marvu gonili prema Selu. Tog je dana u dva sta poslije podne cijeli prostor pred školom bio prepun žena, djece, mladih i starih. Odijelili su muškarce od žena. Don Ivo i ja namjerno smo se smjetili pred komandu talijanskih oficira: tu su bili jedan general,dva pukovnika,tri kapetana, pet poručnika i moj prijatelj, šef karabinjera. Međusobno su žučno raspravljali, general je zahtijevao broj ubijenih u Selu. Pokušao sam razgovarati s generalom, ali me je odbio. General je s kapetanom mjesne posade i sa šefom karabinjerao ušao u školu, tamo je pojedinačno razgovarao s četiri osobe koje smo mi poznavali kao osvjedočene autonomaše. Nakon pola sata se vratio general poslavši šefa karabinjera po mene. Don Ivo me pratio svojevoljno. General me je odmah zapitao: „Jeste li vi prijatelj Italija?“ Odgovorio sam: „Prijatelj sam talijanskog naroda, njegovih velikana, ali nisam prijatelj ove Italije koju ste Vi danas donijeli u Primošten, u ovaj mirni, pošteni i radišni narod“. Zatim me je zapitao: Tko vam je kazao da će Selo biti danas mombardirano?“ Odgovorio sam: „Nitko od vaših. Moj me je biskup upozorio na sve strahote koje ste vi počinili nad nevinim narodom u drugim mjestima u Dalmaciji i ja sam s time računao pa sam na vrijeme obavijestio narod da ne noći u kućama dok se zločin nad vašim vojnicima ne razjasni.“ Nastao je muk. Za to vrijeme on je razgovarao sa svojim štabom nakon čega je otišao. Kapetan mjesne posade dao je nalog vojnicima da strpaju sve muškarce u prostorije škole odakle će biti odvedeni u zatočeništvo na jedan od otka blizu Zlarina. Don Ivu i mene se pustili kući. Sljedeći sam dan otišao u Šibenik i o svemu obavijestio našeg biskupa. On je odmah stupio u vezu sa Rimom i Vatikanom te su se nakon nekoliko dana svi zatočenici vratili svojim kućama. U međuvremenu smo don Ivo, časne sestre i ja zbrinjavali svu siročad i sve koji su ostali bez svojih kuća u crkvenim kućama. Najviše su se u tome istakle časne sestre koje su u tim prilikama bile dar Providnosti za Primošten i njegove stanovnike. Ta akcija spašavanja ljudi neprekidno je trajala sve do kapitulacije Italija. Tada započinje novo poglavlje stradanja hrvatskog naroda. Ja sam sasvim slučajno ostao na životu, zahvaljujući jednom pismu don Ive Šarića u kojem mi javlja da se ne vraćam iz Šibenika ( bio sam operiran u bolnici) u Primošten, jer su me drugovi komunisti proglasili „narodnim neprijateljem“.

Kad sam doznao za mučeničku smrt don Ive, nisam mogao ni plakati, ni moliti. Don Ivo je imao dušu djeteta koje ne zna za zlo, djeteta koje može u punom jeku oluje zaspati i sanjati o anđelima. Don Ivo je za mene uvijek bio jedan odrasli anđeo. don Grgo Roglić

obljetnica 61 njera iz XVI. mob. iz Šibenika i komandant broda Giovanina.

Nikada se ti zločinci nisu ni ispričali za navedena zlodjela a kamoli da su odgovarali pred sudom za učinjene zločine, niti je Italija ičim obeštetila oštećene primoštenske obitelji, što je aktualno i danas jer ratni zločin ne zastarijeva, a rodbina trpi već 75 godina posljedice te fašističke odmazde.

Tko je stao u obranu napadnutih Primoštenca? Zar partizani?

Oni su namjerno izazvali ovaj nezapamćeni zločin i ničim ga nisu pokušali spriječiti, niti jedan metak nisu ispalili da obrane nedužno stanovništvo, nisu ih ni obavijestili što im se može dogoditi. Pokupili su se sa plijenom sa mjesta zasjede i u svom zapovjedništvu, 2 sata dalje, u Koteljima, slavili pobjedu dok njihov narod krvari i gine. Tome Tomas Perkov (1922.) u intervju za „Vjeru u kamenu“ svjedočio je: Komunist Marko Skorin „Maleni“ dobivši odgovor od svoga kurira koliko je ubijenih i stradalih, odgovorio je: „Malo!“ Njegov drug, također Primoštenac Tome Nižić zlorado je dobacio: „Suše se naše loze a njihove kože.“ Time je sve rečeno.

Indikativno je da nisu ni talijanski vojnici djelovali protiv napadača koji su bili smješteni, kako sami kažu, „u Širokama i Kruševu“. Zašto njih ne tjeraju već su svoj bijes iskalili na nedužnom stanovništvu.

Naši ljudi, iako nepismeni, odmah su zaključili: Nisu nas pobili Talijani već naša partizanija !

Jedini koji su stali u obranu nedužnih ljudi bili su župnik don Grgo Roglić, kapelan don Ivo Šarić i šibenski biskup fra Jeronim Mileta. To potvrđuju iz njihova pisama koje donosim u cijelosti.

Imena strijeljanih u nezapamćenom zločinu koji su počinili fašističkokomunistički zločinci 16. XI. 1942., svi su ubijeni iz Primoštena Burnjeg osim jednog: 1. Perkov Filicijo pok. Stipe 2. Perkov Jure pok Mate 3. Perkov Roko pok. Mate 4. Perkov Fila ud. Roka 5. Perkov Jere pok. Roka 6. Perkov Joso pok. Roka 7. Perkov Božo pok. Roka 8. Perkov Jerka pok. Jere 9. Perkov Rozarijo pok. Jure 10. Perkov Jure pok. Jere 11. Perkov Josipa pok. Jere 12. Perkov Ante Ivanov 13. Perkov Jure Ivanov 14. Perkov Josip Jurin 15. Perkov Božo pok. Ante 16. Perkov Jure pok. Mate 17. Perkov Ante Jurin 18. Perkov Marko pok. Filipa 19. Perkov Paško pok. Mate 20. Skorić Stipe pok. Šimuna 21. Skorić Marija pok. Felicija 22. Skorić Jerka pok Felicija 23. Skorić Stana žena Ive 24. Skorić Svetin pok. Šimuna 25. Skorić Jure pok. Stipe 26. Skorić Stana žena Josipa 27. Mikelin Bože Markov 28. Mikelin Jerko Markov 29. Žarkov Roko Antin 30. Žarkov Anđa ud. Roka 31. Žarkov Blaža pok. Roka

32. Žarkov Antica pok. Roka 33. Đerek Mijo Matin 34. Đerek Križan pok. Mije 35. Skorin Jere pok. Jure 36. Skorin Ante Jerin 37. Skorin Svetin pok. Jure 38. Čobanov Roko pok. Šime 39. Čobanov Mate pok Šime 40. Čobanov Roko pok. Paška 41. Čobanov Paško pok Špire 42. Čobanov Toma pok jure 43. Čobanov Jerko pok Bože 44. Čobanov Ante pok. Mate 45. Čobanov Antica Svetinova 46. Marinov Ante pok Josipa 47. Marinov Paško pok. Roka 48. Marinov Jere pok Stipe 49. Prgin Paško pok. Špire 50. Prgin Ivan pok. Paška 51. Prgin Josip pok. Jerka 52. Fuštin Špiro pok Nikole 53. Fuštin Jere Ivin 54. Elez Felicijo pok. Vice 55. Gašperov Ivanica žena Marjana 56. Gašperov Ruža Marjanova 57. Gašperov Paško pok. Ante 58. Gašperov Nikola Matin 59. Neindetificiran (umro u bolnici)

62 priroda

VISOVAČKO JEZERO OAZA MIRA dr. sc. Drago Marguš

Visovačko jezero, najveće proširenje rijeke Krke, smješteno je između Roškog slapa na sjeveru i Skradinskog buka na jugu. Ime je dobilo po otoku Visovcu. Jezero je oblikovano u postvurmskom razdoblju taloženjem i izdizanjem sedrenih naslaga na Skradinskom buku. Sastavni je dio ekosustava rijeke Krke, a po svojim fiziografskim osobitostima pripada protočnim jezerskim sustavima krškog područja.

Temperatura površinske vode kreće se od 6 oC do 25 oC, a pridnene od 10 oC do 14 oC. O veličini jezera postoje dvojbe i različiti podaci u dostupnoj literaturi. Pojedini autori navode da je jezero prostor između Roškog slapa i Skradinskog buka (11,7 km), drugi drže da je to prostor od tjesnaca Među gredama do Skradinskog buka, odnosno do sedrenih otočića Kaličkog busena (9 km), dok se mi priklanjamo mišljenju, starijih autora, da jezeru pripada vodeni prostor od tjesnaca Među gredama do suženja između vrhova Gradine i Pojatine (3,5 km). U tom

priroda 63 slučaju širina jezera je između 350 i 850 m, a dubina oko 25 m.

Lijevu stranu jezera obrubljuju naselja: Brištane i Drinovci, a desnu: Rupe i Dubravice. S miljevačke strane jezeru se prilazi strmim serpentinama koje se probijaju kroz suri krš obrastao oskudnom vegetacijom. Prilaz s rupske strane vodi kroz pitomu dolinu gdje prevladavaju obradivo zemljište i bogate livade.

Područje Visovačkog jezera pripada submediteranskom području, a odlikuje ga osebujna flora koja obuhvaća 313 samoniklih svojti i podsvojti iz 68 porodica, južnoeuropskog, srednjoeuropskog, europskog i na hladnijim staništima euroazijskog flornog elementa. Dolinom rijeke Krke utjecaj mora prodire do Visovačkog jezera te se uz njegove obale nalaze biljke koje pripadaju mediteranskom flornom elementu među kojima se ističu hrast crnika, oštroigličasta borovica, tršlja, smrdljika, širokolisna zelenika, crvena tetivka, drvolika pucalina, plemenita pavitina, sredozemna rusomača, trnoviti zečji trn, okruglasta vija, bijela metla, sredozemna bršaka i sl. Među zapadnomediteranskim biljkama ističe se srebrnasta tila, a među ilirsko-južnoeuropskim bijeli grab, drača i jesenska šašika. Posebnu pažnju zaslužuju ilirsko-jadranske endemične biljke među kojima se, na širem području Visovačkog jezera, na stijenama nalaze prozorska zvončika, piramidalni zvončić i oman, a na suhim i toplim staništima uspravni stričak i Bertolonijeva kadulja.

Na obalama jezera nalaze se stoljetne šume hrasta crnike u Mačkovici i hrasta medunca na Stinicama. Šume su male površine ali po svojoj očuvanosti od izuzetne su važnosti za Nacionalni park “Krka”.

U Visovačkom jezeru obitava 16 svojti riba iz 9 porodica. Najbroj-

nije su: drlja, ilirski klen, oštrulja i jegulja. U manjem broju nalazimo riječnu babicu, gambuziju, primorsku ukliju, mrenu, šarana, koljušku i visovačkog glavočića.

Od salmonidnih vrsta u jezeru je 2011., nakon više od dvadeset godina, zabilježena visovačka pastrva, endem rijeke Krke.

Recentno su zabilježene i nove alohtone vrste: crni somić, som i štuka.

Uz jezero obitava 11 svojti vretenaca iz 4 porodice, mađu kojima su najbrojniji ramburov klizač i modra vodendjevica.

Na lišću plutajućeg vodenog bilja, u kratkom odmoru, mogu se vidjeti žutosmeđi vilin konjic i mala crvenooka djevica a u niskom letu iznad površine vode malo carsko vretence, obični vatreni strijelac i mala crvenooka djevica.

Oko Visovačkog jezera zabilježeno je četrdesetak vrsta danjih leptira među kojima se ističu atraktivni obični lastinrep i prugasto jedarce. U velikom broju nalazi se mediteranska svojta kleopatrina žučka, a posebno je zanimljiv okaš. Endemska je podsvojta opisana početkom 19. stoljeća na primjercima prikupljenim na području Šibenika i pripada među najrjeđe europske leptire.

Na širem području Visovačkog jezera obitava 6 svojti vodozemaca i 16 gmazova. Trščaci i zamočvarene livade i bare obiluju vodozemcima, a kamenjari s oskudnom niskom vegetacijom i/ili niskom grmolikom vegetacijom (garig) gmazovima. Među vodozemcima najbrojnije su velika zelena žaba i šumska smeđa žaba. U okolnim barama mogu se vidjeti smeđa i zelena krastača, u krošnjama drveća obična gatalinka, a u vlažnim mračnim šumama, nakon velikih kiša, šareni daždevnjak. Od gmazova u trščacima nalazimo barsku kornjaču, a na kopnu običnu

Divlja patka

Piramidalni zvončić čančaru. Stijene i kamenjar vrve brojnim gušterima. Najbrojnija je primorska gušterica, a najatraktivniji veliki zelembać. U garizima i šikarama česti su beznogi gušter blavor i endemična krška gušterica, a u pukotinama stijena, izrazito petrofilna i endemična svojta, mrki ljuskavi gušter.

U mirnim vodenim staništima i na zamočvarenim livadama obitavaju bjelouška i ribarica, a u šikarama i na kamenjarima brzi šilac, šara poljarica, bjelica ili Eskulapova zmija, crvenkrpica i četveroprugi kravosas.

Vrbici, trščaci i zamočvarene livade sklonište su 55, a stijene, kamenjari šume i kultivirana staništa 79 svojti ptica. Na vodenim staništima Visovačkog jezera za proljetne i jesenske seobe moguće je promatrati veliki broj ptica selica. Najbrojnija zimovalica je liska, zatim divlja patka,

64 priroda krunata patka i glavata patka.

Za seobe od čaplji na Visovačkom jezeru mogu se vidjeti gak, čaplja danguba, mala bijela čaplja i bukavac, kojemu je ovdje jedno od posljednjih gnijezdilišta u Dalmaciji. Siva čaplja na jezeru obitava cijelu godinu. Tijekom jesenske i proljetne sebe na jezeru se zadržava veliki vranac i tri svojte ronaca: bijeli ronac, mali ronac i veliki ronac. Uz jezero zimuju rijetki crnoprugasti trstenjak i brkata bazgovka.

U letu iznad jezera mogu se vidjeti izuzetno rijetki i ugroženi orao zmijar. Oko jezera da danas je zabilježeno 25 svojti tipično sredozemnih sisavaca iz 14 porodica. Na suhim kamenjarima obitavaju krški miš i sivi puh. Na vlažnim staništima uz obale jezera česti su poljska i vrtna rovka. Tvor obitava uz obrađene površine u predjelu Rupskih bara, a divlja mačka i riđa vjeverica u šumi hrasta medunca na Stinicama. Noću u letu iznad jezera moguće je vidjeti malog topira, povodnog šišmiša i ugroženog dugonogog šišmiša.

U zimskom razdoblju na obale jezera često dolazi divlja svinja, a povremeno iako ne svake godine bilježi se prisustvo vuka, čaglja i srne. Rijeka Krka, uključujući Visovačko jezero, jedno od posljednjih mediteranskih staništa vidre.

Ljepotu jezera krasi i otok Visovac, smješten gotovo u sredini jezera na nadmorskoj visini od 46 m. Površina mu je oko 14 000 m2, a svega je 1,3 m iznad razine vode. Prvi vjerodostojni spomen otoka Visovca darovnica je kralja Ljudevita Anžuvinskog (1342.-1382.) kojom je grad Rog i otok Visovac 1345. godine darovao knezu Budislavu Ugriniću, sinu Ugrina iz Bribira.

Otok su pod zaštitom hrvatskih velmoža naselili pustinjaci sv.

Augustina koji su na goloj litici (Lapis Albus – Bijela stijena) iz-

gradili maleni samostan i crkvicu posvećenu sv. Pavlu (XIV. st.).

Franjevci su na Visovac došli 1445. godine i na otoku su pri kraju 15. ili početkom 16. st. sagradili novu crkvu. Crkva Gospe od Milosti i samostan stoljećima su dograđivani i ukrašavani, a najopsežniji zahvati napravljeni su tijekom 18. st. Drži se da je novicijat na Visovcu uspostavljen 1568. godine iako nema pisanih tragova o njegovom radu do kraja 17. st. Pobožnost visovačkih franjevaca i okolnog puka prema Majci Božjoj vjerojatno je vezana uz sliku Gospe Visovačke koja je prema uvriježenoj franjevačkoj predaji donesena iz Sutjeske u vrijeme dolaska fratara na Visovac.

Njezin nastanak, unatoč dataciji 1576., još uvijek je nerazjašnjen i prekriven legendom, a izvjesno je da se ona na Visovcu nalazi od 1876. godine, kada je u jubilarno svečanosti donesena iz Šibenika. Pobožnost prema Gospi Visovačkoj snažna je u narodu i danas, što se vidi u danima hodočašća za svetkovine Gospe od Anđela (2. kolovoza) i Velike Gospe (15. kolovoza). Arhiv franjevačkog samostana na Visovcu čuva vrijedne službene knjige, povelje i spise te zbirku od 520 turskih isprava izdanih u razdoblju od 1547. do 1724. godine. Među turskim spisima najvredniji je ferman sultana Mehmeda IV. iz 1674. godine, kojim se franjevcima jamčio posjed i vlasništvo svih zemljišta, kuća i drugih dobara koje su posjedovali prije Kandijskog rata. Prvi spomen samostanske knjižnice potječe iz 1705. godine. Najveće bogatstvo visovačke knjižnice su četiri inkunabule, knjige tiskane prije 1500., među kojima je rijetkost prvog reda inkunabula Ezopove basne koju je 1487. tiskao i ilustrirao tiskar iz Dubrovnika Dobriša Dobričević rodom iz Lastova. Samostan

Visovac čuva zbirke crkvene umjetnosti, svjetovnih umjetnina, arheoloških predmeta i fosilnih artefakata, koju su stoljećima sakupljali franjevci, zaljubljenici u starine. Među predmetima iz ranokršćanskog vremena (5. ili.

6. st.) ističu se kapitel od bijelog vapnenca i keramička lampica s Kristovim monogramom.

Od starohrvatskih predmeta najvrjednije su jednojagodne srebrne naušnice i grozdolike naušnice od lijevanog srebra.

Umjetnički najvrednija slika na Visovcu je slika sv. Frane Asiškog nastala u radionici Bernarda Strozzija u prvoj polovici 17. stoljeća. Među ostalim slikama vrijedno je istači sliku Krunjenje Bogorodice sa svecima. Pripisuje se slikaru Giovannu Battisti Augusti Pitteriji, a izrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća. U novicijatu na otoku Visovcu uz nauk katoličke vjere, pravila franjevačkog reda i redovničke kreposti, velika se pozornost u odgoju i obrazovanju poklanjala pojmu strahopoštovanja kao odrednici suživota čovjeka i prirode na temelju djela sv. Franje i franjevačke tradicije. Stoga ne čudi što je otok Visovac danas, zahvaljujući višestoljetnom maru redovnika, predstavlja osebujan florističko-hortikulturni krajobrazni spomenik skladnog suživota čovjeka i prirode. Bez pretjerivanja može se reći da je otok Visovac, tijekom burne povijesti, bio i ostao biblijski zemaljski raj – Eden, čudo Božje prirode, zipka serafina i Gospin otočić.

Stoljećima je ovaj dragulj Krke, mjesto sklada prirode i kulture, sa svojim duhovnim i kulturnim blagom bio nadahnuće slikarima, kiparima, glazbenicima, pjesnicima, književnicima i znanstvenicima. Otok je i danas zadržao duh mira i molitve i nezaobilazno je mjesto hodočašća ali je i užitak za oko svakog putnika namjernika.

Urbi et orbi 65 Božje milosrđe nema mjere – istaknuo je papa Franjo za vrijeme molitve Anđeoskog pozdravljenja na Trgu svetoga Petra.

Pritom nije riječ o tome da se zaniječe počinjena nepravda, nego da se ide iznad toga: dobrotom i milosrđem.

Sveti se Otac u svojem nagovoru usredotočio na današnji evanđeoski odlomak (usp. Mt 18,21-35) u kojem Petar postavlja sljedeće pitanje Isusu: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Isus mu je na to odgovorio: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“.

Drugim riječima, uvijek. Isus navedenu pouku nastoji predočiti prispodobom o okrutnom dužniku.

Kralj iz prispodobe očituje se kao velikodušan čovjek koji svome sluzi otpušta ogroman dug koji je iznosio 10 tisuća talenata.

S druge strane, taj se isti sluga pokazao nemilosrdnim prema svom dužniku koji mu je dugovao malenu svotu novca, svega 100 denara. I umjesto da svom dužniku očituje milosrđe, okrutni ga sluga baca u zatvor. Taj se sluga ponaša nemilosrdno i nedosljedno – kazao je papa Franjo. Vjernici ne bi smjeli slijediti njegov primjer, nego onaj dobroga i milosrdnoga kralja koji nam je dao i očitovao „nauk praštanja“ da je čovjek, stvoren na sliku Božju, uvijek veći od zla koje čini.

Sveti je Otac podsjetio da Bog uvijek prašta i to „beskrajnim milosrđem“, te je s naše strane dostatno očitovati maleni znak kajanja kako bi nam oprostio.

Potaknuo je da pobijedimo napast zatvaranja svoga srca i odbijanja da oprostimo onomu koji nam je učinio nepravdu, a koji sada traži oprost, sjećajući

Božje milosrđe nema mjere se riječi milosrdnoga gospodara okrutnom sluzi: „Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?“ (Mt 18,32-33). Svatko tko je doživio iskustvo radosti, mira i nutarnje slobode, koje svoj izvor ima u tome da nam je oprošteno, može se otvoriti mogućnosti da sa svoje strane oprosti.

Papa je istaknuo da Isus u molitvu Očenaš uključuje taj isti nauk, izravno povezujući oprost koji tražimo od Boga s oprostom koji moramo dati svojoj braći i sestrama: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim“ (Mt 6,12). Božje je praštanje znak njegove preobilne ljubavi za svakog pojedi-

nog čovjeka. Ta nam ljubav daje slobodu da se udaljimo poput izgubljenog sina, ali to je i ljubav koja svakodnevno čeka na naš povratak. To je ljubav pastira prema njegovoj izgubljenoj ovci; nježnost koja prihvaća svakog grješnika koji kuca na njegova vrata.

Otac Nebeski je pun ljubavi i želi ju nam ponuditi, no on to ne može učiniti ako zatvorimo srce za ljubav prema drugima – kazao je papa Franjo te zaključio: Neka nam Djevica Marija pomogne postati svjesniji besplatnosti i veličine oprosta koji smo primili od Boga kako bismo postali milosrdni poput Njega, dobrog Oca koji je spor na srdžbu, a bogat dobrotom.

66 usput CRKVA I SAMOSTAN SV. LOVRE U ŠIBENIKU Crkva i samostan sv. Lovre sagrađena je za potrebe franjevačkog reda u drugoj polovici XVII. st. Podignuta je na strmu klisurastu terenu i zbijena u tijesnom prostoru, a na njoj su radili mnogi majstori dalmatinskih klesarskih radionica. Pred pročeljem u udubini stijene, uređena je spilja Gospe Lurdske.

Nasuprot crkvi je samostan od 1650.g. Njegova je glavna zgrada Foscolova palača iz XV. st., koja je fascinantan primjerak graditeljstva Jurja Dalmatinca.

Srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt je jedan od rjetkih te vrste u Hrvatskoj, ponos stare jezgre Šibenika. To je vrt „ kulture, povijesti, mudrosti, legendi, vrt prati srednjovjekovnu shemu: križna staza, mali zdenac u središtu i biljno uređenje.

Ispred zvonika na podu su dvije staklene ploče gdje odozgo ispod jedne možemo vidjeti kip Gospe, smješten u špilji Gospe

Lurdske. I vrtna zidna vegetacija odiše posebnim sjajem, a to su kapari ( caparis spinosa ). Sjeme je iz dvorišta rodne kuće J. Dalmatinca, po jednoj se legendi smatra, da je kapare u Šibenik donio sam Juraj Dalmatinac. To je mediteranska biljka, čiji pupoljci služe kao začin jelu.

Franjevci su u svojem samostanu uz opću humanističku te teološko-filozofsku naobrazbu, izučavali liječništvo i ljekarništvo. Ljekove su dobivali iz bilja , koje su gajili u svojim vrtovima ili sakupljali u prirodi.

Prvi stručno izučeni franjevacljekarnik i jedan od najpoznatijih stručnjaka, bio je Ivan Ev. Kuzmić / 1807 – 1880. g /, koji je ljekarništvo kao stipendist franjevaca izučio u Padovi, uz to bio je poznat kao vrsni prirodoslovac.

Do samostana sv. Lovre se dolazi ulicom Fra Andrije Kačića Miošića, a ne Dalmatinskom ulicom kako je netočno nazivaju u časopisu „ Krka „ eparhije dalmatinske.

Vesna Jurković

ŽUPNICI ODREDILI KOLIKO ŽELE PRIMJERAKA MIHOVILA U SVOJOJ ŽUPI Na mjesečnoj rekolekciji u rujnu, biskup Rogić dao je podršku glasilu Šibenske biskupije MIhovil i zatražio od župnika da napišu koliko im treba primjeraka za župu. Evo pretplatnika Betina 5 Bilice 5 Blizna 5 Boraja 5 Crivac 3 Čvrljevo 1 Dubravice 5 Grebaštica 5 Jadrtovac 3 Jezera 5 Kljake 5 Konjevrate 1 Krapanj - Brodarica 3 Lećevica 1 Lišane 1 Miljevci 3 Unešić 5 Murter 20 Nevest 1 Ogorje 1 Pirovac 5 Primošten 10 Primošten Stanovi 3 Promina 3 Radošić 1 Ražine 10 Rogoznica 5 Skradin 10 Srima 20 Baldekin 80 Crnica 2 Grad 60 Njivice 30 Šubićevac 10 Varoš 20 Vidici 50 Tisno 10 Tribunj 4 Unešić 5 Vodice 30 Vrpolje Šibensko 5 Zaton 10 Hrvatsko nacionalno svetište Sv. Nikole Tavelića 50

68 Mihovile Sveti arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, u borbi sa vlašću tmine, Sotonu i

druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali.

Amen.