MIhovil glasilo Šibenske biskupije br 28 by Petar Alfirevic

MIHOVIL GLASILO Å IBENSKE BISKUPIJE BR. 28(15), GODINA XXI (2016.)

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 28 (15)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Tomislav Rogić

Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK: Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, Željko Krnčević,don Dominik Škevin Ivan Ugrin

Suradnici: Joško Čelar, Petar Gardijan, Branimir Zmijanović, don Darko Poljak

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

TISAK:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

1200 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 Na prednjim koricama kip sv. Mihovila na šibenskoj katedrali

Fotografija na stražnjim koricama iz arhive Stanka Ferića

SADRŽAJ

Šibenski biskup Tomislav Rogić u petak 16. rujna u Vatikanu susreo se sa papom Franjom. Prigodom susreta biskup je Papu upoznao sa 950. obljetnicom od prvog spomena grada Šibenika, te mu je tom prigodom darovao šibenski kapu. Papa je blagoslovio grad Šibenik i Šibensku biskupiju. Biskup Tomislav Rogić nalazi se u Vatikanu od 10. rujna na tečaju formacije za novozaređene biskupe. 3 MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

UVODNIK Poruka novog šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića

VJERNIČKI PUČE ŠIBENSKI, Z

ibenik svake godine najsvečanije slavi svoga zaštitnika, sv. arkanđela Mihovila, ove godine i s novim biskupom mons. Tomislavom Rogićem. Rogoborit će zajedno s Mihovilom protiv „stare zmije“, zmaja paklenoga, a za čovjeka ukorijenjena u vjeri i istini, za život što se ostvaruje u prvom redu u kršćanskoj obitelji, koju osobito zagovara biskup Tomislav. On, poslije veličanstvenog obreda u šibenskoj katedrali, što me podsjetilo na 1066. kad su se u Šibeniku okupili kralj Krešimir i brojni biskupi, ove godine na 950. obljetnicu grada, nakon gotovo kraljevskog čina njegovog ustoličenja na tron kao 49. šibenskog biskupa, nije ga ponijela euforija, nego je zastao da odmjeri snage, da sagleda stanje u biskupiji, da se dogovori sa suradnicima i vjernicima i kad se

PIŠE: don Stipe Perkov, urednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

upozna sa svim okolnostima i osobama i dobro odvagne, donijet će odluke i dekrete za dobro i napredak šibenske biskupije, što svećenici i vjernici s nestrpljenjem očekuju. On je glava i autoritet biskupije , njegove odluke najvažnije, ne smije se zaletjeti, zato ih odgađa „do daljnjega“. Iako je imao odmah na početku veliko iskušenje s milijunima u svezi diejecezanskog muzeja u palači Galbijani, što je u drugi plan, barem medijski, gurnulo njegove duhovne projekte, nadamo se da će znati i on odlučno odbaciti Mamonu: Ne živi čovjek samo o kruhu… U ovom prvom razdoblju svoga biskupovanja, dakle, što se tiče odluka nije neodlučan i ne oklijeva, već se mudro ravna po evanđeoskoj prispodobi: „… Ili - koji kralj, kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti

UVODNIK

ZAJEDNO RASTIMO U VJERI

može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća“ ( Lk 14, 31 – 32). Je li takav omjer između Dobra i Zla u šibenskoj biskupiji, između Mihovila i Zmaja, biskup će odvagnuti i onda s Božjom pomoću i zagovorom sv. Mihovila ući u bitku ili diplomatskim putem rješavati nagomilane probleme, što također Evanđelje predviđa: „ Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.“ ( Lk 14, 3233). Ako ne može po ljudskoj moći, moći će po milosti, što uključuje molitvu, a biskup je Tomislav jako zagovara. Odgovornost je velika, pritisak još veći, posebice ako se zna da su šibenski biskupi prije biskupa Tomislava dobivali bitke poput Caligaria protiv Turaka, Milete u borbi protiv fašista i komunista u Drugom svjetskom ratu, mučenika Banića

za slobodu vjere i neovisnost Crkve o diktaturi proletarijata u poraću, biskupa Arnerića u vrijeme sustavne ateizacije društva , biskupa Badurine u Domovinskom ratu diplomacijom, ekumenizmom i pregovorima, a Ivasa u obrani Crkve i Domovine od nove ateizacije liberalne i anacionalne vlasti. Naslijediti veličine gore navedenih šibenskih biskupa u Crkvi u Hrvata neće biti lako biskupu Tomislavu, on je toga svjestan i zna odgovor, što je ohrabrujuće što je istaknuo na dan svoga ređenja: Sve i u svemu Krist! Neka tako počne, neka tako traje i neka se u Spasitelju po njegovoj volji dovrši. Vjernički puče šibenski, zajedno rastimo u vjeri i pouzdanju u Božju svemoć, milosrđe, vodstvo i pomoć. Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvratiti svakog dana. Neće nas zaboraviti ni Gospa naša, ni sveti Mihovil, ni sveti Jakov, ni sveti Nikola Tavelić i svi hrvatski mučenici. Neka nas okuplja euharistija, lomljenje kruha nebeskog, da tamo pronađemo novu snagu i zajedništvo za sve što će Gospodin pred nas u budućnosti staviti. Novi šibenski biskup, uzdajući se u prvom redu u Božju pomoć, sve stavlja na tu kartu: Sve i u svemu Krist!, a što je najvažnije, on tako i misli, njegov je govor kao i program iz uvjerenja, vjerskog iskustva, što je pokazao dosadašnjim

pastoralnim radom u Rijeci i Gospićko - senjskoj biskupiji i kao povjerenik za mlade. Biskup kojemu je u središtu Isus Krist u osobnom i pastoralnom životu, Krist - Raspeti i Uskrsli može najbolje odgovoriti na izazove sadašnjeg trenutka i tjeskobe svoga puka kao i na radost što proizlazi iz križa po milosrđu Božjem. Zato je potrebna vjera, ona koja brda premješta. Ljudima ne treba „pametni“ biskup, larpurlartist, graditelj objekata, već svjedok vjere u poniznosti, pravdi i ljubavi, raspeti biskup za Božji narod koji mu je sam Bog povjerio u mjesnoj šibenskoj Crkvi. Došao je k nama kao Abraham u nepoznato, zato mu treba vremena da u molitvi i razgovorima pronađe put do svakog svećenika, do svih župa i župljana. Da bi uspio traži od svih nas: Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvratiti svaki dan. Idući tim Putem ( Ja sam Put, Istina i Život) ima ispred dovoljno godina da dosegne razinu velikih šibenskih biskupa a i njegovih uzora, citiram: bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza, svetog Ivana Pavla II., biskupa Srećka Badurinu, nadbiskupa Josipa Pavlišića … Koga da čekamo? Dočekali smo! Sretno, biskupe Tomislave!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

REĐENJE 49. ŠIBENSKOG BIS

katedrali Svetog Jakova u Šibeniku, na svetkovinu svetog Jakova, u ponedjeljak, 25. srpnja počelo je slavlje biskupskog ređenja mons. Tomislava Rogića. Glavni zareditelj bio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a suzareditelji su splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić i apostolski administrator Šibenske biskupije, umirovljeni biskup Ante Ivas. U misnom slavlju sudjeluju i apostolski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske i inozemstva, provincijali i brojni dijecezanski i redovnički svećenici. Prezbiteri pratitelji su mons. Mile Čančar, prepozit Senjskog kaptola

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

i katedralni župnik u Gospiću, i preč. dr. Richard Pavlić, kanonik Senjskog kaptola i župnik u Senju. Prvo čitanje pročitala je s. Renata Azinović, psalam je otpjevao Rafael Lovrić Caparin, a evanđelje je navijestio kninski župnik i dekan fra Marko Duran. Nakon što je nuncij D’Errico pročitao apostolski nalog uslijedila je homilija kardinala Bozanića. Glavni zareditelj istaknuo je kako katedrala pastira Šibenske biskupije čuva “neugasivu kršćansku baštinu, živi spomen svjedočanstva vjere i služenja istini Evanđelja”. Stoga je posebno pozdravio “dosadašnjeg zauzetog pastira Crkve šibenske, svoga kolegu u biskupstvu mons. Antu Ivasa”, 48. biskupa u Krešimirovu gradu, te mu odao “zahvalno priznanje za gotovo dvadese-

BISKUPOVO IZ ŽIVOTA BISKUPIJE REĐENJE SVE I U SVEMU KRIST

SKUPA TOMISLAVA ROGIĆA togodišnje hrabro i požrtvovno vršenje biskupske službe, prisjetivši se i njegovih prethodnika: Srećka Badurine, Antona Tamaruta, Josipa Arnerića, Ćirila Banića, Jerolima Milete, sve do prvoga šibenskog biskupa Martina Rabljanina, koji su svi su upisani u živu povijest te biskupijske Crkve. Kardinal se zatim osvrnuo na važnost službe koju je sv. Jakov Stariji obnašao u jeruzalemskoj Crkvi, kao i posebnosti njegove uloge u vrijeme Isusove zemaljske egzistencije, od brda Preobraženja do Kalvarije, te ga istaknuo kao rječit primjer kako prihvatiti Krista i kako ostati vjeran Kristu do kraja. Svetog Jakova kršćanska ikonografija predstavlja kako u rukama drži hodočasnički štap i svitak Evanđelja, te je kardinal mons. Rogiću poručio: “Isus Krist Tebe, biskupe Tomislave, poziva i po papi Franji šalje Crkvi šibenskoj da bi poput svetog Jakova s biskupskim štapom i Evanđeljem zajedno s povjerenim Ti narodom hodočastio na putu kršćanskoga života”. Kardinal je zatim opisao čime bi se biskup trebao odlikovati, istaknuvši da poglavito treba biti čovjek koji je usmjeren na Boga koji je u Isusu Kristu očitovao svoju brigu i ljubav prema čovjeku, odnosno čovjek kojemu su na srcu ljudi,

Pozdrav zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, predsjednika HBK, Šibenik, 25. srpnja 2016.

DOLAZITE KAO DAR U KREŠIMIROV GRAD ZA NJEGOV 950. ROĐENDAN Nekoliko dana nakon obreda ređenja i uvođenju novog biskupa, mons. Zdenka Križića u katedrali Vaše bivše biskupije u Gospiću, stigla nam je radosna vijest da Vas je Sveti Otac imenovao šibenskim Ordinarijem. Vi, dakle, dolazite u Krešimirov grad Šibenik kao dar za njegov 950. rođendan. A Krešimir IV., znamo, bio je snažan vladar i kralj koji je u darovnici otoka Mauna zadarskom samostanu sv. Krševana (1069.) nazvao Jadransko more svojim, "Mare nostrum", a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije. U prvim godinama njegove vladavine u Rimu se održavao Lateranski sabor (1059.) u neposrednoj blizini baptisterija iz 7. stoljeća s likovima naših mučenika Dujma, Venancija, Anastazija, Maura i drugih. A zabilježeno je kako je opat Majnard po završetku sabora došao iz Rima u Hrvatsku (1060.) i sastao se s Krešimirom IV. u Biogradu gdje je nazočio osnivanju biskupije u tom kraljevskom gradu. Dakle, u Krešimirovo vrijeme u Hrvatskoj se provode reforme sabora, a kralj osniva biskupiju i obdaruje samostane. U jednoj od tih darovnica prvi put se spominje i Šibenik, kao utvrda i naselje u kojem će i sam kralj povremeno boraviti. Zbog toga se uvriježilo kako je Šibenik "Krešimirov grad". Učinilo mi se prikladnim ovo spomenuti u kontekstu Vašeg preuzimanje ove časne biskupije u godini velike obljetnice grada u kojem ćete stolovati. Ovi šturi podatci iz 11. stoljeća govore da je hrvatsko kraljevstvo MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE već za Krešimira IV. ušlo u ondašnje europsko političko i misaono obzorje (ne u neki imaginarni "region"). A u tom obzorju Papinstvo će biti i ostati orijentir crkvene, duhovne, moralne, ali i političke snage. Ovaj grad od kamena s požutjelom pergamenom iz 11. stoljeća, ali čvrstih bedema i strmih litica, "ponosnih palača" i tisnih kala, kupola i tvrđava koje miluje sunce i bura, a obliva Jadransko more od danas je Vaš grad. Sličan Senju odakle Vas je Providnost dovela prema jugu. Ova pak katedrala, djelo velikih graditelja i kipara iz 15. i 16. stoljeća (J. Dalmatinca i N. Fiorentinca), bit će odsada Vaša katedra s koje ćete učiti i poticati sve neka ne zaborave kako je "Krist jučer, danas i sutra sve i u svemu". Našu pozornost privlači i školjka u Vašem grbu koja se veže uz sv. Jakova, naslovnika i zaštitnika ove katedrale. Papa u miru Benedikt XVI., koji također ima školjku u svom grbu, tumači da ona označuje naš "hodočasnički put na zemlji". Ali, govori i o "hodočasničkom puku" kojemu je on po Kristovu nalogu na čelu kao pastir. I Vi ste dekretom pape Franje postavljeni pastirom šibenske Crkve. Očekivanja onih kojima ste poslani mogu stvoriti određene bojazni i strepnje. Ali, ne bojte se. Crkva u kojoj ćete služiti pripada Kristu, koji je sve i u svemu, pa svu svoju brigu povjerite Njemu (1 Pt 5, 7). Drago mi je što ću dosadašnjeg "sjevernog susjeda" s Udbine odsada pozdravljati kao dragog "južnog susjeda" koji je poslan prvenstveno služiti vjernicima časne šibenske biskupije. No, biskupstvo je na otajstven način umreženo u zajedništvo i s drugim biskupima. I nije obično, nego sakramentalno. A utkano je u tajnu biskupske službe koja stvara "školu zajedništva". Neka Vam svijest o sakramentalnom zajedništvu dadne dostatne snage, hrabrosti i povjerenja. Jer puno je onih koji Vas prate svojim molitvama: od Vašeg časnog predšasnika mons, Ante Ivasa kojem izričem iskrenu i veliku zahvalnost za sve što je učinio i što će još učiniti, do svećenika, redovnica i redovnika i zauzetih i odanih vjernika laika. Neka Vas u Vašem radu prati pomoć Srca Isusova na čiji je blagdan objavljeno Vaše imenovanje, te posebice zagovor Blažene Djevice Marije, "Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta". Izričem Vam i srdačnu dobrodošlicu u zbor Hrvatske biskupske konferencije sa željom da u zajedništvu ostvarujemo ono što Gospodin danas i ovdje od nas očekuje. Neka Vam je sretno i blagoslovljeno, dragi biskupe Tomislave. A Gospodin koji Vas je odabrao u časnu službu episkopata neka Vas blagoslovi i čuva. Živjeli! 8

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

koji suosjeća s ljudima, koji se otvara zovu ljudskih potreba biskup treba biti čovjek za druge, a to može biti samo ako je zahvaćen Bogom. Stoga biskupovo srce treba ispunjati zahvaćenost Bogom i briga za ljude, poručio je kardinal, istaknuvši da u tom smislu biskup poglavito treba biti “čovjek vjere, jer vjera nije drugo nego zahvaćenost Bogom u dubini našega bića”, zaključivši: “Od biskupa se očekuje da bude vjerodostojan svjedok Božjega milosrđa”. Napomenuvši kako se čovjek koji živi vjeru u Crkvi, koji živi vjeru Crkve svih vremena, često suočava s “dominirajućim stavovima ovoga svijeta koji su ponekad izrazito netolerantni”, kardinal Bozanić upozorio je kako to od biskupa, kad su u pitanju evanđeoske vrednote, traži posebnu hrabrost, odlučnost i jasnoću. “S tim u vezi blaženi se Alojzije Stepinac ovako izrazio: “jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati, ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života” (Homilija, 29. lipnja 1943.)”, rekao je kardinal te pozvao mons. Rogića: “Dragi biskupe Tomislave, u toj spoznaji i vjeri očekuj i prihvaćaj sudioništvo i u križu s Isusom raspetim, ali i uskrsnulim. Križ je neizbježan, on je provjera našega izabranja. Zemaljska sudbina Crkve ne može biti drugačija nego što je bio zemaljski život Isusa Krista”. Zahvaćenost Bogom i zauzetost za ljude može biti hranjena i jačana jedino molitvom. Stoga biskup treba biti u prvom redu čovjek molitve, koji je u trajnoj

BISKUPOVO REĐENJE Božjoj prisutnosti i zajedništvu s Kristom u onakvom predanju kakvo je živio sveti Jakov Apostol, istaknuo je kardinal. Na kraju propovijedi kardinal Bozanić obratio se mons. Roguću riječima: “Biskupe Tomislave, radost i nada, žalost i tjeskoba naroda Šibenske biskupije, osobito siromašnih, nezaposlenih, napuštenih, bolesnih, starijih, pridošlica i svih koji trpe neka uvijek nalaze odjeka u tvom srcu i tvojoj molitvi. Budi bliz svima: djeci i mladima, obiteljima, hrvatskim braniteljima i starijim osobama”. Pozvao ga je i da posebnom pažnjom i ljubavlju prati sve Bogu posvećene osobe; da prezbitere i đakone, svoje suradnike u Kristovoj službi, ljubi očinskom i bratskom ljubavlju, a svima neka uvijek na srcu bude zajednička briga za duhovna zvanja. Propovijed je kardinal zaključio riječima: “Dragi biskupe Tomislave, u svojoj biskupskoj službi ugledaj se u blaženog Alojzija Stepinca za kojega je sveti Ivan Pavao II. rekao da je hrvatskom narodu svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Naš Blaženik, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu. U njemu nalazimo neustrašivog pastira, primjer apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život sve jače sjaji i prosvjetljuje hrvatske vjernike. Preporučujem te njegovu nebeskom zagovoru”, kao i zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Šibenčanina svetog Nikole Tavelića, te sluge Božjega fra Ante Antića i službenice Božje majke Klare Žižić, sina i kćeri te biskupijske Cr-

kve. Na kraju mise biskupskoga ređenja 25. srpnja u šibenskoj katedrali novozaređenom šibenskom biskupu obratili su se predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, generalni vikar mons. Marinko Mlakić, uime laika Igor Friedrich i dosadašnji biskup Ante Ivas. Zadarski nadbiskup svoj je govor počeo prikazom povijesti Krešimirova grada Šibenika, istaknuvši kako ti podaci iz 11. stoljeća govore da je hrvatsko kraljevstvo već za Krešimira

IV. ušlo u ondašnje europsko političko i misaono obzorje, u kojem će papinstvo biti i ostati “orijentir crkvene, duhovne, moralne, ali i političke snage”. “Drago mi je što ću dosadašnjeg “sjevernog susjeda” s Udbine odsada pozdravljati kao dragog “južnog susjeda” koji je poslan prvenstveno služiti vjernicima časne Šibenske biskupije. No, biskupstvo je na otajstven način umreženo u zajedništvo i s drugim biskupima. I nije obično, nego sakramentalno. A utkano je u tajnu biskupske službe koja stvara

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE

‘školu zajedništva’”, istaknuo je nadbiskup Puljić. Novome šibenskom biskupu obratio se riječima: “Neka Vam svijest o sakramentalnom zajedništvu dadne dostatne snage, hrabrosti i povjerenja. Jer puno je onih koji Vas prate svojim molitvama: od Vašeg časnog predšasnika mons, Ante Ivasa kojem izričem iskrenu i veliku zahvalnost za sve što je učinio i što će još učiniti, do svećenika, redovnica i redovnika i zauzetih i odanih vjernika laika. Neka Vas u Vašem radu prati pomoć Srca Isusova na čiji je blagdan objavljeno Vaše imenovanje, te posebice zagovor Blažene Djevice Marije, “Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta”. Predsjednik HBK izrazio je mons. Rogiću “srdačnu dobrodošlicu u zbor Hrvatske biskupske konferencije sa željom da u zajedništvu ostvarujemo ono što Gospodin danas i ovdje od nas očekuje”, zaključivši govor riječima: “Neka Vam je sretno i blagoslovljeno, dragi biskupe Tomislave. A Gospodin koji Vas je odabrao u časnu službu episkopata neka Vas blagoslovi i čuva. Živjeli!” 10

Obraćajući se dosadašnjem šibenskom biskupu Ivasu, generalni vikar mons. Marinko Mlakić rekao je da ovaj dan završava 20-godišnje pastirsko služenje mons. Ivasa Šibenskoj biskupiji. “Biskupiju ste preuzeli u poratnim godinama kada je trebalo obnavljati porušene crkve, župne kuće i samostane, graditi nove tamo gdje to ranije nije bilo moguće. Ali još više od toga trebalo je hrabriti vjernike da se vrate na svoja ognjišta i zgarišta te da zajedno s obnovom crkava započnu obnavljati svoje domove i obi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

telji. Cijelo vrijeme Vašeg biskupskog služenja bilo je obilježeno velikim promjenama, mnogim novim vjetrovima, nekima ugodnima a nekima i neugodnima. Posebno su nas zatekli i iznenadili stalni pokušaji da se u našem narodu obezvrijedi krst časni, sloboda zlatna, svetost ljudskog života i obitelji, iskreno domoljublje i evanđeosko čovjekoljublje. Trebalo je uistinu puno odvažnosti i mudrosti kroz sve te dane i godine upravljati kormilom šibenske Crkve i usmjeravati je onim putovima i prema onim lukama kamo nas zove i predvodi naš Učitelj i Spasitelj Krist”, rekao je mons. Mlakić biskupu Ivasu. Mons. Mlakić je uime svećenika, redovnika i redovnica Šibenske biskupije zahvalio mons. Ivasu za sve izgovorene i napisane riječi, za sve odluke i službe koje im je podijelio, za sve pastoralne i druge pothvate koje je s njima poduzimao, zaželjevši mu da još dugo poživi u zasluženom miru i da ih prati svojim molitvama. Novom šibenskom biskupu mons. Mlakić je rekao: “Budi-

BISKUPOVO REĐENJE Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

ugledaj se u blaženog Alojzija Stepinca Draga braćo i sestre! Sve vas od srca pozdravljam u Gospodinu Isusu Kristu našem Spasitelju i Otkupitelju. Danas na blagdan svetog Jakova, sina Zebedejeva, u jubilejskoj godini Božjega milosrđa, radosno hodočastimo u Krešimirov grad koji je zauvijek proslavljen kamenom pjesmom katedrale u čast svetog Apostola što je podiže Juraj Dalmatinac. Odredište našeg hodočašća je ova Prvostolnica, ponos Šibenika, drevnoga grada hrvatskoga kralja Petra Krešimira, u koju smo svečano ušli pjevajući himan naslovniku ovoga hrama, svetom Jakovu Apostolu. Ova katedrala čuva neugasivu kršćansku baštinu, živi spomen svjedočanstva vjere i služenja istini Evanđelja. Ovo je katedrala pastira Šibenske biskupije. Stoga posebno pozdravljam dosadašnjeg zauzetog pastira Crkve šibenske, svoga kolegu u biskupstvu mons. Antu Ivasa, odajući mu zahvalno priznanje za gotovo dvadesetogodišnje hrabro i požrtvovno vršenje biskupske službe. Mons. Ivas je u apostolskom nasljedstvu 48. biskup u Krešimirovu gradu. Rado se ovdje spominjemo njegovih prethodnika: Srećka Badurine, Antona Tamaruta, Josipa Arnerića, Ćirila Banića, Jerolima Milete… Niz nas vodi sve do prvog šibenskog biskupa Martina Rabljanina. Svi su oni upisani u živu povijest ove biskupijske Crkve. U ovom slavlju radosno pozdravljam uzoritog kardinala Vinka Puljića, apostolskog nuncija u

Hrvatskoj mons. Alessandra D'Errica, nadbiskupa metropolita splitsko-makarskog mons. Marina Barišića, sve nazočne nadbiskupe i biskupe, prezbitere i đakone, mnogopoštovane provincijale i provincijalne poglavarice, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice, sve Kristove vjernike laike, hodočasnike i goste. U crkvenom zajedništvu i molitvi ovoga slavlja posebno pozdravljam kler i vjerni puk Šibenske biskupije. Braćo i sestre, u Djelima apostolskim čitamo kako četrdesetih godina prvog stoljeća kršćanstva kralj Herod Agripa, nećak Heroda Velikog poče »zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova« (Dj 12,1-2). Sažeto navođenje tog događaja govori o važnosti službe koju je Svetac što ga danas slavimo, Jakov Stariji obnašao u jeruzalemskoj Crkvi, kao i o posebnosti njegove uloge u vrijeme Isusove zemaljske egzistencije, od brda Preobraženja do Kalvarije. Apostol Jakov koji je na početku po svojoj majci tražio da zajedno sa svojim bratom Ivanom sjedi uz Učitelja u Isusovom kraljevstvu, upravo je prvi od apostola mučeničkom smrću potvrdio spremnost da pije čašu koju je i Isus pio. Naime, »Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mt 20,28). Sveti Jakov nam svijetli kao rječit primjer kako prihvatiti Krista i kako

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE

ostati vjeran Kristu do kraja. On nas uči kako se Isusov poziv prihvaća i onda kad se od nas traži da ostavimo »lađu« svojih planova i ljudske sigurnosti. Sveti Jakov nam pokazuje kako predano slijediti Gospodina na putovima što ih Krist pokazuje, iznad i mimo naših ljudskih pretpostavki. Svetog Jakova kršćanska ikonografija predstavlja kako u rukama drži hodočasnički štap i svitak Evanđelja, što karakterizira apostola koji je predan navještaju Radosne vijesti na hodočašću kršćanskoga života između progona svijeta i utjeha Božjih (usp. LG, 8). Dragi izabrani biskupe Tomislave, u svom biskupskom imenovanju čitaj odluku Božje providnosti. Ovo je posebni Božji zahvat u Tvoj život. Krist, Dobri Pastir, koji je sve i u svemu, izabire Te i priključuje Apostolskom zboru, dosljedan svojoj riječi: »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane« (Iv 15,16). Isus Krist Tebe, biskupe Tomislave, poziva i po papi Franji šalje Crkvi šibenskoj da bi poput svetog Jakova s biskupskim štapom i Evanđeljem zajedno sa povjerenim Ti narodom hodočastio na putu kršćanskoga života. Toliko ćeš puta ići naprijed da pokažeš put i održiš živom nadu u narodu, a ponekad naprosto biti usred svojih svojom jednostavnom i milosrdnom blizinom, a u nekim ćeš prilikama morati ići za svojim narodom da pomogneš onima koji su zaostali (usp. Papa Franjo, Radost Evanđelja, 31). Dragi prijatelju Tomislave, čitaj u biskupskom imenovanju i posebnu Božju pažnju prema Tvojoj obitelji, pokojnim roditeljima, rodnom Ti drevnom Senju i mladoj Gospićko-senjskoj biskupiji u kojoj Duh Sveti u Tebi nalazi pastira 12

za sestrinsku Crkvu šibensku. Tako se u neprekidnom slijedu biskupa s koljena na koljeno čuva prvotna predaja, a Kristovo djelo traje i raste i u našim danima. Draga braćo i sestre, što očekujemo od čovjeka na kojega se polažu ruke da bi ga se zaredilo za biskupa u Kristovoj Crkvi? Možemo reći: on poglavito treba biti čovjek koji je usmjeren na Boga koji je u Isusu Kristu očitovao svoju brigu i ljubav prema čovjeku. Možemo to reći i obrnuto: biskup treba biti čovjek kojemu su na srcu ljudi, koji suosjeća s ljudima, koji se otvara zovu ljudskih potreba. Jednostavno biskup treba biti čovjek za druge. Ali to može biti samo ako je zahvaćen Bogom, ako je zahvaćen od Krista, ako za njega zahvaćenost Bogom rađa brigom za Božja stvorenja, za čovjeka. Biskup je pozvan iz dana u dan ponavljati sa svetim Pavlom: »Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista« (Fil 3,8). Od biskupa se očekuje da bude zahvaćen onom svetom brigom, onim svetim zauzimanjem što ga Bog ima prema ljudima. Mogli bismo reći i ovako: biskup treba na neki način misliti i osjećati s Bogom. Prirođena otvorenost i usmjerenost ljudske naravi prema Bogu jest zapravo čovjekovo sudjelovanje na onoj prvotnoj otvorenosti i zauzimanju Boga za ljude. Stoga biskupovo srce treba ispunjati zahvaćenost Bogom i briga za ljude. U tom smislu biskup poglavito treba biti čovjek vjere, jer vjera nije drugo nego zahvaćenost Bogom u dubini našega bića. Ta nas zahvaćenost izvodi na put života i usmjeruje prema Kristu koji je put, istina i život. Na tom kršćanskom hodočašću biskup je pozvan ljude usmjeravati na put vjere, nade i ljubavi. Od biskupa se očekuje da bude vjerodostojan svjedok Božjega milosrđa. Čovjek koji živi vjeru u Crkvi, koji živi vjeru Crkve svih vremena, često se suočava s dominirajućim stavovima ovoga svijeta koji su ponekad izrazito netolerantni. To od biskupa, kad su u pitanju evanđeoske vrjednote, traži posebnu hrabrost, odlučnost i jasnoću. S tim u vezi blaženi se Alojzije Stepinac ovako izrazio: »jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života« (Homilija, 29. lipnja 1943.). Dragi biskupe Tomislave, u toj spoznaji i vjeri očekuj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE i prihvaćaj sudioništvo i u križu s Isusom raspetim, ali i uskrsnulim. Križ je neizbježan, on je provjera našega izabranja. Zemaljska sudbina Crkve ne može biti drugačija nego što je bio zemaljski život Isusa Krista. Crkva, poput Krista, ostaje trajno signum contradictionis, znak osporavan. Saveznik Crkve može biti samo Bog. U tom savezu Crkva crpi svoju vjernost i svoju svetost. To je i temelj nepomućene radosti kojom Duh Sveti obdaruje navjestitelje Radosne vijesti. Zahvaćenost Bogom i zauzetost za ljude može biti hranjena i jačana jedino molitvom. Stoga biskup treba biti u prvom redu čovjek molitve, koji je u trajnoj Božjoj prisutnosti i zajedništvu s Kristom u onakvom predanju kakvo je živio sveti Jakov Apostol. Biskupe Tomislave, radost i nada, žalost i tjeskoba naroda Šibenske biskupije, osobito siromašnih, nezaposlenih, napuštenih, bolesnih, starijih, pridošlica i svih koji trpe neka uvijek nalaze odjeka u tvom srcu i tvojoj molitvi. Budi bliz svima: djeci i mladima, obiteljima, hrvatskim braniteljima i starijim osobama. Papa Franjo naglašava da je od vitalne »važnosti da Crkva danas iziđe naviještati Evanđelje svima, u svim mjestima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha. Radost Evanđelja za sav je narod, ne može isključiti nikoga« (Papa Franjo, Radost Evanđelja, 23). Izabrani Pastiru Crkve šibenske, s posebnom pažnjom i ljubavlju prati sve Bogu posvećene osobe. Svećenici, nenadomjestivi suradnici biskupskog reda, neka ti budu braća i prijatelji. Prezbitere i đakone, svoje suradnike u Kristovoj službi, ljubi očinskom i bratskom ljubavlju. Neka svima bude uvijek na srcu zajednička briga za duhovna zvanja. A vi, dragi svećenici, poštovane Bogu posvećene osobe i sav vjerni puče Šibenske biskupije, zahvalno i radosno prigrlite ovoga našega brata Tomislava kojega vam šalje papa Franjo, a mi ga biskupi, polaganjem ruku, pridružujemo biskupskom zboru. Poštujte ga kao službenika Kristova i djelitelja Božjih otajstava. Naime, Drugi vatikanski koncil kaže: »U biskupima (…) kojima pomažu prezbiteri, nalazi se posred vjernika Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik« (LG, 21). Dragi biskupe Tomislave, u svojoj biskupskoj službi ugledaj se u blaženog Alojzija Stepinca za kojega je sveti Ivan Pavao II. rekao da

je hrvatskom narodu svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Naš Blaženik, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu (usp. Ivan Pavao II., Homilija 3. listopada 1998.). U njemu nalazimo neustrašivog pastira, primjer apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život sve jače sjaji i prosvjetljuje hrvatske vjernike. Preporučujem te njegovom nebeskom zagovoru. Neka te vazda prati majčinska zaštita Presvete Bogorodice Marije koja je neodjeljiva od Crkve, kao i zagovor Šibenčanina svetog Nikole Tavelića, te sluge Božjega fra Ante Antića i službenice Božje majke Klare Žižić, sina i kćeri ove biskupijske Crkve. Neka Te uvijek tješe Isusove riječi, rečene apostolima, prvim biskupima: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mk 6, 50). Amen.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE Nastupna riječ biskupa Rogića

PREPORUČAM SE U VAŠE MOLITVE i molitvom ću uzvratiti Hvala Svevišnjem i svemogućem Bogu, Presvetom Trojstvu za ovaj dan i ovo slavlje! Tolikima bih danas htio reći hvala, hvala za ljubav i dobrotu, pomoć i potporu, savjet i molitvu, ohrabrenje i podršku. Danas smo jedno: i pokojni roditelji, brat i sestre, rodbina, nekoliko pokoljenja. Uzor svećenici koji su me za put duhovnog poziva oduševili, usmjerili i pratili. Neki se tome vesele u nebesima, Banić, Frković, Kraljić, Balukčić, Prenđa, Culej, Pavlišć, Tamarut, Badurina. S drugima sam ovdje u zajedništvu euharistije i svećeničkog poziva iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Povezani zajedničkim školovanjem, službama, susretima i istinskim prijateljstvom. U zajedništvu biskupa želim reći hvala zareditelju kardinalu Josipu Bozaniću zagrebačkom nadbiskupu, suzarediteljima: metropoliti splitskom nadbiskupu Marinu Barišiću i šibenskom biskupu Anti Ivasu koji me primio otvorena srca i raširenih ruku, kod prvog susreta nosio je i Ličku kapu. Biskupu Mili Bogoviću i biskupu Zdenku Križiću kojima toliko toga dugujem. Svim nadbiskupima i biskupima koji su ovdje položili na me ruke i zazvali Duha Svetoga. Osobito kardinalu Vinku Puljiću, vrhbosanskom nadbiskupu, bez čijeg duhovnog vodstva u sjemenišnim danima, pa i kasnije, ni ovog slavlja ne bi bilo. Nadbiskupu riječkom Iva14

nu Devčiću koji mi je bio poglavarom i profesorom u bogosloviji. Apostolskom nunciju u Hrvatskoj mons. Alessandru D'Errico. Svim dragim župljanima, od rodnog Senja, preko Rijeke: Vežice, Pećina, Trsata, Kosog Tornja, pa Gospića, Smiljana, Trnovca, Brušana, Ogulina, Ogulinskog dekanata, Udbine i Podlapače. Svuda mi je bilo lijepo biti svećenik. Puno sam vremena proveo s mladima i tu je krug još širi od spomenutih župa. Tko bi zaboravio križne putove, duhovne obnove, Sabore mladeži, Modrave, Krapanj, Prvić, Lovran, Plitvice, Baške Oštarije i cijeli niz Nacionalnih susreta katoličke mladeži diljem Lijepe naše. S biskupom Antom Ivasom, svećenicima, redovnicima i redovnicama šibenske biskupije, i ovdje su me prvi dočekali Laudantesi i Pivači sv. Jakova, bogoslovi i sjemeništarci, Bratimi sv. Jakova, katedralni zbor, časne sestre. Žar i napor koji su uložili u pripremu ovog slavlja odsijevao je radosnim prihvaćanjem. Da sam došao zbunjen i sa zebnjom, neću kriti. Ali se ta zebnja topila i topi svakog dana sa svakim susretom, svakim novim poznanstvom. SVE I U SVEMU KRIST! Neka tako počne, neka tako traje i neka se u Spasitelju po njegovoj volji dovrši. Vjernički puče Šibenski zajedno rastimo u vjeri i pouzdanju u Božju svemoć, milosrđe, vodstvo i pomoć. Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvratiti svakog dana. Neće nas zaboraviti ni Gospa naša, ni sveti Mihovil, ni sveti Jakov, ni sveti Nikola Tavelić i svi hrvatski mučenici. A ti Gospode znaš: cvijet je naš nagnut prema jugu Da nam užina bude što toplija I sol i kruh i voće dozrelo na našoj zemlji u srcu zemlje najljepše. Pa operi srce (ruke neka su zemljave) I sjedni za stol kameni bez zlata i ruha. Dođi da se prepoznamo u LOMLJENJU KRUHA.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE te nam pastir, jer trebamo pastira. Trebamo pastira koji će nas u ovim nemirnim vremenima voditi i koji će sam prednjačiti u nasljedovanju jedinog istinskog Pastira Crkve, Isusa Krista. Trebamo pastira koji će nam tumačiti Božju riječ i nauk Crkve, i koji će prvi biti njezin sluga i vršitelj te tako svojim primjerom svjedočiti vjernost Bogu i Crkvi. Trebamo pastira koji će nam s ljubavlju povjeravati službe, opominjati nas i hrabriti i koji će sam biti spreman uvijek iznova ponizno ispitivati sebe i svoju poslušnost Pastiru Isusu, poslušnom svom i našem Ocu nebeskom do smrti na križu. Oče biskupe Tomislave, dobro nam došli!” Dosadašnji šibenski biskup Ivas zahvalio je Bogu i Gospi, svetima Nikoli, Anti i Klari na svemu što je primao, davao i darivao. “Za sve grijehe, propuste, slabosti i sablazni tebe Bože Oče, Sine i Duše Sveti i vas braćo i sestre molim oproštenje”, rekao je. Novom biskupu Rogiću mons. Ivas poručio je: “Uđi u lađu šibenske Crkve, koju ti je povjerio Bog Duh Sveti. Primamo te otvorena srca. Pružamo ti ruke. I sklapamo ih! Molimo za te, i molit ćemo s tobom da ‘Sve i u svemu bude Krist!’ Da ovaj narod hrvatski živi ‘životom u izobilju!’ na svome moru, polju i kamenu. Da se ne da zavesti ili iznevjeriti. Stavi svoju ruku u ruke Onoga koji drži ‘timune i jedra’ svih naših lađa. On je Gospodar, naš Iskon i Luka vječna. Zaveslaj na pučinu! Baci mreže! Ima mora!” Govoreći u pjesničkom duhu o svojoj službi, mons. Ivas rekao je: “Trebalo je veslati, jeMIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE driti i ploviti, niz vjetar i protiv vjetra… (…) A bilo je i bonaca i oluja, dignutih i spuštenih jedara, i plićaka i grebena podvodnih i dubina nedostižnih. Bilo je i punih i praznih mreža, i razdrtih. I ribarskih razgovora, prigovaranja i nesuglasica. I straha, mrkline i vedrine. I tuge i radosti. Bilo je sumnja, malodušja i malovjernosti, kad je Učitelj morao koriti. ‘zašto ste posumnjali’ i ‘što se bojite, malovjerni’. Bilo je i slavlja i ushita, suza i pjesme”. Uime laika novoga biskupa

pozdravio je vjeroučitelj i ravnatelj Ekonomske škole u Šibeniku Igor Friedrich. “Šibenik slavi 950 godina od prvog spomena svog imena. U toj dugoj i slavnoj povijesti mnogi su ostavili neizbrisiv trag. Vjerujemo da ćete i Vi kao i Vaši prethodnici dati svoj doprinos duhovnome, kulturnome i svakom drugom boljitku naše biskupije. U svetoj zadaći navješćivanja Radosne vijesti možete računati na pomoć i nas vjernika laika, vjeroučitelja, kršćanskih obitelji, mladih te crkvenih pokreta

koji djeluju u našoj biskupiji”, rekao je Friedrich. U nastupnom govoru novi šibenski biskup Rogić priznao je da je došao zbunjen i sa zebnjom, ali da se ta zebnja topila i topi svakog dana sa svakim susretom, svakim novim poznanstvom. “Sve i u svemu Krist! Neka tako počne, neka tako traje i neka se u Spasitelju po njegovoj volji dovrši!”, rekao je mons. Rogić. “Vjerni puče šibenski, zajedno rastimo u vjeri i pouzdanju u Božju svemoć, milosrđe, vodstvo i pomoć. Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvratiti svakog dana. Neće nas zaboraviti ni Gospa naša, ni sveti Mihovil, ni sveti Jakov, ni sveti Nikola Tavelić i svi hrvatski mučenici”, istaknuo je biskup Rogić. Na slavlju biskupskoga ređenja okupili su se brojna rodbina i prijatelji biskupa Rogića, mnoštvo vjernika te predstavnici političkoga i kulturnoga života. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor Šibenik i Pivači sv. Jakova, pod vodstvom Jelene Mikulandre, uz orguljsku pratnju Nikole Lovrića Caparina . Ceremonijari na misi ređenja bili su don Roko Glasnović, biskupov tajnik i upravitelj župe Jadrtovac, i don Krešimir Mateša, katedralni župnik u Šibeniku. Biskup Rogić na misi je bio u misnici, daru Šibenske biskupije. Za misna slavlja koristit će dva kaleža, jedan je s njegove mlade mise, a drugi je dar župljana Udbine. Misu su izravno prenosili Drugi program HTV-a i Hrvatski katolički radio. tekst: IKA foto: Ivo Kronja

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BISKUPOVO REĐENJE MONS. ANTE IVAS: BRATE TOMISLAVE, ZAVESLAJ NA PUČINU! BACI MREŽE, IMA MORA! Mihovil je bdio nad ovom Crkvom i gradom. U svim neverama i nevjerama, kojih je bilo napretek, ponavljao je ustrajno: „Mi-ka El, Tko je kao Bog!" Tu u toj Petrovoj lađi šibenske Crkve bio sam.., veslao sam, i plovio sam i ja, zajedno s vama, braćo i sestre vjernici, svećenici, redovnici i redovnice, ... vaš biskup. Zahvaljujem Bogu i Gospi, našim svetima: Nikoli, Anti i Klari, na svemu što sam primao, davao i darivao. Za sve grijehe, propuste, slabosti i sablazni... tebe Bože Oče, Sine i Duše Sveti i vas braćo i sestre, molim oproštenje. Zajedno sa sv. Jerom, molim: „Parce mihi Domine, quia dalamata, quia croata sum!". (Oprosti mi Gospodine, Jer sam dalmatinac, jer sam Hrvat!) Dragi brate Tomislave, biskupe naš. Uđi u lađu Šibenske Crkve, koju ti je povjerio Bog Duh Sveti. Primamo te otvorena srca. Pružamo ti ruke... I sklapamo ih! Molimo za te, i molit ćemo s tobom, da "Sve i u svemu bude Krist!" Da ovaj narod hrvatski živi „životom u izobilju!" na svome moru, polju i kamenu. Da se ne da zavesti ili iznevjeriti. Stavi svoju ruku u ruke Onoga koji drži „timune i jedra" svih naših lađa. On je Gospodar, naš Iskon i Luka vječna. Zaveslaj na pučinu! Baci mreže! Ima mora! Od svetog Josipa, 1997. godine. Od „nemoj se bojati... Josipe..." (Ante) do svetog Jakova apostola, 2016., s kojim sam ušao u Petrovu lađu pa „zaveslao na pučinu mora i bacio mreže na Njegovu Riječ".., da svi ljudi i narodi „imaju život u izobilju." Trebalo je veslati, jedriti i ploviti, niz vjetar i protiv vjetra...

„Prijeđimo prijeko," pozivao je Rabi. A bilo je bonaca i oluja, dignutih i spuštenih jedara. I plićaka i grebena podvodnih, i dubina nedostižnih. Bilo je i punih i praznih mreža, i razdrtih. I ribarskih razgovora, prigovaranja i nesuglasica. I straha, mrkline i vedrine. I tuge i radosti. Bilo je sumnja, malodušja i malovjernosti, kad je Učitelj morao koriti: „zašto ste posumnjali i „što se bojite, malovjerni!" Bilo je i slavlja i ushita, suza i pjesme. A On, On je uvijek bio na kormilu, na timunu. Njegova je ruka sigurno držala „jargolu, lantine, idra i sidra... Kapetan! On je bio naš „Put, Istina i Život." Gospa, „žena s krunom od dvanaest zvijezda:" Od Dinare do Kornata, Od Knina do Skradina, Od Visovca do Vrpoljca, Od Kijeva do Usana, Od Marine do Pirovca.., do Tarca. („Što vam On rekne, učinite" govorila je uvijek majčinski, nježno.) Bila je naša „Zvijezda mora" Lanterna i sigurna luka... . Gospoje.., ti si mati nevoljnih sirot, o blažena, o prislavna, o prisvitla, svrhu svih blaženih, divo Marije!"

Usprkos nevremenu, ne boj se!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Uloga biskupije u životu Mjesne i Opće Crkve

Uvod i povod

PIŠE: don Dominik Škevin

Ove godine grad Šibenik navršava 950 godina od prvog pisanog spomena u svojoj povijesti. Prvi spomen pa odmah kraljevski. U Šibeniku na Božić 1066. godine kralj Petar Krešimir IV izdao je kraljevsku ispravu u kojoj piše, citiram: ''…dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika.'' Samostanu monahinja po pravilu sv. Benedikta. Malo dalje nadodaje, opet citiram: ''I ovo je bilo od nad-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

biskupa i svih biskupa kanonski potvrđeno i od čitavoga skupa odobreno'.'' Koliki je bio taj skup teško je točno i precizno reći, ali svakako za ondašnji Šibenik vrlo značajan. Tada Šibenik još nije bio grad, ni pravno ni činjenično, jer još nije bio biskupija, a boravak kralja, njegove pratnje i pratnje crkvenih velikodostojnika daje zaključiti da je Šibenik mogao ugostiti državni i crkveni vrh cijele Hrvatske. Da bude gradom u punom smislu te riječi trebao je čekati još 232 godine. Zapravo do 1. svibnja 1298. kada je

MJESNA CRKVA papa Bonifacije VIII. Šibenik učinio biskupijom i imenovao mu prvog biskupa opata Martina franjevca iz samostana sv. Frane u Šibeniku. Tim činom Šibenik se izjednačio sa svim ostalim gradovima na Jadranskoj obali i postao u punom smislu te riječi – grad. A za to se je borio dugo, snažno i ustrajno sve do konačnog ostvarenja svojih nastojanja.. Prvi spomen Šibenika, Šibenik biskupija i Šibenik grad osnivanjem biskupije, povezani su događaji. Baš ove godine kad slavimo 950. obljetnicu prvog spomena grada, dogodila smjena na čelu biskupije. Dosadašnji biskup msgr. Ante Ivas odredbom Kanonskog prava otišao je u zasluženu mirovinu, a na čelo biskupije došao msgr. Tomislav Rogić, svećenik Gospićko-Senjske biskupije rodom iz Senja i preuzeo vodstvo Šibenske biskupije i to baš na blagdan sv. Jakova naslovnika šibenske katedrale. Promjena na čelu biskupije prilika je da se progovori koja riječ o samoj biskupiji kao takvoj i kao životnom okruženju u kojem kao vjernici živimo i da se malo više poradi na produbljenju, i proširenju svijesti biskupijskog zajedništva, kako među svećenstvom tako i među vjernicima. Nastanak biskupija (biskupija povijesno)

Kad čujemo riječ ''biskupija'' odmah pomislimo da o njoj znamo sve i da ne postoji nikakva potreba o tome razmišljati, propitivati, produbljivati svoje znanje, svoje doživlja-

Sv. Petar, prvi biskup

vanje i svoje stavove o njoj. Jer u njoj se živi, ona je tu svuda oko nas, ako hoćete, ona je u nama. Ipak postoje razni stupnjevi u njenoj strukturi. Neki se i ne opažaju, a važni su, skriveni su i o njima se niti govori niti razmišlja. Pa ćemo pokušati malo o tome razmišljati. Isus je apostolima iza Uskrsnuća, a prije Uzašašća dao jasnu zadaću za koju ih je pripremao živeći s njima, učeći ih, 3 godine. I kad je došlo vrijeme za to rekao im je: ''Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju'' (Mk 16,15). Na zadnjoj večeri pri ustanovljenju Euharistije rekao im je: ''Ovo činite meni na spomen'' (Lk 22,19). A kad je krenuo prema Jeruzalemu gdje će ga osuditi na smrt i razapeti na križ pitao je svoje učenike što oni misle tko je on. Petar u ime svih odgovori: ''Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga'' (Mt 16,15). Isus će njemu među ostalim: ''A ja tebi ka-

žem, ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati'' (Mt 16,18). Kad se Isus na Uskrs ukazao apostolima, dahnuo je u njih i rekao im. “Primite Duha Svetoga, kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta,( Mt 28,19). To su temeljne zadaće koje je Isus dao apostolima i poslao ih u čitav svijet. Zaista impresivan zadatak. Crkva koju je Isus najavio izrasla je na Petru i apostolima. Po nasljednicima apostola, biskupima, nastavila Isusovo poslanje do dana današnjega vođena Duhom Svetim. Prva biskupija nastala je u Jeruzalemu. Sačinjavali su je apostoli, njihovi učenici i po-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

MJESNA CRKVA moćnici, dobre žena koje su im pomagale i svi koji su vjerovali njihovu naviještanju. Jeruzalem je time bio Pracrkva, i prabiskupija. Apostoli su krenuli ispuniti zadaću koju su dobili od Isusa. Prešli su preko Palestinskih granica i osnovali crkvene općine po čitavoj prednjoj Aziji Negdje se osnivale posebno židovske, a negdje posebno helenističke zajednice. Prvi su im voditelji sami apostoli, a iza njihove smrti (Svi su umrli mučeničkom smrću osim Ivana apostola, a i on je bio mučen i proganjan) njihovi nasljednici u prvoj generaciji koje povijest naziva ''apostolski oci''. Osim njih ostali Isusovi učenici, pomoćnici apostola, pa ''episkopoi'', to jest starješine, prezbiteri i đakoni. Apostoli propovijedaju, putuju, odlaze dalje, a episkopoi, njihovi nasljednici i prezbiteri ostaju i vode zajednicu, biskupiju.

Prvenstvo Rimske Crkve

Tada je još sjedište svih zajednica bio Jeruzalem. Sv. Jakov stariji ostao je u Jeruzelemu kao predvoditelj zajednice kršćanskih vjernika iz Židovstva. Jeruzalem je do svog razorenja, koje se je dogodio godine 70. bio središte Crkve. Iza njegova razorenja to postaje Rim i Rimska biskupija. Prvenstveno zato što je u vjeru te zajednice ugrađeno naviještanje dvojice najvećih apostola Petra i Pavla. I zato što je na čelu te zajednice bio Petar ''stijena na kojoj Krist gradi svoju Crkvu'' i zato što je Petar umro u Rimu i rimski biskupi i njegovi nasljednici prepoznaju u sebi nasljednike Petrovog služenja Crkvi. Druge zajednice u rimskoj zajednici gledaju ''pravilo vjere i rimska biskupija ima zasvjedočen kontinuitet apostolskog naučavanja, i to prvenstvo priznaju im i sve

Grobovi prvih kršćana 20

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

druge zajednica. Iako uživa prvenstvo Rimska biskupija ne daje drugim biskupijama ''crkvenost'', a niti se pojedine zajednice smiju i mogu smatrati manjim i nižim Crkvama, niti ih se može smatrati ispostavama, filijalama rimske Crkve. Svaka od njih je prava Crkva a sve skupa na čelu sa Rimskom su jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva kako ispovijedamo u Vjerovanju. U trećoj generaciji kršćana biskupije su dobro ukorijenjene samo u gradovima. Biskup apostolski nasljednik je glavni dušobrižnik, a ostali svećenici u gradu su okupljeni oko njega. Sve sakramente dijeli biskup osobno. Na selima nema tada kršćana osim u najbližoj okolini gradova. Zato nema ni oštrih granica među biskupijama. Teritorijalni princip tada polako postaje dominantan. Za seobe naroda crkveno ustrojstvo je teško pogođeno i uzdrmano. Neke su biskupije sasvim nestale. Kršćansko pučanstvo svedeno je na mali broj usred mase barbara i pogana. Crkva je divnom snalažljivošću i hrabrošću krstila nove narode, obnovila stare biskupije i ustanovila mnoge nove. U tim prvim vremenima same zajednice su birale svoje biskupe. (Sjetimo se sv. Ambrozija u Milanu kako je u katedrali dok su birali novog biskupa jedan dječak uzviknuo ''Ambrozija za biskupa. I svi su prihvatili njega. Poznato je iz povijesti što je njegovo biskupovanje značilo za Milan i cijelu crkvu u to vrijeme). A utjecaj na taj izbor veći ili

MJESNA CRKVA manji imali su feudalci, a posebno kraljevi, a najviše carevi. Reforma Grgura VII. Hildebranda u 11. stoljeću unosi novi duh i novu praksu. Od tada biskupije osniva i ukida samo papa i određuje njihove granice. I jedini on bira i imenuje biskupe. Sve je to potvrdio III. Lateranski sabor 1179. Ustanovljena je praksa koja vrijedi sve do danas. Biskupija u dokumentima 2. Vatikanskog koncila

Dekret 2. Vatikanskog sabora o pastirskoj službi biskupa u Crkvi po imenom ''Christus Dominus'' u broju 11. definira biskupiju ovako: ''Biskupija je dio Božjega naroda, koji je povjeren biskupu na pastirsku brigu, uz suradnju prezbiterija. Ukoliko je povezana sa svojim pastirom i skupljena od njega po Evanđelju i Euharistiji u Duhu Svetom, ona tvori Mjesnu Crkvu u kojoj je doista prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva''. Najnoviji Zakonik Kanonskog prava preuzima doslovno definiciju 2. Vatikanskog sabora u kanonu 369. Posebno je važno istaći da iz ove i ovakve formulacije proizlazi kako sveti Sabor u svakoj biskupiji ili mjesnoj Crkvi gleda ostvarenje jedne, svete katoličke i apostolske Crkve. Premalo bi bilo reći, da je biskupija dio opće Crkve, nego treba reći da je biskupija sama Crkva, ostvarenje i uprisutnjenje opće Crkve. Konstitutivni elementi bisku-

pije kao mjesne Crkve jesu: Ona je dio Božjega naroda. U skladu s povijesnim slijedom nastanka biskupija ovo je sasvim normalno gledanje, jer biskupije su u svom korijenu i nastanku zajednice čije članove povezuje osoba apostola ili od njih postavljenih starješina s jednakim zaduženjima i ovlastima kao i apostolskim. Dio je to Božjega naroda određen na teritorijalnom principu, ali može biti određen i na osobnom principu. Na primjer ''vojne biskupije'' s vojnim biskupima na čelu. Njihov teritorij je cijela drža-

va, ili vjernici kojeg drugog obreda ne rimskog ili zajednica osnovana po nacionalnom ključu. Dakle Mjesna Crkva nastaje tako da se jedan dio božjega naroda dodijeli kao crkvena jedinica služenju jednog biskupa, koji je vidljivi princip i temelj njezina jedinstva ( Lumen gentium br. 23) i vodi je redovitom, vlastitom i neposrednom pastirskom vlašću (usp. Kan 381,$1) Naglašava se još ''u suradnji sa prezbiterijem'' to jest svećenstvom. Iako biskup kao glava mjesne Crkve osobno dobiva vlast koja mu je po-

BISKUP ARNERIĆ U PASTIRSKOM POHODU MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

MJESNA CRKVA trebna za obavljanje te službe, njegov položaj u mjesnoj Crkvi nije izoliran. Povezanost biskupa sa svećenstvom mjesne Crkve predstavlja prema Zakoniku sastavni element same Mjesne Crkve, makar se tu radilo o hijerarhijski stupnjevitoj povezanosti. Zadaća i uloga biskupije

Život biskupije kao mjesne Crkve sastoji se u slušanju i poslušnosti Riječi Božjoj, Ona jamči izvornost Riječi Božje i pruža svim ljudima unutar zajednice mogućnost

da slušaju navještaj Evanđelja i napreduju u životu vjere i djelotvorne ljubavi. Biskupija se stapa s težnjama, kulturom, bogatstvom, ograničenjima i svim što čini život jedne sredine. Zbog toga ima mogućnost bolje izraziti Evanđelje jezikom svojstvenom njezinom duhovnom profilu. Taj proces inkulturacije vjere i to prilagođavanje govora dva su temeljna zadatka za djelotvornost propovijedanja, koje biskupija ne može izbjeći. Biskupija je mjesto i prostor u kome se planira i razrađuje način življenja vjere i preno-

BISKUPSKI SIMBOLI: KAPA, ŠTAP i štola

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

šenja na sve članove prilagođene vlastitom mentalitetu i situaciji. Ona je pozvana dati župnoj zajednici, crkvenim udruženjima i pokretima neke zajedničke pastoralne smjernice s obzirom na navještaj Evanđelja i odgoj za život vjere tako da se pod biskupovim vodstvom koordiniraju i tijesno povežu sva djela pastorala. Tako će se ujediniti u jedinstvenu akciju svi pothvati i ustanove, koje se odnose na navještaj Evanđelja, pouku mladeži i odraslih, karitativnu djelatnost, socijalna pitanja, obitelj, škole i na sve druge ustanove koje imaju bilo kakav pastoralni cilj. Time se ujedno jasnije očituje i jedinstvo biskupije. Biskupija u svim krštenicima promiče suodgovornost s obzirom na navještaj i potiče ih da prihvate svoju odgovornost u Crkvi. Biskupija promiče različite ustanove: župe, obitelji, udruženja, škole i druge odgojne strukture, da vrše svoju posebnu službu za ljudski i kršćanski rast osoba. Ona ima zadaću usklađivati njihove odgojne zahvate kako bi osigurala skladnu i cjelovitu izobrazbu osoba i izbjegla nesklade, dvosmislenosti, neuravnoteženosti i suprotstavljanje u svom odgojnom služenju. Kako bi izvršila tu zadaću biskupija treba poznavati društveno i duhovno stanje svojih vjernika, posebice ispitujući pojave, koje obilježavaju suvremeni život. Za promicanje evangelizacije i vjerskog života biskupija se služi raznim strukturama. Ona obično povjerava zadaću programiranja i uskla-

MJESNA CRKVA đivanja raznim ustanovama crkvene suradnje kao što su svećenička i pastoralna biskupijska vijeća, vijeće savjetnika, te posebno zato ustanovljenim centrima. Odnos Mjesne Crkve prema općoj

U svakoj biskupiji kao Mjesnoj Crkvi prisutna je opća Crkva. Ona raste utemeljenjem, razvijanjem i produbljivanjem života pojedinih zajednica. I za vjernike je zajednica neposredno iskustvo Crkve. U svakoj zajednici prisutan je uskrsli Gospodin, a zajednice su među sobom povezane vjerom, suradnjom, apostolovim ''napucima'', istim načinom života. Jer Crkva Božja je jedno tijelo u kojem su svi međusobno organizamski povezani vezom koju čini Duh Sveti. Stoga pojedine biskupije nisu ''dijelovi'' Crkve Božje već se ona cjelovito događa u svakoj zajednici. Tako Duh čini da pojedine zajednice, koje su očitovanje Crkve Božje sa svom svojom raznolikošću i bogatstvom, urastaju, stapaju se čine opću jednu Crkvu Božju koja je jedna i jedincata. Biskupija i župe

Odnosi između biskupije i župa imaju svoju povijesnu, teološku i praktičnu vrijednost Razvoj biskupije i župe tekao je paralelno već od samoga početka Crkve. Prabiskupija i pražupa bile su u stvari ista kršćanska zajedni-

Martin I. Rabljanin, prvi šibenski biskup

ca. Tada su se još poklapale granice biskupije i župe. Biskup okružen zborom svećenika zvanim prezbiterijem bio je glavni neposredni dušobrižnik gradske kršćanske općine. Kad se kršćanstvo proširilo i na sela, biskup je iz svoga gradskog prezbiterija morao slati na selo pojedine svećenike, koji su tamo ostajali trajno na raspolaganju vjernicima. Ispočetka su seoski vjernici odlazili u grad primati sakramente koje je dijelio biskup osobno. S vremenom su biskupi većinu sakramenata prenijeli na prezbitere, a sebi zadržali samo krizmu i svećenički red. Kad su seoski kršćani dobili još bogomolju ili crkvu s vlastitom krstionicom, oni su postali samostalna kršćanska zajednica, dakle župa. Tako su se polako župe odvojile od matične pražupe, biskupije. Sličan proces odvijao se i u gradovima, koji su rasli, u kojima je bilo sve više kršćana. Udaljenosti od centra postajale su sve veće i gradska biskupija – župa morala se cijepati u manje jedinice. Župa je postala bazna jedinica katoličke biskupije. Župa je dakle po svom pori-

jeklu ucijepljena u biskupiju kao pupoljak u svoje stablo. Rascvala se i postala vidljivom strukturom biskupije tijekom povijesnog razvoja: Nastala je spontanim i prirodnim putem. Povijest nas uči da biskupija nije nastala zbrajanjem župa. Prije bi se moglo reći da su župe izrasle iz debla biskupije. One su grane na stablu biskupije. Korijen je međutim isti. Sve ovo bilo je potrebno reći da bismo mogli lakše definirati teološke odnose između biskupije i župe. Biskupija je majka župe, a biskup je dušobrižnik cijele biskupije i svake župe. I povijesno i teološki gledano biskup je prvi glavni župnik svake svoje župe. Krist je svoju Crkvu predao u ruke apostolima i njihovim nasljednicima. I temeljem te Kristove odredbe i župe iako praktički samostalne u teološkom smislu su pod jurisdikcijom biskupa, to jest nasljednika apostola. Biskupija je po svom ustanovljenju božanskog prava a župa to nije. Ona je to samo posredno ukoliko se u njoj događa Crkva, a događa se. Biskupija bi mogla opstojati Bogdan Pulišić, šibenski biskup koji je počeo graditi katedralu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

MJESNA CRKVA

Ivan II. Stafilić, šibenski biskup koji je posvetio katedralu

bez mreže župa, župa bez biskupije ne bi mogla postojati ni pravno ni teoretski. Tijesne odnose između biskupije i župe otkrivamo i na razini osoba kad promatramo odnose biskupa i župnika te biskupa i vjernika. Novi zakonik kanonskog prava izričito kaže da je župnik vlastiti župnik svoje župe ali ne i nezavisni. U radu je podložan direktivama biskupa. I biskupija i župa obavljaju mnoge zajedničke pastoralne radnje, ali ne na istoj razini i u istom opsegu. Obje naviještaju evanđelje, poučavaju u vjeri, slave Euharistiju, bratski se pomažu. Ali župa ima dvije posebnosti koje je razlikuju od biskupije. Prva je u osobi pastira. Župu vodi prezbiter svećenik, a biskupiju biskup. Druga je u neposrednoj blizini životu ljudi. Župa je ljudima mnogo prisnija, bliža i konkretnija od biskupije. U tome se i sastoji njezina mjesnost i bliskost. Dužnost je dijecezanskog biskupa boraviti u svojoj biskupiji i što češće pohađati svaku svoju župu barem svake pete godine. Biskupski pohod župi nema prvenstveno kontrolnu ulogu, nego pastirsku: 24

susret s vjernicima, upoznavanje potreba župe, dijeljenje sakramenata, poučavanje u vjeri, pomoć župniku i župljanima. Biskupu je ostavljeno dijeljenje sv. Potvrde da bi svi biskupljani došli u osobni dodir sa svojim pastirom i tako se povezali sa svojom zavičajnom Crkvom. Radi lakšeg i uspješnijeg djelovanja više župa se ujedinjuje u dekanate kojima je na čelu jedan od njih nazvan dekan. Dekana imenuje biskup. A nekoliko biskupija koje su upućene jedna na drugu povezuju kao što je slučaj s više biskupija u jednoj pokrajini udružuju se u nadbiskupiju kojoj je na čelu nadbiskup ili metropolita. Svijest biskupijskog zajedništva

Nešto o čemu treba svakako progovoriti. Bez tog zajedništva biskupija bi bila stvarnost izvan i iznad života. Niti bi imala smisla niti bi mogla ispunit svoju zadaću kada u njenim pripadnicima ne bi postojalo nešto što bismo mogli nazvati biskupijsko zaAntun Josip Fosco, šibenski biskup, crkveni i kulturni povjesničar

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Dužnost je dijecezanskog biskupa boraviti u svojoj biskupiji i što češće pohađati svaku svoju župu, barem svake pete godine. jedništvo. Bog je svoje vjernike sabrao u narod. Narod Božji, još više Božju obitelj. Po božanskom pravu nositeljica te stvarnosti i mjesto, prostor gdje se to ostvaruje i živi je biskupija. Krist je svoje otkupljene utkao kao udove u svoje mistično tijelo. Vanjsko očitovanje toga tijela je opća Crkva, koja se lokalizira u biskupiji, ali i u župi. Vjernici stječu duh crkvenosti identificirajući se sa svojom biskupijom polazeći od župe. Stoga oni u svojoj mjesnoj Crkvi osjećaju ne samo odgovornost nego i suodgovornost. Zauzeti su u svim skupnim pothvatima i radnjama. Brane i zastupaju čast i ugled svoje biskupije. Nikada ne ostaju ravnodušni kad se radi o njezinu dobru. Nisu pasivni pripadnici, nego aktivni i odgovorni djelatnici u svojoj zajednici. Sve rečeno je pomalo idealizirano. A odnosi se kako na vjernike tako i na nas pastoralne djelatnike u jednoj biskupiji. Svi znamo koliko teorija ostaje teorija, a praksa je često drugačija. Svijest župnog zajedništva u vjernika i župnika odnosi prevagu ispred biskupijske svijesti. To je sasvim razumljivo, jer je župno zajedništvo svakidašnjica koja se puno intenzivnije doživljava, nego biskupijsko zajedništvo. Biskupija se doživljava vrlo često nekako apstraktno, teoretski, a praktično zapravo

MJESNA CRKVA

Fra Jeronim Mileta, šibenski biskup u vremenu 2. svjetskog rata

samo onda kada mislimo da nam treba pomoći. I među nama je moguće naći gledanje: biskupija, biskup mora voditi računa o meni i mojoj župi, ali uzvratna briga i svijest izostaje. Jer se često zatvaramo u okvire naše župe, samo ona biva naša briga, a sve drugo briga je drugih. U svezi gore izloženoga mogli bismo sažeti: na nama je doživljavati svoju biskupiju i župu kao svoju obiteljsku kuću, a biskupljane i župljane kao ukućane. Moliti se za svoju biskupiju i župu. Aktivno se uključiti u njihov život, napredak, napose u onomu čemu sam stručan, a moja biskupija i župa treba takvih stručnjaka, a iznad svega biti stručnjak u svojoj vjeri i življenju njezine duhovnosti. Kratka povijest Šibenske biskupije

Papa Bonifacije VIII. bulom od 1. 5. 1298. ustanovio je Šibensku biskupiju i podigao Šibenik na čast grada. Za prvog šibenskog biskupa bio je izabran 28. 6. 1298. fra Martin Rabljanin, starješi-

na šibenskog samostana sv. Frane. Spomenutom, papinskom bulom bile su određene granice nove biskupije kao i posjedi koje je grad Šibenik darovao za uzdržavanje biskupa, kaptola i stolne crkve. Šibenska biskupija do danas imala je 48. Biskupa. Sadašnji msgr. Tomislav Rogić je 49. šibenski biskup. Šibenskoj biskupiji bila je godine 1688. pripojena K n i n s k a biskupija osnovana od kralja Petra IV. Krešimira prije 1050. god., a imala je do tada 53 biskupa. Ta biskupija je ukinuta zbog turskih osvajanja u XVI. i XVII. vijeku, pa je znatan dio biskupije bio opustio i biskupi dugo vremena nisu mogli stolovati u Kninu. Bulom ''Locum B. Petri'' od 30. 6. 1828. ukinuo je papa Lav XII. S k r a d i n s k u biskupiju te ju je u cijelosti pripojio Šibenskoj. Skradinska se biskupija spominje već od 530. (Scardona) i do godine 1813. imala je 46 po imenu poznatih biskupa. Istom bulom Lava XII bila je ukinuta i T r o g i r s k a biskupija, nekad matica Šibenske biskupije, te je jedan njezin dio tzv. zagorske župe pripojen Šibenskoj biskupiji. Odredbom sv. Konzistorijalne kongregacije br. 610/33 od 21. 7. 1933. odijeljena je bivša filijala Bosanska U n i š t a (pod Dinarom) župe Bosansko Grahovo od Banjalučke biskupije i pripojena Šibenskoj s provedbom na 1. siječnja 1934. Stara c r k v a s v. A p. J a k o v a S t. uništena požarom 29. 6.1380. postala je stolnom crkvom čim je osnovana

Šibenska biskupija do danas imala je 48. biskupa. Sadašnji msgr. Tomislav Rogić je 49. šibenski biskup. Šibenska biskupija. Sadašnja vel ebna katedrala uzela je naslov stare, naime sv. Jakova starijeg apostola. Gradili su je od 1431. do 1536. Biskup Ivan Lucije Stafilić na 28. 4. 1555. obavio je svečanu posvetu katedrale. Papa Lav XIII. breveom od 2. 10. 1895. podigao ju je na čast bazilike. Šibenik je god. 1970. doživio svoje najveće duhovno slavlje: njegov sugrađanin fra N i k o l a T av e l i ć, jeruzalemski mučenik iz god. 1391. proglašen je svečano 21. 6. 1970. u Rimu svecem od pape Pavla VI. i tako postao prvim hrvatskim kanoniziranim svecem. U rujnu iste godine u Šibeniku je obavljena domovinska proslava ove kanonizacije. (Iz Općeg šematizma Katoličke Crkve iz 1974. godine str 286). Ćiril Banić, šibenski biskup u teškim vremenima komunizma

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE VODICE - OKIT: Proslavljena Gospa od Karmela

Neka mi bude po tvojoj Riječi! Blagdan Gospe Karmelske u župi Vodice proslavljen je u subotu 16. srpnja svečanim misnim slavljem na brdu Okit gdje se nalazi Gospina crkva i župno svetište Majke Božje. Od ranog jutra u svetištu su se slavile euharistije, a središnje slavlje predvodio je šibenski biskup u miru i apostolski administrator Ante Ivas. U homiliji ukazao je na štovanje Blažene Djevice Marije kod vjernog puka. Gospu se časti hodočašćima, procesijama; uspinje se do njenih crkava i kapela; časti je se pjesmama molitvama, devetnicama, krunicama. Za Marijine blagdane mnogi se pripremaju postom i pokorom, djelima milosrđa i oproštenja, zavjetima, a ponajviše skrušenim ispovijedima, 26

poručio je biskup koji je naglasio kako je vrhunac štovanja Marije uvijek bila i ostala Euharistija. „Upravo Svetom Misom, uči nas Crkva, ponajprije i ponajbolje častimo uspomenu Majke Boga Gospodina našega, da bismo je mogli nasljedovati i slijediti kako nam i danas preporuča Knjiga mudrosti. Gospa je već na svadbi u Kani Galilejskoj, kad je ponestalo vina i svadbena radost bila dovedena u opasnost, rekla: „Štogod vam On rekne, učinite!” Te Gospine riječi nas snažno podsjećaju na Isusovu zapovijed koju je rekao na Zadnjoj večeri, a prvoj svetoj Misi: „Ovo činite meni na spomen.” Na svakoj Svetoj Misi Bog nam upravlja svoju živu Riječ, Riječ života, onu istu koju su naviještali proroci, onu istu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

koja je u Isusu po Mariji postala tijelo i nastanila se među nama. Upravo je Gospa uzor žene vjernice koja sluša, koja prima i koja je posve poslušna Riječi, poručio je biskup. „Neka mi bude po tvojoj Riječi!”, tako je Gospa izrekla tu najvjerničku riječ ljudske povijesti. I sve joj je u životu bilo po njegovoj Riječi. Njegova Riječ bila je jedina mjera njezina života, njezina razmišljanja, njezinih postupaka, njezinih radosti i ushita. Čak i onda kad, po ljudskim mjerama, nije mogla shvatiti što Bog od nje traži, kad je na njegovu riječ bila „zbunjena i smetena veoma.” Ovdje na Okitu, Gospa nas kao svoju djecu u svojoj kući, već vjekovima okuplja. Ovdje nas odgaja Božjom Riječju i ljubavlju da mognemo rasti

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE i sazrijevati kao mudri ljudi koji kuću svoga života grade na tvrdoj stijeni Riječi Božje, da živimo po Božjim zakonima. Da u ovim „olujnim i maglovitim vremenima budemo sposobni razlučivati što je po Božju a što je „po vražju“, poručio je biskup Ante Ivas. Naglasio je kako je Gospa na Okitu vjekovima generacijama Vodičana pokazivala vjeru i otkrivala tajnovitost svoga srca. Okit je bio naša najveća vjernička Gospina škola, kazao je biskup Ivas koji se prisjetio svog djeda Tonija koji bi nakon teškog težačkog dana u trsju pod Okitom znao kazati: „Slušaj, sinko, kako Okit govori!“ Gospe izmoli i nama, današnjim generacijama ove tvoje župe, ovoga naroda hrvatskoga milost da čujemo i

poslušamo kako nam ti i danas s Okita govoriš Božju riječ i učiš nas Božju mudrost života. I šalješ nas da po njoj živimo, zaključio je biskup Ante Ivas.Blagdan Gospe od Okita obilježava duhovni život cijele vjerničke zajednice, kazao je župnik Vodica don Franjo Gla-

snović. Crkva Gospe od Okita dva puta je rušena, u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. Ona je simbol opstojnosti Vodica, kazao je župnik. U Okitskom svetištu i blagdanu Gospe od Okita on vidi izvorište duhovnosti i za brojne goste i turiste u Vodicama.

PROMJENE U DRNIŠU:

Oproštaj od župnika fra Petra Klarića i župnog vikara fra Maria Radmana

IZVOR: franjevci-split.hr

Odlukom provincijskog kapitula u našoj župi je došlo do promjene župnika i župnog vikara. Tim povodom župna i večernja Sv. Misa ove nedjelje, 17. srpnja 2016., bile su na neki način oproštaj od župnika fra Petra Klarića i župnog vikara fra Maria Radmana. Fra Petar se zahvalio vjernicima i svim suradnicima od ministranata preko FRAME i OFS-a do župnog zbora i časnih sestara ističući zadovoljstvo načinom komunikacije i suradnje. Također je zahvalio gradskim vlastima i institucijama s kojima je također imao uspješnu suradnju. Od fra Petra se u ime župne zajednice oprostila prigodnim riječima sestra iz franjevačkog svjetovnog reda a djeca su mu u znak zahvalnosti predala prigodne darove, svećeničku albu i pribor za sakrament bolesničkog pomazanja. U ime grada riječi zahvale uputio je gradonačelnik, g. Josip Begonja, a prigodne darove koji simboliziraju naš grad predao je predsjednik gradskog vijeća, g. Ante Galić. Posebno emotivno je bilo prisustvovati na ve-

černjoj Sv. Misi na kojoj se fra Mario oprostio od vjernika, framaša i ministranata. Fra Mario je posebno napomenuo da će mu naš grad i naša župa ostati u sjećanju jer je to njegova prva služba i župa. Fra Mariu su djeca predala cvijeće, svećeničku albu i pribor za sakrament bolesničkog pomazanja kao trajni podsjetnik na boravak u našoj župnoj zajednici i na sve lijepe trenutke provedene s nama ali i kao znak naše zahvalnosti za sva ona dobra djela u kojima je svjedočio što znači živjeti vjeru, za djela u kojima je našu djecu učio služiti oko Oltara Gospodnjeg, za djela u kojima je naše mlade učio živjeti život po Evanđelju po uzoru na serafskog oca, sv. Franju. Ovim putem u ime naše zajednice još jedno veliko hvala i fra Petru i Fra Mariu za sve dobro koje su nam iskazali i molimo za oprost ako smo ih svojim djelima ili riječima povrijedili. Želimo im puno uspjeha u radu u novim sredinama, da neumorno promiču ljepotu Božje ljubavi na dobro našeg hrvatskog naroda. Molimo obilje Božjeg blagoslova za naše svećenike, Fra Petra i fra Maria!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE DUHOVNA OBNOVA ZA SESTRE FRANJEVKE IZVOR: sibenskefranjevke.hr Tekst: s. Barbra Čavlina Foto: s. Valerija Kovač Posljednje ovogodišnje duhovne vježbe održane su u Katoličkom školskom centru u Šibeniku od 15. do 20. srpnja pod vodstvom benediktinca o. Joze Milanovića iz samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu. Izvanredni Jubileji milosrđa koji je cijeloj Crkvi u središte stavio Božje milosrđe potaknuo je temu duhovnih vježbi i kao okosnicu postavio razmišljanje i slavljenje Božjeg milosrđa. Ono je izvor kršćanske radosti, uvjet spasenja, posljednji i najviši čin Božjeg dolaska u susret čovjeku, kako ističe papa Franjo u Licu Milosrđa. „Pred čovjekom trajno stoji potreba razmatranja otajstva Božjeg milosrđa. I dok se otajstvo prigiba k malenim ljudima, treba nam svijesti kako smo maleni“, istaknuo je o. Jozo u uvodnom razmatranju. Postavljajući liturgiju u središte života Crkve, kao vrhunac kojemu sve teži i izvor iz kojega sve izvire, duhovnik ju je označio vrhuncem govora o Božjem milosrđu. Kristov pashalni misterij kao jedinstveni događaj ljudske povijesti obuhvaća sva vremena i u svim se vremenima uprisutnjuje, čime dopušta ljudima dotaknuti vječnost po klici vječnog života koja već sada ulazi u čovjekov život. Sjeme vječnog života po kruhu koji je proslavljeno tijelo čini da čovjekov životni trenutak ne postaje prošlost jer se sjedinjuje s vječnim „sada“. Pashalni misterij koji je srce liturgijske godine slavljenjem Vazmenog trodnevlja postav28

Pred čovjekom trajno stoji potreba razmatranja otajstva Božjeg milosrđa

lja isti Misterij središtem naših dana tjednim trodnevljem. Imajući orijentirom navedeno, kršćanin ne može biti nego radostan budući je sve što jest i ima primio od Boga koji i svoj život polaže kako čovjekov ne bi utonuo u prošlost nego postao vječnost, naglasio je o. Jozo. Promatranje Božjeg milosrđa nužno propituje refleksiju njegovog milosrđa u našim životima. Svijest o tome što ćemo u predvečerje svoga života biti pitani o ljubavi, kako je rekao sv. Ivan od Križa, u pitanje dovodi naše milosrđe u riječima i djelima. Ukoliko Bog svoju svemoć najviše iskazuje praštanjem i milosrđem, čovjekovi načini iskazivanja (ne) milosrđa i (ne)opraštanja in-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

dikatori su vlastite (ne)moći. Najbolji pokazatelj koliko smo se suobličili slici Božjoj, koliko smo moćni ili nemoćni, snažni ili slabi nalazi se upravo u iskazivanju ljubavi prema čovjeku i svemu što je ljudsko. „Glavna stvar u životu je držati glavnu stvar za glavnu“, naglasio je među ostalim o. Jozo, stavljajući križ Kristov kao orijentir. Jednako kao što je Krist navjeće Božje milosrđe iskazao ljudima po križu, najveći se test svake vjere nalazi u teškom križu. Križ gledan iz perspektive zatvorenih učenika Velike subote doista nije drugo doli strah i jeza. I naše vrijeme obiluje učenicima koji su ostali zatvoreni u porazu kršćanskih vrjednosti pred dominacijom

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

svijeta, zagledani u patnju i tjeskobu onkraj koje ne vide svjetlo Kristovog uskrsnuća. Sprovodnim kršćanima, kako ih naziva papa Franjo u Evangelii gaudium, život izgleda kao korizma bez Uskrsa. Opisano je dijametralno suprotno onome što križ poručuje. Kri-

stova patnja proslavljena uskrsnućem udahnjuje kršćanima Uskrsnu radost koja se uvijek iznova rađa i ispunja srce i život jer nisu tužni kršćani koji su poraženi na križu. Naprotiv, obdareni smo Božjom rukom koja umirući živi, lomeći umnaža i dijeleći daruje. Imperativ

suobličenja Bogu i njegovom milosrđu koje daruje, omogućuje čovjeku darivati druge najvećim darom kojeg se može dati, samog sebe. Veći dar od onoga u ruci je onaj kojega u srcu nosimo. Ili kako kaže sv. Teodor: „Nije moguće da ne miriše onaj koji nosi miomirise i nije moguće da ne svijetli onaj koji nosi svjetlost“. Čovjek koji se napaja na izvoru Božjeg milosrđa, očituje svojim životom milosrdnu ljubav Božju. „To što jesi toliko je glasno da ne čujem što mi govoriš“, zaključio je duhovnik. Duhovne su vježbe završile euharistijskim slavljem i hvalospjevom „Tebe Boga hvalimo“, nakon čega su se sudionici pozdravili, zaželjevši si međusobno ustrajan hod koji će zagledan očima vjere prepoznavati ono bitno u životu.

PROSLAVA SVETE MARGARITE U ŽUPI VIDICI IZVOR: svetipetar.wordpress.com

Već pomalo zaboravljena, na rubu Šibenika među zgradama Vidika skrivena već stoljećima se nalazi kapela posvećena sv. Margariti, djevici i mučenici iz trećeg stoljeća, u narodu prozvanoj sv. Mara. Blagdan njezin smo proslavili u srijedu 20. srpnja 2016. uz prisutnost pedesetak vjernika na večernjoj svetoj misi. Zahvalili smo Bogu na našim pređima koji su još u 15 st. sagradili ovu kapelu i sv. Margariti se molili kao zaštitnici polja. Nadamo se da će i nas njezin primjer mučeništva iz ljubavi prma Kristu ohrabriti da idemo smjelo kroz život i svjedočimo svoju vjeru u Uskrsloga. Spominjemo ovom prilikom kako su vijeće Gradske četvrti Vidici i župa sv. Petra podnjeli molbu pri Ministarstvu kulture za obnovom ove kapele i ulažemo napore da se što prije započne. Hvala predsjedniku vijeća g. Mariju Baiću na uređenju okoliša i gđi. Biserki Klisović na uređenju. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: PredstavljenE KNJIGE o biskupu Ćirilu Baniću

Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski, u raljama Udbe I Zbornik radova O Ćirilu Baniću Drugog dana trodnevnice pred biskupsko ređenje mons. Tomislava Rogića u subotu, 23. srpnja u katredrali svetog Jakova u Šibeniku predstavljene su dvije knjige: „Mons. dr. Ćiril Banić, biskup šibenski (1951.-1961.)“ i „Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski, u raljama Udbe “ autora dr. don Mile Vidovića. Promocija knjiga započela je prigodnim obraćanjem šibenskog biskupa u miru i apostolskog administratora Ante Ivasa. Potom je zbornik predstavio prof. dr. Marko Trogrlić. Umirovljeni Gospićko-senjski biskup Mile Bogović također je govorio o biskupu Baniću. Dr. don Mile Vidović i prof. Tomislav Đonlić predstavili su knjigu „Mons. dr. Ćiril Banić, biskup šibenski (1951. – 1961.)“. Zbornik o biskupu Ćirilu Baniću koji je izašao u nakladi Šibenske biskupije i Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ Šibenik uredio je don Roko Glasnović. U zborniku su doneseni radovi izgovoreni na znanstvenom skupu koji je održan 12. studenog 2011. godine u Šibeniku. 30

Skup je započeo prigodnim obraćanjem šibenskog biskupa Ante Ivasa. Istaknuo je kako je biskup Banić svoje biskupsko poslanje i služenje sažeo u svom biskupskom geslu: „Opus Dommini operare”, „Činiti djelo Božje.” U svoj biskupski grb stavio je lik uskrsnog Jaganjca pobjednika kako stoji na gori iz koje ističe rijeka, sedam svetih sakramenata kojima Bog u ljudima čini djela spasenja. Biblija iznad Jaganjca otkriva i pokazuje „veličanstvena djela Božja”, a loza i klasje upućuju na Euharistiju, koja je vrhunac djela Božjega u povijesti spasenja. Kazao je kao je biskup Banić biskupsku službu obavljao u vrijeme velikih i teških iskušenja za Crkvu u Hrvata, jednako tako i za Šibensku biskupiju. Prvi tekst na temu «Podrijetlo i tijek života (curriculum vitae) biskupa Banića» napisao je prof. mons. Ivan Banić. Ukazao je na društvene, gospodarske, socijalne i vjerske prilike koje su vladale u Poljičkoj Republici u vrijeme rođenja i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

djetinjstva biskupa Ćirila Banića. «Školovanje Ćire Banića i njegove svećeničke službe, župnička i katehetska» tema je teksta crkvenog povjesničara dr. sc. don Slavka Kovačića. Istaknuo je kako je Ćiril Banić savjesno vršio službe. Ukazao je i na progone koji su bili od režima Kraljevine Jugoslavije i Italije za vrijeme drugog svijetskog rata, te na one poratne koji su došli od represivnog komunističkog režima. «Don Ćiril Banić profesor Homiletike na Visokoj bogoslovnoj školi», tema je koju je

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE obradio dr. sc. Don Josip Delić. Naglasio je Banićevu iznimni talent u propovijedanju. Zaključio je kako bi trebalo u doglednom vremenu objaviti Banićeve homilije. Kako je biskup Banić bio mučenik, ima elemenata i za pokretanje postupka proglašenja blaženim, napisao je dr. Delić. Izlaganje mr. sc. don Roka Glasnovića bilo je naslovljeno «Biskupijske okružnice – Službeno glasilo Šibenske biskupije za Banićeva biskupovanja». Dr. sc. Don Jure Bogdna govorio je na temu «Crkvene prilike u doba biskupa Banića». Ukazao je na stanje u svijetu, Jugoslaviji i Šibenskoj biskupiji. Kako je istaknuo, to su bila teška vremena za domovinsku i šibensku Crkvu. U izlaganju sestre Terezije Zemljić «Biskup Ćiril Banić i Družba sestara franjevki od Bezgrešne» istaknut je značaj biskupa Banića za Družbu. Don Franjo Glasnović u izlaganju na temu «Pastirski pohodi biskupa Banića» ukazao je na pastoralnu razboritost Ćirila Banića u pohodu župama. Biskup je na poseban način vodio brigu o liturgiji, svećenicima župnoj imovini i vjernicima. «Političke prilike – Komunističke vlasti prema Crkvi, biskupima i svećenicima u doba biskupa Banića» izlaganje je dr. sc. Miroslava Akmadže. Autor je istaknuo izrazitu netrpeljivost vlasti prema Katoličkoj crkvi. Ukazao je i na djelovanje od komunističkih vlasti organiziranih svećeničkih udruženja, te beskompromisnu borbu biskupa Banića protiv njih. Na temu «Sudjelovanje biskupa Banića u radu Biskupske konferencije» dr. sc. Stjepan Razum istaknuo

Šibenski list, 09.09.1953., str. 1

je Banićeve čvrste stavove i zauzet rad u ključnim pitanjima Biskupske konferencije. Dr. sc. don Josip Dukić pisao je na temu «Odnos Biskupa Banića prema od komunističkih vlasti nametanom svećeničkom udruženju». Biskup Banić upravo zbog svog protivljenja svećeničkim udrugama bio je proganjan i onemogućavan u vršenju biskupske službe. Malo je što konstanto kao što je bila Banićeva odrješitost i nepopustljivost prema svećeničkim udruženjima. To je očito iz svakog njegovog dopisa ili čina. Banićev doprinos u borbi protiv staleških udruženja je izniman, naglasio je dr. Dukić. Šibenski list od svih komunističkih tiskovina najutjecajnije je i najopsežnije djelovao i pisao protiv

biskupa Banića zaključeno je u izlaganju «(Režimski) tisak o biskupu Baniću» autora Stipe Kljajića i Petra Bagarića. «Pastirske (pastoralne) poslanice i propovijedi biskupa Banića» bila je tema rada dr. sc. don Alojzija Čondića. Biskup Banić redovno se pripremao za nastupe. Tu pastoralnu obvezu nije prepuštao slučaju. Temelj Banićevih homilija bila je riječ Božja. Nju je uspijevao jednostavnim riječima približiti vjernicima. Kao dobar poznavatelj Biblije vješto je u homilije utapao Biblijske citate, naglasio je dr. Čondić. Posljednji prilog u Zborniku je «Svjedočanstva živih svjedoka o biskupu Baniću» mons. Dominika Škevina. Kroz živa sjećanja prikazao je značaj i veličinu biskupa Ćirila Banića.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Proslava blagdana sv. Jakova U ŽUPI MIRLOVIĆ

Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi IZVOR: franjevci-split.hr

U župi Mirlović proslavljen je blagdan svetog Jakova apostola, 25. srpnja 2016. Procesiju i euharistijsko slavlje u 11.00 sati predslavio je meštar novaka fra Jure Šimunović. Na početku homilije

propovjednik je protumačio događaj iz evanđelja u kojem braća sv. Ivan i sv. Jakov majčinim posredovanjem žele osigurati sebi počasna mjesta. Žele prva mjesta da bi mogli vladati i tako osvojiti vlast i moć. Isus im kaže da nije došao dijeliti vlast, moć, prva

mjesta, nego služiti, dati sve što ima da bi otkupio, oslobodio čovjeka od grijeha koji se najviše očituje u egoizmu, vlasti nad drugima, nagomilavanju bogatstva. Ono što Isus želi od svojih učenica i učenika pokazao je svojim primjerom i riječima: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ U koncelebraciji su bili župnik Mirlovića fra Ivan Čupić, fra Mirko Klarić, fra Stjepan Matić i fra Milan Ujević. Novaci su čitali misna čitanja i molitvu vjernika. Na kraju slavlja župnik fra Ivan Čupić zahvalio je predslavitelju i svim sudionicima te uputio pozdrave Mirlovčanima ma gdje oni bili raspršeni po svijetu. Slavlje i zajedništvo nastavljeno je u župnoj kući.

PROSLAVA SVETE ANE U BOGDANOVIĆIMA IZVOR: franjevci-split.hr

Procesiju i euharistijsko slavlje u Bogdanovićima, u župi Perković, u utorak, 26. srpnja 2016. predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman uz koncelebraciju župnika fra Branka Mijića. U procesiji, koja je započela u 11 sati, četiri majke nosile su kip sv. Ane. O. Provincijal je na početku propovijedi rekao kako vjernici u ovoj župi časte sv. Nikolu putnika i sv. Anu, a u crkvi se nalazi i oltar sv. Jeronima. Danas slavimo sv. Anu i sv. Jaokima, roditelje blažene Djevice Marije. Potom je o. Provincijal naglasio kako obitelj danas ima presudnu ulogu kako u Crkvi tako i u društvu. Iako o roditeljima blažene Djevice Marije nema mnogo podataka, usmena predaja govori o njima kao o ljudima koji su u poodmakloj dobi dobili dijete. Možemo pretpostaviti kako su oni možda bili predmet ljudskih osuda i predrasuda, kao što se to i danas događa ljudima. No, Joakim i Ana trebaju nam biti primjer da težimo svetosti unatoč ljudskim osudama i predrasudama. Kao roditelji oni su 32

obitelj danas ima presudnu ulogu kako u Crkvi tako i u društvu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE uzor i današnjem društvu i našim ljudskim situacijama da se u poniznosti i molitvi otvorimo bližnjima nastojeći biti braća i sestre jedni drugima te da ne sudimo bližnje na što nas potiče i papa Franjo osobito u ovoj Godini Božanskog milosrđa. Na kraju svete mise, prije svečanog blagoslova, župnik fra Branko Mijić zahvalio je o. Provincijalu za sudjelovanje u ovom slavlju. Posebno dirljiv trenutak bio je oproštaj župljana od župnika fra Branka koji je u župi djelovao 18 godina. Župljani su mu uručili prigodan dar

za sve što je učinio na slavu Božju i na služenje vjernicima. O. Župnik je zahvalio župljanima i zatražio oproštenje i izrekao zahvalu za sve lijepe trenutke provedene u ovoj župi. O. Provincijal je u ime Franjevačke provincije zahvalio župniku fra Branku za 18 godina predanog rada i služenja te naglasio kako je važno moliti za nova duhovna zvanja. Poslijepodnevno misno slavlje u 18 sati predvodio je župnik fra Branko. Na kraju svete mise bio je blagoslov majki i djece.

Susret biskupa Tomislava Rogića sa umirovljenim svećenicima

Šibenski biskup mons. Tomislav Rogić u subotu, 30. srpnja u svećeničkom domu u Šibeniku u pratnji generalnog vikara mons. Marinka Mlakića susreo se s umirovljenim svećenicima Šibenske biskupije. Sa svakim svećenikom osobno je razgovarao, a na kraju susreta upriličen je i zajednički ručak. U prvi tjedan dana biskuspke službe upoznavao sam se s Biskupijom i ljudima, te programima koji su u tijeku. U ovom prvom tjednu želio sam

posebno priznanje jer su djelovali u teškim vremenima komunizma i Domovinskog rata se svakako susresti i s umirovljenim svećenicima koji su po pedeset i više godina služili Šibenskoj biskupiji. Danas smo se međusobno upoznali u bratskom razgovoru i zajedničkom ručku, a ostat ćemo i molitveno povezani, kazao je biskup Rogić. Naglasio je kako umirovljeni svećenici zaslužuju posebno priznanje jer su djelovali u teškim vremenima komunizma i Domovin-

skog rata. Ta vremena preživjeli su međusobno povezani, s velikim pouzdanjem u Gospodina. U tome nam mogu biti primjer i poticaj, poručio je biskup Rogić. Na kraju susreta svećenicima je poklonio nedavno izašli „Zbornik o biskupu Ćirilu Baniću“, te sličice koje su se dijelile kao uspomene na biskupsko ređenje.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJENA GOSPA OD ANĐELA NA VISOVCU

velika je milost imati mogućnost Bogu se obratiti Vjernici Šibenske biskupije na svetkovinu Gospe od Anđela tradicionalno se okupljaju u franjevačkom samostanu Majke od milosti na otočiću Visovcu, na rijeci Krki. Na Gospinu svetkovinu, 2. kolovoza na središnjem misnom slavlju koje je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić koncelebriralo je dvadesetak svećenika, te umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas i križevački vladika Nikola Kekić. Šibenski biskup Tomislav Rogić u homiliji ukazao je kako je hrvatski narod stoljećima bio spreman umrijeti za krst i slobodu. Otkada je vjere u našem narodu oda tada je i pobožnosti Mariji. Kroz stoljeća nizala su sve svetišta i crkve njoj u čast. Tako i ovdje na Visovcu pod nazivom Majka od milosti, kazao je biskup Rogić. 34

Potom je govorio o milosti i milosrđu. Naglasio je kako je velika milost imati mogućnost Bogu se obratiti i osjetiti njegovu naklonost, a na putu susretanja Boga živoga trebaju nam živi primjeri. U tome je najbolja Blažena Djevica Marija koja je put u Božju blizinu i sigurnost spasenja. Zato je zovemo Majka Milosti, kazao je biskup. Potom je naglasio kako u razmišljanju o milosrđu valja okrenuti pogled i prema sebi. - Gdje smo mi na putu milosti i milosrđa? Kome smo mi skloni pokazati milosrđe ili pak od koga milost očekujemo? Možemo li se više otvoriti Božjem milosrđu i dopustiti da ono opere naše srce i učini ga sposobnim da postane staza Božje milosti za druge? – zapitao je biskup i ustvrdio kako je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Marija uzrok naše radosti. Milosrđe posredovano po Mariji naša je uporišna točka i sigurnost kojoj se uvijek vraćamo. Marija je uzor naše kršćanske radosti jer je od Boga darovana za zaštitnicu i zagovornicu. Neka ovo slavlje Majke od milosti bude dan našeg otkrivanja radosti u Božjoj blizini. Put povratka Bogu Ocu. Usprkos raznim nedaćama naših dana imamo razloga radovati se snagom vjere koja živi u Marijinim štovateljima. Neka u nama zaživi uvijek onaj isti zanos koji su naši preci znali pronaći i živjeti upravo po štovanju Marije. Po Marijii smo pozvani uvijek iznova otkrivati snagu vjere koja i smrt pretvara u novi život. Neka i u nama milost rađa radost novog života, zaključio je homiliju biskup Tomislav Rogić.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Na kraju slavlja gvardijan na Visovcu fra Mate Gverić zahvalio je umirovljenom šibenskom biskupu Anti Ivasu za sve godine dolaženja na Visovac gdje je kao pastir hrabrio i poticao vjernike. Dobrodošlicu je zaželio i biskupu Tomislavu Rogiću. Naglasio je kako je Šibenska biskupija Marijina biskupija. Šibenska biskupija nije velika, ali ima svojih kvaliteta, poglavito u vjernicima koji su uvijek bili hrvati i katolici. U ovoj biskupiji imate jednu posebnost, a to je velik broj redovnika u pastoralu. To vam neće biti teret nego dika pred

papom i biskupima, kazao je gvardijan Gverić. Pozdravio je vladiku križevačkog Nikolu Kekića kojemu je poželio oku-

pljanje raspršenih dalmatinskih grkokatolika. Biskupima je poklonio djela akademskog slikara Josipa Botteria Dinia.

Biskup Rogić predvodio misno slavlje na hodočašću svećenika, redovnika i redovnica iz Cetinske krajine u Sinju

U ovom smo danu doživjeli ljepotu našeg susreta u Kristu, središtu i nadi našega života

U crkvi Gospe Sinjske u Sinju u srijedu, 3. kolovoza 2016. bilo je upriličeno hodočašće svećenika, redovnika i redovnica iz Cetinske krajine. Program je započeo pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio profesor na KBF-u u Splitu dr. don Ante Mateljan. Misno slavlje u koncelebraciji sa šezdesetak svećenika i provincijalom fra Joškom Kodžomanom predvodio je šibenski biskup mons. Tomislav Rogić. Sinjski gvardijan fra Petar Klapež pri završetku slavlja pozdravio je sve svećenike, redovnike i redovnice te zahvalio Bogu i Gospi Sinjskoj na daru hodočašća. „Posebno hvala novom šibenskom biskupu mons. Tomislavu Rogiću koji je uz sve svoje obaveze prihvatio predsjedati našem hodočašću. Veliko hvala svima vama, što ste i ove godine u ovako velikom broju u ljetnom odmoru došli na ovo za nas sveto mje-

sto. Gospa se ovom susretu posebno s neba raduje, ona će nam i dalje pomoći širiti posvuda radost evanđelja. U ovom smo danu doživjeli ljepotu našeg susreta u Kristu, središtu i nadi našega života. Slušali smo njegov glas, glas Dobrog Pastira, koji je živ među nama. On je govorio svakom našem srcu. Obnovio nas je svojom ljubavlju i dao nam osjetiti svjetlost njegova opraštanja, snagu njegove milosti. Dao nam je doživjeti stvarnost molitve. Zagovorom naše nebeske Majke dobili smo duhovnog osvježenja za dane koji su pred nama. Isus i Marija pomoći će nam da živimo životom milosrđa gdje god smo poslani sijati Božju riječ“, poručio je fra Petar Klapež koji je biskupu Rogiću kao uspomenu poklonio sliku Gospe Sinjske. Prije blagoslova i otpusta župnik u Sinju fra Perica Maslać predmolio je posvetnu molitvu Gospi Sinjskoj. Nakon euharistijskog slavlja bilo je zajedničko fotografiranje ispred slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Misu u povodu Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja predvodio

Zajedništvom smo izborili samostalnu

U povodu Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja u petak, 5. kolovoza, u crkvi Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu svečano euharistijsko slavlje predvodio je umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas u zajedništvu sa šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem i vojnim biskupom Jurom Bogdanom. U koncelebraciji su bili i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, generalni vikar Vojnoga ordinarijata o. Jakov Mamić, OCD, vojni i policijski 36

kapelani kao i drugi svećenici. Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj u Kninu je ovoga dana proslavio i blagdan nebeske zaštitnice Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Prije početka mise riječ pozdrava predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, predsjedniku Hrvatskog sabora Željku Reineru i predsjedniku Vlade Tihomiru Oreškoviću, te drugim državnim i vojnim dužnosnicima, hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i nestalih branitelja uputio je biskup Rogić. Biskup Bogdan propovijed je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

započeo riječima „Danas u kraljevskom gradu Kninu srce hrvatsko kuca jače, jer njegove su misli i osjećaji usmjereni prema jednom povijesnom događaju - pobjedi hrvatske vojske koja nas je dovela do slobode i mira. U ovoj misi molimo Boga za svoju zemaljsku domovinu Hrvatsku: da ljudima na položaju podari mudrosti, a građanima poštenja i zauzetosti kako bi još više među nama ojačali sloga i pravda, mir i napredak”. Biskup Bogdan istaknuo je i kako se ove godine spominjemo 25. obljetnice hrvatske samostalnosti, te dodao: „kao što smo devedesetih godina protekloga stoljeća nošeni nadom odlučno krenuli u demokraciju i slobodu, i danas smo prožeti i nošeni istom nadom u bolju budućnost”. Osvrnuvši se na obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, biskup je istaknuo da „taj dan u nama posvješćuje i produbljuje nadu da možemo više, bolje i zauzetije graditi ovu zemlju u međusobnom zajedništvu i zajedništvu europskih naroda. Zajedništvom smo postigli slobodu. Zajedništvom smo izborili svoju samostalnu domovinu. Imamo mnoge mogućnosti, imamo snage, imamo prirodne ljepote i bo-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

predvodio biskup Ante Ivas

ajedništvom izborili svoju samostalnu domovinu gatstva, imamo ljude. Treba nam mudro, kompetentno, trijezno i samoprijegorno vodstvo koje živi za svoj narod i za svoju Domovinu. I upravo stoga valja vrlo odgovorno pristupiti izborima koji su ispred nas”. U nastavku propovijedi biskup Bogdan osvrnuo se na prvo misno čitanje iz Knjige Sirahove iz kojeg progovara Božja Mudrost. Citirajući redak „Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetog ufanja”, istaknuo je kako se samo tu „spominju četiri Marijine vrline, četiri stožerne vrline koje su i nama danas potrebne kako bismo mladim naraštajima pružili razloge života i nade”. Uz prvu vrlinu – ljubav, rekao je: „Lijepa ljubav je plemenita, velikodušna i milosrdna ljubav koja se uzdiže do Boga, a ne zaboravlja potrebe svojih bližnjih. To je ljubav koja je vodila hrvatske branitelje kad su se s krunicom oko vrata suprotstavili agresiji i izvojevali pobjedu. Njihov primjer potiče i obvezuje sve hrvatske građane na ljubav prema obitelji i domu, na veće i zauzetije zalaganje za opće dobro”. Uz drugu vrlinu – strah Božji podsjetio je kako je to jedan od sedam darova Duha Svetoga. „Tko se Boga boji, ne treba se strašiti ni nevolje, ni

bolesti, pa čak ni smrti, jer ga na svakom koraku prati i štiti Božja dobrota. Strah Božji je unutarnja snaga koja nas trajno potiče da poštujemo Božja i ljudska prava, jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Hrvatski branitelji, vođeni ovom vrlinom, časno su i pošteno stali u obranu sigurnosti i slobode svoga naroda”, istaknuo je propovjednik te uputio na činjenicu da „Crkva jasno naučava da je, pod određenim uvjetima, opravdano posegnuti za zakonitom obranom vojnom silom”. Podsjetio je kako su ti uvjeti bili ispunjeni u Domovinskom ratu. „Zato danas s ponosom slavimo Dan pobjede. Mi smo branili vlastitu domovinu. To je bila naša ljudska i moralna obveza. Kako jučer, tako i danas. Ono što želimo sebi i svome narodu, to želimo svim narodima svijeta, i onima blizu i onima daleko: slobodu, sigurnost i ravnopravnost svih građana u vlastitom domu”, rekao je. Spoznanje istine istaknuo je biskup Bogdan kao treću vrlinu, te pojasnio: „Naši su se branitelji borili za Hrvatsku u kojoj će vladati sloboda, istina

i pravda. Borba protiv totalitarističke ideologije smješta se u širi kontekst borbe dobra i zla o kojoj govori Knjiga Otkrivenja”. Dodao je kako je „vrlina upoznavanja istine, otvorenost prema istini, uspješno sredstvo protiv ideologija i zastranjenja svih vrsta. Prijeko nam je potrebna ova vrlina na današnjoj veletržnici svjetonazora u kojoj se tako lako gubi ljudsko dostojanstvo. Trebamo se odlučno suprotstaviti razornim ideologijama prošlih totalitarističkih sustava i njihovim izdancima! Potrebno je prepoznati i smjelo odbaciti i nove ideologije koje žele izobličiti ljudsku narav, brak i obitelj! Za ovo se isplati boriti, a našim mladima jasno se tako očituju istinski razlozi života i nade”. Kao četvrtu vrlinu istaknu je nadu. Blažena Djevica Marija je majka svetog ufanja, svete nade. Ona je Žena nade. Marija je majka svete nade: ona zna da budućnost nije u rukama silnika i oholica, nego u Božjim rukama. Bog je gospodar povijesti koji uzvisuje neznatne, gladne napunja dobrima i sve nas prihvaća u svoj milosrdni za-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE grljaj, rekao je. „Naši su branitelji spremno izložili svoje zdravlje i živote jer su bili ispunjeni nadom da će pravda pobijediti i da Hrvatska može postati mjesto mira i blagostanja. Tome su se nadali u teškim ratnim vremenima kada baš i nije bilo izvanjskih pokazatelja da je ta nada opravdana, ali imali su čvrsto, unutarnje jamstvo da im nada nije uzaludna. Tako i unatoč današnjim izazovima naša nada ne smije doći na manje, ne smije posustati, jer nada nije samozavaravanje”, pojasnio je biskup. Blažena Djevica Marija izvrsna je učiteljica vrlina koje su nam potrebne danas u Hrvatskoj kako bismo mladim naraštajima pružili razloge života i nade. Marija je osjetljiva na potrebe drugih i spremna pomoći. Pokretačka su joj snaga čista ljubav prema Bogu i djelotvorna ljubav prema bližnjemu. Ona je žena vjere i ideala, bez obzira na poteškoće i nesklone joj društvene okolnosti, rekao je biskup Bogdan, te propovijed zaključio molitvom „Presveta Bogorodice Marijo, Majko i Odvjetnice naša, Gospo Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, moćna zaštitnice naše Vojne biskupije brani i štiti sve nas. Sve potrebe roda našeg i Domovine naše stavljamo u tvoje ruke. Zajedno s hrabrim pastirom i mučenikom blaženim Alojzijem Stepincem te drugim svecima i mučenicima, roda našeg i Crkve naše, zagovaraj nas kod Boga. Neka nikad u nama ne ugasne nada i zauzetost za bolji život ovdje u zemaljskoj Domovini iz koje u vjeri stremimo punini živo-

ta u nebu – u Vječnoj domovini! Amen.” Prije blagoslova, predvoditelj slavlja biskup Ivas vjernike je pozvao da Božji blagoslov i mir zažele svoj braći i sestrama u domovini Hrvatskoj, pa i onima koji danas nisu mirna srca.

Mi svima želimo Božji blagoslov, Božji mir srca i duše. Neka to bude naš dar danas našoj Hrvatskoj, rekao je biskup Ivas. Misno slavlje pjevanjem je animirao zbor kninske župe sv. Ante te Klapa Sv. Juraj HRM.

Ljetna križarska duhovna obnova u Šibeniku

Križari – graditelji zajedništva

Šibenik, (IKA) - Ljetna križarska duhovna obnova ove se godine držala u Šibeniku od 2. do 10. kolovoza. Okupila je gotovo trideset križara iz Požege, Cerovnika, Virovitice, Slatine, Zagreba i Antunovca. Tema ovogodišnje duhovne obnove bila je: "Križari – graditelji zajedništva". Cilj cjelokupne obnove bio je razvijati i njegovati zajedništvo, te kako tome doprinijeti kao križari. Duhovni voditelji bili su vlč. Stjepan Škvorc i vlč. Ljubo Krmar, koji su predvodili mise, klanjanja i predavanja. Bilo je vremena i za sportske sadržaje te izlet u Knin i Meštrovićev mauzolej, a posebna večer bila je ona kada su križari pjesmom predvodili misu u šibenskoj katedrali. Na kraju mise pred okupljenim vjernicima dvoje mladih križara svjedočilo je svoju vjeru. Tijekom obnove križare su posjetila dvojica biskupa - umirovljeni biskup Ante Ivas te šibenski ordinarij Tomislav Rogić. Oni su istaknuli radost što su križari odabrali njihovu biskupiju za ovogodišnje ljetovanje te ih potaknuli u nastojanjima da nastave hrabro u životima slijediti Krista kroz križarstvo.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Šibenski biskup Tomislav Rogić u srijedu, 10. kolovoza susreo se s djelatnicima i volonterima Caritasa Šibenske biskupije. Ravnatelj don Anto Pavlović biskupa je upoznao s projektima i područjima djelovanja Caritasa. Zamjenik ravnatelja Miljenko Jukić i socijalna radnica Nina Živković također su predstavili aktivnosti u pojedinim granama djelovanja Caritasa. Volonteri su se predstavili i ukratko opisali svoj angažnam u Caritasu. Biskup Rogić naglasio je kako je zadovoljan viđenim. Istaknuo je kako je Caritas veoma važan dio Šibenske biskupije, te da je njegovo djelovanje prepoznatljivo u javnosti. Ukazao je na važnost volonterskog djelovanja u poslanju Caritasa. Kroz primjere iz osobnog života volontere je

Biskup Rogić posjetio biskupijski Caritas

Caritas je veoma važan dio Šibenske biskupije potaknuo na zauzeto djelovanje u Caritasu. Nakon susreta biskup je posjetio pučku kuhinju i zadržao

se u razgovoru s korisnicima kuhinje. Bio je i u sigurnoj kući za zlostavljane žene, te u prihvatilištu za beskućnike.

75 godina mučeničke smrti sv. Maksimilijana Kolbea IZVOR: svetiste-sibenik.hr Obljetnica 75 godina mučeničke smrti sv. Maksimilijana Kolbea obilježena je i u hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića Šibeniku. Na blagdan sv. Maksimilijana Kolbea, u nedjelju 14. kolovoza, u crkvi Sv. Frane euharistijsko slavlje predvodio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić, OFMConv. Na misi su se okupili članovi Vojske Bezgrešne iz Šibenika i drugih centara područja Južne Hrvatske, kao i brojni poljski turisti koji su se zatekli Šibeniku i okolici za koje je bio organiziran prijevod slavlja. Govoreći o sv. Maksimilijanu, u propovijedi fra Ivan upitao je: "Što reći o nekome tko je za života toliko imao da je i

drugima mogao dati. Dao je život drugima kroz ono što je činio. Dakle, on nije umro, već je darovao život". Osvrnuo se i na godinu osnutka Vojske Bezgrešne, te je podsjetio kako je to bio odgovor na aktivnosti masonerije, koja ima za cilj ne samo napadati Crkvu, već napadati i čovjeka kao pojedinca, tj. zadatak joj je rušenje morala, obitelji. "Sustavno i polagano. To traje i danas." Kolbe je uzeo Bezgrešnu za uzor dobrote, jer je ona najbolji dokaz čovjekovih mogućnosti. Vojska Bezgrešne je "organizirano dobro" nasuprot onome zlu što čovjek može učiniti, rekao je propovjednik, te upozorio kako je plod mržnje smrt. Ali Kolbe je uvidio da "samo ljubav stvara", te je

i u paklu Auschwitza zadržao dostojanstvo. "Dok se svi otimaju i očajnički bore za život, on svoj život daruje". Stoga nam Kolbe poručuje da se čovjek mora pobožanstveniti, da se dobro mora ujediniti, jer samo ljubav stvara, odnosno potrebno je jasno razdijeliti zlo od dobra, rekao je Bradarić, te propovijed zaključio riječima: "Ako što može spasiti ovu civilizaciju od propasti to je Bezgrešna: život po uzoru koji je prepoznao i slijedio i sv. Maksimilijan Kolbe". Nakon mise, članovi Vojske Bezgrešne priredili su u samostanskom dvorištu druženje za sve sudionike slavlja tijekom kojega je izvedena i snimka mjuzikla "Život za život" održanog početkom lipnja u HNK u Zagrebu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE VRPOLJE: Proslavljena Velika Gospa

Marija je ona koja bdije jer je Majka Crkve Prigodom svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Velike Gospe u ponedjeljak, 15. kolovoza misno slavlje u marijanskom svetištu Šibenske biskupije, Vrpolju, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz sudjelovanje velikog broja vjernika i svećenika na misnom slavlju koncelebrirao je i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Slavlje je započelo procesijom s čudotvornom Gospinom slikom u kojoj su sudjelovali i predstavnici kulturno-umjetničkih društava s područja Šibenske biskupije. Vjernicima se potom obratio upravitelj svetišta i župnik u Vrpolju don Ante Omazić. Vjernicima je izrazio dobrodošlicu u Vrpolje, kako je kazao, mjesto u kojem se vapije, zahvaljuje i zaziva Marijino posredovanje. Pozdravio je i novog biskupa Tomislava Rogića. Potom je naglasio da tko u Vrpolju nije doživo proslavu Velike Gospe ostaje začuđen što vjernike privlači u svetištu u Vrpolju. Možda se odgovor nalazi u zahvalnoj molitvi pred Marijinom slikom ili u zahvalnim molitvama tisuća ljudi, naglasio je župnik Omazić koji je 40

zaključio neka svako privlačnost Marijinog Vrpolja pronađe za sebe. Braćo i sestre, častimo danas našu nebesku Majku, Blaženu Djevicu Mariju, častimo ju blagdanom Uznesenja – nazivamo Velikom Gospom, blagdanom koji su nam preci ostavili u sveti zavjet, poručio je u homiliji biskup Tomislav Rogić. Naglasio je kako je Marija ona koja bdije, jer je Majka Crkve, Marija je ona koja hita u pomoć, jer je ona koja znade dobro koliko smo slabi i koliko nam je pomoć njezina

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Sina potrebna. I sama je prošla kušnje vjere i križeve života i ostala Bogu posve odana službenica stoga i nama može u svemu biti Majka, a to znači: i zagovornica i tješiteljica, i putokaz, i potpora – i sve ono što majka jest svojemu djetetu. Uza svu radost i ponos tradicije ovaj Gospin blagdan obvezuje nas da svojim životom posvjedočimo vjeru. Zahtjeva to od nas ovo sveto mjesto i čitava naša Domovina koja je natopljena tolikim molitvama kroz vjekove. Stoga je ovo poziv na vjernost Bogu i svome

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE narodu, poziv na one istinske, iskonske vrednote vjere i bratske ljubavi, naglasio je biskup Tomislav Rogić. Što reći na kraju, nego Gospe i Majko naša nebeska, isprosi nam to, da te mognemo i dalje častiti, da pokoljenja koja dolaze, da i ona budu znala sačuvati ovaj sveti zavjet, da po tome drugima, drugdje, na blizu i daleko budemo znani i prepoznati te da nas nikakve nevolje, ni teškoće - kojih je uvijek bilo i kojih ni u budućnosti, sigurno, neće manjkati - da nas ništa ne skrene s pravog puta i konačnog cilja s Tobom u Nebeskom Božjem domu, zaključio je biskup Rogić.

Proslava Velike Gospe u Župi Bilice

Veliko slavlje u sklopu obilježavanja 50 godina župe IZVOR: franjevci-split.hr

O proslavi Uznesenja Marijina na Nebo, 15. kolovoza 2016., jedna je naša vrijedna župljanka na svojem facebook profilu napisala: „Veličanstvena misa naše svetkovine Velike Gospe – Gospe od Pomišljaja dotakla je srce svakog vjernika.“ Vjerujem da njezine misli i osjećaje dijele svi župljani, kao i naši gosti i hodočasnici koji su proteklih dana pohodili Crkvu Gospe od Pomišljaja, na biličkom Taboru. Proslavi su prethodile značajne pripreme, a najvažnija je ona duhovna; trodnevnica koja je započela u petak, 12. kolovoza u 18.30 sati. Toga je dana večernju misu predslavio fra Žarko Maretić, župnik Dubrave. Podsjećajući nas na crkvenu predaju (tradiciju) o životu Majke Božje, uronili smo u otajstvo uznesenja na nebo dušom i tijelom. Drugi je dan trodnevnice organizirano cjelodnevno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U molitvi i meditaciji; u šutnji i pjesmi, uz čitanje Riječi Božje i raz-

matranja, dočekali smo patera Paula Karima, župnika Zablaća i Mandaline i člana Misijske Družbe Duha Svetoga, rodom iz afričke zemlje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Sierra Leone. On nam je predslavio večernju misu. U svojem je nagovoru na simpatičan i stilski pomalo duhovit način naglasio važnost misija na Afričkom kontinentu. Samoga sebe nazvao je „plodom misija“, uz napomenu kako on danas nama govori i tumači ono što je naš župnik naučavao njima kao misionar u Africi tijekom 17 godina svojega misionarskog rada i života. I treći dan trodnevnice, prije misnog slavlja molili smo Gospinu krunicu i Lauretanske litanije. Nedjeljnu misu predslavio je naš (novi) župnik fra Ante Vukušić. Te nedjelje imali smo i dva krštenja, čime je naša Crkva postala bogatija za ovaj najveći milosni dar Presvetoga Trojstva, a naša proslava nedjeljne svete mise još svečanija i ljepša. Sam blagdan Velike Gospe ujedno je bio i dan potpunog oprosta za našu župu i njezine župljane. U izvanrednoj Svetoj godini Božjeg milosrđa koju je papa Franjo proglasio Bulom

„Misericordiae vultus“ (Lice milosrđa) i naša je župa postala „znak i oruđe Očeva milosrđa“. Proslava svetkovine Velike Gospe započela je u 10.30 sati svečanom procesijom sa slikom Gospe od Pomišljaja, nakon čega je nastavljeno središnje euharistijsko slavlje koje je predvodio naš župnik, a koncelebrirali su fra Žarko Maretić, fra Ivan Maletić i fra Božo Ćurčija. Još je jedan razlog za slavlje-još jedan zlatni jubilej. Ove godine slavimo 50. obljetnicu osnivanja naše Župe Uznesenja BDM. Tako je i ovogodišnji blagdan Velike Gospe obilježen trostrukim slavljem. Sve nekako podsjeća na nastavak „duhovnog tsunamija“ započetog u siječnju blagoslovnim pohodom 22 svećenika (većinom redovnika) biličkim obiteljima. Večernju misu na sam blagdan predvodio je fra Ivan Bradarić, gvardijan šibenskog samostana sv. Frane i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Sv. Nikole Tavelića. Tijekom mise pozvao nas je na razmatranje o četiri dogme koje je Katolička Crkva proglasila o Blaženoj Djevici Mariji: da je Bogorodica; Djevica; bezgrješno začeta; dušom i tijelom na nebo uznesena. Uz prikaz povijesnog okvira nastanka same svetkovine, završena je proslava Velike Gospe u našoj župi. Vjerujem kako svi župljani dijele zahvalnost ponajprije našem župniku, a onda i svim svećenicima koji su ove godine sudjelovali u pripremi i proslavi blagdana Velike Gospe - dana naše Župe, obilježene, kako je već rečeno, trostrukim (jubilarnim) slavljem.

Proslava Velike Gospe NA VISOVCU IZVOR: franjevci-split.hr

Na dan Velike Gospe, na Visovcu 15. kolovoza 2016. okupio se veliki broj hodočasnika. Prva sveta misa slavljena je u 7 sati a predslavio ju je meštar novaka fra Jure Šimunović. Misu u 8 sati predslavio je fra Ivan Vidović, a u koncelebraciji je bio fra Stjepan Matić. Središnje misno slavlje započelo je u 10.30 sati procesijom oko Visovca, a predslavio je visovački gvardijan fra Mate Gverić koji je u propovijedi sažeo nekadašnju i današnju 42

situaciju u društvu ispričavši jednu zgodu kako je jednom jedan „momak“ (mladić kojeg su roditelji zavjetovali Gospi i koji bi godinu dana proveo na Visovcu pomažući fratrima) pobjegao s Visovca i vratio se kući, a dobra majka se izvikala na njega: Sram te bilo! Izdao si Gospu, brzo se vrati na Visovac! I vratio se i ostao svojih godinu dana na Visovcu. U nastavku je istaknuo kako svake godine brojimo koliko naroda ima na Visovcu, a svake godine bit će sve manje jer župe naše zagore polako

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE odumiru. Nama se čude ljudi da napuštamo ovakvu zemlju, ovakvo podneblje, nezagađene krajolike, vidite samo rijeku Krku ona je pitka, čista… I završio je ohrabrujućim riječima za sve ljude kojima je teško i koji su slabi, važno je da nikada ne pristanete na to

pa je zaključio riječima svetog Augustina: „Ako vas Bog ne nađe kao pobjednike, neka vas nađe kao borce“. Sveto misno slavlje svojim pjevanjem uveličao je pjevački zbor iz Rupa, a na kraju mise gvardijan Visovačkog samostana fra Mate Gverić održao je riječ

zahvale za sve koji su sudjelovali u organizaciji proslave, te je pozdravio sve hodočasnike, posebno sve one koji su došli hodajući iz svojih župa. Sveta misa zahvalnica kojom je završilo slavlje slavljena je u 18 sati, a predslavio ju je župni vikar Drniša fra Petar Teskera.

Proslava Velike Gospe u stankovcima

IZVOR: franjevci-split.hr

U prepunoj župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Stankovcima vjerska zajednica s hodočasnicima iz bliže i dalje okolice svečano je proslavila svoju nebesku zaštitnicu, Veliku Gospu, 15. kolovoza 2016. Svečanu svetu misu predvodio je mjesni župnik fra Marko Nimac u koncelebraciji s fra Lukom Banićem i fra Mirkom Klarićem. Prije svete mise održana je velika procesija gdje su vjernici obučeni u narodne nošnje nosili kip Velike Gospe. Euharistijsko slavlje pod vodstvom časne sestre Ljiljane Radaš uljepšao je mješoviti crkveni župni zbor pučkim crkvenim pjevanjem svete mise. “Današnja svetkovina Velike Gospe, vaša nazočnost i vaša brojnost, vaše htjeti i vaše biti danas u Stankovcima pred Gospinim kipom u ovoj crkvi govori mi, braćo i sestre, da je i danas tako, govori mi da se u našem narodu vjera nije ugasila, svjedoči mi da smo ostali vjerni svome krsnome savezu što smo ga kao narod, ne tako davno na izvoru Jadra u Solinu potvrdili da smo unatoč mnogim pomorima, ponorima, tijekom naše povijesti ostali vjerni i

Božjoj objavi i Crkvenoj predaji. Reklo bi se: “Kako bijaše na početku, tako i danas”. Kad ćemo pred sebe stati i kad ćemo se upitati, i kad ćemo biti iskreni i prema sebi i prema Bogu i Gospi i narodu, ako ne danas na ovako veliki blagdan, ako ne pred majkom, ako ne pred Gospom koju još i majkom zovemo. Gospe, ti si uvijek bila stijeg hrvatskog naroda, njegova slava i pobjeda, ali i Majka milosrđa što je čula svaki vapaj, izvidala svaku ranu. Čuvaj, Gospe, ovaj narod ravnokotarski, čuvaj ovaj narod vjernički, čuvaj ovaj narod hodočasnički, čuvaj moj narod hrvatski! - rekao je u nadahnutoj propovijedi fra Marko Nimac. Župna crkva Uznesenja Marijina u Stankovcima izgrađena je uz pomoć Zakladnoga fonda 1885. godine na mjestu stare koja je porušena. Crkva je posvećena 1906. Danas župu čine sela: Stankovci, Budak, Crljenik, Velim, Bila Vlaka i Putičanje.Na završetku slavlja u crkvi, župnik fra Marko Nimac zahvalio se braći svećenicima, crkvenom zboru, kao i svim vjernicima koji su sudjelovali u proslavi nebeske zaštitnice župe Stankovci, Velike Gospe. Nakon svete mise cijeli vjernički zbor iz duše je zapjevao himnu svojoj zaštitnici “Zdravo Djevo”.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Blagoslovljen dječji vrtić "Blažena Hozana"

mjesto rasta u dobi, milosti i mudrosti Božjoj Dječji vrtić sestara dominikanki „Blažena Hozana“, koji se nalazi u sklopu Katoličkog školskog centra u Šibeniku blagoslovljen je i otvoren u subotu, 20. kolovoza. Obred blagoslova predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić uz sudjelovanje vrhovne glavarice sestara dominikanki majke Katarine Ma-

glice, provincijala Hrvatske dominikanske provincije Ante Gavrića, šibensko kninsko župana Gorana Pauka i gradonačelnika grada Šibenika Željka Burića. Tim povodom biskup je zahvalio svima koji su doprinijeli realizaciji vrtića. Posebno je istaknuo ulogu umirovljenog šibenskog biskupa Ante Ivasa. Novi vrtić u sljedećoj će pedagoškoj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

godini imati dvije odgojne skupine mješovitu jasličku i mješovitu vrtićku. Vrtić će voditi sestra Rahela Rukavina. Danas zazivamo Božji blagoslov osobito na one koji će u vrtiću boraviti i na sestre dominikanke, poručio je biskup Tomislav Rogić. Naglasio je kako ljudsko odrastanje i doba djetinjstva otvara dušu otkrivanja istine i klanjanja pravom i jedinom Bogu. Danas zazivamo blagoslov na ovaj novi vrtić „Blažena Hozana“ da bude mjesto rasta u dobroti, milosti i mudrosti Božjoj. Zazivamo blagoslov da svi oni koji budu preuzeli brigu za djecu oko njihova odgoja i obrazovanja ispravno poučavaju, da ljudsku mudrost spajaju s evanđeoskom istinom, da tu istinu sačuvaju i svojim je životom očituju. Zazivamo Božji blagoslov da djeca u odgojiteljima nalaze i pronalaze Krista učitelja, te se obogate u pravim vje-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE štinama, prvim molitvama i zdravim temeljima za život u punom dostojanstvu čovjeka, poručio je biskup Rogić. Posebna mi je radost što se vrtić u Šibeniku otvara o 800. obljetnici osnutka dominikanskog reda i 950. obljetnici prvog spomena Šibenika, istaknula je priora šibenskog dominikanskog samostana, sestra Jakica Vuco. Istaknula je veliku ulogu šibenskog biskupa u miru Ante Ivasa u pokretanju inicijative za izgradnju vrtića. Program rada u vrtiću Blažena Hozana temeljit će se na katoličkim načelima koji proizlaze iz stava i uvjerenja kao katoličke ustanove. Način rada, kvaliteta odnosa i okruženje poticat će cjeloviti razvoj djeteta u skladu s njegovim individualnim potrebama, mogućnostima i sposobnostima, kazala je ravnateljica katoličkih vrtića blažene Hozane Kotorske, sestra Antonija Matić. Vrhovna glavarica sestara dominikanki s. Katarina Maglica naglasila je kako će sestre djeci dati toplinu i blizinu. Vjerujem da će djeca koji će izlaziti iz našeg vrtića biti prvenstveno ljudi na kojima će počivati budućnost obitelji, hrvatskog naroda i Crkve. Obećavam da ćemo mi sestre dominikanke svakodnevno djecu i roditelje uranjati u naše molitve i žrtve, te za njih tražiti Božji blagoslov. Bog može učiniti puno i Bog djeluje u ljudima, neka naš vrtić bude jedno malo svjetlo i izvor nade. Hvala svima koji su pomogli da do otvaranja vrtića dođe, naglasila je sestra Katarina Maglica. Grad Šibenik je svjedok kako

s. Rahela Rukavina, voditeljica vrtića

institucionalna briga za najmlađe u jednom dogovornom razvoju između javnih ustanova, vjerskih katoličkih vrtića i privatnih vrtića vrlo dobro rješava problem naglasio je gradonačelnik Burić. Nastavit ćemo podizati standard u svim gradskim vrtićima, jer to je glavna zadaća Grada, kazao je gradonačelnik, dodajući kako je težnja izjednačavanje svih uvjeta rada u predškolskom odgoju, bez obzira tko je osnivač pojedine ustanove. Na demografskoj obnovi moramo napra-

s. Jakica Vuco, priora samostana u Šibeniku

viti puno toga i ovo je jedan kamenčić tog mozaika koji će omogućiti da do te demografske obnove i dođe, poručio je šibensko-kninski župan Goran Pauk, koji je obećao podršku Šibenskoj biskupiji na ovakvim projektima. Voditeljica Službe za predškolski odgoj i obrazovanje Ministarstva Znanosti, obrazovanja i sporta Marija Ivanković naglasila je kako je grad Šibenik predškolski odgoj osmislio na najbolji mogući način, te je istaknula kako zajedništvo vodi u budućnost.

Dominikanke na okupu u kapelici

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SLAVLJE DOŽIVOTNIH ZAHTJEVA TRI ČASNE SESTRE U MARINI

čistoća, siromaštvo i poslušnost

IZVOR: zupa-marina.hr

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu bila je u našoj župi u znaku redovništva. Naime, taj dan smo i u Marini proslavili svečane doživotne zavjete naše župljanke, s. Andree Matijaš, i njezinih susestara, s. Elizabete Glasnović i s. Veronike Ćibarić. Pridružile su im se i s. Marija Palić, koja je u družbi sestara sv. Vinka Paulskog položila privremene zavjete, i s. Radoslava Kevo, provincijalna poglavarica, dok je kod svete mise posluživao fra Filip Čogelja, bogoslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. „Iskoristili“ smo njihovu nazočnost i promišljali evanđeoske savjete siromaštva, poslušnosti i čistoće kao redovničkog životnog ideala, ali i šire od toga – kao zadatka svakog čovjeka i kršćanina. Taj bi bio 46

otkrivati i stalno se boriti u sebi za čovječnost koja je pomirena i slobodna, u miru sa sobom, nerastrgana. Za početak promišljanja posvijestili smo si jednostavnu istinu Biblije, ali i našeg molitvenog iskustva: da nas Nebo može iskoristiti kao sredstvo preobrazbe naše povijesti. Tako su nam sestre Andrea, Veronika, Elizabeta, ali i sestre Marija i Radoslava bile konkretni podsjetnik na dugu tradiciju Crkve, koja je i preko redovničkih zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti činila da se pojednici – muškarci i žene – učine vrijednim i dostojnim tog zadatka, da naime postanu instrumenti Neba u preobrazbi naše povijesti.

Ovdje dijelimo s vama nekoliko misli o zavjetima, svjesni da je duga i bogata tradicija evanđeoskih zavjeta naše Crkve puno više od ovoga što ćete ovdje pročitati.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Siromaštvo

Duboki smisao evanđeoskog savjeta siromaštva je njegov antipod – bogatstvo! Kad je Isus svojim sljedbenicima stavio siromaštvo kao put za postizanje oslobođenja i osobne zrelosti, učinio je to svjestan opasnosti koje bogatstvo može predstavljati za razvoj osobe, posebno za odnos povjerenja prema Bogu. Bogatstvo ima razne forme: novac, moć, uspjeh, izgled. Za Isusa je „bogataš“ ne onaj ili ona koji posjeduje mnogo, nego onaj ili ona koji mora posjedovati mnogo, da bi u sebi umirio tjeskobu kako nije dovoljno dobar, sposoban, poštovan, lijep i jak da bi bio (postojao) bez straha, miran i siguran. Odatle, potreba da budemo bogati plod su naših osjećaja manje vrijednosti, izvor iz kojeg suklja potreba posjedovati mnogo da bi iznutra osjetili kako nam je dozvo-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ljeno postojati. I osigurati se od tri zla koja prijete: od starosti (prolaznosti), patnje i smrti. Ovakva potreba za bogatstvom nije ništa drugo nego neuredna navezanost na život neautentičan i nesretan. I ne uspijeva se nikad umiriti, nego samo rađa novo nezadovoljstvo. Ideal siromaštva, shvaćen u ovom smislu, ima za cilj slijedeće: uliti u osobu hrabrost postojanja, usprkos svim sumnjama u sebe, usprkos svim osjećajima nedostatnosti i manje vrijednosti. Siromah zna da je njegovo ili njezino bogatstvo povjerenje u Boga: to je siromaštvo koje oslobađa. I siromah u evanđeoskom smislu ne pita se o imati ili neimati, nego o biti. Biti siromašan znači snagom povjerenja u Boga i sa slabostima svoje osobe živjeti na način da se ne izbjegava ništa (pa ni slabost), te tako doći do unutranjeg dopuštenja da postojimo bez ikakvih uvjeta i prisile. Poslušnost Kad je o poslušnosti riječ, onda prije pitanja „što trebam raditi?“ postavljaju se pitanja „tko sam“, „što mogu biti?“, „čemu se mogu nadati?“ Prvi je oblik poslušnosti spremnost slušanja Boga u svojoj intimi. Jer, tek onaj koji je naučio slušati sebe moći će slušati i drugog – slušati na način da smo za tu osobu tu, bez prisile da je mijenjamo ili dovršavamo. Slušati je da njoj samoj istaknemo njezinu vrijednost, i da bi slušanjem koje budi zapreteno dostojanstvo sama Božja snaga mogla u njoj djelovati.

Djevičanstvo Određeni oblici života ne vuku vrijednost iz sebe samih, nego iz načina na koji se živi. Tako je, vjerujem, i s djevičanstvom. Nije vrednije od bračnog života – samo je druga strana iste medalje. Djevičanstvo nije odsutnost intimnosti, niti žrtvovanje iste. Baš naprotiv! Ona je življenje intimnosti i blizine ali bez tjelesnosti, intimnosti koja „rađa“ u drugome i s drugim ono što Bog zove i hoće da postoji u toj osobi. Djevičanstvo rađa duhovne

obzore, i ne dozvoljava nam da suzimo dimenzije ovog našeg svijeta. Čestitamo sestrama Andrei, Veroniki, Elizabeti i Mariji, Družbi sestara Milosrdnica na čelu sa s. Radoslavom. Molit ćemo za njih, a i sebe stavljamo u njihove molitve – da moleći ne zaboravimo da smo pozvani postati instrumenti Neba u ovoj našoj povijesti! Koristim i ovdje prigodu da od srca zahvalim svim župljanima koji su doprinijeli da se slavlje nastavi kod župne kuće na prigodnom domjenku za sve prisutne!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE DUHOVNA OBNOVA DJELATNIKA KATOLIČKE OSNOVNE ŠKOLE

PRIPREMA ZA NOVU ŠKOLSKU GODINU

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Svaki početak je težak, pogotovo nakon godišnjeg odmora Kako bi nam početak školske godine bio lakši, već tradicionalno imamo organiziranu duhovnu obnovu kako bismo radosni i ispunjeni duhom krenuli u nove radne izazove. Ova duhovna obnova iz jednog je razloga bila posebna; posebna zbog toga što ju je predvodio novi šibenski biskup mons. Tomislav Rogić. A gdje bi nas novi biskup mogao povesti nego u svoj ˝bivši kraj!˝ Ranim jutrom dana 22. kolovoza uputili smo se prema našem prvom odredištu, Baškim Oštarijama. Naš duhovni put započeli smo u autobusu molitvom Jutarnje. Dolaskom u Baške Oštarije te nakon kratkog predaha mons. Tomislav nam je održao kratko izlaganje na temu Milosrdnog Oca. Približio nam je i detaljno rastumačio prispodobe

o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. One nam zajedno poručuju da smo svi pozvani na Očevu gozbu uz jedan uvjet - ako prihvaćamo i ne osuđujemo druge. Okrenutost i ljubav prema bližnjemu je put koji vodi do Oca. Na samom kraju razmatranja, svojim nas je posjetom razveselio i novi gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, u pratnji kancelara vlč. Marinka Miličevića. Prijepodnevni dio završen je euharistijskim slavljem u crkvi Pohođenja BDM. U homiliji nam je mons. Tomislav pribli-

žio blaženstva koja smo mogli vizualno dočarati promatrajući vitraje na crkvi. Nakon kratkog druženja i okrjepe duhom i naše tijelo je tražilo svoju okrjepu. Ovim putem zahvaljujemo našim domaćinima na ukusnom i obilatom ručku te na lijepoj dobrodošlici. Svoj put nastavljamo dalje prema vidikovcu Kubus u blizini Baških Oštarija s kojih ˝puca˝ nevjerojatan pogled na otok Pag, ali na kojem smo okusili i sve čari i jačinu velebitske bure. Promrzli krećemo prema Udbini i Crkvi Hrvatskih Muče-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U Katoličkoj školi održane Duhovne vježbe za svećenike Šibenske biskupije

nika, gdje je naš novoimenovani biskup bio na službi prije ređenja. Dolaskom u svetište, biskupa mons. Tomislava su, kako je to stari običaj, dočekali zvonjavom crkvenih zvona, što je našeg biskupa iznenadilo, ali i razveselilo. Skupila se i nekolicina župljana da ga pozdrave. U Svetištu smo imali euharistijsko klanjanje koje je predvodio biskup. Nakon klanjanja biskup nas je upoznao s povijesti nastanka svetišta. Zanimljiva je činjenica da svaki pojedini dio svetišta ima svoju simboliku, vezanu uz stradanja hrvatskog naroda kroz povijest. Biskup i njegov nasljednik vlč. Josip Šimatović proveli su nas kroz cijelo svetište, a naš posjet završili smo kratkim druženjem u pastoralnom centru. Svoj duhovni put završili smo pobožnošću krunice te smo radosni i duhovno ispunjeni sretno stigli u naš Šibenik.

Duhovne vježbe za svećenike Šibenske biskupije održane su od 29. do 31. kolovoza u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Ove godine predvoditelj duhovnih vježbi bio je duhovnik u Riječkoj bogosloviji, isusovac pater Vatroslav Halambek. - Duhovne vježbe, vježbe su duha. Nastojim kroz molitvu i razmišljanja pomoći svećenicima da svoje poslanje žive dublje, plemenitije, ljepše i korisnije za narod kojemu su poslani. Približio sam im put čišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja s Kristom. Isus Krist je pred nama, s nama,

uz nas, iza nas. On nas vodi, prati i Ocu prikazuje sva svećenička nastojanja, teškoće i lakoće da s njim živeći budemo blagoslov ovome svijetu – kazao je pater Halambek. Sa svećenicima na duhovnim vježbama bio je i šibenski biskup Tomislav Rogić. Naglasio je kako su duhovne vježbe dobar početak nove pastoralne godine. - Predvotitelj nam je na ovim vježbama pomogao Kristovu sliku pretočiti u svoje poslanje kako bi je lakše približili ljudima kojima smo poslani - kazao je biskup Rogić.

Ivana Bakotić, pedagoginja MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BISKUP ZAHVALIO VOLONTERIMA:

Vi ste sa mnom bili u radosti biskupskog ređenja Zahvalno misno slavlje za oko sto i pedeset volontera i crkvenih pjevača koji su sudjelovali i pomogli u organizaciji biskupskog ređenja, šibenski biskup Tomislav Rogić slavio je u kapeli svetog Mihovila u Katoličkom školskom centru u Šibeniku, u subotu, 3. rujna. Uz biskupa Rogića koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas.

- Vi ste sa mnom bili u radosti biskupskog ređenja, radost koju ste umnožili svojim sudjelovanjem, svojim doprinosom, radom, svojim odvojenim vremenom za sve što je trebalo učiniti. A posla je bilo. Doživio sam da vam ništa nije teško i zato mi je želja bila da se iznova okupimo, da vam svima mogu reći hvala, zahvaliti, da nastavimo dijeliti

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

kruh, da nastavimo dijeliti život. Najviše smo dali kad smo dali sebe, a sebe smo dali kad smo dali svoje vrijeme i svoje sposobnosti. - poručio je biskup Rogić volonterima i crkvenim pjevačima. Podijelio je i osobno iskustvo molitve. - Naučio sam do sada da i kad se Bogu za nešto molim, drugačije molim kad počnem sa zahvaljivanjem za primljena dobročinstva. Nekako, kao da kroz zahvalnost bolje uočim što mi je sve već Bog dao, a onda i moje nove potrebe budu manje. Onda i ono što novo molim postaje nekako dohvatljivije, očekivanije. Kao da baš kroz zahvalnost jača naša vjera i pouzdanje u nova Božja dobročinstva. - naglasio je biskup koji je pozvao vjernike na pomoć u zajedničkom ostvarenju Kristova evanđelja. - Mogao bih reći, utječem se i dalje vašoj dobroti i svemu

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE onom što je do sada izgrađeno, utemeljeno, osmišljeno, započeto. Da sve što ste do sad tako lijepoga i dobroga s dosadašnjim pastirom biskupom Antom stvarali da nastavimo dalje kamo nas Gospod povede u izobilju život neka sve i u svemu bude Krist. - zaključio je homiliju biskup Tomislav Rogić. Nakon slavlja upriličeno je zajedničko druženje i Agape. Volonteri su se i dalje stavili na raspolaganje u svim potrebama Šibenske biskupije. Svećenici koji su sudjelovali u organizaciji biskupskog ređenja poručili su kako su volonteri pomogli da svečanost ređenja prođe u najboljem mogućem redu. Don Gabrijel Jagrinec, biskupijski povjerenik za pa-

storal mladih naglasio je kako pedesetak mladih volontera volontiranje na biskupskom ređenju smatra dragocjenim iskustvom i poticajem u aktivnom sudjelovanju u pastoralu mladih. Župnik župe Njivice don Oleg Petrović ukazao je

kako dvadesetak volontera iz župe svjedoče radost koju su doživjeli volontirajuči na biskupskom ređenju. Župnik smatra kako će volontiranje potaknuti i druge župljane na zauzetije sudjelovanje u životu župne zajednice.

Preminula sestra benediktinka Josipa Iva Matić

U osamdeset i sedmoj godini života, te pedeset i devetoj redovništva preminula je u nedjelju, 4. rujna sestra Josipa Iva Matić, benediktinka šibenskog ženskog benediktinskog samostana sv. Luce. Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi i sprovodne obrede na gradskom groblju svete Ane u Šibeniku u utorak, 6. rujna predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. - Naši dragi, sestra Josipa, koji nas napustiše, odoše pred nama s ovoga svijeta, ne ostaju samo u našem sjećanju. Oni ostaju u našoj ljubavi koja se njihovim odlaskom ne umanjuje.

Kao da nam tek bol rastanka pokazuje koliko smo neku osobu voljeli. Neshvatljivo po ljudsku da nam upravo bol rastanka otkriva ljubav. - poručio je u homilji biskup Rogić Naglasio je kako je pokojna sestra Josipa nosila križ života čvrsto i ustrajno. Svojim redovničkim životom rada i molitve, prihvaćanja Božje volje potvrdila je njeno predanje Bogu. Ustrajala u molitvi, dobroti i ljubavi. - Dobri Bog neka joj svaku molitvu usliša u nebeskoj vječnosti. Neka ju pridruži svojim izabranima i voljenima u radosti gledanja Božjega Lica i neka ju nagradi za svako strpljivo podneseno trpljenje! – poručio je biskup Rogić. - Gubitak dragih nam osoba ne možemo promijeniti. Preostaje nam molitva Bogu za snagu prihvatiti nepromjenjivo. Samo vjera u Kristovu blizinu i njegovo uskrsnuće može nam dati tu snagu. U ovoj svetoj misnoj žrtvi i mi učvrstimo svoju vjeru u uskrsnuće, ugledajmo se u primjere svetih, ugledajmo se u one koji su među nama prednjačili u dobroti. To je put na koji nas Isus zove, da se i sami jednom možemo nadati blaženoj vječnosti. - kazao je na kraju homilije biskup Tomislav Rogić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Šibenski biskup Tomislav Rogić u nedjelju 4. rujna u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je misno slavlje preko kojeg je trinaestorici vjeroučitelja podjelio kanonske mandate za predavanje vjeronauka u osnovnim i srednjim školama, te dječjim vrtićima. U homiliji se obratio i vjeroučiteljima: - Ne bojte se zahtjevnosti. Budite razboriti i radosno prihvatite za Isusom nositi vlastiti Križ. Znamo za kim idemo. Znamo komu želimo služiti i sigurni smo da nas on vodi pravim putem u život. To svjedočite i radosno navještajte. Nakon misnog slavlje i podjele mandata u dvorani biskupske palače upriličen je susret biskupa i vjeroučitelja. Predstojnica Katehetskog ureda Šibenske biskupije s. Jakica Vuco, OP; u ime vjeroučitelja pozdravila je biskupa. - Želimo Vam reći da je nova školska godina izazov i nama, u smislu želje i stalnog pokušavanja sijanja Riječi, iako često puta ne vidimo plodove. Ali odustati nećemo jer smo svjesni da danas u svijetu nije lako biti Kristov, nije lako biti drugačiji, nije lako praštati i

Biskup Rogić trinaestorici vjeroučitelja podijelio kanonske mandate

U Šibenskoj biskupiji ove godine ima 80 vjeroučiteljica i vjeroučitelja zaboravljati, nije lako prosuđivati onako kako bi on prosuđivao, nije lako tumačiti kako bi on tumačio. Vjerujemo da će sve ono što u suzama sijemo, biti razlog veselja i pjesme na kraju kojeg s njim slaviti.- naglasila je predstojnica Vuco. - U Šibenskoj biskupiji ove godine ima 80 vjeroučiteljica i vjeroučitelja. Većinu čine vjeroučitelji laici, njih 56; svećenika koji predaju vjeronauk u školi je 18, i 6 časnih sestara. Svi oni rade u 32 osnove i 11 srednjih škola. Odgajateljice u vjeri koje rade na području naše biskupije su u Šibeniku, Drnišu i Primošte-

nu. Ima ih 12, a nemaju sve svoje grupe u vrtićima. Na kraju želim reći da ćemo se truditi u svom poslanju i životu da budemo vjerodostojni Isusovi učenici i vaši dobri i radosni vjeroučitelji. - poručila je sestra Jakica Vuco. Biskup Rogić vjeroučiteljima je poručio da se pouzdaju u Božju providnost. Naše je činiti što možemo i dati sve od sebe do krajnjih granica. A plodove puno puta i ne vidimo, a ima ih. To prepustimo Gospodinu, kazao je biskup koji je naglasio kako se u Božju providnost ne smije sumnjati.

Palača Galbiani postaje interpretacijski centar katedrale svetog Jakova

Civitas sacra – Sveti grad Projekt obnove palače Galbiani i projekt Interpretacijskog centra katedrale sv. Jakova “Civitas sacra – Sveti grad” predstavljen je u ponedjeljak, 5. rujna u dvorani biskupske palače u Šibeniku. Nositelj projekta je Šibenska biskupija s partnerima Gradom Šibenikom i Tu52

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE rističkom zajednicom Šibenika. Autori projekta su: Marko Barišić, Jelena Devčić, Milena Milovanović, Mirna Vulin, Joško Živković (Kocka d.o.o.), Valentino Dražić – Celić, Antonio Šunjerga, Kristina Radelić, Luka Najev; Marino Bezmalinović, Frane Cvitanić (Avensys d.o.o.) i Ivan Lukač, a koordinator Hrvoje Zekanović. Za projekt Interpretacijski centar katedrale sv. Jakova u srednjovjekovnoj palači Galbiani odobren je skoro 31 milijun kuna iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Ostatak novca za projekt, 5,5 milijuna kuna kroz tri godine trebala bi osigurati Šibenska biskupija koja je njegov nositelj. Predstavljanje projekta otvorio je šibenski biskup Tomislav Rogić. -Trenutak je da ovaj veliki projekt predstavimo šibenskoj, ali i široj javnosti. Prvu studiju za ovaj projekt izradili su pred 20 godina biskup Ivas i inženjer Zvonko Najev. Kada su konačno razriješeni vlasnički odnosi, uz veliku pomoć Ministarstva kulture obnovljena su pročelja i krovište palače Galbiani. Priprema dokumentacije za bespovratna sredstva EU počela je pred više od godinu dana, a taj su obiman posao vodili don Božo Škember i Hrvoje Zekanović. Projekt je konačno prihvaćen, na blagdan sv. Jakova, 25. srpnja ove godine, - kazao je biskup Rogić. Planirano uređenje palače Galbiani i samog postava prezentirali su djelatnici agencije ˙Kocka´iz Šibenika. Projekom Interpretacijskog centra katedrale sv. Jakova “Civitas sacra – Sveti grad” planirano je da u prizemlju budu recepcija i suvenirnica, galerijski prostor za povremene izložbe, dvorana za skupove i kontrolna soba multimedije. Pred ulaznim portalom palače bit će razvijena jedra na kojima će se projekcijama pozivati posjetitelje. Stubište će biti opremljeno na način kako su u vrijeme izgradnje šibenske prvostolnice izgledale građevinske skele, kazao je Marko Barišić iz `Kocke´. U međukatu će biti smješten marketing, prostori za kustose i depo, a poseban će prostor biti za prikaz povijesnog koncepta šireg prostora Šibenika. U međukatu će biti postavljen kameni monolit, kao izvorište katedrale, te reljef koji u pozadini toplinskom kamerom snima dodire posjetitelja i potom ispisuje `sliku dodira´ za svakog posjetitelja. Prvi kat palače Galbiani obuhvatit će svjetovni aspekt gradnje katedrale, koncept šibenske komune, odricanja svih slojeva kako bi se izgradilo katedralu. Na toj će etaži biti i suvremena interpretacija krstio-

nice te zbirka pergamena u posjedu Šibenske biskupije, uključujući evangelistar iz 11. stoljeća. Posebno će biti prikazane i tri faze gradnje katedrale sv. Jakova. Drugi kat nudi posjetiteljima skeniranje lica i pretvaranje u fotografiju kamenog lica, koju posjetitelj može kupiti kao suvenir. Na tom će katu biti izloženi izvorni kipovi i zamijenjeni dijelovi katedrale, a poseban je prostor u kojem će biti prezentirana palača Galbiani i njena povijest. Oko replike kupole posjetitelji će uz 360° projekciju snimke iz drona koji se uzdiže i leti oko katedrale biti prepušteni doživljaju duhovnog izdizanja. Na trećem katu palače Galbiani bit će ekskluzivni restoran, bar i kuhinja, a restoran se nastavlja i u potkrovlje te na terasu s pogledom na Šibenik ,kazao je Marko Barišić iz “Kocke”. -Ovo je tek novi početak, sve ovo tek treba odraditi u sljedećih 30 mjeseci, počevši od 15. rujna kada ulazimo u posao. Pred nama su provedbe javne nabave, a nije nevažno kako i 70 eksponata mora na restauraciju prije izlaganja. Vjerujem da će svi radovi teći po planu i uz Božju pomoć, kazao je provoditelj projekta Duško Radulović iz tvrtke Sensum d.o.o. Na promociji projekta obnove palače Galbiani i projekta Interpretacijskog centra katedrale sv. Jakova “Civitas sacra – Sveti grad” prigodno su se obratili gradonačelnik grada Šibenika dr. Željko Burić i zamjenik župana Šibensko kninske županije Zoran Smolić. Hrvoje Zekanović koji je bio koordinator projekta do njegovog odobrenja svima koji su doprinijeli odobrenju projekta zahvalio je na pomoći i suradnji.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

preminula sestra Marija Slavka Raguž

IZVOR: png-split.hr U subotu, 3. rujna 2016., u našem samostanu sv. Vinka u Šibeniku, nakon duge i teške bolesti, blago je u Gospodinu, u 80. godini života i 54. godini redovništva, preminula naša draga sestra Marija Slavka Raguž. Pokopana je u ponedjeljak, 5. rujna, na šibenskom gradskom groblju Kvanj. Sprovodne obrede i svetu misu zadušnicu služio je mons. Marinko Mlakić u zajedništvu s desetak svećenika, sestrama, rodbinom i prijateljima pokojne sestre. U ime zajednice od pokojne sestre oprostila se s. Dominika Vrdoljak. Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset, a većina od njih muka je i ništavost – kaže psalmist i ubrzo zatim dodaje – Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce. Okupili smo se ovdje ispred uspomene na godine života naše s. M. Slavke i u toj uspomeni ispraćamo je molitvama pred Lice Milosrđa, pred Onoga koji je platio cijenu, kako za sve, tako i za nju. S. M. Slavka, krsnim imenom Božica, rođena je 31. svibnja 54

1937. u Kruševu kod Stoca u Bosni i Hercegovini. Sa svojim roditeljima Nikolom i Anđom, rođ. Marić, te ostalom braćom i sestrama, provela je teško djetinjstvo u predratno i ratno vrijeme 1940-ih godina. Najraniji tragovi njezinih sjećanja vrlo su bolni, a opet to su sjećanja koja joj prizivaju u pamet kako usprkos tolikom zlu u svijetu, Bog ne napušta svojih nego korača s njima, pa i u smrt. Sjećanja su to koja je vode na križni put kojim korača cijela njezina obitelj od rodne Hercegovine, preko Srbije, po ravnoj Slavoniji sve do Zidanoga Mosta u Sloveniji. Tako je već u najranijim godinama svoga života, iako biblijskog teksta još nije poznavala, iskusila da su ljudske godine »muka i ništavost«. Božja je volja bila da se vrate u svoje Kruševo. Duhovne snage su imali – hranila ih je nepokolebiva vjera pobožnih roditelja, ali materijalni oporavak bio je teži. Kad je prvi put povjerila majci da želi ići u samostan, majčino suprotstavljanje protumačila je upravo materijalnom oskudicom te je bila u dvojbi: slušati majku ili čvrsto stajati pri svojoj odluci. Odlučila je ipak uteći se molitvi i svoju tjeskobu prepustiti Bogu. Njezine molitve bile su uslišane tako da je 1961. godine došla u naš samostan u Splitu, a s njom je došla i njezina tri godine mlađa sestra Anica, s. M. Rozina.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Prošavši redovničku formaciju, prve redovničke zavjete položila je 9. svibnja 1964., a doživotne 22. kolovoza 1969. Kao domaćica, sakristanka i sviračica služila je Gospodinu u Splitu, Makarskoj, Podgrađu, Jelsi, Hvaru, Selcima na Braču, Kaštel Starom, Dolu i na koncu na Zlarinu. U više navrata vršila je i službu predstojnice. Posljednje četiri godine života provela je u Šibeniku, već slaba i bolesna, predana u Božju volju. S. M. Slavka naučila je dane svoje brojiti te je stekla mudro srce, srce koje je samozatajno i svu slavu prepušta Bogu, srce koje je uvijek blago nasmiješeno jer je svu svoju brigu povjerila Njemu, srce koje sve prihvaća iz ruke Očeve, srce koje je snažno i nježno, strpljivo i puno povjerenja u volju Očevu. I ako ćemo po naputku sv. Vinka promatrati kreposti pokojnih sestara kako bismo ih mogle nasljedovati, onda, promatrajući ovaj život, kreposti koje valja nasljedovati su strpljivost, samozataja i povjerenje u Boga. Draga s. M. Slavka, dok zahvaljujemo Bogu što nam te je dao, molimo sada njegovu ljubav i milosrđe za te. Ima li išta što je od ljudske nesavršenosti ostalo, neka ti to milosrdno oprosti. Neka te primi u svoj očinski zagrljaj i privede u zajedništvo svetih. Počivala u miru Božjem.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SUĆUT ŠIBENSKOG BISKUPA Ni život ni smrt ne pripada meni – Ja sam samo onaj koji je u sjeni – Onog što mu smrt ne mogaše ništa – Onog što pretoči se u stub ... sunčani Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni – Iz zatoka tvari iz te tvarne muke u ona daleka sunčana počivališta – Pruža – Ruke. I naša misao traga za onim vječnim počivalištem. Htjeli bismo imati jasniji prikaz te vječnost koja nadilazi ovo naše zemljano postojanje. Misao traži dokaz, a Bog nam je darovao svoju ljubav, darovao nam je sposobnost voljeti i upravo po tome dao nam je vezu s vječnosti. Naši dragi koji nas napustiše ne ostaju samo u našem sjećanju. Oni ostaju u našoj ljubavi koja se njihovim odlaskom ne umanjuje. Vjera u uskrsnuće i ljubav prema voljenima ruši barijeru smrti i nudi nam utjehu da ćemo se opet sresti onkraj ovoga života, s onu stranu tvari – kad nastupi zagolgotsko svitanje, svitanje uskrsnog jutra. To je temelj vjere koju je i pokojna Slavka živjela, ustrajna u molitvi, u pouzdanju pred Bogom, u svom redovničkom služenju. Dobri Bog neka joj svaku molitvu usliša u nebeskoj vječnosti. Neka je pridruži svojim izabranima u radosti gledanja Božjega Lica i neka je nagradi za svako strpljivo podneseno trpljenje. Svim sestrama milosrdnicama izražavam iskrenu kršćansku sućut i molitve.

Molitva i zaziv Duha Svetoga za početak nove školske godine

biskup Rogić učenicima: BUDITE AUGUSTINI

Molitvu i zaziv Duha Svetoga za početak nove školske godine u Katoličkoj osnovnoj školi, u srijedu 7. rujna predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Nakon prigodne pjesme i pročitanog evanđelja učenicima se obratio biskup Rogić. Rastumačio je biblijsku sliku soli, svjetla i grada na gori. Biti sol znači dati okus nekome u životu, biti svjetlo znači biti putokaz, biti grad nagori znači obogatiti druge lijepim i dobrim što u sebi imamo. Ako se potrudimo sve ovo možemo jedni drugima biti, kazao je biskup Rogić učenicima koje je upoznao i sa svetim Augustinom. Sveti Augustin imao je čudan život. U svom životu tražio je svijetlo i sol koji će njegov život učiniti ukusnijim. Augustin je pronašao Isusa te je zaključio kad su se drugi mogli promijeniti mogu se i ja, kazao je biskup koji je učenike pozvao da budu Augustini. Molitvu za početak nove školske godine sa srednjoškolcima grada Šibenika biskup Tomislav Rogić imao istog dana u katedrali svetog Jakova. Njima je kao i djeci iz Katoličke osnovne škole također približio biblijske slike soli, svijetla i grada na gori. Neka ovo bude radosni početak uređenja vrta vaše duše, polja vašeg uma, mora vaših odnosa, druženja i prijateljstava, ali uvijek sa nakanom da jedni drugima sljedeći Krista budete i sol i svijetlo i grad na gori, zaključio je šibenski biskup. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

MALA GOSPA svečano proslavljena U SKRADI Svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije svečano je proslavljena u Šibenskoj biskupiji u utorak, 8. rujna, u župi Skradin u jutarnjim, a župi Varoš u popodnevnim satima; misno slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Oba slavlja okupila su velik broj vjernika i štovatelja Blažene Djevice Marije. - Porod blažene Djevice bijaše nam početak spasenja, blagdan njezina Rođenja neka bude na porast mira – mira među narodima, mira u obiteljima, mira među strankama, među susjedima, među mladima i starijima, mira u ljudskim dušama. Tako zbori i poruku šalje već prva misna molitva na Marijin rođendan. Govori o početku spasenja i miru koji Bog dariva. Današnji Gospin blagdan početak je svih Marijinih blagdana, njezin rođendan kad je jurnula u svijet milost i milosrđe Božje prema čovjeku – početak spasenja. – poručio je u homiliji biskup Rogić. Potom je ukazao kako Bog grešnog čovjeka nije ostavio nego mu je poslao Spasitelja, svoga Sina. - Tragao je za dušom u kojoj će se moći nastaniti, u kojoj će biti dovoljno mjesta da položi svu svoju ljubav za čovjeka. I rodi se Marija, kći Joakima i Ane, pobožnih ljudi koji iščekivahu spasenje Izraela. Konačno, pronađe Bog Onu u kojoj mu se ništa neće usprotiviti, koja će mu ljubav uzvratiti i sav mu svoj život darovati, podložiti, predati. Onoj koja nikada neće posumnjati u obećanje anđela, niti povući zadanu riječ: Neka mi bude po Tvojoj volji! – naglasio je biskup Rogić. Ukazao je kako je Mari56

ja početak boljeg svijeta, a blagdan Male Gospe neusporedivi početak s bilo kojim drugim jer blagdan vraća mir, jer je otvoren put dolasku Spasitelja, otkupitelja naših dugova, Onoga koji će ponijeti grijeh svijeta. - Marijin rođendan i danas nakon dvije tisuće godina progovara istom snagom vjere, pouzdanja i opredjeljenja za Boga. I za nas on može biti početak spasenja ako poput Marije svoje srce više otvorimo Bogu da u njemu nađe mjesta. Ako ne budemo zaslijepljeni ovim svijetom, ako poput Marije dopustimo da Bog vodi putove našeg života, ako povjerujemo da i nama Bog sve može okrenuti na dobro! Tada se može i hoće vratiti mir u čovjekovu dušu, tada ćemo biti izmireni s Bogom, tada ćemo i brata pored sebe drugim očima gledati i nestat će oni sebični razlozi sukoba i svakog grijeha. Marija vodi putem spasenja. Marija je početak spasenja ljudskoga, Marija i nama donosi Sina Božjega, svu Božju milinu i blizinu. – kazao je šibensi biskup koji je homiliju zaključio molitvom Mariji: - Marijo, molimo te, udijeli našem hrvatskom narodu da tim putem krene, da ga ne zavaraju lažna obećanja moćnika ovog svijeta! Nauči naš hrvatski narod i sve vjerne putu Spasenja, daj mu novi početak: poštenja, bratske ljubavi, zajedništva i napretka u kojem će za svih biti mjesta! Pomozi nam da se Bogu vratimo, da se izgubljeni nađu, da se ne rasipamo po bespućima svijeta nego na svojoj rodnoj grudi nađemo sreću i put iskupljenja! Amen!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

NU, VAROŠU i GRADCU PRVI POSJET BISKUPA ROGIĆA DRNIŠKOM DEKANATU

Bog može sve okrenuti na dobro Župna crkva Porođenja Marijina u Gradcu kod Drniša i ove je, kao i dosadašnjih godina, bila poprište svečanog obilježavanja rođenja Blažene Djevice Marije. Uoči samoga blagdana kao duhovna priprava održane su večeri trodnevnice na kojima su svete mise služili gostujući propovjednici, a upriličen je i prigodni koncert Gospinih zvjezdica, zbora mladih iz navedene župe. U ponedjeljak 5. rujna prve večeri trodnevnice, na blagdan Majke Terezije, tek dan ranije kanonizirane svetice Katoličke crkve, misu je predvodio novi drniški župnik fra Damir Ćiro Čikara. Sukladno prigodnom datumu, u propovijedi rado viđenog svećenika u petropoljskom kraju, mogle su se čuti mnoge mudrosti proizašle iz životnog iskustva ove svetice niskog rasta, ali velikog srca. Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro!

Kao i na ostalim večerima trodnevnice, na misnom slavlju je pjevao župni zbor uz potporu cjelokupnog puka te vodstvo orguljaša Ante Marijanovića. Katolička crkva slavi samo tri zemaljska rođendana - rođenje Isusa Krista (25. prosinca), Ivana Krstitelja (24. lipnja) i Blažene Djevice Marije, čije rođenje slavimo na blagdan u narodu poznat kao Mala Gospa. Na to je sve prisutne, u utorak 6. rujna, na drugoj večeri trodnevnice podsjetio pater Paul Abbas Kamor Karim, misionar iz Sijera Leonea, član Misijske družbe Duha Sveto-

ga (Spiritanci). Danas svoju svećeničku službu obavlja kao župnik Župe sv. Nikole biskupa u Mandalini kod Šibenika. Iako smo navikli da su obično hrvatski svećenici prisutni kao misionari u Africi, jer Božja riječ ne poznaje granica, danas i afričkih misionara kao što je pater Paul, ima u Hrvatskoj. I toga dana prepuna gradačka crkva djelovala je kao jedno srce i jedna duša, odnosno Cor unum et anima una, kako na latinskom jeziku i glasi geslo navedene Družbe. Treća večer trodnevnice bila je posebno svečano proslav-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ljena. Sve i u svemu Krist, geslo je tek nešto više od mjesec dana zaređenog šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića. Vjernici gradačke župe imali su čast i zadovoljstvo da novi biskup za prvi posjet jednoj župi Drniškog dekanata izabere, prigodom blagdana Male Gospe, upravo njihovu župu. Misu je predvodio uz koncelebraciju osmorice svećenika. Prije samog početka pozdrav ocu biskupu, uz kratko predstavljanje povijesti župe, uputio je domaći župnik fra Jozo Jukić. U svojoj propovijedi, upućenoj svima nazočnima, ne samo župljanima nego i vjernicima iz cijelog Drniškog dekanata koji su ovom prigodom pohodili crkvu Porođenja Marijina, biskup Tomislav Rogić uputio je riječi nade za život u dobru kojemu svi moramo težiti. Jer, kako se te večeri moglo čuti sa propovjedaonice, ljudi slave početke, rođendane, obi58

lježavaju godišnjice, ali je rođenje Blažene Djevice Marije ono koje je u ljudskoj povijesti napravilo najveću prekretnicu. Tim činom započelo je ostvarenje Božje zamisli ljudskog spasenja. Razlozi sukoba i svakoga grijeha nestat će povjerujemo li da Bog vodi puteve našeg života, da Bog može sve okrenuti na dobro. Prigodni poklon biskupu (umjetnički rad, drveni brod sa 25 ružinih cvjetova) koji je tekuće godine proslavio i 25 godina misništva, uručio je dekan Drniškog dekanata fra Ivan Vidović, župnik miljevački. U ime župljana, drveni biskupski štap (izradio župljanin Nediljko Elez zvani Cvrčak) uručila je mlada župljanka Iva Elez. Na kraju mise već tradicionalni prigodni koncert održao je župni zbor mladih Gospine zvjezdice. Prigodnim marijanskim pjesmama, pod vodstvom njihove voditeljice prof. Jelene Prpa, predstavile

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

su se vrijedne pjevačice koje svoje osnovnoškolske i srednjoškolske dane upotpunjuju marljivim vježbanjem koje je redovito nagrađeno nastupima i putovanjima popraćenima pljeskom i ozarenim licima svih slušatelja. Već sad se mogu pohvaliti da su u svojim mladim godinama i relativno kratkoj pjevačkoj karijeri imale čast nastupati pred dvojicom šibenskih biskupa. Na sam blagdan Male Gospe u jutarnjim satima krenula je procesija sačinjena od mnoštva pobožnih vjernika, a svečanu svetu misu predvodio je fra Zoran Kutleša, župni vikar u Imotskom. Sa propovjedaonice su dopirale misli o važnosti međusobnog opraštanja u svim sferama ljudskog života, počevši od same obitelji te su vjernici i kroz citate pape Franje i ovom prilikom upoznati sa značenjem i vrijednošću Svete godine Božjeg milosrđa koja još uvijek traje. Uz koncelebraciju velikog broja svećenika prisutni su bili i novaci sa Visovca zajedno sa svojim meštrom fra Jurom Šimunovićem. Večernju svetu misu služio je fra Ivan Maletić. Rođenje Blažene Djevice Marije odnosno blagdan Male Gospe, podsjetnik je svima nama da je Gospa uvijek tu, prisutna zauvijek u svim našim patnjama, bolima, ali i radostima. Ili, kako prigodno opisujući Gospin kip koji se u crkvi nalazi reče i sam uvijek inspirirani gradački župnik fra Jozo Jukić - „Ova naša Gospa je napravljena od poliestera, ali je za nas uvijek živa.“. Tekst: Josipa Prpa

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Obilježavanje dvadeset i pet godina od osnutka Hrvatske ratne mornarice započelo je u četvrtak 15. rujna misnim slavljem koje je u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, predvodio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Uz biskupa koncelebrirao je i generalni vikar Vojnog ordinarijata otac Jakov Mamić koji je na početku slavlja pozdravio sve predstavnike odružanih snaga, te državne i lokalne dužnosnike. Biskup Ante Ivas u homiliji naglasio je kako je Jadransko more velik Božji dar Hrvatskom narodu. „More je kao duša hrvatskog naroda. Na njemu i od njega su živjeli ribari i mornari. Plovili brodovi i moreplovci svim morima i lukama svijeta, sa znakom domovine i križa na jedrima, da se zna tko su i odakle su. Na moru se molili, zavjetovali se i u znak zahvale za sretan povratak doma u brojna svetišta Gospi i sv. Nikoli, zavjetne darove donosili. More je hrvatski narod vjekovima vezalo i bogatilo kulturama mnogih naroda svijeta. A mi smo svojom kulturom bogatili druge“, poručio je biskup Ante Ivas. „Naši mornari, more i mornarica bili su ponos Hrvatske. More su čuvali i branili narod, njegovi knezovi, kraljevi i vladari, od svih lopova koji su nam ga htjeli oteti i prisvojiti, silom oružja ili lukavstvom politike. Branili ga od Avara i Mlečana, Turaka i gramzljivih susjeda. Od Austro-ugarske, od Napoleona od Jugoslavije. Hrvatski mornari i brodovi su u mnogim presudnim bitkama nesebično branili Europu. I hrvatski brodovi, među njima i šibenski, sudjelovali su i u

U KATEDRALI OBIJEŽENA 25. OBLJETNICA OSNUTKA HRM

BISKUP IVAS:

More je kao duša hrvatskog naroda sudbonosnoj bitki kod Lepanta 1571., kad je pod zaštitom Gospe sv. Krunice, kršćanska flota konačno pobijedila osmanlijsku pomorsku silu. Danas se sjećamo kneza Branimira koji je 18. rujna 887. svojim brodovima i mornarima porazio moćno mletačko brodovlje i postao gospodar kopna i mora hrvatskog. Ukazom predsjednika Tuđmana 12. rujna 1991. Upravo je taj dan proglašen „danom Hrvatske ratne mornarice", čiju 25. obljetnicu evo ovih dana slavimo. Ona je i u teškom domovinskom ratu hrabro i časno, uz mnoge žrtve puka i branitelja, branila naše more, obalu i otoke svoje domovine Hrvatske od nasilnih lopova koji su bili zaposjeli naše brodove, blokirali naše luke, granatirali naše gradove. U svom gubitničkom bijesu zloglasni general Mladić poručio je s jednog broda „gađat ćemo vam Katedralu" Tu nevjerojatno barbarsku prijetnju ostvario je, na zaprepaštenje grada, cijelog naroda hrvatskoga i svega svijeta 19. rujna 1991. Još se danas sjećam suza biskupa

Srećka i tuge cijeloga grada. A hrvatski narod je i tada, kao i uvijek smogao snage obraniti se, zacijeliti rane i obnoviti porušeno, poručio je biskup Ivas osvrčući se na povijest hrvatske mornarice. U dugoj povijesti naše mornarice bilo je teških i slavnih dana. Danas u slobodnoj Hrvatskoj možemo s ponosom slaviti ovaj srebrni jubilej naše Mornarice. Nećemo zaboraviti da su kroz cijelu hrvatsku povijest naši mornari, moreplovci i ribari i s njima sav narod hrvatski vjerovali da ih Gospa Marija čuva i prati, da je ona naša „Zvijezda mora." Tome su svjedoci brojne crkve, kapele, slike i oltari diljem naših otoka i obale, od Istre do Boke. Njoj i danas preporučamo sve pokojne i na morima svijeta poginule mornare. Danas naročito molimo za mir i vječni pokoj svim našim braniteljima. A njoj, Kraljici mora i danas preporučamo sve naše mornare, časnike, zapovjednike, službenike, njihove obitelji i djecu, zaključio je homiliju biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

MISA Zadušnica za biskupa Badurinu i poginule Misu zadušnicu za biskupa Srećka Badurinu na njegovu dvadesetu obljetnicu smrti, u subotu 17. rujna u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Preko slavlja spomenuo se i poginulih branitelja u Domovinskom ratu. Na slavlju je bio i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas kojeg je mons. Malkić pozdravio i zahvalio mu što je tijekom biskupske služe trudio se održati živom uspomenu na biskupa Srećka Badurinu i na poginule branitelje. "Ovdje smo se sabrali da se pred milosrdnim Bogom spomenemo voljenog biskupa Srećka i naših poginulih branitelja koji su živote svoje dali u obrani našega grada, biskupije i domovine. Bogu smo zahvalni na njima, njihovim životima i njihovim žrtvama, kao i 60

svima drugima koji su stali na branik slobode i mira u našoj domovini. Koliko god se danas stvara ozračje koje lako zaboravija i čak obezvrjeđuje njihove žrtve, mi vjerujemo da one nisu bile uzaludne. I Bogu na tome zahvaljujemo. Vjerujemo da su svojom smrću ušli u uskrsnuće, jer su dali svoje živote za svoje prijatelje", poručio je mons. Malkić u homiliji. Potom je naglasio kako ima nešto uzvišeno i radosno u vjerničkom spominjanju onih koji su svoje živote dali iz ljubavi prema prijateljima. "Isus nas uči da od ove nema veće ljubavi, da tko život svoj položi za svoje prijatelje Izrekao je to u predvečerje svoje muke i smrti na križu. A upravo to su učinili biskup Srećko i pokojni branitelji. Biskup svojim biskupskim služenjem — molitvom, propovijedanjem, govorima, razgovorima i pi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

smima — a naši branitelji vlastitom krvlju. Oni nam svojom nesebičnom žrtvom do smrti vrlo snažno ističu najdublju istinu naše vjere: naš život, dar bezgranične Božje ljubavi, usmjeren je prema nebeskoj domovini, prema zajedništvu čovjeka i Boga, i tu će se on u punini ostvariti. Zato mi s ponosom i radošću možemo slaviti njihovu smrt. Nekima je to ludost, nekima sablazan, a nama koji u Kristu vjerujemo Božja mudrost". "Mi danas, spominjući se pokojnog biskupa Srećka i pokojnih branitelja, ne slavimo samo slavnu prošlost i slavne uspomene, već slavimo zajedništvo života koje nadilazi zemaljska ograničenja. To je zajedništvo Crkve, zajedništvo svetih, zajedništvo nas koji još putujemo, onih koji trpe da bi se očistili i onih koji su već u svetoj proslavi. Slavimo proš-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE lost, sadašnjost i budućnost koje se u potpunosti ispunjaju i osmišljavaju u vječnosti. Naša veza s njima je otajstvena, nevidljiva, ali stvarna. Ona je utemeljena na vjeri. Jer život u Kristu, koji je ustanovio Crkvu — zajedništvo svetih, nadilazi čak i samu smrt", poručio je mons. Mlakić. "Spomen pokojnih također je prigoda da na primjerima njihovih života uvidimo što je iz njihovih života ostalo vrijedno i nepropadljivo. Tu se zbilja kao istinska veličina izdiže biskup Srećko. On je bio istinski duhovni branitelj katoličke vjere i morala, zagovaratelj kršćanski nadahnutog rodoljublja te brižni pastir naše

zanemarene, osporavane i odbačene. A bez njih, duboko xjerujemo, nema pravednog i mirnog društva, nema istin-

skog napretka i blagostanja za našu domovinu, Europu i svijet", poručio je mons. Mlakić u homiliji.

poginule branitelje šibenske biskupije u jednom od najtežih razdoblja njezine stoljetne povijesti. Bio je čovjek nade i pouzdanja. Biskup Srećko je živio po Istini Božjoj. Bio je tumač istine i branitelj istine na svim frontama i bojištima." Biskup Srećko nam je on, slobodno to možemo reći, svetački primjer kako se treba cijelim svojim bićem, sve do smrti, uporno i neustrašivo boriti za istinu, pravdu i mir. Mi danas, koji se nalazimo u novim društvenim okolnostima i pred novim izazovima za čovjeka i društvo u našoj domovini, trebamo nastaviti djelo u koje su svoje živote ugradili biskup Srećko i pokojni branitelji. Trebamo nastaviti biti branitelji i graditelji Božanskih vrednota slobode, pravde i istinskog dostojanstva ljudske osobe, ljubavi i mira. Te Božanske vrijednosti i danas su MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

RAZGOVOR FRA ŽARKO MARETIĆ, ŽUPNIK, EXPROVINCIJAL

RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov U kolegi fra Žarku Maretiću našao sam zanimljivog sugovornika: - rodom iz Zagore, zaselka Podumci župe Mirlović, fratar koji je otvoren za razgovor bez zadrške i dlake na jeziku - samostanski je redovnik ali i vrijedni župnik - exprovincijal provincije Presvetog Otkupitelja kojemu nije stalo do pozicije u crkvenoj hijerarhiji i koji nije za to da bi se ustupilo mjesto generalnog vikara nekome od njegove braće u šibenskoj biskupiji - ima uvijete za mirovinu, to je i želio, ali su njegovi pretpostavljeni odlučili da i dalje ostane na župi, jer nemaju dovoljno svećenika - bio je u inozemnoj pastvi, u velikim i malim gradovima, ali njemu više odgovara selo – u Zagori.

NEMA BITNE RAZLIKE IZMEĐU „FRA“ I „DON“ Franjevac ste, redovnik provincije Presvetog Otkupitelja. Čovjek iz Podumaca. Kako ste se opredijelili za redovničko svećeničko zvanje? Pošao sam u Franjevačko sjemenište u Sinj godine 1960. nakon završene osnovne škole na Unešiću. Na tu odluku najviše je utjecao moj pok. otac Joso koji je bio veoma pobožan i od djetinjstva povezan s fratrima koji su od pamtivijeka bili župnici župe Mirlović Zagora. Iste godine je moj prvi rođak fra Krste Bralić u Podumcima slavio svoju Mladu misu i on je te godine potakao još četvoricu osmaša naše župe da pođu u sjemenište. Tako smo nas petorica iz iste župe pošli u Sinj. Njih četvorica su, nažalost, već nakon tri godine bili otpušteni iz sjemeništa ili iz novicijata. Gdje ste završili školu, studije, gdje ređenje, u kojoj ste župi slavili Mladu misu? Prve dvije godine gimnazije završio sam u Sinju gdje su fratri imali privatnu školu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

samo za svoje kandidate „bez prava javnosti“ - prema državnim zakonima. Godine 1962. započeo sam novicijat na Visovcu, ali sam već u ožujku 1963. morao poći u vojsku (JNA), usred žestoke zime, tri mjeseca nakon što sam navršio 18. godinu i to u južnu Srbiju, u Leskovac. Kao pješak bio sam „zadužen“ najtežom opremom – postolje mitraljeza s puškom i „ašovčićem“. Nakon povratka iz JNA dovršio sam novicijat na Visovcu, zatim 3. I 4. razred gimnazije u Sinju. Teologiju sam studirao u Makarskoj na Franjevačkoj visokoj bogosloviji koja je od 1969. bila „pridružena˝ Teološkom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika sam zaređen 27. srpnja 1971. s još dvojicom kolega na improviziranom oltaru pod borovima na otočiću Visovcu. Zaredio nas je šibenski biskup mons. Josip Arnerić koji je navratio i na moju Mladu misu u Podumce dana 11. srpnja, što je obradovalo ne samo mene već i cijelo selo. Poslije Mlade mise bio sam na kratko „domeštar“, pomoćnik odgojitelja, na Visovcu, potom župnik u Vrpolju kod Knina, kapelan u Gospe

RAZGOVOR Lurdske u Zagrebu i duhovnik sjemeništaraca u Sinju. Kroz to vrijeme sam na Teološkom fakultetu u Zagrebu položio licencijat kod prof. J. Turčinovića. Da volite svoje rodno mjesto pokazali ste gradnjom kapelice uz put na domak Podumcima. Ima li tamo još stalnih stanovnika i kakav je uopće život u našoj Zagori (Oj Zagoro, lijepa li si!? gdje uglavnom Vaša braća drže mrtvu stražu; ima li imalo nade za te župe i mjesta od Šibenika do granice s Bosnom, tj. u Dalmatinskoj Zagori? Bio sam veoma vezan uz svoje rodno mjesto, osobito dok su bili živi roditelji. Kapelica sv. Ante je točno u sredini sela Podumci. Tu u neposrednoj blizini bilo je prvotno boravište nas Maretića. Na okolnim njivama ima mnogo starih grobova, tu smo našli na velikom kamenu uklesan križ. Kapelica je također zahvala Bogu što nas je u Domovinskom ratu sačuvao od četničke okupacije – bili su veoma blizu. Prema popisu iz 2011. naše Mlada misa fra Žarka, 1971.

Roditelji, 1989. selo ima oko 90 stanovnika. Ljudi uglavnom obrađuju vinograd i vrtove, bave se uzgojem ovaca, ima i jedan turistički objekt te nekoliko OPG-a. Ipak sva sela spomenute Zagore iz godine u godinu gube svoje stanovnike, višestruko je više sprovoda nego krštenja. Zagora je zaista „lijepa“, tj. ima sačuvanu prirodu i čist zrak. Vjerujem da će doći vrijeme kada će i mladi shvatiti prednosti življenja na selu. Ili će ovo područje naseliti neki drugi narod? Je li Vaša prva služba bila

na župi ili samostanu i što Vam više odgovara: župski pastoral ili samostanski život? Nedavno sam razmišljao o tome koje sam sve službe u Crkvi i Redu vršio i koliko sam puta selio iz mjesta u mjesto sa svim svojim stvarima. Došao sam do brojke od 25. Od mojih 45 godina svećeništva bio sam otprilike pola vremena na župama živeći sam, a pola u samostanima s braćom. Bio sam i 13 godina u Njemačkoj, kapelan i župnik u Kölnskoj biskupiji. Više sam godina sam sebi kuhao, prao robu i čistio kuću. Svaka služba ima svoje prednosti i nedostatke. Kada čovjek živi sam ima više slobode i može lakše ostvarivati svoje planove, ali postoji opasnost osamljenosti i duhovne zapuštenosti. Kada živi u zajednici ima sigurnost, redovitu molitvu, ali se mora odreći nekih svojih planova i navika u korist sklada cijele zajednice. Utemeljitelj franjevačkog reda, sv. Franjo Asiški,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

RAZGOVOR zamislio je svoje redovnike u samostanskom zajedništvu, a vas, redovnika franjevaca, veliki je broj izvan samostana, samci ste na župama, kako? Istina je da je sv. Franjo želio da njegovi fratri žive u zajednicama, ali ipak ne čvrsto vezani uz određeni samostan kao npr. benediktinci. On ih je slao, kao i Krist apostole, da idu po svem svijetu i propovijedaju Evanđelje osobito siromasima, prije svega svojim životom. Povijesne prilike su uvjetovale neke posebnosti u našim krajevima. Naime, za vrijeme turske vladavine Bosnom i dobrim dijelom Dalmacije franjevci su ostali gotovo jedini katolički svećenici među svojim kršćanskim pukom. Vršili su i biskupsku službu. Mnoge župe su bile kilometrima udaljene od samostana, a putovalo se pješke ili na konju pa su župnici morali stanovati izvan samostana. Ipak svaki franjevac i kao župnik pripada tzv. samostanskom okružju i dužan je dolaziti na sve samostanske susrete koji su veoma česti, a može i ima pravo u svako vrijeme doći u svoj samostan gdje će se osjećati kao u svojoj obitelji.

glossa“. Ipak je nužna određena prilagodba Pravila na svako novo vrijeme. Tako su npr. naše Konstitucije autentično tumačenje Regule. Ja bih naveo jedan primjer: sv. Franjo zabranjuje braći jahanje na konjima jer su u to vrijeme konje posjedovali samo bogati, a Franjo je želio da fratri žive siromašno i da uvijek budu na strani siromašnih i odbačenih. Danas bi sv. Franjo vjerojatno rekao da fratri ne kupuju i ne voze automobile „više klase“ jer su oni simbol bogatih i onih koji imaju vlast i moć. Franjevci u šibenskoj biskupiji drže 43 župe, 12 više nego dijecezanci, mislite li da bi redovnici trebali više participirati u biskupijskoj hijerarhiji, npr. na mjestu generalnog vikara? Mi franjevci provincije Presvetog Otkupitelja imamo veliki broj župa u našoj biskupiji, ali se dobar dio njih nalazi na pasivnom kraju Zagore gdje je sve manje stanovnika. Mislim da naše sudjelovanje u Vatikan 1989.

Vrijedi li još i danas Regula sv. Franje i ono njegovo „sine glosa“, tj. da se ne smije u vršenju Regule izostaviti ni zarez? Sveti Franjo je rekao da je Pravilo njegove braće „vršiti sv. Evanđelje“ i da braća trebaju prihvatiti Regulu kao Evanđelje: Ne smije se ništa nadodavati niti oduzimati, sve prihvatiti „Ad litteram sine 64

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Ja ću nastojati, Božjom pomoću, svoju službu vršiti u duhu naše Crkve i moga Reda koliko mi moje duhovne i tjelesne snage budu dozvoljavale. „biskupijskoj hijerarhiji“ nije potrebno i da ne bilo u duhu našeg Pravila gdje se kaže da fratri ne smiju težiti za častima. Možda bi naši fratri mogli više sudjelovati u brizi za Karitas, za bolesnike i druge grupe ljudi s posebnim potrebama? Vi ste redovnik, ja dijecezanski svećenik, oba na župi. Koja je razlika među nama? Naši vjernici misle da su fratri školovaniji, možda i svetiji po održavanju zavjeta poslušnosti, čistoće i siromaštva, što Vi kažete? Mislim da među nama, „popovima i fratrima“, po župama u principu nema nikakve razlike. I naši vjernici jednako prihvaćaju redovničke i dijecezanske (mirske) svećenike. Ja sam npr. u Njemačkoj bio 7

RAZGOVOR godina kapelan biskupijskom svećeniku koji mi je bio kao otac. Kad sam bio u Gospi od Zdravlja u Splitu često je dolazila jedna gospođa negdje iz Podstrane da joj „molim Boga“ i uvijek bi rekla: „Pope moj, imam mnogo problema!“ Ja je nisam ispravljao. Mislim da se ni biskupski svećenik ne treba ljutiti ako ga vjernici iz „fratarskih“ župa nazovu „fra“. Župnik ste od nedavno u prigradskoj župi Dubrava a došli ste iz Banjevaca. Smatrate li da je to unapređenje ili rutinski premještaj? U našoj Provinciji je ove godine održan Kapitul iza kojega većinom slijede i personalne promjene. Ja sam bio zaželio poći u samostan, pomagati koliko budem mogao, bez župničke službe. Moja uprava me uvjerila da nemamo dovoljno svećenika i da trebam prihvatiti i župničku službu. Ovo dakle nije neko unaprjeđenje, već prihvaćanje službe iz poslušnosti. Ja ću nastojati, Božjom pomoću, svoju službu vršiti u duhu naše Crkve i moga Reda koliko mi moje duhovne i tjelesne snage budu dozvoljavale. Župa Dubrava spada u gradski dekanat. Odgovara li Vam gradski mentalitet, ili više seoski kao što je bilo u Banjevcima? Svoje svećeničke službe sam vršio po selima, malim i velikim gradovima. Ipak bih rekao da mi više odgovara biti na selu jer sa sela potječem, vezan sam s prirodom i imam bolji pregled župe; lakše je

Podumci 2001. upoznati osobno veći broj župljana. Gdje Vam je rezidencija: u Dubravi ili u samostanu na Šubićevcu? Znam da general Vašeg reda savjetuje da njegovi redovnici žive u samostanu, ne kao samci na župi, što već redovnici provincije sv. Jeronima provode u praksu: ako su na župi, onda moraju biti barem dvojica zajedno? Na ovo sam već uglavnom odgovorio u petom pitanju. Ja živim u samostanu sv. Ante na Šubićevcu gdje stanuju još fratri župnici Crnice, Meteriza, Bilica i Šubićevca, a župnik Konjevrata kao i čuvar samostana sv. Lovre dolaze svaki dan ovdje na objed. Mogu spomenuti da sam ja tada u svojstvu Provincijala imao čast i dužnost pokrenuti gradnju ovog samostana koji bi trebao biti primjer i za naše druge samostane ili redovničke kuće. I naša Provincija želi stvoriti uvjete da gotovo sva braća žive u zajednici odakle će odlaziti na svoje župničke službe.

Poznajete li župu Dubrava i šibenske župe? Većinu šibenskih župa drže fratri, znači da ste jako odgovorni za grad Šibenik koji ove godine slavi 950. obljetnicu svog prvog spomena. S Vama, produhovljenim redovnikom koji iza sebe ima dosta redovničkog i župničkog iskustva, dobiva li Šibenik pojačanje? Premda u Šibeniku dosada nisam nikada živio, grad poznajem još od djetinjstva gdje sam s ocem dolazio prodavati drva i duhan. U gradu kao i u Dubravi imam mnogo najbliže i daljnje rodbine. Ove godine šest župa Šibenika i okolice slave 50. godišnjicu svoga osnutka kada su 1966. po odluci biskupa Arnerića nastale na području tada ogromne župe Gospe van Grada. Moj doprinos šibenskoj Crkvi bit će veoma skroman. „Sluge smo beskorisne“(Lk 17,10). Nakon toliko stoljeća ne može se reći da je Šibenik baš Krešimirov i Tavelićev grad, može li se to s novim biskupom preokrenuti ili pomaknuti?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

RAZGOVOR je istražuju, ili čak izmišljaju, tamne strane svake „poznate“ osobe. Da bi danas netko postao poznat mora se ograničiti na usko područje rada, tj. specijalizaciju, a kod nas fratar mora preuzeti službu koja mu se dodijeli. Fratar profesor nije zauvijek profesor ni župnik zauvijek župnik; bivši Provincijal može postati kapelan i obratno. Mi smo „pridošlice i putnici na ovome svijetu“.

Banjevci 2014. Dosadašnji biskup mons. Ante Ivas učinio je velike stvari za šibensku biskupiju, ali ljudski vijek je kratak. Novo vrijeme traži nove ljude. To je zakon prirode. Njemačka izreka kaže: Neue Besen kehren besser“ (Nove metle bolje metu). Sigurno će naš novi biskup mons. Tomislav Rogić dati nove impulse, naglaske u životu i radu naše biskupije. Mogu spomenuti moj veoma pozitivni doživljaj pri susretu mojih župljana s tadašnjim župnikom Tomislavom na Udbini prošlog proljeća. Svi smo bili oduševljeni njegovim izlaganjem, srdačnošću i uljudnošću. Neka mu Bog dade milost i snagu u novoj službi među nama. Mislim da može računati na dobru suradnju i poslušnost svih nas franjevaca u ovoj biskupiji. Vaša provincija Presvetog Otkupitelja nekada je imala poznate fratre, spomenut ću samo neke: Fra Josip Juirn (jezikoslovac), fra Karlo Balić (mariolog), fra Ante Antić (ispovjednik), fra Jeronim Šetka (teolog), fra 66

Stanko Petrov (književnik), fra Ante Crnica (promicatelj Tavelićeve svetosti), fra Gašpar Bujas (pjesnik)... Ima li danas Vaša provincija istaknutih i poznatih imena u svojim redovima, koja? Teško je procijeniti tko je zaista poznat i velik. Može netko biti pred ljudima velik, a možda je pred Bogom veoma malen. Kao velike članove naše Provincije želio bih navesti fra Rafu Kalinića koga su mučili i ubili njemački fašisti „in odium fidei“ 24. XI. 1943. kada je, svjestan opasnosti, išao ispovjediti i podijeliti bolesničko pomazanje na smrt bolesnom čovjeku u Brnazama kod Sinja. On je čisti primjer kršćanskog mučenika. Treba pribrojiti k tome još 43 fratra naše Provincije koje su, nedužne i bez suđenja, ubili partizani i komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Ima li danas poznatih i velikih ljudi članova naše Provincije? Današnje vrijeme ne trpi „velike ljude“ osobito ne na duže vrijeme jer kritički mediji najradi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Možete li i sebe ubrojiti među poznate fratre s obzirom da ste bili jedno vrijeme provincijal provincije Presvetog Otkupitelja? Ni u kojem slučaju. Kako Vaša provincija stoji sa svećeničkim pomlatkom, imate li zvanja, ili Visovac vrvi turistima a vapi za novacima? Mislim da naša Crkva u Hrvatskoj nije dovoljno svjesna krize i nedostatka svećeničkih i redovničkih zvanja. Trebalo bi više poraditi na formaciji i ređenju stalnih đakona, oženjenih ili neoženjenih, kao i na većem uključivanju vjernika laika u sve službe Crkve. Trebalo bi restrukturirati granice župa pa i biskupija kao i redovničkih zajednica. I u našoj Provinciji se osjeća veliki nedostatak zvanja, ali kada se uspoređujemo s drugim zajednicama ne stojimo tako loše - možda je to varava utjeha? Ove godine smo imali 3 mladomisnika, 3 đakona, 8 svečanih zavjetovanja, 3 novaka i 7 novih sjemeništaraca. Ipak je to nedostatno jer je naša Provincija tijekom povijesti, pa i u najnovije vrijeme, preuzela

RAZGOVOR mnoge službe u više biskupija u domovini i inozemstvu. Kad se struna previše rastegne, ona puca. Palaču Galbijani biskupija namjerava pretvoriti u dijecezanski muzej. Što je s nekada poznatim, vrijednim spomena, Vašim monumentalnim samostanom sv. Lovre, žalosno ga je gledati. Ne bi li ga Vaša Provincija mogla spasiti i promovirati, također preko EU fondova? Samostan sv. Lovre ima zaista znamenitu povijest još od 1648. kada su tu stigli franjevci s Visovca bježeći pred turskom osvetom. Nakon bolesti kuge koja je poharala Šibenik franjevci su oko god. 1650. doveli u grad veliki broj novog pučanstva iz Petrova polja i Zagore. U samostanu su bile provincijske škole, čak i teologija u 18. st. gdje su djelovali poznati franjevački učitelji. U 20. st. je tu djelovala tiskara „Kačić“ koju su komunisti iza Drugog sv. rata oduzeli. Samostan je i kao građevina veoma znamenit, osobito dio koji je prije bio Foscolova palača, a još je znamenitija crkva sv. Lovre koja je do danas sačuvala prvotni izgled sa svim umjetničkim svetim predmetima. Jednom dok sam obilazio podrume samostana djelomično izdubljene u stijeni palo mi je na pamet da je naš kralj Krešimir prije nego je osnovao grad Šibenik upravo tu privremeno boravio. Zašto taj samostan do danas nije obnovljen niti priveden pravoj smislenoj svrsi? Iza Domovinskog rata je ozbiljna obnova bila započeta. Međutim, budući da su u Provinciji koja je,

kako rekoh, tako razgranata i heterogena u svojim aktivnostima nadošli drugi prioriteti (gradnja klerikata u Splitu na Trsteniku, crkve i samostana u Šibeniku na Šubićevcu, crkve i pastoralnog centra u Kninu), sv. Lovre je još na čekanju. Papa Franjo uzeo je ime Vašeg utemeljitelja, sv. Franje Asiškog. Što je time htio poručiti? Papa Franjo uzeo je ime osnivača našeg reda i rekao bih da se u svom djelovanju upravljanja Crkvom zaista ponaša u duhu sv. Franje Asiškog, a to znači u duhu Kristova Evanđelja. Možda je nekima, pa i nama u Hrvatskoj nekada to teško shvatiti, ali osobito nama franjevcima može poslužiti kao uzor skromnosti i blizine najpotrebnijima. Koje je Vaše mišljenje u svezi zastoja beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca? Ja sam odmah nakon objave vijesti da papa Franjo u taj proces uključuje Srpsku pravoslavnu Crkvu kao i srpsku državnu politiku pismeno

izrazio svoje čuđenje i nezadovoljstvo. Dopis sam poslao i nekim našim biskupima, a kasnije sam ga, malo izmijenjena, objavio u biličkom župnom listu „Pomišljaj“. Glavna je misao: Onaj tko je proglašen blaženim već je i svet, u nebu je. O svetosti jednog mučenika ne mogu odlučivati oni koji su ga mučili ili njihovi idejni sljedbenici. To bi bilo kao da smo naciste pitali smijemo li proglasiti svetim Maksimilijana Kolbea ili Edith Stein. Pa ako je ta ideja zbog loše informiranosti došla i od Svete Stolice, naši biskupi nisu smjeli prihvatiti tu igru ili vjerojatno spletku. Hvala na razgovoru, fra Žarko, i dobro došli u Šibenik čijeg ćemo zaštitnika zajedno proslaviti na njegov blagdan 29. rujna u zajedništvu s novim biskupom Tomislavom, dalmatinskim biskupima, brojnim svećenicima i vjernicima šibenske biskupije. Hvala na svim pitanjima! Pozdrav i Božji blagoslov svim čitateljima Vašeg cijenjenog časopisa.

Varaždin, 2004. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE MONSINJOR DR. KREŠIMIR ZORIĆ (Šib

ŠIBENČANIN APOSTOL anas želimo pisati o našem svećeniku za kojega su mnogi čuli, ali ga nisu imali prilike vidjeti, jer je živio u Rimu. „Apostol Šibenika“

D PIŠE: mr. don Ante Skračić

Krešimir Zorić rodio se u Šibeniku 6. lipnja 1912. Rano je osjetio svećenički poziv. Osnovnu školu završio je u Šibeniku. Klasičnu gimnazi-

Ovaj portet izradio je jedan rimski umjetnik prigodom proglašenja svetim Nikole Tavelića g. 1971. Sada se nalazi u sakristiji Nove crkve u Šibeniku. Ta činjenica želi nas podsjetiti na pokojnikovu želju da njegovi posmrtni ostaci budu iz Rima preneseni u Šibenik i pokopani u Novoj crkvi. Ta crkva bila mu je posebno draga. 68

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

ju, do uključivo 6. razreda, pohađao je u Splitu kao pitomac Sjemeništa. 7. i 8. razred gimnazije završio je u Šibeniku (na klasičnom odjeljenju). Bogosloviju je završio u Splitu. Upisao se na Teološki fakultet u Zagrebu i polagao diferencijale. Odmah je izabrao temu za doktorsku disertaciju, koju će kasnije obraniti u Rimu.

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE enik, 1912. – Rim, 1983.)

HRVATSKIH MIGRANATA U VATIKANU Za svećenika je zaređen u šibenskoj katedrali, 14. srpnja 1935. Prvu svetu misu služio 16. srpnja 1935. Na sam dan Mlade mise imenovan je župnim pomoćnikom u Katedrali i bila mu je povjerena Nova crkva. Uskoro je bio zadužen i za Križare. Na dan ređenja, 20 minuta nakon ručka, došao mu je jedna gospodin i zamolio ga da ispovijedi njegovu tuberkuloznu suprugu. On je to rado učinio i u Dnevnik je zapisao: „Dakle, prva ispovijed nad tuberkuloznim krevetom. Bože, hoće li ovi biti baština moja? Neka bude – ovi su mi najmiliji, jer su najbjedniji“. Bio je stvarno zauzet za bolesnike. Za njih se ne samo molio, nego je i strogo postio. Zbog revnosti – pogotovo za bolesnike i teške grešnike – bio je prozvan „apostolom Šibenika“. U radu je imao uspjeha, ali ni poteškoće nisu nedostajale. Uskoro je bio imenovan vjeroučiteljem na Preparandiji (Učiteljska škola). Smatrao se nedostojnim za tu službu, ali ugled što ga je uživao kod učenika i profesora govori drukčije. Za svoje se učenike molio i postio. Tridesete godine prošloga stoljeća bilo je vrijeme kad su komunisti na posebni način širili svoju propagandu. Ujedno su prijetili da će ovdje učiniti isto što i u Španjolskoj,

to jest da će poubijati sve koji misle drukčije, pogotovo svećenike. Zorić je to shvaćao kao direktnu borbu protiv Boga i svega što je Božje. Rimski studij Biskup Mileta veoma je cijenio mladoga Zorića. Govorilo se da Mileta u njemu vidi svoga nasljednika. Poslao ga je na daljnji studij u Rim. Tamo je pošao u jesen 1940. godine. Na praznike je došao u srpnju 1941. Kad su završili praznici htio se vratiti u Rim, ali nije mogao. Naime, Italija je anektirala Dalmaciju i nove vlasti nisu mu htjele izdati dozvolu. Tek na intervenciju Questure u Zadru dobio je dokumente i otputovao za Rim. U Rimu je položio odgovarajuće ispite i počeo raditi na disertaciji o bratovštinama u Dalmaciji. Disertaciju će braniti tek u travnju 1945. Dušobrižništvo po logorima Kad je kapitulirala Italija (8. 9. 1943.) bili su raspušteni talijanski logori. U tim logorima bilo je puno naših ljudi, uključujući i djecu. U početku nije se nitko za njih brinuo, a prvi su se počeli brinuti o. Vitomir Naletilić, prof. Krunoslav Draganović i don Krešimir Zorić. Od ljeta 1945. počinje Zorićev rad po talijanskim lo-

gorima (po čitavoj Italiji). U razdoblju od konca 1945. do konca 1962. Zorić je obavio 92 posjeta logorima. Za logore u blizini Rima posjeti su trajali jedan dan, a za one u udaljenim mjestima po više dana. Tako 5. 4. 1947. piše u Dnevniku: „Veliki petak. Cijelo podne proveo u zatvoru Regina Elena ispovijedajući naše siromašne zatočenike“. Svetište Božanske Ljubavi U ljeto 1947. Zorić napušta Zavod sv. Jeronima i odlazi u Svetište Gospe od Božanske ljubavi. Svetište je u neposrednoj blizini Rima, a Zorić bi u njemu ispovijedao po 5 do 6 sati dnevno. Godine 1952. opet se vraća u Rim. Bilo je to ovako: časne sestre koje se brinu za spomenuto Svetište imale su u Rimu pensionat. One su ponudile Zoriću mjesto i brigu za njegovo uzdržavanje. On je prihvatio, a za uzvrat držao je časnima predavanja iz asketike, mistike, liturgike i hagiografije. Časne su ujedno svojom dobrotom pomagale njegovu brigu za hrvatske emigrante. Tko je primio neku pomoć od Zorića, mislio je da on raspolaže velikim novcem. Međutim, stvarnost je bila drukčija. On je novac primao od svojih dobrotvora i davao onima koji

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE su u potrebi. I svoj je novac za to trošio. Osim pojedinaca pomagao je crkvene ustanove. Tako je financirao električnu rasvjetu i umjetnička brončana vrata na katedrali u Šibeniku, elektrifikaciju zvona u zvoniku crkve sv. Ivana i Nove crkve. Novac nije primao od neke dobrotvorne ustanove, nego od svojih dobrotvora. Najviše njegovih djela ljubavi ostaje u tajnosti. Kao ispovjednik mnogo je vremena posvetio posvećenim dušama. Bilo mu je teško što pojedini svećenici ne cijene rad časnih sestara. Znao je ponavljati: „Časne sestre su snaga Crkve“. Na čelu Hrvatske iseljeničke dušobrižničke službe Godine 1957. Zorić je imenovan članom Vrhovnoga vijeća za emigraciju pri Konzistorijalnoj kongregaciji. Nastavio je posjećivati izbjegličke logore, ali je trebalo organizirati Hrvatsku iseljeničku dušobrižničku službu. To je moralo biti učinjeno neovisno od Zavoda sv. Jeronima, jer je rektor izjavio da Zavod nema ništa s emigracijom. U proljeće 1961. Simčić i Veraja predlažu osnivanje jednoga centra u kome bi bilo središte „Pastoralne brige za hrvatske emigrante“ kao i Povijesnog instituta. U međuvremenu Zorić i Simčić organizirali su duhovne vježbe za hrvatski iseljenički kler. Uočena je potreba katoličkog časopisa. Nabavljena je i kuća (unaprijed Dom) u koju useljavaju dr. Josip Burić i dr. Ivan Tomas. Počinje izlaziti 70

Papa Pavao VI. obraća se hrvatskim hodočasnicima

časopis „Novi Život“. Jugoslavenska ambasada sve to prati i optužuje talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova Dom kao terorističko gnijezdo. U namjeri da izoliraju dr. Zorića, pojedinci sve čine da se zabrani Veraji i Simčiću briga za hrvatske emigrante. „Pastoralna briga“ organizira izdavanje nedjeljnog i blagdanskog misala. Misal je tiskan u 11.000 primjeraka i razaslan svim hrvatskim katoličkim misijama po svijetu. „Pastoralna briga“ nije mogla dalje djelovati. Evo zašto: papa Pavao VI. u strahu da će komunizam preplaviti Europu, tražio je načina za uspostavu dijaloga s Istočnim blokom. Počelo je od Jugoslavije. Plod toga bio je Beogradski protokol potpisan u ljetu 1966. Jedni su u njemu vidjeli olakšanje za Crkvu u vršenju njezine misije u Jugoslaviji, a drugi kraj „Pastoralne brige“ među emigrantima. I zaista, Zoriću je bio onemogućeno da ulazi u logore. On je to bolno doživio. Za utjehu bio

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

je imenovan kanonikom u Lateranu. „Novi život“ izlazio je još neko vrijeme, a Dom je postao središte aktivnosti u radu na proglašenju svetim Nikole Tavelića. Postulator kauze (proglašenja svetim) blaženog Nikole Tavelića Dr. Juraj Magjerec bio je dugogodišnji rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Uz brojne dužnosti koje je imao bio je i postulator kauze bl. Nikole. Kad je on umro (godine 1957.) za novog postulatora bio je izabran dr. Krešimir Zorić. Njegovim imenovanjem kauza se makla s mrtve točke. Trebalo je najprije izdati dvije knjige koje su već bile pripravljene za tisak, ali nije bilo novca. Zorić se brzo snašao za potrebni novac (800.000 lira). Vjerojatno ih je dobio od naših iseljenika. Izdanjem ovih knjiga rad kauze je oživio, jer su svi zaduženi za pojedina pitanja mogli na-

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE staviti svoj rad. Rad Postulature bio je zaista neobično velik. Pogotovo je bila velika korespondencija. Praktično čitav posao spao je na Zorića i njegove suradnike. U to vrijeme (1971.) rad Postulature u jednoj točki bio je prebrođen. Komunisti nisu pravili smetnje, jer je Tito želio doći u Rim i Vatikan. Poteškoće za kanonizaciju došle se od onih od kojih se nije očekivalo. Pojedinci su sve radili da kanonizacija ne ispadne kao manifestacija hrvatskoga katoličkog naroda. Došle su i druge poteškoće. Komunisti su prijetili da neće dozvoliti hodočašće u Rim, ako Postulatura ne prestane izdavati „Tavelićev bilten“. U ovome su biskupi popustili i tražili od Zorića da prestane izdavati spomenuti bilten. Prigodom kanonizacije (21. 6. 1971.) Postulatura je izdala „Zbornik u čast sv. Nikole“. Nakon kanonizacije Postulatura je nekoliko puta izdala „Tavelićev bilten“, ali pod novim naslovom „Seraf u plamenu“. Sedamdesetih godina Zorić je nekoliko puta posjetio Sjedinjene Države. Gdje god je došao, bio je lijepo dočekan. Ljudski govoreći to mu je bila jedina nagrada za njegov neumorni rad.

(hodočašća i izleti). Svaki put susreo sam se sa mons. Zorićem i ne sluteći koliko je taj svećenik važan za život Crkve. Godine 1998. pošao sam u Rim na studij crkvene povijesti i arhivistike. Tada sam imao prilike više posjećivati dragog monisignora. Jednom me je poveo sobom u Svetu zemlju. Polako sam počeo shvaćati značaj toga svećenika za život Crkve. U to vrijeme on je već bio teški

bolesnik, što je odavalo njegovo ispaćeno lice. Pogotovo se zanimao za život Šibenske Crkve. Puno puta mi je govorio kako će biti pokopan u Rimu, ali kad to bude moguće da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u Šibenik i pokopaju u Novoj crkvi. Ta njegova velika želja do danas je ostala neispunjena. Mislim da bi barem oni koji su osjetili njegovu dobrotu to trebali uzeti k srcu.

Proslava proglašenja svetim, bl. Nikole Tavelića u Šibeniku

Osobno iskustvo Za msgr. Zorića čuo sam kao mali sjemeništarac. O njemu se govorilo najbolje. Ja sam se tome divio i ne sluteći da ću ga jednoga dana upoznati. Kad su otvorila moguća putovanja u inozemstvo, nekoliko puta sam bio u Rimu MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

SJEĆANJA

SLIČICE IZ KV Moj prvi vjeroučitelj

Petar Ivas, rođen je 1947. godine u Stanišiću (Vlak bez voznog reda). U Šibeniku živi od treće godine, tu je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a po završetku studija elektrotehnike u Splitu, vraća se u Šibenik i radi u struci kao diplomirani inženjer elektrotehnike, u HEP-u, HT-u i kao privatni poduzetnik. Od 2011 je penzioner, ali ne i umirovljenik. 72

Piše najčešće pod pseudonimom Ivan A. Petras. Do sada je izdao pripovijetke Sličice iz Kvartira i poeziju Ispovijed starog Valentina, a u tekućoj godini namjerava tiskati Priče iz kalendara i novu zbirku poezije. Osim navedenog, poezija mu je objavljivana u knjigama „Plamene zvijezde“ ( zbirka raznih autora posvećena stradalim vatrogascima na o. Kornatu) i Antologiji hrvatske urbane poezije XXI stoljeća ( Osijek, 2010.), kao i na raznim internet portalima. Priče Violeta s onoga svijeta i Orijent gold koje kandidira za Pričigin će biti također sadržane u zbirci Priče iz kalendara. Rado nastupa na prigodnim pjesničkim večerima bilo ljubavne, domoljubne, socijalne, zavičajne i druge tematike.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

drugom razredu osnovne škole počeo sam ići na vjeronauk u crkvu Sv. Križa u Docu. Vjeroučitelj, koga se sjećam po izuzetnoj dobroti, bio je tada već stari don Ivo Berak, porijeklom iz Tisnoga. Moj otac je bio samo djelomično u pravu kad bi na nečije pitanje zašto djeca idu na vjeronauk, da mnogo ne objašnjava lakonski odgovara: "Tamo neće ništa lošega naučiti, na ulici sigurno hoće". Zapravo kod don Ive smo se samo dobrome učili, iako je sam vjeronauk bio staromodan: dobro-zlo, pakal-raj-čistilište. No bitno je bilo da nam je kroz nauk razvijao ljubav prema bližnjima a time automatski i nas razvijao kao socijalna bića. Stariji se sjećaju da bi don Ive, kao pravi

SJEĆANJA

VARTIRA narodni pop, znao sa ljudima popiti bevandu i zaigrati na briškulu. Kad suigrače ne bi išla karta oni se po starom običaju ni pred don Ivom ne bi mogli suzdržati, pa bi pošteno zabeštimali gospu ili svece, a on bi samo vrtio glavom lijevo desno i napućio usne u znak neodobravanja, a kad njega duže vrijeme ne bi išlo čulo bi se:"Asti sto! Bože mi oprosti". A bilo mu je drago pobijediti na briškulu i trešete, kao i svima drugima, onda bi s guštom, glasno da svi čuju, pokazujući desnim kažiprstom prema nebu rekao:"Niste ni mogli pobijediti,nas smo trojica a vas je samo dvojica", i šeretski se nasmijao. Kad bi izgubio znali bi ga protivnici voltavati: "A don Ive kako ti sada bog nije pomoga", na što bi uslijedio odgovor:"A judi moji i mi popovi smo grišnici, digne On koji put ruke i od nas". Gledam požutjelu fotografiju staru točno pedeset godina, iz svibnja 1955, snimljenu ispred portala crkve Sv. Križa sa prvopričesnicima, uzrasta drugog i trećeg razreda osnovne škole. U prvom i drugom redu djevojčice: Vlasta, Margareta, Josipa, Nataša, Vjera, Silva, Milanka i Koviljka u anđeoskoj bjelini, sa ponosnim don Ivom u sredini i dvije starije djevojčice sa strana, sa bijelim ljiljanima u ruci. U trećem redu muškići: Grgo, Petar, Miro, Željko Mađar i sada već pokojni Pere Puće, u svečanim odjelcima i ručicama spremnim za molitvu. Druga fotografija u sakristiji, nakon Prve Svete Priče-

Don Ivo Berak sa prvopričesnicima 1955. sti, oko stola sa kolačima koje su za tu prigodu pripremile časne sestre sa Pekovca. Mnogi od nas nisu do tada a i mnogo kasnije ni kušali takvih slastica. Iako smo se već u povratku kući potukli sa nekim mulcima iz Doca i povaljali po prašini, činjenica je da smo prihvatili i bili svijesni toga, jednu novu, kršćansku, dimenziju u nama samima. Kad bismo don Ivi obavili neku sitnu uslugu, kupovinu na primjer, znali smo mu dugo po župnom stanu, odmah iznad mandroča, dosađivati i moljakati sličice svetaca. Kao stariji čovjek imao je nekakvih problema sa prostatom i mjehurom i čim bi počeo

nervozno cupkati cipelom po podu trebalo ga je pustiti na miru da obavi fiziologiju. Jednom prilikom igrajući se u dolačkoj prašini, zaustavismo ga u prolazu i iznenadismo pitanjem koje nas je već duže vrijeme kopkalo:"Don Ive, a koliko je Bog jak?" Zamisli se on na trenutak, upre štapom prema trabakulu na drvenoj rivi i reče:"Vidite li dico onu debelu cimu. E, kad bi sa jedne strane konopa uvatija Dragi Bog a sa druge strane svi judi ovoga svita i svi anđeli nebeski, Bog bi pritega na svoju stranu." Nama je to bilo dovoljno. Sjećam se don Ivinih plastičnih usporedbi kad bi želio

Za cjelokupno stanovništvo našeg kvarta moglo se reći da nitko nije posebno obilovao ni u čemu, osim neki u broju djece, pa iako nitko nije baš bio gladan, većina ih je bila željna boljeg zalogaja ili finijeg komada odjeće ili obuće. Čak i neki koji su bili za ondašnje pojmove malo imućniji težaci, kojima bi nakon napornog rada i velikog truda preostalo nešto ulja, vina i rakije za prodaju, nisu se ni po čemu isticali od ostalih - vjerojatno je stoljećima težak život svim generacijama ostavio naviku i vrlinu skromnosti. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

SJEĆANJA nešto puku i djeci objasniti. Jedne godine u veljači, na blagdan Gospe Lurdske, koji se posebno slavio u Docu, mislim da je jedanaesti padao baš u nedjelju, trebao je misu i propovijed održati jedan vrlo ugledni i obrazovani svećenik, don Ante-Kreše Zorić, a don Ive je trebao samo asistirati. Pred samu misu, mi dječica-ministranti, bili smo svjedoci velike panike koja ga je uhvatila kad je u zadnji tren saznao da je don Ante bolestan. Nije se nimalo pripremio, a ipak će morati nešto govoriti i o Lurdu. Počeo je nervozno cupkati nogom, još u sakristiji ,a onda reče:"Bože pomozi! Dico ajmo"! Ipak je on poznavao dosege svog ribarsko-težačkog puka. Sjećam se otprilike don Ivinih riječi kad je došlo vrijeme za propovijed:"Braćo i sestre, ko bi ikad čuja za malo misto Lurd u Francuskoj, da se nije pojavila Gospa. Bilo bi isto ka i Gaćeleze..". Nije mogao bolje objasniti. Mnogi stari Dolačani su imali vinograde pokraj tog, tada neuglednog seoca, petnaestak kilometara od Šibenika, i točno su znali što njihov don Ive želi kazati. Da je slučajno došao veleučeni don Ante, tko zna bi li tko razumio njegove mudre propovijedi. Imao je naš don Ive i ljudskih slabosti, iako bi netko te slabosti mogao smatrati vrlinama, odnosno mudrošću. Vremena su bila teška, za nezgodnu riječ na javnom mjestu moglo se imati ozbiljnih problema od politike. A ako bi kao svećenik rekao po svoju, neoprezno, nešto slobodnomisleće, mogao se opet zamjeriti biskupu, a to ne bi bilo baš pametno. Zato me u nekim postupcima 74

Crkva Božjeg blagdana u Docu, srušena nakon 2. svjetskog rata.

Foto: sebenico.com podsjeća na plašljivog don Abbondia iz Manzinijevog romana Zaručnici. Kad bi popričao malo slobodnije sa mlađim kolegama ili bogoslovima i sjemeništarcima veći-nom bi završavao riječima: "Dico,

i zidovi imaju uši. Nismo spominjali ni politiku, ni biskupa, niko ništa nije reka, niko ništa nije čuja. Nismo se ni vidili. Ajte zbogon". Dobri naš stari don Ive. Pokoj mu vječni!

Žitelji našega kvarta su skoro u cijelosti bili mali, priprosti ljudi: težaci, radnici i ribari, tek pokoji niži činovnik, navikli na težak život. Uza sve to nisam našao jadikovku, koja se danas tako često čuje: "Ne može se živjeti!". Naprotiv, u siromaštvu i jedno¬stavnosti bili su puni životnog optimizma. Imena junaka ove knjige ne mogu se pronaći u enciklopedijama. To su mali ljudi koji svojim životom i radom grade povijest Doca, Šibenika i hrvatskoga naroda. U njima se lako možemo prepoznati. Uspo¬menu na njih korisno je sačuvati i prenositi. Svi mi potječemo “od njiho¬vih suvremenika i supatnika”. Zato, uzmimo u ruke ovu knjigu. Ne samo to! Možda među čitateljima ima još koji “Petras”, koji ne kani isticati svoje ime, ali želi sačuvati uspomenu na maloga čovjeka koji je sebe ugradio u našu povijest. Ako ima, neka se lati pera i neka mu je sretno! mr. don Ante Skračić, predgovor za knjigu “Sličice iz kvartira”

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

SJEĆANJA KAMENI GRAD

PISMA DOLAČKOG TEŽAKA

pok. prof. Slavi Grubišiću posvećeno Na stijeni podignut, više od tisuć' ljeta, krilatom lavu, polumjesecu i dvoglavom orlu, bijaše meta. I kad je silom jaram trpio, želju za duhom pravde i slobode, u Slav'skoj plemenitoj duši i puntarskom srcu je krio. A sada grade Krešimira Petra, podigni jedra, eto povoljnog vjetra, i prihvati skromni savjet moj: europski budi, ali ostani svoj. Petar Ivas

U spomen starim Dolačanima koje pamtim iz svog djetinjstva Srdela slana i feta kruva, kuća siromaška a Bog je čuva. Motika, lašun i puno žuja, za bačvu vina, kamenicu uja. Uvon mi zvoni besida draga: Kruv je 'rana a vino je snaga, didovi naši reći su znali, čašu vina i dici bi dali. Pijatić zeja i vina čaša, a truda puno, još više znoja, oduvik znamo sudba je naša, oduvik to je sudbina moja. Sva naša radost, dica su draga, pisma nam krati večeri duge, kruv je 'rana, a vino je snaga, u vinu se gube sve naše tuge.

KOME ZVONO ZVONI

Još uvik mi zvoni besida draga: Kruv je 'rana a vino je snaga, didovi naši reći su znali, čašu vina i dici bi dali.

dragim šibenskim bodulima Opet mrt'aško zvono zvoni, i šapat se širi po kaleti: Jek partija Šime. Frane ili šjor Toni. ili to zvoni bidnoj, staroj šjora Pašketi.

Petar Ivas, Martinje 2009.

A nikome na pamet nije palo, i ni'ko neće da shvati, da godinama u kali dite nije zaplakalo, i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati. Trudne žuljave ruke, dok zvono breca, a staračko oko suzi i duša jeca, skrušeno mole: Gospode milostiv budi, u subotu me digni-kad bar na školju ima ljudi. A nikome na pamet nije palo, i ni'ko neće da shvati, da godinama na školju dite nije zaplakalo. i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati. Petar Ivas

Ova pjesma je nastala u pola sata vožnje brodom Tijat, kada sam se vraćao s jednog zlarinskog sporvoda. Sjetio sam se priče jedne moje gimnazijske kolegice koja je bila učiteljica na Zlarinu da ima samo četiri učenika u 3 razreda niže osnovne škole (prije 10 – ak godina). A ja znam da je u mom razredu – mature 1965. bilo čak četvero Zlarinjana. BILA KUGA – Ne dogodilo se Petar Ivas, rujan 2016.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

AKTUALNO PIŠE: Ivan Ugrin, novinar

Trebalo je proći 33 godine da bi se konačno i pravosudno počelo raspetljavati naslijeđe zločinačkog komunističkog režima kojemu je temelje postavio Tito, jedan od najvećih krvnika 20. stoljeća 76

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

AKTUALNO

resuda Titovom nasljeđu Do ovog procesa pred ovim sudom došlo je samo zato što se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. Mi ovdje ne postavljamo pitanje zašto je to bilo tako - rekao je sudac Manfred Dauster, presjedavajući Sudskog vijeća Visokog zemljaljskog suda u Münchenu, obrazlažući presudu doživotnog zatvora bivšim pripadnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Trebale su proći 33 godine da bi se konačno i pravosudno počelo raspetljavati naslijeđe zločinačkog komunističkog režima kojemu je temelje postavio

Josip Broz Tito, jedan od najvećih krvnika u prošlom dvadesetom stoljeću. On je bio nalogodavac egzekucije stotina tisuća naših ljudi koje je britanska armija s Bleiburškog polja izručila u ruke srpskim i crnogorskim partizanima, koji su potom na križnim putevima provodili genocid nad Hrvatima, čija je jedina želja bila izlazak iz velikosrpskog zagrljaja u jugoslavenskoj tamnici naroda. Zloćudna država Titova komunistička strahovlada koju je provodila zloglasna UDBA punih 45 godina, do 1990. i stvaranja samostalne Hrvatske, svoje je protivnike eliminirala ne samo u vlastitoj zemlji, nego gdje god su hrvatski politički emigranti pokušavali naći malo slo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

AKTUALNO

bode i prostora za djelovanje, svjedočeći istinu protiv jedne uistinu zloćudne države kakva je bila SFRJ i njezina avangarda SKJ, odnosno u Hrvatskoj SKH. Zbog toga je glavom u Parizu platio i legendarni Bruno Bušić, a samo u Njemačkoj pobijeno je više desetaka hrvatskih emigranata. Stjepan Đureković bio je jedan od najpoznatijih. On je u svojim knjigama raskrinkavao lik i djelo komunističkog diktatora Tita te uzdrmao crvenu buržoaziju koja je početkom osamdesetih nakon mar78

šalove smrti profitirala na račun naše naftne kompanije i danas zvane Ina, u kojoj je Đureković prije odlaska u emigraciju bio jedan od direktora. Glavni protagonisti pljačke Ine bili su Mika Špiljak, nekadašnji hrvatski član Predsjedništva SFRJ, i njegov sin Vanja. Nalog za likvidaciju po svemu sudeći je došao iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, iz famozne Kockice, a zapovjedili su ga i organizirali upravo Mustač i Perković, netom osuđeni za Đurekovićevo ubojstvo u njegovoj tiskari u blizini Münchena.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Nevjerojatno je u svemu ovome licemjerje i prepredenost koju manifestira šef SDP-a, pravnog sljednika SKH, Zoran Milanović, koji je sad tobože šokiran presudom i “najblažom kaznom koju su mogli dobiti”. Osobito je šokiran jer su osuđenici, po njemu, bili bliski Tuđmanovi suradnici i osnivači HDZ-a, a bavarski ih je sud sad tobože prokazao kao udbaške egzekutore. Istini za volju, utemeljitelj HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u stvaranju stožerne stranke i države bio je okružen likovima poput Josipa Manolića i Stipe Mesića, koji su nedugo potom pokazali svoje pravo lice i uloge. Udbaške su strukture bile duboko infiltrirane u svemu, kao što i danas poprilično drmaju životom u Hrvatskoj, a u vrijeme od 1991. do 1993. kad je Manolić bio šef svih tajnih službi, po još uvijek nerazjašnjenim okolnostima po rukopisu UDBA-e ubijeni su Ante Paradžik, Miro Barešić, Blaž Kraljević, Ludvig Pavlović... Udbaški igrokaz “Ovakva presuda je očekivana na temelju dokumenata i svjedoka na

AKTUALNO procesu u Münchenu”, rekao je povjesničar Josip Jurčević Hini. Međutim, zanimljivo je kako je sudac zagrebačkoga Županijskog suda Ivan Turudić izjavio istoj agenciji da je u arhivu u Hrvatskoj uoči prvih demokratskih izbora, dokumente o UDBA-inim zločinima uništavalo povjerenstvo kojemu je na čelu bio upravo Josip Perković. Na to se žalio sudac Dauster kad je ustvrdio da su mnogi dokumenti koje je sud u ovom postupku tražio završili u privatnim arhivima, zacijelo najveći dio toga je u arhivu SDP-a Hrvatske, do kojeg bez njihove dozvole nije moguće doći, a koji, možemo to pretpostaviti, skriva tajne i o onima koji su stvarali tu stranku. “Slali smo zapravo sve što smo bili dužni poslati po zakonu o suradnji, dakle sve dokumente koje su tražili, mi bismo prethodno tražili od drugih tijela u RH, i najviše smo dobili od SOA-e. Mogu reći da je SOA zapravo najbolje surađivala. Nismo imali takvu suradnju primjerice s Ministarstvom pravosuđa, u vrijeme kad je ministar bio SDP-ov Orsat Miljanić, koje je uvijek kasnilo,

odugovlačilo”, istaknuo je sudac Turudić, koji je naložio dostavu do tada nedostupnih dokumenata u predmetu Perković i Mustač sudu u Münchenu. Zato više nikoga ne čudi famozni “lex Perković”, najveći pravno-politički skandal koji se dogodio 2013., tri dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kad je cijeli državni vrh zajedno s predsjednikom Ivom Josipovićem, cijelom Vladom i njezinim premijerom Zoranom Milanovićem te Državnim odvjetništvom i glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, odbio provesti europski uhidbeni nalog i izručiti Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu.

u redakciji u Münchenu – Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića od strane slovenske UDBA-e kojoj je tada na čelu bio Silvo Gorenc”, potvrdio je Ljeljak.

HDZ, koji je tada bio u oporbi, napustio je tom prilikom Sabor i nije sudjelovao u tom tipično udbaškom igrokazu. Roman Leljak, slovenski publicist i istraživač arhiva, nakon osuđujuće presude Perkoviću i Mustaču, vjeruje kako će daljnje istrage koje će se voditi u Njemačkoj završiti kao i ovaj slučaj, s osuđujućom presudom.

“Jer u Njemačkoj mnogi i dalje misle da je Jugoslavija bila divna zemlja za odmor, a da Tito i nije bio tako loš. U Njemačkoj je posve nepoznato da su Tito i njegovi nasljednici odgovorni za najveću seriju nerazjašnjenih ubojstava u poslijeratnom vremenu”, ističu Grüll i Hofmann.

“Predao sam im dokumente o likvidaciji troje hrvatskih novinara 1968.

Trg nosi ime zločinca Da ovo neće biti posljedni optuženici, poručili su i njemački novinari Philipp Grüll i Frank Hofmann, autori dokumentarnog filma “Ubojstva u Titovo ime”. Prema njihovim riječima, proces Perkoviću i Mustaču je u prvi plan stavio dosad nepoznato poglavlje hladnog rata. Moguće je da će pridonijeti kritičnijem pogledu na Tita i bivšu Jugoslaviju.

A da ne govorimo o tome da u Hrvatskoj, u njezinu glavnom gradu Zagrebu, njegov najljepši trg i dalje nosi ime zločinca Tita.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

BITKA KOD LEPANTA 7. listopada 1571. Znameniti pomorski boj – značaj, utjecaj i odjeci bitke.

PIŠE:

Branimir Zmijanović, dipl. iur 80

U svijesti hrvatskog naroda, osobito na prostorima uz Jadransko more, Lepantska bitka urezana je duboko i predstavlja prvoklasni povijesno-kulturološki i vjerski događaj, kojeg su suvremenici opisali kao Božje čudo. Po izvojevanoj pobjedi nad do tada neporaženim Turcima, poslanici su Svetom ocu Papi pisali kako „… Turci nisu nepobjedivi…“ . Dakle, obranjeno je kršćanstvo ali i promijenjen odnos prema otomanskoj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

sili; od Lepanta više nisu bili nepobjedivi. Iako se radi o pomorskoj bitki koja je trajala relativno kratko, imala je snažan vojno-strateški utjecaj na odnose snaga na Sredozemlju, a sjećanje na sjajnu pobjedu ostala je tradicija i trajan memento pobjedi. Kao rezultat takvog masovnog psihološkog efekta na kršćansku Europu slavilo se u glavnim centrima članica Svete lige, održavalo se tjedno slavlje u Veneciji, papa je objavio svečani Te Deum, Filip II. kralj Španjolske dao je nalog Tizianu da izradi monumentalnu sliku s temom španjolskog kretanja u pomoć

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST vjeri. Sjećanje na bitku ovjekovječio je veliki broj slikara, minijaturista, pa tako i šibenski minijaturist Martin Kolunić - Rota (1520. – 1582.) i slikar Natal Bonifacij (1538. – 1592.) ; u spomen na bitku stvoren je izniman broj literarnih djela, što nesumnjivo dokazuje da bitka kod Lepanta nadvisuje mnoge povijesne događaje, stoga se s pravom konstatira da se radi o bitki kratkog bljeska i duge memorije. (Miroslav Bertoša, časopis Filozofskog fakulteta, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, no. 12, listopad 2014, str. 36; usp. K. Kužić: „Tog sretnog dana-…“ uz 440. Obljetnicu Lepantske bitke, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, no. 53, prosinac 2011). U časovima bitke i prije nje po pozivu sv. oca Pape Pia V. molila se krunica, a pobjeda se pripisuje zagovoru Majke Božje, pa je 7. listopada uveden kao blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, odnosno, Gospe od Ružarija. Povijesne okolnosti XVI. stoljeća Šesnaesto stoljeće je svojom dramatičnošću zasigurno označilo mnoge prekretnice u povijesnim tokovima na našim prostorima. Hrvatska tog vremena fragmentirana je između Ugarskog dijela Hrvatske koje je u teškoj situaciji nakon pada Beograda (1521. ) i teškog poraza u Mohačkoj bitki (1526.), te dolaskom Turaka i pred sam Beč (1529.), a porazima nema kraja! Padaju gradovi Knin (1522.), Skradin (1522.), Klis (1527.). Turci

nezaustavljivo nadiru prema sjeveru, zapadu, na jugu su sasvim potisnuli Mletke i mletačku Hrvatsku sveli na uski obalni pojas. Turci dominiraju kako u kopnenoj vojni tako i na moru gdje mletačka mornarica također niže poraze kod Santa Maure (1538.) , a Španjolci gube Tunis (1534.). Duga i vrlo uspješna vladavina sultana Sulejmana I Veličanstvenog završava prirodnom smrću neposredno pred hrabri juriš i pogibiju Nikole Šubića Zrinskog koji predvodi svoje ljude u zadnjem nasrtaju na Turke pod Sigetom 1566. godine. Na tron otomanskog carstva sjeda sultan Selim II. (kojeg su sami Turci nazivali „Pijanica“), no, i bez obzira na to, stvarnu vlast u carstvu ima veliki vezir, poturčeni srbin Mehmed paša Sokolović. Porazom Sv. lige u bitki kod Sv. Maure Turci su preuzeli potpunu dominaciju nad Sredozemljem, a jedini otok koji je bio dovoljno blizu obali Sirije i Male Azije i još se držao u rukama Venecije bio je Cipar, tako je ratna struja u Divanu (carski savjet), potpuno svjesna svoje vojne i pomorske nadmoći, utjecala na sultana Selima II. da od Venecije zatraži predaju otoka (1. veljače 1570.), i tako počinje trogodišnji oružani sukob na gotovo svim granicama Otomanskog carstva na Sredozemlju.

Ciparski rat 1570.-1573.

Venecija nije mogla udovoljiti traženju Turaka, odbila je zahtjev za predajom Cipra, što je povod za rat (casus belli),

Papa Pio V a kako je bilo jasno da se rat neće voditi samo na Cipru, te svjesna svoje nespremnosti, Venecija se daje u traženje za saveznicima. Papa Pio V. (pravog imena Antun Ghislieri, 17. 1. 1504. – 1. 5. 1572.) dominikanac, izabran za papu 7. siječnja 1566. godine, energično je radio na crkvenoj obnovi prema odlukama Tridentskoga koncila, a kao srčani zaštitnik vjere pokreće inicijativu za osnivanjem Svete lige zapadnog kršćanstva protiv Turaka kojoj će konačno 20. svibnja 1571. godine uz Papinsku državu pristupiti i Venecija, Španjolska, Napulj, Sicilija, Genova, vojvodstvo Toscana, Savoja, Parma i Urbino te Malteški viteški red (red sv. Ivana od hospitala). Od saveza su se „izuzeli“ Francuska koja je imala netom sklopljen, odnosno obnovljen ugovor o prijateljstvu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POVIJEST

Uluc Ali, turski zapovjednik i trgovini s Turcima, a Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva te Ugarsko hrvatski kralj (od 1564. – 1576.) sklopio je mir s Turcima i nije bio u stanju obnoviti neprijateljstva, tako da je Sv. liga ostala nepotpuna i nije predstavljala odgovor zapada na otomansku prijetnju, te se, po tko zna koji put ponavlja uobičajena nesloga i partikularni interesi koji ne dopuštaju ujedinjenje kršćanskog svijeta. Turci su iskoristili neodlučnost mletačkih zapovjednika pa poduzimaju invaziju na Cipar s 360 brodova i oko 100.000 vojnika, opsjedaju Nicosiu koja je zauzeta 9. rujna 1570. godine, a Famagustu zauzimaju skoro godinu poslije, 1. kolovoza 1571. godine. Istodobno dok traje iskrcavanje na Cipar i pohod na utvrđene gradove, poturčeni talijanski gusar Giovan Dionigi Galeni (1519. – 1587.) poznat i kao Luca Galeni ili Uluc Ali koje ime je dobio zbog naočala koje je nosio (Occhiali, Lucciali, Ucciali) napada istočnu 82

obalu Jadrana, tako da u tom vremenu stradavaju naši otoci i priobalje, zauzima Ulcinj, Bar, napada Korčulu, Hvar, čime izaziva strah i rasulo na našoj strani obale. Međutim, kako je za to vrijeme flota Sv. lige u pokretu i okuplja se ka Messini, može se reći kako ovi napadi Uluc Alija nisu polučili značajniji taktički uspjeh, jer nije osujetio okupljanje neprijateljske flote. Napadnutom otoku flota Sicilije, papinske države i Venecije sa zakašnjenjem kreću u pomoć, te odustaju od napada na Cipar koji je gotovo zauzet. Nastaju prepiranja o daljnjem nastavku borbenih djelovanja, pa se tako odustaje od napada na Cipar ili Rodos, a mletačka flota odlazi prezimiti u Messinu. Zbog takvog kukavičluka je smijenjen Girolamo Zane, kojeg je zamijenio Sebastiano Venier (1496. – 1578.). Povlačenjem mletačke flote u Messinu Cipar je ostavljen u strašnom položaju u kojem se samo čeka neodgodivo, tek manja pomoć stiže u Famagustu, koja će donekle odgoditi zauzimanje tog utvrđenog grada. Ovo je najkritičniji trenutak Ciparskog rata u kojemu Venecija vodi tajne pregovore s velikim vezirom Sokolovićem o separatnom miru, kada je konačno formirana Sveta liga (20. svibnja 1571. godine ) s novim zapovjednikom na kopnu i na moru (Don Juan od Austrije, 1545. – 1578.). kojoj je temelj navalni rat protiv Turaka, a svim članicama Svete lige zabranjeno je sklapanje primirja s neprijateljem. Vijeće flote Svete lige, unatoč neslaganjima, konačno je donijelo odluke i stvorilo plan

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Don Juan, zapovjednik Lige kako napasti flotu otomanskog carstva koja će prezimiti u Patraskom zaljevu, te su se uputili iz Messinskog tjesnaca prešavši 240 milja u deset dana, nakon čega 27. rujna 1751. godine uplovljava u spaljeni i porušeni Krf. Tu se potvrdilo da je neprijateljska flota u Lepantu. 5. listopada 1571.godine flota je stigla do luke Viscanda nedaleko Akcija, gotovo na početku Patraskog zaljeva, gdje je zbog nevremena zaustavljena na kratko. U nedjelju, 7. listopada 1571. godine, svi su zapovjednici nazočili svečanoj svetoj misi, nakon koje je vrhovni zapovjednik dao posljednje naredbe i odredio borbeni poredak. Bitka kod Lepatna – suprostavljene pomorske sile Otomanskog carstva i Svete lige Uoči bitke obje strane su raspolagale golemim flotnim sa-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST stavima, temeljem čega se može kazati da se radi o brojčano najvećoj pomorskoj bitki galijama na vesla, a također radi se o posljednjoj bitki u povijesti ratovanja koja se vodila na način na koji se ratovalo u antici – abordažima (prebacivanje ratnika na neprijateljsku galiju radi borbe prsa o prsa) probijanjem trupa, bacanjem projektila, upotrebom tzv. grčke vatre itd. Na strani Turaka nalazimo oko 88.000 ljudi od čega su 34.000 vojnika, 222 galije s po 5-7 veslača na jednom veslu, od artiljerije na galijama raspolažu s oko 750 topova manjeg kalibra, oko 60 fusta (brodovi manje od galije za izvidničke, opskrbne i druge namjene i zadatke). Za razliku od mletačkih galiota (slobodne službe veslača u floti Republike sv. Marka) koji su činili većinu veslača, Turci su raspolagali isključivo robovima, okovanim za vesla. Turska je pješadija bila oboružana manjim dijelom lakim oklopom i slabijim varijantama musketa, a većinom kompo-

zitnim lukom, sabljom i bez oklopa. Na strani flote Svete lige nalazimo ok 84.420 ljudi od čega 34.000 vojnika. Među 207 galija koliko je ukupno nastupalo ispred Svele lige mlečani su raspolagali i sa šest galijasa – velikih galija s tri jarbola i po 5-7 veslača po jednom veslu, te najvažnije, baterijama topova velikog kalibra i dometa, a ukupno je liga imala 1.815 topova. Većina, osobito njemačkih i španjolskih vojnika bila je odlično opremljena željeznim prsnim oklopima i šljemovima, što ih je činilo manje ranjivima od turskih strijela. U odnosu na vatrenu moć pješaka – arkebuzira, razlika je u punjenju brauta iz roga, a ne ručno, što je kršćanskoj vojsci davalo prednost u odnosu na tursku pješadiju. Neki autori još navode određene inovacije kod flote Svete lige kao što su mreže protiv neprijateljskog abordaža, dodatne košare sa strijelcima kao odgovor na pokušaj prekrcaja neprijateljske žive sile na galiju, uklanjanje pramča-

nih mostova radi povećavanje topničke preciznosti itd. Svakako, može se reći da postoje određene prednosti kod opremljenosti, izvježbanosti ljudstva i vrste brodova koji se uvode u borbu na strani Svete lige, no, nema dvojbe da su Turci i te kako bili opremljeni i sposobni za borbu, a što zapravo i proizlazi iz činjenice da do Lepantske bitke nisu izgubili veću pomorsku bitku. Jednako tako, nema dvojbe da je motivacija vojnika Svete lige proizlazila iz zajedničke potrebe za porazom neprijatelja vjere i naroda.

Tijek bitke

Glavni zapovjednik flote Svete lige, Don Juan od Austrije podijelio je snage na četiri grupe: sredina (centar) koja čini glavninu od ukupno 61 galije koju predvodi kraljevska galija Real na kojoj je Don Juan od Austrije, lijevo položena je grupa od 55 galija kojom za-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Umjetnički prikazi bitke 84

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

povijeda Augustin Barbarigo, desnim krilom koje broji 53 galije zapovijeda Gianandrea Doria, dok je strateška rezerva sastavljena od 38 galija iza samog položaja centra (u rezervi se nalazi i šibenska galija Sv. Juraj kojom zapovijeda komit Kristofor Lučić) kojom zapovijeda Alvar de Bazan. Ispred ovakvog složaja nalaze se četiri galease (teške galije) dok su još dvije raspoređene prema lijevom krilu. U ovom boju su sudjelovale i hrvatske galije, kao i mnogobrojni hrvatski ljudi u službi na drugim, pretežno mletačkim galijama i brodovlju, i to na lijevom krilu (sjever) creska galija Sv. Nikola (zapovjednik Ivan Balčić) i krčka galija Uskrsli Krist (zapovjednik Ludovik Čikuta), na desnom krilu (jug) rapska galija Sv. Ivan (zapovjednik Ivan de Dominis), trogirska galija Žena (zapovjednik Alviso Chipico – Alviž Čipiko), kotorska galija Sv. Tripun (zapovjednik Jerolim Bisanti), u rezervi se nalazi šibenska galija Sv. Juraj (zapovjednik Kristofor Lučić) dok se za koparsku galiju Lav (zapovijeda joj Dominic del Tacco) pouzdano ne zna položaj. Turska se flota postavila u uobičajeni složaj polumjeseca, nešto razvučenijeg, obzirom na netipičnu formaciju Don Juana od Austrije. Osnovni taktički cilj turske flote jest na središnjicu vezati neprijateljski centar, a krilima okružiti neprijateljske bokove te ih iz te pozicije opkoliti i napadati s bokova i leđa. Centar turskog složaja čini Kapudan Ali - paša u centru s 96 galija, Muhamed Šilok se sa 56 galija nalazi nasuprot lijevom krilu flote Svete lige a nasuprot

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST Gianandrei Doriji plovi UlučAli sa 63 galije. Oko 9,30 sati ujutro uspostavljen je vizualni kontakt i flote su se nastavile kretati ususret, pri čemu se Ali – paša poravnao u složaju prema Don Juanu, sve koristeći povoljan vjetar koji je do tada puhao. Međutim, oko podneva, do tada za Turke povoljan vjetar naglo mijenja u zapadni smjer, što je, i doslovno kao dar s neba dodatno ohrabrilo momčad Svete lige, a pravcem iz kojega je puhao, znatno je poboljšao položaj flote Svete lige. Bitka počinje upravo tada, oko podneva, kada zbog promjene vjetra Turci moraju spuštati jedra i početi s veslanjem, sve je užurbano, a prvi brodovi centra Svete lige i to moćni galeasi, otvaraju prvu topničku paljbu kojom nanosi prve gubitke i pomutnju i centru i sjevernom krilu turske flote. Sa sjevernog krila Muhamed Šilok uspijeva, zbog plićeg gaza galija djelomično opkoliti dio galija kojima zapovijeda Antonio Bragadin koji je teško ranjen strijelom u oko, te ga u zapovijedanju mijenja Fridrich Nani, tako da nije došlo do demoraliziranja posade i boraca. Ubrzo se organizira protunapad na Šilokove galije, koje su snažno napadnute i potisnute na hridine i stijene, a u borbi prsa o prsa koja je uslijedila ubijen je Muhamed Šilok , nakon čega je nastupio raspad tog dijela turskog flotnog složaja. U centru bitke nalazi se Don Juan i moćni galeasi koji su odredili prvotnu premoć flote Svete lige koju je zapovjednik iskoristio i svom silinom krenuo na turski centar tražeći

Admiralska zastava Kršćanske lige

Pobjeda kršćanske vojske, potaknula je pobožnost Gospi od Ružarija MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POVIJEST Konačni rezultati velike pobjede

Šibenska galija na simulaciji turski zapovjedni brod „Sultaniju“ i Ali – pašu, kako bi brzim udarcem u glavu turske mornarice odlučio bitku. Tako i bi, sa zapovjednog broda Svete lige „Reala“ silna vojska je abordažom i jurišima uspjela prevagnuti i slomiti turski otpor, a sam Ali – paša, zapovjednik turske flote je smrtno pogođen hicem u glavu. Gubitkom zapovjednika, kojeg su postali svjesni Turci, bitka se počinje i u centru odvijati povoljno za flotu Svete lige, no, događaj koji slijedi uskoro će u pitanje dovesti sve prednosti koje je Sveta liga do tog časa izvrsno ostvarila. Naime, na južnom krilu je Uluč – Ali poduzeo manevar odvajanja od centra Ali – Paše, te ga u stopu prati Gianandrea Doria, ploveći paralelno s njim. U trenu, iznimnom vještinom i brzinom Uluč - Ali iskoristio je jaz koji je tako nastao između Dorie desno i Don Juana od Austrije u centru, te se kao klin zabio u nastalu prazninu, dovodeći u opasnost cijeli složaj centra, a time i ishod bitke, budući je brodovlje centra ostalo nebranjeno s 86

boka. Doria je krenuo sanirati štetni događaj i opasnost koja nastaje za flotu, no navodno ne toliko žustro, a što se pak pripisuje netrpeljivosti prema Don Juanu, no, u kritičnom času, kada su Turci već započeli s napadajima na bok i leđa Don Juanovog centra, u bitku se uključuje rezerva i smanjuje šansu Turcima za daljnji uspjeh ove smjele akcije, pa se uskoro Turci nalaze u poluokruženju. Započinju borbe prsa o prsa, te malo po malo, brod po brod, Turci ispadaju iz bitke, te se tek mali broj turskih galija, na čelu s Uluč – Alijem uspijeva spasiti bijegom. Kao ratni trofej Uluč – Ali je uspio zadržati bojni stijeg malteške galije „Kapitane“, a u boju su stradali svi brodovi malteških vitezova i posada, dok je samu galiju spasio zapovjednik rezerve Santa Cruz. Do 16 sati bitka je u smiraju, te se nazire kraj i konačni slom turske, do tada, nepobjedive flote.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Europa je slavila veliku pobjedu, ratnici su prebrojavali poginule, nestale, ranjene i stradale, oslobađani su robovi s turskih galija, zarobljenici pak bacani u okove, sve u svemu, od ukupne 222 turske galije 80 ih je potopljeno, 117 zarobljeno, od 60 fusta 27 potoljeno, 13 zarobljeno, dok su ostale galije i fuste pobjegle, a među stradalima navodi se da su ukupne žrtve na stani Svete lige 7.656 mrtvih i 7.784 ranjenih, a svakako, kasnije, najslavniji među ranjenicima bio je Miguel Cervantes. Turci su brojali oko 40.000 mrtvih. Sveta liga izgubila je 15 galija, a dosta ih je oštećeno, a kuriozitet je da jedina apsolutno neokrznuta galija je upravo ona Gianadree Dorie što je bilo povodom govorkanjima o nedovoljnoj gorljivosti.

Pramčani pijetao trogirske galije

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST Podaci koje nalazimo u historiografiji o broju stradalih se razlikuju, ali prema sasvim recentnim podacima koji potječu iz arhiva u Simancasu – Generalni arhiv Filipa II. – i broje 35 milijuna svezaka građe, može se zaključiti kako podaci o stradanju s područja Mletačke Republike – u sastavu koje su sudjelovali i Hrvati iz Dalmacije, Istre, Kvarenra, Boke i Slovenskoj primorja govore o 4040 poginulih, a ranjenih 4556 sudionika: šest komita galija, šest patruna, šest zamjenika zapovjednika plovila (suprakomita), osam nobila, sedam peljara (pedoti), sedam kapelana, 113 topnika, 32 brodograditeljska radnika, 122 oružnika, 125 neokovanih veslača (schiavi scapoli), 2234 galijota, 1333 vojnika i dvojica brijača/ranarnika. (M.Bretoša:“Bijes neprijatelja vene/Jonski im vali krvlju se crvene…“ Bitka kod Lepanta, ibid.) . Neki autori navode da je u samoj Lepatnskoj bitki sudjelovalo oko 7.000 Hrvata , pa da bi u prosjeku, broj stradalih bio oko 1.330 mrtvih i isto toliko ranjenih. Kad je riječ o Hrvatima u Lepantskom boju, nastavno gore iznijetom, može se reći kako su Hrvati bili posada i vojnici na galijama s istočne strane Jadrana ali i posada i galijoti na drugim mletačkim galijama, pa je nedvojbeno da su uz Jonske otoke podnijeli i znatne gubitke i stradanja. Zna se da se da je u boju potopljena kotorska galija, a šibenska je stradala nakon bitke, jer je kao oštećenu nisu mogli tegliti, pa ju je sama posada zapalila, no treba istaknuti da je hrvatski narod i u

ovom događaju opravdao epitet naroda koji nastava zemlju antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva kako nas je, zahvaljujući Petru Berislaviću nazvao papa Lav X. I Lepantska bitka jasan je dokaz opredjeljenja hrvatskog naroda i hrvatske uljudbe, koju i kao sakralni spomen naš narod tako svečano slavi kroz blagdan Gospe od Ružarija, 7. listopada, sjećajući se božje pomoći u boju i slaveći Ga molitvom.

Post festum

Europa šesnaestog stoljeća je razdirana vjerskim raskolom i vjerskim ratom, reformacijom i protureformacijom, separatnim mirom kojeg sklapaju neke pretežito katoličke zemlje s Turcima, koji zanemaruju interese vjere pred onima materijalne prirode, pa se teret istočne bojišnice slama na prvim linijama obrane – ante-

murale christianitatis – na hrvatskim zemljama, na kopnu i moru. Iako je izvojevana velika pobjeda u Lepantskom boju, kraj rata značio je da je Venecija ostala bez Cipra na kojem i danas tinjaju sukobi, pa se može s pravom zaključiti da današnji sukobi vuku korijen u Ciparskom ratu. Venecija je sklopila nepovoljan mir s Turcima, priznajući granice ante bellum (pozicije prije rata) uz plaćanje velikog danka za mir. Gotovo proročki će zvučati naslov jednog romana, tematike nekog drugog ratnog sukoba „Na zapadu ništa novo“Ericha Marie Remarka i doista, pogledamo li sliku Europe danas, možemo zaključiti isto – ovisimo samo o božjoj pomoći i zagovoru presvijetlog lika Blažene Djevice Marije i svojoj vjeri. Zapitajmo se, možemo li se i danas krasiti epitetom antemurale christianiatis?

Hvarska galija, maketa MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POVIJEST

Vizitacija biskupa Banića župi Primošten 1952.

SVJEDOČANSTVO VJERNIČKE HRABROSTI PRIPREMIO: don Stipe Perkov

Pred dva mjeseca predstavljene su u šibenskoj katedrali dvije knjige o šibenskom biskupu mučeniku Ćirilu Baniću („Zbornik o biskupu Ćirilu Baniću“ i „Mons. Ćiril Banić, autora dr. Mile Vidovića“)kojeg je progonila jugoslavenska UDB-a, čak su ga istjerali iz Šibenika prijetivši mu smrću, ali se biskup, po nadimku Dalmatinski lav, nije preplašio niti za dlaku uzmakao. Lavovski je branio vjeru i Crkvu, osobito protiv „svećeničkog udruženja“, komunističke podvale, čime su htjeli unijeti razdor i neslogu između svećenika i biskupa. Vizitacija župa Rogoznice i Primoštena iz 1952. očiti je primjer zastrašivanja biskupa i vjernika ne bi li se onemogućili biskupov dolazak u te župe i dijeljenje sakramenta sv. krizme, ali nisu uspjeli. Neustrašivi biskup , hrabri župnici kao i vjernici nisu dozvolili da im nevjernici remete i onemogućavaju vršenje vjerskih obreda te da još prijete i vrijeđaju njihove pastire .

Iz Rogoznice smo se uputili za Prrimošten u 5 h i 40 minuta istim motorem, koji nas je dovezao iz Šibenika u Rogoznicu. U lađi nam kazaše, da su ona 3 mladica, koji su se jučer stavila ispred nas iza svete Krizme ostentativno (prem nijesu ništa oni povikali, niti napravili) ipak sva trojica nekim ribarskim motorinom otplovili za Split, jer su se plašili poći kući k roditelji88

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

ma, da ih zbog onog (tihog) izazova ne napadnu. Isto sam tako doznao, da u kamenicu krštene vode u crkvi, dan prije prigodom sv.Krizme, nijesu ulili crnilo, već stavili kemične olovke i tako zanečistili sv. Vodu. U Rogoznici mi prigodom ostanka nije bilo ni najmanjeg incidenta.

POVIJEST Dolazak u Primošten Župnik nas je obavijestio, da on i narod želi, da pristanemo u luci (na obali, gdje brodovi pristaju), dok smo mi držali da je bolje, da pristanemo u blizini župne kuće, da se izbjegne bilo koji incident. Ipak odluku sam prepustio župniku. Prema dogovoru ako župnik opazi bilo koju pogibelj, imao nas je o toj pogibelji obavijestiti mahanjem crvene zastave u blizini crkve i onda bi pristali u blizini župne kuće. U koliko ne bude nikakve pogibli, mahati će nam bjelom zastavom, i to je znak nek pristanemo u luci. Već iz daleka smo opazili mahanje bijelim zastavicama i naš se je motor uputio ravno u luku. Na dočeku je uz župnika, vIč. Mikelina i bogoslova Marinova, bilo dosta svjeta (većinom ženskog, ali je bilo i muškaraca). Zvona su slavila, prozori i kuće iskićene sagovima i svilenim rupcima. Bili smo dočekani bacanjem cvijeća i veselim raspoloženjem. Koji nas dočekaše, kazaše nam, da ih je nešto zabrinjavao neki gospodin, koji je došao prije nas vezom iz Rogoznice, te očekivao naš dolazak. Na njega se budno pazilo, ali nije ničim pokazivao, pri našem dolasku, svoje neprijateljsko raspoloženje. U blizini je bio i neki oficir, preobučen u građansko odjelo, ali je i njegovo držanje bilo posve korektno. S obale se uputismo u župni stan, gdje sam doznao, da su neki stanovnici Rogoznice i Primoštena mislili da ćemo poći iz Rogoznice za Primošten autom, te su nam bili postavili zasjedu. Iz župskog

stana pođosmo u crkvu oko 7 h u jutro, gdje je uobičajenim načinom otvorena pastirska vizitacija. Na vratima crkve su me pozdravile dvije djevojčice u bjelom (skupna prigodna deklamacija) zatim jedan osmoškolac gimnazije i napokon župnik. Iza održanog govora biskupova, ovaj je dao na groblju odrješenje mrtvih zatim rekao sv. Misu preko koje su prvopričesnici recitirali misu (missa recitato). Preko svete mise dosta se je djece i vjernika pričestilo; a ističem, da se kroz zadnja 2-3 dana ispovjedio veći broj kumova (skupa sa krizmenicima i krizmenicama), a pristupio je na svete sakramente i lijepi broj kumova (muškaraca). Poslije podne u 5,30 ispitivao sam djecu nauk kršćanski i ustanovio, da su oni iz Primoštena bolje poučeni, nego li oni sa zaseoka, i to je uostalom i posve razumljivo. Upoznao sam i jednu katehistkinju (djevojku iz jednog zaseoka), koja je tamo poučavala djecu nauk kršćanski,

zbog čega je bila pozvana i na odgovornost, ali je postupak obustavljen radi pomanjkanja dokaza. Iza ispita djece vizitirao sam crkvu te našao, da je uredno držana. Crkvu rede časne sestre Predragocjenjene Krvi, pa zato je crkvena roba čista i pomno spremljena. Crkva obiluje Ijepim paramentima. Kao što i ona u Rogoznici. Prigodom vizitacije župskog ureda i crkovinarstva uviđam da je sve uredno vođeno i nema se što posebice primjetiti. Htio sam vizitirati i časne sestre, ali nijesam za to imao dovoljno vremena, a valjda nije bilo uputno da tamo idem, jer su me komunisti gledali prijekim okom, pa je mogao putem biti i koji incident, stoga su one došle u župski ured...i tu me zamolile, da bi im crkovinarstvo napravilo jednu sobicu koju im je prijeko...!. Ja sam kazao njima i župniku, da nema ništa protiv toga, a župnik im je obećao da će crkovinarstvo to izvesti. Prigodom sjednice crkovinar-

Biskup Banić ispred župne kuće u Primoštenu i njemu prvi zdesna don Ante Radić

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

POVIJEST da nitko nije pokušao izvesti ikakav nered ili kasnije se pročulo, da su htjeli samo zastrašiti, ali da nije bilo stvarne odluke da se biskupa napadne, već da je ponovno bio poništen takav prjedlog. Crkovinari mi veli, da ih je šef mjesne milicije cio dan vrlo neprimjetno susretao, očito radi onako srdačna i Ijepa dočeka biskupova.

Biskup Ćiril Banić sa svećenicima, redovnicima i crkovinarima u Primoštenu; sjede: fra Krsto Marinov, don Josip Arnerić, don Ante Radić, biskup Banić, don Krešo Zorić, don Mijo Ribičić i fra llar Lukšić

stva izneseno je na pretres pitanje prodaje jedne crkvene čestice, na koju reflektira Poljoprivredna zadruga i gospodin Marinov, otac bogoslova Marinova. Ovaj posljednji je spreman platiti česticu po procjeni (1 m2 din 1000), dok zadruga nudi manje, ali zato je spremna učiniti crkovinarstvu druge pojedinačne usluge. Potpisan je navod crkovinarstva, da ne proda česticu ispod procjene; a inače neka je proda boljem nudiocu, uzevši u obzir sve okolnosti. Nijesam imao prigode vizitirati „svete žene” koje se ističu svojim uzornim kršćanskim životom, te mnogo rade oko svoga posvećenja i širenja slave Božje i svega onoga, što je crkvi od potrebe ili koristi. 0 njihovoj .... Mari Huljev mi je rekao župnik, da se ne bi ni najmanje začudio kad bi čuo, da se je iza njene smrti na njenom grobu dogodilo koje čudo.

Nedjelja ujutro. Prvi koji su stigli k crkvi, još dok je bilo zvjezda na nebu, bili su oni iz Blizne. Pošli odmah iza večere i svu noć putovali, da bi se mogli odmah u jutro ispovjediti i pričestiti te krizmati. Bilo ih je bar 50. Dobar, kršćanski svjet, koji vidi svećenika tek par puta na godinu, jer srušiše župsku kuću i ovce ostale bez pastira. Dolazili su i drugi iz daleka, tako da je u 8h crkva bila dupkom puna. Biskup je držao svečanu pontifikalnu sv.misu, propovijed i dao papinski blagoslov sa potpunim odrješenjem grijeha. Iza sv.mise bile je i sv. Krizma, te ih je krizmano 380. Iza sv. Krizme se pročulo da je sinoć bio sastanak Komiteta i da su odlučili napasti biskupa. Preko sv.mise i propovijedi bio je kod crkve i neki udbaš rodom iz Primoštena a stanuje i u službi u Šibeniku. Okolo biskupa se odmah formirao kordon ljudi i ostalih vjernika, koji su ga dopratili do župske kuće, a

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Pred večer su došli k biskupu predstavnici mjesne zadruge u pogledu prodaje srušene kuće na obali. Biskup im je objasnio stanovište crkvenih zakona upogledu prodaje crkvenog imanja, koji su oni u cjelosti odobrili i priznali ispravnim. Neki Krapljani (ronioci...spužvari) videći djecu po mjestu u bjelini, stali su ih nagovarati, neka idu u selo, te neka viču protiv biskupu i popovima. U tu su im svrhu nudili svakom po din. 100. Djeca su to s prezirom odbila... „A zašto idete u bjelini? „ „Jer smo se danas krizmale“ „Vi ste lude što vam koristi moliti? Zašto vam Bog ne dade kišu (velika je suša). Vidite kako je to uzaludno i ludo moliti! „Dao bi Bog nama kišu, ali vi, koji Boga vrijeđate, koji u njega ne vjerujete, niti mu se molite, vi ste krivi da nema kiše.” (Ove su im djevojčice 10-12 godina tako pametno odgovarale da su ih oni bezbožci poslali k vragu govoreći: tko bi vas nagovorio i došao vam na kraj)

OBLJETNICE 20. OBLJETNICA SMRTI BISKUPA SREĆKA BADURINE

Kakav bi to bio narod kad bi živio u prostoru, odavle tamo do Dinare, u kojem je sve uklonjeno, sve uništeno, pretvoreno u prah i pepeo… Prošlo je 20 godina od smrti velikog biskupa Srećka Badurine (17. IX 1996.), a kao da je jučer bilo, tako brzo prolaze godine. Iako godine prolaze, biskup Badurina se ne zaboravlja, i ne smije, osobito u Crkvi. Čovjek, posebice biskup, ne umire kad fizički umre, nego kad ga ljudi zaborave. Ove godine prigodom 20. obljetnice Biskupove smrti pobrinulo se Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika „Biskup Srećko Badurina“ organiziravši Dane biskupa Srećka Badurine od 17. – 20. rujna 2016. sa raznovrsnim programom, koji osvježava memoriju i sjećanja na ovog izuzetnog šibenskog biskupa. Gasilo šibenske biskupije „Mihovil“ u tu svrhu prenosi njegovu propovijed koju je održao u pogođenoj katedrali na blagdan sv. Jakova 1993. Izdvojio bi zadnju rečenicu iz ove biskupove propovijedi: „I mi smo suočeni s dramatičnošću našeg osobnog poziva i povijesnog trenutka. I ova ranjena katedrala i sve njezine kćeri u čitavoj našoj biskupiji teško oštećene i razorene i razorene zajednice,

i oštećen čovjek kao hram Duha Svetoga – sve je pred nama, braćo i sestre, ne kao tamni tunel, nego kao put prema zori, prema svjetlu, po Isusu Kristu, po njegovu životu, po nje-

govoj riječi, po njegovoj smrti i po njegovom uskrsnuću. To je bio put sv. Jakova apostola. To neka bude put i za nas u ovim našim vremenima. Amen.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

OBLJETNICE Slavi naša Šibenska katedrala, slave oni koji se sabiru u okviru ove građevine, koji ovdje slušaju Božju riječ, koji ovdje slave sveta otajstva, koji ovdje primaju u sebe milost, ali i duhovno iskustvo, iskustvo Božje blizine, iskustvo strahopoštovanja pred Bogom, iskustvo istinitosti, ljubavi koja veže Boga i čovjeka. Katedrala slavi kao majka svih crkava u biskupiji. Ali, ova katedrala - koja je pogođena, koja je ranjena - slavi sa svim kćerima koje su još teže postradale, koje su pogođene, koje su teško oštecene, koje su razorene, koje su sravnate sa zemljom, premda ne možemo doći do svake crkve u našoj biskupiji, do najvećeg broja. Do onih koje tu oštećene ne možemo zapravo doći. Sigurno vise od 60 crkava u našoj biskupiji nosi najteža, ili možda nešto lakša oštećenja ovih zadnjih nekoliko godina. No, ono najpresudnije: u tim prostorima koji su odvojeni od svakidašnje upotrebe i posvećeni bogoslužju zjapi praznina. Sveto mjesto posvećuje se svetim ljudima, svetim činima, svetim mislima, svetom molitvom, svetim osjećajima. I stoga, pustoš na svetom mjestu na neki naćin upućuje nas na razorenost, na oštećenost Božjeg živog hrama, čovjeka i zajednice, zajednice kršćana, zajednice Isusovih učenika, Crkve. Mi stoga slavimo u stanju teške ostećenosti, u stanju u kojem je napadnuto ono što je sveto i ono što je lijepo. Ono što je sveto i ono što je lijepo kao djelo čovjekova duha vraća se i odgaja, uzdiže, 92

kultivira čovjeka da u njemu sve više raste i produbljuje se doživljaj, iskustvo svetoga i lijepoga i da tako raste općenito duhovnost, kultura duha neke zajednice, nekog naroda. Ali ako iz čovjeka izlazi napad, rušilački napad, agresija na ono što je sveto i lijepo kao izraz čovjekova duha, onda se pitamo kako se to djelo, to rušilačko djelo vraća natrag i kako to djelo onda odgaja, formira dušu čovjeka i dušu zajednice, koja umjesto da gradi ruši i uništava? Braćo i sestre! U ovim stradanjima našu dušu obuzimaju često vrlo teška pitanja. Traži se malo odgonetanje misterija zla koje je zahvatilo čovjeka i koje se izražava u uništavanju, u rušenju, osobito u zatiranju onoga što je vidljivo i što podsjeća na svetost i upućuje na ljepotu. Naš prostor kroz stoljeća bio je na različite načine ispunjen mjestima koja smo zvali svetim mjestima, hramovima Božjim, sabiralištima naroda u Duhu i istini. Bila su vremena kada su sjale lijepe bazilike, tamo u 11. stoljeću u Biskupiji kod Knina, ili kasnije na Bribirskoj Glavici, ili ovdje blizu, na Srimi, tamo negdje u 5. ili 6. stoljeću. Pa su onda došle povijesne oluje, koje su nam čak i nepoznate u pojedinostima, i sve je razoreno. Tek naknadno otkopavanje i istraživanje otkriva nam što je nekad bilo. Bio je to prostor ispunjen mjestima u kojima je čovjek uzdizao dušu i srce Bogu, u kojima se stvaralo zajedništvo duha da bi se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

ono prelijevalo u život, u bliskost, u uzajamnu podršku, u solidarnost, osobito onda kada je bilo teško. A onda se našem duhu otvara moguća slika potpunog opustošenja, uklanjanja, iskorjenjivanja iz velikih prostora svih tih znakova setoga i lijepoga što izlazi iz čovjeka i što se vraća da oplemeni i uzdigne čovjeka. Kakav bi to bio život, kakva bi to bila kultura duha, kakav bi to bio narod kada bi živio u prostoru, odavle do Dinare, u prostoru u kojem je sve uklonjeno, sve uništeno, sve porušeno, pretvoreno u prah i pepeo, bez ikakva znaka da je tu bio čovjek koji ima iskustvo svetoga, religiozno iskustvo, iskustvo uzvišenoga i lijepoga? Bili bismo, istina, u goloj prirodi. I priroda sama za sebe govori o Bogu i poziva čovjeka na strogo poštovanje pred Božjim veličanstvom. No, u odgojenu i uzdignutu čovejkovu duhu i samo njegovo djelo teži da se izrazi i da primi znak, da primi pouku, da primi unutarnji poticaj i duhovni sadržaj. Bili bismo ipak u pustoši i praznini kada bi prostor ostao bez svetih znakova, vidljivih i opipljivih. I mi smo suočeni s tom olujom, s tim nasrtanjem, ali ne rušilčkom snagom prirode, potresa ili poplave, nego rušilačkom snagom koja izlazi iz čovjekova srca. I stoga, od materijalnih ruševina naša se duša i naš duhovni pogled usmjerava prema duhovnom, duhovno urušenom, porušenom hramu Božjem u čovjeku i ljudskoj zajednici. Taj pad, taj epohalni uzmak sve-

OBLJETNICE toga, lijepoga, uzvišenoga, to rastvaranje religiozne duhovne civilizacije, to je ono što je teški udar u našem vremenu na našu dušu, na naše srce, na vrijeme koje proživljavamo i koje nas opterećuje. Ali, to je vrijeme koje nas opterećuje i koje proživljavamo ujedno nas poziva, ujedno nam govori o mogućnostima i zadaćama da se nikad ne mirimo s ruševinama, s uništavanjem, s pustoši, nego da uvijek iznova iz čovjekova duha može i treba rasti stvaralaštvo, duhovno stvaralaštvo, religiozno iskustvo koje se pretvara u čin, u djelo pojedinca i zajednice. Čini se jednostavnijim nastaviti baštinu koju smo namrli od naših pređa. Ali, evo, od vremena do vremena, u nekom čudnom povijesnom ritmu nađu se generacije, kao i mi danas, pred zadatkom počinjanja ispočetka, pred zadatkom ponovnog izgrađivanja temelja, osnove da bi se izgradio hram duha, da bi se izgradila čovječnost, i to čovječnost koja je posvećena samom Božjom prisutnošću. Ta zadaća, taj zadatak koji nam se čini tako velikim da ponestaje daha, ponestaje snage za naše slabe ljudske sile, stoji ipak pred nama, ne kao naše samostalno djelo, nego kao naše sudjelovanje s onim koji je gospodar povijesti, koji stvara iz ništa, koji uskrisava od mrtvih. Dubinu životnog misterija, tajne čovjeka i ljudske povijesti, tajne čovjekove svrhe naučio je i upio u svoju dušu od Isusa Krista i sv. Jakov apostol. On je u različitim zgodama na sasvim osebujan,

svoj način želio odgovoriti na zapreke, na teškoće, na suprotstavljanja. Želio se suprotstaviti silom. Želio je rušiti, uništavati. Isus Krist, pak, prijekorom, riječi, primjerom odgojio je novog čovjeka koji je po Bogu stvoren. I mi smo također u ovim vremenima zagledani u dramatičnost te Isusove škole kada je gledamo u odrazu, u duši, u životu sv. Jakova apostola. I mi smo suočeni s dramatičnošću našeg osobnog poziva i povijesnog trenutka. I ova ranjena katedrala i sve njezine kćeri u čitavoj našoj

biskupiji teško oštećene i razorene, i razorene zajednice, i oštećen čovjek kao hram Duha Svetoga -sve je to pred nama, braćo i sestre, ne kao tamni tunel, nego kao put prema zori, prema svjetlu, po Isusu Kristu, po njegovu životu, po njegovoj riječi po njegovoj smrti i po njegovu uskrsnuću. To je bio put za sv. Jakova apostola. To neka bude put i za nas u ovim našim vremenima. Amen. PRIPREMIO: don Stipe Perkov

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

OBLJETNICE JOŠKO ČELAR,NOVINAR: 25. OBLJETNICA RUJANSKE BITKE

PRKRETNICA DOMOVINSKOG RATA RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov

Treba li Hrvatska obilježavati obljetnice najvažnijih događaja Domovinskoga rata? Svi narodi koji drže do svojega dostojanstva, povijesnih tečevina i značajnih datuma u svojoj političkoj ili oružanoj borbi za slobodu, takve dane obilježavaju na osobit način. Hrvatska ima i te kako razloga to činiti i nikada ne zaboraviti, s obzirom na teška iskustva iz prošlosti na prostorima ovog dijela jugoistočne Europe, gdje je uvijek bilo onih koji su nasrtali na njenu slobodu. A Domovinski rat za to je veliki povod, pogotovo 25. obljetnica od njegova početka. Živimo u vrijeme kad bivši agresori velikosrpske provenijencije ističu, ni manje ni više, zahtjev za „zabranom” slavljenja slavne hrvatske osloboditeljske Oluje. To traže oni 94

koji su oružano napali našu zemlju, želeći njene velike dijelove pripojiti Velikoj Srbiji. Mogli bismo kazati, da je i to neka vrsta verbalne agresija svjesno forsirane u zadnje vrijeme. Ipak, činjenica je, da se u Republici Hrvatskoj, na dijelovima njena prostora, tom obilježavanju ne pridaje jednako značenje. U samome gradu Šibeniku, da ostanemo samo na tome, na Dan pobjede, neovisnosti i domovinske zahvalnosti, jedva da u gradu ima za vidjeti nešto istaknutih zastava. I to je posljedica tjeskobe i pasivnosti što vlada u narodu i društvu, što može biti potaknuto i zlim nakanama onih koji državu Hrvatsku nikad nisu željeli. Gdje ste bili 16.rujna ‘91. u 18.45 sati?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Bio sam na obali u kafiću „Lasica” kad je oglašena Opća opasnost. Zaputio sam se brzo kući, nisam išao u sklonište. Sišli smo u našu konobu, a onda se čulo šištanje granata što su prelijetale grad. Pa eksplozije. Cijela se kuća tresla. Kad se napad stišao, otišao sam do skloništa u kompleksu Šare koje je bilo puno ljudi, osobito žena s djecom. Uključio sam radioprijamnik i oko 19.30 sam s Radio Šibenika čuo glas Živane Podrug gdje kaže kako su neprijateljski tenkovi „pred vratima grada”, odnosno na šibenskom mostu. Bila je to vrlo ozbiljna vijest u to kritično vrijeme, ali nigdje nisam zapazio paniku. Sat-dva kasnije, prenesena je informacija iz Glavnog stožera obrane RH, koju je general Janko Bobetko obznanio, kako Šibenik “neće pasti”, te da Hrvatska vojska

OBLJETNICE priprema protuudar. Bilo je to veliko olakšanje, ali je trebalo proći šest dana da agresor bude odbačen sa šibenskoga mosta, gdje se bio utvrdio s tenkovima, transporterima, topovima i minobacačima. Pod kanonadom naših topova sa Žirja i okolnih šibenskih bitnica neprijatelj je pretrpio velike gubitke, ostao je bez logističke potpore, pa je most oslobođen 22. rujna oko podneva, te se morao povući do sela Gaćeleza. Bila je to velika pobjeda, koja je osujetila zločinačke naume agresora da Hrvatsku raspolovi na dva djela, između Šibenika i Zadra. Ipak, mnogi dijelovi grada stradali su od granata: TLM, Vinarija, Izgradnja, Luka, Šipad, Carinarnica, Autotransport, Bolnica. Pogocima na Vjećnicu i kupolu katedrale sv. Jakova, crkvu sv. Ane, sv. Martina, agresor je podmuklo i smišljeno htio u hrvatskome narodu uništiti duh i duboke korijene kršćanstva od 1300 godina. Ali, postigao je, kako to obično biva, suprotan učinak. Stradanjem je u narodu njegova vjera samo jačala. To su pokazali i hrvatski branitelji koji su na bojišnicama diljem domovine borili i ginuli s krunicom oko vrata. Na dan 23. rujna našao sam se na šibenskome mostu, negdje iza podneva i ondje zatekao metež nakon bitke, uništena vozila i tehniku i hrvatske branitelje kraj teško oštećenog motela „Panorama”. Došli su i neki francuski novinari. Marko Slavica, tada u Stožeru za obranu grada, dao mi je, onako „za šalu” , svoj „škorpion” ,pa su me s njime u ruci i fotoaparatom oko vrata slikali kraj izrešetanog

kamiona „Šibenke”. Francuzi i još neki htjeli su tu sliku objaviti, ali sam se usprotivio. Pa da svijet zaključi, kako su u nas i novinari naoružani. Taman posla! Istoga dana, naši su branitelji zarobili i prvi ratni brod „JRM” i doveli ga u luku. Snimio sam ga tada uz gat Vrulje, kad je njegova nova hrabra posada na njemu razvila hrvatsku zastavu. Što je ta odlučna akcija naših branitelja iz ZNG- postrojba i HV- a u šibenskom rujanskom ratu značila za Hrvatsku? Mnogi se vojni stručnjaci, ali i politički čimbenici slažu, kako je šibenski rujanski rat značio prvu veliku prekretnicu na vojnom polju u slamanju srbijanske agresije i pobunjenih Srba u Hrvatskoj i osvajačke Miloševićeve politike. Snazi i junaštvu hrvatskih branitelja tih je dana silno pomogla predaja topničkih bitnica „JNA” na Žirju, vojarne u Zečevu i vojnih skladišta Krušćica kod Rogoznice. U hrvatske ruke pale u velika količine oružja i ratne opreme i ojača-

le obranu grada i cijele južne Hrvatske. Prigodom neke razmjene između Žitnica i Pakova sela, susreli ste i zloglasnog Ratka Mladića. Na tom punktu „razdvajanja” između Žitnica i Pakova sela pod okriljem UNPROFOR-a odvijale su se brojne razmjene civila i zarobljenika. Na jednoj sam se i ja našao. Dugo smo čekali „transport”. Naši su doveli neke smrknute četnike, a „JNA” hrvatske civile. Odnekud se, iz Pakova sela, pojavila starija uplakana žena, tražeći da je odvedu u Drniš vidjeti je li joj kuća cijela. Tada se, u nekom starijem mercedesu, na punkt dovezao i sam Mladić i čuo staricu. U njegovoj bahatoj maniri novinarima je održao tiradu o „humanosti JNA” .Uzeli su „babu”, kako ju je nazvao, u auto, dodavši kako „niko neće da je dira” i odveli. I istoga dana vratili s pratnjom unproforaca. Pričala je o tome u selu. A kuća joj je u Drnišu, Bogu hvala, ostala čitava. Zločinac je mislio da je tada osvojio simpatije”

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

OBLJETNICE Osloboditelji Šibenskog mosta na terasi hotela Panorama nakon pobjede

Tri puta ste u Domovinskome ratu gotovo za dlaku izbjegli smrt. Kao se to dogodilo ? A kome se to nije moglo dogoditi? Na dan 19. studenoga 1991., oko podneva, krenuo sam autom u skradinski stožer obrane radi rutinskih informacija. Na prvome zavoju povrh Skradina vido sam ljude, od kojih sam jednog poznavao, kako dalekozorom gledaju u daljinu. Dali su mi znak da stanem, a auto sam, što je bila sreća, okrenuo prema Šibeniku. Rekli su mi da ne idem u Skradin, jer da padaju granate. Uistinu, vidio sam kako ih je u kraćem razmaku nekoliko palo u Krku, ne baš daleko od mosta. Gledali smo odakle tuku. Ali oni „preko” su nas primijetili i zasuli salvom iz minobacača! Četiri su granate pale pedesetak metara od nas s obje strane ceste, zviždali su geleri. Ljudi su pobjegli u grmlje, a ja sam uspio uletjeti u auto i 96

hitro doći do gostionice Ivice Mandića na Tromilji u Lozovcu. Rekli su mi tada, znajući da četnici tamo tuku, da moram slaviti „novi rođendan”. Krajem 1992. našao sam se u Stankovcima, došavši iz Pirovca na neki sastanak. Sve je pošlo dobro, iako neprijatelj nije bio daleko. Krenuo sam natrag cestom što vodi kroz polje. Osjetio sam nešto na prvom lijevom kotaču auta, pa sam stao. Činilo se da se zračnica malo ispraznila. Ali, to je bilo samo zbog sitnih kamenja na lošoj cesti. Odjednom, tridesetak metara iza auta uskovitlala se prašina uz rezak zvuk teške strojnice. Četnici su me odnekud vidjeli i „za pozdrav” zasuli rafalom. Bacio am se na tlo, a potom uskočio u kola i autu „dao vjetra” . Treći put, na 14. travnja. 1993., predvečer, iznenadna raketa oganj što je doletjela iz zaleđa odvalila je komad vrha kuće Protega, nasuprot našoj kući i dvorištu. U tom sam se trenutku nalazio u kupatilu i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

spremao se izaći. Da sam samo koju minutu ranije sišao u dvorište, sad ne bih pisao ove retke... Imali ste susrete s biskupom Badurinom i vodili s njim razgovore u biskupskoj palači dok je trajala opća opasnost Da, poznata je velika zauzetost biskupa Badurine za cijelo vrijeme rata, kad je odlazio u Knin razgovarati s tamošnjim pravoslavnim vladikom iz Šibenika i drugima radi zaštite hrvatskih civila u „Krajini”. Činio je to uz najveću opasnost za vlastiti život. Detaljno mi je govorio o svemu tome. Jedan je razgovor bio uoči Božića, baš za vrijeme uzbune. Pitao sam ga zašto su u katedrali jaslice u obliku kolibe sa srušenim krovom. - Zbog toga, odgovorio je biskup Badurina, da se istakne kakve je Isus prošao muke čim se rodio. Jer, ne zaboravimo, i Krist je bio prognanik. To je

OBLJETNICE kasnije ušlo u naslov našega razgovora, objavljenog u knjizi o biskupu Srećku Badurini s naslovom: „Sugovornik vremena”. Kako su živjeli građani Šibenika za vrijeme onih sedam dana strašnih granatiranja njihova grada, a kako poslije tijekom brojnih varljivih primirja? Neki vole reći kako su Šibenčani „dešpetoži ljudi”, pa su puno toga činili i neprijatelju za dišpet. Dakako, to nije pravo mjerilo šibenske „kolektivne svijesti” Obrambeni rat nije bio nikakav dišpet, već borba na život i smrt. Ali, znalo se prkositi živeći između uzbuna. Nužne trgovine bile su otvorene, radile su ustanove, neke škole u podrumima. Odvijali su se i neki kulturni programi. Jedno otvorenje Festivala djeteta trebalo je biti u prostorima Sportske dvorane. Ali toga dana granata je ubila čovjeka kod Poliklinike, pa je to otkazano. Neki kafići na obali su bili obloženi gredama. Dogodilo se jednom, dok sam sjedio ispred „Lasice” , da se u zraku začula prigušena eksplozija, pa onda snažno šištanje. Znali smo: to su zlokobni „zvončići” iz ispaljenih raketa sustava „Orkan”. Potrčao sam ulicom do kafića „Zero”. Počeli su padati i eksplodirali su na tlu. Stisnuo sam se uz jedan zid. Kao da bi me on mogao spasiti! Te opasne bombice s čeličnim kuglicama, što se u zraku vrte na vrpci i tako odmataju do rasprsnuća pri zemlji, zabranjene međunarodnom konvencijom o ratovanju, padale su po rivi, sve do crkve sv. Frane. Jedna

je eksplodirala pred staklom Lasičina kafića i načinila cijeli „ornament” od rupica u debelu staklu. Joško Lasica nikad ga nije htio zamijeniti novim. Ono je i danas svjedok tog ratnog događaja. U svakom slučaju, Šibenčani su u rujanskome ratu pokazali hrabrost, odgovornost i prkosno domoljublje. A u kasnijim brojnim krhkim primirjima naviknuli su u svakome trenutku i na praktičan način biti na oprezu. I živjeti taj naš ratni život. Bili ste aktivni novinar Slobodne Dalmacije. Je li u takvim ratnim uvjetima bilo moguće normalno raditi? Rat je nenormalno stanje, ali i u njemu ljudi moraju obavljati svoje poslove, dužnosti i zadaće. Tako i novinari, čiji je posao bio pretežito praćenje ratnih zbivanja, odlaskom na teren blizu bojišnica, kao i rad u gradu u kritično vrijeme. Ali, radili smo i druge stvari. Pratio se politički i društveni život, kultura, čak i sport. Bilo je puno posla. Postojalo je neko sklonište uz kino „Šibenik”, a mi smo bili s Dopisništvom u prostorijama kraj toga kina. Rijetko smo odlazili u onu „rupu”. Redakcija nam je davala i opasne zadaće, ali uvijek uz napomenu: „ako je moguće” i „čuvajte se”. Preživjeli smo, kao i mnogi drugi radeći i izvršavajući u ratu svoje zadaće. A posebnu počast valja trajno odati, ne samo kad su godišnjice i jubileji slavnoga šibenskog rujanskoga rata, stotinama i tisućama branitelja, među kojima je bilo, da se ne zaboravi, i žena. Od

prvog poginulog branitelja u rujanskome ratu, Željka Karduma, na šibenskome mostu, do onih koji su još dugo ostali čvrsto na svojim položajima, braneći svoj rodni grad i državu Hrvatsku. A među onima koji su organizirali obranu, bojišnicu, logistiku, u stožerima i institucijama i koji su stali na stranu obrane domovine možemo spomenuti Željka Baltića, Matu Viduku, Nikolu Vukošića, Božu Erlića, Milivoja Petkovića, Davora Škugora, Marijana Seksa, Zdravka Stančića, Mihu Mioća, Antu Mikulandru i svakako biskupa Badurinu. Odabrao smo ih po sjećanju, a još ih je mnogo. Obranu Šibenika i kasnije cijeli Domovinski rat deseci tisuća branitelja iznijeli su na svojim leđima. Svima njima pripada trajna slava pobjede. Na kraju, vratimo se jednoj, u političkom životu ustaljenoj i gotovo prihvaćenoj (krivoj) frazi: „Nemojmo živjeti u prošlosti, okrenimo se budućnosti!”. Pa tko to „živi u prošlosti”? Nismo valjda duhovi!? Poruka u sebi krije providnu zamku za odmak od onoga što nam je toliko značilo za našu slobodu i što je prošlo. Pa i od našega Domovinskog rata. U prošlosti, dakle, ne živimo, ali je nikad ne smijemo otklanjati ni zaboraviti, jer je ona i učiteljica života. Na njoj moramo učiti za budućnost. Takav je smisao onoga od „jučer i sutra” i danas je itekako aktualna. Narod koji nema svoje prošlosti, ne može imati ni budućnost, isticao je i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

KULTURA

Petar ČIČIN-Šain: U 45 GODIN SVEGA 3 PUTA, A U 25 godina

Hrvatska pošta je povodom 950 godina Šibenika 15. rujna pustila u promet poštansku marku posvećenu toj obljetnici. Poštanska marka je prezentirana u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Ovo nije prvi put da se Šibenik nalazi na poštanskoj marci Republike Hrvatske. O Šibeniku na poštanskim markama i općenito o filateliji razgovarali smo s predsjednikom Društva filatelista i numizmatičara Šibenik, Petrom Čičin-Šain

RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov

2016. godina je u znaku 950. obljetnice Grada Šibenika. Brojna su događanja, a evo i Hrvatska pošta izdala je i poštansku marku s motivom Šibenika. Koliko su Šibenik, šibenske znamenitosti i ličnosti bile zastupljene do sada na poštanskim markama? Uređena državna poštanska služba u našem gradu postoji 219 godina, a poštanska marka prvi put je u Šibeniku zalijepljena na pismo 1. lipnja 1850. godine. Istog dana kada je puštena u promet u čitavom carstvu. Vidimo da po osuvremenjivanju naplate poštarine, šibenska pošta je bila u razini svih većih pošta u Dalmaciji i carevini. Skoro sva izdanja poštanskih maraka tijekom dugog vremenskog razdoblja Austrije, i država koje su iza nje slijedile imaju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

slične motive. Prevladavaju državni grbovi, slike vladara, careva, kraljeva i po koji suvremeni tematski motiv. U usporedbi s današnjim markama te marke djeluju monotono, pomalo bezidejno. Razlikuju se po bojama i vrijednosnim oznakama. Prvi pokušaj izdavanja marke s šibenskim motivom zastao je na pola puta do realizacije. Guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini, nastojeći obilježiti priključenje Dalmacije Italiji, naručio je 1941. godine seriju od deset maraka. Poznati talijanski slikar Corrado Mezzana napravio je idejna rješenja među kojima i predložak katedrale svetog Jakova. Crtež je izveden u maniri fašističkog realizma. Mezzana je napravio crteže Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Dioklecijanove palače, Svetog Jeronima, Di1942. prijedlog za marku

KULTURA

NA SFRJ, ŠIBENIK SE NA MARKAMA POJAVIO godina neovisne hrvatske preko 20 puta oklecijana, lava svetog Marka i Perasta. Marke su namjeravali pustiti u promet 1942. godine na godišnjicu okupacije. Zbog birokratskih nesuglasica i ratnih događaja serija Il Redenzione della Dalmazia nije nikad ugledala svjetlo dana. Ne moramo žaliti što nije bila na poštanskim šalterima, već je korisno znati zbog šibenske poštanske povijesti. Iza Drugog svjetskog rata, poštanska izdavačka politika provodila je političke odluke i na poštanskim markama. Od obvezatnih poslijeratnih partizana i Tita do raznih mitinga i kongresa. Tek 1954. godine pojavom serije s motivima faune, marke su postale ljepše i prihvatljivije filatelistima. Točno 106 godina od pojave prve poštanske marke na šibenskoj pošti i Šibenčani su mogli kupiti svoju marku. Pojavila se u maslinasto zelenoj boji, vrijednosti 35 dinara i prikazivala je glave s katedrale. Danas, poslije 60 godina marka djeluje izvanredno svježe kao da je izašla iz tiskare. Serija Umjetnost kroz vjekove je brzo rasprodana i danas je teško dostupna jer ulazi u razne teme. Od crkvene arhitekture do vjerskih motiva. Uz friz s katedrale, nalazimo i Svetog Donata, katedralu u Trogiru, katedralu svetog Dujma, katedralu u Kotoru i crkvu svetog Martina u Dubrovniku. Za 900. godina od prvog spomena Šibenika usvojen je prijedlog Filatelističkog društva iz Šibenika. Točnije, našeg predsjednika Bruna Ungaro-

1943. Šibensko izdanje na pismu va. Na marci se nalazi poznati bakrorez Martina Kolunića Rote u tamno crvenoj boji. Gravirao je na bakrenoj pločici u stvarnoj veličini Bore Lazarević a konačni izgled dao je Tanasije Krnjajić. Kao i prethodne dvije marke, tako je i obljetnička bila predviđena za naplatu prve stope poštarine pisma u domaćem prometu. Sama marka se rađala teškom mukom. Pošta u Beogradu imala je neku svoju ideju koja nikom osim njoj nije bila prihvatljiva. Bruno Ungarov je odmah reagirao i pokrenuo neviđenu akciju. Po gradu i Jadriji kroz čitavu 1965. godinu lobirao je kod ljudi koji su imali utjecaja u partijskom vrhu. Pod težinom Brunovih argumenata, savezni poslanik Nikola Sekulić Bunko ultimativno je zatražio njeno izlaženje. Jugoslavenska pošta kapitulirala je pred tvrdoglavim

Šibenčanima. Bila je to marka koje je ujedinila sve Šibenčane. Danas, kad se marke rade prema fotografiji i tiskaju svjetlosnom brzinom, nezamislivo je da graver na bakrenoj pločici ili u čeliku reže sliku godinu dana. Na ovaj starinski način napravljena je marka za 900. godina Šibenika. Puštena je u poštanski promet 24. rujna 1966. godine. S današnjeg gledišta Šibenik u u izdavačkoj politici bivše

1966. 900 godina Šibenika

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

KULTURA pošte bio je debelo zakinut. Kao društvo pokušavali smo na sve načine progurati naše povijesne znamenitosti, poznate ljude i prirodne ljepote. Odbijeni su nam prijedlozi za Fausta Vrančića, Slapove Krke, turistička mjesta Vodice, Murter i Primošten. Niti svjetionici Jadrija i Blitvenica nisu imali mjesta na markama. Kao za inat, mađarska pošta izdaje marku Fausta Vrančića i Zagrepčanina Davida Schwarza u nizu pionira zrakoplovstva. Nekoliko godina poslije San Marino i Italija izdaju marke posvećene Nicoli Tommaseu. Uspostavom Republike Hrvatske, Hrvatska pošta svojom izdavačkom politikom poslala je svijetu novu sliku mlade demokratske države, čije su vrijednosti u 140 godina poštanske marke bile potisnute. Znameniti Hrvati i Hrvatice dobivaju svoje zasluženo mjesto na poštanskoj marci. U najžešćem jeku Domovinskog rata izlaze katedrala, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Skradinski buk, Kornati, skladatelj Krešimir Baranović, franjevački samostan Visovac i hidroelektrana Jaruga. Iza rata 1997. godine izlazi serija 350. godina obrane Šibenika od Turaka, a 1998. izlazi jedna od najljepših šibenskih maraka. Posvećena 700. obljetnici Šibenske bi-

1998. 700 godina Šibenske biskupije skupije i proglašenja Šibenik slobodnim gradom. Motivi iz Šibenika i Šibensko-kninske županije obogatili su hrvatsku filateliju, marke su otišle na sve krajeve svijeta i pronijeli tisućljetnu bogatu povijest našeg grada. U groznici iščekivanja naše jubilarne marke, ponosni smo što je Hrvatska pošta posvetila zavidnu pozornost našem gradu.

su korišteni u Šibeniku i predstavljaju značajan segment hrvatske filatelije. Bilandžić je vrhunski poznavatelj izdanja iz razdoblja Države SHS i pojave prvih hrvatskih maraka.

Vidimo da su izlošci raznovrsni. Koje izloške bi izdvojili?

Kroz nekadašnju Podružnicu FSH br.19 do danas prošlo je preko 500 članova. Točna evidencija po godinama nalazi se u pismohrani. Sada se održavamo na brojci od 20 članova.

Izložak '' Šibenski pretisak '' doktora Mirka Merlaka i '' Dražen Petrović '' Berislava Turudije. Ti izlošci su osvajali na domaćim i stranim izložbama brojne medalje. Tihomir Bilandžić izlaže '' Mornare '', koji

1997. Obrana Šibenika 100

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Društvo filatelista i numizmatičara postoji od 1949. godine. Koliko članova je prošlo kroz Društvo i koliko sada broji članova?

Na koji način Društvo je sudjelovalo u obilježavanju kulturnih događanja u Šibeniku zadnjih 70 godina? Naši članovi nikad nisu stajali sa strane. Ogromna pokretačka snaga predsjednika Bruna Ungarova, Petra Matkovića, Mate Milišića, Čede Dželalije poticala je na suradnju, animirala gradske oce, poštanske, privredne i kulturne djelatnike u Šibeniku. Izdavani su prigodni poštanski žigovi,

KULTURA

1994. Faust Vrančić ilustrirane omotnice i dopisnice prigodom raznih obljetnica. Sjetimo se veličanstvene proslave 900. obljetnice Šibenika, proglašenje svetim i proslave Nikole Tavelića, raketne, ronilačke i podmorničke pošte. Hrvatski mladi filatelisti svoje izložbe održavaju u Šibeniku. Koristimo mogućnosti organiziranja prigodnih smotri u Katoličkoj školi, muzejima kao i s Koordinacijom braniteljskih udruga iz Domovinskog rata. Malo o filateliji. Svi znamo da je to nekad bio popularan hobi. Kakva je situacija danas? Ima li mladih sakupljača ili je sve ostalo na starim entuzijastima? Sakupljača ima. Kao da se vraćamo na sami početak prije više od stotinu godina. Filatelisti se zatvaraju u svoja četiri zida i ne učlanjuju se u klubove. Misle da internet stranice mogu pružiti valjane informacije o filateliji. Internet je dvosjekli mač i samo uz pomoć iskusnih kolega mladi

mogu stjeći prava saznanja. Društva i Hrvatski filatelistički savez pružaju ogromne mogućnosti izlaganja, organiziranja zbirki i upoznavanja s dostignućima nacionalne i svjetske filatelije.

novca moguće sakupljati marke. One poništene s razglednica i pisama.

Kakva je po vašem mišljenju budućnost filatelije?

Hrvatska obiluje vrijednim izdanjima nastalim kroz stoljeća. Od bijelih brojki i Preloga izašlih u Državi SHS do rijetkih i vrlo vrijednih serija izdanih za vrijeme NDH. Hrvatski filatelistički korpus ne može se zamisliti bez '' Šibenskog izdanja ''. Maraka nastalih iz prijeke potrebe kroz ratne 1943/44. godine. Po mom uvjerenju, uz bijele brojke iz 1918. ručni pretisak Šibenskog izdanja iz 1943. godine najviše su krivotvorene marke u našoj povijesti.

Kroz povijest vidimo da je podložna tržišnim kretanjima. Na nju djeluju visoke cijene i slaba financijska moć sakupljača novih izdanja. Istinski filatelisti sakupljaju rabljene marke i oni čine ogromnu većinu. Opet se vraćamo na početak i radimo zbirke kao nekad naši pradjedovi. Vraćamo se istinskoj filateliji. Dosta se po medijima priča o dobroj zaradi na poštanskim markama. Da li novac danas ima presudan utjecaj na razvoj filatelije? Zavisi što se želi imati. Rijetki mogu imati Plavi Mauricijus, Guayanu ili Bijele brojke SHS. Tko ima novca filateliju smatra ulaganjem i taj nije filatelista. Nabavlja marke, pisma kod trgovaca i na aukcijama. Uz mala izdvajanja može se imati lijepa zbirka od austrijskih do hrvatskih maraka. Čak je i bez

Postoje li u hrvatskoj filateliji neka vrijedna izdanja? Što je sa Šibenikom?

I za kraj poruka našim čitateljima Pozivam sve filateliste neka nam se pridruže. Uključe u rad na dobrobit našeg grada i neka razgledaju društvenu izložbu u Gradskoj knjižnici '' Juraj Šižgorić ''. Svim čitateljima čestitam dan našeg zaštitnika Svetog Mihovila. Neka čuva Krešimirov grad i sve njegove građane.

Promocija marke u gradskoj knjižnici

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

101

IZAZOVI

Milenijski

Kako će se Šibenik i Šibenčani u trećem mileniju suprotstaviti svim prijetnjama, kako će iskoristiti sve svoje šanse, kako će na svim raskršćima budućnosti odabirati prave putove svoje budućnosti, zavisiti će, kao i u prošlosti, od brojnih vanjskih i unutarnjih činitelja, ali najviše od znanja, mudrosti, snalažljivosti, analitičkih, kreativnih i praktičnih sposobnosti Šibenčana. Milenijske pouke prošlosti za budućnost Šibenika?

PIŠE: mr.sc. Petar Gardijan

102

„Godine utjelovljenja gospodina našeg Isusa Krista 1066. … ja Krešimir kralj Hrvatske i Dalmacije … Dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika,… u Šibeniku, pred nadbiskupom Lovrom, i biskupima: Stjepanom…, Rajnerijem…, Ivanom…, Dobrom…, Dragom…, Petrom...“ U ovoj ispravi kralja Krešimira IV. po prvi put u povijesti spominje se ime Šibenika, kao administrativnog i vjerskog središta žiteljstva plemenske župe. Uspon Šibenika dolazi tek nakon dolaska Hrvata u „velikoj seobi naroda“. U početku Hrvati su u Šibeniku bili početna manjina, koja se vremenom nametnula domicilnim

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Ilirima. Kasniji identitet Šibeniku daju Vlasi i Morlaci, stanovnici Dalmatinske zagore, doseljenici iz Bosne, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, kasnije Talijani, … – stočari, ratari, trgovci, industrijalci, ratnici, … Šibenik i njegovu okolinu su formirale, mijenjale – gradile, a nekad i rušile - brojne vlasti: od rimske, bizantijske, ugarske, mletačke, austrijske, francuske, austro-ugarske, talijanske, jugoslavenske, sve do samostalne Republike Hrvatske. Šibenik je proživio i brojne prirodne katastrofe, posebno one kugom izazvane. Najstrašnija je 1649. kada je od 12.000 stanovnika umrlo 10.500., gotovo 90 posto stanovništva. To je za dugi rok predstavljalo nenadoknadiv ljudski, ekonomski i kulturni gubitak, te izazvalo zaostajanje u razvoju Šibenika. Od prvog popisa 1539. g. sa

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZAZOVI

ilenijski izazovi Šibenika 4.950 stanovnika Šibenik je bio, poslije Zadra, drugi, a 1595. g. sa 7.000 čak prvi, najveći grad u Dalmaciji. Šibenik je po popisu 2011. Imao 32.242 stanovnika ili 6,5 puta više nego 1539. godine. U proteklih 500 godina od 500 mil. broj ljudi na Zemlji je narastao na 7 mlrd. ili za 14 puta više. Kao nomadi, stočari, poljodjelci, s ekonomijom golog preživljavanja Šibenčani, kao i drugi građani tog perioda, teško su živjeli, a najčešće od danas do sutra. Ovisni o suncu i kiši, šibenski težaci su gotovo svakodnevno zurili prema nebu, kakvo će biti vrijeme/nevrijeme. Razvojem crne, obojene, metalne, brodograđevne, tekstilne i druge industrije, Šibenik je od težačkog postao industrijski grad 20. stoljeća, a od 21. „napušta sve“ i svoju budućnost počinje graditi isključivo na turizmu. Zašto je to tako u Šibeniku, pa i Hrvatskoj, kada razvijeniji Svijet danas svoje razvojne snage zasniva na znanju, njegovoj moći, primijenjenoj tehnologiji i kapitalu, jednom, drugom i trećem u potpunoj i čvrstoj sprezi. Da je Krešimirova sestra Čika zaspala 25. prosinca 1066. i probudila se slučajno danas u 2016. pred ovakvom Šibenskom „vrevom“ i „zvonjavom“ pametnih mobitela u rukama gotovo sviju njegovih građana, sigurno bi se našla u tuđem, nerazumljivom, neprepoznatljivom i za nju neprihvatljivom svijetu. A, moguće da bi se Čika i zapitala: je li

ovo dobro ili zlo, raj ili pakao 3. milenija? Bi li poželjela ostati ili se vratiti „vremenu svoje sreće“ – materijalno siromašnom ali duhovno bogatom Šibeniku, s kraljem Krešimirom IV., biskupima i nadbiskupom s početka 2. milenija.

Milenijske snage budućnosti Šibenika Kako je Šibenik svojevremeno pratio znanstvene, tehnološke i gospodarske trendove i napredovao, a onda zastao? Zašto je nekad bio u Dalmaciji

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

103

IZAZOVI četvrti, poslije Splita, Zadra i Dubrovnika? Sve su „povijesne stanice“ bile raskršća Šibenčana, a put koji su odabrali samo je jedan, onaj kojim su prošli i stigli u 21. stoljeće. Pred šibenskom budućnošću danas je, a tako će biti i dalje, bezbroj raskršća i mogućnosti odabira: ravnih i krivudavih, širih i užih putova, s ili bez signalizacije, boljim i lošijim vodičima, te sve u vjeri i nadi za boljitkom Šibenčana. Ljudsku povijest su obilježile tri veoma važne revolucije: prva, kognitivna revolucija, prije 70.000 godina, kada se razvijaju sposobnosti učenja, memoriranja i komuniciranja; druga, agrarna revolucija, prije 10.000 godina, kada čovjek od sakupljača biljaka i lovca na životinje postaje uzgajivač i treća, znanstvena revolucija, kada se otklanja neznanje i razvija znanje i tehnologija. Prije 500 godina istraživanja, nove spoznaje i primjena znanja razvijanjem novih tehnologija i suvremenih alata dovode do brzog rasta ljudske moći. Ljudske kulture, sve do znanstvene revolucije, nisu vjerovale u ljudsku mudrost, domišljatost, kreativnost, praktičnost – sposobnost ostvarivanja gospodarskog i društvenog napretka. Moderna znanost zasnovana na stalnom istraživanju, otklanjanju neznanja i unapređivanju znanja, razvijanjem i usvajanjem novih tehnologija uspostavila je nove veze između znanosti, politike i gospodarstva. Znanje je postalo prvi pravi resurs, a stari faktori proizvodnje: zemlja, rad i kapital, postali sekundarni u odnosu na primijenjeno znanje i inovacije. Sve je to dovelo, 104

kao nikad u povijesti, do takvih proizvodnih sposobnosti koje su čovječanstvu omogućile uklanjanje iz svijeta nekadašnjeg jada i siromaštva: gladi, bolesti, bijede, stradanja, pa i strašnih ratova. Šibenik je na znanstvenim spoznajama, tehnološkim mogućnostima i mudrostima svojih vođa među prvima u svijetu naizmjeničnom strujom osvijetlio grad. Na toj struji Šibenik je među prvima u ovom dijelu svijeta usvojio proizvodnju aluminija. Šibenik je svojevremeno bio grad s najvećim bruto proizvodom po glavi stanovnika, a među prvim destinacijama na Jadranu je prepoznao turističke trendove i izgradio hotelska naselja od Murtera do Primoštena. U novom svijetu 21. st. se postupno rađa novo postkapitalističko društvo koje mijenja, i to korjenito, strukturu društva te unosi novu društvenu i ekonomsku dinamiku i nove politike. Šibenik jednostavno, kao i ostali gradovi brzo rastućeg svijeta, mora kreativnim povezivanjem različitih disciplina povećati produktivnost ukupnog znanja svoji građana. Šibenik u vrijeme globalne vladavine brendova ne smije ostati na „proizvodnji“ samo proizvoda i usluga. Šibenik, njegovi proizvodi i turistički proizvodi i destinacija u cjelini moraju postati jaki brendovi. Kapitalizam i brendiranje je i šibenski izazov, jer to su još uvijek moćne ideje, cijeli sustavi: socijalni, ekonomski, demografski, kulturološki, ideološki, koji su potrebni da bi razvijalo funkcionalno društvo i gospodarstvo kroz tržište i privatno vlasništvo. Snage koje se opiru tome sustavu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

izgledaju kao da brane nešto staro, lošije i nekoherentno. Glavni instinkt za preživljavanje šibenskog kapitalizma je poticanje znanosti i tehnoloških promjena. Socijalizam kao alternativa pokazao se neuspješnim zato što je uništio tržište i individualizam, zamijenio ih kolektivizmom i solidarnošću,i stoga ga je zamijenio (i u Šibeniku) povratak na „žilavi“ kapitalizam.

Milenijsko baštinjenje dostignuća Europe Znanost, tehnologija i kapital predstavljaju najvažniju baštinu Europskog imperijalizma drugog milenija koju je ostavio u naslijeđe svijetu trećeg milenija. Europa i Europljani više ne vladaju svijetom kao u drugom mileniju, ali zato njeni „proizvodi“: i znanost i tehnologija i kapital sve više jačaju. Zahvaljujući Europi i Europljanima izgrađen je novi svjetski poredak, kao i globalna kultura. Danas svi ljudi planete Zemlja na politiku, medicinu, ekonomiju i ratove gledaju europskim očima, glazbu slušaju europskim stilom i na europskim jezicima. Europljani su znali i umjeli razmišljati i ponašati se produktivno, na znanstveni način uz stalnu oplodnju, akumulaciju svojeg kapitala - znanja i sredstava. Milenijska iznimnost Europljana bila je u svoj svojoj nezasitnosti za istraživanjem i osvajanjem, pa i Šibenika. Danas se više ne govori: „To im je bilo u krvi.“, nego se radije govori: „To im je bilo u kulturi.“ A, Europsku kulturu je „krasilo“ osvajanje znanja i teritorija, a danas je rese demokratske

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZAZOVI vrijednosti, tolerancija, jednakost spolova, ... Iza meteorskog rasta i znanosti, i tehnologija i europskih imperija krije se poduzetništvo kao posebna pokretačka i stvaralačka sila svega Novog svijeta. A, što bi bilo bez europskih poduzetnika? Da nije bilo tih ljudi izuzeto željnih, gotovo gladnih zarade, vjerojatno ni Kolumbo ne bi stigao u Ameriku, Cook u Australiju, a Armstrong na mjesec. Oduvijek je novac bio ključan, a osobito u kapitalizmu kao kapital, za izgradnju gospodarskih carstava Europe i za širenje znanosti i tehnologija. Da bismo shvatili modernu ekonomsku povijest Europe, moramo dokraja razumjeti kapitalističko značenje najslađe riječi kapitalista - rast. Rast kapitala ima snagu da uvećava sve čega se dohvati, da uvijek dodaje nove „centimetre“ na gotovo sve veličine i vrijednosti suvremenog svijeta, i Šibenika.

Milenijska budućnost Šibenika Šibenski kapitali, osobito ljudski i financijski, uvijek su bili i biti će ograničeni. A, kada se usmjeravaju ograničeni kapitali uvijek se postavlja pitanje prioriteta, šibenskih prioriteta. Što je Šibeniku važnije? Što je Šibeniku bolje? Čemu Šibenik treba dati prednost? Kao i svom suvremenom svijetu, znanost i Šibeniku treba pomoći pri objašnjenju čega ima, čega nema, kako se što radi i što se možda krije u doglednoj budućnosti. „Ako sam išta naučio često putujući svijetom, govorio je veliki šahist G. Kasparov, to je da

talenata ima posvuda. Pitanje je samo kako im dati priliku da se izraze i napreduju.“Istina je da Bog nije nepravedan i da Šibeniku nije dodjeljivao ni manje, ni veće „kvote“ talentiranih nego drugim narodima i krajevima. Međutim, pitanje je: da li je Šibenik pružao, pruža li danas i hoće li pružati u budućnosti priliku da se njegovi talenti „izraze i napreduju“? Oduvijek je odgoj i obrazovanje bilo najučinkovitiji način u borbi protiv siromaštva i nasilja, a i za pravi, izvrsni napredak. Napredovanje, izvrsno napredovanje nije posljedica slučajnih okolnosti, ono je uglavnom stvar svjesnog izbora. To je proces izgradnje i proboja ka izvrsnosti, a u pravilu obuhvaća tri razine: 1. disciplinirane ljude, 2. disciplinirano razmišljanje i 3. disciplinirano djelovanje. Transformacija od danas dobrog do izvrsnog Šibenika nikad se neće događati jednostavno i brzo. To je proces poput upornog guranja golemog i teškog zamašnjaka u jednom smjeru. To je okret za okretom zamašnjaka dok se ne stvori ritam koji će onda donijeti ubrzanje i zatim brzinu i izvrsnost Šibeniku. Izvrsnom Šibeniku potrebne su i izvrsne, gotovo fanatične vođe i njihova briga za uspjeh Grada, a ne za vlastito bogatstvo i osobnu slavu. Potrebne su i ambicije i optimizam i pozitivna energija Šibenčana da postignu visoke - izvrsne rezultate. Međutim, bez osmišljenog djelovanja nema uspjeha, jer to može dovoditi samo do osjećaja prevare, a prevara uvijek povećava nezadovoljstvo i moralnu bijedu. Treba imati u vidu da su pra-

vi, izvrsni vođe uvijek postajali uzori koje su građani slijedili, a najvjerojatnije je da će ih slijediti i u budućnosti. Nezaposlenost Šibenčana ekonomski, politički i moralni je problem o kojem treba govoriti i tražiti brza rješenja. Ekonomski jer govori o veličini neiskorištenih resursa, politički jer dovodi do socijalnih konflikata, a moralni jer vodi u bijedu i na sramotu je svih. Šibenski poduzetnici, kao i svi drugi, stalno žele veći rast koji uvijek i svuda najviše stvara radna mjesta. Trajno je pitanje: što Šibenik čini i što stalno mora činiti za zapošljavanje i za poduzetnike? Šibenska poslovna scena i dalje je na poduzetničkom začelju. Osim turizma velika je šibenska šansa i poljoprivreda – povezivanje poljoprivrednog i turističkog sektora, zelenog i plavog. U dinamičnom svijetu koji se mijenja brže i intenzivnije nego ikada do sada nije lako budućnost predvidjeti. Nije lako biti optimist, ali ni pesimist, vjerovati, a i ne vjerovati u sposobnost i otpornost Šibenčana da u trećem mileniju neće biti uspješniji nego drugom mileniju. Zaključno: Šibenik trećeg milenija neće biti rezultat slučajnog izbora između alternativnih putova koje nudi sadašnjost, već stvaralačke odlučnosti, mudrog uma, volje, aktivnog rada i talentiranih Šibenčana. Bit će to Šibenik izgrađen na sliku i priliku svojih građana. Putovi za takav Šibenik moraju se stalno graditi, a aktivnosti kojima će to činiti mijenjat će i Šibenčane i grad Šibenik.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

105

PRIRODA

NACIONALNI PARK KORNATI K

TEKST I FOTOGRAFIJE: dr. sc. Drago Marguš

106

ornatska otočna skupina, najgušća otočna skupina u Sredozemnom moru, nalazi se u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora. Smještena je između naseljenih šibenskih otoka na jugoistoku i Dugog otoka na sjeverozapadu. Prema kopnu, u sjeveroistočnom smjeru, omeđena je otocima Pašmanom, Vrgadom i Murterom, a prema jugozapadnom smjeru izložena je otvorenom moru. Obuhvaća oko 140 otoka, otočića i hridi na površini od oko 300 km2 (otoci oko 69 km2). Otoci se u dužini od 35 km pružaju u smjeru sjeverozapad-jugoistok, dok im je najveća širina u smjeru sjeveroistok-jugozapad oko 13 km. NP „Kornati“ obuhvaća 89 otoka, otočića i hridi ukupne obalne crte duljine oko 238 km. Površina otoka je oko 50 km2, odnosno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

oko ¼ ukupne površine NP. Temeljni fenomen NP „Kornati“ krajobrazne su ljepote i geomorfološke osobitosti otoka te bogate životne zajednice mora. Geomorfološka osobitost i obilježje NP „Kornati“ obalni su strmci krune, odnosno litice na vanjskom otočnom nizu, koje se protežu nad i pod morem. Najviši strmci (82 m iznad razne mora) nalaze se na otoku Klobučaru, najduži (oko 1 350 m) na otoku Mani, a najdublje se (više od 90 m) u morske dubine protežu strmci na otocima Piškeri i Rašipu velom. Krajobraznu (estetsku) vrijednost Kornata čini velik broj slikovitih otoka, razvedenost obale i ljuti krš, odnosno karbonatne stijene (plitkomorski vapnenci i dolomiti kredne starosti). Bijele stijene, koje su, više ili manje, gotovo šezdeset pet milijuna godina bile

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PRIRODA izložene intenzivnim procesima korozije i erozije i na kojima se nalaze gotovo svi krški oblici (špilje, jame, škrape, doline…), izraziti su kontrast azurnoplavom moru, koje u svojim dubinama krije brojne tajne. Morske dubine danas skrivaju gotovo identičan otočni krški reljef, jer je područje današnjeg Kornatskog otočja za vrijeme posljednjeg glacijala (Würma) bilo sastavni dio kopna. Potopljeno je dizanjem mora nakon završetka ledenog doba prije otprilike 10 000 godina, kada su izvan mora ostali samo vrhovi planina. Kornati pripadaju eumediteranskoj vegetacijskoj zoni mediteransko-litoralnog pojasa mediteranske regije, a fitogeografski istočnojadranskom sektoru jadranske provincije. Na većim otocima, na kojima su tijekom povijesti zbog ispaše stoke šume spaljivane, prevladava pašnjačka vegetacija pa su siromašni brojem staništa i svojti, a na manjim otocima, na kojima je napušteno pašarenje, primjetan je razvoj autohtone vegetacije i progresija šuma. Na području Kornata do sada je zabilježeno 537 vaskularnih svojti i podsvojti ali se zbog slabe istraženosti otoka pretpostavlja da je njihov broj znatno veći. Tu su brojne ilirsko-jadranske endemične biljke, među kojima se ističu uspravni stričak (Carduus micropterus), pustenasto i tomasinijevo devesilje (Seseli tomentosum i S. tommasinii), napuhnuta gromotulja (Alyssanthus sinuatus), piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis), trepavičasti karanfil (Dianthus ciliatus),

Kornatsko podmorje

Morski vranac (Phalacrocorax aristotelis)

Glavata želva (Caretta caretta)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

107

PRIRODA vulfenova i jagodasta mlječika (Euphorbia wulfenii i E. fragifera), rutavi jagušac (Picris hispidissima), dalmatinska žutilovka (Genista dalmatica), ljekovita kadulja (Salvia officinalis), primorski vrisak (Satureja montana), uskolisni trputac (Plantago holosteum) i krška krkavina (Frangula rupestris). Posebno je vrijedna rijetka endemična dubrovačka zečina (Centaurea ragusina), koja raste u pukotinama stijena. Zbog sličnih staništa, oskudne vegetacije i dugotrajnog antropogenog utjecaja otočna kopnena fauna kralješnjaka, po broju svojti relativno je siromašna, u odnosu na najbliže kopno. Prema dostupnim podacima, od vodozemaca i gmazova koji obitavaju na području NP u Crvenu knjigu vodozemaca i gmazova Hrvatske uvršteni su gatalinka (Hyla arborea), barska kornjača (Emys orbicularis) i glavata želva (Caretta caretta). Brojem jedinki ističu se zelena krastača (Bufo viridis), krška gušterica (Podarcis melisellensis), primorska gušterica (Podarcis sicula), šara poljarica (Hierophis gemonensis), zmajur (Malpolon insignitus) i poluotrovnica crnokrpica (Telescopus fallax). Na području Parka obitava 79 svojti ptica, među kojima je veći broj gnjezdarica. Na stijenama se gnijezde sivi sokol (Falco peregrinus), gavran (Corvus corax), smeđa čiopa (Apus pallidus), modrokos (Monticola solitarius), morski vranac (Phalacrocorax aristotelis), ušara (Bubo bubo) i galeb klaukavac (Larus cachinnans). Na otvorenom ka108

menjaru gnijezde se jarebica kamenjarka (Alectoris graeca) i primorska bjeloguza (Oenanthe hispanica), a u grmlju crnoglava (Sylvia melanocephala). U Parku zimuju i ptice selica, među kojima su najbrojniji mali ronac (Mergus serrator) i patke kržulja (Anas crecca) i zviždara (Anas penelope). Od dvadesetak svojti sisavaca brojnošću se ističu obični šumski miš (Apodemus sylvaticus) i divlji kunić (Oryctolagus cuniculus), a česte su patuljasta rovka (Suncus etruscus), poljska rovka (Crocidura suaveolens) i krški puh (Eliomys quercinus dalmaticus). Jedina zvijer u Parku je kuna bjelica (Martes foina). Među sisavcima posebno su vrijedni nalazi sedam svojti šimiša, od kojih su u Crvenu knjigu sisavaca uvrštene četiri: blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii), južni potkovnjak (Rhinolophus euryale), veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumeguinum) i riđi šišmiš (Myotis emarginiatus). Izuzetnu biološku raznolikost kornatsko otočje krije u podmorju. Bogata morska riznica života do sada je otkrila 352 svojte algi, među kojima je 13 endemičnih, i tri od četiriju morskih cvjetnica u Jadranu – čvorastu morsku resu (Cymodocea nodosa), patuljastu svilinu (Zostera noltii) i oceanski porost (Posidonia oceanica), čija zajednica prekriva najveće površine plitkih pomičnih dna. Morska fauna, kao i kopnena, slabo je istražena. Do sada je zabilježeno oko 850 svojti. U odnosu na slične lokalitete u Jadranu i prema raznolikosti staništa može se očekivati

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

Uvala na Kornatima

Gospa od Tarca

Utvrda Tureta

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PRIRODA da na području Parka živi od 2 500 do 3 000 svojti. Popis faune sadrži 22 svojte koralja (39% ukupnog broja u Jadranu), 177 mekušaca (19%), 55 desetonožnih rakova (26%), 64 bodljikaša (62%) i 160 riba (39%). Od sisavaca u priobalnim vodama otočja stalno obitava dobri dupin (Tursiops truncatus), koji je u kategoriji ugrožene svojte uvršten u Crvenu knjigu sisavaca Hrvatske. Prvi tragovi ljudskog življenja na kornatskom otočju potječu, prema nalazu kamene sjekire na otoku Kornatu, iz neolitika. Prema ostacima četverokutnih nastamba i brojnim tumulima-grobnicama na Kornatu i Žutu naseljenost otoka može se u kontinuitetu pratiti od vremena Ilira. Na razmeđi stare i nove ere na ove prostore dolaze Rimljani, vrsni graditelji, koji su ostavili brojne tragove svoje prisutnosti, među kojima su najpoznatiji villae rusticae u Proversi, bazen za uzgoj ribe na otoku Svršata, potopljeno pristanište na Piškeri, tragovi solane i sl. Ostaci utvrde Tureta na uzvisini iznad polja Tarac na južnoj obali otoka Kornata i ostaci apside i temelja crkva sv. Marije u njezinu podnožju potječu iz vremena Bizanta (Istočnog Rimskog Carstva); najvjerojatnije su izgrađeni u 6. stoljeću u vrijeme najmoćnijeg bizantskog cara, Justinijana. Od sakralnih zdanja, na otocima se nalaze dvije crkve: na Kornatu skromna jednobrodna crkva posvećena Gospi od Pohođenja, poznata kao Gospa od Tarca, izgrađena u 16. st., a na Piškeri crkva Po-

rođenja Blažene Djevice Marije, izgrađena 1560. godine. Na kornatskom otočju nalaze se brojne ruralne kamene građevine: suhozidi, kameni ogradni zidovi poljoprivrednih i stočarskih posjeda građeni bez veziva, stanovi, skromne nastambe izgrađene tehnikom suhozida, uz koje su se nalazili tor i pojilište, sakturi, dugi suhozidi ljevkasta oblika koji su se pružali do mora i služili za prikupljanje stoke s pašnjaka, i ograde, zemljišta iskrčena radi uzgoja poljoprivrednih kultura, zbog erozije tla ograđena niskim, širokim suhozidima. Građevine su to skromna izgleda koje su blago tradicijske gradnje i dokaz mukotrpna života na surovom kršu. Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić

Piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

109

URBI ET ORBI PAPA FRANJO: Mnogi suvremeni ljudi postaju robovima u ime slobode Riječ „otkupljenje“ se rijetko koristi, no radi se o temeljnom pojmu. Njime se označava najradikalnije oslobođenje koje je Bog mogao ostvariti za nas, za čitavo čovječanstvo i stvoreni svijet – poručio je papa Franjo u svojoj katehezi na jubilejskoj audijenciji, koja polazi od teksta Prve poslanice apostola Petra (usp. 1 Pet 1,18–21), te govori o Božjem milosrđu koje se ostvaruje u Otkupljenju, u spasenju po krvi njegova sina Isusa. No, čini se da današnji čovjek – nastavlja Papa – ne voli misliti da je oslobođen i spašen putem Božje intervencije. Današnji čovjek, naprotiv, živi u iluziji vlastite slobode koju smatra snagom za postizanje svega. „Suvremeni čovjek misli da je slobodan i da smije raditi što god želi, no to nije istina. Koliko li se samo obmana ljudima podvaljuje pod izlikom slobode; koliko li je samo novih vrsta ropstva nastalo u ovo naše doba i to u ime lažne

110

slobode! Toliko robova… I oni govore: 'Ja to radim jer želim; ja uzimam drogu jer mi se sviđa; ja to činim jer sam slobodan…“ Oni su robovi i postaju robovima u ime slobode. (…) Potreban nam je Bog da nas izbavi iz svih oblika ravnodušnosti, sebičnosti i samodostatnosti“, rekao je Sveti Otac. Pozvani smo na novi život i Krist – postavši jednim od nas – nam je omogućio da postanemo sinovi i kćeri Božje – kazao je Papa. I Isus Krist, Jaganjac Božji bez mane, se žrtvovao za nas kako bismo primili oproštenje, ljubav i radost. Poručio je kako će biti trenutaka u životu kad ćemo biti kušani i kad ćemo trpjeti, ali tada smo pozvani usmjeriti svoj pogled prema Isusu Raspetome: on je taj koji trpi za

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

nas i s nama, koji je uvijek uz nas, otkrivajući tako neizmjernu Božju ljubav prema nama. „Koliko li samo stranica Svetoga pisma svjedoči o Božjoj brižnosti i ljubavi prema svim ljudima, a posebno prema malenima, slabima kao i onima koje je društvo odbacilo. Što smo više u potrebi, to je prema nama milosrdniji. I budući da zna naše slabosti, ide nam u susret sa samilosnim suosjećanjem. Poznaje naše grijehe i oprašta nam; on uvijek oprašta! Prema tome, draga braćo i sestre, otvorimo se Gospodinu kako bismo primili Njegovu milost! Jer, kao što psalmist kaže: „u Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje“ (130,7), poručio je papa Franjo na kraju kateheze.

IZ ŽIVOTA URBI BISKUPIJE ET ORBI

Papin Angelus: Nema toga grijeha kojeg Bog ne može oprostiti

Tijekom Angelusa 12. rujna 2016., papa je govoreći o Božjem milosrđu ustvrdio kako nema toga grijeha kojeg Bog ne može oprostiti, jer Bog je taj koji prvi čeka, prihvaća i grli, slaveći povratak izgubljenog. U nastavku, cjeloviti tekst današnje kateheze. „Današnja liturgija predlaže nam 15. poglavlje Lukina evanđelja, tzv. poglavlje milosrđa, gdje kroz tri prispodobe Isus odgovara mrmljanju pismoznanca i farizeja. Oni kritiziraju njegovo ponašanje govoreći: 'Ovaj prihvaća grešnike i blaguje s njima' (r. 2). Pomoću ove tri priče, Isus želi protumačiti kako je Bog Otac taj koji prvi prema grešnicima pokazuje stav prihvaćanja i milosrđa. To je Božji stav. U prvoj prispodobi, Bog je predstavljen kao pastir, ostavlja 99 ovaca kako bi potražio onu izgubljenu. U drugog je uspoređen sa ženom koja je izgubila novčić, te ga traži sve dok ga ne nađe. U trećoj, Bog je zamišljen kao otac koji prihvaća sina koji se udaljio. Slika oca razotkriva srce Boga, milosrdnog Boga, objavljenog u Isusu. Zajednički element ovih prispodoba je izražen glagolima

radovati se zajedno, proslaviti. Ne govori se o žalovanju. Radost je na djelu, i slavlje. Pastir poziva prijatelje i susjede i govori im: 'Radujte se sa mnom, jer sam pronašao svoju ovcu, koja se izgubila' (r. 6). Žena zove prijateljice i susjede govoreći: 'Radujte se sa mnom jer sam pronašla izgubljeni novčić' (r. 9). Otac govori drugom sinu: 'Trebalo je slaviti i radovati se, jer ovaj tvoj brat mrtav bijaše i oživje, izgubljen bijaše i pronađen je' (r. 32). U prvim dvjema prispodobama naglasak je na radosti, toliko velikoj da se mora podijeliti s prijateljima i susjedima. U trećoj prispodobi, naglasak je na slavlju koje kreće iz srca milosrdnog oca i širi se na cijelu njegovu kuću. Ovo Božje slavlje za one koji mu se vraćaju raskajani u skladu je s Jubilejskom godinom koju živimo, kao što kaže i sama riječ 'jubilej'! (tal. giubileo, giubilare - slaviti, op. prev.) Ovim prispodobama Isus nam pokazuje pravo lice Boga: Otac raširenih ruku, koji se prema grešnicima odnosi s nježnošću i milosrđem. Najdirljivija je prispodoba, i to za svakoga, ona o ocu koji sebi privija i grli pronađenog sina, jer otkriva beskrajnu Božju

ljubav. Nije dirljiva zbog tužne priče o propalom mladiću, nego zbog njegovih odlučnih riječi: 'Ustat ću, otići ću k svome ocu' (r. 18). Put povratka kući put je nade i novog života. Bog uvijek čeka da krenemo na put, strpljivo nas očekuje, vidi nas dok smo još daleko, trči nam ususret, grli nas, ljubi i prašta nam. Takav je Bog. Takav je naš Otac. A njegovo praštanje briše prošlost i preporađa nas u ljubavi. Zaboravlja prošlost. To je Božja slabost, kad nas prihvati i kad nam oprosti Bog nema pamćenja, gubi pamćenje, zaboravlja prošlost. Kad se mi grešnici obratimo i dopustimo Bogu da nas pronađe, ne očekuju nas prijekori i tvrdoća, jer Bog spašava, radosno prihvaća natrag u dom, i priređuje slavlje. Isus sam u današnjem evanđelju kaže: U nebu će biti veća radost zbog jednog obraćenog grešnika nego zbog 99 pravednika kojima obraćenje nije potrebno (Luka 15,7). I postaviti ću vam pitanje: Jeste li ikad pomislili kako svaki put kad se približimo ispovjedaonici u nebu zavlada velika radost? Jeste li razmišljali o tome? To je lijepo! To ulijeva veliku nadu jer nema tog grijeha iz kojeg milošću

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

111

URBI ET ORBI Božjom ne bi mogli ponovno ustati, nema osobe koja bi bila nepovratno izgubljena. Nitko nije nepovratno izgubljen! Jer Bog nikada ne prestaje željeti naše dobro, čak i kada griješimo! Neka Djevica Marija, Utočište grešnika, učini da iz naših srca provre povjerenje koje je zaiskrilo u srcu rasipnog sina: 'Ustat ću, otići ću svojemu ocu i reći ću mu: Oče, sagriješio sam' (r. 18). Na taj način mi možemo pružiti radost Bogu, a njegova radost može postati njegovim i našim slavljem.“

Nakon kateheze, papa Franjo je pozvao na posebnu molitvu za Gabon koji prolazi kroz tešku političku krizu. „Gospodinu povjeravam žrtve sukoba i njihove obitelji. Zajedno s Biskupima ove drage afričke zemlje pozivam sukobljene strane na odbijanje svakog nasilja, imajući uvijek za cilj zajedničko dobro. Ohrabrujem svih, posebno katolike, da budu graditelji mira, poštujući zakone, kroz dijalog i bratstvo“, zaključio je Papa. Nadalje, podsjetio je kako je danas u Karagandi, u Kazak-

stanu proglašen blaženim Ladislav Bukowinski, svećenik i župnik progonjen zbog vjere. Tijekom svog života uvijek je pokazivao veliku ljubav prema najslabijima i potrebitima. Njegovo je svjedočanstvu sukus duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, istaknuo je Papa Franjo, naglasivši: „Koliko je samo trpio ovaj čovjek!“. Nakon pozdrava pojedinim grupama Papa je uobičajeno podsjetio svih da mole za njega, poželjevši ugodnu nedjelju i dobar tek.

PAPA FRANjo BISKUPIMA:

Novcem i podjelama vrag nastoji iznutra uništiti Crkvu Vrag ima dva oružja kojima Crkvu nastoji uništiti iznutra, a to su novac i podjele – istaknuo je papa Frane na audijenciji za biskupe iz misijskih područja. Kongregacija za evangelizaciju naroda je ovog tjedna na konferenciju u Rim pozvala biskupe iz raznih krajeva svijeta i Sveti Otac im je na zajedničkom susretu govorio o značenju njihove službe. Papa Frane je istaknuo kako svaki biskup treba nastojati biti dostupan svojim svećenicima te dodao da biskupi mogu često računati na dobre suradnike. Mnogi vjerni laici su jako zahvalni kad se mogu osloniti na angažiranog biskupa. Ovo je posebno slučaj u krajevima koji su pogođeni „dubokim protuslovljima i nepravdama“, te nastavio: „Svaki od vas ima veliku čast, ali u isto vrijeme i odgovornost, biti u prvim 'evangelizacijskim redovima'. Slika ste Dobrog Pastira i kao takvi ste pozvani brinuti se za svoje stado i tražiti ovce, posebno one izgubljene; tražiti nove načine naviještanja evanđelja te susreta s ljudima; pomagati onima, koji su primili dar krštenja, da u toj vjeri rastu kako bi vjernici – pa i oni „mlaki“ – ponovno otkrili radost vjere i evangelizacijsku plodnost. Potičem vas stoga da tražite i one ovce što ne pripadaju Kristovu oboru“, rekao je Sveti Otac. Na biskupu je da ohrabruje, prati i potiče sve postojeće pokušaje i nastojanja kako bi na životu održali 112

vjeru i nadu – kazao je Papa te dodao: „Neke mlade Crkve – čiji ste pastiri – imaju više mjesnoga klera, dok drugima manjka svećenika. Bilo kako bilo, pozivam vas da se posvetite formaciji svojih svećenika. Ponudite im konkretan i opipljiv primjer.“ Poručio im je kako Vrag ima dva oružja kojima iznutra nastoji uništiti Crkvu – novac i podjele. Posebno ih je upozorio na opasnost ogovaranja koje itekako može narušiti jedinstvo Crkve. „Crkva treba znati nadići ta plemensko-kulturalna prenaglašavanja i biskup – kao vidljivi znak jedinstva – ima zadaću neprestano izgrađivati mjesnu Crkvu u zajedništvu svih njezinih članova“, poručio je na kraju papa Frane biskupima.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SLAVLJE

IMPOZANTNA PROSLAVA POBJEDE

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

Ove godine Šibenik je na posebno dojmljiv način vrlo svečano i dostojno obilježio 25. obljetnicu slavnoga Rujanskoga rata. Prekretnicu u borbi protiv srbijanskog i „JNA“ agresora na neovisnu i suverenu državu Hrvatsku. Održane s brojne javne manifestacija i programi u slavu tih dana, kad je 17.rujna 1991. na šibenskome mostu pala i prva braniteljska žrtva, pripadnik ZNG-a Željko Kardum, koga je, u tom trenutku ranjenog i golorukog, ubio jedan srbijanski podoficir(ime poznaqto) s transportera „JNA“ . Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, izvršila je smotru eskadre ratnih brodova HRM, raketnih topovnjača, „Šibenik“ ,“Petar Krešimir IV.“ i „Vukovar“ ,minolovaca, op-

hodnih i drugih brodova Flote. Položila je vijenac u more za poginule branitelje na moru i kopnu. Masa svijeta i turista okupljala se dva dana na šibenskoj rivi, uživajući u prizoru slave za slobodnu Hrvatsku. U Muzeju grada i u bivšem hotelu „Krka“ otvorene su izložbe pod motom Šibenskog rujanskog rata. Brojni eksponati agresorskoga „dejstvovanja“ po gradu i okolici, ostaci raketa Oganj, Orkan, tenkovskih i topovskih granata, agresorska tehnika o napadima iz zraka, s mora i kopna. Fotografije branitelja oskudno naoružanih na položajima i naroda po skloništima. Razorene ulice i zgrade. Sve nam je to ponovno pred očima od onog što se događalo u Šibeniku i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

113

SLAVLJE oko njega rujna 1991. - Kad gledam ove potresne slike razorenih šibenskih kuća i ulica, osjećam se i sam potresenim, iako sam tada bio još dijete“ ,rekao nam je mladi Jakov Stošić, gledajući prizore granatama pogođene Težačke ulice oko njihove kuće gdje i sada stanuju. A pred hotelom „Krka“ ljudi su se skupljali oko dvaju topova slavne žirjaneke bitnice, koji su dugo godina bili na remontu i sada obnovljeni čekaju da ih se postavi na povijesno mjesto na otoku Žirju. Njihova junačke posade tada su dale odlučujuću potporu u slamanju srpskog agresora na šibenskome mostu. Ti topovi od 90 i 85 mm(poznate tvornice Ansaldo) potječu od talijanskog bojnog broda „Vittorio Veneto“(35.000 tona) koga su Britanci teško oštetili u glasovitoj bici kod Matapana 28.3.1941. godine i koji više nikad nije zaplovio. Talijani su s njega skinuli što se dalo i topove, osim onih najtežih u trostrukim topovskim kulama od 381 milimatar, rasporedili po jadranskoj obali u strahu od invazije saveznik. Tri su dospjela i na žirje, a jedan je ostao trajno neispravan. Oko topova smo susreli dobro znanca i suradnika, branitelja Željka Šižgorića s bitnice Žirja, jednog od najzaslužnijih za njihovu obnovu. Tako će to moćno oružje, sada u miru, ponovno „stražariti“ nad zelenim Teutinim otokom. - Evo ih, konačno, reći će nam ponositi Željko. Sjećate li se, kad smo prije više godina obilazili točke obrne Žirja i razgovarali o toma što sve radimo na obnovi te povijesne lokacije iz šibenskoga rujanskog 114

Žirjanin Željko Šižgorić kod legendarnih, obnovljenih topova sa žirjanske bitnice

Raketna topovnjača Petar Krešimir IV

Izložba u muzeju o rujanskome ratu

rata. Dođite ovih dana na Žirje kad, nakon toliko godina i u miru, opet bude na svome mjestu“. Recimo na kraju, da su neki hrvatski mediji, gotovo na sporedan način popratili šibenske ratne događaje iz toga vre-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

mena 1991. s obilježavanjem Dana Hrvatske ratne mornarice. Gurajući u prvi plan vijesti o političkim kombinacijama nakon izbora ili one koje idu uz uvijek dobro „pokrivenu“ crnu kroniku. I to je dio naše stvarnosti!

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ZAHVALA PREDSJEDNICA RH KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ U ŠIBENIKU NA SLAVLJU 25 GODINA HRM I RUJANSKE BITKE

...IZ UREDA PREDSJEDNICE RH

...IZ DUBROVNIKA

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)

115

Hrvatska se Šibenikom diči Sa staroga šibenskog drila, krivija san tilo ispod zida, a danas, kad razara ga sila, kao da se dio mene kida. Prominit se, nikad, neće slika, do besvisti mogu oni tući. Skradin, Žirje, Vodice, Zečevo, Šibenik će, u legendu, ući! Šibenčani pamtit će, do groba, svog heroja i te riči: ,,Nije jedan, već su pala oba, Hrvatska se Šibenikom diči!” Sa staroga šibenskog žala, otiša san srca puna tuge, a danas, kad nevera mu priti, vratit ću se, za me, nema druge…

MIHOVIL GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR. 28(15), GODINA XXI (2016.) 116

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 28 (15)