Zrelost djeteta za polazak u školu

Vrijeme brzo prolazi i roditelji su često iznenađeni činjenicom da njihov mališan već kreće u novu fazu života i da će uskoro vrtić zamijeniti školskom klupom. Miješaju se razne emocije; uzbuđenje, radost, nervoza, strah, a većinu nabrojanih emocija osjećaju ponajviše roditelji, a iste zatim nesvjesno prenose i na dijete.

Svaka promjena zahtijeva svoju prilagodbu. Prijelaz iz vrtića ili roditeljskog doma u školu predstavlja preokret u životu djeteta ali i roditelja, odnosno cijele obitelji.

Dijete ulazi u sredinu u kojoj će, u krugu svojih vršnjaka i u okvirima koje postavlja društvo, razvijati, pokazivati i uspoređivati niz svojih osobina. U periodu pred polazak u školu javljaju se i brojni strahovi, ponajviše roditeljski, a koji se lako prenose na dijete. Upravo ti strahovi mogu pokvariti dane pripreme pred polazak u školu koji bi trebali biti obilježeni radošću i veseljem.

Kako bi dijete napredovalo u školi i ugodno se osjećalo u školskom okruženju, važno je da razvije pozitivan odnos prema školi kao instituciji, obavezama koje ga očekuju te učiteljici ili učitelju. Ne zaboravite da stav roditelja, prema svemu nabrojanom, oblikuje razmišljanja i stav u glavi djeteta te ono najčešće, prema promjeni koja ga čeka, poprima stav koji imaju roditelji.

Tijekom neometane i spontane dječje igre mozak djeteta radi i razvija se. Dijete doživljava različite podražaje te kroz njih uči, doživljava i proživljava situacije u kojima s nalazi tijekom igre. Stoga je igra važno i prirodno sredstvo učenja i od iznimne je važnosti za svako dijete.

Uloga igre u pripremi za polazak u školu je vrlo bitna jer pomaže djetetu pri usvajanju ponašanja usmjerenog nekom cilju. Kroz igru dijete razvija sposobnost suradnje i usklađivanja svojih želja sa željama drugih, vršnjaka ili odraslih. Kroz poštivanje pravila igre uči se kontroli ponašanja, hotimičnoj pažnji, planiranju, improvizaciji (mašta). Dolazi do obogaćivanja govornih sposobnosti, što proizlazi iz komunikacije s drugima. Sve navedeno su vještine koje će djetetu biti potrebne za kvalitetno usvajanje školskog sadržaja, ali i kasnije u životu.

Djeca koja do 1. travnja tekuće godine pune šest godina prema slovu Zakona o osnovnom školstvu te Pravilniku o upisu djece u školu, školski su obveznici. Procjenjuje se kako je dijete upravo između šeste i sedme godine spremno za školu te da je sposobno pratiti zahtjeve u nastavi. Svako dijete, prije polaska u školu, prolazi kroz proces ispitivanja psihofizičke spremnosti za polazak u školu.

Moguće je da školsko povjerenstvo: školski liječnik, psiholog, pedagog, logoped ili edukacijski rehabilitator, procijene i potom u dogovoru s roditeljima daju preporuku za odgodom upisa u prvi razred. Ukoliko roditelj procjenjuje da je dijete spremno i za mlađu djecu (rođenu nakon 1. travnja) moguće je podnijeti zahtjev za prijevremenim upisom u školu.

Ured državne uprave, kojem se zahtjev upućuje, o tome obavještava školsko povjerenstvo i ono testiranjem utvrđuje udovoljava li dijete uvjetima za prijevremeni upis. Kod redovitog i prijevremenog upisa testiranjem se provjerava djetetova tjelesna, kognitivna te socioemocionalna spremnost i zrelost za polazak u školu. Pored navedenog, promatra se i fina motorika, radi lakšeg savladavanja pisanja te gruba motorika, odnosno osnovne kretanja.

Socioemocionalna zrelost

Socioemocionalna zrelost od posebne je važnosti za snalaženje u različitim druš tvenim okruženjima i situacijama, stoga ju je najteže izmjeriti, jer se ne ocjenjuje testovima, već reakcijama djeteta.

Socioemocionalnu zrelost djeteta promatramo kroz sljedeće:

• ostaje li dijete bez problema u vrtiću,

• odvaja li se lako od roditelja,

• kako surađuje s drugom djecom,

• kako reagira na neuspjeh,

• je li u stanju odgoditi kakvu svoju želju, potrebu ili reakciju,

• uspijeva li slijediti pravila u društvenim i individualnim igrama,

• u kojem stupnju kontrolira svoje emocije te tolerira frustraciju.

Socioemocionalnu zrelost djeteta vrlo dobro će procijeniti odgajateljice u vrtiću, kojeg dijete pohađa te upravo razgovor s njima roditeljima može uvelike pomoći. Provjera socioemocionalne zrelosti ima svoja ograničenja, budući da ne može do kraja pokazati pravo stanje razvoja. Naime, dijete se na psihološkom testiranju susreće s nepoznatom osobom i ulazi u novo okruženje, stoga može podbaciti zbog osjećaja srama ili nelagode. Zato testiranju treba pristupiti s puno obzira i razumijevanja.

Zbog svega navedenog, djetetovi pokazatelji socioemocionalne zrelosti mogu biti varljivi i to u oba smjera. Naime, moguće je da dijete odlično riješi test, da za to ima dovoljno pažnje, no da drugi dijelovi njegove osobnosti ostanu nevidljivi. Test, na primjer, neće pokazati može li dijete sačekati odgodu kakve svoje želje ili prepustiti mjesto nekom drugom djetetu.

Stoga, treba biti svjestan da se tijekom jednog susreta na testiranju neki dijelovi djetetove zrelosti ipak ne mogu i neće u potpunosti prepoznati. Tek kasnije se obično pokaže je li dijete ustrajno u radu, želi li rješavati zadatke ili na prvu odustati i zaplakati i slične situacije koje su djetetu vrlo stresne.

Važno je znati da bi dijete prije polaska u školu trebalo moći verbalizirati sva svoja emocionalna stanja, a ne reagirati poput djeteta u dobi od dvije, tri godine, te plakati i bacati se po podu.

Kognitivna ili intelektualna spremnost predškolaraca i prvašića vrlo često prednjači nad socioemocionalnom zrelošću. Testirajući kognitivnu spremnost saznajemo razumije li dijete svijet oko sebe, razumije li odnose, boje, oblike. Također, saznajemo jesu li pažnja i koncentracija primjerene djetetovoj dobi te doznajemo uspijeva li se dijete koncentrirati na neku aktivnost, a da ga ne ometaju drugi vanjski podražaji. Pažnja je, naime, jako bitna i ovisi o puno faktora, a važno je, je li dijete umorno, naspavano ili nenaspavano. Pritom valja razlikovati pažnju koju dijete iskazuje dok gleda crtić, a koju roditelji često ističu i pažnju potrebnu za školske aktivnosti, jer to je pažnja koju dijete treba usmjeriti na zadatak koji mu možda i nije po volji, i to u trajanju od 10 do 20 minuta.

U kognitivnu spremnost spada i govor. Do pete godine dijete bi sve glasove trebalo ispravno izgovarati, koristiti rečenice i znati verbalizirati ono što želi.

Kako roditelj može potaknuti socioemocionalni razvoj i osamostaljivanje djeteta?

• da bude dosljedan u svom odnosu prema djetetovim obvezama, stvaranju radnih navika, primjerice da dijete samostalno posprema igračke, odijeva se, hrani, posprema krevet

• da dozvoli djetetu, u određenoj mjeri i situacijama, da uči na svojim pogreškama, dijete koje se previše zaštićuje razvija osjećaj manje vrijednosti

• da pohvali dijete za sve što je pozitivno učinilo ili barem pokušalo učiniti, a izbjegava kritike i kazne, jer one produbljuju osjećaj nesigurnosti, izazivaju strah od pogreške te utječu na lošu sliku o sebi

• da pokaže djetetu ljubav i poštovanje, čak i kad se ljuti na njega, nikad ne kritizirati dijete, već njegovo ponašanje

• da objasni djetetu što i zašto želi da ono nešto učini, na primjer “Važno mi je da pomakneš ove igračke jer se bojim da bih mogao pasti preko njih”, a ne “Napravi to, jer ja tako kažem”

Kako dijete ne bi izgubilo interes za neku aktivnost, roditelj ne bi trebao izvršavati obveze umjesto njega. Ukoliko se dijete samo počešlja, umije, opere zube, posprema svoje stvar, ono stječe sigurnost u sebe i ponosno je jer je samo nešto učinilo. Svakom djetetu su potrebne granice i jasna pravila kako bi se osjećalo sigurno. U postavljanju pravila i granica treba paziti na uravnoteženost i pravu mjeru, nisu dobra niti prekruta, ali niti previše fleksibilna pravila.

I ono najvažnije, treba djetetu dati do znanja da vaša ljubav prema njemu ne ovisi o njegovom školskom uspjehu. Ocjene nisu važne, važan je trud koje djete ulaže, a trud se uvijek isplati!