Iskra sedmi broj

Kroz susrete i edukacije, učila sam od feministkinja sa i bez invaliditeta o patrijarhatu, neravnopravnom odnosu društva prema ženama u poređenju sa muškarcima i posebno teškom položaju žena sa margine kakve su invalitkinje, Romkinje, žene drugačije seksualne orijentacije, starije žene i još mnoge druge... Upoznala sam ženu koja je otvoreno govorila o svojoj egzistenciji kao lezbejka u našem društvu. Žene sa invaliditetom koje su Romkinje i/ili druge seksualne orijentacije nisu bile tema mog razmišljanja, imala sam prijateljicu Romkinju sa kojom sam u detinjstvu sedela u školskoj klupi, ali do tad nisam ni pomišljala da je njoj teže nego meni. Prvi put sam čula mnogo toga, osvešćujući pri tom i sopstvene predrasude.

Tada sam počela sa razmišljam i o sebi kao devojčici, sebi kao ženi i svemu što mi se dešavalo tokom života.

Kakve sam sve poruke dobijala od društva, okoline i porodice o sebi... Nije mi se dopalo ono što sam saznala i osećala. To me je još više uverilo u odluku da drugim ženama sa invaliditetom pružim podršku u toku procesa izlaženja iz situacija nasilja i diskriminacije. Vremenom sam počela da primećujem da nema mnogo invalitkinja koje su aktivistkinje za ženska prava žena sa invaliditetom. Počela sam da razmišljam, ponekad u sebi, a često i glasno, tražeći razloge zbog čega je to tako. Nakon višegodišnjeg iskustva u radu sa ženama sa invaliditetom, ali i kao aktivistkinja u ženskom pokretu, prepoznala sam nekoliko za mene bitnih razloga. Činjenica je da u invalidskom pokretu - osim organizacije „...IZ KRUGA“ i kasnije Mreža „...IZ KRUGASRBIJA“, koje su činile i/ili čine: „...IZ KRUGA-Niš“, „...IZ KRUGA-Kragujevac“, „...IZ KRUGA-Vojvodina“ i „...IZ KRUGA-Beograd“ - nisu postojale organizacije koje se bave specifičnim položajem žena sa invaliditetom i njihovim pravima.

Pojedine žene sa invaliditetom, koje se bave zaštitom ljudskih prava i zaštitom prava osoba sa invaliditetom, bile su ili su još uvek aktivne u naporima da se postigne poboljšanje položaja žena sa invaliditetom kroz aktivnosti na društvenim mrežama, pisanjem blogova, davanjem izjava u medijima, učešćem u raznim mejling listama uključujući i mejling liste ženskih organizacija. Njihov doprinos je u tom smislu izuzetno značajan.

Nažalost, u tradicionalnim organizacijama koje okupljaju osobe sa invaliditetom po dijagnozama, priča o ženskom identitetu i ženskim pravima je gurnuta u drugi plan i o tome se uopšte i ne govori. Ako uzmemo u obzir činjenicu da one okupljaju znatno veći broj članica, jasnije je da informacije o ženskim pravima i feminizmu veoma teško mogu doći do njih drugim putem osim putem medija.

Mediji o feministkinjama i ženskim pravima uglavnom govore kroz predrasude i senzacionalizam. Predstavljanjem nasilja nad ženama stereotipnim rečima i izrazima kao „sporadično“, „porodične tragedije“ i sl., mediji izbegavaju ovaj ozbiljan problem da imenuju kao nasilje nad ženama.

Jedna od predrasuda društva prema feministkinjama je i ta da „feministkinje mrze muškarce.“ Lično sam se sretala sa tom predrasudom kad god sam pokušavala da objasnim svojim prijateljicama sa invaliditetom, ali ne i samo njima, čime se bavim i koji je moj stav prema nasilju i nejednakoj raspodeli moći između žena i muškaraca, kako u našem društvu, tako i drugde.

Tokom moje višegodišnje prakse rada na SOS telefonu za žene sa invaliditetom koje su preživele nasilje, uočila sam da je jedan od problema i činjenica da žene sa invaliditetom, gotovo po pravilu, tokom odrastanja dobijaju poruke