ETIKA
NA KOJI NAČIN ISPRAVNO PROMATRATI PRIZIV (PRIGOVOR) SAVJESTI
„Non omne quod licet, honestum est“
TOMISLAV NEDIĆ, mag. iur. Asistent na Katedri za građanskopravne i obiteljskopravnu znanost Pravni fakultet i Centar za integrativnu bioetiku Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
često nažalost svjedoci. Oko takvih je pitanja potrebno sagledati mnogo širi kontekst koji vlastitu sinergiju vrši, primarno, nad područjima prava, medicine, bioetike, pravne filozofije kao i filozofije općenito. U tom se je pogledu potrebno othrvati medijskom senzacionalizmu i pritiskanjima različitih lobija koji blokiraju svaku konstruktivnu raspravu o različitim spornim etičkim pitanjima, čija jedina posljedica može biti još dublja podjela društva. A u našem je društvu, upravo takav medijski senzacionalizam rezultirao degradacijom i destrukcijom jedne od najvećih tekovina suvremene civilizacije oko pitanja odnosa prava i morala, a to je pravo na slobodu savjesti, a iz koje emanira – priziv (prigovor) savjesti.
O odnosu prava, etike i morala Pristupna razmatranja U svojem značajnom djelu „Life's dominion“ jedan od najvećih pravnih, političkih i moralnih filozofa 20. stoljeća Ronald Dworkin zastupao je stajalište kako se debata oko pobačaja i eutanazije meritorno vodi oko istog pitanja, a to je kako oni koji su pro ili contra, liberali ili konzervativci, a da to niti ne znaju, zastupaju isto, a to je – intrinsična, sveta i nepovrediva vrijednost (ljudskog) života. Međutim, debata gubi nadzor u onom trenutku kada te iste grupacije krenu, svaka na svoj način, tumačiti što bi za njih bila „intrinszična, sveta i nepovrediva vrijednost ljudskog života“, čime se otvara Pandorina kutija različitih pitanja i polemika. A odgovori na takva (svjetonazorska, etička i bioetička) pitanja i polemike, koja po svojoj naravi obiluju pluralitetom i heterogenošću, imperativno nose sa sobom multi/inter/ transdisciplinarni pristup spajanja različitih perspektiva u jednu cjelinu kako bi se dobio određeni odgovor. Navedeno znači kako se takav odgovor ne može dati u okviru jednoga, uskog kuta gledišta, odnosno iz jednoga znanstvenog polja ili grane, čemu smo vrlo
48
LIJEČNIČKE NOVINE 210 - lipanj 2022.
Riječ zakonskog propisa nije oličenje apsolutnog i takvima ga ne smijemo smatrati, a tome bi kategorički bilo suprotno da svjedočimo ozbiljenju Augustinove Države Božje. Jer rekao bi George Lucas u svom serijalu Ratovi zvijezda: „Only a Sith deals in absolutes“. Međutim, zadaća je „zemaljskih“ zakona da svakodnevno preispituju vlastitu srž težeći, sve više, - ideji pravednosti (ne pravednosti ipso facto, već njezinoj ideji). Samim time, zakon ne možemo smatrati zakonom ako ne odgovara etičkim, moralnim i ćudorednim standardima, bez prostora da se navedena tri entiteta relativiziraju, već pravilno tumače u točno određenom kontekstu. Jer da je suprotno, primjerice, nacistički vođe apsolutno nikada ne bi mogli biti osuđeni za vlastita nedjela jer ona nisu bila okarakterizirana kao kaznena djela u njihovoj državi, bez obzira na onu Ulpijanovu „dura lex, sed lex“ („čvrst/oštar zakon, ali ipak zakon“). Da nije u tom slučaju bilo pravne filozofije Gustava Radbrucha i njegove formule koja nalaže da se od statutarnih normi može odstupiti onda kada ne odgovaraju temeljima pravednosti, navedena suđenja naprosto ne bi bilo moguće
izvršiti. Međutim, o izlasku iz sfere pozitivnog u metafizičku sferu prirodnog prava kada situacija to zahtijeva, zastupao je mnogo prije primjerice Marko Tulije Ciceron ("summum ius, summa iniuria"; "salus populi suprema lex esto") kao i brojni pravni i politički filozofi nakon njega, zastupajući stajalište onog (vrhovnog) zakona koji emanira iz – (vrhovnog) razuma, odnosno, u kasnijim filozofskim pravcima, iz samog uma. Nikako ne smijemo zaboraviti kako još antički korijeni utvrđuju temeljno načelo medicinske etike, a samim time i, a minore ad maius, medicine – „primum nil nocere“ (u građanskom pravu navedeno je sadržano u formi „neminem laedere“) – odnosno, prvo (prije svega) ne naškoditi. Ponovit ćemo – prije svega, ne naškoditi. Tako ako primjerice liječnik procijeni da majka nosi bolesno dijete, a koje nikako ne može naškoditi njezinome zdravlju, on to dijete, slijedeći vlastiti moralni zakon, ne mora usmrtiti, bez obzira što određeni zakon kaže (jer ovdje primjenu ne može imati samo zakon). Pitanje koje se može posljedično postaviti jest, bi li liječnik usmrtio takvo dijete da je bilo živo te bi li itko pomišljao o tome da je dijete bilo živo? U tom su pogledu, još Rimljani u vlastitom sustavu privatnog prava imali fikciju i načelo kojim se štitilo dijete koje se trebalo roditi na način da se smatra kao da je rođeno („nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur“, što je i danas dio naših temeljnih građanskopravnih zakonskih odredbi) i predivan svijet pravnih fikcija koje, premda u svojoj biti neistinite, služe primarno zaštiti interesa drugog (ljudskog) bića… Tako bi i pravo na zdravlje (mnogo širi pojam od prava na zdravstvenu zaštitu), o kojemu, ponajviše iz razloga pluraliteta pojma zdravlje, još uvijek više ne znamo nego što znamo, u vlastitoj srži trebalo imati inkorporiranu činjenicu ne-nanošenja štete drugome. Nadasve smo svjedoci činjenice kako liberalističke tekovine još uvijek uzimaju svog maha
