UVODNIK

DVOJNI RAD LIJEČNIKA

NOVA RECIKLAŽA STARE TEME

Doc. dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med. predsjednik Hrvatske liječničke komore

Posljednjih je dana ponovo u javnosti otvorena tema o dvojnom radu liječnika, konkretno o dopunskom radu liječnika, zaposlenih u javnom zdravstvenom sustavu, za privatnog poslodavca. Kažem ponovo, jer se ta tema relativno često pojavljuje u medijskom prostoru, gotovo s pravilnom periodičnom perpetuacijom. Podatak da su se pravila koja definiraju dvojni rad liječnika u Hrvatskoj mijenjala čak dvanaest puta u proteklih četvrt stoljeća dovoljno govori o tom ponavljajućem karakteru ove teme. Gotovo je svaki ministar zdravstva smatrao potrebnim mijenjati ovu regulativu i dati joj svoj osobni doprinos. Pravila su tijekom godina bila različita, moglo bi se reći i vrlo kreativna. Pa smo tako primjerice tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća imali praksu da su samo izvanredni i redoviti profesori te primarijusi s doktoratom znanosti mogli raditi u dvojnom radu. Potom je početkom ovog tisućljeća uvedena, između ostaloga, i odredba o potrebi postojanja posebnog interesa za građane i za rad zdravstvene ustanove da bi se ishodila dozvola za dvojni rad liječnika, a o tom postojanju posebnog interesa odlučivalo je upravno vijeće ustanove na prijedlog stručnog vijeća. Potom se u drugom desetljeću ovog stoljeća počelo definirati potreban učinak liječnika kao preduvjet da mu se dozvoli obavljati dvojni rad. Neki će se prisjetiti da se najprije tražilo prosječno specijalističko izvršenje u prethodnoj godini na razini RH po doktoru medicine uključujući broj prvih pregleda, broj specifičnih postupaka u SKZZ, broj hospitalizacija, broj operacija, ukupni zbroj DTS koeficijenata i case-mix indeks. Potom se tražilo da liječnik koji želi dopunski raditi za privatnog poslodavca u svoje slobodno vrijeme treba imati 20 % veći učinak u prethodnoj godini u odnosu na prosječan učinak ostalih zdravstvenih radnika u toj organizacijskoj jedinici ili 15 % veći učinak u odnosu na svoj učinak u prethodnoj godini, ili nešto jednostavnije i zasigurno puno subjektivnije, da je svojim radom značajno unaprijedio ugled ustanove. Pojednostavljeno, tražio se udarnik koji želi još veću lopatu, a ako nije baš udarnik barem da je ugledan i „naš“. A onda smo dočekali i svojevrsnu fiskalnu evoluciju takve odredbe u pravilo da liječnik zainteresiran za dvojni rad mora imati veće prosječno izvršenje (u kunama) od visine njegove prosječne bruto plaće u tom razdoblju pomnožene s koeficijentom djelatnosti u kojoj radnik traži odobrenje. Pri tomu naravno cijene zdravstvenih usluga i način fakturiranja ne ovise o liječniku, a plaća mu je, kao i danas definirana kolektivnim ugovorom koji su za njega donijeli drugi. Hm, hm… Imali smo dva puta (za sada) i ingeniozno rješenje u smislu potpune zabrane dvojnog rada liječnika. Ono što zabrinjava jest da pri tomu nismo vidjeli pozitivne učinke takve mjere, dok je negativna posljedica bila značajan odljev vrhunskih stručnjaka iz javnog zdravstvenog sustava koji su dali otkaz i otišli raditi kod privatnih poslodavaca. Ovo su samo neka od najzanimljivijih i najmaštovitijih pravila za dvojni rad kojima smo svjedočili u hrvatskom zdravstvu. Posljednja, dvanaesta izmjena regulacije dvojnog rada nastupila je 2016. godine kada je ministar zdravstva bio Dario Nakić, a vjerovali ili ne, nije se mijenjala sada već punih šest godina. Aktualni, važeći pravilnik definira da su

mjerila za davanje dozvole za dopunski rad:

- redovito, savjesno i stručno obavljanje poslova iz ugovora o radu, u skladu s pravilima struke i uputama poslodavca odnosno ovlaštenih osoba poslodavca, - kontinuirano stručno usavršavanje znanja i vještina, - obavljanje poslova iz ugovora o radu u skladu s poslovnim interesima poslodavca,