SJEĆANJA
SJEĆANJE NA STUDIJ MEDICINE U ZAGREBU 1948. GODINE (2. DIO) Prim. doc. dr. sc. VJEKOSLAV BAKAŠUN, dr. med., rođen je u Kostreni 1929. godine. Specijalist epidemiolog, docent na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Istražuje povijest zdravstva u Rijeci.
Prim. doc. dr. sc. Vjekoslav Bakašun
Nešto o političkom ozračju prvih godina studija U prvim poratnim godinama, u vrijeme učvršćivanja nove vlasti, odgoj mladih bio je pod snažnim ideološkim (komunističkim) utjecajem. Zapravo, ako ćemo reći istinu, vjerojatno nema na kugli zemaljskoj države koja odgoj mladih ne provodi svojim ideološkim pritiskom, negdje otvorenim, negdje prikrivenim, makar i demokratskim. Kako je bio usmjeren naš tadašnji odgoj, neka potvrdi tekst poruke koju je, uokvirenu, tiskanu velikim slovima, na naslovnoj stranici objavio Studentski list 1948. „BEZ MARKSISTIČKO-LENJINISTIČKOG OBRAZOVANJA DANAŠNJIH I BUDUĆIH ŠKOLSKIH GENERACIJA NEMA I NE MOŽE BITI NI SOCIJALISTIČKE INTELIGENCIJE NI NAUČNOG PROCVATA U NAŠOJ ZEMLJI“. Još i ovo: Studentski list – oružje Partije u radu Sveučilišta (4. prosinca 1948.). Kao i uvijek, tako je i tada dio mladih prihvaćao to bez pogovora, a mnogi su to prihvaćali držeći „fige“ u džepu. Bez obzira na svoje javno izraženo opredjeljenje i/ili prihvaćanje tako postavljene odgojne teze, ili na one
80
LIJEČNIČKE NOVINE 192 - rujan 2020.
koji su bili drukčijeg opredjeljenja, velika većina i jednih i drugih studenata odlazila je na dobrovoljne radne akcije. Tada se gradio studentski dom na Laščini. Prema objavljenom rasporedu studenti svih fakulteta išli bi jedno poslijepodne tjedno na radnu akciju izgradnje tog doma (nije bilo obvezno – ali!), bez obzira na to kakve su vremenske prilike bile toga dana. I ja sam redovito sudjelovao u tom radu. Dvije godine zaredom bio sam po mjesec dana na ljetnim radnim akcijama. Prvi je put to bilo 1949., kod mjesta Lužana na gradnji a utoceste „Bratstvo - jedinstvo”, što je bila tzv. savezna radna akcija. Nije mi poznato po kojem sam ključu odabran, ali bio sam član čete medicinara u elitnoj Sveučilišnoj omladinskoj radnoj brigadi Krsto Ljubičić, u kojoj su bili studenti svih fakulteta. Sljedeće godine, također tijekom ljeta, bio sam mjesec dana na gradnji Sveučilišnog grada u Dubravi u Zagrebu, čiji je kamen temeljac postavljen 28. travnja 1949. (da mi je znati što je danas, 2020. godine, taj zagrebački Sveučilišni grad u Dubravi!). Dobivao sam diplome za sudjelovanje u tim radnim akcijama, a neki drugi kolege ostali su bez takve diplome (koja nikome nije bila od koristi) pa se ljeti kupali u moru i pjevali: „Volim plesat bugi-vugi nego krampati na prugi“, aludirajući na izgradnju „Omladinske pruge Šamac-Sarajevo“. Još jedan detalj iz tih vremena. Iako je tadašnja Jugoslavija bila gotovo potpuno zatvorena prema Zapadu, ipak se utjecaj odande potiho uvlačio i do nas. Putovati u zemlje Zapada bio je privilegij samo nekolicine odabranih (vlast je uvijek bila u strahu da se taj putnik neće vratiti). Jedan takav utjecaj sa Zapada u području mode, osim ženskih najlon čarapa, izazvap je nošenje tzv. „gumiđonki“. To su bile cipele koje su na gazištu imale nalijepljenu bijelu gumu debelu jedan do dva centimetra. Nosili su ih pretežno muškarci. Postolari su taj dodatak brzo prihvatili i u kratkom bi roku nalijepili tu bijelu gumu. Ne može se tvrditi da su oni koji su nosili takve cipele bili „žigosani“, ali se na njih upiralo prstom kao na osobe podložne „dekadentnim zapadnjačkim strujanjima“, pa prema tome „gumiđonke“ tada nisu bile dobrodošle. Slično je bilo i s mladićima s tzv. „kokot frizurom“, koja je tada na
Zapadu bila u modi. Pojedinci bi na potiljku pustili malo dužu kosu, a na tjemenu bi kosu podigli, uz pomoć nekih krema, kao krestu pijevca. Možda je to pomalo bio i prkos mladih ljudi prema tada strogim društvenim normama, okrenut protiv Istočnog (socijalističkog i neiskvarenog) društva koje je tražilo potpunu privrženost. Nakon donošenja Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. godine, usmjerene protiv režima u Jugoslaviji i posebno protiv vođe Josipa Broza, političko stanje u državi opasno se pogoršalo. Bio je osnovan logor na Golom otoku, u koji su internirani nepoćudni, odnosno oni koji su i dalje ostali pristaše SSSR-a i Staljina. Jasno da se tada o tom logoru pričalo samo potajice. Neki ljudi bi zbog neke nepromišljene izjave (koju su sami smatrali čak dobronamjernom) završavali na robiji na Golom otoku, a do tada su bili odani Partiji. Na Sveučilištu se također strogo pazilo što govori neki student (a doušnika ima svuda u svijetu). Na fakultetu se u političkom smislu uvijek osjećala neka napetost, kao da je lebdjela u zraku. I ja sam doživio neugodnost. Na našoj su godini bila dva partijska funkcionera, starija od nas nekoliko godina, koji su zbog ratnih prilika izgubili godine redovitog školovanja. Nisu bili omiljeni i nastojali smo ih se kloniti. Jednoga dana u menzi oko 1950. godine slučajno smo sjeli za isti stol. Oni su znali moje političko opredjeljenje, jer sam se dolaskom na fakultet prijavio kao član SKOJ-a (Saveza komunističke omladine). Kada se SKOJ na Kongresu 11. i 12. prosinca 1948. godine spojio u jedinstvenu organizaciju Narodne omladine Jugoslavije, ja nisam bio primljen u članstvo KP-a (što je bilo očekivano), ali su moje političko djelovanje pratili politički rukovodioci na našoj godini studija. U razgovoru za stolom jedan od njih me zapitao: „Jesi li pročitao onaj direktivni članak u 'Borbi'" koji je bio objavljen jučer?“. Bez razmišljanja (a često sam tijekom života zaobilazio pravilo – uključi mozak prije jezika!) kazao sam: "J…š 'Borbu' kad je poskupjela na pet dinara", čime sam dao do znanja da članak nisam pročitao. Nisam bio svjestan težine tih izgovorenih riječi. Svaka godina studija imala je svoju partijsku ćeliju. Na sastanku ćelije naše studentske godine,
