6 minute read
MEDICINSKA ETIKA
ISKAZAT ĆU dužnu zahvalnost i poštovanje prema svojim učiteljima, kolegama i učenicima (iz Liječničke prisege)
Lada Zibar
Uh, odakle da počnem?! Jedan od zavjeta posljednje verzije “Hipokratove prisege” (2017., World Medical Association, Chicago, SAD) putanjom zamršenog konca vodi me od asocijacije do asocijacije iz kojih ispetljavam tri jasnija smjera: ljubaznost, nepristajanje na poniženje i poštovanje.
Kada sam prije nekoliko godina u intervjuu za Liječničke novine upitala Ivanu Viani, liječnicu s Harvarda hrvatskog podrijetla, što bi preporučila hrvatskim liječnicima, bez razmišljanja je odgovorila “Budite ljubazni!”. A ljubaznost uključuje određenu skromnost i poniznost, sasvim različite od osjećaja manje vrijednosti i servilnosti. U sustavu u kojemu živimo i radimo vrline ljubaznosti, skromnosti i poniznosti (prema životu) baš i nisu cijenjene pa se tijekom odgoja i izgradnje pretvaramo u kamene oklope, u lica oskudne mimike, katkad u „ružne pakosne ljude“ (citiram osječku kolegicu M. R.), u vojnički oštre i kratke glasove, štiteći se od vanjskih neprijatelja. Od izazovnih satnica, nemilosrdnih slučajeva, neurotičnih konkurenata. I koječega. Ovaj već kliše prilagodbe na naše liječničke živote održava na nogama, ali prazni dušu. I uvijek imamo izbora za svoje postupanje, iako rjeđe utjecaja na učinke. No to nas ne bi trebalo omesti. Ni ne moramo se ukrcavati u vlakove velike brzine, oni prolaze tako da ni sjećanja ne ostaju, a i što će nam ako u njima nema ljepote. Estetika je ostala poželjna možda samo u izvanjskom oku dostupnom sloju, prečesto zamijenjena licemjerjem praznih amba laža. Sredstva borbe za prava i status liječništva ne podrazumijevaju gubitak vedre empatije ni moćne požrtvovnosti. Naprotiv, ustrajanje na osmijehu uz nepopustljivost prema nerazumnim zahtjevima prakse dobitna je kombinacija. Barem bi trebala biti. U svim smjerovima. Prema pacijentima, podređenima i nadređenima, prema sebi. Nepotkupljivost načela uz ljubaznu nadmoć.
Druga asocijacija je frustrirajuće stanje poniženja koje kao biljka trajnica prati liječnika, od studentskih do umirovljeničkih dana. Pa se pitam kada počinje ta selekcija, onih koji mogu podnijeti. Koji uče kako biti bolji od drugih, skoro od samih sebe, uz istodobno svakodnevno preskakanje podmetnutih nogu ili fiksnih prepreka, svakako u nekom višeboju. Jesmo li predodređeni nekakvom entro pijom poteći tom nemilosrdnom strujom u kojoj se prema reološkim zakonima sredinom stiže najdalje? Ili nas tomu nauči rigidna inertna tradicija u kojoj jedni trpe i čekaju svoje vrijeme, drugi samo trpe, a tek odvažniji se suprotstave, nadam se s boljom budućnosti. Kao student si višak, lijevo smetalo na kliničkim vježbama, objekt za istresanje svim razinama osoblja, u slučaju da dišeš zrak oko sebe ili ne daj Bože takneš koji bolesnički karton (ako što pofali, sasvim je sigurno da si ti kriv). Ako pitaš, poklope te što pitaš, ako ne pitaš, nisi zainteresiran. Ako znaš, prepotentan si, a ako ne znaš… Ma bolje da ne nastavljam. Jednom je u fakultetskoj zgradi „teta“ iz referade s nama „oprala pod“ jer smo na cipelama unijele posljedice jesenske kiše. Ta ista je kolegi otpametovala da nije dobro podvlačio udžbenik (i zato pao na ispitu), a kolegici ugrozila fakultetsku godinu spletkama koje nitko nije ni pomislio sankcionirati. Bilo je jako dobro na kliničkim odjelima „nestati“ do gubitka sjene, a istodobno iščarobirati napisane anamneze i uvježbane fizikalne preglede. Ili jednostavno prihvatiti poniženja. Tek kao trening za budućnost. Jer što je tek poslije čekalo! Na stažu te ponegdje šalju kući odmah ujutro, bez prava na tada zakonom zajamčenu prvu liječničku edukaciju. Ili u drugoj krajnosti samostalno odrađuješ seosku ambulantu, za što tek nikako nisi kompetentan. A nezadovoljne strane, pacijenti ili liječnici, s lakoćom komentiraju „Ah, neki stažist!“, kao da se radi o nekoj graničnoj vrsti stvorenja. Na natječajima prolaziš nevidljivo, pozivaju na razgovor za koji znaju da je suvišan, saslušavaju tvoje želje i ambicije bez zanimanja i pri tome ne misle kako vrijeđaju izvrsnog mladog čovjeka koji je prethodnih barem šest godina vrijedno svladavao materiju do koje ne može baš svatko niti doći. Ili baš misle, ali im se može. U kojem je trenutku tom mladom čovjeku (svakako mislim na oba spola, je li to uopće potrebno isticati) rečeno da je vrijedan poštovanja i divljenja, da je ono za što se opredijelio rijedak izbor posebno spremnih i marljivih, s već prethodno zavidnim znanjima koja su ih i selekcionirala na taj put? Da će život posvetiti drugima, zdravlju i dobrobiti bolesnih i nemoćnih i da bi im stoga poštovanje tih drugih i međusobno uvažavanje trebalo neizostavno krasiti sva životna doba. Ne, nije im to nikada rečeno. Jer se to tako niti ne događa. To je samo zaslužen ideal jednog utopijskog finijeg svijeta, u kojemu ne živimo. I nećemo, ako pristajemo na postojeće uvjete, uhodanu praksu i ako preuzimamo nastaviti slično. Jer se već na specijalizaciji susrećemo s novim poniženjima, ovaj put već od tek malo starijih kolega, onih koji su valjda jedva dočekali da sami izađu iz „niže kaste“, a sada se podruguju svojim nasljednicima. Jesu li ikada pročitali Kodeks medicinske etike i deontologije? Ako već sami, kao ljudi, nemaju osjećaja za finoću, pravdu i prijezir prema mentalnom nasilju. Ako se nisu u stanju odmaknuti od vlastitih prethodnih frustracija (kad im se već nisu imali snage ni razuma suprotstaviti) i pustiti mlađima da bezbolnije odrađuju svoje životne profesionalne škole, ili im u potrebi pomoći. Svakodnevno svjedočim ponižavajućim prilikama specijalizanata, u kojima se povišen ton, uvrede, ismijavanje i obezvrjeđivanje podrazumijevaju, baš poput stetoskopa oko vrata ili u džepu. Probude li se mladi kolege s hrabrošću samosvijesti uz koju će prekinuti prešutne ucjene onih o kojima im ovisi budućnost? Pomisle li da „im nije ćaćino“ to što drže oni na hijerarhijski moćnijim mjestima i da su specijalizanti vrijedni takve edukacije u kojoj će biti poštovani, a ne poniženi, i u kojoj razina kompetencija na kojoj se nalaze ne opravdava neugodno ponašanje starijih liječnika i drugih suradnika. I onda kad jednom postanu specijalisti, umjesto da funkcioniraju kao dobri timovi, u kojima se podrazumijevaju kolegijalnost, povjerenje i dijeljenje znanja, nastavljaju se međusobna ponižavanja na još opasniji i okrutniji način. Jesam li sada već neugodna? Jesam li dotakla nedopušteno? Ili je samo teško čuti ono što i sami znamo, ali lakše podnosimo dok se o tome ne govori? Jesmo li manje poniženi ako nas samo ponize a nitko to ne kaže? Je li lakše ako i mi ponizimo drugoga? Jesmo li i sami bogovi na Olimpu kada ga se domognemo? Je li vrijedilo čekati u redu? Je li vrijedilo svake prešućene pljuske? Ne, the tipping point je nepristajanje. Bez obzira na cijenu. Nikada. A u kasnu jesen životnoga puta prepuštamo se neizvjesnosti novih moćnika od kojih, sada ponizno, očekujemo zeleno svjetlo za još koju godinu ili mjesec nastavka profesionalnog rada. Pri čemu podnosimo sva poniženja u skladu s nepotrebnošću starijih generacija. A vlastitu vrijednost mjerimo sobama s foteljama koje nam još nakratko ostavljaju na raspolaganju, ili ne ostavljaju. Imamo li tada što izgubiti? Imamo, baš sve. Baš tada. Dostojanstvo!
I na kraju mislim na poštovanje. Osjećaj koji je nemo guće nametnuti, ali je moguće učiti filozofiju, etiku i ponašanja koja će stvoriti poštovanje. Naše i prema nama. Epigenetički promijeniti stvarnost. Suprotno prethodno opisanoj praksi. I uvijek recipročno, baš kao i u naslovnom zavjetu. U svakoj, baš svakoj prilici. Ako želimo preživjeti ovo uzburkano doba, ove biološke, socijalne i tehnološke prijetnje. Ako u svome zvanju, svojim kolegama, životima za koje se borimo, ozdravljenjima kojima doprinosimo još vidimo ljepotu. Ako svojim nasljednicima i svojoj djeci želimo ostaviti ljepši i pitomiji svijet u kojemu nećemo „bijesni rušiti“ već „sveđ vedri graditi“.
