UVODNIK

Politika kadroviranja u zdravstvu

JESMO LI SPREMNI ZA PROMJENU?

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ

predsjednik Hrvatske liječničke komore

Krajem kolovoza u medijima se pojavila audio snimka razgovora ministra zdravstva i predstojnice Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Sestre milo srdnice. Riječ je o razgovoru koji se navodno odvio 4. lipnja ove godine, a osnovna mu je tema bio natječaj za izbor ravnate lja bolnice koju kolokvijalno zovemo Vinogradska. Gotovo svi mediji u Hrvatskoj prenijeli su sadržaj tog razgovora koji je na taj način postao dostupan javnosti. Ne namjeravam ovdje analizirati taj razgovor u smislu proceduralne odgovornosti, niti secirati izrečenu riječ po riječ odnosno analizirati jačinu glasa dvoje sugovornika ili ga pak pokušati “čitati između redaka”. Želim progovoriti o reakciji koju je razgovor izazvao kod liječnika i ostalih građana te o pitanjima koja se nakon njega otvaraju. Čitajući transkript razgovora, a pogotovo slušajući snimku, javlja se osjećaj nelagode. Razgovor je to koji zasigurno izlazi iz klasičnog kolegijalnog okvira, u kojem se isprepliću pitanja inge rencije odlučivanja, zakonitosti, procedure, odgovornosti, stranačke politike i najave predizbornih skandala. Najvažnijim smatram što taj razgovor otvara puno širu temu kadroviranja u hrvatskom zdravstvu. Liječnici, kao temeljni nositelji zdravstvenog sustava, vitalno su zainteresirani za tu temu ili bi barem to trebali biti. Nažalost, ali ne iznenađujuće, ovaj tonski zapis još nam jednom ukazuje na utjecaj politike na kadroviranje u javnim zdravstvenim ustanovama. Ne samo na razini izbora ravnatelja, nego često i na nižim razinama poput predstojnika klinika, a ponekad sve do voditelja zavoda ili odjela. Podsjetimo se, prema hrvatskom zakonskom okviru za rad javnih zdravstvenih ustanova odgovorni su osnivači, odno sno jedinice regionalne samouprave i središnja država, svatko na svojoj razini. Iz toga proizlazi njihova ovlast imenovanja uprav nih vijeća ustanova. Takav utjecaj politike na upravljanje zdravstvenim ustanovama trebao bi uključivati visoku razinu odgovornosti prema pacijentima i zaposlenima u javnom zdravstvenom sustavu. Izborom upravnih vijeća, koja pak biraju ravnatelje ustanova, osnivači preuzimaju i odgovornost za njihov rad, njihove uspjehe, ali i

neuspjehe. Problem je što često nema sustavne evaluacije ostvarenih rezultata, niti praćenja realiziranih ciljeva programa na osnovi kojih je dobiven mandat. Županijska politika nerijetko zaziva pomoć te prebacuje odgovor nost na središnju državu, čak i u slučajevima kad postoje evidentne slabosti u upravljanju ustanovama koje vode uprave koje su oni sami postavili. Govorimo na primjer o kadrovskoj problematici, organizacijskim modelima ili stručnim dosezima. Osnivači bi trebali imati na umu da, uz sva svoja prava, imaju i iznimnu odgovornost. Da ne budu “moćni vladari kadrovskih križaljki”, a istovremeno kod pojave problema ili neželjenih rezultata refleksno prebacuju odgovornost na nekoga drugog, počesto na same liječnike, ministarstvo, HZZO ili državu. Ovaj recentni primjer, ali i raniji slučajevi kao što je primjerice Srebrnjak, ukazuju nam da proces selekcije vodećih ljudi u zdravstvenim ustanovama ima mnoštvo slabosti. Formalno, na površini, u natječajima za imenovanja ravnatelja, upravna vijeća kod odabira navode kriterije programa, dosadašnjih rezultata i životopisa kandidata. Nažalost, realnost je, što znaju liječnici i javnost, da je često nemoguće postati ravnatelj zdravstvene ustanove, pa čak i voditelj neke važnije ustrojstvene jedinice, bez članstva ili bliskosti političkoj stranci koja je na vlasti, nacionalno ili regionalno, bila to lijeva ili desna opcija. Tomu već godinama svjedočimo kod svake promjene vlasti, u županijama i državi. Utjecaj pak politike na struku odnosno funkcije u stručnoj hijerarhiji unutar ustanova, nerijetko završava na štetu same struke te rezultira potencijalnim smanjivanjem kvalitete zdravstvene skrbi. Dovoljno je sagledati širinu problema hrvatskog zdravstve nog sustava da bi se došlo do zaključka kako odgovornost za dio problema svakako snose i upravljači, odnosno ravnatelji i uprave. Uobičajeni način odabir tih kadrova u puno situacija ne rezultira izvrsnošću. Naime, proces imenovanja ravnatelja bolnica se od potrage za pojedincem s najboljim znanjima, vještinama i iskustvom za taj posao, pretvara u potragu za “našim čovjekom”. Tako odabrani poje dinci znaju pokazati nedostatak ključnih sposobnosti za taj položaj. Primjerice, ne uče iz pogrešaka, nedostaje im jasna vizija razvoja, nemaju potrebnu ener giju i entuzijazam, nejasno komuniciraju sa zaposlenima, nedostaju im upravljačke interpersonalne vještine. Pored toga, ponekad se pojavljuju nesklonost timskom radu te nespremnost na poticanje profesionalnog i managerskog razvoja suradnika. Članovi upravnih vijeća funkcioniraju počesto kao transmisija moći s više razine, de facto bez slobode donošenja samostalnih odluka. Kakvi nam ravnatelji i upravljači u zdravstvenim ustanovama trebaju? Pored medicinskih znanja i kompetencija, koje nemedicinske vještine trebaju imati pojedinci za upravljanje tako složenim sustavima? Prema jednom zanimljivom britanskom istraživanju najvažnije vještine i znanja za upravljanje zdravstvenom ustanovom su: upravljanje promjenama, emocionalna inteligencija, razvijena sposobnost uvjeravanja umjesto zapovijedanja, strateško promišljanje, spremnost na suradnju te sposobnost inovativnog i kritičkog razmišljanja. Čini se zahtjevno na prvi pogled. Možda i prezahtjevno. Ali, ako uzmemo u obzir da vrsni lideri u zdravstvenim ustanovama stvaraju ugodnije radno okruženje za zaposlene i bolju zdravstvenu uslugu za paci jente, onda su ovo vrlo razumna i poželjna očekivanja. Je li sazrio trenutak za otvaranje javne rasprave o upravljanju u hrvatskom zdravstvu? Rasprave o kadroviranju? O sposobnostima lidera u sustavu? O rezultatima? O utjecaju upravljanja na ishode i kvalitetu zdravstvene skrbi? Jesmo li kao stalež i društvo zreli za tu raspravu? Jesmo li spremni za promjenu koja je nužna?