LIJEČNIK KNJIŽEVNIK
Prof. dr. sc. Veljko Đorđević prim. dr. med., spec. psihijatar, subspecijalist socijalne psihijatrije književnik Razgovarala: prof. Lada Zibar Svjedočimo vašoj zavidnoj bibliografiji
koja ima obilježja „prave“ književnosti. Kada ste počeli voditi ovaj „dvostruki život“ liječnika-psihijatra i književnika?
Duga je to priča…kad se bolje zamislim, ili „pogledam iznutra", mislim da sam ja od djetinjstva i mladosti bio više usmjeren prema umjetnosti jer su moje najveće strasti bile čitanje, pisanje, slikanje, fotografiranje, gledanje filmova, kazališnih predstava, tako da su svi oko mene očekivali da ću upisati studij književnosti ili filmske režije, a skoro sam i krenuo na studij režije u Pragu 1969. godine. S druge strane, oduvijek me je zanimalo dubinsko promatranje ljudskih sudbina, pojedinačnih i društvenih, a osobito „ludilo“. Sjećam se kako sam već u gimnaziji pisao o autentičnosti, o tome kako sredina utječe na nas kao osobe, na naš rast, razvoj, ali i na igre koje u životu igramo da bi uz esenciju osigurali egzistenciju. Danima i noćima sam razmišljao o tome što znači biti raspamećen, gdje su granice između normalnog i nenormalnog, kao i o svjesnom i nesvjesnom umu. Osobito sam volio upoznavati ljude koji su po nekim kriterijima bili „na socijalnom dnu“, a zapravo emocionalno i ljudski bogati. Na kraju je igrom okolnosti i željom roditelja izbor pao na medicinu, ali ja se umjetnosti nisam nikada odrekao i nikada zapravo nisam ni prestao pisati. Moj profesionalni život psihijatra počeo je prije gotovo četrdeset i pet godina, a ovaj život, kako vi kažete „književnika“, nisam htio pokazivati javnosti. Mislio sam da nisam u tome dovoljno dobar da bih se pojavio uz bok drugim pravim, profesionalnim književnicima, pa su moji brojni tekstovi ostajali u mojim ladicama i ladicama mojih prijatelja, ili zagubljeni u starim računalima. A onda, prije desetak godina, nakon odra-
74
LIJEČNIČKE NOVINE 192 - rujan 2020.
đenih 650 televizijskih emisija „Ekspertiza“ koje su se bavile zdravljem i trajale u kontinuitetu osamnaest godina, a u kojima sam bio urednik i voditelj, i nakon gotovo tisuću radijskih emisija „Čovjek je čovjeku lijek“ i „Povjerljivo“ te vođenja promocije stotina tuđih knjiga, na nagovor kolega pristao sam da se objavi moj prvi roman „Lepoglavski blues“. Sjećam se s koliko sam tjeskobe iščekivao prve komentare i kritike i bilo mi je mnogo teže nego kada bih objavljivao neki stručno medicinski tekst. Nakon prvih ohrabrujućih kritika i komentara čitatelja samo je dalje krenulo…i nastajali su romani, drame i zbirke priča Osječki nokturno, Ludolog među umjetnicima, Glumac na kauču, Ožiljci života, Sante leda, Izgubljene duše, Na prvoj crti zdravlja i brojne druge, i to uglavnom u izdanju Medicinske naklade i V.B.Z.-a. Nisu ove knjige nastajale tako brzo, one su samo mojom rukom iz mozga prenesene na papir. Puno je tih djela živjelo u meni godinama pa i desetljećima prije, i samo čekalo trenutak da se objave. Moram spomenuti da uživam kada me sada netko na promociji oslovi kao pisca ili književnika i ponosan sam što sam član Hrvatskog društva pisaca. Imam osjećaj kao da se zatvorio jedan krug života i da sam zapravo spojio dvije stvari koje sam cijeli život najviše volio – književnost i psihijatriju.
Koja su vaša najznačajnija književna ostvarenja?
Ne mogu ja govoriti objektivno o svojim djelima, kao što ni slikar ne može izabrati koja mu je slika najljepša ili režiser koji mu je film najbolji. Meni su moje knjige na svojevrstan način podjednako drage. Sve ih podjednako volim i ni jedne se ne bih odrekao. Svaka od njih nastala je nakon nekog velikog emocionalnog naboja, nekog događaja, poriva u meni da reagiram, i svaka od njih vezana je uz neki poseban dio moga života ili moje mašte. I čitateljima s kojima često razgovaram na različitim promoci-
jama i čitanjima knjiga sviđaju se različita ostvarenja i svatko ima neki svoj osobni detektor za doživljaj i dioptrije za uživanje. Jako mi je zanimljivo koliko je književnost moćna i koliko se čitatelja „pronađe“ u nekom od likova koje opisujem, jer je „umjetnost imitacija života pa i sam život.“ Inače, jako brzo pišem i napisanom se tekstu teško i nerado vraćam, tako da najčešće pustim urednicima da ga oni „dotjeruju“, jer mi se uvijek čini da bih idući puta nešto rekao bolje ili drukčije, a onda bi pisanje trajalo unedogled. Svaki trenutak života je neko novo iskustvo, i ono što sam napisao na jedan način jučer, vjerojatno bih drukčije napisao danas. No, bez lažne skromnosti, želim spomenuti da je ugledni hrvatski književni kritičar Strahimir Primorac napisao prošle godine u časopisu Vijenac Matice Hrvatske vrlo pozitivan osvrt na moje stvaralaštvo, i to u rubrici književnosti koja se bavi novim hrvatskim romanom, s naglaskom na moj posljednji roman „Sante leda“. S nevjericom sam čitao što je napisao o meni, jer ga osobno i ne poznajem i nisam ni znao da analizira moje knjige, ali sam se osjećao „kao na krovu svijeta“. No, moram dodati i da je čovjek bio potpuno iskren kada je rekao da u mom pisanju ima puno elemenata zanatske hrapavosti, jer ja sam ipak samouki pisac i sigurno mi nedostaje toga književnog zanata.
Kao dijete doselili ste u Osijek. Koliko vas je taj grad oblikovao, koliko ga nosite sa sobom u sebi? Vraćate li mu „dug“ u svojim knjigama?
Što reći o gradu svoga djetinjstva i mladosti, gradu u koji sam se doselio iz Zagreba kao trogodišnjak, živio nekoliko godina u Tvrđi, a onda do kraja gimnazijskih dana u Donjem gradu. Taj grad osjećam kao svoj dom, kao grad u kojem sam imao svoje ognjište, svoju primarnu obitelj koju sam napustio otišavši na studij i više se nikad nisam trajno vratio. Na ovom sam ognjištu oblikovan i formiran kao osoba, uz ovaj me
