__MAIN_TEXT__

Page 1

Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)

izložba u povodu 100. obljetnice smrti


A.G.M. Imao sam srce, djetinjasto srce, Srce koje boli, boli tako jako! Imao sam srce, bolno, bolno srce, A kada mi ode, nisam više plako. Živa smrt (Hrvatska smotra, 1907.)


Antun Gustav Matoš bijaše nesvakidašnja pojava na hrvatskoj književnoj sceni, proturječna osoba nemirna duha koja je navijestila novo razdoblje u hrvatskoj književnosti i obilježila – podjednako svojim djelom i životom – epohu koja je za našu malu i uglavnom skučenu sredinu tek trebala doći. Ovaj hrvatski pjesnik, novelist, esejist, feljtonist i putopisac rodio se u malom pograničnom srijemskom mjestu Tovarniku 13. lipnja 1873. godine u obitelji učitelja Augusta Matoša. Obitelj se 1875. godine preselila u Zagreb, grad koji će obilježiti Matoševo odrastanje i sazrijevanje i u kojem će, nakon burnog i pustolovnog života, naći smirenje i smrt. Premda je stjecajem okolnosti rođen u Tovarniku, gdje je tada bio zaposlen njegov otac, učitelj August Matoš, Antun Gustav Matoš zapravo je uvijek bio i ostao Zagrepčanin, usprkos svim svojim lutanjima koja su ga vodila od Beograda do Pariza. Kad su njegovi roditelji 1875. godine trajno doselili u Zagreb, a s njima i Gustle, najprije su stanovali u Bregovitoj ulici 12, (danas Tomićevoj), uličici u kojoj je 1890. godine izgrađena uspinjača. Nakon Bregovite ulice, obitelj mijenja još nekoliko adresa u Zagrebu, da bi naposljetku kupili staru prizemnicu u Jurjevskoj ulici 10, u kojoj se stalno nastanjuju. U potkrovlju te gornjogradske kuće Antun Gustav Matoš imao je svoju sobu. U Zagrebu, gradu koji je obilježo njegovo odrastanje i sazrijevanje, nakon burnog i pustolovnog života, našao je naposljetku smirenje i smrt. Njegovo gimnazijsko školovanje nije bilo osobito uspješno: VII. razred ponavljao je, među ostalim, i zbog nezadovoljavajuće ocjene iz hrvatskog jezika. 1891. godine upisao se na Vojni veterinarski zavod u Beču, ali je ubrzo izgubio stipendiju. 1892. godine po prvi se put javio u književnosti novelom Moć savjesti koju je objavio u Vijencu. Budući da je, u okvirima strogog administrativnog sustava, bio osoba bez dovršenog formalnog obrazovanja, godine 1893. unovačen je i to kao običan vojnik, raspoređen u Kutjevo, među konjušare, gdje čisti štale. Ne mogući se pomiriti s takvom sudbinom, bježi u Srbiju, ali je kao vojni bjegunac ubrzo uhvaćen i zatvoren u petrovaradinsku tvrđavu. Otada je cijeli njegov turbulentni životni put obilježen bježanjem i ponovnim vraćanjem. Prvo je utočište našao u Beogradu, gdje se zaposlio kao violončelist u kazališnom orkestru, a zarađivao je i novinarskim prilozima. Nastavio je pisati i objavljivati novele, prije svega u časopisima i novinama, ostavši u potpunosti vjeran svojoj vokaciji. Kao vojni bjegunac proveo je izvan Hrvatske sveukupno više od trinaest godina. Osim u Beogradu (koji je napustio 1898. godine), živio je u Parizu i Ženevi, a putovao je i po Italiji, Austriji i Njemačkoj. Pariško razdoblje bilo je presudno za formiranje njegovih estetičkih nazora. 1899. godine upućuje Franji Josipu I. molbu za pomilovanje, ali tada još bezuspješno. Za cijelo vrijeme svojega progonstva potajno je pojećivao Hrvatsku i osobito Zagreb, s krivotvorenim ispravama. Iako je službeno njegov dolazak bio ilegalan, u Zagrebu se za te posjete unaprijed znalo, te se Matoša s nestrpljenjem i znatiželjom očekivalo u zagrebačkim boemskim krugovima. Već je za života bio svojevrsna legenda.

Iso Kršnjavi i Josip Frank ishodili su naposljetku za njega pomilovanje. 1908. godine ono još nije službeno potvrđeno, tj. tek je dano usmeno obećanje, ali se Matoš već slobodno kretao Hrvatskom. Nakon povratka iz izgnanstva u Hrvatsku, položio je propisane ispite i stekao učiteljsko zvanje, ali službu nije dobio ni do kraja života. Uzdržavao se prije svega spisateljskim radom te raznim potporama. Umire 17. ožujka 1914. godine u zagrebačkoj Bolnici Sestara milosrdnica, nakon duge i teške bolesti – službena dijagnoza je rak grla, iako obitelj pretpostavlja da se radilo o tuberkulozi grla - i triju operacija. Zagrebačka i hrvatska kulturna elita dodjeljuje mu na Mirogoju grob prvoga razreda i priređuje svečanu sahranu. Njegov osebujni život, rastrgan između preobilja energije koja ga je nagonila na boemska lutanja, nemirna putovanja iz grada u grad, iz jednoga kraja u drugi, iz zemlje u zemlju, i teške dugugodišnje iscrpljujuće bolesti, ponajbolje opisuju vlastite riječi: „Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa.“ (Cvijet s raskršća, 1902.) Istodobno, nostalgija ga je navodila na stalno ponovno vraćanje u Hrvatsku, kući, u roditeljski dom, u Zagreb. „No pravog Matoša, Matoša čovjeka, treba tražiti iza ovoga drugog Matoša, jer je onaj prvi svjesna i nesvjesna karikatura ovoga, iza bijeloga lica clowna viri pravo lice od mesa i krvi, koje je tužno i zaplakano." (Antun Barac) Matoš je za života objavio tri beletrističke knjige: Iverje (1899.), Novo iverje (1900.), Umorne priče (1909.), esejističko-putopisne zbirke Ogledi (1905.) i Vidici i putovi (1907.), Naši ljudi i krajevi (1910.), zbirku feljtona Pečalba (1913.) te nekoliko manjih humoristično-satiričnih knjižica. Prva zbirka njegovih pjesama objavljena je tek posmrtno, 1923. godine u izdanju zagrebačke Narodne knjižnice. Predan podjednako kultiviranoj Europi i njezinim civilizacijskim i estetičkim dosezima, opuštenoj nesputanosti balkanskog, „kafanskog“, načina života kojeg je iskusio u Beogradu, a na jedan plemenitiji, boemski način, u Parizu, te pitomosti hrvatske domovine čijim je tradicionalnim vrijednostima i težnji za nacionalnom samostalnošću ostao doživotno vjeran, on je stvorio golemi i raznoliki knjževni i publicistički opus koji je hrvatsku književnost stavio pred nove literane i estetičke standarde. Posmrtno je objavljen u nekoliko izdanja sabranih djela, od kojih svako sadrži dvadesetak svezaka. Njegova bogata književna ostavština čuva se u Institutu za književnost HAZU u Opatičkoj 18 u tzv. „Matoševoj sobi“, a obuhvaća rukopise, knjige, korespondenciju, slike i razne druge predmete iz njegova života. Stručna i esejistička literatura o Matošu obuhvaća preko 1 500 jedinica, a svakim danom taj broj raste. Premda je, gledajući iz perspektive prosječnoga ljudskog vijeka, umro prerano, ne navršivši niti 41 godinu života, Antun Gustav Matoš otišao je s ovoga svijeta zapravo u pravom trenutku: tek nekoliko mjeseci pred izbijanje „velikoga rata“ – prvog svjetskog rata. Stoga se čini da je smrt za njega, dugodišnjeg vojnog bjegunca, došla kao iskupljenje i spas od pogleda na kataklizmu koja je ostavila duboke traume i stubokom izmijenila čitav dotadašnji svijet, ali i cjelokupnu duhovnu situaciju vremena.


Moderna Književni opus Antuna Gustava Matoša treba sagledati u kontekstu previranja na prijelomu 19. i 20. stoljeća. To je razdoblje obilježeno sukobom „starih“ i pokreta „mladih“, nezadovoljnih zatečenim prilikama kako u politici tako i u književnosti. U hrvatskoj se književnosti izdvajaju dvije skupine pisaca: „Bečani“, dekadentno nastrojeni i prožeti artizmom , i „Pražani“, naprednjački realisti kojima je politika preča od književnosti. Društvo hrvatskih književnika nastojalo je okupiti i jedne i druge. Sam Matoš nije nikada zauzeo decidiran stav i određenu stranu u sukobu „mladih“ i „starih“ o modernome u umjetnosti, te je cijenio individualizam, umjetničku slobodu i artizam, ali je isticao i važnost tradicije. Kao jedan od pjesničkih prvaka pjesnika u doba moderne, izvršio je golemi utjecaj na hrvatsko pjesništvo i književno-estetičke nazore. Matoš, Domjanić, Vidrić, Begović, Nazor i Mihovil Nikolić najznačajniji su pjesnici toga prijelomnog razdoblja te se na njih direktno nadovezuju mladi pjesnici obuhvaćeni zbirkom Hrvatska mlada lirika (1914.), koja zaključuje jednu epohu i otvara novu.

Naš ukus samo rijedak dojam bira i mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma, koju viču mnozi. Naš stih je život, koji dušu svira. Što može reći proza, dajmo prozi, A strofa treba magijom da dira I budi u nama ono gdje su bozi. U vijeku kada "misli" svaka šuša, Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo, Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, Božanski Satir kad nam milost dade za cvjetni uskrs hrvatske Plejade! programatski sonet Mladoj Hrvatskoj (Hrvatska smotra, 1909.)

Za života Matoš je više bio poznat kao kritičar, polemičar i pripovjedač, dok ga danas držimo jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u doba moderne. Prvi se put u knjževnosti javio u svojoj 19. godini i to pripovjetkom Moć savjesti objavljenom u Vijencu, 13. VIII. 1892. Od tada pa do kraja života surađivao je u više od pedeset publikacija u kojima je objavio preko tisuću različitih književnih i publicističkih priloga. Osobito u godinama koje je proveo u Parizu, pratio je recentna književna strujanja pridajući veliku pozornost parnasovskom pjesništvu i simbolizmu. Publiciranjem u časopisima i novinama sudjelovao je u brojnim raspravama koje su se o najrazličitijim pitanjima i temama vodile u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti. Pratio je zbivanja u likovnoj, glazbenoj i kazališnoj umjetnosti i pisao o njima temperamentno izražavajući svoje estetičke prosudbe. Svojim je književnim, ali i publicističkim radom, postavio hrvatsku književnost pred nove estetke standarde. Deklarativno je slijedio europske, napose francuske uzore. Njegov se novelistički opus kreće u rasponu od - uvjetno - realističnih pripovjedaka čiji su likovi „mali“ ljudi, sudbine često tragično određene skučenim hrvatskim prilikama, preko humoreski, do posve osebujne modernističke pripovjedne proze koja varira od novele do pjesme u prozi. Usudili bismo se tvrditi da neki elementi Matoševa pripovjednog opusa nose naznake književnih stilova koji će se tek razviti u prvoj polovici 20. stoljeća, a osobito bi pritom trebalo istaknuti implementiranje tehnike sna i subliminalnih vizija koje se mogu tumačiti kao tragovi ranije romantičarske i kasnije simbolističke poetike, ali su po svom stilu i načinu interpoliranja u pripovjedno tkivo njegova novelističkog opusa izvedene avangardno-nadrealistički. Premda je za života plijenio pozornost čitatelja oštrim kritičkim zapažanjima i naglašenom polemičnošću, danas ga percipiramo prije svega kao jednog od naših najvećih sonetista. Tvorac je posebne varijante hrvatskog soneta. Prvi njegov objavljeni sonet bila je Utjeha kose (Savremenik : ljetopis Društva hrvatskih književnika, 1906.) Matoš je uzaludno pokušavao pronaći izdavača za svoje pjesme, pa je prva zbirka njegovih pjesama objavljena tek posmrtno, 1923. godine. Usprkos tome, upravo Matoševu liriku povijest i kritika književnosti izdvaja kao možda najvredniji dio njegova književnog djela.

Naša zagrebačka umjetnost, hvala bogu, napreduje, i doći će vrijeme kada će svi naši umjetnici uvidjeti da centar Hrvata nije Beč, Prag ili Pariz, nego Zagreb. Dojmovi s umjetničke izložbe, Hrvatska smotra, IV, knj. V, sv. IX-X, br. 65-66, Zagreb, 10. i 20. V. 1909.


i boema

Pozdrav iz Kavane Bauer u Zagrebu. Zagreb, [1900?]. Dostupno i online: http://kgzdzb.arhivpro.hr/#http%3A// kgzdzb.arhivpro.hr?sitetext=316&_suid=1394124051958035619282434300886

Omiljeno okupljalište zagrebačkih boema i mladih pjesnika, kamo je Matoš osobito rado zalazio, pripovijedajući anegdote - istinite ili izmišljene - iz svojih pariških dana, bila je Kavana Bauer na uglu Frankopanske ulice. Ovdje se, u opuštenom kavanskom ozračju, neformalno okupljao mladi naraštaj hrvatskih modernističkih pjesnika i drugih umjetnika (npr. Nikola Polić, Ljubo Wiesner, Tin Ujević, Karlo Häusler i dr.). Tragali su za novim umjetničkim izrazom, raspravljali o književnosti i stvarali je, a „duša“ toga kruga je bio Matoš. Matoš je te susrete u kavani Bauer opisao u Kafanskim varijacijama, objavljenima prvotno kao božićni prilog Hrvatske slobode 1910., a potom u Pečalbi.


O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj uski puk što dnevno veći sljepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavicâ čemu krepost diva? Stara pjesma (Hrvatska smotra, 1909.)


Demokracija. (Ljudi i ljudi, 1912.) Cilj prave kulture može biti tek pojedinac. Tendencija kulture je dakle aristokratska, te vidimo prve savremene duhove gdje upozoruju na antikulturnu tendenciju demokracije. Schopenhauer, Carlyle, Renan, Nietzsche, Taine nisu demokrati. Većina savremenih prvoklasnih Francuza prijeđoše zbog toga u monarhistički tabor, napadajući u korist tradicionalizma i nacionalizma republiku i parlamentarizam. Demokratski princip je međutim antiaristokratičan, protivnik superiornosti tek u teoriji, dok u stvari političke aristokratije mnogo više nivelišu i izjednačuju ne puštajući na vladu najbolje, „aristoi“, pravu aristokraciju, već privilegovani, često sasvim nesposobni stališ. Načelo demokracije je sloboda, tj. omogućivanje jednakih pogodaba za životno natjecanje svakome. Aristokratija te pogodbe pruža tek šaci privilegovanih, i tako mnogo, većina sila prvoga reda zahiruje i ostaje izgubljena za čovječanstvo. Drugim riječima, ono, što se zove aristokratijom, nije aristokratija već uzurpacija privilegisanih što ne dopuštaju razvitka superiornim pojedincima razbaštinjenih nižih klasa. Pravi apsolutizam je sloboda samo jednog čovjeka, vladara, a oligarhija je slobodni razvitak samo jednog stališa. Samo u demokratijama dakle može svaka superiornost doći do izražaja, može se osloboditi i razviti svaki bolji i vredniji pojedinac, te prema tome demokratija više od aristokratije služi aristokratskom i individualističkom duhu napretka i kulture. Mogaše li se genij razviti i pod apsolutističkim vladama Augusta, rimskih papa i Luja XIV, mogaše to biti samo stoga što ti vladari postupahu demokratski, upravo što ne postupahu tiranski sa Horacijem, Rafaelom i Molièreom, što kao i napredne demokratije priznavahu aristokratizam duha, bio on i plebejski. Nietzsche, tobože antidemokrat, hvali modernu Francusku na štetu militarističke i pruske Njemačke, ne sjetivši se da u tom slučaju hvali republiku proti aristokratskom bismarckizmu.

Demokracija i aristokracija. (Ljudi i ljudi, 1912.) Vrhunac je aristokratskog načela apsolutizam, sveopća jednakost (kao u zlo shvaćenoj demokraciji) podanika, dok se pravi, prirodni, a ne uzurpirani aristokratizam duha i srca najbolje razvija u demokracijama kao atenska, florentinska, dubrovačka i moderna francuska. Aristokratsko načelo baštinjenosti, hereditarnosti, u stvari nije aristokratski princip, jer se superiornosti gotovo nikada ne nasljeđuju. Superiornost današnje Francuske ili Engleske ne dolazi možda od prirođene superiornosti čovjeka engleskog ili francuskog, nego zbog toga što su u tim zemljama najveće šanse, najveće slobode za individualni razvitak. Da Rusija ima engleske slobode, ruski genij bi jamačno vodio čovječanstvo. Ima li demokratija koje su apsolutizmi, kao teror puritanaca i jakobinaca, to nisu demokratije, jer obično imaju apsolutističke vođe, tiranske diktatore. Ima li apsolutizama pametnih kao vlada Fridriha Velikog, te apsolutizme nehotice vode izvjesna demokratska načela teokracije. Ima li moderna demokratija tendencije da masa smrvi pojedinca, da nekompetencija uništi kompetenciju, da kulturni barbar zapovijeda superiornom pojedincu, to više nije demokratija već revolta gluposti proti pameti…

Književna demokracija. (Platonski dijalozi, 1911.) Moderne literature ne ubija demokrcija politička već duh utilitarizma literarnog, antiartistički duh Milanah Marjanovićah, demokracija literarna, naime načelo da kao što ima svaki pravo glasa u politici, da tako ima svaki osel, svaki Kriještimir Kovačić i svaki Jarmek Parmačević pravo glasa i suda u literaturi: načelo da u književnosti ne odlučuje pojedinac već gomila, da ne odlučuje talenat, koliko to, jesi li naprednjak, jesi li ili nisi član redakcije napržednog lista. Kriještimir Kovačić i Parmačević su književnici jer su napredni dusi, a Flaubert nije književnik jer je u Homaisu, Bouvardu i Pecuchetu besmrtno ismijao – „napredne duhove“…

Matoševi tekstovi navedeni prema Misli i pogledi A. G. Matoša / izbor tekstova, indeks i objašnjenja M. Ujević. Zagreb : Leksikografski zavod FNRJ, 1955.


Šetnja Parizom Napustivši 1898. godine Beograd i otputivši se potom na svom tegobnom, ali i pustolovnom putu vojnoga bjegunca, prema Zapadu, Matoš preko Beča (gdje se susreće s hrvatskim modernistima okupljenima oko Milivoja Dežmana), Ženeve i Münchena, dolazi 1899. godine u Pariz, uz krivotvorenu putovnicu koja je glasila na ime njegovoga brata Leona, u sebi svojstvenom žovijalnom stilu. Iste godine izlazi mu Iverje (naklada knjižare Pacher i Kisić u Mostaru). Još jednom priskače mu u pomoć Kosta Hörman, visoki činovnik Austro-Ugarske vlade u Bosni i Hercegovini, koji je (zajedno s Kranjčevićem) uređivao sarajevski časopis Nada i u njemu objavljivao, a i honorirao, brojne Matoševe priloge. Hörmanovim posredovanjem Matoš dobiva mjesto akreditiranog izvjestitelja Bosanskog paviljona na Svjetskoj izložbi 1900. O tom svjetskom spektaklu piše redovne feljtonističke izvještaje za list Hrvatsko pravo u Zagrebu, (Dojmovi s pariške izložbe, od 23. travnja do 30. srpnja; Pisma iz Pariza, od 10. kolovoza do 12. studenog ). U Parizu ostaje sveukupno pet godina (od kolovoza 1899. do srpnja 1904.), a potom se njegova nemirna lutanja nastavljaju sve do konačnog povratka u Zagreb. Spomenimo kao kuriozitet da mu u inozemstvu financijski pomaže i Stjepan Miletić, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Novo iverje (1900.) s Matoševim vlastoručnim potpisom i posvetom Kosti Hörmanu (fond zbirke Zagrabiensia)

Bosanski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine - unutrašnjost online izvor: http://www.flickr.com/photos/brooklyn_museum/2485999623/

Pogled na Bosanski paviljon pokraj Austrijskog i Madjarskog paviljona U: Milan Krešić. Svjetska izložba Paris 1900 U Zagrebu, Nakladom trg.-obrt. komore, 1901.


avec Gustle Paris, 13. travnja Naskoro će zagrmiti 101 topovski hitac. To nije navještenje novoga vladara, ovo gvozdeno lajanje nije aleluja krvavih pobjed. O slobodi, o miru, o radu probesjedit će ta tvrda ždrijela, oglasujući sveljudskom Parizu otvorenje treće svjetske izložbe, trećega velikoga trijumfa ljudskoga uma i rada, ljudskoga genija, kojemu je Pariz prijestolnica a francuska duša još uvijek ognjište – kao da ne prođe preko dvjesto godina što zaigra na trgu Carrouselu i maglovitoj holandeskoj rudini silovito kolo Ljudevit XIV, Ludovicus „nec pluribus impar“… Ova zemlja bijaše uvijek najveća kada se činila cijelom svijetu propala, ponižena. Dreyfusova kobna afera izgledaše većini kao „svjedodžba siromaštva“ i dubokog bankrota. Izložba je najbolji dokaz nevjerojatne francuske vitalnosti, radinosti, imetka. Gdje je izvor toj nadmoći koja se malo-pomalo osjeća i u spoljnoj politici? Da ne spominjemo slobodnih uredaba, francuski je superioritet u tome što se kraj Rotschilda, Periera, Schneidera itd. nalaze kolektivni kapitali i najosiguraniji mali seljački posjed. Duševna ja francuska premoć u „esteticizmu“ – da se tako izrazim – francuskoga duha. Među svim narodima taj se narod ljepote, taj se ukus i danas očituje u svekolikom radu Francuske. U Parizu se i danas najbolje piše, najbiranije govorii i živi. Tu je i danas ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, literature. Fouquet je najveći umjetnik među draguljarima, pariška je modistica plastičan talent prvog reda. Ima država koje bi mogle stvoriti možda bogatiju izložbu, ali ih nema koje bi mogle stvoriti – ljepšu. Ljepota je, kako vidimo, snaga - kao novac ili industrija. Francez „estetizuje“, poljepšuje sve, - pa i ono, što se nekima čini nelijepo: industriju. Belgijanski je Francez, Meunier, opjevao dlijetom garavog, neuglednog modernog rudara kao stari Helen što je opjevao dobitnika olimpijskog. Zola je „estetizovao“ fukaru i tužne, dosadne tvornice, a rano preminuli umnik Guyau sravnjivaše demonsku ljepotu lokomotive sa krasotom bijesnoga hata. Ako ima opreka između moderne industrije i osjećanja prirode, osjećanja ljepote - opreka, koju toliko naglasivaše i pooštravaše engleski reformator J. Ruskin - franceski je duh pozvan da ju izgladi. Itako je Palača industrije na ovoi izložbi kao krasan hram željeznih mišica, a Rochegroaseova, Chahaitova i Boudoinova će kičica dati simbolsku, šarovitu i nježnu dušu onim gvozdenim titanskim robovom napretka.

U Parizu su sada dva grada: onaj običini Pariz sa Parižlijama i ovaj novi, zimušnji, stojezični, čudnovati, šareni, Cosmopolissa turbanom, španjolskim čakširama, kineskim kaftanom, ruskim čizmana, - ova priča iz Tisuć i jedne noći koju moderna Šeherezada naniza oko gvozdenog Eiffelovog prsta - ovo čudo koje će za nekoliko mjeseci iščeznuti kao san - kao život, kao vijek, kao čovjek i njegovo nastojanje. Premda je sutra svečano otvorenje, trebat će najmanje još mjesec dana, pa da bude sve gotovo. Uostalom, tko bi mogao izračunati unaprijed tačno svršetak tako veličajnog posla sa tolikim različitim saradnicima! Ako ne vjerujete, da nismo politička jedinica, dođite u Pariz. Ako hrvatski paviljon ne putuje sa crnogorskim u varaždinskom „ajzlimbanu“, ostao je zacijelo u Maksimiru ili gleda sa Sljemena, kako će doći godina 2000. Možda je u Parizu - ali ja ga, vjere mi, ne nađoh! “Ima naroda, kojima kao da je suđeno, da jedan bude podčinjen drugomu” - veli Voltaire za lrce… Čisto mi odlanulo, ušavši u paviljon hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine. Bijaše mi, kao da nađoh rođena brata blizanca, koji ne nosi mog imena. Paviljon je prekrasan, na vrlo lijepom mjestu, između austrijskog i ugarskog, a nedaleko od amerikanskog i engleskog. Gradio ga g. Panek, a pomogao mu mlad Hrvat g. Josip Marković, đak akademika Nénota. Paviljon je bogat begovski dvorac.

Sve, sve je tu, od najsitnijih rezbarija pa do dekoracija u oplemenjenom narodnom slogu, u onom lijepom stilu, u kojem se hrvatska duša prelijeva kao duga u zrakama sanjivoga i vrelog Istoka. Ta bi kuća mogla biti temeljem i uzornikom, prvim uspjelim korakom prama hrvatskom arhitektonskom stilu, tj. ako među našimi arhitekti, prenosioci njemačkoga graditeljstva, postoji kaki Kuhač ili Tordinac. Tek žalosna je istina, da je bosanska vlada i u tome pretekla hrvatsku privatnu inicijativu. Osim divnog tamburaškog ruha i hrvatske pjesme, tanke i glasovite, privlačit će u bosanski paviljon šire općinstvo najviše dekoracije češkog majstora gosp. Alf. Muche. Te su slike u ogromnom salonu, oko njega se naslanjaju sporedne prostorije, a nižu se u dva niza iznad vitih stupova koji nose trijemove. U gornjem su tamnom redu prizori iz naših pjesama i narodnih priča, a dolnji je svijetli red povijestna i kulturna slika Bosne. Ima ih 13. Kamenito, broncano i željezno doba; vladanje Rimljana, dolazak Hrvata; sud kod Hrvata pogana; kršćanstvo; Bogumili, krunisanje kralja Tvrtka; dolazak Turaka (građenje Begove džamije); posvećivanje vodice kod pravoslavnih; primanje sv. Potvrde. Ovome je ciklusu središte divni lik mlade Bosne ponosne, seljačke djevojke svježe i proste kao narodna pjesmica, koja evo baca staroj, umornoj kulturi svoje rosne, jutarnje darove. Te su Muchine slike novost u modernome dekorativnom slikarstvu i pa bi same mogle zajamčiti uspjeh tog lijepog paviljona. Isprepletene su strogom narodnom ornamentikom. Po Muchinih su nacrti izrađena i dva ženska lika: bosanska prelja i vezilja. Za njima pritisnuo čitav zid prizor sa bosanske čaršije. Slika je djelo vrsnog bečkog slikara gosp. Kaufmanna i ponješto u „pleinair“ – maniri. Potezi su kičice puni, dugački, sigurni. Čaršija će biti rasvijetljena električno (snagom od 6000 svijeća).

Palača Trocadero U: Milan Krešić. Svjetska izložba Paris 1900 U Zagrebu, Nakladom trg.-obrt. komore, 1901.


Duševni čovjek Premda bijaše već puna tri mjeseca u Parizu, gledaše na sve oko sebe, kao da sniva, kao da živi u romanu. Budeći se noću u svojoj sirotinjskoj ćeliji, bijaše mu prva misao: - Ej, ja sam u Parizu! – I to ga je tješilo. Obilazio je muzeje, crkve, historijska mjesta. Poznavaše kuće, gdje življahu Musset, Hugo, Balzac, Taine, Renan. Vjerovaše tvrdo u konačnu pobjedu ideala i u nepovredivost naroda, mase. Ostavivši, dakle, gostionicu, šetaše gotovo do ponoći Quartier-Latinom. Pođe preko Seine, željan da čita novine u kojoj živoj kafani na velikim bulvarima. Već preko mjesec dana se ne zabavi novostima. Usred Pont-Neufa zastane vedar, udobrovoljen i nešto umoran. Niz rijeku struji svjež, hladan, zdrav vjetar. Nebo je mutno, oblačno, ali puno svjetlosti što struje iz te hrpe kuća i ulica, koja se čini neizmjerna, beskonačna, gubeći se, nestajući u magli šumskoj, bijeloj, žutoj, sjajnoj, crvenoj, crnoj. A rijeka – tiha, sjajna kao ogledalo, u koje noćni Pariz nabaca sa svojih mostova rubine i topaze, smaragde, biserje i dijamante: kao da pokupi i pobaca u svoju rijeku zvijezde sa svog mračnog, zadimljenog neba. "Zvijezde bi u toj varoši bile suvišne, da nema opservatorija", pomisli Vasić i sjeti se svojih banatskih zvijezda… Vasić ne ču dalje, jer se obeznanio usred općeg smijeha… Za nekoliko dana umre u bolnici. Hotelski gazda držaše da je, po običaju, odmaglio nemajući novaca za kiriju. Izložiše ga u Morgue sa bezimenim lopovima i beskućnicima i najzad ga baciše u bezimeni grob – kao psa. Duševni čovjek (1902.)

Odlomci Matoševe pripovjetke Duševni čovjek (1903.), probrani i izvučeni iz konteksta cjeline, mogli bi nas zavesti na stranputicu, na pomisao da je prema Parizu imao odnos nepodijeljenog divljenja. Međutim, cjelina pripovijesti o Stojanu Vasiću, banatskom seljačiću koji dolazi u Pariz gdje živi u sirotinjskoj potkrovnoj sobici, zanoseći se socijalnim idealima koje je, deklarativno, donijela Francuska revolucija, i francuskom kulturom koja je tada bila neprijeporno dominantna na europskom području, suočava čitatelja s tragičnom sudbinom tog idealista u gradu u kojem su ideali prisutni zaista samo na reprezentativnim gradskim prostorima, ali ne i u srcima njegovih stanovnika. Sudjelovanje u toj kulturi prepunoj estetskih i znanstvenih dometa koje je skoro nemoguće dosegnuti, treba platiti – posve konkretnim, i nimalo idealističkim sredstvom – novcem…

Antun Gustav Matoš i Ivica Tkalčić, 1913.


Étienne Neurdein, Louis Antonin Neurdein: Exposition Universelle de 1900. La Tour Eiffel (albuminska fotografija) Izvor: Service des collections de l'Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts Digitalna presnimka dostupna na portalu Institut National d'histoire de l'art (BIBLIOTHEQUE NUMERIQUE DE L'INHA) http://www.inha.fr/ http://bibliotheque-numerique.inha.fr/collection/8189-exposition-universelle-de1900-la-tour/?n=7&lang=fr

u podnožju svjetskoga globusa Seina izgleda kao zavinuti, sjajni čelik sa kojim stvaraju dvije poprečne i dvije uzdužne izložbene plohe kao dvostruk čudnovat krst na kojemu se šarene stobojni i blijedi paviljoni kao na panju gljive prekonoćnice, kao šarena hartija i uvenulo cvijeće po križu na raspuću. Ljudi se cŕne kao cȓni mravi, a žȗte sjediljke stolica se oko njih žúte poput mravljih žȗtih jajašaca. No tko da govori o tim živim, crnim pjegicama, o ljudima, u toj orlovskoj visini? Pa ipak, ovi mravi izvezoše do oblaka taj željezni usklik, taj excelsior visok kao medvedgradsko brdo. Odozdo huji, grmi, tutnji. To je mrav čovjek, to je ljudski mozak, koji čini da stenje kamen, bruji tvrda kovina, gromorno škripi gvožđe i da se iz ovog ogromnog kotla sve puši žuti znoj, sukljajući i zviždajući kroz hiljade dimnjačkih pora, vukući se umorno i nespokojno nad kućama – nad kockama koje patnik čovjek prosu od obzorja do obzorja kao iz gigantskog rešeta. To je Pariz koji tutnji i bruji nespokojno pod ovim tihim, sivim oblacima: to je gromorni uzdah pariškog radnika koji se krši o to gvožđe kao val gromornog oceana što se razbija o klisuru. Dojmovi sa Pariške izložbe, Pariz, 15. lipnja 1900.

Istodobno dok Matoš-feljtonist i novinar piše izvještaje sa sjajne i spektakularne Svjetske izložbe, Matoš-umjetnik istančanim pjesničkim senzibilitetom doživljava svu bezosjećajnost i hladnoću modernoga svijeta i njegova tehnološkoga napretka. Naslućuje bît "cosmopolisa", novoga Babilona, koji se diči sve savršenijim industrijskim dostignućima, dok mali čovjek, vođen samo svojim idealima, zagledan u metafizičko nebo kojeg zapravo više nema, biva osuđen na društveni rub i – u konačnici – gladovanje. Gubeći se u bezličnom mnoštvu, on se utapa; u dramatičnom i somnambulnom finalu nalik snomorici zavšava u mrtvačnici "kao pas". Divovski globus, "le Globe Céleste ", kao središnja atrakcija Svjetske izložbe 1900. godine u Parizu, postavljen uz čudo onovremenoga graditeljstva – Eifellov toranj – ponajbolje ocrtava sićušnost i beznačajnost čovjeka u podnožju čelične konstrukcije koja postaje njegovom novom mjerom. Sveden na mrava ili na kotačić u mehanizmu, u gomili koja se kreće vođena nekim teško spoznatljivim silnicama, lišena istinskog ljudskog osjećaja, ljubavi, sućuti i milosrđa, ali i božje prisutnosti koja bi mu jedina mogla podariti smisao, "duševni čovjek" nemoćan je pred molohom tehniciziranog bezdušnog "vrlog novog svijeta" na pomolu, svijeta koji će se u potpunosti, u svoj svojoj zastrašujućoj ružnoći, razotkriti izbijanjem "velikoga rata". Pariška izložba 1900. godine: Marsovo polje i Eiffelov Toranj online izvor: http://www.flickr.com/photos/brooklyn_museum/2486836372/


Ja vučem čemer magle tvojih gorah, Očajnost zvijezdah što nad tobom niču, U meni jeca sjena tvojih dvorah, Moj otrcani, kraljski, banski Griču! Gnijezdo bez sokola (Savremenik, 1911.)

Donji grad. (Zagreb i Zagrebi, 1912.) Dok Grič ima sasvim birokratski, a Kaptol sasvim sacerdotalni karakter, u jezgri sasvim različit ako i ne oprečan, Donji grad, novi Zagreb je pravi moderni grad, grad rada, prosvjete i trgovine, treći Zagreb, Zagreb redakcija, demonstracija, vojarna, banaka i radništva. U Gornjem gradu, kod Matejnice, nalazite u prastaroj kući s tramovima, vinjagama i pticama po kavezima prastaru gostionicu u stilu XVI. I XVII. vijeka, poput nekih kućica u Novoj Vesi, a u Ilici i na donjogradskim trgovima imate kafana i hotela s komforom i poslugom najmodernijeg Beča i Berlina. Sav čar Zagreba dolazi od tih kontrasta između Griča, Kaptola i stare Harmice, pa između Zagreba i idilskih sela (Sveti Duh, Horvati, Trnje) u gradskoj općini, što s predgrađima i silnim ljetnikovcima u Tuškancu, na Pantovčaku itd. stvaraju posebni, četvrti Zagreb.

Štrebersko gnijezdo. (Zagrebačko pismo, 1912.) Štreberovac, glavni grad zemljice Štreberije, najzanimljivije je mjesto na globusu. U Evropi, taj grad ima od Evrope tek kuće, pandure, beamtere, fiškale, konobare, i razna noćna zabavišta. Ali ne! Štreberovac ima i skupe fijakere, da ne govorim o tramvaju što ga vuče o znoju repa svoga po jedan magarac od kljuseta. Donji Štreberovac je središte modernog života. Tu su kafane, centar domaće politike, gdje jedni prave moralnim sredstvima nemoralnu, a drugi nemoralnim sredstvima moralnu politiku. Tu su redakcije, centar kafanske politike, gdje liječnici misle da su Clemenceau-i, umirovljeni gimnaziste da su filozofi, a trgovački pomoćnici, pa urari i stolari da su vođe narodne. Tu je Akademija, stideći se narodnog imena, pa sveučilište gdje se odgajaju tek brnjičke duše i gdje osim talenata može svaki postati profesorom. Tu je i narodni Salon sa godišnjim izložbama, koje su obično uspjele kao cacatum, a dosta neuspjele kao pictum. U bolnici, što parfimira najživlje gradsko mjesto, kao kita smilja i bosilja, vježbaju se bolesnici u gladovanju i u samoubojstvima kroz bolničke filantropske prozore. Sva trgovina je u rukama cincarskih martoloza što šire istočnjačku, i u rukama Hebrejaca što šire lihvarsku, vandalsku i mongolsku kulturu. U kazalištu imaju uspjehe samo strani komadi, a domaći živalj igra i tu tek ulogu sluge i sobarice. Konzervatorij je za fabrikaciju dobrih sila koje služe tuđini, pa loših, koje tolikim, ah tolikim uspjehom dižu domaću umjetnost!

Matoševi tekstovi navedeni prema Misli i pogledi A. G. Matoša / izbor tekstova, indeks i objašnjenja M. Ujević. Zagreb : Leksikografski zavod FNRJ, 1955. te prema Antun Gustav Matoš. Pisma / uredio Davor Kapetanić. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti : Liber : Mladost, 1973.


Zagrepčani. (Zagreb i Zagrebi, 1912.) U našem društvu nema osnovnoga društvenoga načela prema kojemu se u drugim narodima prosuđuje vrijednost rada i pojedinaca, pa je tako Zagreb lišen socijalne etike i mjesto u kojem ništa, ama baš ništa ne kompromituje. […] Zagrepčani žive bez osjećaja za vrijednost djela i osoba, u nekakvoj amoralnoj, nekritičnoj i anarhijskoj atmosferi, poznavajući tek vrijednosti kao novac, ne poznavajući sila kao što je dostojanstvo duha, srca i značaja. Ne može se zamisliti nezgodnija sredina za razvitak višeg čovjeka! U takvim nesrećnim, polutanskim prilikama osposobljava se i preporučuje za život samo očajni, u nebo vapijući mediokritet, dok je svaka etička i intelektualna superiornost kao nešto suvišno, abnormalno i neprirodno.

Grad tuđinaca. (Kod kuće, 1909.) Priznajem da mi se Zagreb mnogo više sviđa od Zagrepčana.

Dobar sam Zagrepčanin… (Pismo Milanu Ogrizoviću, 28. VII. 1907.) Dobar sam Zagrepčanin, prem nisam „rodjen kajkavac“ /Wenzel./, prem sam Fruškogorac /selo Tovarnik u Sremu/, jer sam u Zag. dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, slušao Janeza, Broza, Šrepela i Arnolda, poznavao habaša Pogledića, bana Mažuranića, Staroga, jer mi tu tatek orgulja kod sv. Marka, jer mi na Mirogaju leži djed Grga, jer sam razbijao Crnkoviću obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, jer sam se tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke i tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao groždje u vinogradima, poznavao groznog pudara „Apage-a“ /„Odlazi“ - ne „Apaž“/, jer sam, najzad prvi put tu plakao od sramote pri izborima i prvi put osjetio Gospoda Boga u ženi i u domovini! Evo sada mi kao balavcu teku suze niz obraze, zamislivši Grič, i Kaptol, pepeljasti Kaptol sa Šalate u gloriji ljetnog neba, pa jesenji Bukovac – groždje nad pospanim lugom maksimirskim i onda – onu po Bogu divnu grabrovu aleju sv. Ksavera, za mene najljepše mjesto na kugli zemaljskoj…

Jurjevska ulica. (Pismo Milanu Ogrizoviću, 9. VII.1907.) Prve žive dojmove primih u Jurjevskoj ulici, u kući preko puta od kapelice sv. Jurja (u širokom dvorištu). Tamo sam se na lijepom groblju igrao i imao susjedom crnog lava nad rakom srpanjskih mučenika. Tamo sam (kao Cromwel) pao u „mlaku“ (baru) odakle me doniješe smrznutog mamici…

Čar Zagreba za prognanika. (Kod kuće, 1909.) Treba biti odgojen Zagrepčanin i treba biti petnaest godina daleko od Zagreba, pa da se osjeti, razumije, da se zavoli taj čudni grad. I sada mi se zna dogoditi da sanjam kako ležim bolestan i nemoćan, bez igdje ikoga, u pariskoj mansardi ili u vlažnom ćumezu beogradskom, sa perspektivom boemske bolnice i bezimenog groba, pa kad se budim, suho lišće orahovo šušti u poznatom vrtu, zviždanje iz tvornice zove radništvo poznatim zvukom, kroz mekoću jesenskog uzduha ide ususret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati, nalijevo od Kalvarije, a pod glavom – jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!

Zagreb (Croatie) : Strosmajerovo šetalište Promenade Strosmajer. Zagreb, [1893?]. Dostupno i na: http://kgzdzb.arhivpro.hr/?documentIndex=1&d ocid=30&page=0&class=0#?sitetext=316&_suid= 139410616551905656649807698404


Eros


i Thanatos Sjena Ja volim tužnu sjenu, uspavano svijetlo: svijetlo, što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu, što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu, i kao smrt tihu sjenu. Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kad me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga, što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena. Sjena je veća od svijetla kao moja sjena što je uveče veća od mog tijela. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni. Mi smo sjene.

Sjeno, mekano uzglavlje svijeta! Sjeno, crna posteljo života! I kad ugasnu planeti, ti ćeš biti carica svijeta. Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokri mi umorne oči, da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.

Umorne priče, 1909.

Antun Gustav Matoš umro je 17. ožujka 1914. godine u zagrebačkoj Bolnici Sestara milosrdnica, nakon dugotrajne i iscrpljujuće borbe s neizlječivom bolešću.


Trubadur, plemeniti jongleur Svojim pjesničkim djelom, ali i cijelim životom, Matoš svjedoči predanost europskoj lirskoj, provansalsko-trubadurskoj i petrarkističkoj tradiciji, njezinu traganju za ljubavlju koja se, sukladno misli o necjelovitosti čovjekova ovozemaljskog postojanja, zapravo ne smije ostvariti, tradiciji koja stihom, pjesničkom riječju, ali i iskustvom življenja, strogo razdvaja mističnim velom obavijenu uzvišenu ljubav, vječnu potragu za Damom, domovinom, ljepotom, religioznom spoznajom, ispunjenjem, od banalnosti tjelesne erotike i njezine profane, vulgarne dimenzije, koja nužno prati tubitak poniženoga ljudskog bića kao posljedica njegova pada i unutarnjeg raskola. Pjesničkom riječju: sonetom, tradicionalnom formom petrarkističke lirike, koja je, u modernizmu i simbolizmu, dobila novi smisao oplemenjen baudelairovskim senzibilitetom (u hrvatskim relacijama moglo bi se govoriti o vidrićevskom senzibilitetu). U tom smislu Matoš je pjesnik i kontinuiteta i diskontinuiteta, predšasnik “novih začinjavaca” koji će za svoju punu afirmaciju ipak još malo pričekati. Hrvatski lirik Matoš dopušta jeziku ljubavi da zazvoni u svojoj najeklatantnijoj formi – sonetu. Svjestan je tradicionalne forme soneta, ali i njegovih modernističkih transformacija koje mu dopuštaju odmak od hrvatske začinjavačke tradicije i njezina nepristajanja na to da petrarkističku liriku zaodjene u oblik soneta, svjestan je i topike koja se nije bitno promijenila od okcitansko-provansalskoga srednjovjekovlja, do modernističkih varijacija njegova vremena. I pritom namjerno ignorira romantičarski ilirizam. Poput istinskog i autentičnog trubadura on je stihotvorac, ali je istodobno i jongleur, pjevač i izvođač glazbe: u virtuoznom slaganju soneta, akustikom i muzikom, Matoš prati sadržajnu gradaciju i obrat unutar pjesme (tercina donosi nagli "salto" u odnosu na katrene), stvarajući glazbenu magiju koja odzvanja i fascinira svojom neponovljivom melodijom. Podsvjesno, Matoš je i svojim životom potvrdio pjesničku egzistenciju trubadura i jongleura: lutanje, traganje, sviranje glazbe kojom se osigurava preživljavanje od jedne postaje do druge, bez smirenja, jer smiriti se, značilo bi – umrijeti. Zapravo, za Matoša je naposljetku tako i bilo. D. P.


SERENADA Ja te volim jer ti si fantasta Ko žuta Luna i stara gitara, Ko slatka nježnost slavujeve pjesme, Što majsko veče bojom tuge šara. SAMOTNA LJUBAV Ja te volim, jer si ko zvijezda: Visoko – sama, i suze jer tvoje, Što krišom plačeš, ko kajanje truju I more budne, mučne noći moje. Ja te volim, jer si ljubav Zemlje, Iz koje niknuh, Hrvatice draga: Ko Bogomajka na Kamenih Vratih, Što dušom sija, kada preko praga Gričkog bruji mračni Angelus. Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. – Jer si Mi draga, dušo, ko nada što vara, Ko sjetne pjesme i sjene što veze – Ta žuta Luna i gitara stara.

Ponoć već je prošla, svijetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi – Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi – Poginut ću noćas i za dragom poć. - Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče? – - Ljubav, to je rana, i ta rana peče, - Ljubav boli, boli, kao život boli, - Teško, teško onom koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali mȕči samo, kad sam sâm – ko kamen.


JEDNOJ I JEDINOJ O, ti si sreća, ti si muzika, Dušom mi tvojom zvoni duša sva, Ti si moj mir i crna zjenica, Ti si moj ponos, tužna zvjezdica Na kapi moje mudre ludosti, Što draži bika školske mudrosti.

DJEVOJČICI UMJESTO IGRAČKE Ljerko, srce moje, ti si lutka mala, Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta, Kesteni pred kućom srcu tvom su meta, Još je deset karnevala do tvog bala. Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta. Gledaš me ko grle. Misliš – to je šala. Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira, Don Huanâ sita i lažnih kavalira, Sjetiti se nježno ove strofe. Moje će ti ime šapnut moja muza, A u modrom oku jecati će suza Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

U sjeni tvojoj cvatu moji sni, Seleno sjetna tisih večeri! Ti si moj tamjan, kalež, molitva, Ti si mi sunce, te mi život sja Od svijetla tvoga kao rosica, Kad jutrom suzi: - Zdravo, Zorica! O, ti si uzdah, suza, arija, Sutonâ pustih Zdrava Marija, Ti si Helena, Psiha, Venera, Lasta i bršljan moga pendžera, Gdje gledam rujne ruže mladosti, Kad dišu pelin tužnih radosti. O dođi, priđi, dobra dušice, Daruj mi tvoje dječje ručice, Budi mi jastuk brižne majčice, Budi mi milost mlađe sestrice, Kad padnem survan, pljuvan, umoran, Jer svijet je, dušo, cinik sumoran. O, ti si život, ti si muzika, Tvojom mi dušom plače duša sva, Suzo i muzo, slatka arijo, Trudova mojih Zdrava Marijo! O, ti si miris drugih cvjetova I sjena, jeka drugih svjetova!


DOÑA MUERTE Tamo u daljini stoji stari grad, Gizdav ko Toledo, sjajan ko Granada: Ulicama vječni samostanski hlad, Palačama sjetnim vječni suton vlada. Nigdje nikog… Samo gusar, lijep i mlad, Pod altanom čeka, nečemu se nada. Ali gdje je Inez? Svuda grobni jad: Inkvizitor velji Smrt je vladar grada.

MISTIČAN SONET O ponoći, kad crne ruže snijevahu Uz hihot zvijezda u šedrvana pjeni, U gradu, kad me svi ismijevahu. O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi.

Gdje si, gdje si, Inez? – junak luta, luta, Luta, luta i luta s mislima bez puta, Dok ne nađe, najzad, negdje u kripti – Nju. Gadan kostur dreči u infantskoj svili, Žuti crv u smradu srca trulo cvili: Od grozote leži Juan već na tlu.

O kako čudno njene oči sijevahu Kroz tajnu noći u slatkoj uspomeni! A dušom mojom, njenom harfom, pjevahu, Ja ne znam kakvi zvuci, psalam meni. I zemlju, oblak, nebo i planete Ko dragu gledah. Nađoh je ko Boga U suzi materije sakritoga, Kroz zagonetku moje čežnje svete. Ljepota, ljubav, sreća, sni i zanosi Su Bog, misterij, što u ženi zanosi.

Portretne fotografije Antuna Gustava Matoša: Izvornici pohranjeni u HAZU - Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe - Odsjek za povijest hrvatske književnosti - Književna ostavština Antuna Gustava Matoša Za digitalne presnimke zahvaljujemo Zakladi Antuna Gustava Matoša i Društvu Antuna Gustava Matoša u Tovarniku U pripremi izložbe u vitrinama u auli Gradske knjižnice (17. 3. 2014. - 4. 4. 2014.) korištena je izvorna građa zbirki i zaštićenih fondova Gradske knjižnice: zbirke Zagrabiensia (fotografije grada Zagreba i naslovne stranice i korice Matoševih knjiga), zaštićenog fonda, čitaonice periodike i studijske čitaonice. Za virtualnu izložbu korištena je izvorna građa zbirke Zagrabiensia i zaštićenog fonda Gradske knjižnice. Online izvor fotografije unutrašnjosti Bosanskog paviljona i podnožja Eiffelova tornja: http://www.flickr.com/photos/brooklyn_museum/2486836372/ Neke od digitalnih presnimki razglednica i fotografija zagrebačkih veduta čiji se izvornici čuvaju u zbirci Zagrabiensia digitalizirane su i dostupne su na portalu Digitalizirana zagrebačka baština - http://kgzdzb.arhivpro.hr/ Za pomoć pri upisivanju izvornih tekstova Antuna Gustava Matoša zahvaljujemo Maji Bodiš. Autorica izložbe: Dubravka Petek Likovno i grafičko oblikovanje postera te oblikovanje virtualne izložbe: Ismena Meić Izložba Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.) u povodu 100. obljetnice smrti © Knjižnice grada Zagreba, Gradska knjižnica, studeni 2014.


Profile for Knjižnice grada Zagreba

Antun Gustav Matoš - izložba u povodu 100. obljetnice smrti  

Izložba postavljena u auli Gradske knjižnice Matoša od 17. ožujka do 4. travnja 2014. u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša....

Antun Gustav Matoš - izložba u povodu 100. obljetnice smrti  

Izložba postavljena u auli Gradske knjižnice Matoša od 17. ožujka do 4. travnja 2014. u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša....

Advertisement