Zidine u magli vremena
Autorice izložbe: Blaženka Majdandžić i Renata Vugrek Autor fotografija: Roman Avdagić
Položaj na karti
SamoborutvrdaOkić
Karlovac-Stari gradDubovac
Novigradna Dobri
Utvrda Milengrad
Dvorac Maruševec
Stari grad Đurđevac Vukovardvorac Eltz
Erdut - dvorac Adamovich-Cseh
Dvigrad
RijekaKaštel Trsat
Senjtvrđava Nehaj
Stari gradModruš
Viroviticadvorac Pejačević
Utvrda Gvozdansko
Ilok - dvorac Odescalchi 44 ČepinStarigradKorođvar
Tvrđava sv. Nikole 4 5 SlavonskiBrodTvrđavaBrod
Omišutvrda Fortica
Imotskitvrđava Topana
Studijska izložba prikazuje niz znamenitih, manje ili više poznatih dvoraca i utvrda u Republici Hrvatskoj Cilj je potaknuti zanimanje za ovu iznimno vrijednu, ali često zanemarenu baštinu Osnova istraživanja bila je monografija “Najljepši hrvatski dvorci i utvrde” izašla 2022 godine te “Leksikon utvrda Hrvatske” izašao 2024 godine Ostale informacije odabrane su i dodane iz raznih provjerenih izvora navedenih na svakoj od stranica izložbe. Kroz tekstualne zapise, povijesne činjenice i fotografije Romana Avdagića, izložba oživljava siluete tih monumentalnih građevina. Nadamo se da će vas izložba inspirirati da ih posjetite, istražite i iznova otkrijete koliko su prošlost i sadašnjost povezane
Autorice izložbe Blaženka Majdandžić i Renata Vugrek knjižničarke su Knjižnice Medveščak Odabrale su, istražile i interpretirale predstavljene lokalitete.
Roman Avdagić je fotograf koji se cijeli život bavi fotografijom, no 2013 godine odlučio je da će mu fotografiranje postati način života Danas, kao iskusni majstor fotografije te predan svome pozivu postao je istaknuti predavač na brojim fotografskim radionicama te mentor mnogim mladim talentima Dugogodišnji je organizator fotografskih susreta i jedan od osnivača fotokluba Klik u Svetoj Nedelji Kaže da je rad na knjizi „Najljepši hrvatski dvorci i utvrde“ jedno od njegovih najznačajnijih poslovnih dostignuća.
Više informacija o izložbi pročitajte na našim mrežnim stranicama
Biblliografija radova za one koji žele znati više
Iločka utvrda
Iznad moćnog Dunava ponosno stoji kasnosrednjovjekovna iločka utvrda koja simbolično i stvarno brani današnju najistočniju granicu Republike Hrvatske. Podignuta je u 15. stoljeću, u vrijeme kada su knezovi Iločki, tada među najuglednijim velikašima Ugarskog Kraljevstva, oblikovali zlatno doba Iloka Smještena na strateškom položaju iznad desne obale Dunava, utvrda je nadzirala važan riječni prometni pravac. Zbog konfiguracije terena, građena je u izduženom, nepravilnom obliku, a opasana je čvrstim zidinama dužine preko 1300 metara, unutar kojih se nižu brojne polukružne i kvadratne kule. Središnje mjesto srednjovjekovne jezgre zauzima dvorac Odescalchi, danas dom Muzeja grada Iloka.
Pod njegovim temeljima nalaze se povijesni vinski podrumi u kojima se čuva nadaleko poznati iločki traminac, vino koje se nekoć točilo i na britanskom kraljevskom dvoru. U sklopu utvrde smješten je i franjevački samostan s crkvom sv Ivana Kapistrana, sveca koji je imao ključnu ulogu u obrani kršćanske Europe od osmanskog prodora U znak svoje predanosti vjeri i redu, Kapistran je posljednje dane života proveo upravo u Iloku.
Zahvaljujući nedavnoj obnovi, Iločka utvrda zasjala je novim sjajem. Šetnja obnovljenim zidinama pruža nezaboravan pogled na srednjovjekovnu jezgru grada i moćni Dunav. U sklopu utvrde moguće je razgledati muzejske izložbe, sudjelovati u raznim kulturnim manifestacijama i svečanostima koje se održavaju unutar njezinih povijesnih zidina Vinska tradicija ovoga kraja, ukorijenjena u povijesti i prirodi, nudi brojne vrste vina vrhunske kvalitete koje posjetitelji mogu kušati u autentičnom, povijesno značajnom ambijentu iločkih podruma.
Izvori: TZ grada Iloka URL: https://visitilok croatia hr/ (21 05 2025 )
Dvorac Eltz
Dvorac Eltz u Vukovaru izgrađen je od 1749 do 1751 godine kao sjedište novog vlastelinstva Anselma Kasimira von EltzKempenicha. U početku je bio izgrađen samo njegov središnji dio, a kasnije je nekoliko puta nadograđivan te je tek krajem 19 odnosno početkom 20 st dobio svoj današnji oblik. Obitelj je za taj pothvat angažirala poznatog bečkog arhitekta Viktora Siedeka
Početni nacrti dvorca bili su u stilu kasnog austrijskog baroka, što se očituje u njegovim velikim dimenzijama, mnoštvu detalja i raskoši te se danas smatra jednim od najpoznatijih objekata baroka u Hrvatskoj. Prije dovršetka proširenja, oko dvorca uređeni su park i oranžerija prema Dunavu u neobaroknom stilu.
Početkom Drugoga svjetskog rata obitelj Eltz je zbog svoga njemačkog podrijetla protjerana iz
Hrvatske, a dvorac je nacionaliziran Godine 1968 preuređen je za potrebe Gradskog muzeja Vukovar. Njegova sudbina u Domovinskom ratu bila je strašna
Kao i većina Vukovara, pretrpio je strašna razaranja, pljačke i pustošenja muzejskog materijala. Smatra se da je baš zgrada dvorca prva bombardirana iz zraka u Domovinskom ratu. Obnova je ipak započela 2008., a završila 2011 godine, kada je otvoren u punom sjaju kao Gradski muzej Vukovar. Danas sadrži bogatu kulturnu baštinu grada Vukovara, Zbirku Bauer te Zbirku donacija hrvatskih umjetnika, ustanova i pojedinaca. Muzej je za svoj rad dobio niz nagrada
Erdut
Dvorac Adamović-Cséh s pripadajućom četverokutnom utvrdom i kružnom kulom nalazi se na istočnom dijelu Erduta. Utvrda i kula građene su na samoj obali Dunava, kako bi se iz njih kontrolirao promet rijekom, a prvi put se spominju relativno kasno, tek u 14. stoljeću. Prvotno je u kasnom srednjem vijeku izgrađena kvadratna kula koja je imala obrambenu svrhu, a kasnije je odmah do nje niknula nešto niža, no dojmljivija okrugla kula Iznad vrata kvadratne kule postavljeni su grbovi obitelji Adamović i Cséh te je svojedobno kula postala i obiteljska grobnica vlasnika posjeda.
Tek se krajem 18 odnosno početkom 19 stoljeća pokazala potreba za novim „domom” vlastelinstva, kada je izgrađen i jednokatni dvorac, odnosno kurija s osmerokutnom kulom u neoromantičarskom stilu, koja je prvotno bila središte posjeda obitelji Adamović, poznate po svom vinarstvu. Kasnije su joj nadodani uzdužni vinski podrumi te je okružena perivojem. Posljednja vlasnica erdutskog dvorca bila je Irena pl. Cséh te je nazivu dodano i njezino prezime
Dvorac ima i veliko povijesno značenje za Hrvatsku jer je u njegovim prostorijama 12 studenog 1995. godine potpisan Erdutski sporazum, čime je službeno okončan Domovinski rat u Hrvatskoj. Iako je prilično ruiniran, danas je u procesu obnove jer se smatra vrlo važnim spomenikom hrvatske kulture i prošlosti, kao i vinarstva na području Erduta.
Izvori:
Korođvar
Petnaestak kilometara južno od Osijeka, na granici između općina Antunovac i Čepin, neobično je zdanje kružnog tlocrta Smještena na razmjerno močvarnom terenu, dobrano obrasla bujnom vegetacijom, uzdiže se srednjovjekovna tvrđava Korođvar, među lokalnim stanovništvom poznata pod nazivom Zidine. Sagradila ju je plemićka obitelj Korođi sredinom 13 stoljeća u doba tatarske provale u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo Pritom su odabrali humak oko kojeg je bio jarak. To je mjesto u prapovijesti bilo naseljeno, a u ranom srednjem vijeku služilo je kao sklonište lokalnom stanovništvu.
Sudbina Korođvara zapečaćena je 1526. godine uoči Mohačke bitke. U strahu od osmanske najezde, kršćanske su snage napustile i spalile tvrđavu kako ne bi pala neprijatelju u ruke. Nakon te godine život se više nikada nije vratio u tu gradinu te je ona ostavljena da propada
Za Korođvar se vežu brojne legende Jedna od najpoznatijih govori o blagu baruna Trenka, skrivenom duboko unutar tvrđave Navodno je barun bacio sedam kovčega punih zlata u zmijsko leglo kako nitko ne bi pokušao prisvojiti njegovo bogatstvo Blago, prema predaji, čuva djevojka zmija koja uljezima nemilosrdno odgriza glavu. Još mračnija legenda vezana je uz duh Anice Pauković, posljednje spaljene osječke vještice. Prema narodnim pričama, njezin duh i danas luta ruševinama, a priču je ovjekovječila i književnica Ivana Šojat u romanu Rogus.
Iako je riječ o legendama i seoskim pričama, Korođvar je ostao pomalo tajnovito i nepoznato mjesto slavonske ravni koje svakako zaslužuje biti otkriveno.
Izvori: Katalog KGZ Ivana Šojat: Rogus
Blaga i misterije
Tvrđava Brod
Tvrđava Brod počela se graditi 1715 godine na poticaj princa Eugena Savojskog kao dio obrambenog sustava sjeveroistočne Hrvatske. Gradnja je trajala više od 60 godina Riječ je o fortifikacijskom objektu čija savršena geometrija slijedi najbolje doktrine tadašnjega vojnog graditeljstva i svakako je najvažniji kulturno-povijesni spomenik svoje vrste u Hrvatskoj.
Tvrđava se prostirala na dva četvorna kilometra i bila predviđena za smještaj 4000 vojnika, a sa 150 topova i zalihama dovoljnima za tridesetodnevnu opsadu, nikada nije bila napadnuta niti su iz nje izvođene vojne akcije. Njezina uloga bila je prije svega odvraćanje, osobito zbog strateške pozicije uz granicu Osmanskog Carstva i na važnim trgovačkim pravcima.
Život u obližnjem gradu bio je podređen vojnim pravilima – kuće su morale biti drvene prizemnice unutar dometa topova, a ulice orijentirane prema tvrđavi. Stanovnici okolnih krajeva snosili su golem teret izgradnje – kroz prisilne radove poput zemljanih iskopavanja, pečenja opeke i sječe drva, tzv. tvrđavske rabote.
Osim savršene geometrije, obilježavaju je i strogi red, funkcionalnost i promišljanje svakog detalja unutrašnjosti. Riječ je o jednom od najljepših primjera baroknoga vojnog graditeljstva na ovim prostorima, ali i u cijeloj Europi, koji svojom očuvanošću daje uvid ne samo u vojno graditeljstvo, nego i u svakodnevni život običnih vojnika i visokih časnika. Danas je ova tvrđava kulturno središte Slavonskog Broda. U njoj se nalaze gradska uprava, glazbena škola, klasična gimnazija, tradicijski obrti, Muzej tambure te galerija moderne umjetnosti.
Izvori: TZ Brodsko-posavske županije Tvrđava Brod (Festung) URL: https://tzbpz hr/tvrdava-brod/ (05 06 2025 )
Dvorac Pejačević
U središtu Virovitice, nekad jakoga trgovačkog središta, na mjestu starog grada nalazi se velebno zdanje, Dvorac Pejačević. Dao ga je izgraditi grof Antun Pejačević početkom 19. stoljeća, nakon što mu je dodijeljena grofovska titula. Dao je srušiti staru utvrdu te na istom mjestu, u središtu Virovitice, napravio palaču dostojnu svoje grofovske obitelji.
Dvorac Pejačević površine je oko 3000 kvadratnih metara te se time smatra jednim od najvećih hrvatskih dvoraca. Nakon nekoliko vlasnika, između ostalog i grofa Ivana Draškovića, dvorac je 1930. godine prodan gradu. Nažalost, prepušten je dugotrajnom propadanju, no 2016. godine Grad Virovitica prijavio je projekt obnove pod nazivom „5 do 12 za Dvorac“, čime je osigurao sredstva za potpunu obnovu dvorca, cijelog perivoja s pripadajućim parkom te izgradnju 5 novih mostića preko opkopa oko dvorca Obnova je trajala čak 3 godine te je danas obnovljeni dvorac ponos „male Venecije”, kako su nekad zvali Viroviticu.
U dvorcu se danas nalazi Gradski muzej
Virovitica, Turistički informativni centar sa suvenirnicom, edukativni centar s malom multimedijalnom dvoranom, restoranom i kafićem, stoga je vrlo atraktivan za posjetitelje Grad Virovitica na inovativan je način pokazao da se baština mora sačuvati Danas se Dvorac Pejačević smatra ponosom svojeg grada.
Grad Virovitica uz pomoć sredstava Europske unije sačuvao je neprocjenjivi Dvorac Pejačević, dao mu novi sjaj i novu funkciju turističke atrakcije koja na atraktivan i inovativan način prezentira i interpretira bogatu kulturnu i povijesnu baštinu Virovitice.
Izvori:
TZ grada Virovitice Dvorac Pejačević
(31 5 2025 )
Đurđevac
Stari grad Đurđevac primjer je srednjovjekovnog fortifikacijskog objekta, no primarna mu je funkcija bila trgovačka i stambena Izgradnja je krenula u 14. stoljeću. Tijekom vremena su ga nadograđivali i opasavali močvarom u stilu utvrda Wasserburg, ali je najznačajniju obrambenu ulogu razvio tek u 16. stoljeću u ratovima s Osmanlijama, kada je ostao stajati neporažen na prvoj crti obrane Iz tog razdoblja kreće i najpoznatija legenda o Starom gradu tzv. kaštelu đurđevačkih picoka.
Osmanski vojkovođa Ulam-beg odustao je od duge opsade Đurđevca nakon što su đurđevački vojnici u oskudici i nedostatku municije iz jednog od topova, a prema nagovoru jedne starice, ispalili pijetla. Misleći kako su Đurđevčani toliko imućni da se čak razbacuju hranom, Ulam-beg je odustao od opsade i podvinuta se repa povukao s tih prostora. Od tada Đurđevčane bije neslužbeni naziv Picoki.
Danas je obnovljeni grad sa svojim restoranom, Muzejom Grada Đurđevca s brojim muzejskim umjetninama i reprezentativnom Donacijom umjetnina Ivana Lackovića Croate poznato turističko središte Koprivničko-križevačke županije. Svakog lipnja se održava i uprizorenje Legende o picokima, manifestacije koja je uvrštena i na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Maruševec
Stari dvorac Maruševec (službenog naziva dvorac Vragović-PatačićSchlippenbach) nalazi se u Općini Maruševec na rubu Hrvatskog zagorja blizu Varaždina Prvi put se u spisima spominje u 16 stoljeću u vlasništvu obitelji Vragović, no kroz stoljeća je mijenjao i svoje vladare i svoju vizuru, što se vidi i iz njegova naziva
Svaka od vlasničkih obitelji neminovno ga je mijenjala, dodavala nove elemente ovisno o svojem ukusu.
Današnji strukturalni izgled poprimio je 1877 god u vlasništvu obitelji Schlippenbach, a kasnije je dodatno preuređen u vlasništvu Oskara pl. Pongratza. On je oko dvorca uredio i perivoj s brojim autohtonim i rijetkim vrstama drveća te je galeriju obogatio brojnim umjetninama s motivima cvijeća.
Dvorac je bio nacionaliziran nakon Drugoga svjetskog rata, kada je potpuno devastiran te je čak služio i kao dječji dom, no danas je vraćen u vlasništvo obitelji Pongratz
Perivoj dvorca
Maruševec danas se smatra zaštićenim hortikulturnim spomenikom, no puno je siromašniji različitošću vrsta i brojem jedinki nego u doba svojega zelenog sjaja
Danas se, iako zapušten, uz Trakošćan i Veliki Tabor smatra jednim od najljepših dvoraca Hrvatskog zagorja.
Izvori:
Milengrad
Kroz svoju dugu povijest, Milengrad je bio u vlasništvu nekoliko istaknutih plemićkih obitelji, no najviše se spominju obitelji Herković i Patačić.
Tijekom 15 i 16 stoljeća i napada Osmanlija, utvrda je prilagođena novim vrstama ratovanja, dok je već u 18. stoljeću i prestanka turske opasnosti napušten takav način života na nepristupačnim klisurama te je podno Milengrada izgrađen dvorac za življenje Zajezda Pretpostavlja se da je tada radi razlikovanja građevina utvrda dobila ime Milengrad (Melengrad) prema nazivu potoka Meleniche.
Utvrda Milengrad primjer je srednjovjekovnog grada, smješten na klisuri na jugoistočnom djelu planine Ivanščice blizu mjesta Zajezda. Iako je skriven od pogleda i strateški namješten na manjem platou stijene, okružen je dubokim provalijama te je i dalje monumentalno zdanje koje plijeni poglede svih putnika namjernika. Vjerojatno je građen između 13. i 14. stoljeća, no rijetki su pisani podaci koji to mogu potvrditi Više se prema izgledu preostalih vanjskih bedema ova utvrda smješta u razdoblje prije najezde Mongola, razdoblje početka 14. stoljeća.
Danas je utvrda Milengrad smještena na popis nepokretne baštine kao jedan od najbolje očuvanih spomenika srednjovjekovnih utvrda središnje Hrvatske
TZ Zlatni istok Zagorja URL: https://shorturl at/36Eed (17 06 2025 ) Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske Ostaci srednjovjekovne utvrde „Stari grad Milengrad“ URL: https://shorturl at/au59Q (18 06 2025 ) Hrvatski restauratorski zavod Budinščina, Stari grad Milengrad URL: https://shorturl at/9wqW7 (18 06 2025 )
Izvori:
Gvozdansko
Sredinom 14. stoljeća knezovi Zrinski od kralja su dobili posjede na prostoru oko Gvozdanskog. Zahvaljujući bogatim nalazištima željeznih i olovnih ruda, brzo su uočili gospodarski potencijal tog kraja Njihova strateška i ekonomska važnost dodatno je potvrđena 1463. godine, kada je knez Petar II. Zrinski oslobođen plaćanja kraljevskoga rudarskog poreza, što im je omogućilo dodatno jačanje gospodarske moći Tada je započela i gradnja novog kaštela u Gvozdanskom, koji se prvi put u pisanim izvorima spominje 1448. godine.
Zrinski su započeli s iskapanjem srebra, a prihodi od toga plemenitog metala utrošeni su u gospodarski razvoj i jačanje političkog ugleda obitelji. S vremenom su uspostavili i kovnicu novca, u kojoj su pod kraljevskim nadzorom kovali srebrni novac. Zahvaljujući stečenom bogatstvu, mogli su dodatno učvrstiti svoje posjede, koji su se stalno nalazili na udaru osmanskih provala Među brojnim njihovim utvrdama u Pounju, kaštel Gvozdansko isticao se kao najodržavaniji Bio je i posljednji koji je pao u osmanske ruke – početkom siječnja 1578 godine, nakon junačke obrane.
Ostatci utvrde Gvozdansko i danas svjedoče o slavnoj prošlosti. Smješteni su na vrhu strmog brda, kojem se može pristupiti jedino s jugoistočne strane. Utvrda je bila zaštićena četirima kružnim ugaonim kulama, koje su bile jednake visine kao i bedemi – od kojih su neki sačuvani gotovo do svoje izvorne visine U središtu se nalazi veliko unutarnje dvorište, a u njegovu istočnom kutu dominira branič-kula – najbolje očuvana i arhitektonski najimpozantnija građevina čitavog kompleksa.
U svakom slučaju vrijedi posjetiti ostatke kaštela Gvozdanskog, ponosnog čuvara zrinskih rudnika srebra
Izvori: Povijest hr Gvozdansko - nepoznata
Okić
Okić je romanička utvrda u Samoborskom gorju smještena na jugoistočnim obroncima Plešivice, na vrhu stožastoga i sa svih strana iznimno strmog kamenog brda pa je teško pristupačan. Njegova je jezgra manja utvrda izduženoga peterokutnog tlocrta, u sklopu koje se nalazi manji palas, kapela i vodospremnica Na nešto nižem položaju, na padini brda, nalazi se utvrđeno predgrađe kroz koje vodi prilazna staza. Često ga posjećuju planinari i izletnici.
U dokumentima se prvi put spominje 1193 godine kao mjesto, a kao tvrdi grad tek 1242 Ugarsko - hrvatski kralj Bela IV Arpadović najkasnije polovicom 13. stoljeća upravu nad utvrdom prepustio je knezovima Okićkim, koji su ga temeljito obnovili i proširili.
Postupno slabljenje političke i ekonomske moći knezova Okićkih pogodovalo je jačanju utjecaja knezova Babonića koji su preuzeli Okić. U sljedećim stoljećima Okićem su gospodarili Frankapani, Bevenudi, Matijaš Korvin, Ivan Horvat te na kraju obitelj Erdődy u čije je vrijeme 1616 godine Okić napušten i prepušten propadanju
Zahvaljujući smještaju na iznimno strmu položaju, njegovi su ostaci tijekom stoljeća ostali pošteđeni od rušenja radi dobivanja građevinskog materijala pa je danas jedna od najbolje sačuvanih romaničkih utvrda u Hrvatskoj
i srednjovjekovna kultura URL: https://darkoantolkovic wordpress com/2015/06/02/stari-grad-okic/ (29 05 2025 ) Hrvatska enciklopedija Okić
https://www enciklopedija hr/clanak/okic (31 05 2025 )
Izvori:
Bednjanec, Linda Stari grad Okić 2015 Stari gradovi, utvrde, dvorci
Dubovac
Srednjovjekovni Stari grad Dubovac nalazi se na humku iznad Kupe kod Karlovca i predstavlja jedan od najbolje sačuvanih spomenika feudalnog graditeljstva u Hrvatskoj. Ime je dobio prema dubovima (hrastovima) koji su rasli na tom uzvišenju Prvi pisani spomenik koji potvrđuje njegovo postojanje seže u 15. stoljeće, kada se spominje da su Dubovac i još nešto okolne zemlje dani u najam Šimunu, sinu bana Petra Zudara
No, zasigurno je to područje bilo naseljeno čak i u 12. stoljeću, a prema istraživaču Radoslavu Lopašiću navodi se da je prvi župnik najstarije crkve tog područja, koja se nalazi u središtu starog grada Dubovca, imenovan još 1339. godine. U 16. stoljeću Dubovac potpada pod vlast knezova Zrinskih te ostaje u tom statusu sve do 1579 godine i gradnje karlovačke Zvijezde, kada ga preuzimaju vojne vlasti kao skladište oružja za obranu Karlovca
Kroz vrijeme je nadograđivan i mijenjan, a za možda najvažnije nadogradnje i modernizacije zaslužan je Bernardin Frankopan u 16 stoljeću No, svojim nepravilnim oblikom i različitim stilovima, Dubovac je svjedok svoga dugog postojanja i brojnih vladara koji su boravili u njemu. Današnji je izgled rezultat cjelovite rekonstrukcije sredinom 20. stoljeća. Odmorite se u hladovini unutar zidina, okrijepite u restoranu ili razgledajte muzej koji se nalazi u Branič-kuli te udahnite miris povijesti Starog grada Dubovca
Izvori:
Novigrad na Dobri
Nedaleko od Karlovca, u bajkovitom krajoliku šumovitih i zelenih brežuljaka iznad rijeke Dobre, izdižu se ruševine nekad značajnoga starog grada Novigrada.
Ne zna se kada je točno sagrađen, no najkasnije u 15. stoljeću dolazi u posjed krčkih knezova Frankopana, u čijem vlasništvu ostaje do njihove propasti u Zrinsko-frankopanskoj uroti Ovaj, baš kao i druga imanja knezova Zrinskih i Frankopana, opustošio je general Herberstein Jedan od njegovih kasnijih vlasnika, Stjepan Patačić, uređuje ga u barokni plemićki dvorac
Tada ga na putu do mora posjećuje i austrijski car Josip II. Kako su se kroz povijest mijenjali vlasnici, tako se mijenjala i arhitektura građevine, od obrambene utvrde do raskošnoga baroknog dvorca, ali njegova obrambena uloga, koju je imao zbog položaja, nikada nije izostala.
Tijekom borbi u Drugom svjetskom ratu utvrda je zapaljena te odonda propada Svjedoci navode da jedino kapelica sv Lovre, koja se nalazila na katu zapadne kule, nije stradala u vatri Od tada grad sustavno propada, odvozi se vrijedna kamena građa, a grad zarasta u korov Nedaleko od ionako atraktivne kule zanimljiv je kameni most preko rijeke Dobre koji potječe iz 1730. godine, vremena izgradnje stare ceste Karoline.
Tlocrtna mu je osnova izduženi peterokut nejednakih stranica sa šiljastim vrhom prema sjeveroistoku U svim su vrhovima kule, četiri približno polukružne i manjih dimenzija, dok je peta na najstrmijoj litici ujedno i najveća
Glavni je i jedini ulaz u grad na južnom zidu s preklopnim ulaznim mostom, a kasnije i podzidanom rampom
Stari grad Novigrad na Dobri zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Bosiljevo
Bosiljevo, nekoć moćna utvrda, a kasnije i raskošan dvorac, smješten je na strateški važnom položaju – na samom ulazu u Gorski kotar, uz današnje čvorište istoimene dionice autoceste Zagreb – Rijeka
Godine 1334. prvi se put spominje u poznatom popisu župa Zagrebačke županije. Pretpostavlja se da je sredinom 15. stoljeća posjed dospio u ruke moćnih knezova Frankopana, koji su na njemu ubrzo podigli utvrđenje U vlasništvu njihovih potomaka Bosiljevo je ostalo sve do 1671 godine, kada je, nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote, doživjelo istu sudbinu
kao i mnogi drugi frankopanski gradov – oduzimanje imanja i prijelaz u ruke bečkog dvora. Time je simbolično završena epoha frankopanskog gospodstva u ovim krajevima.
Bosiljevo zatim prelazi u ruke bana Nikole Erdődyja, a već 1710 godine posjed dolazi u vlasništvo austrijske plemićke obitelji Auersperg, koja ga 1826. godine prodaje grofu i maršalu Lavalu Nugentu, koji provodi temeljitu obnovu Bosiljeva dodajući mu nove arhitektonske elemente.
Izvorno je izgrađen u kasnome srednjem vijeku kao obrambena građevina, kasnije brojne nadogradnje i obnove izmijenile su izvorni izgled tvrdoga grada.
Iako je danas u poprilično zapušten, Bosiljevo i dalje odiše veličinom i simbolikom Njegovi zidovi, kule i dvorišta pričaju priču o burnoj prošlosti, vlastelinima koji su ga gradili i obnavljali, kao i o promjenjivim vizijama života kroz stoljeća. S obzirom na bogatstvo kulturne i arhitektonske baštine, Bosiljevo ima velik potencijal za obnovu i uključivanje u kulturnu i turističku ponudu Hrvatske
Izvori:
Trsat
Utvrda Trsat, lokalno rečeno Kaštel Trsat ili Trsatska gradina, smjestila se na 138 metara visokoj klisuri iznad grada Rijeke i usjeka Rječine. Na tom je mjestu već u antičko doba bila izrađena osmatračnica prema moru nazvana Tarsatica, kao dio rimskoga obrambenog Liburnijskog limesa, a prva novija utvrda niknula je na istom mjestu tek u srednjem vijeku, kada je krčkim knezovima, kasnije Frankopanima tadašnji kralj Andrija II
Arpadović darovao Vinodol s prostorom Trsata. U njihovu je vlasništvu utvrda Trsat bila od 1223. do prve polovice XVI. st. kao važan element u obrani od Osmanlija. Trsatska se gradina prvi put spominje 1288. godine kod sastavljanja čuvenoga Vinodolskog zakona u sjedištu župe, crkvi sv. Jurja koja se nalazi ispod gradine
Tijekom dugih stoljeća mijenjali su se vladari i vladarske obitelji, no sredinom 18 stoljeća i prestankom opasnosti od Osmanlija, utvrda je napuštena i prepuštena propadanju. Tek je 1826. godine austrijski feldmaršal grof Laval Nugent od Westmetha otkupljuje te počinje voditi brigu o obnovi uz pomoć brojnih restauratora i arhitekata tadašnjeg doba. Dodaje brojne elemente, između ostalog gradi i obiteljski mauzolej nalik na rimski hram, kamo prebacuje sve posmrtne ostatke svojih predaka, a na sam svod iznad ulaza stavlja natpis „Mir junaka”, pri tom misleći na svoje junaštvo koje je iskazao nad Napoleonom 1814 godine
Ulaz u mauzolej čuvaju dva brončana mitska bića poznata kao „Trsatski zmajevi”. Izradio ih je Anton Dominik Fernkorn, kipar koji je izradio i kip bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu te neminovno obilježio hrvatsko kiparstvo 19. stoljeća. Danas je Trsatska gradina vrlo važno kulturno, turističko i konzervatorsko središte grada Rijeke koje je otvoreno za posjetitelje te razna događanja čitave godine
Izvori: Grad Rijeka URL: https://shorturl at/Gnpej (14 06 2025 ) Novi list Čuvari Trsatske gradine URL: https://www novilist hr/ostalo/promo/cuvari-trsatske-gradine// (19 06 2025 ) Hrvatska enciklopedija Trsat URL: https://www enciklopedija hr/clanak/trsat (19 06 2025 )
Dvigrad
Dvigrad su ruševine srednjovjekovnoga grada na međi između Limske drage i Kanfanara. Zbog plodnosti tog tla, to je područje bilo od velike važnosti kroz dugu povijest, još od antičkog doba te je tek u 17 stoljeću napušteno zbog epidemije kuge i Uskočkog rata, koji se vodio između između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije.
Naziv Dvigrad (tal Duecastelli) dobio je zbog dvaju gradova (kaštela) Pulske biskupije –srednjovjekovne utvrde Parentin, koja je nestala početkom 10 stoljeća i kaštela Moncastell Danas su vidljivi samo ostaci kaštela Moncastell, zbog toga što su napušteni kameni Parentin polako, ali sigurno razmontirali obližnji mještani radi gradnje svojih kamenih kuća.
Tamo ostaje samo siromašnije stanovništvo No, Dvigrad je od 11 do 18 stoljeća bio vrlo razvijen grad kojim su vladali ugledni koparski plemići U njegovu zlatnom dobu procjenjuje se da je unutar zidina postojalo čak dvjestotinjak različitih objekata te dvije ulice, dok je u centru na samom vrhu brežuljka bila ranokršćanska crkva sv. Sofije ispred koje je bio glavni gradski trg.
Svojim kamenim ostacima, dvostrukim zidinama s trima kulama te crkvom i palačom u sredini, ovaj grad-kaštel svjedok je velikog razdoblja hrvatske povijesti, povezanosti s Italijom i sjecište različitih svjetova i putova
Izvori:
Modruš
Ostaci utvrde Modruš danas su vidljivi s autoceste A1, skriveni na strmom, šumom obraslom brdu Povijesni izvori potvrđuju da je početkom 14 stoljeća postojao dobro utvrđen grad Modruš, koji je bio sjedište istoimene županije. U prvoj polovici tog stoljeća Modruš se razvio u važno trgovačko i administrativno središte, ulogu koju će zadržati sve do kraja 15. stoljeća. Zlatno doba Modruša nastupa u drugoj polovici 15. stoljeća. Trgovina cvjeta, a posebnu važnost grad dobiva kada se biskupija premješta iz Krbave u Modruš. Time grad postaje ne samo crkveno, već i administrativno i političko središte šire regije Međutim, kraj stoljeća donosi tragediju Prema zapisu popa Martinca, Osmanlije su uoči Krbavske bitke 1493 godine opustošile modruški kraj, spalile kuće i natjerale stanovnike u bijeg. Mnogi su se sklonili unutar zidina utvrde, koja je uspjela izdržati osmanski napad. Iako te godine nije uništen, Modruš je tada izgubio svoj značaj i bio prepušten postupnom propadanju. Njegovu je ulogu preuzeo obližnji Ogulin, dok je Modruš s vremenom postao tek zaboravljena i zapuštena utvrda. Vidljive ruševine otkrivaju da se srednjovjekovni
Modruš sastojao od dvaju glavnih dijelova: gornje utvrde Tržan-grad i donjeg naselja trgovaca i obrtnika. Tijekom 15. stoljeća naselje u podnožju bilo je dodatno utvrđeno snažnim bedemima Ti su se bedemi nadovezivali na obrambene zidine koje su u dužini od oko 1200 metara opasivale Modruš pri dnu brijega.
Danas se na Modrušu mogu razaznati tek ostaci bedema i kula koje svjedoče o bogatoj povijesti ovog kraja
Izvori: Stanić, Damir Baština: Modruš // Hrvatska revija 2(2021) URL: https://www matica hr/hr/663/modrus-32039/ (05 06 2025 ) Grgin, Borislav Modruš između kneževa Frankapana, Osmanlija i kraljevskih vlasti, 1458–1526 // Modruški zbornik 3, 3(2009), str 41-51 URL: https://hrcak srce hr/79726 (01 06 2025 )
Nehaj
Zidine s mnoštvom obrambenih kula različitih oblika te nizom drugih objekata poput kapelica, zatvora, stambene i druge namjene dobile su svoju konačnu verziju sredinom 16 stoljeća pod vodstvom tadašnjeg kapetana i branitelja ovih prostora Ivana Lenkovića. Tada je kao poseban štit Senja izgrađena kula Nehaj. Četvrtastog je oblika s izrazito debelim kamenim zidovima, a locirana je na najboljoj obrambenoj poziciji. Na vrhu se nalazi 5 malih kula, mnoštvo puškarnica te čak jedanaest topovskih otvora.
Tvrđava Nehaj poznatija kao Nehajgrad ili Kula Nehaj nalazi se u Senju na brdu Trbušnjak Sagrađena je 1558 godine pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića kao pokušaj modernizacije i cjelovite obrane grada Senja od Osmanlija.
Grad Senj, u rimsko doba naselje zvano Senia, bio je vrlo cijenjen zbog svog strateškog položaja, stoga je trebao i dobru obranu od raznih osvajača. Postoje neki pisani podaci o nekom obliku senjskih zidina, gradskog kaštela već u 13 stoljeću
Tolika vojna opremljenost govori u prilog važnosti Senja kao obrambene pozicije – u drugoj polovici 16. stoljeća ovaj je grad bio sjedište Vojne kapetanije, najvažnija luka loze Habsburg, sjedište senjskih uskoka i jedna od najbitnijih karika u borbi protiv Osmanlija. Stoga i danas stoji ponosno na brdašcu iznad Senja i svjedoči o burnoj prošlosti.
Tvrđava sv. Nikole
Tvrđava sv Nikole nalazi se na otočiću Ljuljevcu na ulazu u Kanal sv Ante kod Šibenika Izgrađena je u 16. stoljeću kao mletačka fortifikacijska utvrda te kao jedna u nizu dugom tisuću kilometara na kojem se nalazi čak 6 obrambenih utvrda Republike Venecije na Jadranu. Godine 2017. upisana je u Popis svjetske baštine UNESCO-a, zajedno s drugim utvrdama pod nazivom „Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća”.
Šibenik ili tzv. Krešimirov Grad s Krkom iza leđa bio je uvelike popularno područje Osmanlijama, zato su građene brojne kopnene fortifikacijske utvrde. No, tek nakon pada Skradina pod najezdom Turaka, odlučeno je da je Šibenik kao veliko pomorsko središte bitno zaštititi sa svih strana pa tako i s mora.
Do tada su na ulazu u Kanal sv Ante postojale dvije manje kule između kojih se razapinjao lanac, no takva je vrsta zaštite napuštena i krenulo se u izgradnju nove i snažnije utvrde.
Izgradnja je počela 1540. godine, a već 4 godine poslije bila je u punoj vojnoj snazi obrane pred Osmanlijama. No, pomalo je komična činjenica da od tada Šibenik nikad nije bio napadnut s mora.
Do tvrđave danas vodi impozantna šetnica iz grada duga čak 4,4 km. Tvrđava sv. Nikole svojim impresivnim, zastrašujućim i neobičnim trokutastim izgledom i dalje tiho, ali teško odolijeva zubu vremena i valovima, dok znatiželjnima govori o nekim prošlim vremenima
Izvori:
Fortica
Utvrda Starigrad ili Fortica kako je nazivaju mještani, nalazi se nad Omišem na Dinarskoj klisuri iznad rijeke Cetine. Izgrađena je u kasnom srednjem vijeku, na prijelazu 14. na 15. stoljeće, kao omanja tvrđava za tek šačicu vojnika koji su služili kao predstraža na ulazu u Omiš i Split Prvi se put spominje u mletačkim izvorima 1443. godine pod nazivom Starigrad. Dominira na stijeni iznad Omiša, dok se nešto niže ispod nje nalazi tvrđava Mirabela. Iz obje puca prekrasan pogled na Brač, Hvar, Šoltu, kanjon Cetine, a ako su vremenske prigode povoljne mogu se vidjeti čak i obrisi Italije
Vjeruje se da ju je sagradio knez Ivaniš Nelipčić radi učvršćenja svoje vlasti nad Omišem i okolnim područjem. S vremenom je mijenjala vladare, pa je u nekom trenutku njome vladala i loza Frankopana, no nakon mletačkog preuzimanje tog dijela Jadrana, utvrda se preuređuje u stilu renesanse i s namjerom ratovanja vatrenim oružjem.
Kada su Osmanlije u 17 stoljeću protjerane u dublje prostore Dalmacije, Fortica je izgubila na obrambenoj važnosti, no nije zapostavljena jer je već stoljeće kasnije nakratko poslužila u obrani od Napoleona i njegove vojske. Krajem 20 stoljeća, pa sve
do danas biva podvrgnuta dobrovoljnoj obnovi lokalnih zaljubljenika u kulturnu baštinu toga kraja.
Danas Fortica predstavlja značajan spomenik vojne arhitekture, pristupačan za turiste tijekom cijele godine te stoji kao kruna ponad Omiša, grada prepunog mnoštva kulturnih spomenika i lijepih plaža.
Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske Tvrđava Starigrad URL: https://registar kulturnadobra hr/#/details/Z-5012 (02 06 2025 ) Visit Omiš Gradski muzej Omiš URL: https://www visitomis hr/kulturna-i-prirodna-bastina (03 06 2025 ) Buljan, Josip Fortica i Mirabela // Hrvatski vojnik, 637(2021) URL: https://hrvatski-vojnik hr/fortica-i-mirabela/ (03 06 2025 )
Izvori:
Topana
Utvrda Topana uzdiže se iznad Imotskog, smještena je na strmim liticama između Modrog jezera i nogometnog stadiona Gospin dolac. Svojim nepravilnim oblikom savršeno se uklapa u klisuru na kojoj je izgrađena, protežući se dužinom od oko 40 metara na više razina Izgrađena je na ostacima pretpovijesne i ilirske gradine, a arheološki nalazi potvrđuju i ranije slojeve naseljenosti.
Tijekom obnove 1980-ih godina otkriven je kameni pilastar s ranosrednjovjekovnim pleterom iz 9. ili 10. stoljeća, koji se danas čuva u Zavičajnom muzeju u Imotskom. Na temelju tog nalaza pretpostavlja se da je prva utvrda na ovom mjestu podignuta još u vrijeme kneza Trpimira (845.-864.). Središnji i najviši dio Topane sagrađen je tijekom 13. i 14. stoljeća, a kroz stoljeća neprestano je nadograđivana Većina danas vidljivih obrisa potječe upravo iz razdoblja između 14 i 18 stoljeća
Godine 1493. utvrda je pala pod osmansku vlast, a Imotski je postao sjedište kadije – suca i civilnog upravitelja područja. Tijekom osmanske vladavine bila je najvažnija utvrda u ovom dijelu Dalmacije, sposobna primiti između 400 i 500 vojnika. Nakon oslobođenja od Turaka 1717. godine, u znak zahvalnosti podignuta je 1718. unutar utvrde mala crkva Gospe od Anđela, zaštitnice Imotskog, čiji se blagdan slavi 2 kolovoza
Topana je strateški smještena i prirodno zaštićena s triju strana. S jedne strane čuva je Modro jezero, s druge Gospin dolac, a na južnoj strani, nalazili su se snažni kameni bedemi s puškarnicama Upravo je po vojnoj kuli s platformom za topove, poznatoj kao tophana, utvrda i dobila ime.
Danas je Topana nezaobilazna povijesnapovijesna i kulturna atrakcija grada, s koje se pruža jedan od najljepših pogleda na Modro jezero.