Issuu on Google+

Marito Mihovil Letica

Apriorna, metafizička polazišta Boškovićeve prirodne filozofije Gradska knjižnica Zagreb, 28. rujna 2016.


 

Ruđer Josip Bošković S.J. Dubrovnik, 18. svibnja 1711 – 13. veljače 1787, Milano isusovac; hrvatski filozof, matematičar, fizičar, geodet, astronom, diplomat i pjesnik Portret (ugljen) uz 200. obljetnicu Boškovićeve smrti (1787-1987) izradio pater Marijan Gajšak S.J.


Naslovna stranica Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije, Venecija 1763.

(Ovo mletačko izdanje je drugo, dopunjeno; prvo izdanje je bečko iz 1758.)


Kritika podataka iz leksikonskih članaka

»Bošković, Ruđer (1711-87), hrv. fizičar, matematičar,

astronom i filozof; isusovac, školovao se u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku i u Rimu. Kao prof., znanstvenik i diplomat putovao po mnogim zemljama. Jedan od posljednjih univerzalnih ljudi eur. humanističke tradicije (uz ostalo i arhitekt, arheolog i pjesnik). B. je najveći hrv. učenjak svojega doba, istaknut prethodnik moderne fizikalne znanosti, utemeljitelj dinamističke atomistike; kritičar skolastičkih i metafizičkih zabluda na području prirodnih znanosti. Filozofija prirode; O sunčevim pjegama; Radovi iz optike i astronomije; Elementi opće matematike; O djeljivosti tvari i počelima tijela.« (Hrvatski opći leksikon, LZ »Miroslav Krleža«, Zagreb 1996) [istaknuo M. M. L].


»Bošković, Ruđer Josip […] Izgradio novu teoriju sile koja među točkama što tvore tijela djeluje privlačno na većoj udaljenosti, a odbojno na manjoj; ta je teorija potaknula centralni spor Newtona i Leibniza [sic!] te utjecala na naraštaje eng. i škot. fizičara i kemičara. Kritičar skolastičkih i metafizičkih zabluda na području prirodnih znanosti; zastupao stajalište o relativnosti ljudske spoznaje. Gl. djelo: Teorija prirodne filozofije.« (Veliki školski leksikon, Školska knjiga: Naklada Leksikon, Zagreb 2003.) [istaknuo M. M. L].


Mnoge tehničke stečevine koje su sveprisutne i neotklonjive u životu današnjega čovjeka – kao npr. radio, televizor, aparati tzv. bijele tehnike, rendgenski aparat, laser, mobitel – imaju zahvaliti svoje postojanje rastu i razvoju elektromagnetizma; a na taj tehnolološki napredak odlučujuće je utjecala filozofija prirode Ruđera Boškovića, odnosno njegova pronicava i dalekosežna teorija polja, do koje je Bošković dospio skolastički postavljenom i sprovedenom metafizičkom spekulacijom.


Argumentacijski slijed s razjašnjenjem pojmova Što je metafizika? 

grč. metá ta physika – “ono što dolazi iza fizike, što se nalazi iznad fizike” (Andronik s Rodosa, 1. st. pr. Krista)

Aristotel je metafiziku nazivao “prva filozofija”.

Metafizika se bavi esencijalnim sadržajima koji su onostrani u odnosu na fizički svijet (tj. onim što je onkraj zamjetljivog, iskusivog, promjenjivog i prolaznog).


Metafizika promatra cjelokupnu stvarnost, svijet u njegovoj totalnosti → materijalni objekt metafizike

Metafizika promatra “biće ukoliko je biće” (ens inquantum ens), njegove vlastitosti i uzroke → formalni objekt metafizike

Metafizika je apriorna znanost, budući da razmatra ono što prethodi iskustvu (ne u jednostavno vremenskom smislu), tj. ono što je transcendentalni uvjet mogućnosti svakoga iskustva.


Osnovna obilježja Boškovićeve filozofije prirode 

Već na početku djela Teorija prirodne filozofije, Bošković ukazuje da je u izgradnji svoje teorije imao dva polazišta, “dva putokaza” koji su ga vodili u njegov “Novi svijet”: 

načelo jednostavnosti i sličnoznačnosti prirode (simplicitas et analogia naturae) zakon (načelo) neprekinutosti (lex continuitatis).


Ova načela (principe) Bošković naziva “izravnim dokazima a priori” (prove dirette a priori), a to podrazumijeva da je njegova teorija apriorno zasnovana.

Pojam “a priori” znači da nešto:  

nije zasnovano na iskustvu, imuno na opovrgavanje putem iskustva (motrenjem i eksperimentima) prethodi iskustvu (ne u vremenskom, nego u epistemološkom smislu) nadilazi mogućnosti iskustva


Prihvaćajući od Newtona načelo jednostavnosti i sličnoznačnosti prirode, Bošković ga smatra temeljnijim i od samoga načela kontinuiteta iz kojega je izravno izveo svoj zakon sila.

Najizravnija posljedica bezrezervnog prihvaćanja zakona kontinuiteta postaje vidljiva u Boškovićevu uvođenju odbojne sile.

Ta sila ne dopušta izravni dodir između dvaju tijela.

Bošković razlikuje fizički i matematički dodir.

U prirodi aktualno postoji samo fizički dodir, a matematički (idealni) dodir postoji samo potencijalno, budući da takav dodir pretpostavlja beskonačnost.


Pojmovni par “potencijalno – aktualno”, Bošković preuzima iz tradicionalne aristotelovsko-skolastičke metafizike i izdašno ga koristi u argumentacijama unutar svoga metafizičkoga prirodoslovlja.

Zamisao nepostojanja matematičkog dodira, povezana je s Boškovićevim bezuvjetnim zahtjevom za očuvanjem zakona kontinuiteta, koji kaže da u prirodi nema događaja koji u sebi sadrže prekide i skokove: ništa se u prirodi ne događa skokovito (nihil in natura per saltum fieri, natura non facit saltus).

Bošković analizira sraz (sudar) tijela i zaključuje da je predodžba krutog atoma u suprotnosti s principom po kojima se brzine kontinuirano mijenjaju. On smatra da čak pri sudaru dvaju tijela ne dolazi do naglih promjena njihovih brzina i smjerova gibanja, jer ne dolazi ni do njihova međusobnog dodira.


Sraz bilijarskih kugli, dodir dviju ruku, sudar dvaju brodova, udarci prilikom tučnjave; eksperimentalne su činjenice koje Boškovića navode da postavi važno pitanje: “Postoji li uistinu dodir dvaju tijela?”.

Dodir kao fizička situacija kojom se dokida međusobna udaljenost među tijelima, proturječi isključivom promatranju funkcijske ovisnosti sile o udaljenosti. Zato se Bošković svim očitim eksperimentalno ustanovljenim podacima suprotstavlja zaključkom:

»Pokazujemo očigledno da nas nije svladala ni istinitost ni lažnost takvih eksperimenata, ni svjedočanstvo osjetila, jer u tim osjetilima ne može postojati baš nijedna osnova ma za što.« (Bošković, VV, br. 42)


»Bošković je najveći i najpobjedonosniji protivnik privida, pričina. Dok nas je Kopernik nagovorio da protiv svih osjetila vjerujemo da Zemlja ne stoji čvrsto, Bošković je naučavao kako da se pod zakletvom odreknemo vjere u ‘tvar’, u ‘materiju’, u atom ostatka zemlje i atom hrpice: bijaše to najveći trijumf nad osjetilima koji je do sada izvojevan na Zemlji.« (Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

Takvo posvemašnje nepovjerenje u vjerodostojnost osjetilâ i eksperimenata (naravno, samo kada je riječ o mikrosvijetu), nije ništa drugo doli racionalistički credo do kojega Bošković dospijeva metafizičkom spekulacijom, kao sastavnim dijelom svoga misaonog procesa kojeg on sâm naziva “ispravno umovanje” (recta ratiocinatio).


Što je Boškovićevo “ispravno umovanje”(recta ratiocinatio)? 

“Ispravno umovanje” nije spoznajni postupak zasnovan na eksperimentalnim zahvatima (premda Bošković promatranje prirodnih pojava smatra izuzetno dragocjenim).

Riječ je o spoznajnom odnosno metodološkom postupku zasnovanom na a priori postavkama i vođenom deduktivnim putem: od općeg spoznajnoteorijskog polazišta prema prirodoznanstvenom principu koji ga dalje usmjerava prema tumačenju pojedinih prirodnih pojava.


Hvala na pozornosti i svako Vam dobro.


Marito Mihovil Letica