HLEBINSKA ŠKOLA

H L E B I N S K A Å K O L A

H L E B I N S K A Ĺ K O L A

Likovna galerija Gradskog muzeja KriĹževci 28. srpnja - 28. kolovoza 2020.

HLEBINSKA ŠKOLA U KRIŽEVCIMA

Povezivanje je u osnovi ljudske prirode. Danas više nego ikad svjedočimo važnosti (ne)mogućnosti ljudskog kontakta i socijaliziranja. Druženje je prilika za razgovor, razmjenu ideja, iskustva i planova. Kao aktivni i intuitivni promatrači svijeta oko sebe umjetnici se ponekad osamljuju i distanciraju, a ponekad udružuju snage u umjetničke kružoke ili kolektive. U prvim desetljećima 20. stoljeća formirana je upravo umjetnička grupa znakovitog naziva Zemlja, a činili su je akademski obrazovani autori koji su uvelike utjecali na razvoj hrvatskog naivnog slikarstva utemeljenog na radovima talentiranih seljakaslikara, bez formalnog likovnog školovanja. Među brojnim članovima za ovu priliku ističemo ime Marijana Detonija, rođenog Križevčanina koji dokazuje kako je Zemlja okupljala slikare, kipare, arhitekte – umjetnike različitih usmjerenja i geografskih područja, ali s jasno izraženom vrsnoćom i kvalitetom rada. Ova izložba planirana je na sličnim temeljima – kako bi obnovila, potaknula, podsjetila, učvrstila ili nanovo stvorila veze između dva susjedna grada i dvije djelovanjem bliske institucije.

Na suradnji i međusobnoj razmjeni znanja i inspiracija formirana je, uz posredstvo Krste Hegedušića, tzv. Hlebinska škola. Uz susrete s Krstom Hegedušićem, suosnivačem grupe Zemlja, pripadnici 1. generacije Hlebinske škole razvijali su urođeni talent i upoznavali likovne tehnike – od crteža i akvarela, sve do ulja na platnu i staklu. Potonje će pritom postati prepoznatljiva karakteristika Hlebinske škole. Krsto Hegedušić za vrijeme (ljetnog) odmora u Hlebinama upoznaje Ivana Generalića i Franju Mraza. Prema zemljaškim postulatima potiče ih da

slikaju ono što ih okružuje, svakodnevicu podravskog sela s početka 20. stoljeća koja je često brutalna, sirova i razvojno zaostala temeljena na teškom fizičkom radu koji omogućuje preživljavanje. Naglašeno plošni pristup, jasno linijsko omeđivanje formi i lokalni kolorit u radovima iz ranije faze usvojit će Franjo Mraz (Pri Talijanovom mostu) u bilježenju rutinizirane svakodnevice s povremenim kritičkim odmakom koji će se izrazitije očitovati u slikarstvu Mirka Viriusa. Poetiku socijalnih tendencija u vrijeme djelovanja Zemlje usvojio je i sam Detoni, a nastavljena je kroz iznimno veristička ostvarenja Mirka Viriusa koja jasno i britko, bez estetizacije govore o tadašnjem vremenu i društvu (Lončar u selu). Istovremeni rani radovi Ivana Generalića (Svatovi) otkrit će tehničke nesigurnosti koje će u kasnijim djelima nestati (Ples v goricaj), a uslijedit će formiranje vlastitog stila u prepoznatljivom tonskom slikarstvu već i tzv. koraljnim šumama (Krave u šumi) koje su scenografija fantastičnih prizora često ukorijenjenih u narodnim legendama. Maštovitost, koloristički i tematski zaokret i eksperiment posljedica je novog „mentora“, Dimitrija Bašičevića. Njegova je uloga zanimljiva jer istovremeno djeluje na dva kolosijeka – kao prvi kustos zagrebačke Galerije primitivne umjetnosti (današnjeg Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti) – naivne umjetnike podupire u figurativnom oblikovanju uz odmak prema fantastičnim motivima, dok njegov umjetnički alter-ego Mangelos zagovara gotovo potpuno apstrahiranje i negaciju slike. Utjecaj ovih nastojanja kritičari prepoznaju u jednostavnim, monokromatskim pozadinama djela Martina Mehkeka, pripadnika 2. generacije Hlebinske škole. Iz ponora crnila uzdižu se ekspresivni portreti jarkog kolorita sa specifičnom motivikom Roma, njegovih suseljana (Cigansko veselje), koje karakteriziraju pretjerana naglašavanja, česta proporcionalna izobličavanja u svrhu intenzivnijeg doživljaja. Pomaci u proporcijama i jarkom koloritu do Mehkeka su došli posredstvom Ivana Večenaja iz obližnje Gole koji u počecima bilježi iskonski život sela gradeći kompozicije prema načelu adicije i slaganja elemenata. Sredinom stoljeća formira individualizirani stil, temeljen na iznimnoj ekspresivnosti i specifičnim kolorističkim rješenjima. U portretima narušava proporcije, naglašava određene karakteristike do granica burleske, ističući prikaze također tamnim pozadinama (Gušavost), a najpoznatiji je po religioznim motivima smještenim u podravski kraj ravničarskog pejzaža što će nastaviti i njegov rođak Stjepan

Večenaj (Prvi susret Adama i Eve). Ivan Večenaj pritom odlazi korak dalje, otvara potpuno novu cjelinu naivne umjetnosti apstrahiranjem religijskih kompozicija, svođenjem figura na izdužene štapićaste forme, smještanjem eshatoloških tema u apersonalni bezvremenski prostor (Raspeće). Religioznost je važan segment stvaralaštva i Mije Kovačića, danas jedinog živućeg velikana hrvatske naive. Iako početke stvaralaštva obilježavaju tipične teme seoskih poslova ili običaja (Žetva), odrastajući u Gornjoj Šumi – u blizini rijeke Drave – svoj prepoznatljiv potpis pronalazi u iznimno pomnom i detaljnom bilježenju bujne vegetacije vodenih površina i svojevrsnim deformacijama u ljudskim likovima. Figure su krajnje stilizirane, karikaturalno izvedene, u prikazu često dovedene do groteske i apsurda. Distorzirane proporcije, prenaglašene dimenzije facijalnih elemenata, miješanje prepoznatljivih rodnih karakteristika tvore ekspresivnu fizionomiju Josipa Generalića blisku burlesknom i ludičkom izričaju (Luda Jaga). Ustaljeno negativne karakteristike preokrenut će u zabavne, smiješne i promatraču bliske dokazujući kako i ono na prvi pogled zastrašujuće promjenom perspektive može postati intrigantno i umjetnički inovativno.

Istim putem kročio je i Franjo Vujčec preplitanjem ljudskim i animalističkih karakteristika u službi maksimalne burleske i ekspresije (Majka moli krunicu). S druge strane, istovremeno s većinom spomenutih autora, Dragan Gaži stvara jednako ekspresivne portrete utemeljene na realističkom bilježenju uz tek poneki koloristički ekspresionistički akcent (Na kraju puta). Zahvaljujući detaljnom bilježenju ne samo fizionomije prikazanih figura, već i pronicljivim bilježenjem psiholoških karakteristika Gaži je prepoznat kao majstor portretiranja hrvatske naive. Njegove realističke tendencije u 2. generaciji nasljeđuje Franjo Filipović vjernim bilježenjem svakodnevice s malim odmakom prema simplificiranju (Baka peče kruha) i pojednostavljivanju elemenata. Simplifikacija obilježava i posljednju fazu stvaralaštva Ivana Generalića – redukcijom motiva, monokromijom pozadine, monumentalnim formatima i poopćenim značenjima (Crvena maska) nesvjesno zaokružuje stvaralački i životni put otvaranjem egzistencijalističkih pitanja o identitetu i smislu života. Univerzalno u lokalnom kroz idilične i harmonične pejzaže bilježi Ivan Lacković Croata (Zima). Figure ovdje postaju tek element ritmizacije, dok cijelu kompoziciju „nose“ pejzaži. Priroda je (pra)počelo svega.

Fascinaciju savršenstvom prirode lako je očitati u djelima

Milana Generalića koji u počecima nastavlja poznatim stazama bilježenja svakodnevnih poslova (Povratak s polja).

Mara Puškarić-Petras prikazom Pralja u zimi donosi novu žensku perspektivu koju nastavlja Nada Švegović Budaj (Julino blago), nastavljajući „večenajevsku“ koloristički bogatu i proporcionalno pomaknutu tradiciju. Ana Matina (Iza žice) stvarajući isključivo prstima, prema vlastitom iskonskom instinktu, uz Dragu Juraka, predstavlja rubno područje naivne i autsajderske umjetnosti. Umjetnosti utemeljene na izvornom doživljaju svijeta, nesvjesnom, gotovo automatskom stvaranju ponekad kao posljedica suočavanja s unutrašnjim nemirima, propitivanjima, strepnjama i strahovima – što jasno očitavamo u fantazmopolisima Drage Juraka (Zlatni grad).

Kiparski opusi naivne umjetnosti javljaju se od sredine 20. stoljeća i najčešće su zabilježeni u drvu kao najdostupnijem materijalu za obradu. Tematikom se nastavljajući na slikare kipari će nastojati ostaviti sliku o sebi, o svom životu, o svemu što ga okružuje. Stoga ne čudi da u mnogim djelima prepoznajemo (auto)portrete kroz jasnu tipizaciju i prepoznatljive crte lica. Figure su izražajne jasne, realistične, ponekad oštrih i britkih rezova (Mijo Kuzman; Mato Generalić), ponekad zaobljenih uglačanih formi (Dragica Belković) s tek ponekom naznakom dekoriranja (Bara Mustafa), dok neke odlikuje potpuni izostanak naracije, bezuvjetna usredotočenost na ljudski lik ističući u stilizacijama i apstrahiranjima drugačiji pristup materijalu (Krešimir Trumbetaš). Izrastajući iz zemlje i od zemlje drvo još jednom potvrđuje međusobnu uvjetovanost i prepletenost svega što postoji. Upravo umrežavanje, pretapanje i interakcija dva naizgled nespojiva svijeta – akademskog svijeta umjetnika i talentiranih seljaka – doprinijelo je nastanku Hlebinske škole i hrvatske naivne umjetnosti koja je danas (pre)poznata i priznata diljem svijeta.

Helena Kušenić

Popis izloženih umjetnina: SLIKARI: Ivan Generalić

Franjo Mraz

Ples v goricaj, 1968., ulje/staklo, 450 x 560 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-1)

Pri Talijanovom mostu, 1932., akvarel/papir, 440 x 600 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGKHLB-428)

Crvena maska, 1975., ulje/staklo, 960 x 870 mm, vl. Muzej grada Koprivnice ((MGK-HLB-191)

Verestuvanje, 1940., ulje/platno, 590 x 710 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-437)

Mirko Virius

Svatovi, 1954., akvarel/papir, 500 x 590 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-435) Lončar u selu, 1939., ulje/platno, 470 x 590 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-429)

Krave u šumi, 1973., ulje/staklo, 450 x 500 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-74)

Kosci, 1937., tempera/papir, 490 x 700 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-421)

Mijo Kovačić

Ribič, 1969., ulje/lesonit, 180 x 800 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-9) Žetva, 1954., ulje/staklo, 510 x 645 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-440)

Martin Mehkek

Ivan Večenaj

Cigansko veselje, 1969., ulje/staklo, 495 x 560 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-6) Raspeće, 1974., ulje/staklo, 350 x 300 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-795)

Rezanje zelja, 1969., ulje/staklo, 650 x 500 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-610) Gušavost, 1959., ulje/staklo, 390 x 310 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-578)

Franjo Filipović

Josip Generalić

Baka peče kruha, 1982., ulje/staklo, 300 x 400 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-580)

Luda Jaga, 1975., ulje/staklo, 900 x 760 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-128)

Mlaci, 1964., ulje/staklo, 405 x 590 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-424)

Franjo Vujčec

Majka moli krunicu, 1962., ulje/staklo, 364 x 350 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-581)

Pod štantom, 1954., ulje/staklo, 400 x 600 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-423)

Ivan Lacković

Zima, 1968., ulje/staklo, 460 x 400 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-7)

Milan Generalić

Mrtva priroda, 1969., ulje/staklo, 420 x 470 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-12)

Dragan Gaži

Povratak s polja, 1969., tempera/staklo, 400 x 500 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGKHLB-11)

Mara Puškarić Petras

Na kraju puta, 1966., ulje/staklo, 280 x 355 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-3) Pralje u zimi, 1975., ulje/lesonit, 630 x 775 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-584)

Stjepan Večenaj

Nada Švegović

Prvi susret Adama i Eve, 1968., ulje/staklo, 480 x 435 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGKHLB-8)

Julino blago, 1969., ulje/staklo, 440 x 545 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-634)

Drago Jurak

KIPARI: Bara Mustafa

Zlatni grad, 1987., tuš/papir, 460 x 660 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-574)

Ana Matina

Mladenka, 1970., drvo/rezbareno, 605 x 170 x 128 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGKHLB-45)

Mato Generalić

Iza žice, 2. pol. 20. st., ulje/staklo, 500 x 310 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-523)

Bogec, 1969., drvo/rezbareno, 594 x 345 x 170 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-43)

Mijo Kuzman

Dva brata, 1975., drvo/rezbareno, 810 x 270 x 350 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGKHLB-85)

Dragica Belković

Čovek, 1975., drvo/rezbareno, 920 x 355 x 430 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-452)

Krešimir Trumbetaš

Na viziti, 1972., drvo/rezbareno, 810 x 215 x 120 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-86)

IMPRESSUM Katalog Nakladnik: Gradski muzej Križevci Tome Sermagea 2, Križevci http://www.gradski-muzej-krizevci.hr

Izložba Hlebinska škola Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci 28. 7. - 28. 8. 2020.

Za nakladnika: Tea Hatadi

Organizacija izložbe: Gradski muzej Križevci i Muzej grada Koprivnice

Autorica predgovora: Helena Kušenić Urednica: Tea Hatadi Fotografije: Arhiv Muzeja grada Koprivnice; Djelo na omotu kataloga: Mara Puškarić Petras Pralje u zimi, 1975., ulje/lesonit, 630 x 775 mm, vl.

Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-584); Reproducirana djela unutar kataloga: Dragan Gaži Pod štantom, 1954., ulje/ staklo, 400 x 600 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-423); Mirko Virius Kosci, 1937., tempera/papir, 490 x 700 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-421); Franjo Filipović Mlaci, 1964., ulje/staklo, 405 x 590 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-424)

Kustosica izložbe: Helena Kušenić Likovni postav izložbe: Helena Kušenić i Tea Hatadi Tehnički postav izložbe: Saša Hrenić i Renato Horvat

Lektura: Helena Kušenić Grafičko oblikovanje: Tea Hatadi Tisak: Anart design — Križevci Tiskano u Hrvatskoj, 2020.

ISBN 978-953-8291-07-4 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001070017.

Izložba i katalog realizirani su suradnjom Muzeja grada Koprivnice i Gradskog muzeja Križevci.

Realizaciju izložbe i kataloga financijski podupiru Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Križevci i Koprivničko-križevačka županija.

Sadržaj ovog kataloga u isključivoj je odgovornosti Gradskog muzeja Križevci i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije.