KRIŽEVAČKI KIPAR STJEPAN SZEVER(IN) – NAJZNAČAJNIJI PREDSTAVNIK POKRAJINSKOG BAROKA U SJEVERNOJ HR

Gradski muzej Križevci

KRIŽEVAČKI KIPAR

STJEPAN SZEVER(IN) NAJZNAČAJNIJI PREDSTAVNIK POKRAJINSKOG BAROKA U SJEVERNOJ HRVATSKOJ

22. 7. - 4. 9. 2021.

UVOD

4

ŽIVOT KRIŽEVAČKOG KIPARA STJEPANA SEVER(IN)A

6

OPUS KIPARA STJEPANA SEVER(IN)A

10

KATALOG RADOVA

42

LITERATURA

92

UVOD

1

2

Horvat 1961., str. 19.

Majstor tri oltara u kapeli Svetog Ladislava i oltara Svete Obitelji u Mariji Koruškoj, obje u Križevcima, Baričević 2008., str. 182-186.

Velikim dijelom 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj jedan je od najraširenijih i najproduktivnijih izražajnih fenomena, pokrajinsko pučko barokno kiparstvo. Kako mu i sami naziv kaže, radi se o djelovanju priučenih nadarenih drvodjelja bez formalnog umjetničkog školovanja, koji počinju djelovati negdje od početka 18. stoljeća, da bi ih koncem istog stoljeća pomalo zamijenio uvoz konfekcijskog crkvenog namještaja, dopadljivijeg, ali bez individualnih crta.

Nakon Velikog oslobodilačkog rata i Karlovačkog mira, odjednom su naglo porasle potrebe: svaka crkva i kapelica žudila je za novim inventarom, jer je stari bio u lošem stanju. Već stoljećima bili su sasvim drugi prioriteti, pored potreba obrane, zadnja briga je bilo praćenje novih stilskih trendova raskošnim oltarima i crkvenim namještajem. Tijekom proteklih stoljeća kakvu-takvu produkciju održavaju redovničke kiparske škole i jaki urbani centri poput Zagreba ili Varaždina, koji u trenutku porasta potreba tržišta nisu mogli opsluživati mnogobrojne narudžbe.

Potrebe tržišta potakle su majstore, talentirane i vješte, da zadovoljavaju potrebe tržišta, koje sebi nije moglo priuštiti skupe majstore iz Zagreba i Varaždina, a kamoli s međunarodnog tržišta. Ovi autori mahom su anonimni, pa o njima danas svjedoče samo njihova djela. Struka ih rijetko uspije grupirati po nekom dominantnom djelu: ‘Majstor čazmanskog oltara’, ‘Križevački pokrajinski majstor’, svaki uglavnom s po nekoliko oltara ili drugih dijelova crkvenog inventara.

Ipak, barem jedan od majstora pokrajinskog baroka poznat nam je imenom, prezimenom, te jednim ‘potpisanim’ oltarom, Dominus sculptor Stephanus Szeverin Crisiensi. Otkriće ovog imena dugujemo Anđeli Horvat, koja nalazi bilješku o ugovoru sklopljenom s njime, u spomenici župe Drnje1. Tu je i sumaran opis oltara, koji je predmet ugovora, a kako je dio kipova s oltara sačuvan u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt, dobili smo mogućnost poredbenom analizom utvrditi skicu za opus ovog pokrajinskog majstora. Taj veliki posao obavila je najbolja poznavateljica baroknog kontinentalnog kiparstva, Doris Baričević. I naš će se rad na proučavanju nekih segmenata njegovog djela najčešće pozivati na njen veliki autoritet.

Nesumnjivo najjači pokrajinski majstor, koji svojim opusom širi samu definiciju pokrajinskog baroka, Stjepan Sever – zajedno s bezimenim majstorom, koji također najvjerojatnije djeluje u Križevcima2, oko kojeg se formira opus većeg broja zanimljivih radova – čini Križevce nadregionalnim centrom pokrajinskog kiparstva 18. stoljeća.

5

PITANJE PREZIMENA – SEVER ILI SEVERIN Bilješka u drnjanskoj spomenici nije samo 0-ta točka za proučavanje njegovog opusa, nego i za rekonstrukciju života čovjeka kojem znamo samo ime i prezime, te činjenicu da je barem u trenutku sklapanja ugovora bio stanovnik Križevaca. Po ovoj bilješci, u literaturu je ušao pod imenom Stjepan Severin (Stephanus Szeverin), što ne mora biti ispravno, barem ne jedino ispravno.

Istražujući građu za njegovu biografiju uočavamo da je u svim nađenim ispravama i matičnim knjigama, dosljedno vođen pod imenom Stephanus Szever, dakle Stjepan Sever3. Osim u drnjanskoj spomenici. Današnji čovjek, navikao na veoma egzaktno pisanje imena i prezimena, kao i svih drugih osobnih podataka, mogao bi izraziti sumnju radi li se o istoj osobi: prezime nije jednako, dakle nije niti isti čovjek. No 18. stoljeće formativno je razdoblje prezimena, pa ćemo redovito nalaziti različite načine pisanja prezimena, s dodatkom -in, -ić, posebno ako se radi o navođenju supruge, ili ako je više osoba istog prezimena. U tome već vidimo nastojanje da se lakše razlikuju brojne obitelji istog prezimena. I danas u Križevcima imamo prezime Ščetar i Ščetarić, što su izvorno ista prezimena. Kako se, međutim Stjepan Sever dosljedno pojavljuje u temeljnom obliku (osim u navedenoj spomenici), odlučili smo se za ovakvo pisanje prezimena.

ŽIVOT KRIŽEVAČKOG KIPARA STJEPANA SEVER(IN)A

GDJE I KADA JE ROĐEN STJEPAN SEVER? Prezime Sever pojavljuje se u Križevcima već od prvih zapisa u matičnim knjigama krštenih, te je 28. veljače 1697. krštena Marija kći Luke Severa (Lucas Szever). Tijekom naraštaja, pa sve do kraja 18. stoljeća nekoliko je obitelji Sever dok od polovice stoljeća, među inima pratimo naraštaje obitelji Matije, Josipa i Franje Severa. Ipak, ne postoji nijedna genealoška poveznica ovih križevačkih Severa sa Stjepanom. Prezime Sever (Szever), rašireno je po sjevernoj Hrvatskoj, a posebno je često u župi Ivanec. U razdoblju kada očekujemo da se kipar rodio, a to su prve godine stoljeća, veći je broj Stephana Szevera kršten diljem sjeverne Hrvatske. Stoga, unatoč činjenici da se prezime ranije javlja i u Križevcima, dopuštamo mogućnost da je naš Stjepan Sever iz neke doseljeničke obitelji bilo gdje iz sjeverne Hrvatske.

BIOGRAFIJA STJEPANA SEVERA – PREMA VRELIMA

3

HDA – Matične knjige župe Križevci, inv. br.

549, 550, 555.

6

Naš se Stjepan Sever u maticama pojavljuje 16. siječnja 1728., kada se u Križevcima ženi građankom Donjeg Križevca, Barbarom Rasinec. Ovo potvrđuje pretpostavku da je rođen u prvim godinama stoljeća, jer se muškarci iz grada uglavnom žene u prosjeku od 22. do 25. godine života. O Barbari ne doznajemo ništa, 7

osim da je križevačka građanka. Ne nalazimo je u knjizi krštenih, a prezime se ne pojavljuje u župskim knjigama. Moguće je da se radi o nadimku nedavno doseljene obitelji (Rasinec – Rasinja), što bi objasnilo zašto je Severova supruga ponekad zapisana pod drugim prezimenom, Jaer.

U braku se rodilo, odnosno kršteno je, petero djece. Prvo dijete, kćer Marija Rozarija, rođena je u kolovozi 1729., godinu i pol nakon vjenčanja. Ovaj je podatak znakovit. On ukazuje da je već u to vrijeme obitelj bila situirana. Naime, u seoskim zajednicama, kao i kod siromašnijeg gradskog stanovništva bilo je uobičajeno otezati vrijeme do prve trudnoće i poroda iz materijalnih razloga, pa se ovaj prenatal znao razvući od 4 do 5 godina. I kasniji pravilan ciklus rađanja djece ukazuje na uredne životne uvjete. No to od prezaposlenog majstora za izradu oltara i očekujemo. Nakon Marije Rozarije, rodili su se redom Marija Terezija, Bernard, Barbara i Elizabeta. Sudbinu djece nismo mogli dalje pratiti, kao niti njihovo preživljavanje dojenačke i mladenačke dobi, jer su knjige umrlih za Križevce sačuvane tek za drugu polovinu stoljeća. Izvjesno je da je zrele godine doživjela prvorođena Marija Rozarija, koja se 1750., u dobi od nepunu 21 godinu, udaje za stražemeštra Jurja Sušića.

Jednako tako, obitelj je imala i ugled u gradu te su bili poželjni kumovi. Zajedno, Stjepan i Barbara, ili pojedinačno, u paru s drugim kumovima pojavljuju se u maticama krštenih učestalo u ulozi kumova, počev od 1731. godine. Posljednji puta u vrelima susrećemo Stjepana Severa u popisu poreznih dužnika iz 1759. godine. Što možemo iščitati iz ovih lapidarnih bilješki? Najvažnije, što ranije nije bilo istraženo: ‘Stjepan Sever iz Križevaca’, nije slučajno upisan u ugovoru kao takav. On živi u ovom gradu više od 30 godina, upravo u razdoblju koje pokriva sva njegova datirana i atribuirana djela. Ugledni je i imućni građanin, koji stanuje u ‘Unutrašnjem’ gradu (prema latinskim vrelima Praesidium), druži se s aristokracijom, poput Stjepana Fudrocija, njegova se kći udaje za visokog vojnog časnika, a on sam, kao i njegova supruga, pozivani su da kumuju križevačkim građanima. Nažalost, niti jedna ova bilješka ne dovodi Stjepana Severa u vezu s njegovom djelatnošću koja je predmet našeg interesa (osim važne bilješke u drnjanskoj spomenici), no to ne ostavlja nikakve sumnje u identitet. Matične knjige ne upisuju druge detalje osim imena osoba koje sudjeluju u sakramentu, pa bi dovođenje u sumnju križevačkog građanina Stjepana Severa s Dominus Sculptor Stephan Sezeverin Crisii iz župske spomenice, bilo jednako besmisleno kao i dovođenje u sumnju upisa krštenja Nikole Bengera u matične knjige s kasnijim velikim pavlinskim povjesničarem. Arhivalije sukladno pokrivaju razdoblje djelovanja kipara Sever(in)a, koje se prema dosadašnjoj literaturi proteže od 1725. do 1758., što ne daje prostora sumnjama. Stjepan Sever(in) najkasnije od 1728.

8

križevački je građanin, a živi ovdje do 1759. i kasnije, ovdje mu se krste djeca, a najmanje jedno zasniva i obitelj. Dakle arhivska vrela i atribuirana djela potpuno sukladno pokrivaju tri i pol desetljeća od 1725. do 1759. godine.

Sve ovo nije nevažno za njegovo djelovanje: ovo ujedno znači da je svoju radionicu također imao u Križevcima, te su vjerojatno većina oltarnih kipova, nastali u ovom gradu. Količina katalogiziranih djela daleko nadmašuje rad jednog čovjeka, te je to bila velika radionica u kojoj stasaju pomoćnici, a manje zahtjevne radove izvode mnogi rezbari prema predloženim crtežima. Kasnije, kada prođemo kroz katalog Severovih radova, vidjet ćemo da se njegovo tržište proteže široko Podravinom, Kalnikom, Križevcima i Moslavinom, s dosezima do Garešnice i Ludbrega, Gornje Rijeke i Virovitice. I ne samo da izvodi radove za velike župne crkve, u Ludbregu, Čazmi, Koprivnici, nego probija i zatvoreno tržište franjevačkih samostana.

Druga stvar, a koja do sada nije bila prepoznata, je doprinos kipara Severa svom gradu Križevcima: iako je u literaturi istican iznenađujuće malen prinos gradu u kojem živi i radi, to zaista nije bilo tako. Ovdje on izvodi nekoliko važnih radova, neki su od njih kasnije devastirani, razmontirani i degradirani, a neki u dosadašnjoj literaturi nisu bili prepoznati kao majstorovo djelo.

9

OPĆE I METODOLOŠKE NAPOMENE

OPUS KIPARA STJEPANA SEVER(IN)A

4

HDA, fond Grad Križevci, Kutija br. 3, nesignirano.

10

Da bismo sagledali Severovo djelovanje, i da bi nam bilo jasnije kako uspijeva odraditi velik opus na tako širokom terenu, moramo nešto znati i o tehnici rada baroknih oltara. Stjepan Sever je sculptor, te isporučuje oltar s kipovima, prema ugovorenom broju, veličini i sadržaju. Taj je oltar, međutim, u trenutku kada ga sculptor isporuči tek poluproizvod. Sada stupa na scenu drugi ugovoreni umjetnik, pictor. Dovršeni drveni kip grubo je obrađen s vidljivim tragovima alata, na kojega pictor nanosi debelu podlogu mješavine bjelila i ljepljive mase, koju oblikuje u fino uglačanu površinu. Nakon toga nanosi boju, pozlatu i izvodi detalje.

Kipove iz ruke (odnosno dlijeta), kipara, prije nego im pictor izvede finalnu obradu, možemo vidjeti u muzejima, kamo su doneseni s crkvenih tavana. Dugotrajnim sušenjem drveta podloga i pozlata trusila se s drveta, dok nije ostalo u obliku koji nam vraća predodžbu o kipu kakvog isporučuje sculptor. Posao pictora podrobno je specificiran ugovorima. Sačuvan nam je ugovor, sklopljen s varaždinskim pictorom Josipom Amonom (Hamonom) za glavni oltar crkve Svetog Križa u Križevcima4. Ugovor je sklopljen na više od 400 rajnskih florena, te posao pictora na jednom oltaru nije bio mnogo manji od posla sculptora.

Na ovaj način – neopterećen završnom obradom, uhodanih mnogih detalja koji se ponavljaju, pa ih može prepustiti nadarenim suradnicima, te posebno dekorativnim detaljima oltara – vješt voditelj radionice u mogućnosti je da se osobno posveti najvažnijim i najtežim dijelovima posla, te da velikom brzinom izvodi pojedine oltare, kao i propovjedaonice, za koje se u odmakloj fazi života i rada prvenstveno specijalizirao. Te da se posveti najvažnijem djelu posla: nalaženju ugovora i dogovaranju detalja oko predstojećih poslova.

Prije nego uopće krenemo u razmatranje pojedinih ciklusa i pojedinačnih radova koje literatura povezuje s imenom Stjepana Severa, potrebno je još jednom naglasiti da je jedino djelo koje ikakvo vjerodostojno vrelo povezuje s njegovim imenom oltar u Drnju. No niti taj oltar nije sačuvan u svome sjaju i cjelini, naprotiv, sačuvano je samo nekoliko, uglavnom do drveta ogoljelih kipova i manjih fragmenata arhitekture. Tako su sve kasnije atribucije i cjelovit raznolik opus od više nego četrdeset pojedinačnih oltara, propovjedaonica i ostalih dijelova crkvenog inventara determinirani poredbenom analizom s ovih nekoliko kipova. Ipak, to ne iznenađuje, jer veoma brzo uočavamo ne samo individualiziran kiparski rukopis i kanon prepoznatljiv u njegovom radu, nego i mnoge druge elemente, poput kostimografije, ikonografskog programa, koncepcije oltara kao i crkvenih prostora u kojima je izvodio veći broj djela. Doris Baričević odradila je ovaj kolosalan posao katalogiziranja njegovog rada, kojem će i budućim istraživanjima biti moguće veoma malo toga dodati ili korigirati. Nakon temeljitih po11

pisivanja i obilazaka terena Doris Baričević i Anđele Horvat minimalizirana je i mogućnost da se još na tavanu koje crkve nađe neka zaboravljena skulptura (mada takvu mogućnost nikad ne treba sasvim isključiti). Skicu za cjelovit opus ovog kipara Baričević je dala u dva navrata, prvi puta u široj studiji u Peristilu 1987., te potom u svojoj monografiji o baroknom kiparstvu sjeverne Hrvatske 2008.5 Sažetak u ovoj monografiji znatno je kraći, te ničime, osim odličnim fotografijama, ne dograđuje članak iz Peristila, pa ćemo ipak tekst iz Peristila, pored nekih pojedinačnih, geografski i tematski ograničenih studija, uzeti za polazište.

Pokrajinske je kipare veoma teško umrežiti u neke sfere utjecaja, kulturne krugove ili lokalne ‘škole’. Samouki i neopterećeni, oni svoja likovna rješenja pabirče neposrednim iskustvom viđenih djela od kojih se, ovisno o svome daru, više ili manje uspješno othrvaju, razvijajući prepoznatljiv osobni rukopis. Po tome ih rukopisu danas prepoznajemo, te kroz to nastojimo definirati njihove opuse.

Veliki su problemi što su oltari u 18. stoljeću predmeti praktične upotrebe, a ne nedodirljiva umjetnička djela. Premještaju se, pa se prema potrebi ‘pripasavaju’ novom prostoru, sužavaju, snižavaju, a suvišni kipovi, ako nemaju sreće da dopune neki drugi oltar, u najboljem slučaju završe na crkvenom tavanu. Nebrojeni su takvi kipovi vjerojatno, kad su postali suvišni, koji dan grijali župnike i župne stanove, a slična je sudbina nerijetko snalazila i čitave oltare.

Srećom po nas, uvijek je bilo još siromašnijih župa koje nisu mogle angažirati ni lokalnog samoukog kipara, pa su suvišni oltari i predmeti iz bogatijih crkva ponekad ovdje sačuvani. Takva je sudbina oltara u kapeli u Dropkovcu kod Križevaca, u kojem se nalaze tri vrijedna oltara iz nepoznatih crkva, vjerojatno varaždinskog područja. Župna crkva Svetog Petra u Čvrstecu temeljito je opremljena ‘second-hand’ oltarima i propovjedaonicom, a niti na tim oltarima kipovi nisu uvijek originalni. Propovjedaonica iz crkve Svetog Križa u Križevcima osiromašena i prilagođena, danas je u crkvi Svetog Petra u Orehovcu. Jednako tako i unutar jedne same crkve cirkuliraju oltari i titulari oltara, pa će oltar Svete Barbare u Đurđicu danas biti poznat kao oltar Triju Kraljeva. Bočni oltar Svete Obitelji u crkvi Majke Božje Koruške, sad je u svetištu u funkciji glavnog oltara. Königerova svetica, koju čuva križevački muzej, dokumentirana je pred nešto manje od jednog stoljeća na oltaru Svetog Križa u Glogovnici, kamo je opet dospjela s nekog drugog oltara neke pavlinske crkve (možda Križevačke).

Malo nam pomažu zapisi vizitatora, koji samo iznimno podrobno popisuju ikonografski program oltara, a i župske spomenice koje ne sadrže podatke o načinu nabave oltara, a kamoli o autorima.

U tom je pogledu podatak iz spomenice župe Drnje sasvim izniman.

Ovo je sve važno znati unaprijed prije nego pređemo na sam opus pokrajinskog kipara Stjepana Severa iz Križevaca.

12

STJEPAN SEVER – KIPAR, GRADITELJ OLTARA I PROPOVJEDAONICA, ‘DIZAJNER INTERIJERA’

5

Baričević, 1987.; Baričević, 2008.

Severovo djelo svakako promatramo na tri razine. Nažalost nije ga moguće valorizirati na sve tri ove razine jednako, mada bi ona treća, najviša razina bila najzanimljivija.

Najprije, radi se o pojedinačnim kipovima, svecima, anđelima, reljefima sa starozavjetnim, novozavjetnim i hagiografskim prikazima, manjim grupama, poput Presvetog Trojstva, te dekorativnim detaljima. Ovdje najizravnije možemo valorizirati njegove likovne dosege kao kipara, u tome prepoznajemo, ako već ne dosljedno ruku jednog kipara (zbog ogromnog opusa, treba pretpostaviti podjelu rada unutar radionice), ali njegov osobni nepromijenjeni likovni proizvod. Ovo je važno, jer na ovoj razini i počivaju sve atribucije. Kroz kronologiju ovih radova valoriziramo kiparski razvoj. Što se tiče oltarnih cjelina, kao i propovjedaonica, velik ih je broj sačuvan u izvornom, ili barem takvom obliku bliskom stanju. Drugi su, pak, prilikom premještanja, prerađivani, osiromašeni, što je nekad vidljivo iz opisa u vizitacijama, a nekad rekonstruirano na temelju analize. Velik je broj manjih oltara koji su očuvani, ali i tu je znalo doći do promjene rasporeda kipova zbog mijenjanja titulara oltara. Ove promjene uglavnom ne utječu bitno na likovni izgled oltara, ali ih svakako treba imati na umu. Propovjedaonice su dobro očuvane, osim u slučajevima kada su zbog seljenja ili zbog trošnosti prepravljane.

Konačno, nažalost, jedva da je sačuvana ijedna integralna cjelina koju je Sever popunio većim brojem svojih radova, cjelinom glavnog i bočnih oltara, te k tome i propovjedaonicom. Čak i kada su ove cjeline sačuvane, one su slijedom drugih promjena izgubile izvornu ambijentalnost. Događalo se, naime, da su isprva ugrađene u manje, gotovo redovito drvene, crkve, koje su ispunjavali svojom raskoši, te bile veličinom dizajnirane u skladu s veličinom interijera. No kad su ove crkvice zamijenjene većim zidanicama – pored nužnih promjena koje su oltari otrpjeli već zbog samog preseljenja – oltari su izgubili svoju monumentalnost u višem i širem prostoru. Razdvojeni su na veću međusobnu udaljenost, te danas samo možemo zamišljati izvorna rješenja. Zbog ovih razloga težište valorizacije Severovog djela bit će na prve dvije razine.

Gruba skica kataloga majstorovih radova, napravljena prema dosadašnjoj literaturi, popisuje više od dvadeset oltara, deset propovjedaonica, te oko trideset pojedinačnih kipova, koji su pohranjeni u muzejima ili se nalaze očuvani na kasnijim oltarima ili na drugi način u crkvenim prostorima. Nije sačuvan niti jedan integralni ‘dizajn interijera’, a najbliži ovome su ansambli u Turnašici i u Novigradu Podravskom, koji su iz manjih drvenih kapela montirani u proširene crkvene prostore. U originalnom prostoru 13

in situ, sačuvan je oltar Svetog Florijana u Križevima, ali tu se radi o samo jednom oltaru. Na sličan način originalno su sačuvani još neki oltari i propovjedaonice, kao pojedinačni majstorovi radovi među radovima drugih majstora (Čazma, Virovitica, Ludbreg). Radovi su mu rasprostranjeni na području četiri arhiđakonata (Kalnički, Komarnički, Čazmanski, Vaščanski), a prostorno je najgušća grupa oko Virja, Novigrada Podravskog (Komarnice), Miholjanca i Koprivničkih Brega.

OLTAR U DRNJU - KIPOVI U FUNDUSU MUZEJA ZA UMJETNOST I OBRT - KAO POLAZIŠTE ZA ISTRAŽIVANJE

6

14

Baričević, 1987., str. 82

Zahvaljujući terenskim istraživanjima dr. Anđele Horvat i dr. sc. Doris Baričević koja je istraživanja izvora dopunila složenim komparativno stilsko-morfološkim analizama očuvane kiparske građe, ime sculptora Stjepana Severina, navedeno u Spomenici župe Drnje, iz guste tame anonimnosti u koju su bespovratno utonule ličnosti mnogih baroknih kipara i drvorezbara, preneseno je u sklop realiteta očuvane umjetničke baštine 18. stoljeća.

Sretna okolnost da su se pronađeni arhivski podatci iz Spomenice župe i opis oltara iz kanonske vizitacije arhiđakonata Komarnica iz 1742. godine, mogli povezati s očuvanom jezgrom kipova i dva relikvijara, do danas nije dopunjena pronalaskom novih izvora o drugim djelima te porušeni glavni oltar iz nekadašnje drvene, župne crkve sv. Jurja u Drnju još uvijek ima važnost jedinog arhivski dokumentiranog djela majstora. Zahvaljujući majstorskom govoru dlijeta koje je njegovalo vrlo karakterističan stilski govor uobličen u ponešto tvrdom rezu i u specifičnoj koncepciji izdužene figure i repetitivne tipologije lica, kipovi Stjepana Severina u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt imaju ishodišni značaj.

Prema Doris Baričević oni su kao nezaobilazan komparativni materijal omogućili stilsku atribuciju i drugih djela te otvorili uvid u mnogo širi opus, ne samo jednog križevačkog majstora već i razlikovanje pojedinih ruku sljedbenika zaposlenih u radionici ili formiranih u krugu njezina utjecaja.

Nekadašnja župna crkva sv. Jurja u Drnju rad je varaždinskih tesara, koji su ju od svibnja do rujna 1719. godine podignuli iznova. Krajem tridesetih godina 18. stoljeća uslijedila je obnova u kojoj je crkva, kao što Spomenica navodi, opremljena novim glavnim oltarom kipara Stjepana Severina. Premda se opisi oltara u župnoj Spomenici i kanonskoj vizitaciji iz 1742. godine ne podudaraju u svim detaljima, moguće je, zahvaljujući njima te očuvanim kipovima u muzejskoj zbirci, dobiti barem djelomični uvid u vizualnu rekonstrukciju dvokatnog retabla s atikom, koji je u crkvu postavljen 1739. godine. U središnjem dijelu retabla nalazili su se oltarna pala s prikazom patrona sv. Jurja i kip Marije s Djetetom (jedini kip danas in situ); u spomenici je navedeno da je kip bio iznad slike, u vizitaciji da je kip Marije s Isusom u svilenoj haljini s krunom bio u sredini oltara te da ga je slika zatvarala.6 Obnova se odvijala u vrijeme župnika Jurja (Grgura) Petrasa, koji je ondje službovao od 1731. do 1744. godine te je u Spomenicu i zapisao čuda kipa Majke Božje Drnjanske, zahvaljujući čemu se kip Marije s Djetetom nastavio štovati kao čudotvoran u narednim stoljećima te je uslijed kontinuiteta kultne važnosti do danas i održano njegovo mjesto na novom glavnom oltaru crkve.

15

Postrance, uz palu, nizali su se kipovi pandani između dva para stupova, kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđelista te sv. Roka i sv. Sebastijana (izgubljen), a uz vanjske stupove i po jedan kip anđela sa svake strane. Na atici se, uokvirena dvama rubnim kipovima anđela pandana, nalazila skulpturalna grupa Sv. Trojstva.

Vizitacija iz 1746. godine spominje nadopunu oltarnog repertoara i ikonografskog programa s kipovima dviju svetica, sv.

Terezije i sv. Barbare, koje su tada postavljene na donji dio oltara.

Baričević je u elaboratu stručne obrade zbirke kiparstva MUO, iznijela pretpostavku da je moguće da su ove svetice bile postavljene iznad lukova ophoda te da je kip svetice u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, vjerojatno Barbara. Oltarna arhitektura s karakterističnom ornamentikom nažalost je izgubljena, ali dva očuvana relikvijara su vjerojatno također pripadala glavnom oltaru.

Gabariti crkve su 1750. godine povećani; uz drveni korpus, koji od tada preuzima ulogu svetišta, dozidana je nova lađa. Nadalje, polovinom 19. stojeća dotrajala drvena zamijenjena je novom, u cijelosti zidanom građevinom, podignutom 1845. godine.

Prilikom posvete promijenjen je i titular, čime župna crkva postaje posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije. Nakon 1875. godine, oltar je rastavljen te je zamijenjen novim historicističkim drvenim retablom tirolskog kipara, slikara i graditelja oltara Franza Schmalzla. Sačuvan Severinov zavjetni kip Marije zaštitnice u zvonolikom plaštu in situ, za razliku od spomenutih muzejskih primjeraka očuvao je sloj polikromije premda ne u izvornom stanju, već u iskvarenoj varijanti naknadnih preslika.

Grupa kipova iz župne crkve u Drnju u Muzej je dospjela 1925. godine, vjerojatno s tavana crkve, gdje su godinama stajali kao zbir zapuštenih, liturgijski nepotrebnih ostataka oltarne opreme, u ogoljelom obliku koji ničim nije dao naslutiti raskoš ili razigranost izvornog piktoralnog govora njihove površinske dorade. Obradivši segment sakralne skulpture iz Zbirke kiparstva MUO 1976. godine, Baričević je načinila izbor građe za izložbu Sakralna umjetnost iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt (Muzej za umjetnost i obrt, 1979.), odabravši za prikaz sedam kipova Stjepana Severina s glavnog oltara u Drnju (MUO 2672, 2673, 2674, 2675, 2677, 2678, 2679) zajedno s relikvijarom (MUO 2721), kao i nešto kasnijim kipovima koji se ne pripisuju izravno majstoru nego njegovoj radionici (sv. Rozalija, MUO 2671 i sv. Veronika, MUO 2666), ali također potječu iz župne crkve u Drnju. U izvještaju obrade zbirke, Baričević je iznijela primjedbu da se na Severinovo djelo neposredno nastavlja rad jednog njegovog sljedbenika, čak kvalitetnijeg kipara većih izražajnih mogućnosti čijim radom smatra, kipove dviju svetica7 s očuvanim elaboriranim slojem polikromije, no nejasne provenijencije iz okolice Bjelovara (Kat. skulptura br. 06 / MUO 16125/1,2). Napomenuvši, da u tim djelima ima toliko sličnosti da se jedva razlučuju razlike, ipak se, nekoliko godina kasnije, za potrebe definiranja kataloške jedinice u kata16

Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Bog Otac sa glavnog oltara župne crkve u Drnju (1738.)

7

Kipovi su otkupljeni za Muzej 1975. godine.

logu izložbe odlučila za atribuciju u korist majstora Stjepana Severina.

Od otvorenja Stalnog postava, u rujnu 1995. godine do njegova zatvaranja u ožujku 2020. godine, uslijed oštećenja zgrade nastalih u potresu, u studijskoj dionici Sakralne umjetnosti prema, odabiru i koncepciji dr.sc. Nele Tarbuk, dugogodišnje voditeljice Zbirke kiparstva MUO, mogli su se razgledati Severinovi kipovi sv.

17

Ivana Krstitelja, sv. Barbare i sv. Rozalija anonimnog majstora koji je također djelovao u Podravini i okolici Križevaca. U muzeološkom pristupu i obradi ove problematike, sažeti izbor od jedne muške i jedne ženske figure te jednog primjerka izvedenog od ruke njegova sljedbenika predstavlja u potpunosti jasan, ilustrativni doprinos razumijevanju kvalitativnog značaja pokrajinskog kiparskog idioma majstora Severina i njegova epigona.

Baričević je uočila i eksplicirala sve pučke osobitosti Severinovih kipova. One su izražene u koncepciji izdužene i često disproporcionalne figure, izrazito uskih ramena, torza i bokova.

Njihovi anatomski oblici jedva su zamjetni, redovno skriveni ispod draperija i vertikalnih nabora grube artikulacije. Kontrapost se sugerira neprirodnim isticanjem noge uz ekspresiju zamaha širokog nabora plašta u visini bokova. Obrada anatomskih oblika u nepokrivenim dijelovima tijela ostaje tek sumarno naznačena, u oblikovanju odjeće muških likova iskazuje ustaljeni izbor klasicizirajućeg kostima sastavljenog od tunike i plašta, ali u ženskim kostimima pokazuje nešto širu raznolikost, iako poseže za ponavljanjima istog tipa steznika s ornamentima. Kao karakterističan prepoznatljiv znak ističe se ponavljanje šabloniziranog tipa fizionomije, posve bez varijacija koje bi pokazale uvažavanje starosnog ili rodnog identiteta prikazanih likova. To je duguljasto i koščato lice, krupnih očiju, mršavih obraza, duga nosa, pramenovi kose su začešljani u sitnim kružnim čupercima od lica prema potiljku, dok pojedini tanki pramenovi padaju zmijoliko niz vrat i na ramena. I Nela Tarbuk u izrazitoj frontalnosti figura, bezizražajnosti lica i u shematiziranom tretmanu nabora odjeće vidi slabost Severinovog izraza, prepoznajući oslonjenost na koncepciju figure karakterističnu za shvaćanje kiparstva 17. stoljeća.8 Međutim, Severin je prednjačio u oblikovanju bogato razgranate dekorativne rezbarije i raznovrsnošću ornamentike oltarne arhitekture, poput motiva palmi i čempresa na glavnom oltaru koji su se dojmili arhiđakona prilikom vizitacije župne crkve u Drnju 1750. godine.9 Premda je oltar porušen, o majstorovim kvalitativnim dosezima u obradi dekorativnog repertoara svjedoči spomenuti rezbareni okvir relikvijara s motivima voluta, listova, rešetki i školjkastih oblika. Na komparativnoj analizi s pravokutnim relikvijarima u muzejskoj zbirci i drugim sačuvanim primjercima, Baričević temelji pretpostavku da su plošni, danas prerađeni i neadekvatno restaurirani, pobočni oltari Djeteta Isusa i Smrti sv.

Franje Ksaverskog (1747. – 1750.) iz Župne crkve u Drnju, u formi tzv. oltara-okvira također, vjerojatno, Severinov rad.10 J. F.

GRUPA RANIJIH RADOVA OLTARA I KIPOVA Iznenađuje da svoje najranije datirano djelo, dva bočna oltara za župnu crkvu u Garešnici, Sever ostvaruje tako daleko od svojih Križevaca. Moguće je da se tada usavršavao u radionici nekog drugog pokrajinskog kipara, pa je veza ostvarena posredstvom njegovog mentora. No ne možemo isključiti niti mogućnost da je Sever do tada već ostvario veći broj djela, koja su u međuvremenu izgubljena, pa da je već imao reputaciju, zahvaljujući kojoj je angažiran. Konačno, on ovdje već nastupa kao izgrađen majstor s dva tektonski zasnovana oltara bogatog ukrasa i s dobro izvedenim kipovima. Po dva velika svetačka kipa i po dva manja anđela na atici svjedoče o ranoj fazi njegovog likovnog izraza.

8

Tarbuk, 2004., str. 199.

9

Baričević, 1987., str. 90.

10

18

Baričević, 2008., str. 188.

Garešnica, župna crkva Pohođenja BD Marije – oltar sv. Franje Ksaverskog (1725.), detalj, Sveti Alojzije Gonzaga

Virje, kapela Svetog Jakoba, bočni oltar Svete Marije (1731.), detalj, Sveta Barbara

Turnašica, župna crkva Presvetog Trojstva, glavni oltar (1738.)

Potom, već koju godinu kasnije, 1731. godine, u kapeli Svetog Jakoba Apostola u Virju, Severin izvodi dva oltara u potpuno drugačijem duhu. Oltar Svete Marije i oltar Svetog Šimuna (Kat. br.

3), potpuno su atektonski, bogate živahne dekoracije, bez ijedne ortogonalne linije oslonca: niti horizontalne razdjelnice, niti stupova, koji bi podržavali atiku. Sve se u gotovo secesijskim slobodnim linijama pretapa, elementi se preklapaju i prožimaju. Dinamični kipovi svetica i svetaca nadomještaju stupove, ali samo svojim položajem, a nimalo statičnošću i čvrstom nosećom vertikalom.

Dominantan su element široka krila floralnog ukrasa prožeta debelom vrpcom, a dvostruki vijenac nad nepostojećim stupovima jedina je slutnja horizontalne podjele retabla. Kipovi svete Katarine i Barbare, Jude Tadeja, i Ivana Evanđelista, mekih lepršavih

draperija, pod kojima se sluti tijelo, te lijepih oblih lica, odudaraju od grubog androginog tipa svetica, koje često susrećemo na Severovim oltarima (Đurđic, Drnje, Međurača, Hampovica), te se više vezuju na gotovo tri desetljeća kasniji oltar u Otrovancu i njegove ljupke svetice. Ne bez razloga, svetice u Virskoj kapeli Doris Baričević izdvaja među najbolja kiparova ostvarenja. Datiranim je djelima Majstorovim pomalo vakantno četvrto desetljeće, te nakon ova dva manja oltara sljedeću grupu radova susrećemo tek 1738. 1739. (Turnašica, glavni oltar; Drnje glavni oltar; Križevci, Sveti Florijan). Ovo nikako ne znači da je ovaj vrijedni majstor tih godina bio dokon: ima i nedatiranih radova, ali isto tako uvijek moramo biti svjesni da je naš katalog očuvanih radova daleko od cjelovitog popisa autorovih djela.

20

21

DJELOVANJE STJEPANA SEVERA U KRIŽEVCIMA I OKOLICI Koliko je zapravo točna opaska Doris Baričević da je kipar Sever bio najmanje prisutan svojim radom u Križevcima? Ona čak i pretpostavlja (možda na temelju toga) da se njegova radionica selila tragom učestalijih narudžbi11. Prije će biti da je kiparska radionica, uz izradu dekorativnih aplikacija bila u Križevcima, dok su na terenu domaći stolari, po Majstorovim uputama i nacrtima, montirali golu arhitekturu oltara. Tako se moglo raditi istovremeno više narudžbi za različite lokalitete, a sve osjetljive faze izvodio je i nadzirao Stjepan Sever.

Međutim, ispravno je opažanje da Križevci nisu središte Severovog djelovanja. Ovdje ne nastaju cjeloviti opusi poput onoga u Novigradu Podravskom, Virju ili Turnašici, ne nastaju monumentalne propovjedaonice poput čazmanske i virovitičke. Doduše, na sat-dva hoda od Križevaca, u Đurđicu, nastaje grupa oltara, od kojih se jedan broji u Severova remek-djela, a bio je aktivan i u Gornjoj Rijeci. No to su već susjedne župe. Pa krenimo redom.

Prije zaključaka, pobrojimo još jednom što je, zapravo, Sever izveo za Križevce? Oltar Svetog Florijana u titularovoj kapelici na jugu grada, svakako je Severovo djelo, a kipovi Ivana i Pavla, svetaca snažnog lokalno razvijenog kulta, tipični majstorovi radovi. Nedugo dovršena restauracija vratila je oltaru, kao i kipovima, izvorni sjaj, ali i otkrila vjerodostojnu dataciju u kronogramu na kartuši, 1739. godinu. Kronogram unosi ‘pictor’ na samom završetku radova, no radi se o malom oltaru, koji je mogao biti gotov unutar godine dana, uključujući i kiparov rad.

Bit će da je oko pet godina kasnije nastao plošni jednostavno ‘Rahmenretabl’ svetog Odalrika u kapeli Svetog Roka na sjevernom kraju Gornjeg grada, gdje se ponovo, ovaj puta kao pratioci drugog sveca pojavljuju Ivan i Pavao. Oltar je kasnije prerađen, a kipovi su sačuvani u Gradskom muzeju.

I po treći put, Severa prepoznajem iza lapidarne bilješke o novoj, bogato ukrašenoj propovjedaonici u župnoj crkvi Svetog Križa. Spomenuta je 1748., kao nova, a nije sačuvana. Barem ne na izvornom položaju. Propovjedaonicu nalazimo u župnoj crkvi u Svetom Petru Orehovcu (Kat. br. 15), nažalost osiromašenu za skulpturalni ukras i prerađenu u nama nepoznatoj mjeri, od originala. To je vrijeme kada se majstor sve više ‘specijalizira’ za propovjedaonice, pa je zacijelo ova, koju je izveo za svoju domicilnu župu, bila remekdjelo. O tome danas još svjedoči lik Boga Oca, sačuvan u Orehovcu u pratnji dva anđelčića. U žestokom je zamahu svog bestežinskog stanja, s draperijom koja se gotovo mikelanđelovskom dinamikom širi i obavija oko njega. Uskovitlanom dugom bradom i licem koje je namjerno izobličeno da bi, prema kretanju promatrača po prostoru mijenjalo izraz.

22

Križevci, kapela Svetog Florijana, oltar (1739.)

11

Baričević, 1987., str. 85.

23

KIPAROVI RADOVI U MUZEJU GRADA KOPRIVNICE

Sveti Petar Orehovec, župna crkva svetog Petra Apostola - propovjedaonica (1748.), atika s prikazom Boga Oca u slavi 12

Očigledno je da je Sever, u rijetkoj prilici da radi za svoj grad, pružio najbolje od svoje vještine. Ostali ukras propovjedaonice Svetog Križa prepoznajemo u evanđelistima u Gradskom muzeju, koji su zatečeni u jednoj od gradskih kapela (Kat. skulpture br. 10, 11). Zanimljivo je da sve ove narudžbe koje ostvaruje za Križevce nastaju u vrijeme uglednog križevačkog župnika Andrije Gradinskog.

24

Horvat, R. 1943., str. 5964.

13

14

Horvat, R. 1943., str. 16.

Čegtek, Antun Adam, 1738., Kanonska vizitacija na latinskom jeziku čuva se u Dijecezanskom arhivu zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu.

Zbirka sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice zahvaljujući osnivaču, prvom kustosu i ravnatelju dr. sc. Leanderu Brozoviću od samog početka postojanja muzeja čuva veći broj drvenih skulptura, oltarne plastike i arhitekture iz kiparske radionice domaćeg baroknog majstora Stjepana Sever(ina). Radi se o slikama i skulpturama s oltara koji su u vrijeme Brozovićevih terenskih obilazaka i akvizicija uglavnom bili dekomponirani i pohranjeni na crkvenim tavanima ili priručnim spremištima. Kao veterinar na širem prostoru koprivničke Podravine, imao je pristup i prilično dobar uvid u stanje nepokretne i pokretne kulturne baštine zahvaljujući dobrim vezama s lokalnim stanovnicima te profesionalnoj suradnji sa seljacima vlasnicima stoke kojima je Brozovićeva ljubav prema starinama bila dobro poznata.

U samom jeku Drugog svjetskog rata Brozović je bio u osobnoj misiji popisivanja lokaliteta, dokumentiranja i spašavanja najugroženije kulturne baštine Koprivnice i okolice (Močile, Koprivnički Breg, Novigrad Podravski, Virje, Miholjanec, Drnje, Torčec, Đelekovec, Ludbreg), s posebnim naglaskom na majstore rustificiranog baroka prve polovice 18. stoljeća među kojima je ime Stjepana Sever(ina) posebno značajno. Poslije rata spašavanje sakralne baštine Brozović je smatrao je posebno važnom. Surađivao je surađivao sa župnicima i predstavnicima Narodnih odbora, s jedini ciljem spašavanja umjetničke baštine, tako da je zbirka sakralne umjetnosti jedna od najstarijih zbirki Muzeja grada Koprivnice.

Skulptura Stjepana Sever(in)a u Zbirci sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice pripada najranijem muzejskom fondu. Između 1945. i 1962. godine predmete je prikupio i u svojim muzejskim Dnevnicima opisao Leander Brozović. Uglavnom se radi o pojedinačnim skulpturama iz porušenih drvenih kapela u Koprivnici, Torčecu i Močilama.

Zavjetna kapela svetog Florijana nalazila se na istoimenom trgu izvan sjeverozapadnog perimetra koprivničke tvrđave.

Kronologiju kapele svetog Florijana utvrdili smo prema zapisima Kanonskih vizitacija. Kanonska vizitacija Koprivnice 1680. godine prvi put spominje neposvećeni oltar svetog Florijana kao prigradnju uz župnu crkvu svetog Nikole12 no taj raniji oltar nije sačuvan. Na Đurđevo 1736. godine veliki požar u koprivničkoj tvrđavi uništio je zgradu gradskog magistrata i 33 kuće13. Iste se godine zavjetom građana pristupilo izgradnji kapele svetog Florijana na koprivničkom trgu izvan utvrde. Kapela je bila manjih dimenzija, četiri i pol hvata duga i dva hvata široka, pa je zapovjednik koprivničke tvrđave iznimno dozvolio gradnju od cigle. Kapela je bila u upotrebi od 1737. do 1891. godine. Komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik Adam Antun Čegetek već je 17. svibnja 1738. godine u kanonskoj vizitaciji Koprivnice opisao novu kapelu svetog Florijana.14 u kojoj spominje sliku svetog Florijana, antependij i 25

Koprivnica, Muzej Grada Koprivnice, sveti Ambrozije, sa glavnog oltara kapele Svetog Florijana, (1738.)

15

Čegetek, Antun Adam, 1742., Kanonska vizitacija.

Ibid.

16

Čegtek, Antun Adam, 1744., Kanonska vizitacija.

Ibid.

17

Oltarna pala Svete Lucije iz Koprivnice

novi misal. Čegetek u više navrata vizitira Koprivnicu i podnosi izvješća zagrebačkom biskupu Jurju Branjugu te 17. siječnja 1742. godine izvijestio je kako je kipar upravo dovršio novi oltar u kapeli svetog Florijana koji se urešuje i pozlaćuje15. Samo dvije godine kasnije isti vizitator izvještava kako kapela svetog Florijana ima novi pozlaćeni i urešeni oltar te kako je stolar izradio novu propovjedaonicu, koja je postavljena u predvorje kapele.16 Radi se o oltaru svetog Florijana čiji se dijelovi čuvaju u Muzeju grada Koprivnice.

Autorstvo Stjepana Severina neupitno je, a zapisi u kanonskim vizitacijama izuzetno dragocjeni. Krajem 18. stoljeća i tijekom 19. stoljeća svi zagrebački kanonici i vizitatori navode kapelu svetog Florijana i sjajan oltar (Nikola Turčić, Matija Vađon) sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća kad se kapela navodi kao zapuštena i trošna. U velikom potresu 9. studenoga 1880. statika kapele ozbiljno je narušena, 1885. je zatvorena, a 1891. srušena. Od 1891. do 1946. godine dijelovi oltara svetog Florijana bili su pohranjeni na tavanu koprivničkog gradskog magistrata, a 1946. godine dio su Zbirke sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice. Oltar je datiran i identificiran prema bilješkama vizitatora, a dijelovi su sačuvani i spašeni zavaljujući upravo Leanderu Brozoviću koji u muzejskom Dnevniku detaljno navodio način nabave i provenijenciju muzejskih predmeta. U Zbirci sakralne umjetnosti čuva se oltarna pala svetog Florijana iz 1738. godine s prikazom velikog požara Koprivnice, četiri pozlaćene drvene skulpture svetaca (kipovi svetog Florijana, svetog Jurja, svetog Ambrozija, nepoznatog sveca bez atributa), par asistentskih skulptura anđela te dijelovi oltarne arhitekture: tri od ukupno četiri ornamentirana slobodno stojeća kvadratična stupa, kapiteli, baze i nepotpuni dio ravnog vijenca. Stupovi spojeni horizontalno neprekinutim vijencem nosili su atiku (nedostaje) koju su pridržavala dva stojeća anđela. Između parova stupova smješteni su kipovi četiri sveca, svetog Florijana, Jurja, Ambrozija te nepoznatog sveca kojem nedostaje ruka s atributom. Radi se o ostacima oltarne arhitekture rusticifiranog baroka domaćeg majstora Sever(in)a s ornamentiranim užljebljenjima te motivima akantusa, hrskavice i pozlaćenog stiliziranog četverolista kakve nalazimo na okvirima oltarnih slika iz nestalih drvenih kapela koprivničkog kraja koje se čuvaju u Zbirci sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice.17 Sačuvani dijelovi arhitekture oltara, četiri sveca i dva stojeća anđela primjer su Severinovog rukopisa, relativno stereotipne, izdužene fizionomije, bademastih očiju i stilizirane anatomije koju redovito susrećemo na njegovim skulpturama in situ. Koprivnička grupa od posebne je važnosti za komparativno istraživanje radova Stjepana Severina na prostoru Koprivnice i okolice. To se posebno odnosi na dijelove oltara iz Torčeca i Močila, ali i onih koji se ponovno sastavljeni i izmijenjeni nalaze in situ u Močilama, Koprivničkim Bregima, Novigradu Podravskom, Virju i Miholjancu.

D. J. E.

26

27

PODRAVSKA GRUPA – CJELOVITA UREĐENJA CRKVA I KAPELA I letimičan pogled na kartu rasprostranjenosti Severovog djelovanja otkriva nam da je središte njegovog djelovanja bilo u krugu oko Virja i Novigrada Podravskog. Oba ova trgovišta važna su, te, iako samo nekoliko kilometara udaljeni, svaki ima prostranu i bogato opremljenu župnu crkvu. Oko njih okuplja se još nekoliko lokaliteta, Koprivnički Bregi, Miholjanec, Hampovica, a s Koprivnicom i malo istaknutijim u ovoj grupi, Gornjim Križem i Đelekovcem, čine jezgru Severovog djelovanja. Pored na prvi pogled vidljive činjenice da su ovdje ‘točke’ njegovog djelovanja najgušće, ujedno se tu okupljaju i najbogatiji pojedinačni lokaliteti. U Novigradu nalaze se u bivšoj župnoj, sada kapeli Svete Klare, tri oltara kao integralna cjelina, u Virju bogato je opremljena najprije kapela na groblju, a potom i župna crkva usred trgovišta. U Đelekovcu čini se da je opremio jednako tako čitav crkveni prostor, od čega je velik dio i očuvan. Po dva oltara u Hampovici i Gornjem Križu i tako dalje.

Usporedba zatečenog stanja i opisa vizitatora, koji su veoma različito podrobni, pomaže nam u rekonstrukciji izvornih koncepcija prostora. Glavni oltari u originalnim su prostorima, drvenim crkvama i kapelicama, izvođeni tako da su skladno ispunjali prostor svetišta, a oltari pod slavolukom, na istočnoj strani lađe, u paru su se, kao proširena krila oltara širili, tvoreći jedinstvenu panoramu svetaca, slika, dekoracija i anđela. Tako je mogla izgledati današnja grobljanska kapela Svete Klare na virovskom groblju, gdje skladno djeluju dva pokrajinska majstora. Majstor čazmanskog oltara izvodi glavni oltar, a Sever oba bočna. Uz vidljiv trud da se međusobno prilagode i usklade, ovdje možda najbolje dolazi do izražaja kvaliteta kojom se Sever ističe u krugu pokrajinskih majstora.

U Novigradu podravskom, crkveni prostor maksimalno, koliko je to moguće, čuva utisak izvornog Severovog interijera: glavni se oltar vizualno širi u bočne oltare kao jedinstvena cjelina.

Ovom dojmu doprinosi činjenica da je sam glavni oltar širok i konkavno upušten, s po dva para kipova lijevo i desno od središnje zone. Moguće je da je izvorni prostor imao pliće svetište, što bi još pojačalo vizualnu integraciju ova tri oltara.

Sličnu cjelinu gradila su tri oltara i propovjedaonica, koje oko 1750. izvodi za crkvu u Đelekovcu kod Koprivnice, no ovdje smo u novom prostoru potpuno izgubili glavni oltar. Dobro je očuvan par bočnih oltara tektonske izvedbe. Jedan par stupova nosi vijenac, koji je segmentno izdignut nad oltarnom slikom, a unutar stupova par je velikih kipova. Ovaj kasni primjer oltara, nastao dvadesetak godina nakon živahnih atektonskih oltara iz Virja, pokazuje kako se Sever znao – prilagođujući se interijeru i želji naručioca – vraćati i na konzervativnija rješenja.

28

Zanimljiva je situacija koju susrećemo u Turnašici, gdje je opet izvodio tri oltara te propovjedaonicu. Glavni je oltar izveo rane 1738., da bi uređenje s ostalim inventarom bilo nastavljeno 11 godina kasnije. Ovdje doista dolazi do izražaja promjena ukusa i mode: dvokatni glavni oltar tektonsko je djelo s dva para stupova (okrugli stupovi i tordirani pilastri), koji uokviruju kipove svetih kraljeva Stjepana i Ladislava. Stupovi nose vijenac koji je oživljen u dubinu, ali teče horizontalno neprekinuto. Na atici su crkveni naučitelji i anđeli. za razliku od nekih drugih slučajeva, ovaj je oltar reduciran. Doris Baričević pretpostavlja lučne nadvoje na krilima oltara, na kojima bi stajali kipovi. Još je jedna zanimljivost ansambla u Turnašici: majstor Sever se ovdje uopće nije trudio novi par oltara uskladiti sa svojim vlastitim radom od ranije. Potpuno atektonske izvedbe, bliski su oltarima u Virju. Široki prostor crkve u koju su oltari premješteni vizualno je sasvim odvojio bočne oltare od glavnoga.

Teško je danas zamisliti i predočiti izgled prostora župne crkve u Virju. U današnjoj prostranoj građevini smješteno je pet oltara, odnosno glavni i po dva bočna sjeverno i južno u lađi. Ipak, stari opisi crkve govore o ukupno sedam oltara, a glavni oltar opisuju kao dvokatni, s mnoštvom kipova u dvije razine. Po tome bi se činilo da je stara drvena crkva bila i prostranija, i viša od današnje. Glavni oltar tako nam je došao reduciran na donju zonu, a ostali su oltari drugačije razmješteni, fragmentirani i s novim titularima. Severov rad najbolje odražava oltar Bogorodice, koji je izvedbom blizak glavnome, te kasniji (1750.) oltar Svetog Florijana.

No i na ovim oltarima mijenjali su se neki kipovi, pa nisu svi kipovi Severova djela. Pažnje vrijedna detalj je narativni reljef na atici Bogorodičinog oltara, koji nas uvodi u temu njegovih reljefa. No reljefe, je, osim u ovom slučaju, ostvarivao gotovo isključivo na propovjedaonicama. Ograničenost zanatske vještine ovog pokrajinskog majstora ipak dolazi do izražaja kad se uhvati u koštac sa složenom temom borbe svetog Jurja sa zmajem.

29

Virje, župna crkva Svetog Martina, glavni oltar (1742.)

Virje, župna crkva Svetog Martina, oltar Svete Marije (1742.), detalj. Presveto Trojstvo na atici oltara

30

Novigrad Podravski, kapela Svete Klare – glavni oltar (1745.), detalj, sveti Stjepan Kralj

31

Virje, župna crkva Svetog Martina, oltar Svetog Florijana (1750.), detalj, sveti Mavro

32

Otrovanec, kapela Svete Helene (župa Pitomača) – Oltar svete Helene (1756 – 1758.), detalj, sveti Ivan Evađelist, na atici oltara

33

PROPOVJEDAONICE I PITANJE ‘MAJSTORA VELIKIH PROPOVJEDAONICA’ Stjepanu Severu pripisano je desetak propovjedaonica, koje danas još stoje, cjelovite ili djelomično očuvane, ili samo u dijelovima, na originalnoj poziciji, dok su neke prepravljene i preseljene. Tri ‘velike propovjedaonice’, u Ludbregu, Čazmi i Virovitici, nastale su u poznom razdoblju majstorovog djelovanja, dok su ostale, ‘male’ propovjedaonice nastajale kroz razdoblje od otprilike 1740. sve do kraja njegovog djelovanja. Neke od njih dijelovi su cjelovitih rješenja prostora (Đelekovec, Turnašica), što znači da ih prate i po tri oltara, dok su neke druge posljedica pojedinačnih narudžba (Močile, Miholjanec, Koprivnički Bregi). Postoje dobri razlozi da majstoru pripišemo i propovjedaonicu za crkvu Svetog Križa u Križevcima, koja je danas samo djelomično sačuvana u Svetom Petru Orehovcu. Tu je također i kip Spasitelja u franjevačkoj crkvi u Koprivnici, koji stoji na vrhu baldahina propovjedaonice iz kasnijeg razdoblja, a možda je pripadao nekoj izgubljenoj propovjedaonici majstora Severa.

Iako su košare i baldahini od propovjedaonice do propovjedaonice potpuno različiti, te nema govora o nekom prepoznatljivom tipu Severove propovjedaonice, glavna je poveznica bogat kiparski ukras, koji nosi najviše osobnog majstorovog rukopisa.

Baldahini ponekad imaju bogate lomljene frizove s lučnim nadvojem, koji daje utisak svečanog slavoluka, ponekad su napeti poput jedra na vjetru, ili su jednostavni poligonalni nastavak košara.

Zajednički motiv koji se ponavlja na košarama skoro svih propovjedaonica je debelo proširenje u donjem dijelu na kojem sjede nizovi figura. Između figura ostaju kartušna polja u kojima se nalaze ciklusi reljefa. Cjelovit program ovakve vrste ostvaruju propovjedaonica u Đelekovcu s četiri crkvena naučitelja, te sve tri ‘velike’ propovjedaonice, u Ludbregu također s crkvenim naučiteljima, a u Čazmi i Virovitice s anđelima. Mala propovjedaonica u Koprivničkim Bregima ima reljefne ploče u poljima košare s likovima evanđelista, dok su u Miholjancu na proširenom donjem rubu stojeći likovi evanđelista bez atributa (osim knjiga). Križevačka je propovjedaonica preseljenjem i preradom ogoljena, i ne znamo koliko je bogat figuralni ukras nosila na košari, no mnogo je razloga da se s njom povežu likovi evanđelista u Gradskom muzeju Križevci.

Zanimljivi su ikonografski programi baldahina, koji su međusobno potpuno različiti, kao i sama arhitektura baldahina.

Od propovjedaonice u Močilama ostao je samo baldahin, dok je košara propala polovinom 20. stoljeća. Na baldahinu se nalaze po dva anđela u haljinama i gola anđelčića, te nimbus sa ‘svevidećim okom’.

34

18

Horvat, 1982., str. 244; Baričević, 1987., str. 98.

Slično je i s baldahinom nad propovjedaonicom u Miholjancu, koji se nadvija nad košarom, kao jedro napuhano vjetrom.

Krasi ga nekoliko anđela, dok je s unutarnje strane jedra sunčani nimbus s licem (božjim?). Na košari su kipovi evanđelista, no kaotičan raspored figura ostavlja mogućnost da nemamo sačuvan originalan raspored.

Na baldahinu propovjedaonice u Koprivničkim Bregima središnja je figura arkanđeo Mihael s vagom Posljednjeg suda. Oko njega su patrijarh Jakov s ljestvama i Mojsije s zavjetnim pločama.

Pitanje je treba li ovakav složeni ikonografski program (Jakov – obećanje saveza, Mojsije – savez s Bogom, arkanđeo Posljednjeg suda – konačno ostvarenje saveza u apokaliptičkoj pobjedi Zvjeri), pripisati nadarenom kiparu, ali ipak neukom pučaninu Severu ili župniku. No činjenica je da Severovi radovi stalno pokazuju iznenađujuće složene ikonografske teme i motive.

Posebno se izdvajaju, ne samo među Severovim propovjedaonicama, nego u čitavom njegovom opusu tri velike propovjedaonice, i to u Ludbregu, Čazmi i Virovitici. I dok propovjedaonica u Ludbregu predstavlja tek nešto veću, zreliju i kvalitetniju izvedbu, ranije razmotrenih majstorovih propovjedaonica, dvije potonje sasvim su nešto drugo.

Sve tri nastale su u poznom majstorovom razdoblju djelovanja, u šestom desetljeću. Njihova posebnost i uočljivo visoki dosezi naveli su autorice Doris Baričević i Anđelu Horvat da ove tri propovjedaonice grupiraju pod atribuciju anonimnog ‘Majstora velikih propovjedaonica’18. Kasnije, u svom monografskom prikazu majstora Severa u Peristilu, Baričević odustaje od ovog anonimnog majstora, te pripisuje propovjedaonice Stjepanu Severu.

Te će se atribucije ubuduće držati. Bacimo li opet pogled na geografsku kartu, upast će nam u oči još nešto zanimljivo: ove tri propovjedaonice u širokom trokutu čine (uz iznimku Garešnice) prostorno krajnje dosege majstorovog djelovanja na istok, jugozapad i sjeverozapad. Možemo li, uz pomoć recentne fotodokumentacije i komparativne formalne analize, osnažiti, ili naprotiv, dovesti u pitanje stav, koji u Stjepanu Sever(in)u i Majstoru velikih propovjedaonica prepoznaje jednu te istu osobu?

Nema mnogo mjesta sumnji da su pojedinačni kiparski radovi na ovim propovjedaonicama, te posebno reljefi, dio jedinstvenog autorskog opusa koji na temelju drnjanske spomenice prepoznajemo kao opus pokrajinskog kipara Stjepana Sever(in)a.

Odnosi se to i na ornamentiku propovjedaonice, mada je ornamentalni ukras, temeljen možda i na grafičkim predlošcima, mnogo manje siguran materijal za atribuciju. Posebno to vrijedi za kipove crkvenih naučitelja (Ludbreg), anđele na obodu košare (Virovitica, Čazma), kao i za grupe na baldahinima, arhanđele u Ludbregu, te Ivana Krstitelja s patrijarsima u Čazmi. Ono što i dalje hrani dvojbe

35

veličajna je izvedba ovih propovjedaonica (posebno Virovitice i Čazme), koja kao istovremeno inženjerski i umjetnički pothvat daleko nadmašuje najveća njegova djela, poput oltara u Virju, Otrovancu i Novigradu Podravskom. Iznenadna pojava ovih propovjedaonica, koje nesumnjivo znatno proširuju okvire svega očekivanog, nakon razmatranja prethodnih radova, može značiti da je u Severovoj radionici stasao pomoćnik koji je čak i nadmašio mentora, pa je radionica bila odjednom kadra preuzeti znatno ambicioznije narudžbe. No to isto tako može značiti i da se sam majstor u poznim godinama pridružio nekoj mnogo jačoj radionici. Toj bi radionici mogao davati osobni biljeg kroz pojedinačnu izvedbu dijelova propovjedaonica, ali sam sa svojom radionicom, kako je djelovala prethodnih četvrt stoljeća ne bi bio kadar preuzeti ovakve narudžbe. Organizacija rada, a posebno svijest o zanatskom karakteru onoga što rade, kod tadašnjih majstora isključuje ideju o posebnoj autorskoj, a kamoli umjetničkoj vrijednosti njihovog rada.

Podjela poslova među majstorima praktična je, a podjelom poslova istovremeno djeluje velik broj majstora. Stoga individualne crte koje nam omogućavaju formiranje autorskih opusa definiraju dominantnu figuru, organizatora radova, a ne isključivog autora, pa možda nećemo pogriješiti niti s atribucijom Stjepana Severa, niti s anonimnim Majstorom velikih propovjedaonica.

Đelekovec, župna crkva Uznesenja BD Marije – propovjedaonica (1750.), detalj, Sveti Augustin

Čazma, župna crkva Svete Marije Magdalene – propovjedaonica (1752.), detalj, Abrahamova žrtva

36

37

Ludbreg, župna crkva Presvetog Trojstva – propovjedaonica (1750.), detalj, Mojsije prima 10 zapovijedi

38

Koprivnički Bregi, župna crkva Svetog Roka – propovjedaonica (1755.), detalj, Arhanđeo Mihael na baldahinu

39

PREMA ZAKLJUČNIM MISLIMA Otkriće imena Dominus sculptor Stephan Szeverin Crisiensis u spomenici župe Drnje, daje ime i prezime jednom od najznačajnijih baroknih opusa hrvatske umjetnosti. Možemo pretpostaviti da bi i bez ovog vrijednog nalaza iz vrela, prije ili kasnije ovaj opus bio prepoznat te da bi se malo pomalo izdvojio pod jednim od uobičajenih aliasa za anonimne umjetnike, možda Majstor virovskih oltara, ili pak Majstor velikih propovjedaonica. Nalaz bilješke o drnjanskom oltaru samo je ubrzao istraživanje, jer u sveopćem izostanku ikakvih osobnih podataka u kontekstu pokrajinskog baroka, želja je bila da se ovaj jedini ‘opus s potpisom’ što temeljitije istraži. Kako smo uvodno napomenuli, kolosalan je posao odradila Doris Baričević. Velika većina njenih atribucija odolijeva i njenim kasnijim revizijama, kao i radu nastavljača.

Stvar je, međutim, suvremene tehnologije, kojom naši nedavni prethodnici nisu raspolagali, da upotpuni ova istraživanja, revidira datacije, izdvoji istaknute učenike i sljedbenike itd. Na prvom mjestu, istraživaču danas stoji na raspolaganju mnogo bolja fotografska tehnologija i mogućnost da se doista detaljno i temeljito kompariraju radovi. Konzervatorski radovi danas naprednim metodama nalaze izvorne premaze i polikromiju, koja se još nedavno skrivala ispod mnogobrojnih nevještih premaza domaćih ‘pictora’. Pod mnogim premazima, ispod agresivne i sirove polikromije, bilo je teško djela uspoređivati i prepoznavati profinjene nijanse majstorovih rukopisa. Nema sumnje da će ovako osnaženim pristupom, još poneko djelo u podravskim i moslavačkim crkvama i kapelama dobiti Severov potpis.

Pored ovih napredaka postoje i negativni pomaci: djela koja su još dokumentirana polovicom prošlog stoljeća, u međuvremenu propadaju od nebrige, ili potpuno propadaju poput košare propovjedaonice u Močilama. Pozitivni su pomaci relativno velik broj recentno obnavljanih spomenika (Otrovanec, Ludbreg, Đurđic), kao i inicijativa Bjelovarsko-križevačke biskupije da rasuti materijal prikupi u budući dijecezanski muzej.

U zaključku potrebno je naglasiti sljedeće: nekoliko puta smo davali napomene o drugačijem odnosu autorstva, o prvenstveno zanatskom pristupu djelatnosti koju mi danas valoriziramo kao umjetničku, te o organizaciji veće radionice s mnoštvom pomoćnika. To, međutim, nikako ne znači umanjivanje važnosti središnje autorske osobnosti Stjepana Severa. Kao osoba pomno građenog likovnog izraza, koji se razvija kroz njegovo djelatno razdoblje, s ogromnim bogatstvom dekorativnih rješenja, koja nikada sam od sebe ne ‘prepisuje’, kao dobar poznavalac ikonografije, a još k tome i kao dobar organizator posla s ugledom koji nadilazi regiju, Sever je bez sumnje jedna od najistaknutijih umjetničkih pojava

40

hrvatskog baroka. Cijeli radni vijek, a možda i cijeli život provodi u Križevcima, uz široko rasprostranjenu zonu djelatnosti, te je, unatoč tome što je oštećen, umanjen (posebno u cjelovitim rješenjima interijera), fragmentiran, njegov opus cjelina koja redefinira pojam pokrajinskog baroknog kiparstva. Monografska prezentacija Severovog opusa, prema čemu ide i ova inicijativa Gradskog muzeja Križevci, doprinijet će valorizaciji jednog važnog umjetnika kojeg ćemo uzalud tražiti u Likovnoj enciklopediji Hrvatske.

41

EKSPONATI Kat. skulptura br. 01 – Bog Otac, MUO 2672, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, 1738. drvo; rezbareno, tragovi polikromije i pozlate, 95 x 45 x 29 cm

KATALOG RADOVA

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo. Drvo je oštećeno i crvotočno, oslabljene strukture s brojnim pukotinama i vidljivim rupicama po cijeloj površini, nastalim djelovanjem nametnika. Nedostaje podlaktica desne ruke, dio kose na lijevoj strani glave, rub draperije rukava iznad lijeve šake, oba stopala, dio ispod stopala i dio oblaka na desnoj strani. Podloga s polikromijom nedostaje gotovo na cijeloj površini. Ostali su mali sačuvani fragmenti u udubljenjima, fragmenti inkarnata na desnoj strani lica, ostaci crvene na desnoj strani usne te ostaci crne na bradi i kosi. Na plaštu su sačuvani ostaci podloge i pozlate na svijetlo crvenom polimentu što upućuje na izvorno pozlaćenu draperiju, dok se prema ostacima na izrezbarenim oblacima može zaključiti da su bili posrebreni.

Opis: Sjedeći kip Boga Oca prikazan je na oblacima oblikovanim u formi rudimentarnih voluta. Figura je koncipirana u naglašenoj S liniji, što je postignuto okretom cijelog tijela blago ulijevo i položajem nogu, pri čemu je desna noga u blagom iskoraku, a lijeva povučena unatrag. Glava s kratkom kosom, koja se u čupercima kovrča nad ušima, okrenuta je u tričetvrt profil i blago prignuta na prsa. Dugačko, mršavo lice uokvireno je s dva duga razdvojena pramena brade, koji se odijeljeno spuštaju na prsa. Odjeven je u tuniku dugih rukava koja se spušta do stopala, a preko lijevog ramena i nadlaktice prelazi draperija plašta, dijagonalno se spuštajući na koljena. U lijevoj ruci pridržava kuglu oslonjenu na bedra.

Kip Boga oca pripada figuralnoj grupi sv. Trojstva s Kristom (MUO 2673) i golubom sv. Duha (MUO 2674), koja je stajala na vrhu atike nekadašnjeg glavnog oltara u Župnoj crkvi u Drnju.

Literatura: Baričević 1987., str. 81-85; Tarbuk 2004., str. 199; Baričević 2008., str. 186.

(J. F. / J. P., Foto: V. B.)

42

43

Kat. skulptura br. 02 – Krist MUO 2673, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, 1738.

Kat. skulptura br. 03 – Sveti Rok, MUO 2677, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, 1738.

rezbareno drvo, tragovi polikromije i pozlate, 95 x 33 x 28 cm

drvo; rezbareno, tragovi polikromije i pozlate, 136 x 39 x 17 cm

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo, oštećeno s vid ljivim rupicama, nastali djelovanjem nametnika.

Vidljive su uzdužne pukotine po cijeloj površini. Nedostaje podlaktica desne ruke, oba stopala, dio draperije iznad lijevog koljena te krajevi draperije na desnoj strani skulpture. Sačuvani su tek mali ostatci podloge i polikromije inkarnata na licu i na lijevoj ruci te ostatci crne na kosi i bradi. U udubljenjima, na izrezbarenoj draperiji, vidljivi su mali ostaci polirane pozlate na svijetlo crvenom polimentu. Ostaci oksidiranog srebra na izrezbarenim oblacima upućuju na posrebrenje.

Opis: Sjedeći kip Krista prikazan je na volutastim oblicima oblaka, ovlašno zagrnut plaštem, koji mu prebačen preko lijeve ruke prekriva donji dio tijela, otkrivajući sumarno i grubo anatomsko oblikovanje figure i bosa stopala. Otklon od načelno frontalne koncepcije figure, izražen je u nagibu torza na lijevo i u okretu glave u tričetvrt profil nadesno. Desna ruka bila je, vjerojatno, ispružena uz tijelo, a lijeva je otvorenim dlanom s vidljivom stigmom položena na grudi. Glava je uokvirena kratkom kovrčavom bradom i kosom zaglađenom na tjemenu, koja se u kovrčama spušta na leđa i ramena.

Kip Krista pripada figuralnoj grupi sv. Trojstva s Bogom Ocem (MUO 2672 / Kat. skulptura 01) i golubom sv. Duha (MUO 2674) koja je stajala na vrhu atike nekadašnjeg glavnog oltara u Župnoj crkvi u Drnju.

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo. Drvo je oštećeno i crvotočno oslabljene strukture s pukotinama i po cijeloj površini vidljivim rupicama koje su nastale djelovanjem nametnika.

Nedostaje vrh nosa, desna podlaktica, dio kažiprsta lijeve ruke i postolja te manji nedostaci na rubovima draperije. Podloga s polikromijom i pozlatom je uklonjena i nedostaje gotovo na cijeloj površini. Sačuvani su fragmenti inkarnata na desnoj strani lica, na vratu i na lijevoj nozi te mjestimično ostaci crne na kosi i bradi. Na nekoliko mjesta, ispod lijeve ruke vidljiva je polirana pozlata na svijetlo crvenom polimentu, što upućuje da je haljina izvorno bila pozlaćena.

Opis: Kip sv. Roka stoji uspravno na niskom podnožju, s laganim okretom tijela u desnu stranu i lijevom nogom u iskoraku. Glava se naginje prema desnom ramenu. Usko, mršavo lice duga nosa obraslo je u kratku bradu kovrčavih uvojaka i uokvireno je kovrčavom kosom, zaglađenom na tjemenu. Vitka, mršava figura odjevena je u dugačku košulju, koja pada do stopala, stegnutu pojasom u struku. Oko uskih ramena ogrnuta je kratka pelerina. Lijevom rukom svetac podiže skute nad ranom od kuge na lijevom bedru, a desna je ruka, vjerojatno, bila ispružena naprijed i držala hodočasnički štap. Do nogu, skriven u skutima odjeće, leži pas.

Kip sv. Roka je kao pandan kipu sv. Sebastijana stajao na nekadašnjem glavnom oltaru Župne crkve u Drnju.

Literatura: Baričević 1987., str. 81-85; Tarbuk 2004., str. 199; Baričević 2008., str. 186.

(J. F. / J. P., Foto: V. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 81-85; Tarbuk 2004., str. 199; Baričević 2008., str. 186.

(J. F. / J. P., Foto: V. B.)

44

45

Kat. skulptura br. 04 – Sveti Ivan Evanđelist MUO 2678, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, 1738.

Kat. skulptura br. 05 – Svetica / Sveta Barbara (?)

MUO 2679/1, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, 1738. godine

drvo; rezbareno, tragovi polikromije i pozlate, 134 x 35 x 24 cm

drvo; rezbareno, tragovi polikromije i pozlate, 124 x 37 x 20 cm

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo, oštećeno i rasušeno, vrlo oslabljene strukture kao posljedica djelovanja nametnika u drvu. Mjestimično su nastale tamne mrlje u drvu.

Nedostaje lijeva podlaktica te veći dio desne ruke, zatim dijelovi plašta u gornjem dijelu iznad desnog ramena, veći dio na sredini tijela i u donjem dijelu skulpture kao i dio postolja. Slojevi podloge s polikromijom i pozlatom nedostaju gotovo na cijeloj površini skulpture. Polikromija je sačuvana mjestimično, u vrlo malim fragmentima inkarnata na licu i tamnog tona na kosi. Na haljini i plaštu vidljivi su ostaci podloge s pozlatom na crvenom polimentu.

Opis: Stojeći kip sv. Ivana evanđelista u stavu blagog kontraposta, sugeriranog istaknutim koljenom savinute lijeve noge. Koncepcija figure je zatvorena u konture odjeće, a prema položaju očuvanih nadlaktica može se zaključiti da su ruke vjerojatno bile podignute i dijelom ispružene. Glava je okrenuta malo u stranu, prema desnom ramenu. Dugoljasto, mršavo lice pravilnih crta uokvireno je kosom, koja je zaglađena na tjemenu te se u kovrčavim uvojcima spušta niz obraze; u dva pramena i na ramena. Vitka figura je odjevena u dugačku haljinu, nabranu u struku koja u ravnim, gustim naborima pada niz noge i prekriva stopala. Plašt je pričvršćen na desnom ramenu i dijagonalno prebačen preko grudi pada niz leđa, a u jednom lepršavom naboru s lijeve strane prebacuje se sprijeda i obavija preko istaknutog koljena, ističući kontrapost.

Kip sv. Ivana Evanđelista stajao je kao pandan kipu sv. Ivana Krstitelja (MUO 2675) na nekadašnjem glavnom oltaru Župne crkve u Drnju.

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo, oštećeno i crvotočno oslabljene strukture osobito na bazi gdje nedostaju oba stopala i vrhovi draperije.

Nedostaje vrh nosa, srednji dio donje usne, desna podlaktica, lijeva šaka i dijelovi draperije.

Slojevi podloge, polikromije i pozlate su uklonjeni osim nekoliko sitnih fragmenata inkarnata na licu i vratu.

Opis: Stojeći kip svetice u frontalnom stavu kontraposta, anatomski naznačenoga nagibom izbačenog koljena lijeve noge. Glava je blago pognuta ulijevo, pogleda usmjerenog prema gore. Dugoljasti oval lica na čelu uokviren je dijademom, ukrašenom ornamentalnim motivima, a kosa je u kružnim uvojcima začešljana od lica prema vrhu glave dok se straga na oba ramena spuštaju kovrčavi pramenovi, prateći obrisnu liniju ramenog luka.

Vitka i izdužena figura je oblikovno zatvorena u obrise haljine, u struku stegnute korzetom s ornamentom florealnih motiva. Plašt zakopčan na prsima zategnut je oko uskih ramena. S desne strane plašt je zabačen, otkrivajući haljinu koja u tri uslojena, vertikalna nabora prekriva anatomsku građu i stopala, a s lijeve strane plašt se ovija i valovito nabire preko istaknutog koljena kojim se sugerira pokrenutost figure. Položaj očuvanih nadlaktica otkriva da je lijeva ruka bila opuštena niz tijelo, dok je desna bila savinuta u laktu i, vjerojatno ispružena, držala atribut (kalež?).

Svetica je vjerojatno jedan od kipova pandana sv. Barbare i sv. Terezije, koji su 1746. godine postavljeni na glavni oltar iz 1738. godine u Župnoj crkvi u Drnju. Vjerojatno su bili postavljeni iznad lukova ophoda.

Literatura: Baričević 1987., str. 81-85; Tarbuk 2004., str. 199; Baričević 2008., str. 186.

(J. F. / J. P., Foto: V. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 81-85; Tarbuk 2004., str. 199; Baričević 2008., str. 186.

(J. F. / J. P., Foto: V. B.)

46

47

Kat. skulptura br. 06 – Svetica MUO 16125/1, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb Križevci, druga četvrt 18. st. iz okolice Bjelovara drvo; rezbareno, polikromirano i pozlaćeno, srebrna lazura, 98 x 35 x 20 cm

Stanje: Nosilac skulpture je izrezbareno drvo. Drvo je oštećeno i crvotočno. Nedostaju lijeva i desna podlaktica, dijelovi haljine kraj lijeve ruke i u donjem dijelu skulpture. Rubovi plašta nedostaju na bočnim stranama, dio na sredini te dio na dnu iznad postolja. Također nedostaje desna cipela. Na skulpturi su vidljivi brojni zakiti i retuši naneseni u ranijem konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Crnom su obojeni kosa i cipele, postolje je obojeno zelenom. Unutrašnji dio plašta premazan je tonom roze boje, dok na licu, inkarnat čini uglavnom retuš iz prošlog zahvata. Ostaci sloja pozlate na tamnosmeđem polimentu nalaze se na kruni svetice, gornjem dijelu plašta, na pojasu i na haljini u donjem dijelu. Posrebrenje je sačuvano u fragmentima, a nalazi se na gornjem dijelu plašta i tunici.

Opis: Stojeći kip svetice u frontalnom stavu kontraposta na okruglom podnožju. Oslonac težine figure je na desnoj nozi, ispod odjeće se nazire povijeno lijevo koljeno, a nadlaktice su u raskriljenom položaju. Glava je u blagom otklonu od osi tijela udesno, s pogledom usmjerenim uvis. Lice je četvrtasto, uskog dugog nosa, suhonjavih obraza i istaknute brade. Na glavi ima dijademu, a kosa je začešljana prema tjemenu u kružnim pramenovima. Straga se opušteni kovrčavi pramenovi spuštaju na ramena. Figura je odjevena u haljinu prekrivenu tunikom i plaštem. Tunika seže do koljena, u struku je stegnuta korzetom, u gornjem dijelu nabori naglašavaju obris grudi. Ispod tunike suknja u oštrim, krutim naborima pada do cipela i djelomično ih prekriva. Preko haljine je prebačen plašt zakopčan ispod vrata i pripijen uz ramena. Na prsima se plašt razdvaja, pada duž desne strane leđa i ruke, a na lijevoj strani se u velikom preklopnom naboru podiže na bok, ocrtavajući formu S linije.

Kat. skulptura br. 07 - Svetica (sveta Katarina), 1743.

Dijecezanski muzej Bjelovarskokriževačke biskupije (u osnivanju). Godine 2019. zatečen u župnom dvoru u Đurđicu, drvo

Stanje: Skulptura je čitava, malo crvotočna, jače u postolju. Nedostaju ruke, koje su bile umetnute u za to pripremljene udubine. Glava oštećena ili dorađivana. Potpuno nedostaju tragovi boje, kao i podloga za boju i pozlatu na drvetu.

Opis: Stojeći lik svetice u uspravnom položaju, u blagom kontrapostu. Ispod skutova nazire se blago izbačeno desno koljeno. Preko haljine i ukrašene gornje haljine nosi ukrašeni korzet, a preko ramena nosi plašt s kopčom pod bradom. Plašt u živim i oštrim naborima obavija tijelo. Glava je u gornjem dijelu oštećena ili prerađivana, te nije vidljivo da li je imala krunu (dijadem) na glavi.

Svetica je simetričan pandan svetoj Barbari s istog oltara u župnoj crkvi Svetog Jurja. Izvorno sigurno su činile par oltarnih skulptura, možda na originalnom oltaru Svete Barbare (danas Sveta tri Kralja).

Literatura: Baričević, 1987., str. 92.; Baričević, 1993. / Đurđic, str. 304; Balog, 2020., str. 8, 13. (Z. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 92. (J. F. / J. P., Foto: V. B.)

48

49

Skulptura – Sv. Ivan (ili Pavao) GMK-9402, Gradski muzej Križevci, Sakralna zbirka Križevci, 1744. (1748?)

Opis: Drvena skulptura predstavlja muški lik u odori rimskog vojnika te prikazuje lik Sv. Ivana.

Skulpturi nedostaje nekoliko dijelova, a to su ruke i kaciga bez koje izgleda gologlavo. Figura je u kontrapostu glave nagnute prema lijevom ramenu. Na drvetu su vidljivi ostaci polikromije i podloge, a drvo je izrazito stradalo radi crvotočina.

Skulptura je u jako lošem stanju te je pohranjena u depo Gradskog muzeja Križevci.

Skulptura je zatečena na tavanu kapele Svetog Roka 1978. gdje je bila dio oltara u istoj kapeli te je kao poklon pohranjena u muzeju.

Literatura: Baričević, Doris, Kiparstvo i drvorezbarstvo, u knjizi Križevci – grad i okolica, Zagreb 1993.: 198-207, str. 204. (T. H.)

50

Skulptura – Sv. Pavao (Ili Ivan) GMK-9403, Gradski muzej Križevci, Sakralna zbirka Križevci, 1744. (1748.?)

Opis: Drvena skulptura predstavlja muški lik u odori rimskog vojnika te prikazuje lik Sv. Ivana.

Skulpturi nedostaje nekoliko dijelova, a to su ruke i glava. Na drvetu su vidljivi ostaci polikromije i podloge, a drvo je izrazito stradalo radi crvotočina.

Skulptura je u jako lošem stanju te je pohranjena u depou Gradskog muzeja Križevci.

Skulptura je zatečena na tavanu kapele Svetog Roka u Križevcima 1978. gdje je bila dio oltara u istoj kapeli te je kao poklon pohranjena u muzeju.

Bibliografija: Baričević, Doris, Kiparstvo i drvorezbarstvo, u knjizi Križevci – grad i okolica, Zagreb 1993.: 198-207, str. 204. (T. H.)

51

Skulptura – Evangelist GMK-2962, Gradski muzej Križevci, Sakralna zbirka Križevci, 1748.

Skulptura – Evangelist GMK-2963, Gradski muzej Križevci, Sakralna zbirka Križevci, 1748.

rezbareno drvo, polikromija, 75 x 30 cm

rezbareno drvo, polikromija, 76 x 36 cm

Opis: Polusjedeća muška figura s prikazom Evanđelista polikromirana je drvena skulptura i nalazila se na lijevoj strani u sklopu oltara. Figura je zagrnuta u ružičastu haljinu dok joj je unutarnji dio tamnocrven. Preko desnog ramena nalazi se plašt plave je boje. Obje ruke su raširene i poluotvorenih dlanova, dok je glava blago naklonjena na lijevu stranu.

Figura je stigla u Gradski muzej Križevci iz kapele sv. Vurija u šumi ispod Greberanca za vrijeme rutinskog pregleda terena 1978. godine. Skulptura je izložena u stalnom postavu Gradskog muzeja Križevci. (T. H.)

52

Opis: Polusjedeća muška figura s prikazom Evanđelista polikromirana je drvena skulptura i nalazila se na desnoj strani u sklopu oltara. Figura je zagrnuta u ružičastu haljinu dok joj je unutarnji dio tamnocrven. Preko desnog ramena nalazi se plašt i plave je boje. Lijeva ruka ispružena je na lijevu stranu otvorene šake, dok je desna podignuta i prislonjena na prsa kao da pridržava plašt. Glava i pogled usmjereni su preko desnog ramena.Figura je stigla u Gradski muzej Križevci iz kapele sv. Vurija u šumi ispod Greberanca za vrijeme rutinskog pregleda terena 1978. godine. Skulptura je izložena u stalnom postavu Gradskog muzeja Križevci. (T. H.)

53

REPRODUKCIJE

54

Kat. br. 01 – Garešnica, župna crkva Pohođenja BD Marije – oltar Svetog Antuna Padovanskog (Franje Ksaverskog), (1725.), detalj, Sveti Franjo Borgia Oltar je zajedno s pandanom, oltarom Svetog Ivana Krstitelja, najranije datirano Severovo djelo, te ujedno najjužniji doseg njegovog djelovanja.

Oba su oltara datirana i identificirana prema bilješkama vizitatora iz 1725. i 1746. godine.

Tektonski zasnovan oltar malo upuštenog retabla, nalazi se desno podno slavoluka. Atika leži na jakim tordiranim stupovima, te malo vitkijim glatkim stupovima, koji nose dubinski razveden, ali horizontalno neprekinut vijenac.

Između parova stupova smješteni su kipovi svetaca Alojzija Gonzage s djetetom na rukama, te Franje Borgije s okrunjenom lubanjom kao atributom. Oltarna slika između kipova svetaca, noviji je rad, nastao vjerojatno kada je oltar zamijenio titulara. Na atici, također novijeg datuma, slika Svetog Antuna Opata, pored kojeg su dva stojeća anđela. Tordirani polustupići dijele oltarnu sliku na atici od anđela. Uska floralna krila prožeta vrpcama ne narušavaju suzdržan ugođaj ovog tektonskog oltara.

Arhitektura oltara, kao i sva četiri kipa tipičan su Severov rukopis, kakvog nalazimo širom Podravine i ostalih područja majstorove djelatnosti. Tamni redovnički sveci dugih halja koje padaju u teškim naborima prateća su tema njegovih oltara, tek skromno oživljeni nabranim plaštevima. Goli anđeli i anđelčići, tek ovlaš ogrnuti perizomama, pokazuju majstorovo skromno vladanje anatomijom i nemogućnost da uvjerljivo postavi obnažene ekstremitete u uvjerljivu vezu s torzom.

Mnogi kasniji provodni motivi Severovog rada susreću se ovdje: na figuri Franje Borgie susrećemo plašt koji prekriva figuru, zadignut s jedne strane, gdje nastaju nabori. On doduše ovaj rub plašta podiže rukom, no kasnije će Sever koristiti isti motiv bez ikakvog vidljivog oslonca za nabore plašta (sveta Barbara u Virju, sveta Helena u Đurđicu, itd.). Izostanak ambicije da unese više individualnih, portretnih crta lica očituje se u ponavljanju nekoliko stereotipnih glava. Franju Borgiu s ovog oltara ponovo susrećemo u liku Ivana od Mathe u Hampovici , ili Alojzija Gonzage na oltaru u Novigradu Podravskom.

Literatura: Baričević, 1987., str. 92; Kožul, 1999., str. 260-261; Baričević, 2008., str.

55 188. (Z. B.)

Kat. br. 02 – Garešnica, župna crkva Pohođenja BD Marije – oltar Svetog Ivana Krstitelja (1725.) Što se izgleda ovog oltara tiče, vrijedi sve prethodno rečeno za oltar Svetog Antuna Padovanskog (Franje Ksaverskog).

Nastali istovremeno, kao par bočnih oltara, razlikuje ih jedino ikonografski program, prilagođen titularima. Oltarne slike novije su, te su zamijenile propale barokne slike, dok su kipovi dobro očuvani. U svećeničkim odorama ovdje susrećemo Ivana Nepomuka i Karla Boromejskog, te anđele na atici, sve kao na susjednom oltaru. Kip Ivana Nepomuka donosi nam jedna likovni element, za kojim će majstor rado posezati kasnije, krznenu pelerinu oko bijele misnice. Obrubi odjeće oba sveca izvedena su čipkom, čime odmah na početku svoga rada majstor pokazuje svoju ljubav za minucioznom obradom kostima, s mnoštvom dekorativnih elemenata.

Kat. br. 03 – Virje, kapela Svetog Jakoba, bočni oltari Svete Marije i Svetog Šimuna (1731.)

Unutrašnjost grobljanske kapele Svetog Jakoba, prema opisima vizitatora, imala je tri oltara, koji po svemu odgovaraju zatečenom stanju. No središnji, glavni, oltar, nešto je sirovije izvedbe, ali podudarnost koncepcije i dekorativnih elemenata ukazuje na to da su oltari nastali pod uzajamnim utjecajem. Ovaj oltar Doris Baričević pripisuje drugom značajnom pokrajinskom kiparu, ‘Majstoru čazmanskog oltara’19. Ako je ta pretpostavka točna, tada su se ova dva pokrajinska kipara u istom prostoru sreli dva puta, u Čazmi i ovdje. Bočni oltar Svete Marije i Svetog Šimuna, čini se da su potpuno očuvani, s detaljima poput kanonskih ploča i kandelabra. Likovi svetica unose u kostimima element, koji će postati zaštitni znak Severovih svetica, vanjski steznik u formi oklopa. U mnogim će izvedbama ovi steznici dobiti ornamentalni ukras. Već na svom sljedećem datiranom djelu, odnosno paru oltara, samo nekoliko godina nakon što je izveo oltare za Garešnicu, Sever za virsku grobljansku kapelui izvodi sasvim nov tip oltara. ‘Rahmenaltar’ (Okvir-oltar) s mnoštvom ukrasa koji dominiraju nad ikakvim arhi-tektonskim elementima, potpuno su suprotni strogo ortogonalnoj mreži koju čitamo na oltarima u Garešnici. Mjesto stupova zauzimaju živahni kipovi, a vijenac je toliko fragmentiran, da ne možemo govoriti o podjeli oltara na prvi kat i atiku. Krila se razvijaju u širinu širokim vrpcama, za kojima će i kasnije Sever rado posezati, a svemu se sjajno uklapaju i sačuvane originalne kanonske ploče. Ivan Evanđelist i Barbara na Bogorodičinom oltaru, te Juda Tadej i Katarina na oltaru Svetog Šimuna, tipični su Severovi sveci i svetice.

Da li je doista promjena mode u izvedbi oltara potakla Severa na ovakav zaokret, ili se, zajedno s majstorom glavnog oltara morao prilagoditi posebnom zahtjevu naručioca, ne možemo znati. Svakako, i nakon ove izvedbe Sever će se vraćati ozbiljnijim, tektonskim rješenjima, poput glavnog oltara u Turnašici (Kat. br. 04), sva tri oltara u Novigradu Podravskom (Kat. br. 12, 13, 14), ali i kasnije izvedenih (1750.), oltara u Đelekovcu (Kat. br. 17). Iz ovoga ipak možemo zaključiti da je postojao velik utjecaj naručioca na tip oltara koji će se izvesti.

Literatura: Baričević, 1987., str. 92; Kožul, 1999., str. 260-261; Baričević, 2008., str 188.

(Z. B.)

Literatura: Cvekan, 1976., str. 80-83; Baričević, 1987., str. 92-93; Baričević, 2008., str.

182, 188-190. (Z. B.)

19

56

Baričević 2008., str. 182

Kat. br. 04 – Turnašica, župna crkva Presvetog Trojstva, glavni oltar (1738.)

Iako je čitava župna crkva u Turnašici opremljena Severovim djelima, ona nisu nastala kao cjelina odjednom, nego je glavni oltar, izveden 1738., nastao desetak godina prije ostalih djela koja su izvedena za crkvu (Kat. br. 16). Oltar je tektonski zasnovan, s dva para stupova, koji nose dubinski razveden, ali kompaktan vijenac. U obje razine retabla, oltarne su slike, a redukcijom prilikom preseljenja, oltar je izgubio razvedena krila s kipovima kraljeva Stjepana i Ladislava. Oni se sada nalaze između parova stupova. Kipovi Stjepana i Ladislava jedna su od omiljenih tema Severovih oltara, te mnogobrojne parove, ili veće grupe, odnosno kombinacije svetih Arpadovića nalazimo od Turnašice do Virja (Kat. br. 09) i Novigrada Podravskog (Kat. br. 12), te konačno Otrovanca (Kat. br. 28, 29, 30). Vitki, visoki likovi kraljeva u oklopima koji imaju elemente magnatske odjeće, obavijeni su plaštevima, koji su zadignuti nevidljivim osloncem s bogatim naborima. Lica ukočenih pogleda oživljavaju brade, te kosa koja s karakteristična dva para uvojaka uokviruje lice.

Na atici oltara su preostala dva crkvena naučitelja, Grgur i Jeronim, dok su Ambrozije i Augustin izgubljeni, vjerojatno prilikom pregradnje oltara. Ova su dvojica mogli stajati na malim izbočenjima vijenca nad kipovima kraljeva. Očuvani likovi pape Grgura i kardinala Jeronima, privlače pažnju slikovitom odjećom s mnoštvom bogatih detalja. Jeronim ima svoj šešir širokog oboda, po čemu se lako raspoznaje, jednako kao i kipovi istog sveca na propovjedaonicama u Ludbregu (Kat. br. 19, 20) i Đelekovcu (Kat. br. 17). Oltar ukrašavaju još dva para anđela, također Severov rad.

Kat. br. 05 – Križevci, kapela Svetog Florijana, oltar (1739.), detalj, Sveti Ivan Oltar Svetog Florijana izveden je i dovršen 1739. za kapelu Svetog Florijana za južno predgrađe Križevaca.

Malih je dimenzija i očuvan u originalnom prostoru, te je nedavno obnovljen. Na dva kata retabla u donjem katu se nalaze lijevo i desno po par vitkih stupova, a unutar njih figure dvaju rimskih vojnika, svetih Ivana i Pavla, zaštitnika od oluja i nevremena. U sredini oltarna je slika svetog Florijana, rad pavlinskog slikara Ivana Rangera. Na gornjem katu retabla manja je oltarna slika svete Lucije, a lijevo i desno male figure svetica. Dekoracija oltara nešto je jednostavnija, izostaju dekorativna krila, a nema niti likova anđelčića.

Atribucija majstoru Stjepanu Severinu temelji se na likovima Ivana i Pavla, koji su po svemu tipičan majstorov rad, a identične likove, nešto manjih dimenzija i gologlave, bez kaciga, izvodi za oltar svetog Odlarika u kapeli Svetog Roka (Kat. skulptura br. 08, 09), a ovdje treba dodati i lik Arhanđela Mihaela s oltara u Turnašici (Kat. br.

16).

Literatura: Baričević 1993./I., str. 204; Balog 2020., str. 8-14. (Z. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 96-97; Begović 1988., str. 174. (Z. B.)

58

59

Kat. br. o6 – Đurđic, župna crkva Svetog Jurja – oltar BD Marije (1741.), detalj, Sveta Helena Oltar BD Marije jedan je od dva parna oltara postavljena u ovoj župnoj crkvi u prigradskoj župi pored Križevaca. Pored ova dva, Sever izvodi ovdje i treći oltar, te mu je to najveći ciklus radova u križevačkom kraju. Oltar je veoma razvedene središnje zone, sa središnjom nišom, te dva para stupova između kojih se nalaze kipovi. U središnjoj niši nalazi se kasnije izveden kip Blažene Djevice, a sa strana su sveta Doroteja i sveta Helena. Na katu retabla, koji je neukrašen, u sredini je monogram MARIA u nimbusu, okružen zlatnim zrakama. Iako je oltar posvećen 1743., kiparov je rad datiran kronogramom, 1741. godinom. Važno je napomenuti da su oba pobočna oltara izvedena u ovom crkvenom prostoru, te nije došlo do preseljenja u drugi prostor, što je uobičajeno kod podravskih crkva i kapela.

Dvije svetice na oltaru, zajedno s likom svete Barbare na susjednom oltaru, te sa sveticom (Katarinom?) zatečenom pred oko pedeset godina u Tremi, te s dvije manje svetice na današnjem oltaru Sveta Tri kralja, čini veću grupu Severovih likova svetica. Bliski su im i neki radovi iz Drnja (sada u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kat. skulptura br. 04), te predstavljaju grupu ženskih likova grubih, gotovo androginih crta lica. Ukočen stav matrone svete Helene, kao i svete Doroteje, oživljava samo bestežinski plašt koji im obavija tijela u dugim haljinama. Svetice su u visoko opasanim haljinama bez steznika, što ih odvaja od drugog para svetica, Barbare (Kat. br. 07) i Katarine (Kat. skulptura br. 07).

Oltar je netipično (za Severa) siromašan, posebno u zoni atike, pa možemo pretpostaviti da u izvornoj izvedbi postoji još koja figura, možda par svetačkih figura na proširenjima razdjelnog vijenca ili anđelčići. Obzirom na mnoštvo preinaka koje su uslijedile kada je susjedni oltar promijenio titulara, možda je tom prilikom i ovaj oltar reduciran. Na glavnom oltaru, koji nije Severovo djelo i koji je višekratno prerađivan, nalaze se dva manja anđelčića. Dosta bezlične izvedbe, teško im je dati ili odbaciti atribuciju, pa pitanje ostaje otvoreno bez cjelovite komparativne analize Severovih anđelčića.

Literatura: Baričević 1993./I., str. 260; Baričević 1993./Đurđic, str. 304; Balog 2020., str. 13-14. (Z. B.) 60

Kat. br. 07 – Đurđic, župna crkva Svetog Jurja – oltar Svete Barbare (1741.), detalj, Sveta Barbara Oltar, koji je pandan oltaru BD Marije (Kat. br. 5), prvotno je posvećen Svetim kraljevima, da bi naknadno došlo do zamjene titulara s oltarom u kapeli, tada Svete Barbare. Uz prerade i preraspodjelu kipova (što i danas ostavlja određene nedoumice oko izvornog položaja pojedinih sačuvanih skulptura), na oltar je postavljen kip svete Barbare s atributima, malom kulom koja joj stoji podno nogu i anđelčićem koji nosi kalež s Euharistijom. Svetica je tipičan Severov rad, te se uklapa u veću grupu ženskih likova, svetica. U pratnji, lijevo i desno, su sveti mađarski kraljevi Stjepan i Ladislav, lošiji kasnije dodani radovi.

Kako se na oltarima Triju kraljeva često nalaze upravo ovi sveci, nije isključeno da su ove skulpture zamijenile originalne skulpture istih ovih svetaca.

Tek po dovršenju konzervatorskih radova na oltaru Triju kraljeva, možda će biti moguće rekonstruirati izvorni ikonografski raspored kipova na ova dva oltara.

Literatura: Baričević 1987., str. 93; Baričević 1993./Đurđic, str. 304; Balog 2020., str.

13-14. (Z. B.)

61

Kat. br. 08 – Močile, župna crkva Uznesenja BD Marije – propovjedaonica (1742.), detalj anđela na baldahinu, krug Stjepana Severa U koprivničkoj župi Močile, u župnoj je crkvi postojala je propovjedaonica s kiparskim ukrasom. Polovinom 20. stoljeća, posvemašnjom nebrigom, potpuno je propala, te je košara propovjedaonice uklonjena, a baldahin je sačuvan i popravljen. Baldahin s motivom slavoluka, sličnog je tipa kao i baldahini u Čazmi i Svetom Petru Orehovcu. Na baldahinu su po dva veća i manja anđela, te svevideće Božje oko u nimbusu.

Ovu propovjedaonicu Doris Baričević ne navodi u grupi Severovih ‘malih’ propovjedaonica, ali ju spominje Anđela Horvat, uz ogradu da se radi o ‘vjerojatnoj’ pripadnosti grupi. Ivy Lentić Kugli ne navodi nikakvu atribuciju.

Tipološka bliskost nekim Severovim radovima nedovoljna je za konačne zaključke, a oba para anđela stereotipni su i malo sirovi radovi, koji apriori ne odbijaju vezu s majstorom Severom. Isticali smo već njegovu tvrdu izvedbu nježnih dječačkih aktova anđelčića, te je dodatna komparativna analiza nužna. Prema raspoloživom materijalu i prema razini istraženosti Severovog opusa možemo propovjedaonicu pripisati Severovom utjecajnom krugu ili njegovim pomoćnicima.

Literatura: Horvat 1982., str. 241; Lentić-Kugli 1985., str. 33-34.

(Z. B.)

Kat. br. 09 – Virje, župna crkva Svetog Martina, glavni oltar (1742.), detalj, Sveti Stjepan Kralj Raskošni oltar s pet polja po širini, četiri velika svetačka kipa i središnjom slikom, izvorno je bio znatno bogatiji. Izgrađen je za još drvenu, ali prostranu župnu crkvu na istom mjestu, da bi nakon manje od stotinu godina, 1832., bio demontiran i djelomično promijenjen montiran u novosagrađenoj crkvi.

Retabl je transparentno izveden sustav po tri grupe četvrtastih stupova, odnosno pilastara, koji dijele pet polja, šire središnje, te po dva krilno. Stupovi nose živo u prostor razveden vijenac, koji se nad srednjim poljem podiže segmentnim arhivoltom. Lijevo i desno od središnje oltarne slike (koja je novijeg datuma), četiri se oklopljena lika kraljeva. Trojica pripadaju dinastiji Arpadovića (Stjepan, Ladislav i Emerik), kao tipičan ikonografski motiv u zemljama Svete krune. Četvrti je okrunjeni svetac obilježen kao Lavoslav, što je pogrešno, budući se radi o francuskom kralju Louisu (Ljudevitu)20. Atributi se također malo pomiješani, pa će ‘Lavoslav’ u rukama držati crkvu, atribut Ladislava, utemeljitelja Zagrebačke biskupije. Karakteristični, četvrtasti stupići nose bogat vijenac, na kojem se danas nalaze samo četiri anđelčića i lik Bogorodice zaštitnice s plaštem.

Mnogo veće promjene dogodile su se na atici. Uklonjeni su kipovi s kata razvedenog oltarnog retabla, od kojih su veliki kipovi Petra i Pavla postavljeni na pročelje novosagrađene crkve. Na atici ostali su samo povrh stupova donjeg nivoa četiri anđelčića i dvije ukrasne vaze. Nad arhivoltom srednjeg polja skulptura je Bogorodice zaštitnice s plaštem, a na vijencu četiri male anđeoske glavice.

Zanimljivo je da pregradnja ovog oltara dokazuje da je prethodna drvena crkva bila prostranija, te su bile nužne mjere redukcije da bi se oltar smjestio u prostor. Jednako tako i drugi oltari u crkvi doživjeli su snažnu fragmentaciju, pri čemu je njihov broj smanjen s šest na četiri. Neki od ovih oltara također su Severovo djelo, ali uglavnom nisu sačuvani kao cjeline.

Literatura: Cvekan, 1976., str. 80-83; Baričević 1987., str. 95-96.

(Z. B.)

62

63

Kat. br. 10 – Miholjanec, župna crkva Arhanđela Mihaela – propovjedaonica (1743), krug Stjepana Severa?

Ova propovjedaonica spada u grupu manjih Severovih propovjedaonicama.

Unatoč skromnim dimenzijama, također ima bogato ukrašenu košaru, kao i jedroliki baldahin. Na baldahinu se nalaze anđeli koji podržavaju kartušu, dok je s nutarnje strane baldahina sunčani disk s licem.

Na prošireni obod poligonalne košare, oslanjaju se četiri muška lika s knjigama, zacijelo evanđelisti, ali bez atributa. Izvedba i pokreti likova ponešto su tvrdi, no posebno kod anđela na baldahinu pokazuje se kiparova želja da prikazuje složene pokrete kojima zanatski nije dorastao. Moguće je da su na izvedbi ove propovjedaonice u većoj mjeri angažirani učenici i pomoćnici, ili je čak djelo kipara proizašlih iz Severove radionice, odnosno sljedbenika.

Literatura: Horvat 1977., str. 218; Horvat 1982., str. 241; Baričević 1987., str. 98; Baričević 2008., str 195. (Z. B.)

Kat. br. 11 – Hampovica, kapela Svetog Andrije – oltarna skulptura Svete Katarine (1744.)

U kapeli župe Miholjanec u selu Hampovica, sačuvane su četiri oltarne skulpture, smještene na konfekcijske oltare 19. – 20. stoljeća. Skulpture svjedoče o nekadašnjim, vjerojatno parnim bočnim oltarima, koje je Sever izveo za ovu crkvu. Kipovi su uobičajeni, možemo čak reći omiljeni Severovi motivi, dvije svetice, Katarina i Barbara, obje s mačevima, a Barbara još i s kaležom s Euharistijom. Na suprotnoj strani su Ivan Nepomuk i Ivan de Matha, kao pratitelji trećeg sveca istog imena, titulara oltara Ivana Krstitelja. Ivan de Matha u ruci drži knjigu, dok Ivanu Nepomuku nedostaje raspelo, koje je držao u rukama.

Izvedba je likova ponešto tvrda, stavovi su uspravni bez naglašenih pokreta. Jedino što narušava frontalnost stava je malo opušteno koljeno koje probija iz halja kao naznaka kontraposta. Nabori su oštro rezani, ali mnoštvo detalja odjeće, kojima se Majstor rado zaokuplja, poput nizova sitne dugmadi na isusovačkoj halji, malih korzeta kod svetica, te obrubljene misnice i krznene pelerine Ivana Nepomuka, jasno nas vraćaju na rane oltare iz Garešnice.

Literatura: Baričević 1987., str. 92. (Z. B.)

64

65

Kat. br. 12 – Novigrad Podravski, kapela Svete Klare – glavni oltar (1745.)

Za kapelu Svete Klare na groblju, koja je tada još bila župna crkva, izveo je Sever odjednom tri oltara, kroz tri godine od 1745. do 1747.

Najprije je izveden široki glavni oltar, a potom i dva bočna oltara (Kat. br. 14). Iako je ova cjelina sačuvana gotovo netaknuta, ipak treba imati na umu da su sagrađeni za manju drvenu crkvu. Stoga su nešto malo od cjeline ipak izgubili u ovoj prostranijoj crkvi. Široki glavni oltar, strukturiran je na jednak način kao i oltar u Virju, uz tu razliku da srednji par kraljeva zamjenjuju kipovi svetih Petra i Pavla, tako da ostaju još kraljevi Stjepan i Ladislav. Iako je izlomljen u dubinu i u visinu, vijenac djeluje znatno smirenije, što cijelom oltaru daje notu suzdržane ozbiljnosti. Atika se podiže nad srednjim poljem, uz ukrasne volute koje se šire na dva bliža polja.

Na atici je prikaz krunjenja Bogorodice a grupom Presvetog Trojstva, koja nadrasta arhitekturu oltara.

Svi su likovi na oltaru, četiri velike svetačke figure, anđeli i anđelčići, te središnja grupa na atici, veoma kvalitetni radovi, te je u njima vidljivo sve ono najbolje po čemu prepoznajemo Severovo dlijeto. Kontrapost velikih figura naglašen je, što ih dovodi u dinamičan međusobni odnos. Kralj Stjepan i kralj Ladislav na vanjskim krilima oltara imaju gotovo simetričan pokret, kojega mijenjaju samo drugačiji položaji ruku uvjetovani različitim atributima. Na sličan su način pridruženi jedna drugome unutrašnji kipovi Petra i Pavla, a naravno i anđeli na atici u parovima.

Simetriju konačno poantiraju jednaki položaju Boga Oca i Isusa na vrhu atike. Ova simetrična impostacija koja nema samo likovnu, nego i hijerarhijsku dimenziju dodatan je argument o originalnoj očuvanosti oltara.

Kat. br. 13 – Novigrad Podravski, kapela Svete Klare – glavni oltar (1745.), detalj, Sveti Ladislav Sve isto kao Kat. br. 12. Kako je više puta ponavljao parove ili veće grupe svetih kraljeva Arpadovića, stvorio je već svoj tip pojedinih kraljeva, te su varijacije veće u kostimu nego u licima.

Literatura: Baričević 1987., str. 97; Baričević 2008., str. 192. (Z. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 97; Baričević 2008., str. 192. (Z. B.)

66

67

Kat. br. 14 – Novigrad Podravski, kapela Svete Klare – bočni oltar Svetog Josipa (1747.), detalj, Sveti Joakim Za ovu crkvu, tada župnu, Sever je u razdoblju 1745.1747. izveo komplet tri oltara, najprije glavni oltar (Kat. br.

12), a potom odmah i bočne oltar Svete Elizabete i Svetog Josipa. Bočni su oltari simetričan par oltara, poput onih u Virju, Turnašici i Garešnici, no u ovom slučaju dodana je vrijednost što im vremenski i kao komplet pripada i glavni oltar. Tako su oba bočna oltara izvedbe odgovarajuće glavnome. Nije došlo do stilskih razlika zbog protoka vremena (kao npr. u Turnašici, Kat. br. 04, 16).

Oltari su tektonske izvedbe s četvrtastim stupovima, koji se nalaze s vanjskih rubova. Nose arhitrav poligonalno lomljen u ravnim linijama, što naglašava polje oltarne slike, a između rubova slike i stupova nalaze se parovi kipova, te floralno ornamentirana krila.

Oko oltarne slike su parovi kipova, na oltaru Svetog Josipa Joakim i Ana, a na oltaru Svete Elizabete, sveti Stanislav i Alojzije. Izbor svetaca na ovom oltaru jasniji je kada znamo da je oltar izvorno posvećen svetom Franji Ksaverskom. Na atikama oltara nalaze se grupe od po tri redovnička sveca, a ukras oltara upotpunjavaju dekorirani okviri kanonskih ploča.

Ova grupa oltara u Severovom opusu predstavlja posebnu vrijednost zbog dobre očuvanosti, ne samo cjeline oltara nego i mnoštva detalja. O kvaliteti izvedbe pojedinačnih velikih kipova na oltaru svjedoči i detalj glave svetog Joakima.

Literatura: Baričević 1987., str. 97-98; Baričević 2008., str. 192. (Z. B.)

Kat. br. 15 – Sveti Petar Orehovec, župna crkva svetog Petra Apostola - propovjedaonica (1748.), detalj, Bog Otac Ova je propovjedaonica još uvijek tek djelomično razjašnjena.

Ne nalazi se na izvornom mjestu, te je fragmentirana i osiromašena od izvornog ukrasa. Radi se o propovjedaonici koju je za crkvu Svetog Križa izveo majstor Sever. O tome svjedoči zapis kanonske vizitacije iz 1748., koji navodi da je postavljena nova, bogato ukrašena propovjedaonica.

No već krajem stoljeća, kako je crkva prestala biti župna, propovjedaonica je premještena u Sveti Petar Orehovec u župnu crkvu. Tom priliko izgubila je nešto od svog ukrasa (vjerojatno evanđeliste koji su ukrašavali košaru propovjedaonice, v. Kat. skulptura br. 10, 11). Baldahin propovjedaonice, s motivom slavoluka na segmentno izdignutom vijencu, tipski je blizak Močilama i Čazmi. Na baldahinu tri su figure originalnog ikonografskog ukrasa, Bog Otac i dva anđelčića s lepršavim perizomama. Bog Otac je u položaju bestežinskog lebdenja, podržava lijevom rukom plavu sferu, a desnu podiže s ispruženim kažiprstom. Bog Otac, jedna je od omiljenih Majstorovih tema, no redovito se javlja u grupi Presvetog Trojstva (Drnje, glavni oltar, Virje na oltarima BD Marije i Slike Isusove, Đurđic, oltar Sveta Tri kralja, Novigrad Podravski, glavni oltar), pa ostaje mogućnost da jer i na ovom baldahinu izvorno stajala cijela grupa. Dva anđelčića koji su u pratnji Boga Oca zasigurno nisu u izvornim položaju, jer njihovi pokreti sugeriraju da su lebdjeli. Tome u prilog govori i nekoliko fragmenata posrebrenih oblaka, koji su možda bili izvorna scenografija prikazu slave Boga Oca, odnosno Presvetog Trojstva.

Kvalitetom ova Bog Otac svakako se izdvaja iz grupe, tijelo u pokretu uvjerljivo je a uskovitlana draperija snaži utisak bestežinskog.

Ipak, po svemu je i ovaj Bog Otac Majstorov rad, s prepoznatljivim elementima, naboranim čelom, podignutim očnim kapcima, koščatim licem i po dva neizostavna uvojka kose, koji proširuju lice.

No komparativnu građu nećemo tražiti među drugim prikazima Boga Oca: mnogo prije naći ćemo ju u snažnim, portretnih crta, prikazima svetih kraljeva i Joakima iz Novigrada Podravskog, svetim kraljevima u Turnašici te Joakimu iz Virja.

Literatura: Baričević 1993./Orehovec, str. 381; Balog 2020., str. 14. (Z. B.) 69

Kat. br. 16 – Turnašica, župna crkva Presvetog Trojstva, oltar Srca Isusovog (1749.), detalj, Arhanđeo Mihael Dva bočna oltara u župnoj crkvi u Turnašici nastali su istovremeno, a zajedno s njima crkva je dobila i propovjedaonicu iz radionice istog majstora. U crkvi, je međutim, 11 godina ranije postavljen glavni oltar, pa su stilske razlike (ili bolje rečeno promjena mode) očigledni (Kat. br. 04).

Oba bočna oltara izvedeni su u istom duhu kao i bočni oltari koje dvadesetak godina ranije izvodi za kapelu Svetog Jakoba u Virju (Kat. br. 03).

Ovo vraćanje na sličan tip oltara kojeg je izveo toliko ranije, nakon što je u međuvremenu uglavnom izvodio više ili manje tektonske oltare, zacijelo je posljedica narudžbe. Štoviše ne bi bilo iznenađujuće da je naručilac izrijekom insistirao na izvedbi oltara per exempium, što je uobičajena klauzula ugovora.

Parovi svetica na oba oltara nadomještaju stupove, ali ne u smislu čvrste statike, jer stupovi jedva da bi imali što nositi. Lagani, prozračni retabl, podijeljen je, doduše na osnovni nivo i atiku, no sve se ortogonale gube u arabeski ornamenta, koji dominira čak i nad skulpturama.

Nježni, djevojački lik arhanđela Mihaela na atici oltara Srca Isusovog, blizak je obojici rimskih legionara s oltara Svetog Florijana iz Križevaca (Kat. br. 05), što nije čudno, dijeli ih tek desetak godina.

Zvijer pod njegovim nogama veoma je oštećena, a nedostaje i vaga koju je držao u lijevoj ruci (ili ključ?). Arhanđeo Posljednjeg suda, pobjednik nad Zvjeri, jedan je od Severovih standardnih likova, prijeti s atike oltara Tri kralja u Đurđicu, s baldahina propovjedaonice u Ludbregu (Kat. br. 19, 20) i Koprivničkim Bregima (Kat. br. 26).

Svojim slobodnim pokretom ruku u akciji, gazeći Zvijer, jedna je od boljih Severovih figura u pokretu.

Kat. br. 17 – Đelekovec, župna crkva Uznesenja BD Marije – propovjedaonica (1750.), detalj, Sveti Jeronim Četiri velika crkvena naučitelja na obodu košare krase propovjedaonicu u Đelekovcu, jednako kao i nedaleku i istovremeno rađenu onu u Ludbregu (Kat. br. 19, 20). To je ujedno i jedino što povezuje ovu skromnu propovjedaonicu s jednim od pojedinačno najljepših Seveovih radova. Teško je reći koliko skromnom utisku propovjedaonice u Đelekovcu doprinosi nestručna polikromija izvedena tijekom nekog recentnijeg popravka. Svakako treba naglasiti da su ovdje i reljefi, što doprinosi bogatom ukrasu. S druge strane, baš reljefi, s svojom finom izvedbom detalja, posebno su osjetljivi na nevješte popravke i predebele namaze. Jedna buduća stručna konzervacija tek će omogućiti valorizaciju ovog zanimljivog djela.

Propovjedaonica ima potpun ikonografski program s novozavjetnim ciklusom reljefa i četiri crkvena naučitalja, koji su bili poštivani u crkvi gotovo kao evanđelisti. Na baldahinu nalaze se tri žene, bosonoge u dugim haljinama, božanske vrline. U sredini Vjera visoko podiže kalež s Euharistijom, dok lijevo sjedi Ufanje, koja je vjerojatno izvorno držala sido u ispruženoj desnoj ruci. S desne strane je Ljubav, s golim djetešcetom na sisi, jedna od vještije izvedenih Severovih malih grupa. Motiv božanskih vrlina, ali samo kroz simbole, srca, sidra i križa, izvest će na baldahinu propovjedaonice u Turnašici.

Literatura: Horvat 1977., str. 218-219; Horvat 1982., str. 241. (Z. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 96-97; Begović 1988., str. 174. (Z. B.)

70

71

Kat. br. 18 – Koprivnica, franjevačka crkva Svetog Antuna Padovanskog – lik Spasitelja na propovjedaonici (o. 1750.)

Doris Baričević pretpostavlja da ovaj lik Spasitelja – koji se danas nalazi na vrhu baldahina propovjedaonice franjevačke crkve u Koprivnici – također potječe od ruke majstora Severa, te da je krasio stariju propovjedaonicu na istom mjestu. Cijela je propovjedaonica kasnije djelo, a lik Spasitelja po svemu pripada Severovom rukopisu.

Isusov plašt, koji je podržavan nevidljivim sponama, bezizražajni frontalni izraz lica, dvostruki uvojci koji proširuju lice i naznačeni kontrapost, elementi su koje smo susreli mnogo puta na Severovim djelima.

Svaka je njegova propovjedaonica različita, ikonografski motivi i grupe se ne ponavljaju, pa nemamo analogije da kažemo da li je ovaj Isus stajao baš na vrhu baldahina stare propovjedaonice ili je imao neki drugi položaj na nekom drugom dijelu crkvenog inventara. No varijanta s starijom propovjedaonicom zvuči sasvim vjerojatno, jer je ovaj kip stariji od propovjedaonice.

Literatura: Baričević 1977., str. 34; Lentić Kugli 1986., str. 170; Baričević 1987., str.

92. (Z. B.)

Kat. br. 19 – Ludbreg, župna crkva Presvetog Trojstva – propovjedaonica (1750.), detalj, Sveti Jeronim Među najljepše cjeline, odnosno jedinstvene radove ovog majstora broji se propovjedaonica u župnoj crkvi u Ludbregu. Ujedno ovaj je rad najdalji doseg majstora prema sjeverozapadu i snažnom varaždinskom tržištu.

Propovjedaonica je prva u nizu tri velike propovjedaonice, koje majstor izvodi u odmakloj životnoj i stvaralačkoj dobi, a koje nose u sebi sve prikupljeno iskustvo i predstavljaju Severov vrhunac.

Sažetak je ovo svih njegovih karakterističnih dekoracija, kao i kipova izvedenih u labilnoj ravnoteži, sjedeći na proširenom obodu košare. Polja između četiri crkvena naučitelja ispunjaju reljefi s biblijskim scenama (Žrtvovanje Izaka, Trublje jerihonske, Mojsije prima deset zapovijedi…). Napredak u vještini izvedbe tijela primjećujemo i kod golog anđelčića s raspelom, koji balansira na rubu košare. Na baldahinu grupa je tri arhanđela, od kojih središnji položaj zauzima Mihael koji gazi Sotonu. Pojedinačno ipak su najljepše figure crkvenih naučitelja. Crte lica četvorice muškaraca znatno su individualnije i življe, nikako više ne možemo govoriti o bezličnim frontalnim glavama. Odjeća nenametljivo otkriva tijela, a Sever niti ovdje ne zaboravlja svoju ljubav za ukrašene detalje odjeće, poput papinskog plašta, porubljenih čipkanih misnica, te naravno, širokog Jeronimovog kardinalskog šešira.

Literatura: Horvat 1977., str. 219; Baričević 1987., str. 99; Baričević 1997./I., str. 145146.; Baričević 1997./II., str. 222.; Baričević 2008., str 194-195. (Z. B.)

72

73

Kat. br. 20 – Ludbreg, župna crkva Presvetog Trojstva – propovjedaonica (1750.), detalj, Jerihonske trublje Drugi detalj s iste propovjedaonice, reljefno polje između likova crkvenih naučitelja, prikazuje starozavjetnu zgodu s trubačima koji razaraju bedeme neosvojivog Jerihona. U ovom reljefu kipar nastoji ući u treću dimenziju, te produbiti krajolik s utvrdom, a zanimljiv je i detalj sunčevog diska s ljudskim licem.

Literatura: Horvat 1977., str. 219; Baričević 1987., str. 99; Baričević 1997./I., str. 145146.; Baričević 1997./II., str. 222.; Baričević 2008., str 194-195. (Z. B.)

Kat. br. 21 – Gornja Rijeka, župni dvor, Sveti Petar s glavnog oltara (o. 1750.)

Par kipova svetog Petra i Pavla, jedini su ostatak glavnog oltara kojeg je majstor Sever izveo za župnu crkvu u Gornjoj Rijeci kod Križevaca.

Još pred dvadesetak godina bili su postavljeni na kasnije izvedenom glavnom oltaru, da bi potom bili pohranjeni u župnom dvoru. Nedavno su preneseni u Bjelovar za Dijecezanski muzej u osnivanju.

Motiv oba sveca kao pratećih kipova na glavnom oltaru u crkvama kontinentalne Hrvatske gotovo je neizostavan, a samo među Severovim radovima nalazimo ih veći broj. Sačuvani su na originalnom oltaru u Novigradu Podravskom (Kat. br. 13), pored svetih kraljeva, dok su u Virju, nakon pregradnje glavnog oltara (Kat. br. 09), izgubili mjesto, pa su postavljeni u vanjske niše na pročelju crkve. Jedini su ostatak velikog Severovog oltara u Đelekovcu i tako dalje.

Neveliki kipovi Petra i Pavla iz Gornje Rijeke važno su svjedočanstvo izvedbe još jednog rada kojeg majstor izvodi u zavičaju, u bliskoj okolici Križevaca. Oltar se spominje u vizitacijama, ali nema podrobnijeg opisa. U istoj crkvi postoje još neki neriješeni problemi autorstva, koji se mogu vezati uz krug Stjepana Severa.

Baričević 1993./Gornja Rijeka, str. 320. (Z. B.)

74

75

Kat. br. 22 – Đelekovec, župna crkva Uznesenja BD Marije – oltar svetog Josipa (1752.)

Jedan od dva parna oltara koji se nalaze lijevo i desno od svetišta, podno slavoluka.

Oltar Svetog Josipa zasnovan je tektonski, mada je vijenac koji dijeli atiku, razveden i u dubinu i po visini. Oltar je prilikom premještanja iz stare drvene crkve u današnju zgradu pregrađen, te mu je reduciran ukras. Ipak, sačuvao je originalne barokne slike, kao i kipove Joakima i Zaharije, te dva anđela na atici. Oltarna slika na atici prikazuje svetog kralja Ladislava, a u skladu s time, anđeli nose bojnu sjekiru i krunu, kraljeve atribute. Iako reduciranog ukrasa, ovaj je oltar, zajedno s svojim simetričnim pandanom, dobar primjer Severovog ovladavanja prostora usklađenim inventarom. Oltare je upotpunjavao posebno prostran i raskošan glavni oltar, na kojem je mjesto našlo svih dvanaest apostola, a od kojeg su ostali samo Petar i Pavao.

Kat. br. 23–- Đelekovec, župna crkva Uznesenja BD Marije – oltar svetog Josipa (1752.), detalj, anđeo na atici oltara Sve isto kao gore, detalj anđela s krunom.

Literatura: Baričević 1987., str. 93. (Z. B.)

Literatura: Baričević 1987., str. 93. (Z. B.)

76

77

Kat. br. 24 – Čazma, župna crkva Svete Marije Magdalene – propovjedaonica (1752.), detalj, anđeo Jedna od tri ‘velike propovjedaonice’, dovršena, prema natpisu 1753. godine. Košara je okruglog oblika, podijeljena na radijalna polja, koja razdvajaju istaknute dekoracije volutastog završetka. Zadnjim dijelom, košara je uronjena u stup, koji dijeli crkvene brodove, a na propovjedaonicu se ulazi vanjskim stepeništem.

Na poljima košare nalaze se reljefi s scenama iz Starog zavjeta i Otkrivenja, koje ponavljaju ikonografski program reljefa na propovjedaonici u Ludbregu (Kat. br. 19, 20). Na istaknutim volutama oboda sjede anđelčići. Košara je duboko profilirana i ukrašena ornamentima po svakom najmanjem polju. Posebno je zanimljiva izvedba podgleda, koji je bogato dekoriran floralnim ornamentom, a na kartušama su ispisane bilješke o popravku izvedenom 1887. godine.

Pozadinska stijena, koja povezuje baldahin i košaru jedinstveno je rješenje, s Kristom na prijestolju i prorocima. Baldahin ne slijedi okrugli oblik košare, nego se u kvadratnom tlocrtu, s čeone strane razvija u motiv slavoluka s golubom Duha Svetoga u nimbusu. Na vrhu baldahina grupa je Ivana Krstitelja s patrijarsima, a posebno je zanimljiv motiv ukrasnih vaza s egzotičnim biljkama.

Kat. br. 25 – Čazma, župna crkva Svete Marije Magdalene – propovjedaonica (1752.), ukrasi na košari propovjedaonice

Literatura: Horvat 1982., str. 244; Baričević 1979./I., str. 165-168, 183-186; Baričević 1987., str. 99-101; Kožul 1999., str. 122-124; Baričević 2008., str. 195-197. (Z. B.)

Literatura: Horvat 1982., str. 244; Baričević 1979./I., str. 165-168, 183-186; Baričević 1987., str. 99-101; Kožul 1999., str. 122-124; Baričević 2008., str 195-197. (Z. B.)

78

79

Kat. br. 26 – Koprivnički Bregi, župna crkva Svetog Roka – propovjedaonica (1755.), detalj, Sveti Ivan Evanđelist Među najljepše ‘male’ propovjedaonice pripada jedno od posljednjih Severovih djela, propovjedaonica u župnoj crkvi u Koprivničkim Bregima. Geografski popunjava gustu grupu Severovih djela između Koprivnice i Virja.

Poligonalne košare 5/8, s sukladnim baldahinom, bogati je ukrašena. Ovdje se, međutim, dva omiljena Severova dekorativna elementa, skulpture i reljefi na poljima košare, integriraju u jedinstvene likove dubokih reljefa, skulptura uronjenih u površinu košare. Prikazana su četiri evanđelista, međusobno razdijeljeni ukrasnim volutama. Peto polje košare preuzimaju stepenice, kojima se ulazi na propovjedaonicu.

Ovi reljefi – skulpture sjedećih evanđelista s svojim atributima, spadaju među najzrelija i najbolje izvedena Severova djela, te svjedoče o majstorovom kontinuireanom sazrijevanju sve do poznih godina. Iako vezani uz pozadinu, likovi djeluju mnogo slobodnije i pokretnije od njegovih ranijih slobodnih skulptura, te dominiraju nad dekoracijama propovjedaonice. Dodatno likove oslobađa prema prostoru podloga srebrnih oblaka na kojima sjede, a koja se u gornjem dijelu tijela gubi, dajući prostora naborima plašteva koji ih obavijaju. Motiv Ivana Evanđelista ponovio je gotovo doslovno, na atici raskošnog oltara u Otrovancu, najkasnijeg datiranog Severovog djela (Kat. br. 28-30).

Baldahin, koji slijedi formu košare, ima, za majstora Severa karakterističnu ikonografsku grupu, koja povezuje starozavjetne i novozavjetne motive. Arhanđeo Mihael nježnog djevojačkog tijela, s podignutom lijevom rukom, te trubom (?) umjesto mača u desnoj, netipičnim kostimom više podsjeća na Ivana Krstitelja. Ogrnutim plašem koji mu spada s tijela ostavlja slobodno čitavo poprsje i bose noge. Njegovu grupu upotpunjavaju patrijarh Jakov s ljestvama i Mojsije sa zavjetnim pločama, kao nosioci starozavjetnih saveza.

Teško je reći koliko zrelost izvedbe ove propovjedaonice, a posebno izvedbu lica individualnih crta (evanđelisti, Arhanđeo), treba pripisati sazrijevanju i iskustvu majstora od više od tri desetljeća, a koliko nekom mogućem nadarenom učeniku, koji bi u majstorovim poznim godinama preuzimao i složenije zadatke (što nas opet vraća na pitanje ‘velikih propovjedaonica’), no možda će nam bolju prezentaciju i bolje mogućnosti analize pružiti konzervatorska obnova, koja je ovoj propovjedaonici svakako hitno potrebna.

Kat. br. 27 – Virovitica, franjevačka crkva Svetog Roka, propovjedaonica (1755.), detalj, anđeo Velika propovjedaonica u franjevačkoj crkvi u Virovitici, prema mišljenu Doris Baričević najkvalitetnije je Severovo djelo. Možemo se i ne složiti s njenom ocjenom, ali svakako se radi o zrelom majstorovom djelu koje je iz više razloga jedno od najvažnijih djela.

S ovom propovjedaonicom – koja u novosagrađenu crkvu ulazi kao jedna od prvih predmeta crkvenog namještaja, majstor ulazi u četvrti decenij svojeg djelovanja, te već grabi kroz šesti decenij života.

Opremajući novosagrađenu franjevačku crkvu, Sever ulazi u prostor crkvenog reda koji ima najrazvijeniju vlastitu kiparsku produkciju, te ova činjenica dokazuje kako je velik ugled i reputaciju stekao svojim radom. Zaključujući mini-ciklus tri velike propovjedaonice Sever se sasvim izdvaja iz konteksta pokrajinskog kiparstva, ili bi možda bilo bolje reći da redefinira ovaj pojam.

Propovjedaonica je nastala ubrzo nakon čazmanske, te ih mnogo toga povezuje: Opet je riječ o okrugloj košari, no ovaj puta slijedi ju baldahin istog oblika. Anđelčići sjede na volutama koje dijele polja s reljefima. Uz neke nove teme, Sever i po treći puta poseže za starozavjetnim temama Gorućeg grma i Abrahamove žrtve. Pozadinska stijena ima samo kartušu s naznačenim zavjesama, ali se oko nje šire krila sa Severovim omiljenim prepletima širokih vrpca.

No ovaj puta umjesto akantusa, u vrpce upliće lika anđela u letu.

Ovaj je element svakako u njegovom radu inovativan, te je samo pitanje kako bi ga on maštovito razvio da je ovu propovjedaonicu slijedilo više novih djela. No već smo na samom kraju njegovog djelovanja. Na vrhu baldahina ponovo je arkanđeo Posljednjeg suda, Mihael, okružen anđelima sa simbolima božanskih vrlina. Ponovo, tu su dekorativne vaze s egzotičnim cvijećem.

Ono, međutim, što najsnažnije odvaja ovu propovjedaonicu od čazmanske, možda uopće nema veze sa Severovim djelovanjem.

Radi se, naime o specifičnoj polikromiji. Nakon višebojne, šarene čazmanske propovjedaonice dolazi monokromna, smeđa, s aplikacijama pozlate i tek rijetkim kolorističkim detaljima. Treba pretpostaviti da je ovdje bila presudna želja naručitelja da se crkveni namještaj ove novo opremane crkve uskladi i prilagodi specifičnom stilu franjevačkih crkvenih prostora.

Literatura: Horvat 1961., str. 20; Baričević 1987., str. 99; Baričević 2008., str 195. (Z. B.)

Literatura: Horvat 1982., str. 244; Baričević 1987., str. 100.; Baričević 2008., str 196199 (Z. B.)

Kat br. 28 – Otrovanec, kapela Svete Helene (župa Pitomača) – Oltar svete Helene (1756. – 1758.), središnja zona retabla Oltar Svete Helene Križarice u Otrovancu, posljednje je datirano Severovo djelo, te predstavlja, prema riječima Doris Baričević, neku vrstu njegovog vlastitog sažetka: Kao da je tu još jednom dao maha svoj svojoj mašti pokrajinskog majstora i prosuo po tom oltaru svo bogatstvo svojih živopisnih ukrasnih i ornamentalnih tvorbi. Dvokatni oltar unatoč tri para okruglih stupova koji nose vijenac i atiku, djeluje netektonski.

Posljedica je to mnoštva dekorativnih elemenata, koji su čitavo vrijeme na rubu da stvore svojevrsni horor vacui. Pored toga što retabl ima proširena krila, mala se krila šire i oko drugog para stupova, ukrašena rešetastom dekoracijom. Vijenac je razveden i u dubinu i u visinu, višestruko profiliran, te još upotpunjen nizom akantusa. Oko retabla, lijevo i desno šire se lučni nadvoji na kojima stole sveci iz roda Arpadovića, kralj Stjepan i vojvoda Emerik. Središnju zonu, među unutarnjim parom stupova ispunjaju tri okrunjene svetice: u sredini je sveta Helena, dok druge dvije nemaju atribute, osim što desna ima palmu mučeništva. Možemo pretpostaviti da se radi o uobičajenim likovima, Barbari i Katarini. Sve tri imaju male oklope korzete, omiljeni majstorov motiv, a posebno se ornamentom ističe Helenin korzet, kao i njene haljine i bogato nabrani plašt. Njen raskošni kostim upotpunjuje mala krznena pelerina oko ramena, motiv koji Sever uvodi u svoje, uglavnom redovničke kostime već od samog početka svog djelovanja. Dva gola anđelčića čuvaju svetohranište, koje vjerojatno također pripada originalnom oltaru. Iako posjeduju još nešto od one karakteristične tvrdoće pokreta, izvedba tijela im je nešto profinjenija. Nježnoj izvedbi svetica i anđela pridružuju se i kraljevi u ponešto feminilnom pokretu i obavijeni plaštevima koji liče na haljine svetica.

Atika nad vijencem slijedi bogatu ornamentiku, a nad istaknutim drugim parom stupova podižu se volutasti postamenti koji podržavaju fragmentirani vijenac nad atikom. U srednjem polju atike, nad svetom Helenom lik je Ivana Evanđelista, duboki reljef, gotovo identičan prikazu istog sveca na propovjedaonici u Koprivničkim Bregima (Kat. br. 26). pored njega stojeći su likovi Ivana Krstitelja i Zaharije. Ivan Krstitelj ogrnut je plaštem s površinom poput krzna, ispod kojega je tijelo golo. Zaharija je u odjeći levita, s mnoštvom ukrasnih detalja. Na vijencu iznad atike još su dva klečeća anđela raširenih krila. U sredini, na vrhu dekorativna je okrugla kartuša

82

u kojoj je danas natpis ‘Sv. Jelena 1769.’ Sjaju ovog oltara dodatno doprinosi činjenica da je pred nekoliko godina temeljito obnovljen, sa svim originalnim premazima i pozlatom i posrebrenjem.

I ovaj je oltar, jednako kao i većina Severovih oltara i cjelina, iz originalnog crkvenog prostora premješten u novogradnju, no čini se da pri tome nije pretrpio nikakvih ili skoro nikakvih promjena i preinaka. Logičan ikonografski program sigurno je originalan, a i obilna, ali izbalansirana dekoracija vjerojatno je kompletno sačuvana. Važnost ovog oltara stoga nije samo u činjenici da je posljednje i jedno od najraskošnijih Severovih djela, nego i da nam pomaže predočiti si bolje one oltare koji su vremenom do nas došli osiromašeni i preinačeni (poput na primjer glavnog oltara u župnoj crkvi u Virju, Kat. br. 09). Donekle bi mu bio blizak raskošni oltar Sveta Tri kralja, koji je doduše sačuvan u originalnom prostoru u kapeli župne crkve u Đurđicu. No taj je oltar promijenio titulara, jer je izveden kao oltar Svete Barbare. Tako nije došlo do strukturnih promjena i redukcija oltara, ali je novi razmještaj kipova, te kao nužna posljedica gubitak nekih originalnih kipova, degradirao originalnu izvedbu. I ovdje se radi o proširenom retablu s krilnim nadvojima i kipovima i s tri para, u ovom slučaju tordiranih stupova. Zanimljiva je grupa arhanđela Rafaela i Tobije na atici, te prikaz Presvetog Trojstva na vrhu oltara. Izvornom ukrasu oltara sigurno su pripadale skulpture svete Barbare (sada na oltaru Svete Barbare, Kat. br. 07), te svetica (sveta Katarina? Kat. skulpture br.

07). Bolju predodžbu o ovom oltaru steći ćemo kada se završe konzervatorski radovi koji su u tijeku. U ovu grupu oltara treba svrstati i glavni oltar kapele Svetog Franje Ksaverskog u Bojani, s četiri skulpture u donjoj zoni retabla i većom grupom malih skulptura u zoni atike. Krila oltara jednako su proviđena lučnim prolazom oko oltara, na kojem stoje kipovi. I ovaj će oltar mnogo bolju valorizaciju dobiti po završetku konzervatorske obnove.

Literatura: Baričević 1987., str. 91, 94-95; Begović 1989., str. 114-115; Baričević 2008., str 190-192. (Z. B.)

83

Kat. br. 29 – Otrovanec, kapela Svete Helene (župa Pitomača) – Oltar svete Helene (1756. - 1758.), detalj, anđeo Sve kao Kat. br. 28 (Z. B.)

84

Kat. br. 30 – Otrovanec, kapela Svete Helene (župa Pitomača) – Oltar svete Helene (1756. - 1758.), detalj, Zaharija na atici oltara Sve kao Kat. br. 28 (Z. B.)

85

Kat. br. 31 – Torčec, kapela Svetog Stjepana Kralja, oltar Svetog Stjepana Kralja (Ladislav, Emerik, 1734.), oltar Rođenja Gospodina Našeg (Matija, Matej, 1731. – 1733.), Muzej Grada Koprivnice Zbirka sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice: Inv. br. MGKC-9130 Stjepan Szever(in) – Torčec, Sveti Ladislav Kralj Inv. br. MGKC-9129 Stjepan Szever(in) – Torčec, Sveti Emerik Kralj (Mirko) Inv. br. MGKC-9127 Stjepan Szever(in) – Torčec, Sveti Matej Evanđelista Inv. br. MGKC-9128 Stjepan Szever(in) – Torčec, Sveti Matija Redovnik Skulpture zatečene izvan crkvene upotrebe na tavanu kapele Presvetog Srca Isusovog zahvaljujući kanonskim vizitacijama i zapisu u Spomenici župa Drnje u kojoj je zapisano ime kipara atribuirani su Stjepanu Sever(inu). Radi se o šest drvenih kipova svetaca i svetica koji se navode kao dijelovi oltara drvene kapele Svetog Stjepana Kralja, glavni oltar Svetog Stjepana iz 1734. godine, na kojem se navode kipovi svetog Ladislava, Mirka (Emerika), Barbare i Katarine te bočni oltar Rođenja Gospodina Našeg iz 1731. – 1733., na kojem vizitator navodi kipove svetog Mateja Evanđeliste i svetog Matije Redovnika. Prema tome, sveci identificirani i datirani zahvaljujući bilješkama vizitatora, bili su dio različitih oltara. Oltarne skulpture s tavana kapele u Torčecu u Zbirku sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice došli su u dva navrata polovicom pedesetih godina 20. stoljeća posredovanjem župnika župne crkve iz Drnja koji je Brozoviću ustupio navedene kipove, o čemu Brozović piše u svojim muzejskim Dnevnicima. Zanimljivo je da je Brozović kipove odbačene na tavanu kapele u Torčecu primijetio već 1941. godine, na samom početku Drugog svjetskog rata. Kipovi su kao poklon Rimokatoličke župe Drnje akvizirani tek 1953. i 1954. godine, što je samo jedan od dokaza Brozovićeve upornosti.

U Zbirci sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice čuva se šest kipova kojima su prije dolaska u muzej skinute polikromija i pozlata koje u nalazimo u tragovima na nedostupnim dijelovima skulpture. Radi se o ostacima oltarne skulpture rustificiranog baroka koje su bile dio dvokatnih oltara, manjih su dimenzija u odnosu na kipove iz kapele svetog Florijana, no posjeduju tipični Severinov rukopis, stiliziranu anatomiju i tipične bademaste oči.

Figure svetaca i svetica posjeduju neuvjerljivost pokreta, zaogrnuti su u plašteve prepoznatljivih krutih nabora, dok su sveti Kraljevi prikazani prema uobičajenim kanonima.

86

Sveti Ladislav Kralj, 1734. (MGKC-9130) kršćanski svetac i mađarski kralj iz dinastije Arpadovića bio je nasljednik svetog Stjepana i osnivač zagrebačke biskupije. Stjepan Sever(in) ga prema uobičajenom ikonološkom obrascu prikazuje kao pobožnog i mladolikog viteškog kralja, uz prepoznatljivu fizionomiju. Figura muškarac duge kose i nježnih crta lica posjeduje tipičan stilizirani pokret u iskoraku naglašen plaštom. Atribucija sveca zabilježena je u opisu oltara u izradi u Kanonskoj vizitaciji iz 1733. godine, godinu dana prije završetka i posvećenja oltara 1734. godine. Radi se o desnoj asistentskoj oltarnoj drvenoj skulpturi s tragovima polikromije i pozlate te stražnjom stranom koja nije obrađena. Prema podacima iz Kanonskih vizitacija, skulptura je izvedena za glavni oltar drvene kapelu Svetog Stjepana Kralja, a nađena je izvan sakralne upotrebe na tavanu novije zidane kapele Presvetog Srca Isusovog. U Muzej grada Koprivnice skulptura je kao akvizicija Leandera Brozovića došla 1953. godine posredovanjem župe rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju pod koju pripada kapela Presvetog Srca Isusovog u Torčecu.

Sveti Emerik Kralj; hrv, Mirko, mađ. Imre, 1734. (MGKC-9129) kršćanski svetac i mađarski kraljević iz dinastije Arpadovića bio je nasljednik svetog Stjepana. Prema klasičnom ikonografsko obrascu prikazan je okrunjen krunom svetog Stjepana iako nikada nije uspio preuzeti prijestolje, jer ne nesretnim slučajem stradao u lovu na vepra. Stjepan Sever(in), osim pozlaćenog vojničkog štita koristi prepoznatljivu fizionomiju brkatog muškarca duge kose u iskoraku koji je dodatno naglašen plaštom u stiliziranom pokretu.

Atribucija sveca zabilježena je u opisu oltara u izradi u Kanonskoj vizitaciji iz 1733. godine, godinu dana prije završetka i posvećenja oltara 1734. godine. Radi se o lijevoj asistentskoj oltarnoj drvenoj skulpturi s tragovima polikromije i pozlate te stražnjom stranom koja nije obrađena. Skulpturi nedostaje desna ruka, dok lijevom pridržava barokno ukrašeni ovalni štit. Prema podacima iz Kanonskih vizitacija, skulptura je izvedena za glavni oltar drvene kapelu Svetog Stjepana Kralja, a nađena je izvan sakralne upotrebe na tavanu novije zidane kapele Presvetog Srca Isusovog. U Muzej grada Koprivnice skulptura je kao akvizicija Leandera Brozovića došla 1953. godine posredovanjem župe rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju pod koju pripada kapela Presvetog Srca Isusovog u Torčecu.

Sveti Matej Evanđelista, 1734. (MGKC-9127) prikazan je s tonzurom, u redovničkom habitusu, barokno pokrenutom dalmatikom i desnom nogom naglašenom u iskoraku. Skulpturi nedostaju ruke i atributi. Atribucija sveca zabilježena je u opisu Kanonske vizitacije iz 1733. godine. Radi se o desnoj asistentskoj oltarnoj drvenoj skulpturi s tragovima polikromije i pozlate te stražnjom stranom koja nije obrađena. Prema podacima iz Kanonskih vizitacija, skulptura je izvedena za bočni oltar Rođenja Gospodina Našeg drvene 87

kapelu Svetog Stjepana Kralja, a nađena je izvan sakralne upotrebe na tavanu novije zidane kapele Presvetog Srca Isusovog u koju su preneseni dekomponirani i ponovno sastavljeni oltari iz porušene drvene kapele. U Muzej grada Koprivnice skulptura je kao akvizicija Leandera Brozovića došla posredovanjem župe; župnika rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju pod koju pripada kapela Presvetog Srca Isusovog u Torčecu.

Literatura: Brozović, 1953., str. 93. (Dnevnik 1.); Jalšić, 2000., str. 119-126; Ivezić, 2008, str. – (Izvješće o cjelovitim konzervatorsko-restauratorskim radovima) (D. J. E.)

Kat. br. 32 – Torčec, kapela Svetog Stjepana Kralja, oltar Svetog Stjepana Kralja, Sveta Katarina (1731. – 1733.), Muzej Grada Koprivnice Zbirka sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice, Inv. br. MGKC-9126 Sveta Katarina, 1731. – 1733.

(MGKC-9126) prikazana je u baroknoj plemićkoj odjeći, u struku nabranoj haljini bogatih rukava i dugom plaštu koji je na prsima pričvršćen okruglom metalnom kopčom. Duga kosa odmaknuta je od lica, učvršćena dijademom i spuštena niz leđa.

Haljinu pokreće relativno ukrućena barokna figura serpentinata tkanine u pokretu. Skulpturi nedostaju ruke i atributi. Atribucija sveca zabilježena je u opisu Kanonske vizitacije iz 1733. godine. Radi se o lijevoj asistentskoj oltarnoj drvenoj skulpturi s tragovima polikromije i pozlate te stražnjom stranom koja nije obrađena. Prema podacima iz Kanonskih vizitacija, skulptura je izvedena za glavni oltar drvene kapelu Svetog Stjepana Kralja, a nađena je izvan sakralne upotrebe na tavanu novije zidane kapele Presvetog Srca Isusovog u koju su preneseni dekomponirani i ponovno sastavljeni oltari iz porušene drvene kapele. U Muzej grada Koprivnice skulptura je akvizirana 1954. godine posredovanjem župe rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju pod koju pripada kapela Presvetog Srca Isusovog u Torčecu.

Literatura: Brozović, 1954., str. 123. (Dnevnik 1); Horvat, 1961., str. 14-34.; Baričević, 1987., str. 92; Jalšić, 2000., str. 119-126: Ivezić, 2003, str. – (Izvješće o cjelovitim konzervatorsko-restauratorskim radovima) (D. J. E.)

88

89

Kat. br. 33 – Sveti Ambrozije, asistentska skulptura s glavnog oltara svetog Florijana , 1738. – 1742.

Muzej Grada Koprivnice, Zbirka sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice, Inv. br. MGKC-5248 Stjepan Szever(in) – Koprivnica, Sveti Ambrozije U Zbirci MGK nalaze se također (s istog oltara), Inv. br. MGKC-5247 Stjepan Szever(in) – Koprivnica, Sveti Florijan; Inv. br.

MGKC-5249 Stjepan Szever(in) – Koprivnica, Sveti Juraj; Inv. br.

MGKC-5250 Stjepan Szever(in) – Koprivnica, Neutvrđeni svetac.

Ostaci glavnog oltara iz porušene zavjetne kapele svetog Florijana iz 1742. godine u Zbirku sakralne umjetnosti Muzeja grada Koprivnice došli su 1946. godine posredovanjem Narodnog odbora, koji je Brozoviću ustupio dijelove dekomponiranog oltara zatečenog na tavanu Gradske vijećnice, o čemu Brozović piše u svojem muzejskom Dnevniku u kojem je detaljno navodio način nabave i provenijenciju muzejskih predmeta. Oltarni retabl nastao je kao zavjet koprivničkih građana između 1738. i 1742. godine, obnovljen je 1760., a u upotrebi je bio od 1742. do 1891. godine. U Zbirci sakralne umjetnosti čuva se oltarna pala svetog Florijana iz 1738. godine s prikazom velikog požara Koprivnice iz 1736., četiri pozlaćene drvene skulpture svetaca (kipovi svetog Florijana, svetog Jurja, svetog Ambrozija, nepoznatog sveca bez atributa), par asistentskih skulptura anđela te nepotpune dijelove oltarne arhitekture (tri, odnosno četiri ornamentirana četvrtasta stupa, kapiteli, baze i nepotpuni dio vijenca) Radi se o ostacima oltarne arhitekture rusticifiranog baroka domaćeg majstora koja je sa svake strane imala po tri tipična Severinova stupa s ornamentiranim užljebljenjima te motivima akantusa, hrskavice i stiliziranog četverolista.

Oltar je datiran i identificiran zahvaljujući bilješkama vizitatora Adama Antuna Čegeteka iz 1738., 1742. i 1744. godine, koji je kao vizitator koprivničke župe zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga redovito izvještavao o napredovanju radova na zavjetnom oltaru.

Oltarni retabl nekad se nalazio u središnjoj osi kapele Svetog Florijana. Ukrašeni vitki četvrtasti stupovi spojeni horizontalno neprekinutim vijencem nosili su atiku (nedostaje) koju su pridržavala

90

dva stojeća anđela. Između parova stupova smješteni su kipovi četiri sveca, svetog Florijana, Jurja, Ambrozija te nepoznatog sveca kojem nedostaje ruka s atributom. Oltarna slika između kipova nastala je 1738. godine kao ex-voto nakon velikog požara Koprivnice iz 1736. godine. Arhitektura oltara, četiri kipova svetaca i dva stojeća anđela tipičan su primjer Severinovog rukopisa, relativno stereotipne, izdužene fizionomije, bademastih očiju i stilizirane anatomije koju redovito susrećemo na njegovim skulpturama. Figure svetaca u pozlaćenim tunikama koje padaju u krutim naborima te zadignuti plaštevi neuvjerljive barokne pokrenutosti.

Literatura: Horvat R., 1941., str. 36-41; Horvat R., 1943., str. 59-64; Horvat, 1961., str.

14-34.; Brozović, 1978., str. 87.; Baričević, 1987., str. 92; Jalšić, 1995., str. 62-79.; Jalšić, 1997., str. 62-79.; Ivezić, 2003. str. – (Izvješće o cjelovitim konzervatorsko-restauratorskim radovima); Ivezić, 2005., str. 96-100. (D. J. E.)

91

LITERATURA Balog, Zdenko, Ivan i Pavao u Gradskom muzeju Križevci, Cris XXII. Broj 1/2020.: 5-15, Križevci 2020. (Balog 2020.)

Baričević, Doris, Domaći barokni kipari u Čazmi, u zborniku Čazma 1229. – 1979.: 153-186, Čazma 1979. (Baričević 1979./I.) Baričević, Doris, Djela varaždinskog kipara Fredrika Pettera u Varaždinu i Križevcima, Bulletin JAZU 1 (47): 53-74, Zagreb 1979.

(Baričević 1979./II.) Baričević, Doris, Dominus sculptor S. Szeverin Crissiensis, Peristil 30: 83-104, Zagreb 1987. (Baričević 1987.)

Baričević, Doris, Kiparstvo i drvorezbarstvo, str. 204 i na više drugih mjesta, u knjizi Križevci – grad i okolica, Zagreb 1993. (Baričević 1993.)

Baričević, Doris, Kiparstvo od XVII do XIX stoljeća: 140-157, u knjizi Ludbreg – Ludbreška Podravina, Zagreb 1997. (Baričević 1997.)

Baričević, Doris, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb 2008.

(Baričević 2008.)

Begović, Branko, Barokizirana župna crkva Presvetog Trojstva u Turnašici, Podravski zbornik 14: 171-175, Koprivnica 1988. (Begović 1988.)

Begović, Branko, Kapela Svete Jelene u Otrovancu, Podravski zbornik 15: 112-116, Koprivnica 1989. (Begović 1989.)

Brozović, Leander. Građa za povijest Koprivnice, Biblioteka Podravskog zbornika, Knjiga 3 (ur. Dragutin Feletar, Franjo Horvatić), Koprivnica : Muzej grada Koprivnice, 1978., str. 87-89.

Cvekan, Paškal, Virje, Virje 1976. (Cvekan 1976.)

Horvat, Anđela, Prilog poznavanju nestale drvene arhitekture s područja Kotara Koprivnica, Bulletin JAZU 1-2/IX: 18-34, Zagreb 1961. (Horvat 1961.)

Horvat, Anđela, O baroku u srednjoj Podravini, Podravski zbornik 3: 203-228, Koprivnica 1977. (Horvat 1977.)

Horvat, Anđela, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u knjizi Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982. (Horvat 1982.)

HORVAT, Rudolf. Povijest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb: Matica hrvatska, 1943. (Horvat, R. 1943.)

Ivezić, Velimir, Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi na obnovi dijela artefakata zbirke sakralne umjetnosti u Muzeju grada Koprivnice u 2005. godini, Podravski zbornik 31: 82-100, Koprivnica 2005.

Jalšić, Draženka. Od gotike do barokne obnove grada, u: Koprivnica (ur. Dragutin Feletar), Koprivnica, 1995., str. 62-79. (Jalšić, 1995.)

Jalšić, Draženka. Od gotike do barokne obnove grada, u: Koprivnica / Izabran teme, Koprivnica, 1997., str. 62-79. (Jalšić 1997.)

Jalšić, Draženka. Urbanizam, svjetovni i sakralni spomenici arhitekture i plastike sela Torčec, u: Povijest Torčeca, Koprivnica, 2000., str. 119-126. (Jalšić 2000.)

92

Jalšić, Draženka. Sakralni spomenici Novigrada Podravskog, u: Novigrad Podravski / Izabrane teme, Koprivnica, 2001., str. 176-188.

(Jalšić 2001.)

Kožul, Stjepan, Sakralna umjetnost bjelovarskog kraja, Zagreb 1999.

(Kožul 1999.)

Lentić-Kugli, Ivy, Zavjetna crkva B. D. Marije u Močilama kraj Koprivnice – historijat i inventar, Rad IPU 9: 29-35, Zagreb 1985.

(Lentić-Kugli 1985.)

Lentić-Kugli, Ivy, Inventar sakralnih spomenika i drugih predmeta slikarstva, kiparstva i umjetničkog obrta u Koprivnici, str. 170, Koprivnica – Grad i spomenici: 164-192, Zagreb 1986. (Lentić-Kugli 1986.)

Tarbuk, Nela, Problemi istraživanja sakralne skulpture 17. i 18. st. iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu u kontekstu srednjoeuropskog baroka, Zbornik 1. kongresa Hrvatskih povjesničara umjetnosti: 197-204, Zagreb 2004. (Tarbuk 2004.)

Tekst kataloga: Dr. sc. Zdenko Balog Osim: - poglavlje 2.2.1.: Jasmina Fučkan, voditeljica Zbirke kiparstva i Zbirke bjelokosti MUO (J. F.) - poglavlje 2.2.3.1.: Tea Hatadi, ravnateljica Gradskog muzeja Križevci (T. H.) - poglavlje 2.2.3.2.: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica, voditeljica Zbirke sakralne umjetnosti Muzeja Grada Koprivnice (D. J. E.) Kataloške jedinice: Dr. sc. Zdenko Balog (Z. B.), Jasmina Fučkan, voditeljica Zbirke kiparstva i Zbirke bjelokosti MUO (J. F.), Tea Hatadi, ravnateljica Gradskog muzeja Križevci (T. H.), Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica, voditeljica Zbirke sakralne umjetnosti Muzeja Grada Koprivnice (D. J. E.), mr. art. Jasminka Podgorski, konzervator-restaurator savjetnik za slike na različitim nosiocima i drvene polikromirane skulpture, MUO Fotografije (ako nije drugačije navedeno): Dr. sc. Zdenko Balog Vedran Benović, viši fotograf, Fotoatelijer MUO-a

93

IZLOŽBA KRIŽEVAČKI KIPAR STJEPAN SZEVER(IN) – NAJZNAČAJNIJI PREDSTAVNIK POKRAJINSKOG BAROKA U SJEVERNOJ HRVATSKOJ Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci 22. 7. – 4. 9. 2021.

Organizacija izložbe: Gradski muzej Križevci Autor izložbe: dr. sc. Zdenko Balog Kustosi izložbe: dr. sc. Zdenko Balog i Tea Hatadi Likovni postav izložbe: dr. sc. Zdenko Balog Tehnički postav izložbe: Marija Rogina Fotografije: dr. sc. Zdenko Balog Lektura: Dragana Radovan Dizajn panoa: Boris Greiner Tisak panoa: Ars kopija d.o.o.

Zahvala Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Gradu Križevcima i Koprivničko – križevačkoj županiji koji su pružili potporu za realizaciju Programa Gradskog muzeja Križevci.

Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, ravnatelju Miroslavu Gašparoviću i djelatnicima, Ordinarijatu Bjelovarsko-križevačke biskupije i Mons.

Vjekoslavu Huzjaku, biskupu Bjelovarsko-križevačkom na posuđenim eksponatima i na suradnji.

Muzeju grada Koprivnice i ravnatelju Robertu Ćiminu, župniku Križevačke župe sv. Ane Stjepanu Sovičeku na suradnji.

Također, zahvaljujemo Grawe Hrvatska d.d. na potpori.

Zahvaljujemo svim ustanovama i pojedincima koji su pomogli u realizaciji izložbe.

Realizacija izložbe i kataloga sufinancirana je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničkokriževačke županije.

Izložba je bila otvorena od 22. srpnja do 4. rujna 2021. godine u Likovnoj galerija Gradskog muzeja Križevci, Trg Antuna Nemčića 6/I, od ponedjeljka do petka, 10 – 13 sati, subotom 10 – 12 sati KATALOG Nakladnik: Gradski muzej Križevci, Tome Sermagea 2, Križevci http://www.gradski-muzej-krizevci.hr Za nakladnika: Tea Hatadi Autor izložbe: dr. sc. Zdenko Balog Urednice: Dragana Radovan, Tea Hatadi Autori tekstova: dr. sc. Zdenko Balog Stručne suradnice: Jasmina Fučkan, viša kustosica, voditeljica Zbirke bjelokosti i Zbirke kiparstva, Muzej za umjetnost i obrt, Tea Hatadi, kustosica, voditeljica Umjetničke zbirke i Sakralne zbirke, Gradski muzej Križevci, Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica, povjesničarka umjetnosti, Muzej grada Koprivnice, mr. art. Jasminka Podgorski, konzervatorrestaurator savjetnik za slike na različitim nosiocima i drvene polikromirane skulpture, MUO Lektura: Dragana Radovan Fotografije:dr. sc. Zdenko Balog, Vedran Benović, viši fotograf, Fotoatelijer MUO-a Dizajn i prijelom kataloga: Boris Greiner Tisak: Tiskara Zelina d.d., Tiskano u Hrvatskoj, 2021.

ISBN 978-953-8291-15-9 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001110449.

Sadržaj ovog kataloga u isključivoj je odgovornosti Gradskog muzeja Križevci i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije.

94

95

96