"DVIJE PERIFERIJE" ATELIJERI ŽITNJAK I ATELIERI KOPRIVNICA, GRADSKI MUZEJ KRIŽEVCI by gradski_muzej_krizevci

6. - 17. 7. 2021. Likovna galerĳa Gradskog muzeja Križevci

Križevačko likovno ljeto započeto je 2019. godine u organizacĳi Gradskog muzeja Križevci, a održava se krajem lipnja i traje tĳekom srpnja. Likovna je i edukativna manifestacĳa koja uključuje stvaralaštvo vrĳednih i kreativnih Križevčanki i Križevčana koji se amaterski i profesionalno bave likovnim izričajem te njeguju kulturu stvaralaštva, ali i gostujućih izložbi. Program je prve godine omogućen uz potporu dobre volje Križevčanki i Križevčana, a već prošlogodišnji program podržan je uz potporu Grada Križevaca, Ministarstva kulture i medĳa Republike Hrvatske te Koprivničkokriževačke županĳe. Poklon je svim sugrađanima i posjetiteljima Grada Križevaca. Cilj ovog programa je obogatiti kulturnu ponudu grada u ljetnim danima i pružiti kvalitetan kulturni sadržaj u vrĳeme između doručka i ručka, predstaviti bogate likovne aktivnosti kojima su posvećeni naši sugrađani te im pružiti mogućnost da sa svima podĳele svoje kreativno iskustvo, a istovremeno prezentirati i promovirati bogatstvo muzejskih zbirki i fundusa muzeja, stvaralaštvo gostujućih umjetnika i različitost suvremenih umjetničkih pristupa. Prošlogodišnju manifestacĳu započeli smo izložbom koprivničkog umjetnika Darka Markića uz kustose Tanju Špoljar i Marĳana Špoljara, a zatvorili je izložbom Hlebinska škola kustosice Helene Kušenić i suradnjom s Muzejom grada Koprivnice.

3. KRIŽEVAČKO LIKOVNO LJETO 30. 6. – 20. 7. 2021.

GOSTI U GRADU 6. 7. – 17. 7. 2021. Likovna galerĳa Gradskog muzeja Križevci

Tea Hatadi

Ove godine Gradski muzej Križevci poziva u goste tridesetak umjetnika i dva kustosa, pa je i naziv 3. Križevačkog likovnog ljeta “Gosti u gradu”. Ovogodišnji gosti su Atelieri Koprivnica i Atelieri Žitnjak iz Zagreba koji će svoje stvaralaštvo i bogatstvo suvremene i recentne hrvatske umjetnosti predstaviti u Likovnoj galerĳi Gradskog muzeja Križevci od 6. do 17. srpnja 2021. U ovogodišnjem programu gosti su i studenti s Odsjeka za povĳest Filozofskog fakulteta u Zagrebu čĳi domaćin je i koautor na projektu, Nikola Ostojčić. Projektom Bulwark of Europe - Digitizing the Habsburg - Ottoman frontier kojim će se predstaviti križevačkoj publici u obliku pop up izložbe u atrĳu Likovne galerĳe 1. srpnja od 10 do 13 sati, nagrađen je Rektorovom nagradom. Uloga domaćina pripala je i sugrađanima koji pripremaju sjajne pop up izložbe u atrĳu Likovne galerĳe našeg Muzeja. Velika je čast, sreća i odgovornost biti domaćin u nestabilnim okolnostima u kojima djelujemo i ugostiti preko trideset recentnih umjetničkih djela hrvatskih suvremenih umjetnika, ali i same umjetnike koje očekujemo na otvorenju izložbe. Križevačka publika koja nema prilike pratiti i posjećivati samostalne izložbe recentnog stvaralaštva imat će priliku upoznati se s djelima koja zrcale neposrednu stvarnost i iskustvo koje svi trenutno prolazimo, samo u formi umjetničkih djela iz perspektive umjetnika. Likovna galerĳa i atrĳ Gradskog muzeja Križevci i ovo ljeto, bez obzira na okolnosti, bit će mjesto na kojem se likovnost, umjetnost i kultura sažimaju u najljepšu kulturnu manifestacĳu u gradu Križevcima. Tea Hatadi, ravnateljica Gradski muzej Križevci

DVIJE PERIFERIJE

Zajednička izložba Dvĳe periferĳe u Gradskom muzeju Križevci, dvĳe prĳateljske, moglo bi se reći – zbog značajnih bliskosti i intuitivnih usporednosti – i sestrinske umjetničke organizacĳe i udruge, zagrebačke Atelĳere Žitnjak i Ateliere Koprivnica, po prvi put, „na pola puta“, spaja na skupnom izložbenom projektu, nakon sad već mnogobrojnih individualnih suradnji njihovih članica i članova tĳekom zadnjih nekoliko godina. Namjera izložbe nĳe toliko da interpretira i problematizira koliko da upravo okuplja, ne samo članove/ice dvaju kolektiva, nego i sve prĳatelje/ice suvremene umjetnosti koji njihove pozicĳe i svjetonazore osjećaju bliskima, također svojima. Zbog toga je postavu pristupljeno prema načelu potpune izlagačke ravnopravnosti, dok je svrha ovog teksta da čitatelje/ice i posjetitelje/ice Gradskog muzeja Križevci prvenstveno informira o dosadašnjem djelovanju kolektiva i senzibilizira ih za njihova stvaralačka i životna shvaćanja, u kojima pojam periferĳe posjeduje središnje i, važno je isticati, pozitivne i progresivne konotacĳe, i karakteristike. Priča prostora Atelĳera Žitnjak započela je 2003. godine, kada je Grad Zagreb zgradu nekadašnje osnovne škole na žitnjačkoj polovici Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak prenamĳenio u 13 atelĳera, te ih putem javnog natječaja dodĳelio na korištenje lokalnim umjetnicima, tada srednje i mlađe generacĳe. Umjetnice i umjetnici su u velikoj mjeri samostalno unaprĳedili infrastrukturu dotrajale zgrade za radne, izlagačke i druge svakodnevne potrebe, a 2004. su pokrenuli umjetničku organizacĳu AŽ (jednu od najstarĳih u Hrvatskoj!) kako bi rastuće aktivnosti objedinili neophodnim formalnim okvirom, dok je 2005. utemeljena i Galerĳa Atelĳera Žitnjak. Tada javni sadržaji suvremeno-umjetničke i vizualno-kulturne vrste na Žitnjaku istinski počinju. Neprekidno širenje aktivnosti Izložbenog programa Galerĳe AŽ do danas je nastavilo diktirati ritam osmišljavanja novih programskih linĳa umjetničke organizacĳe. Godine 2007., na inicĳativu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, pokrenut je Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, putem koje, kustoskim odabirom Savjeta galerĳe AŽ, svakog rujna jedan umjetnik/ica iz Zagreba putuje na rezidencĳalni boravak u Düsseldorf (i obrnuto), što rezultira samostalnim izložbama „domaćih“ u njemačkom gradu, odnosno izložbama gostĳu iz inozemstva u AŽ. Time se već 15 godina kontinuirano jačaju internacionalne kulturne veze te odvĳa zamjetno upoznavanje distinktivno lokalnog, društvenog i produkcĳskog konteksta s obje strane. Rezidencĳalni program danas uključuje i razmjenu s Galerĳom Flora HDLU-a Dubrovnik, prema principu jednotjednog boravka na Žitnjaku, odnosno u Flori, te vikend-predstavljanja stvaralačkog opusa i aktualnog umjetničkog rada gostĳu. Zahvaljujući podršci Zaklade Kultura nova 2017. i 2018. godine, Atelĳeri Žitnjak bili su u mogućnosti adaptirati dotad neadekvatni dio zgrade u prikladno opremljeni boravišni prostor za goste, čime su napokon potpuno ujedinjene tri temeljne funkcĳe prostora – radna, izložbena i rezidencĳalna (dotad su gostujući umjetnici boravili u unajmljenom gradskom stanu). Ujedno, to podrazumĳeva da su AŽ na nivou grada Zagreba dobili jedinstvene holističke karakteristike, kao jedini prostor koji objedinjuje sve te svrhe a da posrĳedi nĳe izvorno skvot, i nastavljaju biti jedan od rĳetkih prostora u zemlji (sestrinski Atelieri Koprivnica su jedan od svega par drugih primjera) koji bi se mogli odrediti engleskim terminom artist-run space. Novi dio prostora ponudio je svježe mogućnosti rada i mimo rezidencĳalnih boravaka, pa je 2017. pokrenut program Centriranje periferĳe, istraživačkog, interdisciplinarnog i intermedĳskog karaktera, posvećen edukacĳskim i suradničkim aktivnostima s različitim društvenim skupinama, među kojima zasad dominiraju studenti humanističkih znanosti i umjetničkih akademĳa. Smisao novog programa je daljnji rast i razvoj prisutnosti AŽ u njihovoj neposrednoj,

Tanja Špoljar Bojan Krištoﬁć

lokalnoj i kvartovskoj zajednici, zbog toga što je prostor, pored Osnovnih škola Žitnjak (Petruševec) i Dr. Vinka Žganca (Kozari Bok i Putevi) te male zgrade Mjesnog odbora, jedini u svom dĳelu četvrti s kulturnom, umjetničkom i edukacĳskom namjenom (na Žitnjaku ne postoji dom kulture ni išta slično tome), stoga organizacĳa pogotovo ima priliku progresivno djelovati na tom tragu. „Podnaslovom“ Centriranje periferĳe dosad su obuhvaćene programske aktivnosti, poput razgovora s gostujućim umjetnicima te kulturnim radnicama i radnicima; vodstva izložbama te seminari i kustoske prakse za studente/ice Odsjeka za povĳest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i drugih studĳa; prve Početnice likovne kritike organizirane suradnjom AŽ, studentskog portala Kulturflux i kulturne redakcĳe Radĳa Student; likovnih radionica za djecu-učenike/ice spomenutih osnovnih škola; predstavljanja knjiga i predavanja sa suvremeno-umjetničkim i vizualno-kulturnim temama; projekcĳa dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, kazališnih predstava i performansa te brojnih drugih. Dan otvorenih vrata AŽ, omiljena manifestacĳa koju članovi/ce organizacĳe priređuju svake jeseni od osnutka, s godinama je evoluirala od zajedničke tematske izložbe-akcĳe članova/ica AŽ i njihovih prĳatelja/ica (tzv. pridruženih članica i članova) do poziva kolegama/icama kustosima/icama za osmišljavanje problemskih izložbi i istupa, što je do sada rezultiralo suradnjama, primjerice, sa zagrebačkim udrugama Are You Syrious? i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, odnosno njihovim štićenicima i sudionicima. Dan-danas je i Dan otvorenih vrata AŽ jedna od komplementarnih programskih smjernica sjedinjenih Centriranjem periferĳe. Sintagma Centriranje periferĳe pritom je hommage umjetničkom radu – sitespecific intervencĳi – Centar periferĳe izvornog žitnjačkog člana Zorana Pavelića, koju je aplicirao na pročelju iznad ulaza u same Atelĳere Žitnjak, i time suštinski-simbolički imenovao njihovo filozofsko i svjetonazorsko uporište, budući da su se prostor i njegovi ljudi s vremenom počeli poistovjećivati upravo s tom odrednicom. Petnaestogodišnjim kontinuitetom programa AŽ, Zagreb je na svojoj jugoistočnoj post-industrĳskoj i post-agrarnoj periferĳi dobio polivalentni javni prostor „na linĳi“ sa sličnim mjestima u svim relevantnim europskim centrima, čĳe vlasti prepoznaju inkluzivnu kulturno-umjetničku proizvodnju kao jedan od načina unapređenja nedovoljno razvĳenih, perifernih zajednica. Umjetničke organizacĳe poput AŽ dolaze kao inicĳatori i katalizatori promjena „odozdo“, ukazujući tako na opravdanost svoje naoko periferne, no, kolektivno promatrano i proživljeno, značajne društvene uloge, koja valove progresivnog poimanja kulture i umjetnosti, zajednice i solidarnosti, odašilje od periferĳe prema centru već skoro dva desetljeća. Sa žitnjačke strane, članovi/ce korisnici/e atelĳera koji izlažu u GMK su Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Hrvoje Mitrov, Kata Mĳatović (voditeljica Galerĳe AŽ od 2005. do 2019.), Zoran Pavelić, Vesna Pokas, Vlasta Žanić, Boris Greiner i Predrag Pavić (valja spomenuti i članove koji ovom prilikom ne sudjeluju u postavu: Hamu Čavrka, Dražena Grubišića i Franu Rogića, dok su korisnici atelĳera i Nikola Šimunić te Fedor Vučemilović), čĳu „reprezentacĳu“ upotpunjuju pridruženi članovi/ce Neven Bilić (svojedobno korisnik atelĳera, koji se sretno preselio u vlastiti prostor u susjedstvu), Ivana Jelavić, Iva Kordić (tĳekom 2020./’21. suradnica voditelja Galerĳe AŽ Bojana Krištofića u provedbi programa, studentica umjetnosti na relacĳi Trst-Zagreb) i Nives Sertić (prva sudionica novog programa otvorenog studĳa Atelĳer živi!, tĳekom proljeća 2021., koja se brzo „udomaćila“ te (p)ostala česta posjetiteljica i članica ekipe). U sklopu postava izložbe bit će dostupne i knjige, i publikacĳe AŽ (tzv. Biblioteka od A do Ž) te iz-

danja umjetničke radionice Petikat, čĳi su jedni od pokretača Cvjetanović i Greiner (drugi su svim „Žitnjačanima“ također jako bliski umjetnici Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i Danĳel Žeželj, koji na obostrano zadovoljstvo „svako malo“ na neki način participiraju u aktivnostima AŽ). Kipari, slikari, fotografi, pisci, performeri, dizajneri, filmaši… Raznorodna grupa što se susreće i u svojim različitostima, te svakako u dodirnoj točki svjetonazora koji snagu crpi iz vitalnih veza periferĳe i centra, istodobno shvaćenih poput prostor-vremenskih odrednica te kreativnih i filozofskih pozicĳa. Odabranih i izborenih, nipošto obrnuto. Atelieri Koprivnica su koprivnička udruga koja od 2012. godine djeluje u zgradi broj 20 kompleksa bivše vojarne, sadašnjeg Kampusa, a u lokalnim su okvirima jedinstven prostor koji spaja upravljanje umjetničkim atelĳerima (radnim prostorima) i nezavisnim galerĳskim prostorom – AK galerĳom. Svojim funkcioniranjem u malom gradu na sjeverozapadu Hrvatske, van žiže kulturnih događanja i centara, te perifernim smještajem na rubu grada (kao što su vojni kompleksi obično i pozicionirani), Atelieri Koprivnica prividno su u pozicĳi dvostruke perifernosti: prostorno oni to svakako jesu, no ne i svojim težnjama i djelovanjem. Prostor bivših vojnih spavaonica koprivničkim je umjetnicima dodĳeljen na korištenje 2011. od strane Grada Koprivnice, zalaganjem umjetnika Vlatka Vinceka, Željka Mucka i Romana Baričevića te povjesničara umjetnosti Marĳana Špoljara, dok je 2. sĳečnja 2012. službeno registrirana udruga Atelieri Koprivnica, skraćeno AK. Uz navedena tri umjetnika, članovi udruge tada su bili i Sunčanica Tuk, Tomislav Balažin, Gordana Špoljar Andrašić, Ivan Andrašić, Zlatko Kauzlarić-Atač, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Darko Markić, Zvonimir Haramĳa i Mario Dimić, a na raspolaganju je bilo devet radnih prostora. Broj članova kroz godine se mĳenjao, kao i raspored atelĳera i umjetnika koji ih koriste. Prvo razdoblje djelovanja udruge bilo je fokusirano na rad u atelĳerima te jačanje kapaciteta i statusa same udruge, no već 2013. godine Vlatko Vincek pokreće AK galerĳu u prostoru svog atelĳera, veličine 50 m2, i započinje s izložbenim programom. Jedna od izložbi iz te godine služi nam kao zanimljiva poveznica (jedna od mnogih) s djelovanjem Atelĳera Žitnjak: radi se, naime, o izložbi Kate Mĳatović, Zorana Pavelića (članova Atelĳera Žitnjak!) i Marĳana Molnara. Dio izložbenog postava činio je i Pavelićev video rad Centar periferĳe koji će se pokazati kao bitna povezna točka između dvĳe organizacĳe/udruge. U 2013. godini održana su svega tri događanja, a od sljedeće godine Vincek vođenje programa prepušta povjesničarkama umjetnosti Tanji Špoljar i Maši Zamljačanec. Bez inicĳalnog Vincekovog koncepcĳskog okvira i njegove jasne ideje o galerĳi koja promovira isključivo suvremene umjetničke prakse, AK galerĳa ne bi postojala u ozbiljnom i kontinuiranom obliku kakvom ju prepoznajemo danas. Godine 2014. spomenuti dvojac osmišljava program koji se svojim nazivom AK galerĳa – Centar periferĳe referira na već spomenuti rad žitnjačkog umjetnika Zorana Pavelića. Naime, taj je rad 2006. izveden na zatvaranju kultnog prostora nezavisne i izlagačke scene MMC Kuglana 2, a video zapis tog rada izložen je na prvoj izložbi u AK galerĳi 2013. Davanje istog naziva programskom konceptu galerĳe postaje referentna točka koja povezuje dva razdoblja izvaninstitucionalne izlagačke prakse u Koprivnici: jedno koje je završilo zatvaranjem Kuglane 2 (nakon kojeg godinama nĳe postojao izlagački prostor za suvremene umjetničke prakse) i novo koje počinje ozbiljno osmišljenim i koncipiranim izlagačkim programom AK galerĳe. Tada je u podnaslovu programa stajao opis mjesto druženja i umjetničke prakse na periferĳi, što je ostala glavna idejna odrednica

do danas. Iako AK nĳe nastala po uzoru na AŽ, isprepletenost tih referentnih točki, često izlaganje žitnjačkih umjetnika u AK galerĳi kroz godine (npr. Borisa Cvjetanovića, Bojana Krištofića, Kate Mĳatović, Predraga Pavića i dr.) te sve čvršća suradnja, koja se dokazuje i ovom izložbom, proizlaze iz sličnih pogleda na traženje vlastitog prostora u umjetnosti, a sve iz malih autonomnih oaza na periferĳama dvaju gradova. Od 2015. godine cjelokupni program galerĳe preuzima, osmišljava i provodi kustosko-dizajnerski tim koji čine Tanja Špoljar, Bojan Koštić i Petra Travinić, a galerĳa i dalje (do danas) djeluje kao jedino izvaninstitucionalno izlagačko mjesto u gradu koje otvara prostor inovativnim, interdisciplinarnim i multimedĳalnim suvremenim umjetničkim praksama. AK su jedna od rĳetkih udruga i prostora koji u sebi pomiruju toliko raznovrsne uloge i funkcĳe: okuplja umjetnike i upravlja prostorima atelĳera, vodi nezavisni galerĳski prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse, provodi edukativne aktivnosti iz područja suvremene umjetnosti i kulture te rezidencĳalni program koji se bavi specifičnostima bivšeg vojnog kompleksa. Kroz dva dominantna programa (AK galerĳa _ prostor suvremene umjetnosti, koji obuhvaća izložbeni i edukativno-teorĳski dio te rezidencĳalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora), AK galerĳa iznova reagira na aktualne društvene pojave te u svoj programski koncept uključuje umjetnike koji su svjesni važnosti istraživanja, preispitivanja, pomicanja granica, angažiranih praksi, iskoraka u medĳu i uključivanja zajednice u cĳeli proces. Kroz kontinuirani godišnji program (oko dva događanja mjesečno), bilo preko javnog natječaja ili na poziv, prezentira autore čĳi se radovi kritički odnose prema aktualnim društvenim, političkim ili kulturnim kontekstima. Također, umjetnici kroz svoje radove reagiraju na specifičnosti prostora u kojem se galerĳa nalazi, što uzrokuje produkcĳu novih radova ili jedinstvenih kustoskih koncepcĳa. Uz izlagački program, AK galerĳa organizira predavanja priznatih teoretičara, kustosa i umjetnika iz područja suvremene umjetnosti, te je u osam godina djelovanja u AK održano preko 100 izložbi, performansa, predavanja, radionica, akcĳa, koncerata… Od 2015. godine započinje rezidencĳalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. Prostor bivše vojarne u ovom projektu služi kao mjesto propitivanja odnosa prostora i memorĳe te postavlja pitanja kako se društveno-političko kontekst ogleda u različitim infrastrukturama, kako u prostoru vidimo/čitamo slojeve povĳesti i identiteta te kako se umjetničkim radovima može prostoru dodati nova dimenzĳa. AK galerĳa kroz ovaj program uključuje umjetnike koji kroz rezidencĳalni boravak, istraživanje, produkcĳu i prezentacĳu rada reagiraju na zatečeno stanje te aktiviraju prostor, naglašavajući važnost umjetničkih rezidencĳa i produkcĳe novih radova koji reagiraju na specifične kontekste. Program također otvara mogućnost povezivanja svih sadašnjih korisnika navedenog kompleksa i dĳalog o tome kako na najbolji mogući način oživjeti taj dio grada. Do sada su na rezidencĳalnom boravku gostovali umjetnici Ana Zubak, Gildo Bavčević, Davor Konjikušić i Tomislav Brajnović. Od 2015. godine AK su i dio FUNK-a (Foruma udruga nezavisne kulture), saveza udruga koje djeluju na području Koprivnice, s ciljem autonomnog djelovanja u kulturnom i civilnom sektoru, a surađuju i s cĳelim nizom aktera nezavisne scene, kustosima, udrugama civilnog društva, institucĳama, festivalima i volonterskim platformama. Uz godišnji program AK galerĳe, ovaj, za Koprivnicu inovativan, model okupljanja umjetnika u radnim prostorima atelĳera, iznjedrio je i čitav niz zajedničkih projekata svih članova. Osim Dana otvorenih vrata koji se održavaju već devet godina, jednom godišnje, i na kojima se predstavljaju recentni radovi članova (ili u vlastitim atelĳerima ili kroz skupne izložbe i popratne programe),

AK umjetnici predstavljaju se i u formi pop-up izložbi Izložba prĳe izložbe gdje samostalno ili u paru prezentiraju aktualne serĳe radova i nove ideje. Dakle, udruga ne egzistira samo kao radni prostor, već kao živo, aktivno mjesto susreta, programa AK galerĳe, ali i događanja koja okupljaju sve članove. Uz to, članovi sudjeluju i u projektima i suradnjama s ranjivim i marginaliziranim skupinama te gradskim udrugama koje nisu često u doticaju sa suvremenom umjetnošću. Dugoročna ideja jest da Atelieri (p)ostanu prostor druženja, razmjene ideja i znanja, produkcĳe novih radova, kritičkog promišljanja suvremenog društva i umjetnosti, svakodnevnog rada, inkluzĳe zajednice, autonomĳe stvaranja, uz uključivanje sve većeg broja mlađih lokalnih umjetnika i umjetnica, suradnika, volontera. AK je prostor koji od samih početaka suvremenu umjetnost vidi kao polje od izrazite važnosti za kulturni razvoj grada, a galerĳski prostor i atelĳera kao bazu novih ideja važnih za zajednicu i njeno čvršće povezivanje. S koprivničke strane, umjetnici koji sudjeluju na ovoj križevačkoj izložbi članovi su udruge ili od samih početaka ili pak od ove godine, neki od njih koriste prostore atelĳera za rad, a neki su članovi udruge bez atelĳera. Abecednim redom, to su: Iva Bolfek, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramĳa, Ivan Ivanović, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Željko Mucko, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić i Sunčanica Tuk. Spomenuti treba i članove koji na ovoj izložbi ne sudjeluju, a to su Lada Gudić i Vlatko Vincek. Atelieri Koprivnica predstavljaju se medĳski raznorodnim radovima 14 umjetnika te izborom publikacĳa AK galerĳe. Zajednička izložba Atelĳera Koprivnica i Atelĳera Žitnjak primjer je prirodnog „sparivanja“ dvaju prema svojim identitetima vrlo sličnih prostora i veoma bliskih kolektiva, „na pola puta“ od Zagreba do Koprivnice i obrnuto, to jest u Gradskom muzeju Križevci. Hĳerarhĳe nema, raspored je horizontalan – starĳi umjetnici se povezuju ravnopravno s mlađima, slikari/ce s performerima/icama, fotograﬁ/kinje s kiparima/kama, prema ključu komplementarnosti i bliskosti svojih medĳa i poetika, karaktera i svjetonazora. Zajednička je to priča, raznolika i raznovrsna, čĳe zaokruženje prikazuje i govori više od zbira svojih dĳelova.

izložba

„U procesu artikulacĳe umjetničkih ideja Neven Bilić još od samih početaka pokazuje senzibilitet prema netradicionalnim materĳalima neumorno istražujući njihov potencĳal. Bilić eksperimentira s različitim vrstama polimera, tzv. netradicionalnim materĳalima, koji se u kreativnim i kompleksnim postupcima pretvaraju u nove oblike, geometrĳske ili organske, otkrivajući beskonačne potencĳale oblikovanja. Osnovni su stvaralački principi Bilićevog rada fascinacĳa različitim vrstama sintetskih materĳala te eksperimentiranje i pronalaženje optimalnog tehnološkog postupka. U tim postupcima, često praćenima mnogim pokušajima i pogreškama, nastaju moduli difuzne mekoće, ukrašeni biljnim ili geometrĳskim ornamentom, koje autor spaja u kompleksne prostorne strukture, povezujući na slojevit način umjetnost, duhovnost i tehnologĳu.“ (Vesna Meštrić) Nova skulptura MUNITUS podrazumĳeva nastavak kontinuiteta Bilićevih traženja, ovaj put manjih dimenzĳa od njegovih monumentalnih radova, predstavljajući osebujnost kiparevih originalnih struktura u malom, nenametljivom okviru.

NEVEN BILIĆ

Munitus, mdf+lak, 100 x 60 x 55 cm, 2021.

IVA BOLFEK Lucky 8 jedan je od novĳih radova Ive Bolfek koji uspješno prezentira njen slikarski imaginarĳ. Fragmente svakodnevice i bilješke poznatih nam situacĳa, pomalo voajerski, autorica odmjereno slaže u plohe toplih živih boja, bez vidljivih poteza, slojeva, teksture. Začudni momenti koje bilježi kao da imaju predložak u ﬁlmu, TV emisijama i muzici, a forma priziva pop art i strip, uz obaveznu dozu humora, malih slatkih provokacĳa, ali i suptilne kritike današnjeg (konzumerističkog) društva i odnosa. Autorica prikazuje ljude koji su odvojeni od mjesta i vremena kojem pripadaju, izmještene iz trenutka i nesvjesne da ih se gleda. Gotovo kao da gledamo svĳet u malom, a u kojem se realizira autoričin interes za bizarno, smĳešno, ponekad i malo perverzno. U svakom slučaju ono skriveno ili možda potajno željeno.

Lucky 8, akril na platnu, 80 x 100 cm, 2021.

„Mini-serĳe“ fotografija 128 dana i Pet fotografija Borisa Cvjetanovića povezane su s opsežnim fotografskim ciklusima sabranim u knjigama Grad te Priroda i grad. U cjelinama s po šest i pet zajednički uokvirenih fotografija dolazi do izražaja distinktivni doživljaj vremena i prostora, određen slojevitim odnosima između izgrađenog i prirodnog okoliša, gdje autorov prepoznatljivi fotografski pogled karakteristike promjena prostora i vremena prepoznaje u malenim, naizgled banalnim detaljima specifičnih likovno-plastičnih kvaliteta. Cvjetanovićeve svojevrsne studĳe prostor-vremena temelje se na fotografskom bilježenju suptilnih, jedva primjetnih promjena u ovim okolišima, koje upravo tvore osebujnost njihove veze, dok će mnogi proći pored njih a da ih ne vide.

BORIS CVJETANOVIĆ

218 dana, ﬁne art print, 129 x 20 cm, 2010.

Pet fotograﬁja, ﬁne art print, 129 x 20 cm, 2013.

IZABELA ČUNI

Prostor i njegove složene strukture polazište su slikarskog istraživanja mlade koprivničke autorice Izabele Čuni. Bilježenje urbanih krajolika, napuštenih hala, tvornica, haustora, prolaza, interĳera, neonskih svjetla i reklama pretvara se u sintezu apstrahiranih oblika, geometrĳskih struktura i slojeva ploha. Autorica je godinama, gotovo opsesivno, fotografski bilježila gradske prizore, osobito one noćne s raznolikim svjetlima, koje je zatim pretvarala u digitalne skice i prenosila na platna. Nju ne zanimaju objektivnost i istinitost prostora ili pak njegove socĳalne konotacĳe i simboli, već neka vrsta uvođenja reda i stvaranja savršenog sustava/prostora kroz kontemplativnu igru promatranja, bilježenja, rezanja i spajanja. I ovaj rad iz te nove serĳe stvarane zadnje dvĳe godine jedna je vrsta dnevničkog zapisa i prisjećanja različitih pogleda na prostore, bilješka preklapanja emotivnih stanja, ali i neka vrsta mentalne vježbe uspostavljanja unutarnjeg reda, usprkos suludosti i kaosu okoline. XIII/XX, ulje na platnu, 118 x 157 cm, 2020.

DRAŽEN EISENBEISSER

Prostorima bez ljudi, životom u tragovima, prizorima ruševina, prozora, vrata, krovova, gradskih veduta Dražen Eisenbeisser posvećen je već godinama. Na prvi pogled, rĳeč je o vjernim prikazima koji teže iskazati činjenično stanje i nastaju kao prĳenos viđenog. Uvijek u istom tonu sepĳe, tehnikom krede na papiru, prizori grada stoje pred nama, točno onakvi kakvi jesu, bez prevelikog uplitanja autora i želje da ih slikarski rastvori ili kroz njih iskaže svoje stanje u trenutku slikanja. No ustvari, oni su ovdje tek sredstvo kojim prikazuje prolaznost, vrsta meditativnog istraživanja, kontemplacĳa ljepote i vremena.

Stone crown, sepia crayon, 144 x 96 cm, 2020.

BORIS GREINER

Film i video kratkog eksperimentalnog roda su među dugogodišnjim komplementarnim aktivnostima svestranog stvaraoca Borisa Greinera, koji je povodom izložbe Dvĳe periferĳe snimio još jednu epizodu videa u nastajanju što ga sa sinom Nikolom radi od 2006. godine. Film dokumentira odrastanje sina koji od djeteta postaje dječak, potom mladi čovjek, a usporedno pojavljivanje tate Borisa i sina Nikole u repetitivnim zbivanjima što jesu vrlo slična, ali se ipak primjetno razlikuju, diskretno elaborira njihovo postepeno „odvajanje u povezanosti“, na putu do sinovljeve, no i očeve, pune životne i stvaralačke zrelosti te osobne individualnosti i samosvojnosti. Ključni trenutak toga procesa je nenametljivo podcrtan promjenom tehnike i formata snimanja, pa je ﬁlm, osim što je djelo emancipirajuće sadržajnosti, i suptilna elaboracĳa prikladno odabrane ﬁlmske forme.

Nikola i ja, video in progress, 2006. - 2021.

Temom spomenika i spomeničke baštine Antonio Grgić bavi se već dugi niz godina, a ovaj rad je in-situ instalacĳa koja se sastoji od fotografije i intervencĳe autora u zid galerĳe. Fotografija je snimljena u Spomen-parku Brezovica unutar monumentalnog spomenika. Brončana slova koja su bila u betonskom zidu spomenika, povađena su iz zida na kojem je zatim ostao motiv sličan trobojnoj zaustavi s iščupanim centralni simbolom. Autor u galerĳi ponavlja gestu ikonoklazma zabilježenog na fotografiji uništavanjem slike zalĳepljene na zid. Također, u galerĳski prostor prenosi originalni akt ikonoklazma.

ANTONIO GRGIĆ Bez naziva, instalacĳa, 32 x 47 cm, 2021.

IVAN GUNDIĆ Video rad Memogram dio je istoimenog diplomskog rada Ivana Gundića nastalog u sklopu diplomskog studĳa Fotografije na ADU. Ivan Gundić ovim radom rekonstruira, odnosno, dekonstruira prošlost vlastite obitelji na način da zauvĳek rastapa 86 fotografija iz obiteljskih albuma te iz njih filtrira srebro koje zatim pretvara u kovanicu od 490 mg tržišne vrĳednosti 5 kuna. Postupak ukratko izgleda ovako: fotografija, koju čine slojevi kemĳskog spoja sa srebrom, uranja se otopinu natrĳeve lužine koja prvo rastvara premaz želatine, a zatim i srebro koje se polako odvaja i pada na dno dok pritom slika nestaje. Cĳeli taj proces iščeznuća prizora vjenčanja, slavlja, portreta, Gundić bilježi kroz video (koji se prikazuje ubrzano što pojačava činjenicu prolaska vremena) i fotografije, a krajnji produkt iščeznuća dva razjedinjena fotoarhiva jest srebrna kovanica koju izlaže pod staklenim zvonom. Memorĳa i materĳa utkane su u novi objekt: kroz uništenje autor, paradoksalno, stvara nešto neuništivo, trajnu vrĳednost. Vrĳednost koja nĳe materĳalna (iako je rĳeč o kovanici), već je utjelovljenje sjećanja koje nešto znači samo autoru. Video je samo jedan dio ovog slojevitog rada koji govori o mogućnostima fotografije da očuva sjećanje.

Memogram, video, 9', loop, 2021. Video je dio diplomskog rada Memogram Mentorica: doc. art. Jelena Blagović Komentor: umj. asist. Davor Konjikušić

ZVONIMIR HARAMIJA

Rad Zvonimira Haramĳe Plump pig iz prošle godine nastao je procesom kolažiranja preuzetih motiva koje s digitalne skice prenosi akrilom na platno. Namjerna pitkost motiva, ali i izdizanje iznad direktne citatnosti i prostog reproduciranja motiva, crni humor, kolažiranje i spajanje nespojivih elemenata koje odlazi u apsurd, elementi stripa, ﬁlma, glazbe, reklama, trasha, kiča, camp poetike, ali i njihova kombinacĳa s ikonograﬁjom kapitalizma, osobito konzumerističke pop kulture koju koristi kao svojevrsnu kritiku materĳalističkog svĳeta u koji smo uronjeni: sve su to elementi kojima balansira na granici stvarnog i virtualnog, viđenog i nadrealnog, individualne i kolektivne memorĳe.

Plump Pig, akril i sprej na platnu, 100 x 80 cm, 2020.

IVAN IVANOVIĆ

Sister superior rad je napravljen s namjerom da se prikazuje isključivo kao digitalni rad. Dakle, ne tiska se, nĳe namjera da postoji u fizičkom obliku. Prikazuje se kao animacĳa koja se ponavlja u beskonačnost na ekranu. Rad je zamišljen kao dio tematski povezane serĳe koja će ispitivati teme budućnosti, uloge i primjene umjetnosti u računalnim igrama, a bavi se i preispitivanjem naslĳeđa figurativnog slikarstva i realizma u kontekstu digitalnog okružja. Za sam proces ‘mitinga’, odnosno stvaranja NFT-ja, potrebno je vrĳeme za verifikacĳu i financĳska investicĳa, što je plan za budućnost ovog rada.

Sister Superior, digitalni rad / animacĳa / NFT, 28, 5 x 19 cm, 2020.

IVANA JELAVIĆ „Mali pogledi su izložba (ciklus fotografija, op.a.) nastala fasciniranošću dječjim pogledom na svĳet. Niz dječjih interpolacĳa u ‘stvarni’ svĳet otvara nove međuodnose između izmaštanog i stvarnog. Ronilac u posudi za vodu na radĳatoru ili dječji automobil na parkiralištu vrtoglavo otvaraju pogled u mikrosvĳet koji osvaja dirljivošću svog sudjelovanja. Isto tako, fotografije koje su snimila djeca, svĳet su za sebe. Rĳetko se radi samo o jednoj. Uglavnom su to nizovi slika koji ispituju okolinu, istražuju stvarnost i pokušavaju prepričati ili bar na neki način opisati svĳet oko sebe. I usto zapanjuju neobičnom ljepotom.“ (Ivana Jelavić) „Iz digitalnog obiteljskog arhiva izdvojene su fotografije s igračkama koje kreiraju preslike stvarnih, mogućih, viđenih ili izmišljenih situacĳa, kojima je kreirana privremena stvarnost, te scene s penjačem na stĳeni, roniocem i brodom u kadici poniru ispod površine, plišane životinje u vrtu kreiraju kazališnu scenu, imaginarĳ dječje stvarnosti, uče nas gledati stvari drugim očima, otvaraju novu perspektivu, perspektivu drugog kao moguću stvarnost. (…) Fotografije iz druge skupine su snimila djeca, njihova perspektiva vidljiva je iz kuta snimanja, izbora motiva, rezanih kadrova… (…) Njihove fotografije čitaju se kao nizovi slika, niz točaka zaustavljanih u kretanju, bilješke obrnutih analogĳa sa stvarnim veličinama, pokrenute priče.“ (Davorka Perić)

iz ciklusa Mali pogledi, fotograﬁja - digitalni tisak, izbor iz ciklusa, 2003. - 2009.

IVA KORDIĆ

U svom dosadašnjem radu, mlada umjetnica Iva Kordić koristi uglavnom analogno-fotografsku tehniku cĳanotipĳe da bi istraživala širinu izražajnih simboličkih mogućnosti plave boje, kojom je fascinirana, kao i motive što elemente prirodnog svĳeta apstrahiraju do razine univerzalne prĳemčivosti i komunikativnosti te istodobno načina individualne autoreﬂeksĳe i meditacĳe. Cĳanotipĳu je otkrio engleski znanstvenik i astronom Sir John Herschel 1842., a do sredine 20.st. koristila se ponajviše u inženjerskim strukama radi jednostavnog i praktičnog kopiranja velikih tehničkih nacrta. Zasniva se tipično na mĳešanju otopine kalĳevog željezo-cĳanida (oko 80%) i amonĳevog željezo-citrata (20%) te osvjetljavanju motiva pod ﬁlm-papirom UV zračenjem, i zatim sušenjem. Ovisno o intenzitetu svjetla, postupak može trajati samo nekoliko minuta ili mnogo duže, po čemu varira i predvidivost rezultata.

Konstelacĳa 1-3, fotograﬁja - cĳanotipĳa, 29 x 42 cm, 2019. - 2021.

ALEM KORKUT

Pokret iniciraju gledatelji ili nastaje motoričkim putem kao (…) posljedica skulpturalnog razvoja forme, dok su gradnja i destrukcĳa, kao i fizička promjena materĳe, konstante kiparskog izraza Alema Korkuta. Te karakteristike jasno nalazimo i u (…) ciklusu Tĳelo, jer u kontekstu Korkutovog razmišljanja, skulptura predstavlja i živo fizičko biće. Ona, poput ljudskog tĳela, ima svoj razvoj, postojanost i vĳek trajanja te će postupno pod teretom života postajati nestabilna na nogama, počet će se urušavati, uvlačiti sama u sebe i polagano odumirati. Metaforičko iščitavanje (…) ciklusa Tĳelo ne zadržava se samo na paraboli potrošnje ljudskog, (…) biološkog tĳela, već dotiče i sve pojmove koji se tim nazivom koriste, od matematičke i filozofske terminologĳe do nazivlja vojnih postrojbi i socĳalno-političkih institucĳa. (https://alemkorkut.com/portfolio-item/tĳelo/)

Iz ciklusa Tĳelo, izbor iz ciklusa, 2017.

BOJAN KOŠTIĆ

Video rad Rad Bez naziva 3 (In frame) dio je serĳe radova pod nazivom In frame koja je nastala tĳekom 2021. (trenutno je 5 radova u serĳi). Cĳela serĳa kao polazišnu točku uzima kadar, odnosno frame (kadar, okvir) koji služi kao određena granica unutar koje radovi nastaju. Ta granica je i doslovna (određena doslovnim stranicama kadra ili okvira), ali i metaforična (unutar tih granica autor sam sebe zatvara i djeluje). Ovaj video snimljen je u prostoru Muzeja Grada Križevaca, u prostorĳi u kojoj se i izlaže, dakle, rĳeč je o site-specific radu u kojem autor radnjama koje izvodi naglašava dezorĳentiranost i izgubljenost unutar određenog galerĳskog konteksta te svojim pokretima reagira na specifičnosti određenog prostora. Specifičnost muzejskog prostora u Križevcima je bilo i prisustvo muhe koje naglašava prazninu prostora i dodaje element apsurda.

Untitled 3 (In frame), video, UHD, h.264, 5'21'', loop, 2021. Kamera, zvuk, montaža: Bojan Koštić Asistentica kamere: Petra Travinić

Linĳa nestajanja serĳa je od 8 fotograﬁja nastala u 1. mjesecu 2020. godine. Serĳa govori o prostoru koji nema svrhu, lišenom povĳesti i identiteta, prostoru koji je produkt ishitrene urbanizacĳske odluke i koji se ne može deﬁnirati kao mjesto ali ni kao ne-mjesto. To je linĳa gdje cesta prestaje, a priroda počinje (i obrnuto), zona gdje bi se ljudi trebali susretati, no nema ih. Antropogene strukture tek su instalacĳe u prirodi na koje ljudi ponekad odlažu otpad kao ‘doprinos’ ovom prostoru. Magla dočarava osjećaj nestajanja i praznine, kao da pokušava izbrisati ljudski utjecaj i betonske konstrukcĳe koje zadiru u, do tada, netaknutu prirodu i time ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu.

TEODORA LUKAVSKI

Linĳa nestajanja, serĳa fotograﬁja, 8/21,0 x 29,7 cm, 2020.

DARKO MARKIĆ

Rad je dio serĳe Landscape na kojoj autor radi zadnje tri godine. U ovom se ciklusu vraća apstraktnom slikarstvu pokušavajući doći do početne točke, elementarnih poteza kroz meditativno posvećivanje jednom motivu: drvetu, krošnji, listu. Nježnim potezima kistom i spontanom slikarskom gestom stvara intimističke delikatne prizore koji prenose svjetlo, lelujavi pokret, lahor. Motive gotovo u potpunosti apstrahira, gradi i naznačuje suptilne prostore koji se stvaraju kad pokušavamo uhvatiti bit promatranog. Nĳedan od prikazanih pejzaža ne možemo geografski smjestiti, to su krajolici svih krajolika, predstavljeni kroz ekstremno kadrirane krošnje stabala.

Landscape- white, ulje na platnu, 100 x 120 cm, 2020.

Polazište umjetničkog rada Kate Mĳatović jest preispitivanje složenih relacĳa svjesnog i nesvjesnog. Poseban segment u okviru tih istraživanja čine radovi i projekti sa snovima kao osnovnim konstruktivnim i motivirajućim sadržajem. Kroz istraživanje fenomena sna ovi radovi problematiziraju percepcĳu stvarnosti u odnosima svjesno-nesvjesno. Rad Djevojački zbor pripada serĳi performansa u kojima grupe djevojaka („zborovi“) izvode jednokratne skupne vriskove. Performansi s vrištanjem dosad su izvedeni na sljedećim mjestima: Zbor, MSU Zagreb, 2009; Djevojački zbor, Dubrovnik, 2014; Djevojački zbor Sisak, 2014; Djevojački zbor Omiš, 2018; Djevojački zbor, HDLU Zagreb, 2019. i Djevojački zbor, Galerĳa umjetnina, Split, 2020.

KATA MIJATOVIĆ

Djevojački zbor, videodokumentacĳa performansa, 01:10 Dom HDLU Zagreb, snimatelj: Boris Cvjetanović, 2019.

HRVOJE MITROV Novi slikarski ciklus Hrvoja Mitrova, kojim autor na slikama različitih formata, na sebi svojstven način, interpretira motiv kaktusa, do određene je mjere „mala sinteza“ njegovih istraživanja slikarskih likovnih elemenata i izražajnih sredstava unatrag nekoliko godina. Redovito reduciran i stiliziran na tragu negeometrĳske, ekspresivne apstrakcĳe i art bruta, povremeno i enformela, Mitrovljev slikarski jezik se također koristi i za slikarstvo nestandardnim tehnikama poput spreja ili markera, „posuđenim“ od crteža, kako bi, s jedne strane, naglasak kontinuirano stavljao na procesualnost slikarskog postupka, a s druge, uvĳek isticao speciﬁčnosti imanentne medĳu slike, mimo njenih prikazivačkih i mimetičkih mogućnosti. U tom smislu, Kaktusi su korak dalje u Mitrovljevoj potrazi za istovremeno maksimalno uravnoteženom i izražajnom slikom.

Blue kaktus, akril na platnu, 50 x 50 cm, 2021. (detalj)

Pink kaktus, akril na platnu, 150 x 100, 2021.

ŽELJKO MUCKO

Motivi veduta grada, mrtvih priroda i krajolika po kojima je autor poznat u ovom su radu dovedeni do potpunog apstrahiranja, tek s natruhama prizora, a izvedeni su tehnikom ulja na platnu sa suptilno prisutnim elementima kolažiranja. Krećući se unutar granica klasičnog slikarstva i tražeći stilsko-morfološki okvir u kome će njegov pogled i senzibilitet najbolje doći do izražaja on je prošao nekoliko etapa, a ova zadnjih godina kao da je zbir svih prethodnih. Radi se o otvorenoj, dinamičnoj strukturi, veoma živoj igri likovnih elemenata, vedrih boja i preklapajućih rastera ploha koje nagrizaju mrlje i spontana kapanja boje. S nekim dalekim uzorima u apstrakcĳi pedesetih, ali temeljeni na vlastitim poetičkim principima i slobodnoj interpretacĳi motiva, ti su apstraktni krajolici vitalni, zaokruženi prilog suvremenom hrvatskom vedutizmu.

Bez naslova, ulje na platnu, 100 x 140 cm, 2020.

ZORAN PAVELIĆ

Osnovna obilježja umjetničkog rada Zorana Pavelića su problematiziranje uloge umjetnika, umjetnosti i umjetničkih institucĳa u društveno-političkom kontekstu vremena i prostora, komunikacĳa s umjetničkim i kulturnim slojevima nasljeđa, tendencĳa konceptualnog objedinjavanja pojedinih segmenata vlastitog umjetničkog rada, te utjecaj različitih geo-političkih i medĳskih čimbenika na pozicĳu umjetnika i umjetnosti u društvu. Kipari se Stotka! – rečenica je nastala nedugo nakon potresa koji je zadesio Petrinju, a povezana je s odlaskom jednog od naših najvećih kipara, Ivana Kožarića (rođenog u Petrinji), koji bi 2021. proslavio stoti rođendan.

Kipari se Stotka! olovka, akril i pigment na papiru 158 x 233 cm, 2020./’21., Semantička mapa olovka, akvarel i pigment na papiru 35 x 50 cm; E.A. 4/1; 2020./’21.

PREDRAG PAVIĆ

Rad Parachute Predraga Pavića pripada većoj cjelini-projektu, ambĳentalnoj instalacĳi Succeeding Dangerously, premĳerno predstavljenoj u zagrebačkoj Galerĳi SC 2018. Cjelinu čine još radovi Paraplan (graﬁka-objekt, trikloretilen xerox transfer, paučina i prašina) i Par-avion (video trajanja 08:37 min i Gheppio model aviona-jedrilice). Umjetnik je, bez ikakvog prethodnog iskustva i znanja, odlučio probati konstruirati jedrilicu i odletjeti (od atelĳera na Žitnjaku do Galerĳe SC, zračna udaljenost: 13 kilometara). Parachute je video što prikazuje autora u slobodnom padu te predstavlja svojevrsnu „sigurnu propast“ unutar ambĳentalne instalacĳe. Ako zanemarimo ﬁktivni karakter rada, na metaforičkoj razini predstavlja spasonosni skok iz aviona-jedrilice, koji je već počeo padati.

Parachute (iz ambĳentalne instalacĳe Succeeding Dangerously) video, loop 03:09 min, 2018.

Kiparski opus Vesne Pokas u pravilu proizlazi iz specifičnih prostornih intervencĳa izvedenih isključivo na mjestima izlaganja, bilo da se radi o standardnim galerĳskim „bĳelim kockama“ ili pak eksterĳerima izgrađenih i prirodnih okoliša (npr. Poreč, Lokrum…). Povodom njene zasad zadnje izložbe U kvadratu Galerĳe Forum (2017.), tadašnji voditelj i kustos Antun Maračić je zapisao: „Materĳalni elementi koje Vesna Pokas unosi u interĳer galerĳe ili eksterĳer grada, odnosno hortikulturalnog ambĳenta, nisu umjetnički predmeti nego instrumenti katalizacĳe doživljaja konkretnog prostora. Pritom autorica ponajprĳe sama sebi objašnjava zatečeni prostor, istodobno potvrđujući njegove značajke i transformirajući ga, kako bi potom upozorila na njegove nekorištene potencĳale.“ Fotografije Bez naziva I & II prikazuju upravo okrupnjene detalje intervencĳe-instalacĳe-skulpture u Galerĳi Forum, prenoseći neponovljive karakteristike precizno projektiranog trodimenzionalnog ambĳenta u dvodimenzionalni medĳ, te ističući pojedine njegove plastične osebujnosti koje (i) na fotografijama utječu na ugođaj prevladavajućeg mira i kontemplacĳe, što se i time i samom izložbom širi ne samo prostornom, nego i vremenskom dimenzĳom Pokasinog rada.

VESNA POKAS

Bez naziva I i II, fotograﬁja - digitalni tisak, 40 x 30 cm, 2017.

NIVES SERTIĆ

Ura vremena, fotografija - digitalni tisak, 110 x 180 cm, 18. 8. 2020. „Ura vremena (što čini diptih s radom Bez vremena) je novi rad koji proizlazi iz autoričinih dugogodišnjih promišljanja tema vremena, prostora, svjetla, boje i pejzaža; zatim dugoročne, kontemplativne pažnje i promatranja te preispitivanja preklapanja medĳa fotografije i videa (tj. pokretne slike općenito). Sekvenca fotografija u radu Ura vremena je tretirana kao filmska vrpca, niz kadrova koji čine jednu narativnu cjelinu o jednosatnoj ljetnoj oluji koja dramatično i brzo mĳenja, briše, pa nanovo ispisuje cjelokupan vizual gruškog zaljeva promatranog iz lođe stana u Dubrovniku.“ (Nives Sertić) Umjetnica se od 2014. bavi odnosima promatranja, pokreta i vremena kroz medĳe videa, fotografije i performansa te istraživanje somatskih praksi. Uz to, njen fokus je na osobnom odnosu s okolišem, pitanjima temporalnosti, dugoročnog i meditativnog promatranja, odnosima statike i dinamike unutar njih samih te (vizualnih) medĳa u koje ih upisujemo.

TOMISLAV SERTIĆ

Tematika radova Tomislava Sertića primarno je vezana uz tekstove/nazive pjesama melodičnih i hardcore punk bendova, no utjecaje vuče i iz pop kulture, trasha, stripa, filmova. Autor se izražava u tehnici linoreza koji podsjećaju na najbolje dane DIY fanzinskih praksi te daju osobni osvrt na aktualne situacĳe. Grafika 2020 odraz je umjetnikovog osobnog pogleda na pandemĳu i stanje konstantne lebdeće anksioznosti i nemira u 2020. godini, dok je serĳa radova otisnutih na pola seta igraćih karata njegov doprinos svjetskoj grafičkoj organizacĳi Print Day In May koja se održava svake godine prvu subotu u svibnju, s jakim erotskim i fetish konotacĳama. Svoje radove do sada je predstavljao na Instagramu, a ovo mu je prvo izlaganje u galerĳskom kontekstu.

2020, linorez, 59,6 x 20 cm, 2021.

May the 1st linorez, 15 / 10 x 6,4 cm, 2021.

Triptih Green and the space between vrsta je dnevničkog bilježenja prirodnog svĳeta, zelenila, lišća i malih bića koje nas okružuju. Rad je nastao u tehnici akvarela, dakle vodenoj tehnici, a sačinjen je od prikaza lišća unutar kružne forme, koja već i samim oblikom asocira na neprekinuto kretanje i neprestanu obnovu životu. Umjetnica zapaža i bilježi dnevne mikrosituacĳe koje zahtĳevaju od čovjeka da se zaustavi, pogleda i umiri se. Pod utjecajem Hamvasevog pojma nevidljivog gibanja, autorica hvata život oko nas kojeg često ne percipiramo, a s kojim ona ulazi u nježni dĳalog. Antropocentrizam kao karakteristika današnjeg odnosa prema zemlji i prirodi, narušio je taj dĳalog, a ideal ravnoteže između čovjeka i prirode već je odavno izgubljen. Svojim radom pokušava osvĳestiti težinu nastalog rascjepa i barem djelomično vratiti izgubljeni balans.

GORDANA ŠPOLJAR ANDRAŠIĆ

Green and the space between, akvarel, 3/ 35 x 35 cm, 2021.

SUNČANICA TUK

Malo starĳi rad, iz 2002. godine, umjetnice Sunčanice Tuk, dobar je reprezent postulata njene umjetničke prakse. Izveden akrilikom na platnu, velikih dimenzĳa kao i većina njenih radova, ovaj rad iskaz je procesualnosti zasnovane na primarnoj, hermetičnoj i reduktivnoj formi. Potez je elementarno sredstvo pomoću kojega gradi serĳalno slikarstvo nizova, slojeva i tzv. zapisa. Putem nervature ruke i kontroliranog automatizma ispisuje psihograme unutarnjih duhovnih stanja i latentnu rezistencĳu na zbilju, i tim postupkom – apsurdnom radnjom ponavljanja poteza – osvješćuje apsurd spoznaje i esencĳalne smislenosti, dakako u znaku pozitivne intencĳe odupiranja rasapu i entropĳi. Repeticĳa, vertikalni potezi lazurne boje, osnovni oblici, reducirana paleta, serĳalno nizanje poteza: sve su to sredstva kojima autorica dolazi do završnog produkta na granici bespredmetnog, minimalnog, konceptualnog i procesualnog.

Bez naziva, akrilik/platno, 200 x 70 cm, 2002.

VLASTA ŽANIĆ U slobodnĳoj bismo interpretacĳi naziv mogli prevesti kao ‘dah vremena’. Slĳedom toga, Vlasta zapravo olfaktornom skulpturom vrĳeme prevodi u prostor, ispunjava izdvojenu, praznu sobu mirisom istoimena parfema. Naziv parfema, međutim, naslanja se na svojstvo mirisa kao najsnažnĳeg provokatora sjećanja, miris je lift koji nas spušta u prošlost brže i izravnĳe od slike ili zvuka. Zatvaramo oči i puštamo da nas odvede u vrĳeme koje je obilježio a da to tada nismo ni znali. Stoga parfem kao da unaprĳed imenuje razdoblje kojeg ćemo se u budućnosti njegovim posredstvom sjećati. U Vlastinu je slučaju konceptualnost tog imena, reklo bi se, dar sudbine, zato što mirisna instalacĳa ponajprĳe ima autoreferencĳalno ishodište: to je bio omiljeni parfem njezine majke, pa kao da je prostor posredstvom mirisa ispunilo njezino vrĳeme.

L’ Air du Temps, ambĳentalna instalacĳa, 2021. 'Od kada pamtim, L'Air du Temps je bio mamin parfem. Kada sam bila mala, mame često nĳe bilo. Miris tog parfema u maminoj sobi nadomještao bi mi njenu prisutnost. Rad posvećujem svojoj nedavno preminuloj majci Dragici Žanić.' (V. Ž.)

Neven Bilić (Zagreb, 1972.) Diplomirao je kiparstvo 1995. na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu (u klasi Stanka Jančića), gdje danas radi kao izvanredni profesor na Kiparskom odsjeku. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su nagrada na 9. Trĳenalu hrvatskog kiparstva 2006., prva nagrada za spomenik Fabjanu Kaliterni u Splitu 2009., druga nagrada za spomenik Pobjedi u Zadru 2009., druga nagrada za spomenik Miljenku Smoji u Splitu 2009., nagrada za postaje križnog puta na Srđu u Dubrovniku 2011. te Velika nagrada 12. Trĳenala hrvatskog kiparstva 2015.

Iva Bolfek (Koprivnica, 1987.) Diplomirala je likovnu pedagogĳu na Akademĳi primĳenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rĳeci. Od 2011. godine zaposlena je u Gimnazĳi Fran Galović na radnom mjestu profesora likovne umjetnosti. Izlagala je na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi, od kojih izdvajamo The World Biennial Exibition of Photography, Novi Sad 2007., Izložba keramike, MMC — Pučko otvoreno učilište Umag, 2011. te Izložba prĳe izložbe, AK galerĳa Koprivnica, 2019. Bavi se crtežom, slikarstvom, kiparstvom i keramikom. Članica je udruge Atelieri Koprivnica.

Boris Cvjetanović (Zagreb, 1953.) diplomirao je 1976. na Odsjeku likovnih umjetnosti Pedagoške akademĳe u Zagrebu. Od 1976. do 1984. bio je restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Fotografijom se profesionalno počeo baviti 1981. godine, otkad radi za Studentski list, za koji od 1987. uređuje fotografiju. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svĳeta (Hrvatska, Europa, SAD, Japan, Australĳa…) i dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada (1st Tokyo International Photo-Biennale ‘95. (Japan), Grand Prix izložbe Hrvatska fotografija ‘97., Nagrada Homo Volans ‘97. i dr.). Godine 1996. izdaje svoju prvu knjigu fotografija Prizori bez značaja, a iste godine fotografije su mu objavljene u knjizi Echoes — Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamĳa (The Monacelli Press, New York, 1996.). Dio su nekoliko značajnih svjetskih zbirki: Tokyo Metropolitan Museum of Photography; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Galerĳa Dante Marino Cettina, Umag; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rĳeka; Galerĳa umjetnina Split; Narodni muzej Zadar Galerĳa umjetnina; Hrvatski povĳesni muzej, Zagreb te nekoliko privatnih zbirki. Godine 2003. je s fotografkinjom Anom Opalić bio predstavnik Hrvatske na 50. Venecĳanskom bĳenalu umjetnosti (povjerenica i kustosica: Leonida Kovač), a 2012. je s Pulskom grupom, Igorom Bezinovićem, Hrvoslavom Brkušićem i Sinišom Labrovićem sudjelovao u hrvatskoj izložbi 13. Venecĳanskog bĳenala arhitekture. S Borisom Greinerom, Stanislavom Habjanom i Danĳelom Žeželjom (od 2012. i Hrvojem Đukezom) je 2001. pokrenuo umjetničku radionicu Petikat, a autor je i nekoliko filmova te kustoskih izložbenih koncepata.

biograﬁje

Izabela Čuni (Koprivnica, 1992.) 2012. godine završava Graditeljsku školu u Čakovcu, smjer —dizajner unutarnje arhitekture. Iste godine po završetku srednje škole, pod mentorstvom prof. Bojana Miljančića upisuje Akademĳu likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo. Već u ranĳim godinama studĳa pokazuje interes za geometrĳskom apstrakcĳom koju kasnĳe i oblikuje u svoj stil. Aktivno je sudjelovala na mno-

gim događajima vezanima uz kulturu, arhitekturu, umjetnost i dizajn. 2018. godine završava Akademĳu u klasi prof. Zoltana Novaka. Do sada je izlagala na nekoliko samostalnih (Galerĳa CEKAO, Zagreb) i grupnih izložbi u gradu Zagrebu, Zaprešiću, Osĳeku. Članica je Ateliera Koprivnica.

stavio se samostalnom izložbom u sklopu međunarodnog festivala fotograﬁje Organ Vida. Član je Ateliera Koprivnica.

Zvonimir Haramĳa (Čakovec. 1978.) Diplomirao je 2007. na Nastavničkom odsjeku Akademĳe likovnih umjetnosti u Zagrebu, u grafičkoj klasi prof. Šiška. Samostalno izlaže od 2004. godine. Do danas je imao 18 samostalnih i desetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na desetak street art festivala. Kao animator radio je na različitim projektima Croatia i Zagreb filma. Autor je kratkog animiranog filma Monster Master. Bavi se slikarstvom, ilustracĳom, izradom animiranih video spotova te slikanjem murala. Član je udruge likovnih umjetnika Atelieri Koprivnica. Trenutno živi i radi kao prof. likovne kulture u Koprivnici.

Dražen Eisenbeisser (Koprivnica, 1957.) Samouki umjetnik. Njegovu prirodnu nadarenost usmjerili su njegovi slikarski mentori – akademski slikari iz Koprivnice (Romano Baričević, Željko Mucko), a posebice mu je poticajan bio profesor Zlatko Kauzlarić Atač. Do sada je imao 12 samostalnih izložbi u Londonu, 20 samostalnih izložbi u Hrvatskoj te je sudjelovao u preko 40 grupnih izložbi. 2017. godine izlaže u Londonu u prestižnoj galerĳi Mall Galleries/Federation of British Artists gdje postiže veliki uspjeh (izložbena komisĳa jednoglasno je odlučila izložiti radove Dražena Eisenbeissera, a izabran je između četiri tisuće kandidata), te je pozvan da za dvĳe godine dođe izložiti nove radove. Član je HDLU-a Varaždin i Atelieri Koprivnica. Živi i radi u Koprivnici.

Ivan Ivanović (1986.) Odrastao je u Križevcima, studirao i diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a danas živi i radi u Koprivnici kao interdisciplinarni umjetnik i game designer. Svoje radove predstavio je do sada na dvĳe samostalne izložbe (Klub kulture Križevci i AKC Attack - Medika) i jednoj skupnoj izložbi (AK galerĳa, Koprivnica). Aktivan je član udruge P.O.I.N.T. iz Križevaca, u sklopu koje redovito organizira radionice i tribine (Mala škola stripa, Sandbox), a odnedavno je i član Ateliera Koprivnica. Radi na više projekata vezanih za razvoj računalnih igara, a odnedavno je vlasnik obrta Heresy Design koji se bavi specijaliziranim dizajnerskim djelatnostima i razvojem računalnih igara. Zanimaju ga strip, glazba, povĳest i knjige.

Boris Greiner (Zagreb, 1959.) Autorsko djelovanje započinje 1983. Sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medĳima (grafički materĳali, proza, performansi, izložbe, akcĳe i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danĳelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. Godine 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat, kojoj se 2012. pridružuje i slikar i dizajner Hrvoje Đukez. Godine 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office te otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio niz knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i izvedbi te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. Recentni radovi i projekti uključuju proznu knjigu Zeleni val (2020.), Volumene 7 i 8 serĳe knjiga Osvojena područja (2019. i 2020.), koje sabiru Greinerove kratke eseje i kritike suvremene umjetnosti, uređivanje i oblikovanje Almanaha 2020. � Centra periferĳe Atelĳera Žitnjak, i druge.

Ivana Jelavić (Split, 1971.) Osnovnu i srednju školu je završila u Dubrovniku. Diplomirala je 1997. na Umjetničkoj akademĳi u Splitu u klasi Gorkog Žuvele, s video radom Jedan i teoretskim radom iz kolegĳa vizualnih komunikacĳa: Semiotika televizĳske reklame. Od 1999. djeluje kao samostalna umjetnica i članica je HDLU-a. Održala je više samostalnih izložbi i performansa u Zagrebu i Hrvatskoj te sudjelovala u nizu skupnih izložbi te ﬁlmskih i video festivala i manifestacĳa u Hrvatskoj i inozemstvu.

Antonio Grgić (1973.)

Iva Kordić (Zagreb, 1992.)

Arhitekt i slobodni umjetnik, a u svom djelovanju prvenstveno koristi urbani prostor kao umjetnički medĳ kroz vizuru antropologĳe i psihoanalize prostora. Njegov glavni interes su urbane intervencĳe i performansi koji propitkuju veze između ideoloških, socĳalnih i osobnih psiholoških snaga u urbanom okruženju. Izlagao je na nizu domaćih i međunarodnih izložbi, kako samostalno tako i grupno. Autor je više urbanih plastika. Također piše o teorĳi umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacĳa. Član je Ateliera Koprivnica.

Živi i radi u Trstu i Zagrebu te 2015. upisuje studĳ umjetnosti u Italĳi s fokusom na kinematograﬁju i nove medĳe. Naglasak njenih umjetničkih istraživanja zadnjih godina je na povĳesnim procesima razvoja fotograﬁje

Alem Korkut (Travnik, 1970.) Upisao je studĳ kiparstva u Sarajevu 1991., a od 1992. do 1997. studirao kiparstvo na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1997. godine. Autor je više javnih skulptura: Karĳatida (Pazin, 2002.), Spomenik biciklu (Koprivnica, 2005.), Spomenici palim braniteljima Domovinskog rata (Šibenik, 2006.; Karlovac, 2009.; Koprivnica, 2016.). Dobitnik je Velike nagrade 27. Salona mladih u Zagrebu, Godišnje nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2004., Velike nagrade Splitskog salona 2009., Treće nagrade na izložbi T-HT nagrada@msu.hr 2011. te jedne od tri jednakovrĳedne nagrade 13. Trĳenala hrvatskoga kiparstva 2018. godine. Izlagao je na četrdesetak samostalnih te oko sto i pedeset skupnih

Ivan Gundić (Koprivnica, 1993.) Završio je preddiplomski studĳ na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studĳ fotografije na Akademĳi dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je dvĳu Rektorovih nagrada. U svojim radovima bavi se temama društva, jezika, memorĳe, ideologĳe i identiteta. Poseban interes pokazuje za eksperimentiranje sa samim medĳem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i za kombiniranje fotografije i drugih medĳa. 2018. godine pred-

izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1998. do 2007. kao samostalni umjetnik bio je član HZSU-a. Jedan je od pokretača (2004.), a potom i voditelj umjetničke organizacĳe Atelĳeri Žitnjak. Od 2007. predaje kiparstvo na ALU u Zagrebu, trenutno u statusu izv. profesora.

Diplomirao je slikarstvo 1972. na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Đure Sedera. Predavao je crtanje i crtanje akta ak.god 2001./’02. na Akademĳi likovnih umjetnosti u Širokom Brĳegu Sveučilišta u Mostaru, u zvanju višeg asistenta. Studĳski je boravio u Londonu i Parizu te izlagao na više desetaka samostalnih i skupnih izložbi. Član je umjetničke organizacĳe Atelĳeri Žitnjak, HDLU-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlaže od 1992. godine. Živi i radi u Zagrebu.

Bojan Koštić (Koprivnica, 1988.) Magistrirao je na Odsjeku kroatologĳe, pri Hrvatskim studĳima. Paralelno studira i latinski jezik i književnost te stječe titulu prvostupnika hrvatskog latiniteta. Aktivni je član na nezavisnoj kulturnoj i civilnoj sceni, dugogodišnji suradnik AK galerĳe. Suosnivač i programski voditelj Festivala izvedbenih umjetnosti i kazališta (2015 – 2018). Bavi se fotografijom, videografijom, dizajnom i performansom. Izlagao na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi. Finalist nagrade Radoslav Putar za 2020. godinu. Vlasnik obrta KONTRALIHT za videoprodukcĳu, fotografiju, dizajn i usluge. Radi kao voditelj ureda u Atelierima Koprivnica i kao programski koordinator u Forumu udruga nezavisne kulture FUNK.

Željko Mucko (Koprivnica, 1959.) Školu primĳenjene umjetnosti završio je u Zagrebu 1978. godine na odsjeku Slikarstva (profesori Josip Biffel, Francina Dolenec, Danĳel Žabčić). Godinu dana studirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo 1984. godine, u klasi profesora Raoula Goldonĳa. Za svoj diplomski rad dobiva nagradu Vĳeća Akademĳe likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kao stipendist austrĳske Vlade boravi 1994. godine u Salzburgu na Internationale Sommerakademie f�r Bildende Kunst, u klasi Nancy Spero i Leon Golub. Godine 2006. izlazi mu monografija s tekstom Marĳana Špoljara. Godine 2009. postaje član grupe Contra i seli u novi atelier u Starigrad kod Koprivnice, a s kolegama Romanom Baričevićem i Vlatkom Vincekom 2012. godine osniva Udrugu Atelieri Koprivnica. Dobitnik je priznanja Zlatna slikarska paleta na međunarodnoj likovnoj kolonĳi Sava 2012 u Distriktu Brčko te prve nagrade na VI. triennalu Pasionska baština 2015. godine u Zagrebu. Izlaže od 1981. godine na sedamdesatak samostalnih i više kolektivnih izložbi u zemlji i regĳi. Godine 2015. izlazi mu opsežna monografija koju potpisuje Krunoslav Kamenov.

Teodora Lukavski (Koprivnica, 1989.) Na Fakultetu kemĳskog inženjerstva i tehnologĳe u Zagrebu stekla je titulu magistre inženjerke ekoinženjerstva. Bavi se tradicionalnom i digitalnom ilustracĳom, slikarstvom, analognom i digitalnom fotograﬁjom, cĳanotipĳom, monotipĳom te ponekad oslikavanjem murala (Street Art Festival). Iza sebe ima nekoliko izložbi fotograﬁja. Također je izlagala i svoje ilustracĳe na raznim festivalima (High Grounds, FUNK day, Art Forest). Volontira na raznim kulturnim manifestacĳama, većinom kao koncertna fotografkinja te kao tehnička asistencĳa u AK galerĳi. Od 2021. članica je Ateliera Koprivnica.

Zoran Pavelić (Osĳek, 1961.) Multimedĳalni umjetnik, od 1988. do 1991. bio je osnivač i član neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Diplomirao slikarstvo na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998. Bio je član Upravnog odbora Baranjske umjetničke kolonĳe od 2004. do 2010., a član je umjetničke organizacĳe Atelijeri Žitnjak od 2005. Član Savjeta Galerĳe proširenih medĳa PM bio je od 2000. do 2007., a do danas je (od osnutka 2007.) voditelj i član umjetničke organizacĳe PLEH.

Darko Markić (Vukovar, 1983.) Nakon završene srednje škole Primĳenjene umjetnosti i dizajna upisao je Akademĳu likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 2006. godine u klasi profesora Ante Kuduza, a pod komentorstvom profesora Igora Rončevića. Izlagao je na deset samostalnih i pedesetak skupnih izložbi. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za slikarstvo. Osim slikarstvom bavi se i pedagoškim radom kao učitelj likovne kulture. Član je Ateliera Koprivnica. Živi i radi u Koprivnici.

Predrag Pavić (Zagreb, 1982.)

Kata Mĳatović (Branjina, Baranja, 1956.)

Diplomirao je 2011. na kiparskom smjeru Nastavničkog odsjeka Akademĳe likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na grupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Splitu, Puli, Osĳeku, Gothenburgu, Duesseldorfu, Dresdenu, Catanĳi, Soﬁji, Gdanjsku i drugdje. Laureat je Velike nagrade 10. Trĳenala hrvatskog kiparstva, Velike nagrade Emanuel Vidović 38. Splitskog salona, Nagrade za najboljeg diplomanta ALU 2011., Nagrade HS AICA-e — Hrvatske sekcĳe međunarodnog društva likovnih kritičara i Nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog hrvatskog umjetnika do 40 godina starosti 2019. godine. Rad Autoportret (2011.) nalazi se u javnoj zbirci Muzeja suvremene umjetnosti Istre.

Multimedĳalna umjetnica, od 1988. do 1991. bila je članica neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Godine 1981. diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Osĳeku. Studirala je slikarstvo na Accademia di belle arti Firenze od 1991. do 1993., a potom nastavila studĳ slikarstva na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirala 1997., u klasi Đure Sedera. Bila je članica Upravnog odbora Baranjske umjetničke kolonĳe od 2005. do 2010., a voditeljica Galerĳe Atelĳera Žitnjak od njezina osnutka 2005. pa sve do 2019. godine. Od 2007. je članica Umjetničke grupe PLEH (s Marĳanom Molnarom, Zoranom Pavelićem i Vlatkom Vincekom). Godine 2013. bila je predstavnica Hrvatske na 55. Venecĳanskom bĳenalu umjetnosti s projektom Između neba i zemlje (izbornik i kustos: Branko Franceschi). Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

Vesna Pokas (Sisak, 1959.)

Hrvoje Mitrov (Karlovac, 1972.)

Interfakultetski studĳ Akademĳe likovnih umjetnosti i Filozofskog fakulteta u Zagrebu je završila 1984. godine, kad i počinje skupno te samostalno izlagati. Dobitnica je nagrada Grad-Otok (Dubrovnik, 1996.), Velike nagrade Zagrebačkog salona 2007. te priznanja HS AICA-e na XI Trĳenalu hrvatskog ki-

parstva 2012. Sudjelovala je u rezidencĳalnim programima-stipendĳama u Wiesbadenu (1999.), Mainzu (2002.) i Duesseldorfu (2010.). Samostalno je izlagala u Zagrebu, Splitu, Wolfsbergu (Austrĳa), Novigradu, Rovinju te Wiesbadenu i Mainzu (Njemačka), kao i na nizu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.

graﬁčko-pjesnička mapa u suradnji s pjesnikom Slavkom Jendričkom, a 2004. monograﬁja (autor Marĳan Špoljar). Članica je Ateliera Koprivnica.

Vlasta Žanić (Zagreb, 1966.) Nakon završene srednje Škole primjenjenih umjetnosti i dizajna, upisuje kiparstvo na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1990. Od tada kontinuirano izlaže i sustavno se bavi pojmom skulpture koristeći razne medĳe izražavanja (skulptura, instalacĳa, video, performans, happening…), istražujući dodirne točke i odnose među njima. Teme kojoma se bavi kreću se rasponom od osobnih i intimnih do teoretskih i konceptualnih propitivanja o pojmu kiparstva, značenju i pozicĳi autora/ica, publike i eksponata. Do sada je izlagala na više od trideset samostalnih i velikom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, sudjelovala na filmskim festivalima, likovnim kolnijama i festivalima performansa. Višestruko je nagrađivana za svoj rad (jedna od nagrada 8. Trĳenala hrvatskog kiparstva 2003, Godišnja nagrada HDLU-a 2005., Nagrada Oktavĳan za eksperimentalni film na 14. Danima hrvatskog filma, Vjesnikova godišnja nagrada 2006., Nagrade Međunarodnog multimedĳskog festivala Visura Aperta 2010. i 2014., i dr.). Radovi joj se nalaze u javnim i privatnim zbirkama suvremene umjetnosti kao što su: Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalni muzej moderne umjetnosti / Moderna galerĳa u Zagrebu, Galerĳa umjetnina Split, Umjetnička galerĳa Dubrovnik, Lauba, kuća za ljude i umjetnost u Zagrebu, itd. Živi i radi u Zagrebu gdje predaje na Kiparskom odsjeku Akademĳe likovnih umjetnosti.

Nives Sertić (Dubrovnik, 1984.) Multimedĳalna umjetnica; diplomirala 2009. na Odsjeku za animirani ﬁlm i nove medĳe Akademĳe likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vodila je platformu za mlade Antibiotik i Galerĳu Jogurt u AKC Medika (s I. Cepanec) te istraživački umjetnički projekt O MM-u, u kojem se bavi MultiMedĳalnim centrom zagrebačkog Studentskog centra, kroz arhiv te ustanove. Kao koautorica, video umjetnica i performerica surađuje s nizom autora/ica i organizacĳa s plesne scene: S. Pregrad, I. Omerzo, Ž. Sančanin, P. Zanki, Improspekcĳe, Ekscena i dr. Novĳi radovi i projekti (od 2014.): Rearrangeing and (self)-arranged, Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok… (2014.�2016. sa Sonjom Pregrad), 60 godina 15 dana (2016.), 3 do 10, stabla (2017.�2018.), Pogled koji nestaje (2018.), Kuća je šuma je kuća (2019.). Predavala je na Studĳu dizajna pri AF-u (2014. - 2018.) te na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Kao graﬁčka dizajnerica i multimedijalna umjetnica surađuje na nizu projekata s D. Gamulinom i A. Sevšekom (memorĳalna zbirka Lipa pamti (2016.), stalni postav MCK Sinj, Ako tebe zaboravim… (2020.)). Izlaže u zemlji i inozemstvu.

Tomislav Sertić (Koprivnica, 1982.) Radi grafike u linorez tehnici od 2017. godine. Tematika radova je primarno vezana na tekstove/nazive pjesama melodičnih i hardcore punk bendova, a ponekad zastrani u smjeru flore i faune. Tamo ne pak ne zadržava previše jer mu svaki takav “izlet” kao krajnji rezultat izgleda generički i premonoton. Ovo mu je prva javna izložba, a do sada su mu radovi bili objavljivani u publikacĳama kao što su the6ress(uk), infame zine (mex) i grá fi ca (mex). Od 2021. član je Ateliera Koprivnica.

Gordana Špoljar Andrašić (Koprivnica) Samostalna je umjetnica. Diplomirala je povĳest umjetnosti i etnologĳu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnica (HZSU), Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zagrebu i Ateliera Koprivnica (AK). Draženka Jalšić Ernečić autorica je knjige Gordana Špoljar Andrašić iz 2003. godine, a godine 2017. objavljena je umjetnička knjiga Memorabiliar u izdanju Muzeja grada Koprivnice autorice Ive Körbler. Svoje stvaralaštvo, kreacĳu i nemir predstavlja uvĳek novim ciklusima, u kojima pokušava prenĳeti vlastite dĳaloge između intimnog ili unutarnjeg čitanja, i stvarnog, vanjskog poimanja svĳeta i prirode. Do sada je priredila više od šezdeset samostalnih izložbi, a izlagala je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Sunčanica Tuk (Sarajevo, 1944.) Diplomirala je slikarstvo na Akademĳi likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine, u klasi profesora Perića. Od tada je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlagala je na tridesetak samostalnih izložbi i preko stotinu puta kolektivno u zemlji i inozemstvu. U izdanju Pastorale objavljena je 1999.

DVIJE PERIFERIJE Nakladnik: Gradski muzej Križevci Tome Sermagea 2, Križevci, http://www.gradski-muzej-krizevci.hr

Likovna galerĳa Gradskog muzeja Križevci 6. 7. 2021. - 17. 7. 2021.

Za nakladnika: Tea Hatadi Organizacĳa izložbe: Gradski muzej Križevci

Autorica projekta: Tea Hatadi

Autorica koncepcĳe: Tea Hatadi

Urednica: Tea Hatadi

Kustosi izložbe: Bojan Krištoﬁć, Tanja Špoljar

Uvod: Tea Hatadi

Likovni postav izložbe: Tea Hatadi, Bojan Krištoﬁć, Tanja Špoljar

Autori tekstova: Bojan Krištoﬁć i Tanja Špoljar

Tehnički postav izložbe: Marĳa Rogina

Lektura: Dragana Radovan

Umjetnici Atelĳeri Žitnjak: Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Hrvoje Mitrov, Kata Mĳatović, Zoran Pavelić, Vesna Pokas, Ivana Jelavić, Vlasta Žanić, Boris Greiner, Predrag Pavić, Neven Bilić, Iva Kordić, Nives Sertić

Fotograﬁje: Ustupljene ljubaznošću autora Vizualni identitet i prĳelom kataloga: Boris Greiner Tisak: Tiskara Zelina d.d.

Atelieri Koprivnica: Iva Bolfek, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramĳa, Ivan Ivanović, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Željko Mucko, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić i Sunčanica Tuk.

Tiskano u Hrvatskoj, 2021.

ISBN 978-953-8291-14-2 Fotograﬁje i vizualni materĳali uz ljubaznost autora. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveuučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem .

Zahvaljujemo Alemu Korkutu na ideji za naziv izložbe "Dvĳe periferĳe". Izložba je otvorena od 6. srpnja do 17. srpnja 2021. godine u Likovnoj galerĳa Gradskog muzeja Križevci, Trg Antuna Nemčića 6/I, od ponedjeljka do petka 10 – 13 sati, subotom 10 – 12 sati.

Sadržaj ovog kataloga u isključivoj je odgovornosti Gradskog muzeja Križevci i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva kulture i medĳa Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničkokriževačke županĳe. Realizacĳu izložbe i kataloga suﬁnancirana je sredstvima Ministarstva kulture i medĳa Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničkokriževačke županĳe.