"'Meko' okidanje?"

DANIJELA LUŠIN

‘MEKO’ OKIDANJE? ERIKA ŠMIDER

LIKOVNA GALERIJA GRADSKOG MUZEJA KRIŽEVCI 12. 3. – 10. 4. 2021.

NARODNI MUZEJ ZADAR STUDENI 2021.

JADRANKA FATUR

SLAVKA PAVIĆ

IVANČICA PRIVORA KURTELA

‘Meko’ okidanje? Pozicije ženske fotografije u Hrvatskoj Sandra Križić Roban Odrastajući i formirajući se u specifičnim uvjetima, 1970ih i 1980-ih godina nisam nailazila na probleme koji su se odnosili na rodni kontekst, i tek sam kasnije osvijestila niz razlika koje su u tradicionalnom, primarno patrijarhalnom društvu oduvijek bile prisutne i vrlo vjerojatno dominantne.

Zarana sam se zainteresirala za niz autorica koje su svoje progresivne i važne stavove objavljivale u stručnim časopisima, ali i u ženskom časopisu Svijet – ne često, ali ipak dovoljno redovito da upozore na pojedine društvene aspekte koje sam osobno smatrala značajnima. Tisak je našoj generaciji bio važan jednako kao i danas mladima društvene mreže i sadržaji koji su dostupni online. Osobito se to tiče Poleta i Studentskog lista, čija je moćna vizualna retorika ukazala na drugačiju sliku grad(ov)a i javnog prostora, dok je odabir događaja i aktera, koji su dolazili i iz alternativne scene, supkulture, rocka (i svih njegovih inačica), kao i niz izvaninstitucionalnih umjetničkih događanja, trajno odredio znatan dio mojih profesionalnih interesa. Kad sam se mnogo godina poslije osvrnula na vlastito formativno razdoblje, učinila sam to svjesna zbivanja u tzv. ženskoj fotografiji, povezanih s bitnim feminističkim istupima i iskazima o potrebi za školovanjem, institucionalnom potporom u vidu galerija, radionica, kritike i slično. Možda sam najintenzivnije doživjela to kroz djelo Jo Spence, na primjeru njezinih hrabrih istupa o ženskom tijelu, o očekivanjima koja društvo stavlja pred umjetnice, o promjenama koje nastaju zbog starenja i bolesti, a o kojima se nerado i rijetko progovara u javnosti. Zapitala sam se, što od takvih “radikalnih” stavova zamjećujemo u domaćoj fotografskoj praksi; postoji li osviješten ženski fotografski iskaz, kako ga prepoznajemo, i što nam on govori o društvenim okolnostima koje smo naslijedili? Postoje li na domaćoj sceni izravni, naglašeni, penetrirajući ženski pogledi koji su u nekom trenutku pomogli i/ili nas potaknuli da izgradimo samosvijest, zahtijevamo promjene koje će se na kraju dogoditi, iako ne nužno na očekivani način?

Broj žena koje su obilježile prvu polovicu 20. stoljeća u području fotografije dosta je mali, i potrebna su dodatna istraživanja da bi se o tom vremenu relevantno zaključilo.

Nakon Drugog svjetskog rata situacija se mijenja, ponajprije zahvaljujući osnutku Odjela za fotografiju, formiranog u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, ali i intenzivne klupske atmosfere u sklopu koje je velik broj sudionica dobio osnovna znanja i poticaj za daljnji rad. Tako će se od 1950. nadalje, sudeći prema zapisima vezanima uz aktivnosti Fotokluba Zagreb, a koji se nerijetko ističe kao jedan od najaktivnijih promotora razvoja fotografije na nacionalnom planu, ponovno njegovati klasične umjetničke tendencije u izlaganju ovog medija. Iako osnovni kriteriji, koji bi trebali definirati što je to točno značilo, nikad nisu utvrđeni, najvjerojatnije se dotiču tipične klupske vizualne retorike, očekivanja specifične estetike koja preferira poznatu tematiku, uravnotežene kompozicije i naglašenu slikovitost crnobijelih prizora. Iskoraci u eksperiment nisu bili nepoznanica, pa se i u to doba zamjećuju višestruke ekspozicije i solarizacije, ali i sklonost prema tzv. subjektivnoj fotografiji, kod koje prevladava sklonost prema modernizmu i estetici temeljenoj isključivo na subjektivnom doživljaju. Utjecaji su stizali s raznih strana, putem odabranih stručnih časopisa, ali i u fotografskim studijima čiji su vlasnici nerijetko bili zastupnici proizvođača foto-aparata i druge fotografske opreme.

Komercijalna fotografija je do publike dopirala kroz tiskane medije; ipak, dominacija amaterske fotografije obilježila je nekoliko poslijeratnih desetljeća, za vrijeme kojih nije postojala primjerena institucionalna podrška, dok je kritika fotografije bila izuzetno rijetka.

Za ovu izložbu odabrano je pet autorica koje su na razne načine povezane s djelovanjem Fotokluba Zagreb. Većina njih sudjelovala je u radu kluba, te osobito osnutku Ženske sekcije 1973. godine, nakon čega je uslijedio niz izložbi na kojima su se skupno predstavljale. Jedino je Jadranka Fatur zarana odlučila o vlastitom umjetničkom putu, usmjerivši se u slikarstvo, dok je njezina izrazito konceptualna fotografska dionica vrijedan doprinos novim znanjima o ženskoj fotografiji u Hrvatskoj.

Izložba ‘Meko’ okidanje? nije zamišljena kao retrospektiva svega što je Ženska sekcija uspjela postići na nacionalnom fotografskom planu. Njome se prvenstveno želi potaknuti raspravu o načinima i putovima kako su žene djelovale fotografski, polazeći od činjenice da, kada govorimo o području bivše Jugoslavije, žene u fotografiju ulaze kasno i uz mnoge prepreke. Tiskani mediji bili su važno mjesto prodora fotografije u različite slojeve društva. Unatoč razvoja specijaliziranih fotografskih časopisa, koji se na području bivše Jugoslavije počinju objavljivati od 1911., većina njih uglavnom je bila posvećena tehničkim pitanjima, savjetima za fotoamatere i reklamiranju novih proizvoda. Takvo će stanje dugo potrajati, dok će se tema ženske fotografije početi razmatrati tek nakon Drugog svjetskog rata, a i tada tek sporadično i nesustavno. Osim toga, nekoliko žena djelovalo je u sklopu privatnih fotografskih studija.

Atelijerska aktivnost smatrala se primjerenom ženama, ponajviše zbog uvriježenog mišljenja da je u takvoj vrsti izolacije moguće ostvariti intenzivniji odnos sa subjektima, u čemu su žene uspješnije od muškaraca.

Fotografiju nisu prigrlile isključivo autorice koje su djelovale samo u tom polju, nego i umjetnice koje ju upoznaju školovanjem na umjetničkim školama i akademijama u zemlji i inozemstvu. No ipak, upravo su fotoklubovi generatori promjena koje su obilježile razdoblje između 1950-ih i 1980-ih godina, koje je u fokusu ovog odabira.

Izborom radova Slavke Pavić, Erike Šmider, Danijele Lušin, Ivančice Privore-Kurtele i Jadranke Fatur, ukazujemo na teme kojima su se bavile, upoznajemo načine stjecanja znanja i upoznavanja s klupskim zbivanjima koja su barem djelomično ostavila trag u njihovim opusima. Zapitat ćemo se postoje li kritički prikazi društva, što su o ženama s kamerom u rukama govorili drugi, i postoji li uopće nešto što možemo okarakterizirati kao “ženski pogled”. Rodni stereotipi su ustrajni, trajali su i u vrijeme poslijeratne izgradnje,

obnove, poslijeratnog modernizma. Muškarci dominiraju u gotovo svim područjima. Spomenimo tako Milana Pavića koji leti avionom i snima Zagreb iz zraka, dok je Slavka Pavić negdje na polju između novog i starog Zagreba; ova metafora na jednom malom, intimnom planu pokazuje razlike o kojima je potrebno govoriti i kojima je posvećena izložba. Na primjer, o profesionalnim fotografkinjama, kao što je bila Erika Šmider, koja je radila dvadeset godina kao profesionalna snimateljica u arhitektonskom birou, ili Danijela Lušin koja je predavala fotografiju u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, odgojivši nekoliko novih generacija. Najmlađa od njih, Ivančica Privora Kurtela, snimila je aktove-autoportrete, vrlo netipične za to razdoblje, izvevši ih kao autoperformans za kameru, dok je jednom drugom prilikom istraživala i u mediju fotoskulpture.

Je li način kako su okidale snimke uistinu “mekan”, ili iza objektiva ne postoje rodne razlike? Uz napomenu, da pridjevom “meko” propitujemo, pa i zahtijevamo promjenu standardnog razmišljanja o ženskim temama (kao što su pejsaž, portret, snimke djece i sl.), suprotstavljajući mu “čvrst” i nadasve relevantan izbor fotografija snimljenih ne samo u privatnosti njihovih domova, nego osobito u javnom prostoru u kojem svaka od umjetnica, na svoj način, djeluje držeći u rukama moćno dokumentarističko i umjetničko “oružje”. Zahvaljujući ovim autoricama, fotografija snažno ulazi u prostor kulture i umjetnosti, interpretirajući sve zakutke ljudskih djelatnosti, pri čemu žene prestaju biti marginalni sudionici, kakvima ih se nerijetko smatralo, te se odmiču od tradicionalnih vrijednosnih hijerarhija. Upravo zbog navedenih promjena, njihovu povijest prestaje se gledati kao nerelevantnu i nepovijesnu.

I nakraju, postoje li razlike između ženske i muške fotografije? Još uvijek nije moguće ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor na ovo pitanje. Pitanje ženskog pogleda, pa čak i razlika između pojmova koje engleski jezik poznaje pod “women’s gaze” i “female gaze”, suočava nas s (rodno uvjetovanim) “podčinjenim znanjem”, i tek ćemo zahvaljujući osobnoj ustrajnosti učiti i kritički razmišljati o naizgled nevažnim detaljima koji pomažu u objašnjavanju političkih i povijesnih okolnosti u kojima su se umjetnice formirale i u odnosu na njih stvarale. Teoretičarke fotografije Liz Heron i Val Williams u Illuminations sugeriraju da “u prvih pedeset godina 20. stoljeća, fotografija nije imala stalnu kritičku pažnju”, a samo je nekoliko djela koja su u tom razdoblju zadobila publicitet. Vjerojatno se stoga može zaključiti da u tom razdoblju fotografija nije značajno utjecala na umjetnički establishment, dok potencijalne veze s feminističkim pokretom nisu niti bile istražene. Naravno, bilo je bitno “prilagoditi dominantne rodne percepcije”, dok se “drugost” i “različitost” žena, pa tako i fotografkinja, također moraju razmatrati iz perspektive koja se razlikuje od standardnih “zapadnjačkih očiju kao [jedine moguće, op. a.] optike za svijet” (Heron, Williams, XIII).

Utoliko je važno upozoriti na stajalište Claire Reynolds, američke feminističke kritičarke i teoretičarke fotografije, o važnosti “drugačijeg gledanja”, ne u smislu inzistiranja na normativnim vrijednostima fotografske estetike, već usvajanjem pojmova kao što su “periferni vid” ili promjenom shvaćanja pojma osjetljivo, koji u konačnici znači i ono što je razumno, ali se podrazumijeva i kao vidljivo.

Slavka Pavić (Jajce, 1927.) nakon rata započinje studij ekonomije u Zagrebu, ali ubrzo se u potpunosti posvećuje fotografiji kojoj je i danas vjerna. U Fotoklub Zagreb učlanila se 1951., a godinama je surađivala sa suprugom, znamenitim fotografom Milanom Pavićem.

Izlagati započinje od ranih 50-ih godina, ostvarivši niz samostalnih i skupnih izložbi. Inicirala je osnivanje Ženske sekcije Fotokluba Zagreb koja djeluje od 1973. godine, te je sudjelovala u svim izložbama koje je ova sekcija priredila. Radovi Slavke Pavić nalaze se u više kolekcija, uz ostalo i u Muzeju grada Zagreba, gdje joj je 2014. priređena retrospektivna izložba; zatim u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i drugim javnim institucijama.

SKR: Spomenuli ste da je na skupnim fotografskim izložbama trebalo uskladiti formate. Što se htjelo s time postići? Ranih 1970-ih, točnije 1973., održana je ULUPUH-ova fotografska izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, koju je zatim Radoslav Putar oštro kritizirao u časopisu Spot, napisavši da je uvjet priređivača te izložbe bio da autori moraju raditi uvećanja metar na metar, što za dio umjetnika nije bilo prikladno. Više puta spomenuli ste manji format koji nerijetko vežemo upravo uz foto klubove. Što je uopće značio format?

SP: A gledajte, ipak se na takvom formatu nešto vidi (30 x 40 cm, op. a.), nije kao poštanska marka, pa čak i ako ste s druge strane možete vidjeti da vas nešto zanima pa odete to pogledati. Taj je format i u svijetu bio izložbeni standard… on je malo nezgodan ako je negativ u formatu 6 x 6, ali kod kamera u tipu Rolleiflexa, koji je bio kao mali širokokutni, hvatao je nešto što ponekad autor nije smatrao da je jako bitno. Pa kad je bilo tako, nije da te srce boli, pa nešto odrežeš… ali nekada je i bilo bitno, ali onda ideš na ono šta ti srce… […]

SKR: Sami ste to izrezivali? Tko vam je razvijao fotografije?

SP: Sama, sve sama. Pa mi smo imali aparat za povećanje, a ja sam tu preko puta na faks (Kemijski i Fizikalni institut na Mažuranićevom trgu u Zagrebu, op. a.) išla po destiliranu vodu, nije je inače bilo… i onda je Milan (Pavić, op. a.) s nekim ljudima napravio vezu i ja bih uzela kanistar i doma kuhala razvijač… i lijepo na grame važem svaku kemikaliju, toliko grama ovoga, onoga, a kada se kuha razvijač onda se mora ići po recepturi jer ako se imalo pomiješa redoslijed, morate ga baciti. […]

SKR: Mislite li da je vaše poznanstvo s Milanom bilo ključno da se počnete baviti fotografijom i da li je danas moguće reći — da ga nisam srela, ne bih se nikad bavila fotografijom?

SP: Očito, jer tko zna u koje bih vode skrenula, to je to.

Ali mene je uvijek fotografija privlačila. U Daruvaru je jedan naš kolega u srednjoj školi imao fotoaparat, njegovi

su bili dobrostojeći, snimao je i sam razvijao, i on nas je za maturu fotografirao. A postojao je i Fotoklub Daruvar.

Mene je to tako privlačilo i pomislila sam da bih baš voljela to raditi. I onda se klub još malo pojačao, ali mama je rekla “Kaj buš ti tamo s dečkima”, pa nisam ušla u klub… (iz razgovora vođenog 9. 10. 2019.)

Erika Šmider (Zagreb, 1942.) s fotografijom se upoznaje u djetinjstvu, zahvaljujući ocu Aleksandru Sandiju Šmideru, profesionalnom fotografu i vlasniku studija “Foto Sandi” u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti – Odjel za likovnu i tehničku obradu fotografije 1961. godine. Godinu dana poslije zapošljava se u Arhitektonskom studiju Zagreb na mjestu samostalnog likovnog fotografa. Surađujući s nizom arhitekata specijalizirala se za motive moderne arhitekture, pa je u tom području objavila velik broj fotografija. Izlagački djeluje od 1960., realiziravši brojne skupne i samostalne izložbe. Dobitnica je Nagrade “Tošo Dabac” 2013. godine. Članica je Fotokluba Zagreb i ULUPUH-a.

SKR: Malo je žena u rano poslijeratno vrijeme bilo aktivno u fotografiji. Jedna od njih je Zlata Mizner, koja je predavala u Školi primijenjenih umjetnosti, ali koliko sam doznala od autorica koje su bile aktivne u Fotoklubu Zagreb, većina njih ipak se nije školovala kod nje. Zanimalo me kakva je bila i o čemu je podučavala. Ona je u toj generaciji jedinstvena jer je imala priliku predavati.

EŠ: Predavala mi je Zlata Mizner, ali nje se slabo sjećam, jer je samo još kratko bila na školi. Uz ŠPU me veže Danijela Lušin, koja je tamo počela predavati ranih 1990ih, i uspjela iz škole izvući neke stvari koje sam radila za maturu. Počela sam čitati što sam tada napisala i to je baš sjajno! […]

SKR: Nakon ŠPU niste nastavili obrazovanje?

EŠ: Ne, otišla sam raditi kod oca, no on se bavio uglavnom portretnom fotografijom, a meni je to bilo onako malo… dosadno.

SKR: To je bila klasična studijska fotografija?

EŠ: Da, uz njega sam naučila i rasvjetu pa kako se postavlja oprema, “švenka” kamerom… I onda su na Primijenjenoj preko fotografske katedre tražili snimatelja, tako sam se kasnije i zaposlila, kod arhitekta Žarka Vinceka koji je imao arhitektonski ured. Imali su vlastiti arhiv i za njih je dosta toga snimio Ante Roca, pa su tražili nekoga na Primijenjenoj, mislim da su pitali baš Kukeca, da im to sredi. U sklopu svog Projektnog biroa imali su mali laboratorij. Ja sam slučajno došla u školu i javila sam se za taj posao. […]

SKR: Zanima me kako ste došli do interpretacije prostora, do snimanja s predlećama, tko vas je inspirirao?

EŠ: Joj, ne znam vam baš to reći. Voljela sam eksperimentirati i ideje su mi dolazile u laboratoriju.

Nešto sam uvijek lijepila, trakice, i tako… samo sam eksperimentirala. Dala sam napraviti tuljac od aluminija, pa sam ga prislonila na objektiv da se može zamagliti.

SKR: To ste sve sami našli i koristili u radu?

EŠ: Da, sama, bilo je i nekih gotovih stvari za kupiti, ali bile su skupe. (iz razgovora vođenog 27. 10. 2019.)

Danijela Lušin (Zagreb, 1947.) završila je Školu primijenjene umjetnosti, Odjel fotografije, a nakon toga Akademiju likovnih umjetnosti, Odjel grafike u klasi Marijana Detonija. Od 1971. profesionalno se bavi fotografijom i grafičkim dizajnom kao slobodna umjetnica.

Godine 1993. započinje s pedagoškim radom predajući na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje 1997. postaje i voditeljica Odjela fotografije. Izlaže od 1968. na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Uz mnoge nagrade i priznanja dobitnica je i Nagrade “Tošo Dabac”. Njezine fotografije nalaze se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskog fotosaveza, te u Zbirci hrvatske fotografije pri Fotoklubu Zagreb. Članica je ULUPUH-a i HDLU-a.

SKR: Svoje ste radove prezentirali žiriju prilikom kandidature za članstvo u ULUPUH-u?

DL: Da, bilo je to ozbiljno, jer onda se održavala izložba kandidata za upis u ULUPUH i to je bilo jako, jako strogo. … Ja sam, završivši Foto odjel na Školi primijenjene umjetnosti, upisala Akademiju i listajući sedamdesetih godina Večernji list na duplerici sam našla Žensku sekciju Fotokluba Zagreb, gledam “slikice” i mislim si da i ja to mogu. I uputila sam se u Ilicu 29 i gledam unutra, bila je gužva i jedan gospodin veli: “I kaj puca, kaj čekaš tu, kaj si došla, odi nutra”… bio je to Griesbach. On je nas zvao svojim “pucama”. Ja sam se upisala i krenula, sudjelovala sam u dizajnu tih plakata i organizaciji i sve skupa… dosta smo sve bile složne, neke su radile više, a neke manje… a neke su došle samo na otvorenje, ali dobro…

Ja sam onda čak došla do nekih zaduženja i u upravi Fotokluba, ali s obzirom da sam se upisala u ULUPUH, onda su se amaterizam i profesionalizam… tu je bila neka rupa koja nije bila baš potpuno definirana. […]

SKR: Koja vrsta edukacija vam je bila na raspolaganju u Fotoklubu? Jeste li donijeli svoje fotografije pa ste s nekime o njima razgovarali?

DL: Fotoklub je potpuno drugačije izgledao nego danas. Čim ste ušli bio je foaje i u prvoj prostoriji dugački stol sa stolicama uokolo i stol tajnika, ormari s policama. Na tim policama bi autor dobio dio gdje je mogao stavljati svoje radove. Bile bi organizirane kritike fotografije i tko je htio, mogao je pokazati svoje fotografije, objasniti što je vidio, kako je nešto htio prikazati, što bi eventualno htio napraviti drugačije. I onda je naravno slijedila kritika publike.

SKR: A publika je bila…

DL: Publika smo bili mi, fotografi, članovi. I to su znale biti vrlo žučne situacije, vrlo dobre. Recimo, neki nisu htjeli dati svoje fotografije na kritiziranje, jer nisu željeli čuti ništa loše, pa onda ne ideš na to, ali su znali biti u suprotnom smjeru vrlo kritični, malo zločesti. Ipak, bilo je vrlo dobrih kritika, a takve nisu možda negativne, nego i pozitivne. (iz razgovora vođenog 6. 6. 2020.)

Jadranka Fatur (Zagreb, 1949.) završila je Školu primijenjenih umjetnosti, nakon čega studira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 1974. u klasi Miljenka Stančića. Između 1973. i 1977. suradnica je u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i zatim Ljube Ivančića. Bila je stipendistica Vlade Republike Francuske na École nationale supérieure des BeauxArts u Parizu 1977./1978. Djelovala je kao samostalna umjetnica, a deset godina predavala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Priredila je brojne samostalne i sudjelovala u nizu skupnih izložbi. Radovi joj se nalaze u nizu istaknutih muzeja i galerija u Hrvatskoj i inozemstvu. Fotografijom se počinje baviti ranih 1970-ih, isprva u sklopu Fotokluba Zagreb.

SKR: Kada ste započeli snimati? Pretpostavljam da na Akademiji likovnih umjetnosti niste imali previše mogućnosti za fotografiju?

JF: Na akademiji sam ciljano počela raditi fotografije. Bilo je to u vrijeme kad sam napisala “Post-happening”, negdje oko 1972., jer sam prije nego što sam počela koristiti fotografiju kao sliku bila inspirirana happeninzima. Tada nastaju male serije iz moje nekadašnje ulice, Miramarske, auto koji je bio na krovu, poput žohara. Snimila sam niz fotografija i planirala da se nešto intervenira na tom autu. Ali zapravo već ranih 70-ih, vjerojatno te iste 1972., počela sam raditi Kralj i ja po Tizianu i pomalo odustajala od takvih ideja.

SKR: Kako ste učili o tehnici?

JF: Sama sam radila i razvijala. Učlanila sam se u Fotoklub Zagreb, ali nisam se sastajala i raspravljala s drugim članovima. Imala sam stari Vera fotoaparat sa Zeissovom optikom, koji je bio sposoban reagirati na uvjete koje sam snimala i to sam nekako savladala. Ali nisam imala labos i zato sam se učlanila i nešto počela raditi u laboratoriju Fotokluba u Ilici. […]

SKR: Možete li se sjetiti kad ste prvi put osvijestili da želite snimiti fotografiju i je li ta svijest bila u vezi s fotografijom ili slikarstvom?

JF: S fotografijom. U prvo doba to je bila čista fotografija.

Nije imala veze sa slikom, snimila sam je kao fotografiju.

Bila je to žena koja se spuštala stubama na Dolcu, vidjela sam život na njoj, strašan, brazde, grozota koja me potresla. Pogledala me bistro i oštro. To su scene iz života koje me posebno uzbuđuju, ti neki neponovljivi trenutci, i onda mi se često desi da imam to zamućenje, ne znam točno odrediti oštrinu… to sam i sama razvijala, nije to tako nekako super tehnički izvedeno. Ne znam zapričati ljude ili ih pridobiti, jer je drugo kad nekoga pripremate da ćete ga snimiti, treba mu psihološki pristupiti. Nisam takva; nešto me dirne i htjela bih to snimiti isti čas. Imala sam neugodan razgovor s jednim muškarcem kojeg sam snimila za dvije slike, diptih, bio je u motorističkom odijelu, ali sam ga morala cenzurirati jer nije htio da mu se vidi lice. Pa sam taj dio odrezala. To je bilo malo bizarno, ali on je valjda mislio da za mene predstavlja nekog čudaka — što je i bio — i dobro da me nije udario ili mi uzeo fotoaparat. Uvijek postoji neki zazor, strah da nešto radite što ne bi svatko htio. (iz razgovora vođenog 12. 10. 2019.)

Ivančica Privora Kurtela (Zagreb, 1953.) završila je Školu primijenjene umjetnosti 1973., a iste godine upisuje Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 1978. na slikarskom odjelu u klasi Šime Perića. Kao članica Fotokluba Zagreb od 1972. do 1980. godine izlaže na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, gdje dobiva nekoliko značajnih nagrada. Karijeru je nastavila kao stručna suradnica za likovnu umjetnost u Centru za kulturu i film August Cesarec, a kasnije i kao dugogodišnja likovna urednica u Školskoj knjizi.

SKR: U Fotoklub Zagreb ušla si godinu dana prije prve izložbe Ženske sekcije, koja je osnovana 1973.

IPK: Da, tamo su bili zaista majstori fotografije, koji su bili toliko otvoreni… Recimo, Milan Pavić, Đuro Griesbach koji je bio predsjednik kluba i kojem sam jako zahvalna, jer je ustvari on nas žene “posložio” uvidjevši da bi mogao napraviti jednu izdvojenu grupu. Rina, Jadranka Pekić i ja došle smo iz škole, jedine iz razreda iz Primijenjene.

Išle smo s Fotoklubom na izlete, točno se sjećam izleta u Željezaru Sisak. Tamo je bilo puno motiva za snimanje pa smo svi mi hodali s fotoaparatima. Naravno, kad ideš grupno, s tobom su ljudi koji imaju daleko više iskustva i onda, naravno, ako nešto ne znaš pitaš, pa ti pokažu, pa ti posude fotoaparat, jer imaju bolji… I odjednom, jako lijepe fotografije su se krenule iz toga rađati i onda je Đuro Griesbach rekao “pa mi imamo žene fotografe”. Ne samo s tog jednog izleta, nego iz više klupskih druženja. On je taj koji je pokrenuo tu prvu skupnu izložbu.

SKR: Možeš li pojasniti, kakva je to bila vrsta nadogradnje, osim u tehničkom smislu? Zanima me ono umjetničko. Na koji način se to poticalo?

Sigurno te netko prepoznao, vidio da imaš određene predispozicije; jedno je bilo tehničko znanje, pravilno namjestiti blendu, a drugo je osvijestiti trenutak, temu, motiv?

IPK: Nitko te tome ne može naučiti. Zaista mislim da se to u fotografiji ne može naučiti. Ili ga vidiš ili ne, ili imaš to ili nemaš. Ali taj netko je jako važan, da to prepozna i ukaže ti i kaže, ne znam, možda bi to mogla napraviti s većim rasterom, možda bi to mogli na neki drugi format staviti, pa idemo to napraviti. Ja sam napravila jednu seriju zahvaljujući Mitji Komanu koji je radio u Grafičkom zavodu. Za našu drugu žensku izložbu (održanu 1974. godine u Muzeju grada Zagreba, op. a.) napravila sam svoje plesače koje sam snimala u Ljubljani, u prirodnoj veličini. To je bio pano, jedna prizma i sa svake strane po jedna fotografija. To ne bih mogla u školi ni nigdje drugdje realizirati. Sasvim je druga dimenzija, znaš, kad tu veliku fotografiju… kad ju vidiš u prirodnoj veličini, tek onda shvatiš njezinu pravu vrijednost. Ali time ne mislim naravno da svaku fotografiju treba uvećati da bi se postigla uvjerljivost. (iz razgovora održanog 16. 10. 2019.)

Autorica teksta, koncepcije i postava izložbe: Sandra Križić Roban / Produkcija: Ured za fotografiju / Fotografije originalnih povećanja: Marko Ercegović / Priprema, skeniranje i izrada suvremenih povećanja: Fini print (Ivan Kuharić) / Oprema radova: Fini print i Format / Izdavač: Gradski muzej Križevci / Za izdavača: Tea Hatadi, Gradski muzej Križevci; mr. sc. Renata Peroš, Narodni muzej Zadar / Dizajn i prijelom: Tea Hatadi / Lektura: Ana Mušćet / Tisak: Kolorklinika / Naklada: 150 / Tiskano u Hrvatskoj, ožujak 2021. / Gradski muzej Križevci ISBN 978-953-8291-11-1 Narodni muzej Zadra ISBN 978-953-7477-68-4 Zahvaljujemo vlasnicama fotografija na ustupljenim materijalima za izložbu te Narodnom muzeju Zadar na suradnji.

Izložba i deplijan realizirani su u suradnji Ureda za fotografiju Zagreb, Gradskog muzeja Križevci i Narodnog muzeja Zadar, a sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Koprivničko-križevačke županije i Grada Križevaca.