Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama početkom 20. stoljeća

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Vrbanja ivabukvic@inet.hr UDK: 639.1(497.5)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 7.6.2021

Autor u tekstu opisuje bogatstvo spačvanskih i vrbanjskih šuma te jedan izniman događaj za taj kraj iz 1911. godine kada je uslijedio posjet i boravak visoke šumarske delegacije iz gotovo svih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, a o čemu je izvješćivao list „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911 godine.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Da su tzv. Spačvanske šume svojim izgledom sve od vremena Rimljana do današnjeg dana plijenile pozornost svojom jedinstvenošću poznato je ne samo šumarskom osoblju već i širem puku. Tako od samih skromnih početaka njihove eksploatacije 50-ih godina 19. stoljeća u vrijeme Vojne granice do intenzivnog iskorištavanja od 80-ih godina 19. stoljeća nakon razvojačenja iste granice, mnogi slučajni ili namjerni posjetitelji tih šuma (u ovome slučaju Vrbanjskih) iznosili su svoje divljenje u mnogim stručnim časopisima, te svojim opisima namijenjenima pučanstvu u mnogim tadašnjim listovima u monarhiji K. u. K. promicali vrijednost istih.

Da je posjeta Spačvanskim šumama bila nešto izuzetno kao i lov u njima, čak i pitanje rejtinga u određenim krugovima, svjedoči nam i posjet nekolicine velikaša K. und K. monarhije istima na samome početku 20. stoljeća, o čemu piše mađarski list Természet. Tako je godine 1901. nadvojvoda Franjo Ferdinand zakupio 66 katastarskih jutara šume u vinkovačkoj okolici gdje je odstrijelio za vrijeme „rike“ dva jelena. Grof Marko Bombeles ustrijelio je „kapitalca“ od 20 parožaka dok je markiz Karlo Renfenschendt „srušio“ također jednog. Nedugo iza toga je godine 1903. također u zakupljenome lovištu Franje Ferdinanda, grof Rudolf Erdödy ustrijelio jednoga jelena od 18 parožaka i jednog od 14 parožaka. Mišljenja sam po dostupnim navodima, da su se ta dva velikaška lova odvijala najvjerojatnije u vrbanjskim ili strošinačkim šumama. Nadvojvoda Ferdinand je lovio krajem 1901. godine, dok je grof Erdödy lovio krajem 1903. godine. Pored već spomenutih lovišta tih godina bila su na glasu i lovišta Crna greda, Lože i Radiševo te Sočna. Isto nam potvrđuju stare požutjele fotografije koje prikazuju lovce na domjenku s velikim i bogatim ulovom, na kojima je mnogo puta sudjelovao i Petar Nikoljačić, Bukvin, vlasnik Vrbanjske štedionice. Često se na fotografijama vidi s konjičkim Manliherom ili kako su domaći Šokci govorili Maliher, dok je većina lovaca posjedovala „duplonke“ sistema Hamerles.

Tijekom 1903. godine je već se u mjesecu rujnu počelo raditi na izgradnji dvije lovačke kuće na prije spomenutome prostoru. Kuće su građene na Spačvi (vrbanjske šume) i na Debrinji (strošinačke šume). Iz oskudne, ali konkretne dokumentacije o izgradnji obiju zgrada tj. lugarskih kuća na Spačvi i Debrinji da se vidjeti da je obje kućes nusprostorijama gradio zidarski majstor Gregor Žnidaračić. Isti je od strane Kraljevskog ugarskog šumskog erara dobio na ruke 15. rujna 1903., za zgradu na Debrinji od šumarije u Moroviću 2573 forinte, zatim od šumarije u Vrbanji 3079 forinti. Iz predočenog troškovnika za radove na Debrinji vidljivo je da su isti iznosili 1292 forinte, po upisanih 16 stavki tj. izvedenih radova dok su za zgradu na Spačvi sveukupni troškovi iznosili 1304 forinte s po također upisanih 16 stavki.

Zanimljivo je da visoka plemenita divljač nije imala stalno stanište u našim šumama. To nam potvrđuje, osim ponekih zapisa i predaje, također i Školska spomenica Rajeva Sela u kojoj stoji zapisano da je bila rijetkost ubiti jelensku divljač u to vrijeme. Veliki šumski kompleks poznat kao Spačvanske šume bio je dijelom unutar vinkovačkoga, a dijelom unutar županjskoga kotara. Jedan dio ovog šumskog kompleksa podijeljen

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

1873. između državnih šumarija, koje su organizacijski bile povezane u Kraljevski Nadšumarski ured u Vinkovcima, dok je drugi dio šuma pripao Brodskoj imovnoj općini ustrojenoj 1874.godine, tj. udruženju pravoužitnika, bivših krajišnika, što se zadržalo do 1942 godine.1

Slika 1. Dio opisa spomenutih lovova u mađarskome listu Természet 1901.

Još jedan važan posjet mnogobrojnog onodobnog šumarskog establišmenta Austrije, Mađarske, Njemačke te Češke i Slovačke navedenom šumarskom prostoru tj. vrbanjskim šumama dogodio se davne 1911. godine. Opis posjete te boravak visoke šumarske delegacije u vrbanjskim šumama te lovačkom dvorcu na Spačvi objavljen je u listu“ „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911., (koji i jeste naša tema) gdje je opisana sama priprema putovanja i boravak visoke delegacije uglednog društva u Budimpešti, te potom izlet i boravak u našim šumama. Kako stoji u listu od 17. studenog, ugledna delegacija šumara krenula je iz Beča ka Budimpešti dana 11. rujna, (ponedjeljak) gdje se u potpunosti oformila te provela jedno kratko vrijeme u gradu. (U istome listu od 1. rujna, autor velikog teksta koji se nalazi na nekoliko stranica piše sa stručne strane o našim šumama. Je li to možda i potaknulo posjet visoke delegacije nešto kasnije?)

Spomenuta delegacija se sastojala od oko 30-32 člana većinom šumarske struke s navedenih prostora, uglavnom raznih direktora i predsjednika te i visoke aristokracije vezane za šumarstvo. Jedan od prisutnih bio je i Karl Princ Auersperg, predsjednik „Österreichische Reichs-forstvereins“ (Austrijskog carskog šumarskog udruženja) s nekoliko osoba čije su tvrtke imale svoja sjedišta u Vinkovcima, te još nekoliko članova visokog plemstva. Također je bilo gospode iz Istočne Pruske, Galicije i Šlezije te visokih predstavnika ministarstva poljoprivrede Ugarske koji su se priključili istima u Budimpešti. (Obzirom da sam relativno dobro upućen u povijest šumarstva i lovstva

1 Ivan Ćosić, Bukvin, Osamdeset godina organiziranog lovstva u Vrbanji (1936.-2016.) Vrbanja 2016.,str. 14.-18.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

ovih šuma mišljenja sam da značajnija delegacija nije nikada posjetila spomenuti prostor, a niti njegovu širu okolicu.)

Visoka delegacija doputovala je vlakom u Vinkovce zauzevši u njemu nekoliko kupea. Kako stoji u izvješću o posjetu tj. putovanju, u pratnji gospode su se nalazila i dva „pulman automobila“ u to vrijeme u vrhu autoindustrije. Dana 13. rujna visoka delegacija se prugom Vinkovci – Brčko uputila „…vidjeti poznate slavonske hrastove šume“ i to kako stoji, specijalnim vlakom. Dio izvješća koji se tiče Vrbanje i okolice tj. naselja Spačva, a koji je nama zanimljiv uglavnom glasi u mom nešto slobodnijem prijevodu od službenog prijevoda koji je sačinio advokat-prevoditelj iz Donje Austrije tj. Gencendorfa , ovako; „Vožnja je prolazila kroz Spačvu i Vrbanju preko cijelog divovskog kompleksa lokalnih državnih šuma. Postoji oko 60.000 hektara zajedno, u cijelosti imaju šume kraljevske šumske uprave Vinkovci razmjer od oko 628 km2. Cijelo područje pripada poplavnoj ravnici Save. Nedaleko od južnog ruba šume, tako daleko od Save, zaustavili se na otvorenoj cesti i izašli iz automobila posjetiti neke dijelove šume. Mladi stoje hrastovi u različitim sastojinama. Naš posebni vozač odvezao se na slijedeću stanicu okrenuo se i zatim se vratio da nas pokupi. Vozili smo privremeno do Vrbanje i natrag. Stvarno mjesto je 3 km od vlaka, što nismo dobili za vidjeti. Željeznička stanična zgrada je mala. HEGERHAUS (Hegerova kuća) i nekoliko pilana. Potonje su tu, a jedna više ne radi, jer je hrastovo drvo gotovo potpuno nestalo u tom području. U kući, HEGERHAUS bili smo dobrodošli i doručak je ponuđen. Svi su bili žedni i gladni. Uslugu su pružale djevojke za uobičajeni nedjeljni dan spremljene. Bilo ih je i nekoliko u braku. One nose marame. Koje su same, ne. Zato nose u braku svoj miraz javno u četverostrukim dukatima oko vrata… Dva su manje veličine (tambura) jedan je komad manji (tamburica) i jedan veličine odraslog. Potonji se instrumenta naziva “Bais”. Kada je glad bila zadovoljena, a najgora žeđ ugašena tada smo mogli uzeti malo zraka. Počeli su plesati. Ni glazba ni ples nisu uključivali REGEND (kolo). Djevojke čine krug držeći se za mali prst ili pojas i plešu na melodiju, ali ne sa strancima. Pjevaju razumljivi tekst, kao neku vrstu normalnog ugodnog glasa. Idu u malim koracima naprijed –natrag i nakon određenog „G‘SETZL”(postava) idu u krugu na lijevu stranu. Teško da itko prati pokret, tako ležerno se kreću uzdignute glave kao pijetlovi. Glazba je također normalna, nije provokativna. Neka vrsta barkarol (?) sa tri, četiri bliska tona, ali ne u tri četvrtine, ali u dvo- i četvrtinska takta. To se zove „Kolo“ odnosno ovaj ples.

Nakon doručka slijedila je dulja vožnja, išli smo posjetit neke šumske dijelove sa starim hrastovima. Oni su pravi momci. Šteta što nešto takvo sada nestaje zauvijek. Već smo vidjeli kod vlaka i kolodvora te stanice za utovar velike komade koji su došli sa sječa. Sad smo vidjeli kako ih još uvijek ima. Naravno ima ih mnogo, ali hrastovine takve više nema. i tako nešto ne raste više. Trupovi su im 40 m i više. Od kojih je vratilo 25 m, promjera 2 m. ……………… . Posebnost je proizvodnja „Tanninholz“. Za proizvodnju tanina je naime; a velik dio otpada pa čak i otpad iz okolnih Vinkovačkih tvornica tanina prodaje se po povoljnim cijenama. Cijene su tako dobre da sad i stare okrajke i korijenje ide (i do

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

40 godina.) U zemlji su ostali poslije rada, a sad prodani kao Tanninholz. Velika prašina i velika vrućina obično ostavljaju grla suha. Nitko nije bio ljut kada smo se odvezli do lijepe lovačke kuće u Spačvi. Duboki bunar tamo daje svježu vodu koja je odlična za pranje. Veliki šator je zasjenio naš ručak, a nedaleko od njega bila je smještena naša kuhinja. Bilo je pet ili šest dugih i uskih vatri, već prilično spaljeni, tako da je samo ostao žar i na svakoj drugoj strani nalazio se drveni ražanj s dvije vilice. Na prvom drvenom ražnju nabijene su prepelice kao da ih je birao Münchausen, potom veličanstveni red pilića , zatim je sljedio još jedan veće peradi, patke, guske, purani. U drugom nizu lijepa svinja, a na sljedećem je bila veća životinja, ovčetina ili nešto. Ukratko, ova „Kuhinja“ je izgleda, imala utješan osjećaj ovdje i sada, jer nitko nije ostao gladan.,No sa žeđi smo naišli na teškoće! Obrok je bio ukusan.

Mađarski ministarski savjetnik Czik nazvao je imenovanog Obergespana Ostroluckog iz mađarskog Nacionalnog šumarskog saveza i šumarskog vijećnika Bokora, kao člana uprave Kraljevskog šumarskog ureda u Vinkovcima i izrazio sve pohvale.” 2

Vidljivo je da su obje delegacije bile zadovoljne s obilaskom i doživljenim ugođajem u vrbanjskim šumama što je rezultiralo i otvaranjem turističkog “hoh” lovnog ugođaja u istima.

Slika 2. Zajednička fotografija šumarskih stručnjaka te snaša i tamburaša iz Vrbanje.

2 Oesterreichische Forst –und Jagd- Zeitung , Wien, Freitag , den 17. November 1911. Numero 46. Se. 423.426.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Neizmjerno bogatstvo spačvanskih i vrbanjskih hrastovih šuma smještenih na poplavnom području rijeke Save nije ostalo skriveno šumarima i lovnicima čitave tadašnje Monarhije. Već početkom 20. stoljeća, 1901. i 1903. u vrbanjskim i strošinačkim šumama love nadvojvoda Franjo Ferdinand, grof Marko Bombeles, markiz Karlo Refenschendt, grof Rudolf Erdödy i drugi velikaši i bilježe kapitalne ulove jelenske divljači. Cvelferijski kraj bilježi i jedan izniman događaj 1911. godine kada je uslijedio posjet i boravak visoke šumarske delegacije onodobnog šumarskog establišmenta Austrije, Mađarske, Njemačke te Češke i Slovačke koja se sastojala od oko 30 osoba, a o čemu je vrlo detaljno izvješćivao list „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911 godine. U listu je opisana sama priprema putovanja i boravak visoke delegacije uglednog društva u Budimpešti, te potom izlet i boravak u spačvanskim i vrbanjskim šumama. Među gostima bilo je i uglednih velikaša poput Karla Princa Auersperga, gospode iz Istočne Pruske, Galicije i Šlezije te visokih predstavnika ministarstva poljoprivrede Ugarske. Posjet je bio vrlo uspješan, ostavio je odličan dojam na goste, a sve je to rezultiralo otvaranjem turističkog „hoch“ lovnog ugođaja u šumama Cvelferije.

Der unermessliche Reichtum der spačvaer und vrbanjaer Eichenwälder in dem Flutgebiet des Flusses Save blieb den Förstern und Jägern der ganzen damaligen Monarchie nicht verborgen. Schon Anfang des 20. Jahrhunderts, 1901 und 1903, jagen in den vrbanjaer und strošinacer Wäldern der Erzherzog Franz Ferdinand, Graf Marko Bombeles, Marquis Karl Refenschendt, Graf Rudolf Erdödy und andere illustre Personen und verzeichnen kapitale Fänge von Hirschen. Das Gebiet der Cvelferija verzeichnet auch ein außergewöhnliches Ereignis 1911, als der Besuch und Aufenthalt der hohen Jägerdelegation des damaligen Forst-Establishment von Österreich, Ungarn, Deutschland und Tschechien und Slowakei von 30 Personen erfolgte, worüber das Blatt „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ vom 17. November 1911 deutlich berichtete. Im Blatt wurde die Vorbereitung der Reise und der Aufenthalt der hohen Delegation der angesehenen Gesellschaft in Budapest, danach der Ausflug und Aufenthalt in den spačvaer und vrbanjaer Wäldern beschrieben. Unter den Gästen waren auch angesehene illustre Personen wie Karl Prinz Auersperg, Herrschaften aus Ostpreußen, Galizien und Schlesien sowie hohe Vertreter des Landwirtschaftsministeriums von Ungarn. Der Besuch war sehr erfolgreich, machte einen vorzüglichen Eindruck auf die Gäste und all das hatte als Folge die Eröffnung der touristischen Hochjagdstimmung in den Wäldern der Cvelferija.