Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljeća

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

dr.sc. Igor Josipović, poslijedoktorand, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Osijek ijosipovic@ffos.hr

Nemanja Spasenovski, asistent, Odsjek za pedagogiju, Filozofski fakultet Osijek nspasenovski@ffos.hr UDK: 37(497.5)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 15.8.2021

Ovaj rad analizira institucionalne okvire izgradnje sustava i uspostave mreže osnovnih(pučkih) škola u Slavoniji u sklopu reforme obrazovanja koju je AustroUgarska Monarhija provela u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i utjecaj koji je austrijska liberalna misao imala na javno školstvo u Slavoniji.

Ključne riječi: školstvo, reforme, Austro-Ugarska Monarhija, Mažuranićev zakon, razvoj školstva

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

U radu se analizira razvoj hrvatskog školstva na teritoriju Banske Hrvatske, a poglavito Slavonije, u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Važno je ustvrditi da je AustroUgarska Monarhija država kojom je vladala dinastija Habsburg i njezini nasljednici iz dinastije Habsburg-Lothringen, koja se u vrijeme cijelog svojeg postojanja naziva Habsburška Monarhija, iako ovo nikada nije bio službeni naziv države, već samo termin koji obuhvaća veći broj zemalja koje ujedinjuje zajednička osoba vladara. Službeni naziv po prvi puta uvodi se 1804. godine kada se država nazivala Austrijsko Carstvo, a zatim Austro-Ugarska Monarhija koja pravno postoji od 1867. do 1918. godine. Austro-Ugarska Monarhija utemeljena je 8. lipnja 1867. godine Austro-ugarskom nagodbom, čime je osigurana jednakopravnost Kraljevine Ugarske u državnopolitičkim odnosima s Austrijom. Nagodba je od povijesne važnosti za hrvatske zemlje, koje su se tada našle u personalnoj uniji1 s Kraljevinom Ugarskom, jer su se time uključile u reformske procese u cijeloj Monarhiji, pogotovo u reformi školskog sustava, koji i je glavni predmet ovoga rada. Hrvatski ban je pod svojom upravom imao Bansku Hrvatsku i Slavoniju, dok su ostali dijelovi, koji su danas sastavni dio moderne Republike Hrvatske, pripadali izravno austrijskom dijelu monarhije, a radi se o Vojnoj Krajini, Istri i Dalmaciji, stoga školske reforme hrvatskog bana i sabora nisu mogle biti primijenjene u spomenutim područjima. (Iveljić, 2010).

Kroz srednji vijek, pa i od početka 16. stoljeća, školstvo se u hrvatskim krajevima održalo uglavnom u samostanima i uz kaptole gradskih (biskupijskih) središta. Pojedini su crkveni redovi i prije u samostanima njegovali osnovnu, srednju i visoku izobrazbu svojih mladih članova. Usporedno postoje kaptolske škole za izobrazbu budućeg klera. Najpoznatija takva škola bila je u Zagrebu. Tijekom 17. i 18. stoljeća sve je više župnih ili crkvenih škola koje osnivaju župnici. Oni grade ili ustupaju kuću za učitelja i učionicu te se brinu za učiteljevo izdržavanje. Škole ili učitelji dosta su česti već sredinom 17. stoljeću, pogotovo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Iveljić, 2010).

U vrijeme prosvijećenog apsolutizma u Europskim zemljama započela je praksa školske modernizacije s tendencijama laicizacije, ali i opismenjavanja šireg sloja stanovništva uključujući i seljaštvo. Pravo na osnovnoškolsko obrazovanje stekla su, barem na papiru, sva djeca bez obzira na stalešku, konfesionalnu, spolnu i etničku pripadnost. Važnost školovanja bila je u skladu s velikim optimizmom koji je donijelo prosvjetiteljstvo i rani liberalizam. Gotovo sve značajnije školske reforme na bečkom dvoru rađene su po uzoru na pruske, a čak je i njihov glavni autor bio opat Johann

1 Hrvatsko plemstvo je s ugarskim kraljem Kolomanom Arpadovićem 1102. sklopilo sporazum znan i kao Pacta

Conventa, kojim su Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska dobile zajedničkog vladara ali su i dalje ostale dvije zasebne kraljevine.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Felbiger2, koji je i došao iz Pruske. (Ingrao, 2014). Prema njegovim je zamislima donesen 1774. godine školski red za nasljedne zemlje Monarhije, Opći školski red za njemačke normalne, glavne i trivijalne škole u svim austrijskim nasljednim zemljam.,kao i 1777. godine Ratio educationum za Hrvatsku i Ugarsku. Nove školske uredbe donesene su početkom 19. stoljeća; 1805. godine novi austrijski red, a godinu kasnije novi Ratio educationis za Ugarsku. Potonja će odredba biti na snazi sve do 1845. godine kada se donosi Systema scholarum elementarium, no prave korijenite promjene nisu u tom razdoblju zapravo provedene (Iveljić, 2010). Do njih će doći tek u drugoj polovici 19. stoljeća, zbog čega analiza u ovom radu obuhvaća upravo taj period.

Zadnjih pedesetak godina Habsburške monarhije3 predstavlja burno političko razdoblje koje su obilježile dvije oprečne tendencije. Jedna, ona bečka, imala je za cilj očuvanje te vraćanje stabilnosti u poljuljanu Monarhiju. Druga tendencija obuhvaćala je stav svih ostalih zemalja Monarhije. Naime, one su nastojale ostvariti što veći stupanj neovisnosti od bečke vlasti. Dakako, ta tendencija je bila najzastupljenija u Pešti, stoga je određeno kompromisno rješenje postignuto 1867. godine sporazumom između Beča i Pešte. (Ingrao, 2014) Vrijeme će pokazati da sporazum nije predstavljao dugoročno rješenje, već samo kratkoročno odlaganje neizbježnog.

Ništa manje komplicirano nije bilo ni pitanje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ona je već nekoliko stoljeća bila u državnoj zajednici s Ugarskom i Austrijom4. Iako je Hrvatska službeno imala određen autonoman status u sklopu Austrije te kasnije Austro-Ugarske, on je bio ograničen i nedefiniran. Stupanj hrvatske autonomije ovisio je o političkoj situaciji, to jest trenutnom odnosu između Austrije i Ugarske. Istovremeno, prostor Slavonije bio je izložen političkom utjecaju i Beča i Pešte, kroz germanizaciju i mađarizaciju društva. Međutim, upravo u takvim okolnostima dolazi do integracije hrvatske nacije5 u čijem je kontekstu nužno pratiti i razvoj odgojno-obrazovnog sustava6. Štoviše Župan (2002), smatra da se formiranje nacije ne može razumjeti bez razumijevanja obrazovnog sustava u određenom vremenu. „Univerzalno obrazovanje bilo je nužno za nastanak modernog društva i njegovih institucija, jer je ono omogućilo komunikaciju u standardiziranom mediju i pismu. Putem općeg obrazovanja, koje je podrazumijevalo zajedničke nastavne programe i

2 Pedagog, reformator i organizator katoličkoga školstva u Njemačkoj i Austriji, vrhovni ravnatelj škola u

Austriji do smrti carice Marije Terezije. U nastavu uveo novu slovnu i tabelarnu metodu »Buchstaben und

Tabellarmethode«. Prema: Felbiger, Ignaz Johann von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 13. 8. 2021. 3 Habsburška monarhija prestala je postojati 1918. godine, poslije mirovne konferencije u Parizu 4 Hrvatska je u personalnoj uniji s Ugarskom od 1102. godine, a s Austrijom od 1527. godine 5 Integracija hrvatske nacije podrazumijeva transformaciju tradicionalne hrvatske etničke zajednice u modernu naciju tijekom 19. i 20. stoljeća 6 U radu se odgojno-obrazovni i školski sustav koriste kao sinonimi.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

udžbenike na određenom političkom području, kod učenika i nastavnika stvaran je osjećaj istovremenosti, koji je za Benedicta Andersona jedan od glavnih uvjeta za stvaranje nacije kao zamišljene zajednice“ (Župan, 2002, 279).

Nacija je određena, kako Smith navodi, povijesnim prostorom, zajedničkim mitovima, zajedničkom masovnom kulturom, zakonskim pravima i dužnostima svih pripadnika nacije te zajedničkom ekonomijom (Smith, prema Cipek, 2007). Upravo u stvaranju i održavanju zajedničkih mitova, odnosno povijesti, kao i masovne kulture odgojno-obrazovni sustav ima temeljnu ulogu. Rezimirajući ranije navedeno, školski sustav je odličan poligon za stvaranje osjećaja nacionalnog zajedništva i provođenja nacionalne politike. Stoga, ne čudi što je školski sustav jedna od glavnih interesnih sfera u politici, naročito u totalitarnim zemljama.

Komplicirana politička situacija u kojoj se Hrvatska, a tako i Slavonija nalazila tijekom 19. i početkom 20. stoljeća pretvorila je odgojno-obrazovni sustav u političko pitanje, na uštrb plemenitih ciljeva obrazovanja. Naime, Austrija i Ugarska su kroz obrazovni sustav nastojale osigurati vlastite političke težnje u Hrvatskoj i Slavoniji. Dok je s jedne strane vršen pritisak na obrazovnu politiku u Hrvatskoj u vidu mađarizacije i germanizacije, s druge strane, Hrvatska je kroz školski sustav nastojala očuvati nacionalni identitet (Iveljić, 2010). Od vremena buđenja nacionalne svijesti kroz Ilirski pokret pa sve do raspada Monarhije, razvoj obrazovnog sustava bio je ekvivalentan razvoju nacionalne svijesti.

Revolucionarne godine 1848. i neposredno nakon nje „hrvatski su preporoditelji, nastavljajući na onome što su postigli za vrijeme ilirskog pokreta, utemeljili najvažnije integracijske nacionalne osnovice na kojima se u daljem razvoju formira hrvatska nacija“ (Korunić, 1999, 10). Upravo u revolucionarno vrijeme, 1849. godine, donose se Osnove temeljnih pravila javnog obučavanja za Hrvatsku i Slavoniju. Ovo je bio prvi pokušaj hrvatske vlade da sveobuhvatno uredi školstvo i to na svom teritoriju. Shodno tome nije iznenađujuća prožetost Osnova nacionalnim osjećajima (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Smisao Osnove bila je pokušati provesti modernizaciju školstva na teritoriju Hrvatske i Slavonije. U njoj je izneseno kako je osnovno školstvo preduvjet za ostvarivanje slobode svakog čovjeka te da se zbog toga mora poboljšati kvaliteta i povećati broj osnovnih škola. Trebalo je uvesti i kvalitetniju obuku za prosvjetni kadar. Pučko obrazovanje bilo bi obavezno sve do 12 godine, a kako bi se škola prilagodila djeci iz ruralnih područja, školska se godina trebala prilagoditi ratarskim potrebama i ratarskom kalendaru, kako se ne bi dogodilo da u isto vrijeme djeca moraju pomagati u ratarskim poslovima i biti na nastavi. (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Ipak realizacija takve ideje teško je bila zamisliva u tadašnjim političkim okolnostima. Još u vrijeme revolucije 1848/49. godine, Lajos Kossuth, lider mađarske revolucije, nastojao je učiniti sve potrebno da se Hrvatskoj i Slavoniji ukine povijesno-

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

politička autonomija, da ju se izjednači s ostalim zemljama krune svetog Stjepana, a sve s ciljem stvaranja jedinstvene mađarske države (Balta, 2006).7

Nešto pak povoljniji bio je stav Beča po pitanju hrvatske školske autonomije, u odnosi na onaj koji su imali po pitanju političke autonomije. Pedesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme apsolutizma, provodi se germanizacija gimnazija u Hrvatskoj i Slavoniji. Austrijski ministar prosvjete Leo Thun 1850. godine propisao je Nacrt za organizaciju gimnazije i realnih škola, kojim je između ostalih gimnazija proširena sa šest na osam razreda (Filipović, 2015). Zatim se njemački jezik uvodi kao obvezni u svim razredima gimnazije 1851. godine, dok se istovremeno nastojala ispitati mogućnost uvođenja njemačkog kao nastavnog jezika. Ban Jelačić je protestirao ministru Thunu, zahtijevajući da zemaljski jezik i dalje ostane nastavni jezik. Unatoč tome, njemački jezik je uveden kao nastavni jezik u višim razredima gimnazije i to za historiju, prirodopis, matematiku i fiziku. Opravdanje za uvođenje njemačkog jezika u prirodopis, matematiku i fiziku pronađen je u nedostatku hrvatske terminologije za te predmete, dok je pozadina uvođenja njemačkog jezika bila u sprječavanju nacionalnog odgoja. Ipak, do školske godine 1854/55. ilirski jezik je bio nastavni jezik. Naredbom iz kolovoza 1854. godine u višu gimnaziju je uveden njemački kao pretežno nastavni jezik, što je za Hrvatsku i Slavoniju značilo da se hrvatski jezik može koristiti samo za učenje hrvatskog jezika i vjeronauka. Nešto više od godinu dana kasnije, uporaba njemačkog se proširila i na niže razrede gimnazije (Gross, 1985). Naravno, nastava na njemačkom jeziku nije mogla osigurati kvalitetno obrazovanje učenika, jer mnogi učenici nisu u potpunosti ovladali ni materinjim jezikom, a kamoli stranim. Stoga je obrazovanje svedeno gotovo isključivo na učenje njemačkog jezika, dok su nastavnici imali ulogu prevoditelja. Cjelokupni proces germanizacije gimnazija, odnosno posvećenost tom procesu, najbolje se može shvatiti na prihvaćanju teze Johanna Herdera da je bit nacije u njezinu jeziku (Cipek, 2007). Rezultate procesa marginalizacije hrvatskog jezika možda najbolje opisuje izdavačka djelatnost Matice ilirske, koja je u 9 godina (1852.-1860.) izdala samo četiri knjige (Cuvaj, 1910b, 16). Okončanje germanizacije hrvatskih gimnazija počelo je 1859. godine s okončanjem apsolutizma. Donošenjem Listopadske diplome, 20. studenog 1860., i stupanjem Šokčevića8 na mjesto bana bio je otvoren put za vraćanje hrvatskog nastavnog jezika u gimnazije oko 1861. godine (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Sve do sad navedeno bilo je nužno da se stvori potpuni uvid na kakvom se političkom nasljeđu formirao hrvatski školski sustav. Ipak, središnja točka hrvatske povijesti 19. stoljeća je Hrvatsko-ugarska nagodba. „Dualizam stvoren Austrougarskom nagodbom 1867. razdijelio je hrvatski korpus, tadašnje Kraljevine Hrvatsku,

7 Op.a. Kontradiktoran stav mađarskog lidera, je istovremeno dok se borio za priznavanje i neovisnost mađarskog naroda i države, u gotovo identičnoj situaciji negira pravno i povijesno postojanje hrvatske države. 8 Josip Šokčević (1811.-1896.) bio je pripadnik carske vojske u kojoj je dospio do čina generala bojnika. Zbog zasluga u vojnoj službi car ga 1860. godine imenuje hrvatskim banom.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Slavoniju i Dalmaciju, a hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. isti je korpus doveden u neravnopravan položaj u odnosu na većinske narode Monarhije“ (Balta, 2006, 361). Nagodbom iz 1867. godine Istra i Dalmacija pripale su austrijskom dijelu Monarhije, dok su Hrvatska i Slavonija pripale ugarskom. Uz to, dijelovi Hrvatske i Slavonije bili su u sklopu Vojne Krajine, koja je bila pod upravom Beča. Tek je 1881. godine po raspuštanju Vojne krajine došlo do djelomičnog objedinjavanja hrvatskog teritorija. Međutim, Vojna krajina je sve do 1886. godine bila administrativno odijeljena od banske Hrvatske (Skupina autora, 2005). Nesumnjivo da Nagodba nije bila ni revolucionarno niti idealno političko rješenje. No, po pitanju hrvatskog školstva, ona je udarila temelje njegovu razvoju u sasvim novom smjeru. Nagodbom je Hrvatskoj osigurana autonomija baš na području bogoštovlja i nastave, što je za krajnji rezultat imalo donošenje prvog hrvatskog školskog zakona. Ipak, parcijalizirani teritorij onemogućio je jedinstvo hrvatskog naroda, zbog čega su se razvojni putovi u Slavoniji i Dalmaciji ili Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj Krajini drastično razlikovali. Dakako, to je imalo odjeka i na odgojno-obrazovni sustav koji nije bio istovjetan u svim dijelovima Trojedne Kraljevine. (Ograjšek-Gorenjak, 2007). Autonomija školstva, potvrđena Nagodbom, jedino se mogla ostvariti u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Treba naravno prihvatiti i činjenicu da je Hrvatska, kao i većina Habsburške monarhije u to vrijeme bila dio europske periferije, pa je civilizacijski znatno zaostajala u odnosu na dinamični razvojni centar koji se formirao u zapadnoj Europi. Na europskoj periferiji, koja je obuhvaćala istok i jugoistok Europe, procesi formiranja modernih društva kasnili su nekoliko desetljeća. Spontani gospodarski razvoj u uvjetima liberalnog tržišta ili pak bankama poduprta gospodarska ekspanzija, zaobišla je područje Slavonije, stoga je razvoj, kako tvrdi Gerschenkron (1966), mogla pokrenuti jedino država svojom intervencijom odozgo. Na taj je način jedino moglo doći i do modernizacije školskog sustava. Kada je riječ o balkanskim zemljama, Berend i Rànki (1996) smatraju da u tim zemljama čak ni država nije bila u stanju pokrenuti razvojne procese jednostavno stoga što nije bilo pogodnih aktera na koje bi se mogla osloniti. Ovdašnja su društva, tvrde Berend i Rànki, bila opterećena prošlošću, prije svega viševjekovnom borbom s Turcima. Stoga je u njima umjesto stvarne na djelu bila «simbolička modernizacija», koja se odvijala na površini društva. Drugačiju ocjenu stanja zemalja jugoistočne Europe daje Gross, koja piše da su ta društva „… usprkos slabosti društvenih i ekonomskih snaga promjene, također došla u dodir sa svjetskom kapitalističkom ekonomijom koja se upravo razvijala“ (Gross, 1996, 38).

Također, za razumijevanje hrvatskog školstva u drugoj polovici 19. stoljeća nužno je odrediti njegov položaj u odnosu na Crkvu. Naime, Crkva je sve do kraja 19. stoljeća održala monopol nad odgojno-obrazovnim sustavom (Ograjšek-Gorenjak, 2007). Ovlasti Crkve nad školstvom počivale su na Konkordatu koji su car Franjo Josip I. i papa Pio IX. sklopili 1855. godine. Prema „Čl. V. Svakolika nastava katoličke mladeži bit će u svih kako javnih, tako i posebnih učionicah primierena nauka

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

vierozakona katoličanskoga; biskupi će pako po dužnosti vlastitoga svoga duhovnoga pastirstva odhranjivanje mladeži u duhu vierozakona katoličanskoga upravljati u svih učionicah i javnih i posebnih, i brižljivo bditi nada tim, da pri nijednom učevnom predmetu nebude ništa, što bi protivno vieri katoličanskoj i ćudoredju“ (Cuvaj, 1910b, 23-24). Crkveni nadzor nije bio ograničen samo na vjeronauk, nego na cjelokupni nastavni proces u školama, što potvrđuje čl. VIII Konkordata u kojem je navedeno da će „Svi učitelji pučkih učionicah, odredjenih za katolike, bit će podvrženi nadzoru cerkvenome“ (Cuvaj, 1910b, 24). Dakle, Crkvi je priznat visok stupanj nadležnosti nad školstvom, što će biti problematično prilikom procesa modernizacije hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava sedamdesetih godina 19. stoljeća. Sve do stupanja na snagu Mažuranićevog9 zakona, hrvatsko školstvo u okvirima Habsburške monarhije bilo je uređeno po Systema scholarum elementarium iz srpnja 1845. godine. Systema se u Hrvatskoj nije u organizacijskom pogledu provodila, prije 1848. godine, međutim „tek kada je 1850/51. počela organizacija škola, Systema se primjenjivala uz određene promjene“ (Gross, 1985, 276) sve do 1874/75. godine (Modrić- Blivajs, 2007). Iako su revolucionarne 1848/49. godine poljuljale klasno društvo, princip terezijanskog školstva preživio je društvena previranja (Gross, 1985, 275). Takav odgojno-obrazovni sustav, gdje je jasno izražena razlika između seoskih i gradskih škola u duljini trajanja te obrazovnim sadržajima, bio je samo odraz društvene segregacije. Isto je izraženo i u podijeli djevojačkih škola čija je kategorizacija izvršena na osnovu socijalnog statusa učenica (Ograjšek-Gorenjak, 2007; Munjiza, 2009).

Po Systemi škole su se dijelile na dvogodišnje niže početne seoske škole, trivijalke, na trogodišnje više početne škole u gradovima i trgovištima, glavne škole, i na normalke ili uzorne glavne škole u glavnim gradovima krunovina i nekim drugim značajnijim gradovima Monarhije. Pored normalki i glavnih škola postojale su i realke koje su davale sustavnu naobrazbu za privrednu djelatnost (Gross, 1985).

Trivijalke su bile niže početne škole, uglavnom na selu. U njima se poučavalo čitanje, pisanje, računanje i vjeronauk, a polazili su ih i dječaci i djevojčice. Bit nastave činio je trivij, odnosno jezična nastava bila je usmjerena na čitanje, vježbanje u govoru, gramatiku te na pismene vježbe. „Iako se isticalo da nastava treba biti zorna, da se izvodi u prirodi i da se primjenjuje različna pomagala, ipak je u školskoj praksi dominiralo vježbanje u pamćenju, a u tu je svrhu služila građa čitanaka“ (Franković, 1958, 112).

U glavnim je školama dva do tri učitelja poučavalo djecu proširenim gradivom u koje su ulazile osnove latinskog jezika, crtanje, geometrija, geografija i gospodarstvo. Valja istaknuti kako je u glavnim školama bila preporučena spolna segregacija. Normalne ili uzorne škole imale su četiri do pet učitelja kao i ravnatelja te se isključivo

9 Ivan Mažuranić (1814.-1890.) bio je pravnik i književnik rođen u Novom Vinodolskom, a studirao je filozofiju u Zagrebu i Szombathelyju. Od 1861. bio je aktivan u Hrvatskom saboru, a vrhunac političke karijere doživio je 1873. godine kada je postao hrvatski ban. Ostao je na toj funkciji do 1880. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

kroz njih moglo dalje napredovati u školovanju. Time je samo stvoren još veći jaz između školovanja na selu i školovanja u gradu, jer su uzorne škole postojale jedino u većim mjestima (Iveljić, 2010).

Obvezno školovanje po ovoj odredbi trajalo je od sedme do dvanaeste godine, dok su jedine obvezne škole bile niže dvogodišnje. Dakle, učenici koji su željeli završiti samo nižu školu, preostale tri godine morali su ići u opetovnicu, kako bi ispunili pet obveznih godina školovanja (Ograjšek-Gorenjak, 2007). S druge strane, u treći razred mogli su prijeći samo najbolji učenici, dok se po završetku oba godišta četvrtog razreda moglo upisati srednjoškolsko obrazovanje (Munjiza, 2009.).

Systema se u glavnini nije mnogo razlikovala od gotovo četrdeset godina ranije donijete nastavne osnove Ratio educationis (Cuvaj,1910a). Kao što se vidi, ona ni u trenutku stupanja na sagu nije imala potencijal da modernizira školstvo i odgovori suvremenim zahtjevima društva. Pored toga, ona se u Hrvatskoj primjenjivala gotovo 30 godina. To dugo razdoblje nam indicira na tromost hrvatskog školskog sustava, odnosno na njegovo opstruiranje od politike. Neosporno je postojanje ideja za modernizaciju školskog sustava, međutim one nikako nisu mogle zaživjeti u vrijeme apsolutizma. No, hrvatskoj pedagoškoj eliti i nakon dokidanja apsolutizma trebalo je petnaest godina, a od Nagodbe, šest godina, da bi započeli s ozbiljnim reformama odgojno-obrazovnog sustava. Školski je sustav kao dio disciplinsko-birokratskog sustava trebao podržavati vladajući mehanizam moći koji je omogućavao neupitnost državnih autoriteta. Taj je mehanizam moći počivao na građanskoj patrijarhalnoj vertikali, naime kao što se u obitelji trebao neupitno poštivati autoritet oca tako se u školi trebao poštivati autoritet školskih vlasti koje su posredovale autoritet bana i vladara (Župan, 2010).

Unatoč tome što je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bila u sklopu Austro-ugarske, modernizacija hrvatskog školskog sustava nešto se kasnije provela nego u ostalim dijelovima Monarhije. Prvi moderni školski zakon u Monarhiji najprije je donijela Ugarska 1868. godine10, a godinu dana kasnije novi školski zakon stupa na snagu i u austrijskim zemljama. Modernizacija hrvatskog školstva započeta je 1874. godine donošenjem Zakona ob ustroju pučkih školah i preparandijah, te njegovim provođenjem 1875. godine (Župan, 2002.).

Mažuranićevoj reformi školstva prethodilo je nekoliko društveno-političkih čimbenika u Habsburškoj Monarhiji. Ne treba zaboraviti revolucionarne godine 1848./49. koje možda ne mijenjaju iz temelja društveno uređenje cjelokupne Europe,

10 Na inicijativu ugarskog ministra kulture Jozsefa Eötvösa 1868. godine donesen je prvi moderni zakon o pučkom školstvu u Monarhiji, kojim je država preuzela školstvo u svoje ruke, dok su konfesionalne škole mogle raditi samo pod određenim uvjetima. (Župan, 2002.)

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

ali su naznačile tendenciju mijenjanja postojećeg poretka. Drugi bitan događaj koji je prethodio Mažuranićevoj reformi bio je donošenje liberalnog Ustava u austrijskom dijelu Monarhije u prosincu 1867. godine. Međutim, tek od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine stvoreni su uvjeti za stvaranje modernog školskog sustava u Hrvatskoj. Hrvatsko-ugarskom nagodbom osigurana je politička samostalnost u vladanju na području sudstva, školstva i uprave. Nedugo nakon Nagodbe izrađen je prijedlog školskog zakona koji je upućen na javnu raspravu u Sabor. Prijedlog je prošao saborsku proceduru, ali nije sankcioniran jer nije dobio blagoslov Pešte, tako da nikada nije oživotvoren. Novu inicijativu za izradu školskog zakona pokrenula je Zagrebačka županija, kojoj se pridružila i Riječka županija. No ove inicijative nikada niti nisu došle do saborske rasprave (Župan, 2002, Munjiza, 2009). Novi pokušaj reforme hrvatskog školstva pokrenulo je prvo hrvatsko učiteljsko društvo Zadruga. Ono je 1865. godine, iste godine kada je i osnovano, pokrenulo novu inicijativu za izradu školskog zakona. Te godine grupa učitelja predvođena Ivanom Filipovićem izradila je predložak novog školskog zakona, pod nazivom Ustav pučke škole, koji također nikada nije zaživio (Munjiza, 2002).

Uz to javljalo se i pitanje nadležnosti nad školstvom. Tako je godine 1872. došlo do rasprave dvije suprotstavljene strane oko uređenja pučke škole. Prva strana, okupljena oko Klaića, nastojala je zadržati utjecaj crkve na školstvo, dok je druga, liberalnija strana okupljena oko Filipovića, nastojala modernizirati školstvo i dati mu svjetovni karakter (Munjiza, 2009).

Kako je posljednja školska reforma, koja je prethodila Mažuranićevoj, bila ona iz 1845. godine, implementacija suvremenih pedagoških ideja u hrvatsko školstvo bila je nužna. Administrativna naredba Systema sholarum elementarium ili Sustav početnih učiona, kako glasi prijevod na hrvatski jezik, bila je nazadna u usporedbi s idejama iz revolucionarne 1848./49. godine. Prema Sustavu elementarnih učiona svrha i zadatak škola je „pravi i valjan odgoj, te naobrazbu udešenu prema stanju i staležu svačijemu, a tako i prema potrebama pojedinačnim i općim, i da se ovako uljudi duševno i umno za budući život“ (Raguž, 2010, 93) što se nikako nije moglo uklopiti u postrevolucionarno razdoblje. Unatoč tome, ona se u Hrvatskoj primjenjuje baš nakon revolucije i bit će u uporabi sve do 1875. godine.11 Naravno, u Hrvatskoj, ali ni u čitavoj Monarhiji, nije bilo moguće liberalizirati društvo i školstvo u vrijeme apsolutizma (1850. godine do 1860. godine). Upravo dokidanjem apsolutističke vlasti te ostvarivanjem višeg stupnja autonomije 1868. godine stvoreni su uvjeti za reformu u hrvatskom društvu pod banom Ivanom Mažuranićem. Zakon je izglasan 14. listopada 1874. pod nazivom Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. (Horbec, Matasović, Švoger, 2017).

11 Unatoč tome što je Mažuranićev zakon sankcioniran od kralja još u listopadu 1874. godine, on se počeo primjenjivati od 1875. godine

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Unatoč osjetnoj razlici u odnosu na ranije razdoblje kao i vidljivom austrijskom utjecaju, Mažuranićeve reforme ipak se ne mogu usporediti s modernizacijom zapadnoeuropskog tipa. U hrvatskom slučaju više se radilo, o “konzervativnoj modernizaciji“ s jakim utjecajem tradicionalizma (Jagić, 2008, 77). Ipak, reforma obrazovnog sustava išla je u korak sa suvremenim tendencijama na zapadu. Bez obzira na to što Mažuranićev školski zakon nije bio pedagoški inovativan, barem ne na europskoj razini,12 on je na razini stanja u Banskoj Hrvatskoj bio odlučan korak naprijed.

Mažuranićevim zakonom Hrvatska prvi puta samostalno i autonomno uređuje svoje školstvo. Njime je i formalno uvedena obveza školskog obrazovanja. Zakon u pedagoškom smislu predstavlja krupan iskorak i napredak. Prema njemu, uvodi se obvezna niža četverogodišnja pučka škola, uz koju djeluje opetovnica i po mogućnosti početni oblici praktičnog osposobljavanja za život. Po završetku niže pučke škole postoji građanska škola u najmanje trogodišnjem trajanju. U njoj se učenici početno profesionalno osposobljavaju za zanimanja iz obrta, trgovine i umnog gospodarstva. Uz državne škole, zakon je predviđao i različite mogućnosti privatnih škola, pa i početno obrazovanje u obitelji (Franković, 1958).

No, u domaćoj javnosti preobrazba obrazovnog sustava naišla je na negodovanje i kritiziranje. Naravno, reforma nije praćena samo negativnim reakcijama, već je od dijela javnosti s oduševljenjem prihvaćena. Možda objektivnu vrijednost Mažuranićeve reforme najbolje opisuje reakcija u jednom ugarskom listu gdje se navodi: „Kad se sve ujedno svede, ova zakonska osnova hrv. slav. zemaljske vlade pokazuje radostan napredak u školskom zakonodavstvu, a mi želimo nesamo da se ta osnova u interesu pučkih škola trojedne kraljevine primi i uspješno izvede, već mi i našoj vladi preporučujemo, da tu osnovu najpomnjivije prouči, kako ugarske pučke škole ne bi zaostale sa hrvatskima“ (Cuvaj, 1911a, 454).

Nasuprot tome što je tražio reformu školstva i tome što je smatrao da je znanje preduvjet napretka društva, ipak je uveden imovinski i obrazovni cenzus. Naime, na izborima je glasanje bilo dopušteno samo imućnijim i obrazovanijim građanima. Unatoč svojim liberalnim shvaćanjima, ban Mažuranić bio je sklon popuštanju, što je smetalo ostalim političarima koji su ga optuživali za popustljivu politiku, a na kraju i na način upravljanja Hrvatskom. Provođenje samog zakona otežavalo je veliki nedostatak škola, učitelja, ali i nepostojanje cestovnog sustava koji bi povezao mjesta. Stoga ne treba čuditi da je zakon naišao na mnoge javne kritike i neodobravanja jer ipak je propisivao obavezno školstvo, na što nedovoljno razvijeno građansko društvo nikako nije bilo u potpunosti spremno.(Antoljak, 1994.)

12 Hrvatski školski Zakon iz 1874. godine nastao je po uzoru na ranije donijet austrijski (Feldman, Stipetić,

Zovko, 2000, 63)

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Za hrvatsku političku i pedagošku povijest donošenje Mažuranićevog zakona značajno je iz više razloga. Svakako treba izdvojiti da je to prvi školski zakon koji je hrvatska vlada samostalno donijela, kao i da je prvi put formalno uvedena obvezna škola (Munjiza, 2009, Horbec, Matasović, Švoger, 2017). Također, donošenje prvog hrvatskog školskog zakona odvijalo se usporedno s procesom stvaranja hrvatske nacije zbog čega te dvije pojave ne treba razdvajati, jer jedna drugu uvjetuju. Stoga je važno što se u ovom zakonu prvi puta jasno definirana uporaba hrvatskog jezika kao nastavnog, zamjenjujući do tada obično korišteni izraz narodni jezik (Raguž, 2010.). „Nu na onih javnih pučkih školah, koje podižu i uzdržavaju obćine drugoga po jeziku plemena, nastavnim je jezikom dotični materinski“ (Cuvaj, 1911a, 436). U tim školama hrvatski jezik je podučavan kao obvezni predmet. Međutim, postojala je mogućnost ukoliko se „hrvatski jezik već uobičajio“ da bude nastavni jezik, dok bi materinski jezik imao status obveznog predmeta (Cuvaj, 1911a, 436). Iako je člankom 11. već bilo riješeno pitanje nacionalnih manjina, dodatnim člankom određeno je gdje se „u ovom zakonu spominje hrvatski jezik, kao jezik nastavni, razumjeva se pod tim jezikom u srbskih školskih obćinah istovjetni jezik srbski“ (Cuvaj, 1911a., 453).13

Tim zakonom ukinuta je razlika između glavnih i trivijalnih škola te od tada sve opće pučke škole imaju 4 razreda (Raguž, 2010). „Prema njemu, uvodi se obvezna niža četverogodišnja pučka škola, uz koju djeluje opetovnica i po mogućnosti početni oblici praktičnog osposobljavanja za život“ (Munjiza, 2009, 41). Do tada se nižom pučkom školom smatrala prva dva razreda, a višom naredna dva. Nakon niže pučke škole postojala je mogućnost nastavljanja školovanja u građanskim školama. Ove škole su trajale najmanje 3 godine, osposobljavajući učenika za obrtne djelatnosti, trgovinu i umno gospodarstvo.(Munjiza, 2009; Raguž, 2010; Skupina autora, 2005).

Uz javne škole omogućeno je obrazovanje u privatnim školama ili u obitelji. Ipak, obrazovanje u privatnim školama moralo je biti u skladu s nastavnim planom i programom državnog javnog školstva, dok su djeca koja su se obrazovala u obitelji morala svake godine polagati ispite u javnoj školi. Dana 19. listopada 1874. godine ban Ivan Mažuranić svečano otvara Sveučilište u Zagrebu s tri fakulteta; bogoslovnim,

13 Naime, u drugoj polovici 19. stoljeća bila je izražena ideja jugoslavenstva, kao modificirani vid ilirizma. Stoga, nije iznenađujuća implementacija te ideologije u hrvatsko školstvo. Pored toga, zagovaratelji jugoslavenske ideje prilikom izgradnje modernog građanskog društva bili su suočeni s nedovoljnom povezanosti pojedinaca koji nisu mogli osigurati širenje nacionalne svijesti. Stoga „su svojoj političkoj i kulturnoj djelatnosti pripisivali funkciju odgoja građanstva, kao središnjeg dijela društva, koje će zatim poticati širenje »narodne prosvjete« na sve ostale slojeve“ (Gross,1985., 289) Korak ka ostvarivanju tog procesa bilo je osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867. godine. Njezina zadaća bila je da njeguje narodnu znanost, odnosno da učvršćuje nacionalnu svijest, zbog čega su povijest i filologija znanosti na prvom mjestu. „Zadatak »narodne znanosti« bio je dakle da odgaja Hrvate u duhu »slavenske uzajamnosti«, u uvjerenju da su hrvatski i srpski narod istovjetni jer imaju isti jezik i da ih je samo »zlokobna prošlost« razdvojila“ (Gross, 1985., 289).

Međutim, kako jugoslavizam, kao ni ilirizam, nije imao snažnijeg utjecaja na stvaranja slovenske ili srpske nacionalne svijesti, on je djelovao „isključivo u pravcu formiranja hrvatske nacije“ (Fresl, 2008., 136)

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

filozofskim i pravnim. Za prvog rektora Sveučilišta imenovan je svećenik Matija Mesić. (Munjiza, 2009; Mažuranić, 1999).

Jedan od problema hrvatskog školstva 19. stoljeća bio je slab odaziv djece u školu. Masovno izostajanje djece s nastave nije bilo izazvano isključivo slabim afinitetom prema školi ili isključivo roditeljskoj nemarnosti. Djeca, naročito ona sa sela, uvelike su sudjelovala u obavljanju kućanskih i poljoprivrednih poslova u čemu je uglavnom ležao razlog njihova izostajanja s nastave. Zbog toga je zakonom iz 1874. godine ovo pitanje regulirano uvođenjem obveznog petogodišnjeg školovanja, ne računajući u to opetovnu obuku (Cuvaj, 1911a). Polaženje opće pučke škole bilo je obvezno s navršenom sedmom godinom, a najranije se moglo poći sa 6 godina. Posebno je reguliran odnos prema roditeljima koji ne budu izvršavali svoje zakonske obveze. „Roditelji ili njihovi zamjenici dužni su djecu, koja su na polaženje škole obvezana (§ 44.), redovito pošiljati u javnu pučku školu; što ako propuste, imaju se od občinskoga školskog odbora najprije na svoju dužnost opomenuti; a ako se opomenom neuspije, imaju se na prijavu obćinskoga školskoga odbora od obćinske političke oblasti kazniti na korist školske blagajne postupnim novčanimi globami od 1-10 for., koje će se globe ujerivati onim načinom, kojim se utjeruju i drugi obćinski zaostaci. Samo u slučaju podpune neutjerivosti novčane globe, imadu se roditelji ili njihovi zamjenici kazniti zatvorom od 1 do 2 dana“ (Cuvaj, 1911a, 439). Ukoliko roditelji i dalje ne budu slali svoju djecu u školu, prijetilo im je oduzimanje roditeljske skrbi (Cuvaj, 1911a).

Zakonom je također regulirano školovanje djece koja su već bila u radnom odnosu. Prema članku 52 „Vlasnici tvornica ili većih obrtničkih radionica, na koliko se za svoj posao služe djecom, na polaženje škole još obvezanom, moraju takovu djecu, dok ona obveza traje, ili pošiljati u javnu mjestnu učionu ili ju pako dati najmanje 12 ura na tjedan obučavati u posebnoj o svom trošku po propisih valjanih za javne škole ustrojenoj tvorničkoj učioni“(Cuvaj, 1911a, 439). Vrijeme poduke mora biti smješteno „unutar vremena za posao opredieljena“ (Cuvaj, 1911a, 439), u suprotnom vlasnik će biti sankcionirani. Slično je bilo i na majurima (pustarama) gdje je vlasnik morao osigurati školovanje djece. Jedino su tielesnoslaba ili duševnonezrela djeca mogla na duže ili kraće vrijeme biti oslobođenja od škole (Cuvaj, 1911a).

Kako bi se osiguralo obvezno školovanje, mjesta koja su imala barem 40 djece za pohađanje škole bila su dužna imati opću pučku školu. Za mjesta sa manjim brojem djece predviđeno je udruživanje s najbližim mjestima (Cuvaj, 1911a, 438).

Iz istog razloga, Mažuranićeva reforma pokazivala je veliku socijalnu osjetljivost. Prije početka školske godine bilo je predviđeno da svaka škola mora osigurati sve potrebne stvari učenicima, dok bi roditelji to kasnije otplatili. Za učenike čiji roditelji nisu bili u mogućnosti snositi troškove, Zakonom su bili osigurani besplatni udžbenici i sve ono što je bilo potrebno kako bi bilo omogućeno obvezno školovanje (Raguž, 2010).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Reformom se nastojao poboljšati i socijalni status učitelja. Zakonom učitelji dobivaju položaj državnih službenika te im je osigurana mjesečna ili godišnja plaća te mirovina nakon 30 godina rada. Po pitanju plaća učitelja, Mažuranićev zakon je među zasigurno najliberalnijim zakonima u ondašnjoj Europi jer nije diskriminirao učiteljice. „Mažuranićev školski zakon bio je među rijetkim školskim zakonima u Europi koji u pogledu plaća nije diskriminirao učiteljice“ (Horbec, Matasović, Švoger, 2017, 354). Značajno je da su učiteljsku mirovinu mogle naslijediti udovice i djeca. Iako je status učitelja poboljšan, daleko je to bilo od idealnog. Prema statističkim podatcima za školsku godinu 1875./1876. od 16 umrlih učitelja i učiteljica čak 13 ih je umrlo od tuberkuloze14. To ukazuje na nizak životni standard i na nezadovoljavajuće higijenske uvjete u školama i učiteljskim stanovima, koji su često bili u sklopu škole (Munjiza, 2009; Župan, 2008, Horbec, Matasović, Švoger, 2017).

Postojećih higijenskih i zdravstvenih problema u školama bili su svjesni i tvorci zakona iz 1874. godine. Oni su zaključili da „Sgrade pučkih škola moraju stajati na shodnih i zdravih mjestih, moraju biti suhe, svjetle i provjetrive te imati dovoljno prostora za mladež“ (Cuvaj, 1911a, 435). Dodatno je vladinom naredbom iz 1875. godine predviđeno da kotarsko zdravstveno osoblje barem jednom godišnje izvrši zdravstvenu i higijensku inspekciju škola. Unatoč tome što mnoge postojeće školske zgrade nisu odgovarale novopostavljenim standardima, za izgradnju novih ili adaptaciju postojećih nije bilo dovoljno financijskih sredstava (Župan, 2008).

Radi osiguravanja provedbe zakonskih odredbi regulirano je pitanje nadzora nad odgojno-obrazovnim sustavom. U škole je uvedena institucija školskog općinskog odbora koji je bio zadužen za upravljanje školom. Konkretni zadatci odbora bili su da predlažu učitelje, brinu o materijalnom stanju škole i upravljaju školskom blagajnom, nadziru rad učitelja, vode brigu o pohađanju nastave i budu posrednik u sporu između učitelja i roditelja. Treba napomenuti da i današnji školski odbori imaju slične funkcije. Školski odbor činili su svećenik one vjere kojoj je pripadala većina učenika, načelnik općine, učitelj, određen broj članova školske općine (2 do 5) te školski patron (Cuvaj, 1911a). Izbor članova školskog odbora bio je u ovlasti općinskih vijeća. „Školskim odborom predsjedava osoba koja ima najviše znanja i koji je prijatelj škole pa ujedno obavlja funkciju mjesnog školskog nadzornika“ (Raguž, 2010, 95). Po nepisanom pravilu, najčešće je to bio župnik. Radi obavljanja svoje dužnosti školski odbor se sastajao minimalno jednom mjesečno. Školske općinske odbore na rok od 3 godine biralo je općinsko vijeće, a izabrani su se morali prihvatiti svoje dužnosti, unatoč tome što im nisu donosile nikakvu materijalnu korist. (Horbec, Matasović, Švoger, 2017). Županijsku upravu pučkim školama vršila su županijska školska nadzorništva. Članovi nadzorništva mogli su biti samo učitelju „koji su barem 10 godinah u školskoj službi proveli, ili između drugih poznatih školskih vještakah

14 Tuberkuloza je poznata kao bolest socijalno ugroženih slojeva stanovništva

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

potrebiti broj županijskih školskih nadzornikah“ (Cuvaj, 1911a, 450). Županijski nadzornici nadzirali su sve javne i privatne škole u županiji te ih barem jednom godišnje posjećivali, savjetovali učitelje, osiguravali provedbu zakona Zemaljske vlade, rješavali sukobe između učitelja i školskih odbora, predsjedavali učiteljskim sastancima te brinuli za znanstveno i moralno stanje svih pučkih škola svoga područja. Na županijskoj razini, uz nadzorništva, postojala je institucija županijskih školskih odbora, koji su bili zaduženi za nadzor i organizaciju rada škola u svojoj županiji. Županijski odbori bili su sastavljeni od županijskog predstojnika ili namjesnika, županijskog školskog nadzornika, predstavnika crkve, dva učitelja školskih općina i šest predstavnika županijskih skupština. U gradovima su postojale institucije gradskih školskih odbora, koji su imali iste dužnosti kao i županijski školski odbori. Poput školskih i županijskih odbornika, ni gradski odbornici nisu primali plaću za svoj rad. Jedino su županijski nadzornici, kao zemaljski činovnici, primali zakonom propisanu plaću. Kao i školski odbori, županijski su bili zaduženi da nadziru i organiziraju rad škola u županiji (Cuvaj, 1911a).

Vrhovnu upravu nad školstvom imala je Zemaljska vlada. Točnije, ona je rješavala „sva načelna didaktičko-pedagogička i disciplinarna pitanja“, izdavala „naučne osnove za sve pučke škole“, propisivala školske knjige, izvršavala vrhovni nadzor nad svim pučkim školama, „čini najvišu molbu u svih školskih poslovih“, „izdavala „svake godine tiskom svestrano izvješće o stanju svih pučkih školah“ (Cuvaj, 1911a, 452). Pri zemaljskoj vladi postojao je zemaljski školski odbor čiji su članovi bili strukovni organi vlade, po jedan vjerski zastupnik svih priznatih religija u zemlji, kao i šest odbornika imenovanih od strane vlade.

Reformom je bilo i regulirano pitanje učiteljskog obrazovanja. Dotadašnje dvije godine obrazovanja učitelja produžene su na tri godine. Članak 76. propisuje da uz svaku preparandiju mora biti opća pučka škola sa školskom radionicom u kojoj se treba izvoditi praktikum budućih učitelja. U istom zakonskom članku navodi se da uz preparandije mora biti igralište i vrtni prostor, dok uz ženske preparandije mora biti i zabavljalište (Munjiza, 2009; Raguž, 2010).

Na muškim učiteljskim školama predavali su se sljedeći predmeti: „nauk vjere, pedagogika, didaktika s njihovom povjestju i pomoćnimi naukami, hrvatski jezik i povijest književnosti njegove, njemački jezik, zemljopis i povjest s osobitim obzirom na domovinu i njezin ustav, prirodopis (životinjstvo, bilinstvo, rudstvo), prirodoslovlje (fizika i počela lučbe), matematika (aritmetika, algebra i geometrija), gospodarstvo i obrtoslovlje s osobitim obzirom na domaće okolnosti, krasnopis, geometrično i prostoručno risanje, pjevanje, guslanje i orguljanje te gimnastika“ (Cuvaj, 1911a, 442). Nešto drugačiji predmeti bili su na ženskim učiteljskim školama. „Uz zajedničke nauk vjere, pedagogiju i didaktiku, hrvatski jezik i povijest književnosti, njemački jezik, zemljopis i povijest, prirodopis, prirodoslovje, krasopis i gimnastiku, predavano je računstvo, kućanstvo, risanje, pjevanje i glasba te ženska ručna djela“(Cuvaj, 1911a, 442).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Na preparandijama prve i druge godine polažu se ispiti, nakon čega se prelazi u viši tečaj. Nakon te prve dvije godine vrši se eliminacija onih „koji preparand neima zvanja i sposobnosti za učiteljstvo“ (Cuvaj, 1911a, 443). Nakon završetka trogodišnjeg tečaja kandidati polažu ispit iz svih teorijskih i praktičkih predmeta pred posebnim povjerenstvom. Povjerenstvo su sačinjavali jedan povjerenik zemaljske vlade, po jedan zastupnik crkvenih oblasti, učitelji preparandije i drugi vještaci. U slučaju pada na završnom ispitu kandidat je u mogućnosti još jednom pristupiti polaganju ispita.

Učiteljsku profesiju su mogli obavljati svi oni koji su završili veliku gimnaziju uz uvjet da jedno vrijeme obavljaju praksu na preparandiji. U slučajevima da učitelj bude nezaposlen tri godine od polaganja učiteljskog ispita isti je morao ponovo polagati (Raguž, 2010).

Uređenje odnosa crkve i školskog sustava je, vjerojatno, izazivalo najviše kontroverzi u Mažuranićevoj reformi. U korak sa zapadnoeuropskim zemljama izvršeno je odvajanje crkvenog i državnog školstva, tako da je crkvi ostalo pravo na organizaciju i nadzor vjeronauka, ali i nadzor odgoja. S druge strane, država je preuzela nadzor nad obrazovanjem. Mažuranićev zakon o školstvu napušta načelo konfesionalne pučke škole, ali zadržava izraziti religijski temelj. Učitelj u pravilu mora biti iste vjere kao učenici. Ako u školi postoji više religija, onda učitelj mora biti one vjere koje je većina učenika. Dakle, reformom je izvršena transformacija obrazovanja iz konfesionalnog u svjetovno, ali je odgoj i dalje zadržao religioznu osnovu, tako da možemo govoriti o samo djelomičnoj transformaciji hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava u svjetovni.

Člancima 146., 164. i 177. reguliran je utjecaj crkve na obrazovanje tako da se ne može govoriti o potpunom isključivanju crkve iz obrazovne politike, već samo o reguliranju utjecaja na obrazovanje. Na tragu toga su i Mažuranićeve misli „da zastupnici crkve ne samo da ne imaju pravednoga povoda pobijati novi zakon školski, već se pače smijem nadati da će mu oni biti žuđenom krepkom potporom“ (prema Raguž, 2010, 92). Štoviše, prema članku 1. jedna od zadaća škole je „da djecu religijozno i ćudoredno odgaja“ (Cuvaj, 1911a, 435). Uz to, prema članku 4. „Bogoštovne u zemlji obstojeće obćine mogu o svom trošku podizati i uzdržavati konfesionalne pučke škole, kojim će se priznati pravo javnosti, ako glede njihova vanjskog uređenja i nutarnjeg ustroja bude zadovoljeno uvjetom, ovim zakonom propisanim“ (Cuvaj, 1911a, 435). Također, Zakonom je predviđeno da učitelj u pučkoj školi mora biti one vjere „kojoj pripada mladež školu polazeća“ (Cuvaj, 1911a, 435).

U nastojanju da se ograniči crkveni monopol nad obrazovanjem, 1875. godine osnovana je Zemaljska ženska preparandija. No, uz nju je opstala i tzv. prkos-preparandija sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu. Nastojanje da se crkveni utjecaj izuzme iz obrazovanja bilo je neuspješno. Najprije je preparandija sestara milosrdnica sv. Vinka dobila pravo javnosti 1879. godine, a potom je državna preparandija ukinuta 1884. godine, tako da je jedina preparandija bila ona pod jurisdikcijom katoličke crkve (Jagić, 2008).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Unatoč svemu katolička, kao i pravoslavna crkva, nije bila zadovoljna Mažuranićevim reformama. Samom zakonskom reguliranju ove odredbe prethodile su žestoke rasprave saborskih zastupnika, dok su po stupanju Zakona na snagu jasno izražavale svoje nezadovoljstvo (Cuvaj, 1911a).

Osim pitanja nadležnosti nad školskim sustavom, jedna od zamjerki suvremenika Mažuranićevom školskom zakonu bila je preopterećenost učenika, što je bilo po prvi put da se javlja to pitanje, a koje je aktualno i danas. Međutim, ni pitanje preopterećenosti nije bilo jednostavno za utvrditi, odnosno razina opterećenosti učenika ovisila je o učitelju i njegovoj kvalificiranosti (Raguž, 2010). Više se tu radilo o drastičnoj razlici u odnosu na Sustav početnih učiona čiji su obrazovni zahtjevi bili minimalistički. Da Mažuranićeve reforme nisu imale namjeru otežavanje položaja učenika potvrđuje odluka o ukidanju tjelesnog kažnjavanja. Međutim, nisu svi željeli prihvatiti liberalni duh Mažuranićeve reforme, što je bio glavni razlog otpora. Tako se prijedlogu ukidanja tjelesne kazne kao sredstva discipliniranja protivio Stjepan Basariček. Odjel za bogoštovlje i nastavu je 1876. godine zabranio upotrebu tjelesne kazne. No, kako je ukidanje tjelesne kazne kao sredstva discipliniranja naišlo na mnogobrojne pritužbe učiteljskog osoblja, ona je ponovo uvedena naredbom iz 1879. godine. Ipak, prema naredbi, upotreba tjelesnog kažnjavanja strogo je definirana tako da se „… tjelesna kazna dozvoljava samo u slučaju većih moralnih prestupa, kano: radi tvrdokorna laganja, drzovite upornosti, prostačine i krupne nećudorednosti, te pošto sva druga dozvoljena disciplinarna sredstva ostanu bezuspješna“ (Župan, 2008, 204). Kažnjavanje je bilo dopušteno samo šibom, dok su čupanje, ćuškanje, klečanje i drugi oblici grubog kažnjavanja bili zabranjeni. Unatoč reguliranju tjelesnog kažnjavanja, grubi oblici kažnjavanja bili su i dalje prisutni. Dodatno reguliranje tjelesnog kažnjavanja urađeno je 1892. godine izdavanjem posebne okružnice po kojoj je bilo prihvatljivo kažnjavanje šibom. Također, naznačeno je da se tjelesna kazna mora izvršiti na primjeren i po zdravlje djeteta neškodljiv način (Župan, 2008). Škola je bila i mjesto na kojem se moralo voditi računa o zdravlju djece, a Ministarstvo je nastojalo nametnuti praksu čišćenja školskog prostora jednom dnevno. (Filipović, 2015).

Khuen Hedervary15 postao je ban 1883. godine nakon ostavke Ladislava Pejačevića. Razdoblje njegovog banovanja obilježeno je snažnom mađarizacijom, koja je bila vidljiva u otvaranju mađarskih škola, uvođenjem mađarskog jezika i postavljanju mađarskih natpisa. Nešto prije njegovog dolaska na bansku vlast, 1881. godine carskim manifestom Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj, no potpuno

15 Karoly Khuen Hedervary (1849-1918) bio je veleposjednik iz Nuštra i političar. Rodio se u Jeseniku u Češkoj a studirao je pravo u Zagrebu i Bratislavi. U politiku je ušao kao član skupštine okruga Siget, potom je u razdoblju od 1881.-1883. bio veliki župan u Gyoru. Cijelog političkog života bio je osoba od povjerenja cara i kralja Franje Josipa I. ali i mađarskih političkih elita

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

pravno ujedinjenje provedeno je u vrijeme Hedervaryja 1886.16 Novonastalo stanje omogućilo je da Hedervary, protivno Nagodbi, uvodi mađarski jezik i pokrene snažnu mađarizaciju, što je najviše bilo vidljivo na primjeru otvaranja mađarskih škola za financijske činovnike (Goldstein, 2008).

U tim okolnostima nastala je osnova za drugi školski zakon, Zakon o preustroju pučke škole. On je na snagu stupio 31. listopada 1888. godine. Odredbe koje su bile nazadne u odnosu na prvi školski zakon bile su da se županijske učiteljske skupštine održavaju svake treće godine, a ne svake. Ukinula se klasifikacija škola, pa je za sve učitelje određena jednaka temeljna plaća i oduzeto im je pravo na uživanje školske zemlje, osim vrta. Udate učiteljice isključuju se iz učiteljske službe, samostalnost školskih nadzorništava se ukida. Učitelji mogu ići u mirovinu nakon 40 godina neprekidnog školskog rada (Pavličević, 2000). 1888. godine novim zakonom bilo je uvedeno pravilo da vjerske škole također postaju javne škole, građanske se škole trebalo zamijeniti višim pučkim školama i opetovnicama, a mogle su se otvarati škole na njemačkom i mađarskom nastavnom jeziku. To se počelo provoditi i prije samog zakona, već od 1883. pa sve do 1903. godine. Nadalje, trajanje učiteljskih škola valjalo je produljiti s dvije na četiri godine, a radni vijek učitelja produžiti s 30 na 40 godina. Učiteljicama je od tada zakonski propisano da se udajom dobrovoljno odriču službe, a da školski nadzornici trebaju postati referenti upravnih vlasti čime se izgubila stručna samostalnost. Na temelju zakona o pučkim školama iz 1888. godine građanske su škole zamjenjivane višim pučkim školama i opetovnicama. Niže pučke škole su imale učenike od I. do IV. Razreda, a više škole s praktičnim usmjerenjima zamijenile su građanske škole. Opetovnica ili blagdanska škola bila je škola u kojoj se ponavljalo gradivo niže pučke škole. Ovaj tip škole bio je namijenjen i šegrtima. 1892. godine Kraljevska zemaljska vlada donosi odluku o obveznom osnivanju šegrtskih škola. Šegrti su učili zanat kod privatnih majstora ili u nekoj organizaciji, a u školi su učili teorijske predmete. Školu su pohađali dvije ili tri godine, jedanput ili dvaput tjedno (Cuvaj, 1913).

Valja ipak priznati da je u vrijeme banovanja Hedervaryja gotovo udvostručen broj nastavničkog osoblja, a udareni su temelji za osnivanje Medicinskog fakulteta. Osnovani su brojni i različiti stručni zavodi, a najveća pažnja posvećena je pučkoj nastavi i obrazovanju pučkih učitelja. Hedervaryjev školski zakon donio je tri velike promjene u odnosu na postojeće stanje: „preustrojene su dotadašnje građanske škole u više pučke škole s praktičnim smjerovima; produžena je opetovana obuka i konačno je dana veća sloboda konfesionalnim školama“ (Cuvaj, 1913, 1). Važno je istaknuti da je 1898. profesor Šimun Frangeš ocrtao rezultate dotadašnjeg Hedervaryjeva banovanja i prikazao da je koncem godine 1884. u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji postojalo 1227

16 Da bi se prihvatilo pravno sjedinjenje, Hrvatski kraljevinski odbor morao je prihvatiti smanjenje broja hrvatskih zastupnika u zajedničkom saboru sa 55 na 40, što je bilo kršenje Nagodbe iz 1868.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

pučkih škola, u kojima je radilo 1750 nastavnika. Na polazak je bilo obavezno 188.443 djece, a stvarno je školu polazilo 109.665 učenika. Građanskih škola bilo je ukupno 17, a srednjih škola 16. Od 16 srednjih škola bilo je 9 gimnazija, 1 velika i 1 mala realna gimnazija, kao i 3 velike i 2 male realke. (Frangeš, prema Cuvaj, 1913).

Usporedno treba prikazati i stanje krajem školske godine 1902./1903. kada je Hedervary odstupio s banske časti. Tada je Sveučilište u Zagrebu polazilo 894 studenta, postojalo je 9 velikih gimnazija s ukupno 3512 učenika, 6 realnih gimnazija s 2064 učenika, 3 niže realne gimnazije sa 460 učenika i ženski licej s 321 učenicom. Nadalje, egzistiralo je 29 viših pučkih škola s ukupno 3151 polaznikom, a u 1412 nižih pučkih škola bilo je ukupno 174.405 djece. U njima je radilo ukupno 2490 učitelja, od kojih su 1596 bili muškarci, a 894 žene. Valja primijetiti da je dolaskom Hedervaryja na vlast u ženskoj stručnoj školi u Zagrebi bilo 22 učenice, a 1903., u godini njegova odlaska, školu je polazilo čak 1603 učenice. Upravo na temelju ovih pokazatelja Cuvaj će ocijeniti banovanje Khuena Hedervarya na kulturnom i prosvjetnom polju veoma uspješnim (Cuvaj, 1913). Hrvatsko školstvo je dakle koncem 19. stoljeća imalo one teorijske značajke koje su povijesno definirane u tadašnjem školskom sustavu AustroUgarske Monarhije. U osnovnim školama obučavalo se početkom stoljeća po nastavnoj osnovi iz 1895. godine pa je, zbog nezadovoljstva učitelja, vlada pozvala odbor Saveza hrvatskih učiteljskih društava da sastave novi zakon/naputak. Prema novoj nastavnoj osnovi, obuka u pučkim školama se dijelila na tri stupnja, niži, srednji i viši. Sve je u ono vrijeme bilo novo, pa je Savez hrvatskih učiteljskih društava organizirao posebne tečajeve u kojima su najbolji stručnjaci pedagoške teorije i prakse upoznavali učitelje s novim planom i njegovim principima i upućivali u rad po novim metodama.

U vrijeme Hedervaryjeva banovanja u bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade predstojnici su bili Izidor Kršnjavi od 1891. do 1896. godine, Oton pl. Krajčović-Iločki od 1896. do 1897. godine, Teodor Malin od 1897. do 1898. godine te Armin Pavić od 1898. do 1904. godine. (Cuvaj, 1913). Kršnjavi je zaslužan za odluku o premještanju velikih godišnjih praznika na srpanj i kolovoz te za sređivanje popisa i klasifikacije svih školskih zgrada. Kršnjavi je također zaslužan za osnivanje prvog ženskog liceja, kao i zemaljske stručne škola, o kojima će više govora biti u sljedećem poglavlju. Po njegovom umirovljenju za predstojnika je imenovan Oton pl. KrajčovićIločki. Nije se dugo zadržao na radnom mjestu, a od važnih odredbi valja istaći da je za njegova mandata izdana prva nastavna osnova za obučavanje slijepe djece. On je nakon kratkog zadržavanja u odjelu za bogoštovlje i nastavu prebačen na mjesto predstojnika za unutarnje poslove, a naslijedio ga je njegov savjetnik Teodor Malin. Njemu je bio povjeren zadatak da što više štedi, a prema Cuvaju, „taj je posao časno i riješio“ (Cuvaj, 1913., 16). Njega je ubrzo naslijedio Armin Pavić, za čijeg će se 6-godišnjeg predstojnikovanja dogoditi brojne promjene. Vrijedi istaknuti uvođenje polugodišnjih školskih praznika, kao i dozvolu upisa ženama na Mudroslovni fakultet (Cuvaj, 1913).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Hedervarya je na poziciji hrvatskog bana 1903. godine naslijedio grof Teodor Pejačević17. U vrijeme njegova banovanja, dok je predstojnik odjela za nastavu bio Levin Čavrak, učinjeno je uistinu mnogo za hrvatsko školstvo. Izdane su odredbe kojima se trebao smanjiti broj onih koji ne polaze školu, ukinuta je potreba uspravnog pisanja, a pod zemaljsku nakladu je preuzeto izdavanja školskih knjiga, kako bi se povećao državni dohodak. Nadalje su izmijenjeni propisi u polaganju ispita zrelosti u realnim gimnazijama, a donesene su i nove nastavne osnove za opetovnicu. Na kraju vrijedi istaknuti i novi disciplinarni red za više pučke škole (Cuvaj, 1913).

Nakon Pejačevićevog odlaska 26. lipnja 1907. godine, kralj je na mjesto bana postavio Aleksandra Rakodczaya18. On je u hrvatskim političkim krugovima uživao visoko poštovanje, no političke okolnosti u kojima je preuzeo banovanje utjecat će na njegovu smjenu već 8. siječnja 1908. U vrijeme njegova banovanja otvorena je u Privremena škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, izdan je statut za botanički vrt u Zagrebu, sastavljena je i nova zakonska odredba o regulaciji učiteljskih plaća, no ona na kraju nije zaživjela zbog njegova kratkog banovanja. (Cuvaj, 1913). Naslijedio ga je Pavao Rauch19 koji je prepoznavao važnost uređenog školskog sustava, pa je prilikom svoga imenovanja istaknuo: „Najveću ću važnost polagati na to, da se pučke škole pomnože tako, da će prestati žalosno stanje, da imade toliko analfabeta u nas. Kod toga ne ću zaboraviti, da u najkraćem roku udovoljim opravdanim željama pučkih učitelja. Pomnjivo ću se baviti reformom naših srednjih škola, gdje se danas vrlo mnogo uči, a vrlo malo nauči“(Rauch, prema Cuvaj, 1913, 85). Na mjesto predstojnika za bogoštovlje i nastavu imenovan je Ferdo Mikšić koji je potom donio važne odredbe: određena je decentralizacija pučkih škola, izdane su posebne odredbe o važnosti ženskog odgoja i obrazovanja, propisane su odredbe oko izgleda školskih zgrada, izdan je nov propis za ispite zrelosti u gimnazijama, a roditeljima je dana potpuna sloboda u izboru pučke škole za njihovu djecu. Valja primijetiti kako su učinjeni brojni pomaci u modernizaciji školskog sustava za što je ban Rauch uvelike zaslužan. (Cuvaj, 1913).

Nakon Rauchova odstupanja s dužnosti bana 1910. godine, u vrijeme velikih političkih previranja u Europi, Hrvatska je bila obilježena velikom nestabilnošću. Do propasti Austro-Ugarske Monarhije neće proći još puno vremena, i u tih 8 godina na

17 Teodor Pejačević (1855.-1928.) rodio se u Našicama, a studirao pravo u Bonu i Budimpešti gdje je stekao i doktorat znanost. 1880. postao je aktivan u hrvatskom saboru, 1883. postao je župan Virovitičke županije i tu je funkciju obavljao čak 16 godina, prije negoli je postao hrvatski ban. 18 Aleksandar Rakodczay (1848.–1924.) rođen je u hrvatskom Zagorju u mađarskoj obitelji. Mlad se zaposlio na poslovima prevođenja u zemaljskoj vladi. Osim banske, časti vrhunac karijere doživio je 1905. kada je imenovan predsjednikom Kraljevskog banskog stola. 19 Pavao Rauch (1865.–1933.) rođen je u Zagrebu, a otac mu je bio prvi nagodbeni ban Levin Rauch. Studirao je pravo u Beču i Budimpešti, bavio se poezijom i glazbom. U saboru se istakao kao veliki unionist.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

mjestu bana će se izmijeniti 4 osobe, Nikola Tomašić20, Slavko Cuvaj21, Ivan Skerlecz22 i posljednji hrvatski ban u sklopu Monarhije, Antun Mihalović23. Tijekom njihova banovanja neće se dogoditi značajnije promjene u hrvatskom školstvu (Pavličević, 2000.)

Iz iznesenih podataka može se zaključiti da je Mažuranićeva reforma školstva tijekom godina ipak napravila određene pomake u modernizaciji hrvatskog pučkog školstva. Ti pomaci nisu samo vidljivi iz podataka o povećanju broja škola, već i iz drugih podataka koji pokazuju poboljšanje u stanju školstva na različitim razinama, od školskih zgrada do učiteljskog osoblja. Jedan od najboljih pokazatelja pozitivnih učinaka Mažuranićeve reforme pučkog školstva je povećanje broja učenika i učenica u periodu od 1875. do 1885., što je svakako indikator uspjeha Mažuranićeve reforme školstva, međutim, ona je još uvijek bila gotovo na početku jer je ukupna kvaliteta tadašnjeg hrvatskog školstva bila na vrlo niskoj razini u usporedbi s razvijenosti školstva ostalim dijelovima Austro-Ugarske. Slične pokazatelje imamo i u razdoblju banovanja Khuena Hedervaryja i njegovom drugom školskom reformom iz 1888. godine, koja je, ipak, stvorila temelje pojačane mađarizacije, ali i poboljšanje stanja koje se ogleda u povećanom broju pučkih škola te porastu nastavnog osoblja. O gradnji i otvaranju novih škola odlučivala je država, a nadzor je imala i prilikom odluka o upotrebi školskih knjiga u pučkim školama. Na taj je način država postala glavni posrednik u širenju znanja i vještina koje su čovjeku bile neophodne za djelovanje u izgradnji novog građanskog društva. Organizirano i svjesno uključila se u pripremu učenika za proces uklapanja u moderno društvo, tako što je pružila priliku širim slojevima pristup osnovnom obrazovanju. Kronološkim prikazom najznačajnijih događaja u provedbi reforme školstva u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, pokazano je da je sekularizacija školstva bila dugotrajni proces koji je postupno urastao u proces školske reforme. Ona se provodila u skladu s dugotrajnim procesom austrijskih školskih reformi, ali primjereno hrvatskim uvjetima i mogućnostima. Hrvatsko školstvo je u reformama Mažuranića i Hedervaryja na određeni način pratilo liberalne tprocese ostalih zemalja Austro-Ugarske monarhije, ali i drugih liberalnijih zapadnih država. To se svakako može primijetiti u napretku koje je ostvario školski sustav po pitanju školovanja žena u promatranom razdoblju. Ženama je dozvoljeno školovanje i studiranje, imale su mogućnost postati učiteljice, a po Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji otvarane su ženske škole. Školstvom se pokušao premostiti jaz između seoskog i gradskog stanovništva i u tome se polako ali sigurno uspijevalo. Kao što Filipović (2017) uočava: „Godine uoči Prvoga svjetskog rata razdoblje su političke

20 Nikola Tomašić (1864.–1918.) bio je hrvatski ban od 5.veljače 1910. do 19. siječnja 1912. 21 Slavko Cuvaj (1851.–1931.) bio je hrvatski ban od 19.siječnja 1912. do 21. srpnja 1913. 22 Ivan Skerlecz (1873.–1951.) bio je hrvatski ban od 21. srpnja 1913. do 29. lipnja 1917. 23 Antun Mihalović (1868.–1949.) bio je posljednji hrvatski ban u Monarhiji od 29. lipnja 1917. do 20. siječnja 1919.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

radikalizacije Hrvatske. Neki od razloga za to bili su Željeznička pragmatika, Friedjungov i Veleizdajnički proces, ali i zbivanja na međunarodnoj razini, uključujući aneksijsku krizu te poslije balkanske ratove“(Filipović, 2017, 243). Razvidno je dakle da se u periodu uoči Prvog svjetskog rata, zbog velike političke krize koja ja urušavala ovo stoljetno carstvo, nisu niti mogle dogodile značajnije zakonske regulative za hrvatsko školstvo, te je ono samo nastavilo svoj razvoj koji su mu udarili Mažuranić i Hedervary.

Antoljak, S. (1996). Pregled Hrvatske Povijesti. Split: Laus. Balta, I. (2006). Pravnopovijesni hrvatsko-mađarski odnosi od dualizma do propasti monarhije, s posebnim osvrtom po pitanjima obrazovanja. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 43(34), 361-375. Berend, I. T. i Rànki, G. (1996.) Europska periferija i industrijalizacija 1780. – 1914. Zagreb: Naprijed Cipek, T. (2007).Nacija kao izvor političkog legitimiteta. Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, 17-31. Cuvaj, A. (1910a). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.3, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Cuvaj, A. (1910b). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.4, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Cuvaj, A. (1910c). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.5, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Cuvaj, A. (1911a). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.6, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Cuvaj, A. (1911b). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.7, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Cuvaj, A. (1913). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.8, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu. Filipović, S. (2015). Osječke gimnazije na prijelazu iz 19. u 20. st.: uspjeh, kažnjavanje i školski život.

Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, Vol. 13, str. 173-190. Filipović, S. (2017). Štrajk učenika osječke Kraljevske velike gimnazije iz 1912. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 49 (2) str. 243-255. Franković, D. (1958.), Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj. Zagreb: Pedagoško-književni zbor Fresl, T. (2008.). Faze integracije hrvatske nacije. Pravnik, 42(86), 123-140. Gerschenkron, A. (1966.) Economic Backwarrdness in Historical Perspective. Boston: Harvard University Press Goldstein, I. (2008)., Povijest 21 – Hrvatska povijest. Zagreb: Jutarnji List – Europa Press Holding Gross, M. (1996.) «Jezgra» i «periferija» - nova teorija industrijske revolucije u Europi, predgovor knjizi: Berend, I. T. i Rànki, G. (ur.); Europska periferija i industrijalizacija 1789. – 1914.

Zagreb: Naprijed Gross, M. (1985). Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850.-

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

1860. Zagreb: Globus. Horbec I., Matasović, M., Švoger, V. (2017). Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj. Knjiga I.: Zakonodavni okvir. Zagreb: Hrvatski institut za povijest Ingrao, Č. (2014). Habzburška Monarhija. Beograd/Novi Sad: Centar za Regionalizam/Res Publica Ivić, V. (2009). Pučko narodno i građansko školstvo u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku u 18. i 19. Stoljeću. Anali Zavoda za znanszveni i umjetnički rad u Osijeku, 25, 103-130. Iveljić, I (2010). Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine. Zagreb:

Leykam International Komadinić, M. (1934.) Problem seljačkih dugova. Beograd: Privredni pregled Korunić, P. (1999). Hrvatski nacionalni program i društvene promjene za revolucije 1848/49. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 31 (1) 9-39 Mažuranić, I.(1999). Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden marketing Modrić-Blivajs, D. (2007) Utjecaj školskog zakonodavstva na razvoj školstva u Banskoj Hrvatskoj od 1774. do 1850. godine. Povijesni prilozi, 32(32), 209 – 220. Munjiza, E. (2009). Povijest hrvatskog školstva i pedagogije. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Filozofski fakultet u Osijeku. Ograjšek Gorenjak, I. (2004). “On uči, ona pogađa, on se sjeća, ona prorokuje” – pitanje obrazovanja žena u sjevernoj Hrvatskoj krajem 19. stoljeća. U: Feldman, A., prir. Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest. Zagreb: Institut “Vlado Gotovac” – Ženska infoteka,str. 157-180. Ograjšek-Gorenjak, I. (2007). Reforma obrazovnog sustava kao jedno od ključnih društvenih pitanja 19. stoljeća. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 39(1), 57-95. Pavličević, D. (2000). Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada PIP Pavičić Raguž, M. (2010). Zakon od 14. listopada 1874. ob ustorju pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Senjski zbornik, 37(1), 87-97. Skupina autora, (2005). Povijest Hrvata. knj. 2, Zagreb: Školska knjiga Skupina autora, (1981). Društveni razvoj u Hrvatskoj. Zagreb: Sveučilištna naklada Liber Szabo, A. (2009). Razvoj osnovnoga i srednjega školstva od kraja XVIII. do početka XX. stoljeća.

U: Ježić, M., gl. ur. Hrvatska i Europa : kultura, znanost i umjetnost. Sv. 4: Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne : (XIX. stoljeće). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Školska knjiga, str. 210-228. Vranješ-Šoljan, B. (1999). Obilježja demografskog razvoja Hrvatske i Slavonije 1860.-1918. Radovi

Zavoda za hrvatsku povijest, 31(1), 41-53. Vukelić, V. (1994). Tragovi prošlosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske Župan, D. (2009). Dobre kućanice. Obrazovanje djevojaka u Slavoniji tijekom druge polovice 19. stoljeća. Scrinia Slavonica, 9(1), 232-256. Župan, D. (2008). Odnos prema tijelu unutar hrvatskog školskog sustava druge polovine 19. st.

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 40(1), 189-209. Župan, D. (2002). Utjecaji Mažuranićeve reforme školstva na pučko školstvo u Slavoniji (1875.1885.). Scrinia Slavonica, 2(1), 277-292. Župan, D. (2005). Viša djevojačka škola u Osijeku 1882.-1900. Scrinia Slavonica, 5(1), 366-383. Župan, D. (2010). „Živio svijetli ban“. Scrinia Slavonica, 10(1), 212-.225.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Sažetak 19. stoljeće donijelo je u brojnim europskim državama pokrete koji su zahtijevali reformu školskog sustava. Austro-Ugarska Monarhija o tom pitanju, također, nije iznimka jer je i ona u drugoj polovici 19. stoljeća reformirala svoje osnovno(pučko) i srednje školstvo. Reforma osnovnog(pučkog) školstva provedena je u svim zemljama Monarhije, pa tako i u Slavoniji. Prvi moderni školski zakon u Monarhiji donesen je na području Ugarske 1868. godine, a već 1869. godine donesen je u austrijskim zemljama. Na području Slavonije nova etapa institucionalnog razvoja školskog sustava započinje 1874. godine za vrijeme bana Ivana Mažuranića, kada je donesen Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah. U njemu možemo vidjeti začetke modernizacije i sekularizacije školskog sustava, koji su bili u skladu s općom institucionalnom modernizacijom koja je u to vrijeme otpočela u austrijskom dijelu Monarhije. Ovaj rad analizira institucionalne okvire izgradnje sustava i uspostave mreže osnovnih(pučkih) škola u Slavoniji u sklopu reforme obrazovanja koju je Austro-Ugarska Monarhija provela u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i utjecaj koji je austrijska liberalna misao imala na javno školstvo u Slavoniji.

Das 19. Jahrhundert brachte in vielen europäischen Staaten Bewegungen, die eine Reform des Schulsystems forderten. Die Österreichisch-Ungarische Monarchie war in dieser Frage keine Ausnahme, weil auch sie in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts ihr Grund- (Volks) und Mittelschulsystem reformierte. Die Reform des Grund- (Volks-)schulsystems wurde in allen Ländern der Monarchie, also auch in Slawonien, durchgeführt. Das erste moderne Schulgesetz in der Monarchie wurde im Jahr 1868 auf dem Gebiet von Ungarn und schon 1869 auch in den österreichischen Ländern erlassen. Auf dem Gebiet von Slawonien beginnt der neue Zeitabschnitt der institutionellen Entwicklung des Schulsystems 1874 zur Zeit des Banus Ivan Mažuranić, als das Gesetz über das System der Volksschulen und Lehrerbildungsanstalten erlassen wurde. Darin sind die Ansätze der Modernisierung und Säkularisierung des Schulsystems ersichtlich, die mit der allgemeinen institutionellen Modernisierung, welche in dem österreichischen Teil der Monarchie zu dieser Zeit begann, im Einklang waren. Diese Arbeit analysiert die institutionellen Rahmen des Systemaufbaues und die Einrichtung des Netzwerkes der Grund- (Volks-) schulen in Slawonien im Rahmen der Bildungsreform, welche die Österreichisch-Ungarische Monarchie in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts durchführte, sowie den Einfluss, welchen der österreichische Freigeist auf das öffentliche Schulwesen in Slawonien hatte.