Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Dr. sc. Ivan Armanda Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” Frankopanska 26 – Zagreb ivan.armanda@gmail.com UDK: 271.1-9(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.10.2021

U članku se, temeljem arhivskih vrela i relevantne literature, opisuje život i djelovanje benediktinske redovnice s. M. Benedikte Braun (1895.-1991.). Govori se o njezinu rođenju u austrijskoj obitelji u Šibeniku, o školovanju u Pragu i Camerinu i o povratku u Šibenik, a potom se opisuje njezin dolazak u samostan sv. Marije u Zadru 1928. godine, početak i prve godine redovničkoga života.

Ključne riječi: M. Benedikta Braun, benediktinke, Zadar, samostan sv. Marije, Drugi svjetski rat, kulturna baština.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Prisutne u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka, benediktinke su zadužile hrvatsku vjersku, kulturnu i svekoliku nacionalnu baštinu. Njihovi su samostani bili sjedišta i izvorišta vjerske, prosvjetne, umjetničke i kulturne djelatnosti pa su stoljeća molitve i rada, prema Reguli sv. Benedikta, u baštinu ostavila neprocjenjiva kulturna blaga, neizostavno vjerskoga predznaka. Među najpoznatijim zbirkama tog blaga nedvojbeno je Stalna izložba crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra, smještena u samostanu sestara benediktinki u tom gradu. Ta neprocjenjiva zbirka poznata je u Hrvatskoj, ali i u širim međunarodnim krugovima te izaziva poštovanje i divljenje, kako prema sačuvanom blagu tako i prema onima koje su ga sačuvale, tj. prema sestrama benediktinkama. Među njima osobito se ističe majka M. Benedikta Braun (1895.-1991.), Austrijanka rođena u Šibeniku. Došavši 1928. u samostan sv. Marije u Zadru, obilježila je njegovu povijest i postala jedna od najzaslužnijih članica tog samostana, kojemu je od 1945. bila administratorica, a od 1947. do 1972. i opatica. No, svojim hrabrim čuvanjem samostanskoga kulturnoga blaga, brigom za njegov prikladan smještaj te zaslugama za obnovu u Drugom svjetskom ratu srušenoga samostana i devastirane samostanske crkve, majka M. Benedikta postala je jedna od najvažnijih čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga i naših nacionalnih svetinja.

“U Šibeniku sam rođena. Tamo na Dobriću, ako znate. I danas se sjećam kuće s dva mala lava na skalicama. Otac mi bijaše vojni liječnik, dr. Braun. U mirovini je bio općinski liječnik također u Šibeniku, pa kasnije u Biogradu.”1 – Ovim se riječima majka M. Benedikta u srpnju 1971. kratko osvrnula na svoj rodni grad, aludirajući i na razlog zbog kojega je, premda Austrijanka, 27. rujna 1895. rođena u Šibeniku. Tog dana je njezin otac, austrijski vojni liječnik dr. Gustavo Braun sa suprugom Olgom Locas-Saranelli, potomkinjom mletačke plemićke obitelji, iz Praga doselio u Šibenik,

1 Serefović, Abdulah, “Ora et labora”, Nedjeljna Dalmacija, Split 18. VII. 1971., str. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

gdje je poslan po službenoj dužnosti. Samo nekoliko sati nakon dolaska u grad rodila im se kćerka koja je u katedralnoj crkvi na krštenju dobila ime Maria Letizia. Poslije početnoga školovanja u rodnom gradu, roditelji su je poslali u Prag, gdje je studirala na Filozofskom fakultetu, a potom je školovanje nastavila u Camerinu. Tu se bavila glazbom, slikanjem i umjetničkim vezom, a u Šibenik se vratila kao osposobljena učiteljicu za osnovne škole.2

Odgajana u katoličkom duhu, sakrament prve svete pričesti i svete potvrde primila je u biskupskoj kapeli u Šibeniku. Već kao djevojčica rado je molila, ali i pomagala siromasima. Osobito je bila radosna kad je svakog petka s obitelji pripremala ručak za dvanaest siromaha. Tako je obitelj djelima svjedočila svoju vjeru. Za studija u Pragu, 1913. posjetila je benediktinski samostan Emaus i oduševila se slušajući monahe kako gregorijanskim koralom slave Boga.3 Već tada, kako sama pripovijeda, rodila se u njoj želja da i ona postane benediktinka: “Kao 17-godišnja djevojka ostala sam impresionirana zidinama nekog zdanja u Pragu. Otac mi je objasnio da je to Emaus, benediktinski samostan što su ga u XIV. stoljeću osnovali pašmanski glagoljaši. Tada je u meni definitivno sazrela odluka da se posvetim samostanskom životu.”4

No, odluku nije mogla odmah ostvariti. Godine 1915. preminuo joj je otac pa je, kao najstarija kćerka u obitelji, pomagala majci odgajati i školovati mlađu braću i sestre. No, nije zanemarila ni duhovni život. Često se povlačila na molitvu te, ako su joj obveze dopuštale, sate provodila u razmatranju pred svetohraništem. Osobito je voljela razmatrati o bolima Blažene Djevice Marije. U slobodno vrijeme je besplatno vezla i šivala liturgijsko ruho.5

Marija Leticija je jedne godine provela ljetne praznike u nekom samostanu sestara benediktinki u Hrvatskoj te čvrsto odlučila postati benediktinka. Prvo je došla u samostan sestara benediktinki u rodnom Šibeniku,6 ali se razboljela i morala se vratiti kući. Usmena predaja u samostanu šibenskih benediktinki kaže da se to ponovilo dva puta, pa je Marija Leticija odustala od stupanja u njihov samostan.7 No, ubrzo je, 26. kolovoza 1928., došla u benediktinski samostan sv. Marije u Zadru. Tom prigodom je zapisala sljedeće riječi koje jasno ukazuju na bolni rastanak s obitelji, osobito s

2 Usp. Arhiv samostana sestara benediktinki u Zadru, Dokumentacija o majci M. Benedikti Braun (dalje:

Dokumentacija): Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u

Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 3 Usp: Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); A. Seferović: Ora et labora, str. 3. 4 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 5 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 6 Usp. Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 7 Za ovaj podatak zahvaljujem s. Fortunati Spahiji, opatici samostana sestara benediktinki u Šibeniku.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

mamom: “U mukama mog srca – za tebe mama – tražila sam snagu zagrlivši križ – prislanjajući čelo na božansko Srce na Raspelu, preklinjući za mir u svome srcu, od tog presvetog Srca koje je toliko patilo i koje zna suosjećati i voljeti. Tada sam shvatila kako su bol, patnja, rastanak veliki tvorci posvećenja i da su sati Muke Gospodnje oni koji se nastavljaju u nama, Mistično Tijelo Kristovo, neka budu snažniji i veći pred Bogom od najvećih djela apostolata.”8

U zadrskom samostanu je 9. lipnja 1929. stupila u novicijat, dobivši redovničko ime s. Marija Benedikta, te 15. prosinca 1930. položila prve zavjete.9 Tom prigodom je zapisala: “Žrtva će nam biti draga ako volimo Božansko Raspeće. Oh! Ako ga gledamo, ako mu donosimo svoju dušu, ako mu kažemo da ga želimo ljubiti, usprkos svim protivštinama života, da On radi sve u nama, jer ostavljene same smo premale … slabe … jadne. O moje obožavano Raspelo! Raspelo za ljubav! Neka bude vodič u mom životu … neka bude moja snaga, moja svjetlost, moj odmor.”10

Gotovo dvije godina poslije polaganja prvih zavjeta, s. M. Benedikta je zapisala: “Sanjala sam čaroliju jednog života i taj život sam pronašla pod sivim zidinama jednog samostana. Te zidine su mirisale na mir, onaj mir koji svijet ne zna niti može dati. Da, ispred zidina jednog samostana, pronašla sam te moj Gospodine i tako sam doznala Tvoju volju … pronašla sam put kojim treba doći do Tebe … pronašla sam pravi mir, Tvoj mir. Pjevala sam … pjevala sam Tvoje himne … čitava moja duša je bila u glasu koji Te je slavio … ta pjesma je za mene bila svjetlost, sreća, ljubav! Koliko toga mi je rekao zbor mladića … harmonij … Oh! Tvoja liturgija, sveta misa, benediktinski život, časoslov.”11

Odmah nakon polaganja prvih zavjeta, s. M. Benedikta je 1930. počela raditi u samostanskoj osnovnoj školi. U njoj je predavala sve dok škola, zbog ratnih neprilika, nije 1941. prestala s radom. Također je djevojčice koje su pohađale školu pripremala za sakrament prve svete pričesti. U međuvremenu je 21. ožujka 1936. položila doživotne zavjete. U samostanu je obnašala i dužnost asistentice djevojkama koje su se pripremale za redovnički život (aspirantice).12

Zadarske benediktinke, među njima i s. M. Benedikta Braun, mirno su molile i radile, no Drugi svjetski rat prekinuo je njihovu molitvu i rad u tisućljetnom samostanu sv. Marije, ostavivši ih bez krova nad glavom. S. M. Benedikta, svjedokinja tog teškog

8 Dokumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska. 9 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 10 Dokumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska. 11 Dokumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska. 12 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

doba, zapisala je: “Bio je rat. Bilo je opasno. Počele smo prenositi najvrednije stvari u kapitularnu dvoranu, gdje je izgledalo najsigurnije. Preko preuzvišenog [nadbiskupa Petra Dujma Munzanija] smo primale na čuvanje i ostale vrijednosti iz cijele biskupije.”13 Među ostalim, nadbiskup im je poslao na čuvanje i dragocjenu škrinju sv. Šimuna. O njezinu prijenosu u samostan majka M. Benedikta je kazala: “Sjećam se kako su noću, pod okriljem mraka, prevozili tu svetu škrinju, da nas ne bi tko vidio, ali su kotači na kolicima tako nemilosrdno škripali da je pola grada izvirivalo na prozore da vidi što se to događa.”14

No, dok su benediktinke pohranjivale dragocjenosti na sigurnije mjesto u samostanu, talijanski okupatori planirali su njihovo odvoženje u Italiju. Drugim riječima, planirali su oteti hrvatsku kulturnu baštinu i odvesti je u Italiju, čime bi sve to za hrvatski narod bilo izgubljeno. No benediktinke, duboko svjesne da čuvaju baštinu od neprocjenjive kulturne i vjerske vrijednosti, nisu bile spremne predati im to blago. Majka M. Benedikta o tome pripovijeda: “Talijani su već počeli evakuirati vrednote iz grada i jednoga je dana na vrata samostana zakucao prefekt grada s vojnicima i nalogom da se cijeli samostan sa svim inventarom ima ukrcati na brod, koji je već bio u luci, i preseliti u Italiju, jer postoji opasnost da sve propadne u Zadru. Stale smo sve na vrata, a ispred nas časna majka Tereza Manzoni raširila je ruke i rekla: Ako sve propadne neka i mi propadnemo s ovim što stoljećima čuvamo ovdje. Od ovih relikvija žive se ne rastajemo, niti se s ovog mjesta mičemo.”15

Potrebno je istaknuti da je spomenuta s. M. Tereza Manzoni u to doba bila kustosica samostanske zbirke, a s. M. Benedikta je aktivno sudjelovala prvo u sklanjanju dragocjenosti i umjetnina na sigurnije mjesto, a potom, kako ćemo vidjeti u nastavku, i u njihovu skrivanju od talijanskih okupatora, pri čemu je bila i jedna od zapisničarki koje su vodile evidenciju o dragocjenostima i umjetninama. O ulozi s. M. Benedikte u ovim presudnim i opasnim trenucima nadbiskup Želimir Puljić je kazao sljedeće: “Kao ‘mulier fortis’ (hrabra žena) nije se plašila, već sa svojim susestrama čvrsto držala stijeg Čike i Vekenege. I ušla u legendu svojom hrabrošću jer je izložila život kako bi sačuvala zadarske dragocjenosti i svetinje koje su trebale biti odvezene u Italiju. ‘Zar se može nositi sa sobom ono što ti ne pripada, a da to ne bude krađa?!’, rekla je i spriječila odvoz relikvija i drugih dragocjenosti. Zadar joj duguje zahvalnost!”16

Poslije ovog događaja sestre su, u strahu da im Talijani ne bi silom oduzeli sve što čuvaju, obavile potrebne pripreme i potom skrile kulturno blago. O tome majka M. Benedikta pripovijeda: “Dovodile smo dvojicu povjerljivih radnika noću[, ali tako] da ne vide u koju prostoriju idu. Oni su kopali podzemlje zvonika, a mi smo cijelu noć

13 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 14 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 15 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 16 Puljić, Želimir, “Nadbiskupova propovijed na slavlju 920. obljetnice posvete crkve sv. Marije”, Vjesnik

Zadarske nabiskupije, Zadar 2011., br. 9-10, str. 21.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

iznosile zemlju. Morale smo maknuti i grob jedne opatice. A onda smo najvrednije što je moglo stati lijepo složile (na brzinu sam ubacila i nešto čipaka i tekstila), a na vrh smo postavile škrinju Sv. Šimuna i onda sve to zazidale. (…) Samo sat vremena poslije nego smo zazidale skrovište, počelo je bombardiranje.”17

O strahotama bombardiranja majka M. Benedikta je ostavila nekoliko kraćih zapisa. Kao očevidac tih događaja, zapisala je: “U početku smo se sklanjale u zvonik. Strašno je bilo kako se ljuljao. Sjećam se kako je konversa Giovanna [Knežević] slomila kuk i nije mogla za vrijeme bombardiranja bježati u zvonik, nego je ostala moliti u postelji. Našli smo je kasnije skupa s krevetom metar dalje. (…) Tada je propalo i sve ono što nismo uspjele skloniti. Sve je izgorjelo.”18

Na drugom mjestu majka M. Benedikta piše: “Zvonik crkve sv. Marije ljuljao se kao morski val, i svaki smo čas očekivale da se sruči na nas, i pokrije nas zauvijek. Jedna je bomba razvalila dio samostana, druga nam je ostala, nasreću, neeksplodirana pred nogama. I preko te bombe prešla sam dvadesetak puta. Mirno, bez ikakva straha. Prilikom jedne eksplozije, sjećam se, pritisak nam je skinuo veo s glave.”19

Smatramo potrebnim navesti i sljedeći zapis majke M. Benedikte o bombardiranju samostana, jer je uistinu dojmljivo i potresno svjedočanstvo o proživljenim strahotama: “Dva su sata popodne 16. prosinca 1943. Neizreciva tutnjava motora najavljuje neposrednu propast. Redovnice, u tom trenutku okupljene na ‘lectio divina’ požurile su se u sklonište, u Vekeneginu dvoranu kad se zbog strašne grmljavine prvih bombi dio samostana srušio, a ostatak je bio teško oštećen, prisiljavajući tako redovnice da te iste večeri odu u bolni egzodus, koji je drugi put u tisućljetnoj povijesti ostavio pusti kor božanske hvale koja se svaki dan uzdiže sa zemlje u nebo.”20

Kod sestara su se sklonili i neki susjedi te su ostali kod njih sve do večeri. Tek tada su mogli izaći iz skloništa i ugledati stravičan prizor: središte Zadra bilo je gotovo sravnjeno sa zemljom! Ni samostan sestara benediktinki više nije postojao, sve je bilo u ruševinama i u plamenu. S. M. Benedikta je s drugim sestrama prvo na madracu, preko ruševina, prenijela nepokretnu s. Giovannu Knežević u dom za stare, a potom su se vratile i, uz pomoć vatrogasaca, spasile su nešto umjetnina iz samostana kojega je gutao plamen. Sutra je u domu za stare preminula s. Giovanna Knežević, a ostale sestre su poslije sprovoda pješke otišle u Nin, gdje je već 6. siječnja 1944. preminula kustosica samostanske zbirke, s. M. Tereza Manzoni. S. M. Benedikta je s još dvije sestre ostala u Zadru, gdje su se sklonile u gradsku bolnicu.21 Tu je poslije nekoliko

17 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 18 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 19 Jelinić, D, “Ako nestane blago, nestanimo i mi”, Večernji list, Zagreb 24. VI. 1971., str. 5. 20 Dokumentacija, M. Benedikta Braun: Iz samostana Svete Marije. Rukopisni zapis. 21 Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); “Zadar: Preminula časna majka Benedikta Braun”, Mir naš 17, Hvar 1992, br. 45, str. 45.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

dana zabilježila sljedeće riječi: “U bolnici smo s četiri naše drage starice – ispomoć je bijedna, jadna, nedostaje sve, bombardiranja se nastavljaju danju i noću, nedostaju kreveti, odmaramo se na stolici na razvlačenje.”22

U prosincu 1943. majka M. Benedikta je zabilježila živopisne podatke o odlasku na samostanske ruševine: “Još uvijek je noć, mrak, zimsko je doba, nema rasvjete, stoga, s uljenom svjetiljkom koja osvjetljava samo jedan djelić pred nogama, prolazimo uplašeni i dolazimo do vrata samostana, gdje se na pragu nalazi neeksplodirana bomba i priječi prolaz, dakle treba je maknuti, uz tu buku prilaze vojnici – stražari, koji nas pozdravljaju i koji bi nam gotovo željeli spriječiti ulaz. Mi ih ljubazno pozdravljamo i predstavljamo se kao vlasnice – puštaju nas da prođemo, pogledamo itd.., itd., ostajemo do jutra.”23

Kasnije se ovakvih iskustava prisjetilja sljedećim riječima: “Svaki smo dan dolazile nadzirati razoreni samostan. I noću. Bilo je i straha. Same noću po razrušenom gradu. Po kiši i buri. Po škurome [tj. po mraku] među ruševinama s uljanom svjetiljkom. A zrakoplovi su se svaki čas pojavljivali. Nijemci su načuli da u ruševinama ima skrivenog blaga i često smo ih zaticali kako prekapaju po samostanu. Iako u strahu, morale smo protestirati. Tako smo iz dana u dan, iz noći u noć bdjele nad našom tajnom i svetinjom.”24

Ubrzo su sestre morale napustiti bolnicu, pa je s. M. Benedikta s dvije postulantice, prema odredbi nadbiskupa Munzanija, 5. ožujka 1944. otišla u Cres i tamo se smjestila u samostanu sestara benediktinki. Drugio dio sestara smjestio se u benediktinski samostan u Pagu, a treći u Rabu.25 Iz Cresa je majka M. Benedikta nedvojbeno često mislila na razrušeni samostan i raspršene sestre, osjećajući ipak zahvalnost što ni jedna sestra nije poginula, ali i nadu da će zajednica opstati i, milošću Božjom, vratiti se u svoj obnovljeni samostan. Takvim duhom odišu sljedeće njezine riječi: “Sada je samostan tamo sa srušenim lukovima svog klaustra, uništenim lijepim lođama iz 18. stoljeća, djelomično srušenom i teško oštećenom lijepom crkvom, čudnom nakupinom ruševina upravo u srcu grada koja prosvjeduje protiv tolike ljudske zloće; i dok se elementi i ljudi utrkuju u rušenju ovog diva koji, čini se, stoljećima brani grad svojom molitvom i svojim krepostima, samostan još jednom živi kao šačica duša koje se nadaju protiv svake nade s nepokolebljivom vjerom. Putevi Providnosti, još jednom, razlikuju se od ljudskih puteva …”26

Iz Cresa je majka M. Benedikta nastojala hrabriti i druge sestre, šaljući im poruke utjehe i nade, potičući ih na ustrajnost u zvanju i na pouzdanje u Boga. Tako

22 Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice, bilješka iz prosinca 1943. 23 Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice, bilješka iz prosinca 1943. 24 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 25 Usp. Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969. 26 Dokumentacija, M. Benedikta Braun: Iz samostana Svete Marije. Rukopisni zapis.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

jednoj sestri 9. srpnja 1944. piše: “Ujedinimo se duhovno pred Isusom u Euharistiji, ponudimo Vječnom Ocu ‘Hostiju Ljubavi’, položimo na pozlaćenu pliticu pokraj Hostije svoje žrtve i svoje boli sadašnjeg trenutka i zazovimo na opustošen svijet Kristov mir, Kristovu ljubav, na taj način ćemo sudjelovati u kraljevskom svećeništvu Isusovom.”27

Istog dana majka M. Benedikta je s. Leticiji uputila sljedeće riječi: “Budeći uspomene na vrijeme provedeno u voljenom i toliko čeznutom gnijezdu Sv. Marije, draga Letizia, obnavljaj uvijek stari žar, budi vjerna Gospodinu koji te zove i koji te odabrao među mnogima, možda i boljima od tebe, moli da ne uzmanjka dobrih odluka, moli za dar svete ustrajnosti, strpljivo podnosi iskušenja da bi se ublažila i ispunila Božja pravda.”28

Poslije deset dana, jednoj drugoj sestri je pisala: “Moja najdraža! Podsjećajući se na 17. 10. 1938., sjeti se prekrasnih osjećaja koji su te naveli da pokucaš na vrata našeg ljubljenog samostana; sjeti se najmarljivijih dana provedenih u učionici i moli se za dar svete ustrajnosti. Moja najdraža, u ovom času gorke tuge, kad nas Gospodin posjećuje na najbolniji način, nastojmo ‘fortes in fide’, ‘jake u vjeri’, našom vlastitom boli dovesti u ravnotežu božansku pravdu, tako pogaženu uvredama.”29

Zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani je 12. ožujka 1945. s. M. Benediktu imenovao administratoricom porušenoga samostana i raspršene monaške obitelji. Poslije dvije godine, 12. ožujka 1947. postala je samostanska opatica i na toj je službi ostala punih 25 godina, do 12. ožujka 1972.30

Dana 28. srpnja 1945. nadbiskup Munzani brzojavno je pozvao s. M. Benediktu da prisustvuje otvaranju skloništa u kojemu su bile pohranjene dragocjenosti iz samostana i Nadbiskupije.31 Poslušno se uputila iz Cresa, a s. M. Skolastika Večeralo iz Paga, te su 5. kolovoza došle u Zadar. Dojmove koji su ih preplavili tom prigodom, s. M. Benedikta je opisala sljedećim riječima: “Kakav li se stravični prizor pojavio pred našim očima kada smo iza mučnog putovanja malom lađom ušle u zadarsku luku! Ulazeći u grad nismo se snalazile. Približavajući se samostanu ugledale smo crkvu, dragu zadužbinu Čike i Vekenege pretvorenu u hrpu ruševina. Kolomanov zvonik strši u vis, poput jarbola na razmrskanoj lađi. Lišen je čak i svojih starih zvona. Ulazimo preko ruševina u crkvu. U desnom uglu uz svetište na napola porušenom oltaru stoji neoštećen kip Marije Žalosne, jedina ona je tu okružena hrpom kamenja

27 Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice. 28 Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice. 29 Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice. 30 Usp. Dokumentacija: Marija – M. Benedikta Braun. 31 Usp. Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

kao ono nekoć na Golgoti, kao da očekuje naš povratak. Bombe i granate sravnile su samostan sa zemljom. Nije li Marija trebala čuvati one blagoslovljene zidine i povratiti ih onima, koje su ih kobne noći 16. 12. 1943. sa suzama i jecajima morale napustiti, prepustivši plamenu ostatak još neporušenih zidina.”32

Majka M. Benedikta i s. M. Skolastika Večeralo smjestile su se u kuću u kojoj je boravio i nadbiskup Munzani u Zadru, a poslije otprilike jednog mjeseca preselile su se u dio nadbiskupskoga sjemeništa Zmajević. Tu, gdje su se smjestile u oštećene prostore, pozvale su kandidatice iz Cresa, a ubrzo im se pridružilo još sestara. U Zadar je došla i s. M. Karmela Hein, koja je od 1937. bila samostanska opatica. No, kako se u sjemeništu nije moglo urediti klasičnu klauzuru, s. M. Karmela se ubrzo vratila u Cres.33 S. M. Benedikta i s. M. Skolastika prisustvovale su otvaranju skloništa u kojemu su bile pohranjene dragocjenosti iz samostana i Nadbiskupije. Tom prigodom je pronađeno uspoređeno s popisom sačinjenim prigodom pohranjivanja u sklonište i potom je sve predano sestrama na čuvanje.34 No, sve to odvijalo se u iznimno teškim životnim uvjetima. Vidi se to iz sljedećih riječi majke M. Benedikte: “Strah je bio vratiti se na ništa. Bez krova. Bez vrata. Bez prozora. U gradu nije bilo živa čeljadeta. A valjalo je odmah izvaditi blago ispod ruševina. Sve smo na rukama, komad po komad, prenosile u Zmajevićevo sjemenište. Najteže mi je bilo kada poslije tako napornog rada nisam imala što dati sestrama za objed.”35

Nisu sve sestre mogle izdržati teške uvjete u kojima su živjele, osobito zato jer se u Zmajevićevu sjemeništu nije moglo urediti primjerene uvjete za život samostanske zajednice. O tome je godinama kasnije majka M. Benedikta zapisala: “Učinili su se prvi napori da se skupi bar jedan dio samostanske zajednice, ali poteškoća nije nedostajalo: napori su nas iscrpljivali pri otkopavanju sv. predmeta crkve iz porušene zgrade samostana; naše su se sestre nalazile pod strašnom depresijom vidjevši srušen samostan i crkvu, sve uništeno u potpunom iscrpljujućem siromaštvu, bijedi i skrajnjoj oskudici te su počele prelaziti granicu povlačeći se u [druge] samostane gdje su se nadale mirnijem samostanskom životu. Mi koje smo ostale [u Zadru] bile smo gostima u nekim prostorijama zgrade sjemeništa Zmajevića. Postepeno smo uspjele uz dobru volju i ljubav prema našem redu, da organiziramo samostan klauzure, danas bismo rekle ‘Costitucionalne’ i tu smo počele odmah naš život molitve i rada.”36

U nastavku sjećanja o prvim poratnim godinama u Zadru, majka M. Benedikta piše: “Prolazile su vrlo teške i gorke godine neposredno iza rata. A nije manjkalo ni bolesti, pa ni onih teških u zajednici. (…) Uza svu dobru volju i uza sve napore i

32 Usp. Dokumentacija: M. Benedikta Braun: Povratak sestara benediktinki nakon rata u Zadar 5. VIII. 1945. 33 God. 1949. s. M. Karmela Hein je iz Cresa otišla u samostan sv. Ciprijana u Trstu, gdje je 1952. bila izabrana za prioru, a 1953. za opaticu. 34 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969. 35 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3. 36 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

radinost naše samostanske obitelji, prihodi su bili vrlo bijedni za onoga koji nema više ništa i još je trebalo da se kuću providi s najpotrebnijim što je rat uništio.”37

Kako bi nešto zaradila i pomogla siromašnoj zajednici, majka M. Benedikta je nedugo po povratku u Zadar s drugim sestrama počela poučavati djecu u sviranju klavira i ručnim radovima te davati im instrukcije iz školskih predmeta i čuvati djecu dok su im roditelji na poslu.38 To je zasmetalo komunističkim vlastima pa su od Biskupskoga ordinarijata tražili da im objasni kakve to škole ili dječji vrtić vodi majka M. Benedikta u Zmajevićevom sjemeništu. Ordinarijat je, nakon razgovora s majkom M. Benediktom, 2. studenoga 1946. vlastima odgovorio da sestre “ne drže nikakovu privatnu redovitu školu, osim što nekojima, u sasvim malenom broju, davaju nešto pouke u glasoviru ili u ručnim radnjama.” Kao dokaz za to, majka M. Benedikta je “spravna u svako doba prikazati Narodnim Vlastima popis sve djece, koja dolaze k njima e da se može ustanoviti da ta ista djeca redovito pohadjaju narodne osnovne škole.” Ordinarijat je potom dodao: “Istina je da su one pripravile nekoliko učenika ili učenica kroz praznike, koji su bili zaostali u školi radi ratnih operacija e da mogu položiti ispit za viši razred a takodjer je istinito da su isto kroz praznike pripravili nekoliko djece e da mogu položiti ispit za gimnaziju, ali sve to nije škola redovita već posebna pouka opetujući školske predmete već naučene u školi (repeticija). Meni se čini da sve to nije podložno nikakovoj posebnoj dozvoli Školskih Narodnih Vlasti, kao što ne treba takove dozvole nijedan privatnik, koji ili svoju ili tudju djecu nadzire e da opetuje ono što u školi uče. Osim toga, molim Vas, da imate pred očima da Koludrice jedino iz toga njihovoga djelovanja crpe potrebita sredstva za življenje. Ako im se to oduzme one moraju ili skapavati od gladi ili seliti iz Zadra.”39

Majka M. Benedikta nije mislila samo na puko preživljavanje ni samo na materijalno obnavljanje samostana. Zagledana u budućnost, poglavito je vodila brigu o novim zvanjima, promičući molitvom i radom benediktinske ideale. S ostalim sestrama je, premda bez vlastitoga krova nad glavom i u krajnjem siromaštvu, uspjela obnoviti zajednicu novim zvanjima. Tako je samostan sv. Marije u Zadru baš u najteže doba svoje povijesti procvjetao zvanjima. O uspjesima na tom području majka M. Benedikta je, s neskrivenom radošću i dubokom zahvalnošću Kristu koji poziva mlade djevojke u samostan, zapisala: “U tolikim nevoljama, tjeskobama, bijedi i siromaštvu tih dana, svijetla i utješljiva pojava bila su zvanja djevojaka za samostanski život, djevojaka koje su čak bježale iz očinske i majčinske kuće, iz svojih dragih obitelji, svrhom da se posvete Gospodinu u kontemplativnom životu. Godine 1950. obavljena je profesija triju kandidatica pozvanih s Cresa. Obred je obavljen u katedrali uz veoma veliko učešće vjernika. Iste su godine ušle u samostan još dvije kandidatice. Jedna je bila otpuštena. Od godine 1950. i naprijed redovito su svake godine obavljene dvije

37 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969. 38 Usp. Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 39 Dokumentacija, Nadbiskupski ordinarijat gradskim komunističkim vlastima, Zadar, 2. XI. 1949.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

ceremonije oblačenje i profesija. (…) Zvanja slijede, novicijat nije nikada prazan, tako da nam kapelica samostana, to srce živo naše obitelji, već postaje pretijesna.”40

Čim su ratne trublje utihnule, majka M. Benedikta počela je snivati o obnovi porušenoga samostana i devastirane crkve, ali i poduzimati konkretne korake. Svakodnevno je poslije rata dolazila na ruševine te sakupljala kamenje i komade mramora, nadajući se da će ih ugraditi u obnovljeni samostan i crkvu.41 Svjesna da nema novca ni za početak radova, obraćala se na razne strane, moleći i vapeći za pomoć. Više pisama upućenih raznim ustanovama i pojedincima u domovini i inozemstvu, sačuvanih u arhivu zadarskoga samostana, dokazuju njezine napore, ali daju i dobru sliku društvenih prilika u kojima se sve to odvijalo.

Jedan od prvih poziva za pomoć u obnovi samostana i crkve majka M. Benedikta je u siječnju 1948. uputila Komisiji za vjerske poslove Narodne Republike Hrvatske. Nakon kratkoga osvrta na povijest i značaj samostana sv. Marije te na razaranje u prošlom ratu, majka M. Benedikta kazala je da su zadarske benediktinke ostale “bez samostana, bez crkve, bez posjeda i bez novca, te se nalaze u posvemašnjem siromaštvu i oskudici.” Potom je rečenoj Komisiji poručila: “Konservatorski ured ovih je dana počeo sa popravkom crkve Sv. Marije kao starine. Želja je redovnica da se povrate na svoju hiljadugodišnju starinu, u svoj samostan, što ga je podigla prva opatica ‘Čika’, a mislimo da je njihova želja posve opravdana. Mole zato Komisiju za vjerske poslove, da bi uzela u obzir gore izneseno, te udijelila obilatu pripomoć, da podignu ako ne i čitavi samostan u prvobitnom stanju, a ono barem krov nad glavom, kojega su one časno čuvale i uzdržavale punih X vjekova radeći za dobro naroda i time čuvajući vjekovni amanet svojih utemeljiteljica Čike i Vekenege.”42

Molbu majke M. Benedikte podržao je nadbiskup Munzani, ali ona ipak nije polučila željeni uspjeh. Komunističkim vlastima nije se svidjela ideja obnove samostana u središtu Zadra, nego su željeli na njegovu mjestu podignuti nekoliko muzeja i galeriju, a samostan izmjestiti na periferiju grada. Gotovo dva desetljeća trajali su mučni pregovori između predstavnika crkvenih i državnih ustanova prije nego je 29. ožujka 1967. potpisan ugovor o namjeni i izgradnji kompleksa sv. Marije u Zadru. Njime je predviđeno da se jedan dio obnovljenoga samostana stavi na raspolaganje sestrama benediktinkama, a u drugi dio da se smjesti stalna izložba crkvene umjetnosti. Benediktinke su smjele odmah početi s obnovom dijela samostana koji će im biti dan na raspolaganje, uz obećanje zadarske Općine da će ih osloboditi

40 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969. 41 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969. 42 Akmadža, Miroslav, Crkva i država, Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke Crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I. (1945.-1952.), Zagreb – Slavonski Brod 2008., str. 150-151.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

svih poreza, a gradnju dijela za smještaj rečene izložbe financirati će civilne vlasti. Pritom se naglašava da će benediktinke imati status čuvarica izožbe, a ne činovnica.43

Potpisivanje ugovora omogućilo je majci M. Benedikti da u proljeće 1968. počne s toliko željenom i iščekivanom obnovom samostana sv. Marije. Poslije tri godine, nazirao se kraj obnove stambenoga dijela samostana i benediktinke su mogle planirati povratak u svoje drevno gnijezdo. Pritom su gajile zahvalnost prema pojedincima i ustanovama koje su donacijama i posredovanjem za iste omogućili obnovu. Osobito treba istaknuti naklonost ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na čelu s predsjednicima dr. Andrijom Štamparom (do 1958.) i dr. Grgom Novakom (od 1958.). Akademija je više godina davala benediktinkama godišnju jednokratnu novčanu pomoć, a snažan angažman u korist sestara i njihovih zahtjeva kod obnove samostana uložio je i Miroslav Krleža. U samostanskom arhivu čuva se više pisama koja je majka M. Benedikta razmijenila s njima i s ustanovama koje su oni vodili, ali i s predstavnicima drugih domaćih i stranih ustanova te komunističkih vlasti na svim razinama. Nezamjenjivu pomoć pružio joj je i nadbiskup Mate Garković, koji je pismenim predstavkama i razgovorima s predstavnicima vlasti često intervenirao u korist sestara benediktinki.44

Tijek spomenutih dugotrajnih pregovora i obnove samostana te uloga pojedinaca i ustanova u svemu tome zaslužuju posebnu kritičku studiju. Kako za to ovdje nemamo prostora, kratkim osvrtom smo samo naznačili temu, uz napomenu da je najveću ulogu ipak odigrala sama časna majka M. Benedikta Braun. No, baš ona 27. rujna 1970. nije mogla prisustvovati svečanom povratku sestara benediktinki u obnovljeni samostan sv. Marije. Prenoseći 8. rujna 1970. sa sestrama i radnicima kulturno blago iz Zmajevićeva sjemeništa u samostan, pala je te slomila bedrenu kost i kuk. Dok su njezine redovničke sestre, uz sudjelovanje čitavoga ondašnjega jugoslavenskoga episkopata, brojnih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, u svečanoj povorci radosno koracale od Zmajevićeva sjemeništa prema svom obnovljenom samostanu, majka M. Benedikta ležala je u bolnici.45 Ne obazirući se na tu žrtvu, o povratku sestara u samostan kratko je kazala: “Bile smo čvrsto uvjerene da ćemo se jednom vratiti na ovo mjesto, ali da ću i ja dočekati ovaj dan, to nisam vjerovala. Kada vidim sada sve ovo oko sebe, mislim da se čudo dogodilo. Ne nikako se nisam nadala doživjeti ovu sreću.”46

43 Usp. Njavro, Hrvoje, “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.1968.)”, u: Što Vama kažem, svima kažem! Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića, Metković 2021., str. 400-404. 44 Usp. Njavro, H., “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.-1968.)”, str. 400-404. 45 Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); “Sakralna izložba benediktinki sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 2011., 9-10, str. 86. 46 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Poslije oporavka, majka M. Benedikta je od 1971. do 1980. vodila obnovu samostanske crkve, ali ni na svečanosti njezine posvete nije mogla sudjelovati. Teško bolesna, bila je vezana uza svoju sobu. Unatoč tome, sljedeće četiri godine rukovodila je obnovom samostanskoga zvonika te u ljeto 1985. radosno dočekala završetak radova na vanjskom dijelu zvonika.47 U međuvremenu, 1977. dovršen je i muzejski prostor te je u tom dijelu samostana otvorena Stalna izložba crkvene umjetnosti koja je, pod nazivom Zlato i srebro zadra, poznata i izvan hrvatskih granica. I u uređenju muzejskoga prostora i izlaganju odabranih eksponata majka M. Benedikta odigrala je nezamjenjivu ulogu.48 Osim toga, to joj je omogućilo da vrijednu hrvatsku kulturnu baštinu, poglavito vjerskoga predznaka, konačno prikladno smjesti i omogući svima da se kulturno i duhovno obogate posjećujući izložbu.

O obnovi i ponovnom otvaranju samostana sv. Marije, o otvaranju Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra i o posveti obnovljene samostanske crkve pisao je onodobni tisak. Vjerske tiskovine isticale su poglavito duhovnu dimanziju ovih događaja, ističući da je obogatila kulturnu baštinu i pružila joj izniman identitetski pečat, dok su svjetovne tiskovine, koje u komunističko doba nisu mogle biti neovisne ni nepristrane, gotovo isključivo naglašavale kulturni značaj. Svakako, pohvale su dolazile sa svih strana.49 Zbog zasluga za očuvanje hrvatske kulturne baštine, samostanu je 1971. dodijeljena nagrada Vladimir Nazor. Kažimir Zanki, predsjednik Općine skupštine Zadar, osobno je 3. srpnja te godine, s drugim uzvanicima koje su benediktinke dočekale pjevajući himnu Lijepa naša, došao u samostan sv. Marije i uručio nagradu majci M. Benedikti. Skromno i iskreno, majka M. Benedikta je dodjelu nagrade prokomentirala sljedećim riječima: “Nismo nikada pomišljali na nagrade i posebna priznanja, ali ne tajimo da nam je drago i da se veselimo što smo je dobile, ne samo zbog priznanja nego i zbog spoznaje da smo svojim skromnim radom i zalaganjem nešto dobra učinile svome narodu iz kojega smo potekle i s kojim živimo i radimo.”50

Kako je već spomenuto, majka M. Benedikta 1980. godine, zbog teško narušena zdravlja, nije mogla prisustvovati posveti obnovljene samostanske crkve, a i obnovom samostanskoga zvonika je do ljeta 1985. uglavnom rukovodila iz svoje sobe. Poslije nekoliko mjeseci, na svoj 90. rođendan, 27. rujna 1985. posljednji put je sudjelovala

47 Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); Šutrin, Rozario, “Zadar:

Svečanost posvete obnovljene crkve svete Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1980., br. 13, str. 62-65. 48 Usp. Kero, Pavao, “Iz predavanja dr. Pavla Kera, voditelja SICU”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1977., br. 1, str. 17-20. 49 U samostanskom arhivu u Zadru čuva se poveća mapa s izrezanim i fotokopiranim novinskim napisima u rečenim prigodama. 50 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

na službi Božjoj u samostanskoj kapeli i potom kod zajedničkog stola u blagovaonici. Sljedećih šest godina misu i korsku molitvu pratila je preko zvučnika iz svoje sobe.51 Prisjećajući se toga, jedna je sestra zapisala: “Može se reći da je njezin krevet u posljednjih 6 godina postao oltar s kojeg je svaki dan nudila svoju žrtvu. Nezaboravan primjer je njezino strpljenje u bolesti. (…) S kakvom je revnošću i čežnjom čekala kapelana koji joj je donosio Isusa. Pri svakoj pojedinačnoj ili zajedničkoj posjeti sestara, M. Benedikta je uvijek pružala poticajne poduke, što je dobro. Naročito je bila sretna kad bi sestre kod nje otpjevale neku pjesmu koju je ona znala i tada bi je otpjevala zajedno s njima sa svim svojim snagama.”52

Na bolesničkom krevetu dočekala je majka M. Benedikta 15. prosinca 1990. i dijamantni jubilej redovništva. O pobožnom i radosnom ozračju koje je tom prigodom vladalo sestre su zapisale: “Za taj dan M. Benedikta se pripravljala velikim žarom tihe molitve. Njezina je postelja već punih pet godina i njezin žrtveni oltar. Tu ona zajedno s Kristom prikazuje žrtvu hvale i izgarajuće ljubavi. Najuže je povezana sa Zajednicom u svim kornim molitvama, a i za misna slavlja osobito. Zahvaljujući tehničkom napretku ona čuje svaku molitvu i pomno prati svećenika. Duh joj je vedar i jak pa je i raspjevanom dušom s nama. Slavlje tog dana visokoga jubileja bilo je obilježeno misom zahvalnicom za sve što je M. Benedikta u svom aktivnom i dubokom molitvenom životu u prvom redu primila od Gospodina, a onda velikodušno ugradila u naš samostan Svete Marije. Nakon svete mise Zajednica je procesionalno otišla do bolesničke sobe naše slavljenice. M. je Benedikta zanosno i radosno otpjevala svoj Suscipe me, Domine, a Zajednica ga je ponovila baš kao na dan polaganja zavjeta. Otpjevale smo i himan Tebe Boga hvalimo. Opatica M. Anastazija joj je poklonila prigodni dar koji je ona sa zahvalnošću primila. Na njezino i naše iznenađenje, bilo je i konfeta, a M. ih je Benedikta s neopisivom radošću podijelila, odnosno bacala djeci. Djecom ona rado naziva sve koludrice, i u šali zna reći: ‘Sve sam vas kupila na pijaci.’ Nećemo joj to zamjeriti jer je on stvarno pred Boga dolazila poniznim molitvama za pomladak i obnovu Samostana. To je dakle sveto trgovanje. Hvala joj!”53

Majka M. Benedikta Braun kraj ovozemnoga života nije dočekala u dragom joj zadarskom samostanu. Početak Domovinskoga rata kod zadarskih je benediktinki budio bolna sjećanja na razaranje njihova samostana u Drugom svjetskom ratu, pa su rado prihvatile poziv talijanskih benediktinki da se u njihov samostan sv. Danijela u mjestu Abano Terme kraj Padove sklone barem starije i bolesne sestre. Majci M. Benedikti nije bilo lako napustiti Zadar, ali poslušno je dopustila da ju 25. rujna 1991. prevezu u taj samostan, u nadi da će rat uskoro završiti i da će se vratiti u Zadar. No, poslije nepuna dva mjeseca, njezino se zdravstveno stanje jako pogoršalo. Bilo je očito da se približava njezin prijelaz u vječnost pa je opatica zadarskoga samostana, časna

51 Usp. Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 52 Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). 53 “Zadar”, Mir naš 16, Hvar 1991., br. 44, str. 56.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

majka Anastazija Čizmin na tu vijest 16. studenoga došla u Abano Terme s još jednom sestrom. Majka M. Benedikta ih je prepoznala, ali više nije mogla govoriti. Pri punoj svijesti je primila bolesničko pomazanje, svetu pričest i pratila molitve te preminula u nedjeljno jutro 17. studenoga. Bila je u 97. godini života i 63. monaštva, a tijelo joj je 19. studenoga pokopano u svećeničkoj kapeli na mjesnom groblju u Abano Terme, sa željom da ga se, kad prilike dopuste, prenese u samostansku grobnicu u Zadru.54

Došavši na početku listopada 2020. u samostan sestara benediktinki u Zadru istražiti sačuvanu arhivsku građu o majci M. Benedikti Braun, autor ovih redaka osvjedočio se o svijetloj uspomeni koju je ostavila među sestrama. Benediktinke koje su je poznavale i živjele s njom govore o majci M. Benedikti s osobitim poštovanjem i pijetetom. Taj dojam potaknuo me da na kraju ovoga rada donesem nekoliko izjava sestara benediktinki o njihovoj nekadašnjoj opatici i obnoviteljici samostana sv. Marije. To držim potrebnim i zato jer odabrane izjave donose zanimljive detalje o majci M. Benedikti, njezinoj osobnosti, duhovnosti i čvrstoj vjeri.

U samostanskom arhivu se, među bogatom dokumentacijom o majci M. Benedikti, čuva vlastoručni zapis nepotpisane sestre koja je dojmove o svojoj nekadašnjoj opatici sažela sljedećim riječima: “Ta velika žena, fizički nježne konstrukcije, gajila je u sebi duboko proživljavanu vjeru. Stamena vjera i čvrsto pouzdanje u Boga bili su joj jedini oslonac u bezizlaznim trenutcima kojih je bilo i na pretek. Pored svih briga i odgovornosti, molitva je zauzimala prvo mjesto u njezinu životu. Upravo ono po Benediktovu: Ora et labora – moli i radi! Kod molitve ona je duboko bila uronjena u Boga i u tom je nitko i ništa nije ometalo. Satove poslijepodnevnog odmora – zapravo stroge šutnje ili takozvanog grobnog muka – provodila je, ako nije bila spriječena neodgodivim poslom, u adoraciji pred svetohraništem. To su do njene devedesete godine bili najsretniji trenutci njezinog života. To je bio izvor, na kojem je crpila snagu u teškoćama koje je život neminovno donosio.”55

Dok je ova rukopisna izjava ostala sačuvana u samostanskom arhivu, nekoliko mjeseci poslije smrti majke M. Benedikte, u svibnju 1992. Narodni list objavio je izjave nekoliko sestara koje su živjele s majkom M. Benediktom. Jedna od njih, s. M. Gregorija, kaže: “Od prvih dana moga samostanskoga života, kada sam upoznala časnu majku Benediktu, sve do njezine smrti, osjećala sam istinsku majčinsku skrb te žene prema meni. Časna majka primila me kao da sam joj kći…”56

54 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). O njezinoj smrti izvijestili su

Glas Koncila, Narodni list, Večernji list i Mir naš, a Zadarski list je 28. IX. 1995. obilježio i 100. obljetnicu njezina rođenja. 55 Usp. Dokumentacija: Duhovni lik majke Benedikte Braun. 56 Stup, Tatjana, “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, Narodni list, Zadar 9. V. 1992., str. 9.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

U nastavku svojih sjećanja sestra M. Gregorija pripovijeda: “Toliko je ta žena imala vjere, da je vjerovala protiv svake nade. Jednom smo u kasi imale petsto dinara. Došao je siromah pred vrata Samostana, a opatica mu je dala sve što smo imali i rekla: ‘Evo ti, nosi i kupi, Bog će pomoći…’ Nije prošlo niti sat vremena kadli je k nama došao jedan čovjek i ostavio petsto dinara, neka nam se, kaže, nađe za pomoć… Slično se dogodilo i kada je potpisivala ugovor na stotinu i deset milijuna dinara s poduzećem ‘Jadran’. Radilo se o obnovi samostanskoga krila. U kasi smo tada imale samo tri i pol milijuna dinara. ‘Ufam se da će providnost Božja platiti za ovo’ – govorila je Benedikta. Već sutradan na adresu našega samostana stigao je ček iz inozemstva, dostatan za plaćanje spomenutoga računa. Da, život Benedikte Braun bio je doista vezan uz niz opipljivih čudesa. A u svim životnim poteškoćama opaticu nikada nije napuštao smisao za humor.”57

Lijepe uspomene na majku M. Benediktu sačuvala je i s. M. Placida. Evocirajući zajedničke godine u samostanu sv. Marije kazala je: “Govorila mi je često: ‘Budi sveta, ljubi Boga i bližnjega, a sve drugo ostavi.’ Bila je to velika i dostojanstvena žena, koja je riskirala svoj život da spasi naše blago. Bombe su padale, a ona je nosila dio po dio dragocjenosti, skrivala ih čak i u halji, a sve da zlato i srebro spasi. U Samostanu sam, naime, boravila i u ratnim godinama do 1941. i pratila sam požrtvovnost Benedikte Braun koja nam je svima svijetlila do posljednjega dana njezina života. Opatica je bila velika žena i majka koju nikada neću zaboraviti.”58

Majčinskoga lika, svetosti života i duhovnoga bogatstva majke M. Benedikte prisjetila se i s. M. Ildefonsa te kazala: “Opatica Braun bila je izuzetno ljubazna prema meni. Kao osoba bila je vrlo dostojanstvena, stroga, ali i majčinski nježna. Imala je blago lice, duboke smeđe oči … Svakoga dana molim Boga za nju. Njezine maksime, bilješke koje je intenzivno pisala, za mene su bile izuzetan moralni poticaj i trajno nadahnuće vjere. Duboko je bila duhovno izgrađena. Za svaku se malenkost zahvaljivala. Živjela je sveto, duboko prožeta duhom svetoga Benedikta. Bila je skromna, jednostavna i posebno nadarena, od sviranja klavira, slikanja iglom i kistom do literarnoga stvaranja. Ipak, njezina dobrota bila je iznad svega. Pokazala se stvarno kao prava majka.”59

Na kraju, navodimo i riječi sadašnje samostanske opatice, časne majke M. Anastazije Čizmin: “Opatica Braun radila je sa mnom i konkretno – školski. Uz obuku crtanja i spoznaju da je dobra knjiga dobar prijatelj, poučavala me benediktinskoj duhovnosti. S velikom ljubavlju pričala nam je o starom Samostanu, danima ratnim i poratnim.

57 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9. 58 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9. 59 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Opatica je bila mirna i tiha osoba, ali i izuzetno hrabra osoba. Ona je dokazala da u ratu ne sudjeluju samo muškarci, već svoj znatni doprinos mogu dati i hrabre žene…”60

Duh Benediktinskoga reda, sažet u krilaticu ora et labota (moli i radi), jasno se očituje u gotovo stoljeće dugom životu majke M. Benedikte Braun. Od dolaska u samostan 1928. posvetila se upravo svakodnevnoj molitvi i radu, a u doba Drugoga svjetskoga rata i poraća njezina molitva i rad osobito su bili usmjereni na očuvanje i obnovu kulturne baštine samostana sv. Marije, uključujući samostansku zgradu i crkvu kao dio te baštine. U ratnim godinama ova je Austrijanka hrabro čuvala tu baštinu od talijanskih i njemačkih pokušaja otimanja, a poslije rata od nasrtaja hrvatskih komunista. Rezultati njezina rada su višestruki: 1970. sestre su se vratile u obnovljeni samostan, 1977. u dijelu samostana otvorena je glasovita te međunarodno poznata i priznata Stalna izložba crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra, 1980. posvećena je obnovljena samostanska crkva, a 1985. dovršeni su vanjski radovi na obnovi samostanskoga zvonika. Bez pretjerivanja se može kazati da je majka M. Benedikta Braun podigla samostan sv. Marije iz pepela i ruševina, ali i stekla nemjerljive zasluge za očuvanje hrvatske vjerske i kulturne baštine. To joj ne bi bilo moguće bez suradnje sestara benediktinki s kojima je živjela i kojima je od 1947. do 1972. bila opatica, pa stoga treba istaknuti i njezine redovničke vrline, brigu za samostanski pomladak i za očuvanje benediktinskoga duh monaške obitelji.

Arhiv samostana sv. Marije u Zadru, Dokumentacija o majci M. Benedikti Braun. Akmadža, Miroslav, Crkva i država, Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke Crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I. (1945.-1952.), Zagreb – Slavonski Brod 2008. Jelinić, D, “Ako nestane blago, nestanimo i mi”, Večernji list, Zagreb 24. VI. 1971., str. 5. Kero, Pavao, “Iz predavanja dr. Pavla Kera, voditelja SICU”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1977., br. 1, str. 17-20. Njavro, Hrvoje, “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.1968.)”, u: Što Vama kažem, svima kažem! Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića,

Metković 2021., str. 387-424. Puljić, Želimir, “Nadbiskupova propovijed na slavlju 920. obljetnice posvete crkve sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nabiskupije, Zadar 2011., br. 9-10, str. 20-21. “Sakralna izložba benediktinki sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 2011., 9-10, str. 86-87. Serefović, Abdulah, “Ora et labora”, Nedjeljna Dalmacija, Split 18. VII. 1971., str. 3. Stup, Tatjana, “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, Narodni list, Zadar 9. V. 1992., str. 9.

60 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Šutrin, Rozario, “Zadar: Svečanost posvete obnovljene crkve svete Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1980., br. 13, str. 62-65. “Zadar”, Mir naš 16, Hvar 1991., br. 44, str. 56-57. “Zadar: Preminula časna majka Benedikta Braun”, Mir naš 17, Hvar 1992, br. 45, str. 43-47.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

U članku se, temeljem arhivskih vrela i relevantne literature, opisuje život i djelovanje benediktinske redovnice s. M. Benedikte Braun (1895.-1991.). Govori se o njezinu rođenju u austrijskoj obitelji u Šibeniku, o školovanju u Pragu i Camerinu i o povratku u Šibenik, a potom se opisuje njezin dolazak u samostan sv. Marije u Zadru 1928. godine, početak i prve godine redovničkoga života. Detaljno se opisuje njezina uloga u očuvanju hrvatskoga kulturnoga blaga u doba Drugoga svjetskoga rata i poraća, sve što je učinila nakon bombardiranja samostana u prosincu 1943. i skrb za raspršenu zajednicu poslije bombardiranja. Potom se opisuje njezina uloga u povratku raspršene monaške obitelji u Zadar, kojoj je od 1945. bila administratorica i od 1947. do 1972. opatica. Kroz to doba rukovodila je i uspješno privela kraju obnovu razrušenoga samostana te su se sestre 1970. vratile u njega, a potom je rukovodila obnovom samostanske crkve i zvonika. Na kraju se opisuju posljednje godine njezina života i smrt u Italiji 1991. te se iznose sjećanja sestara na nju.

Im Artikel wird, aufgrund Archivquellen und relevanter Literatur, das Leben und Wirken der Benediktinernonne Schwester M. Benedikta Braun (1895-1991) beschrieben. Gesprochen wird von ihrer Geburt in einer österreichischen Familie in Šibenik, ihrer Bildung in Prag und Camerin und der Rückkehr nach Šibenik, danach wird ihre Ankunft in das Kloster der Hl. Maria in Zadar 1928, der Anfang und die ersten Jahre ihres Ordenslebens beschrieben. Genau beschrieben wird ihre Rolle bei der Erhaltung des kroatischen Kulturschatzes zur Zeit des Zweiten Weltkrieges und der Nachkriegszeit, alles was sie nach dem Bombardieren des Klosters im Dezember 1943 getan hat und ihre Fürsorge um die zerstreute Gemeinschaft nach dem Bombardieren. Danach wird ihre Rolle bei der Rückkehr der zerstreuten Ordensfamilie nach Zadar, deren Administratorin sie ab 1945 war und von 1947 bis 1972 Äbtissin war, beschrieben. Durch diese Zeit leitete sie und beendete erfolgreich den Neuaufbau des zerstörten Klosters, so kehrten die Schwestern 1970 dorthin zurück, danach leitete sie den Neuaufbau der Klosterkirche und des Glockenturmes. Zuletzt werden die letzten Jahre ihres Lebens und ihr Tod in Italien 1991 beschrieben und die Erinnerungen der Schwestern an sie dargestellt.