Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Doc. dr. sc. Anamarija Lukić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek anamarija.lukic@pilar.hr

Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek miljenko.brekalo@pilar.hr

Dr. sc. Ivana Jurčević Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek, ivana.jurcevic@pilar.hr UDK: 323.15(497.5Osijek=112.2) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 19.8.2021

Ušavši u sastav Kraljevine SHS, u gradu Osijeku je započeo buran politički život. Središnja politika miješala se u gradsku autonomiju, što se odražavalo na gradskoj razvojnoj politici. Ključne osobe u tom procesu bili su političari njemačkog porijekla, kao pobornici prohrvatske odnosno velikosrpske politike. Političari koji su imali položaj od najvećeg utjecaja na onodobnu osječku urbanu politiku bile su osobe na čelu grada, gradonačelnik dr. Vjekoslav Hengl te vladin namjesnik (komesar) Stanko Strupi. Ključne riječi: Nijemci, Osijek, urbana politika, gradsko zastupstvo, Hrvatska zajednica, HSS, radikali, komesar

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Raspad Austro-Ugarske Monarhije, a potom osnivanje državne zajednice koja se u početku nazivala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca1, značili su i uspostavljanje novih političkih snaga i novih političkih odnosa, u kojima je nacionalni predznak bio izrazito naglašen. Za nekadašnju Kraljevinu Srbiju i srbijansku elitu oko kraljevske kuće Karađorđević, ova je nova državna zajednica bila praktičan iskorak u realizaciju ideje Velike Srbije. Plan za dalje ostvarenje te ideje bila je centralizacija upravljanja državom kroz gušenje autonomije u prečanskim krajevima, kako hrvatskih krajeva kao autonomne državne cjeline,2 tako i lokalne autonomije poglavito gradskih općina. Glavne su poluge ovakve politike bile Narodna radikalna stranka, vodeća stranka u Kraljevini Srbiji, koja je za svoju stvar nastojala pridobiti Srbe prečane, kao i Demokratska stranka, koja je politički zastupala ideje jugoslavenstva i centralizacije. Nadalje, nekadašnja Kraljevina Srbija, iscrpljena Balkanskim ratovima te Velikim ratom uspostavljanjem Kraljevstva / Kraljevine SHS bila je u prilici namiriti svoje materijalne gubitke na račun prečanskih krajeva. To se provodilo kroz poreznu politiku, jer su se prečanski krajevi više oporezivali, kao i kroz nadzor tijekova poreznog novca, na način da je središnja vlast kontrolirala i blokirala ulaganja novca poreznih obveznika iz prečanskih krajeva u prečanske krajeve; najzad, ukidanjem financiranja različitih državnih institucija (škola, kazališta, policije) te prebacivanjem financijskih obveza prema tim institucijama na lokalne zajednice.3 Ovdje je potrebno napomenuti da je središnja vlast tijekom gotovo cijelog parlamentarnog razdoblja počivala na Narodnoj radikalnoj stranci, koju je Demokratska stranka u prvoj fazi izdašno podupirala, dok je kasnije kao podupirač poslužio samo jedan dio Demokratske stranke, koji je u tu svrhu izdvojio Svetozar Pribićević pod nazivom Samostalna radikalna stranka.

Glavni hrvatski oponent politici koju je tijekom parlamentarnog razdoblja provodio Beograd, bio je Stjepan Radić, kao predvodnik stranke koja je u novu državnu zajednicu ušla kao Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). 1920. godine preobrazila se u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), a od 1925. godine, nakon odbacivanja republikanskog usmjerenja ostala poznata pod nazivom Hrvatska seljačka stranka (HSS). Ovu su stranku podupirale manje stranke, poput Hrvatske zajednice te Hrvatske stranke prava. Oponent je bila i Hrvatska pučka stranka, koja je svoje ishodište imala u Hrvatskom katoličkom pokretu te bila njegov politički krak.

1 Nakon proglašenja Vidovdanskog ustava ustalio se naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. 2 Raspuštanje Hrvatskog sabora, 28. studenog 1920. značilo je oduzimanje najvažnijeg elementa hrvatske državnosti, dok se uvođenjem upravno-administrativne podjele na oblasne jedinice, koje su ukinule raniju podjelu na županije (od 1922. godine), postiglo raskidanje Hrvatske kao zasebne cjeline u teritorijalnom smislu. 3 Država je 1921. godine brojčano pojačala kontingent osječke policije, a svoje doprinose za uzdržavanje policije smanjila, te ga iz godine u godinu nastavila smanjivatiTijekom 1923. godine država je smanjila i subvencije za kazalište te financijske obveze prebacila na grad, iako se radilo o državnoj instituciji. Godine 1925., nakon provedenih parlamentarnih izbora, ali prije nego što je Stjepan Radić postao ministar prosvjete, središnja je vlast ukinula djelovanje viših razreda osječke Kraljevske velike gimnazije (i to usred nastavne godine).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Hrvatska seljačka stranka se 1925. godine odrekla republikanizma, te participirala u vlasti do veljače 1927. godine, kad je napustila vladu. Od tada je borbu protiv centralizacije i nejednake porezne politike vodila kroz koaliciju sa Svetozarom Pribićevićem nazvanu Seljačko-demokratska koalicija. To je bila konačna faza parlamentarnog razdoblja u Kraljevini SHS, koja se završila atentatom u Skupštini na Stjepana Radića i članove HSS-a,4 a uskoro se završilo i samo parlamentarno razdoblje, uvođenjem Kraljeve diktature 6. siječnja 1929. godine.

Značajke parlamentarnog razdoblja u Kraljevini SHS bile su nestabilnost vlasti, pa su se izbori za središnju vlast provodili u prosjeku svake dvije godine,5 česta zlouporaba položaja i ovlasti, kao i pojava terorističkih „postrojbi“ pojedinih stranaka, koje su vršile politički pritisak na stanovništvo odnosno na birače (Orjuna, Srnao, Četnici, Hanao). Za politički je život vrlo značajno bilo i uvođenje općeg biračkog prava za sve punoljetne muške državljane (od navršene 21. godine života) koji nisu bili u vojnoj službi ili su imali neka druga ograničenja.6

Ušavši u novu državnu zajednicu kao slobodni i kraljevski grad Prvog reda,7 Osijek je imao svoju zakonom zajamčenu autonomiju, po Zakonu o ustroju gradskih općina iz 1895. godine. 8 To je značilo da su građani sami birali svoju gradsku vlast koja je upravljala gradskim financijama te samostalno donosila i provodila odluke.9 Gradska se vlast u Osijeku, sukladno broju stanovnika,10 sastojala od 40 gradskih zastupnika izabranih u tijelo koje se nazivalo gradsko zastupstvo, te je uključivalo i gradonačelnika i njegovog zamjenika. Mandat gradonačelnika trajao je šest godina, dok je mandat gradskog zastupnika trajao tri plus tri godine, budući da se na polovini mandata izvodio ždrijeb kojim se iz zastupstva isključivala polovina zastupnika, te su se potom provodili poluizbori.

4 Atentat u Narodnoj skupštini dogodio se 20. lipnja 1928., kad je radikalski zastupnik Puniša Račić iz vatrenog oružja pucao na zastupnike HSS-ovce. Život su izgubili narodni zastupnici Pavao Radić i Đuro Basariček, a naknadno i Stjepan Radić, dok su zastupnici Ivan Granđa i Ivan Pernar bili ranjeni. 5 Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS bili su provedeni 1920., 1923., 1925. te 1927. godine. 6 Pravo glasa nisu imali zatvorenici, osobe koje su izgubile građanska prava. Usp. Bojan Balkovec, „Izborno zakonodavstvo prve jugoslavenske države“, ČSP br. 1 (2016.), str 197. – 216., 202. 7 To je u značilo da grad samostalno bira svoju gradsku vlast koja je podređena izravno Zemaljskoj vladi u

Zagrebu. Predstavnik Zemaljske vlade za grad Osijek bio je veliki župan Virovitičke županije, koji je ujedno bio i župan grada Osijeka. 8 Vidi više u Milan SMREKAR, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, Knjiga prva, Tiskom i nakladom Ignjata Granitza, Zagreb, 1899. 9 Suzana Leček, „Izbor ili imenovanje – problem gradske (samo)uprave u Slavonskom Brodu 1918-1941.“, ČSP br. 1 (2013), 9 - 33, 12. 10 Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Osijek je imao 33.337 stanovnika, dok je na popisu stanovništva 1921. godine zabilježeno 34.485 stanovnika.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Interes za izbor gradske vlasti za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bio je vrlo skroman, jer je biračko pravo bilo ograničeno imovinskim cenzusom. U Kraljevstvu SHS, međutim, bio je proglašen novi izborni red za općinske izbore u Hrvatskoj i Slavoniji. Biračko pravo su dobili svi državljani stariji od 21 godinu koji su u gradu bili prijavljeni najmanje godinu dana, te sve državljanke koje su, uz ove, ispunjavale i dodatne uvjete.11 To je dovelo do velike zainteresiranosti građana za izbor gradske vlasti i velikog odaziva na izbore, osobito u radničkim slojevima. Stoga je 1920. godine na lokalnim izborima najviše profitirala komunistička stranka, ne samo u Osijeku, već i u drugim gradovima, budući da je od ranije postojao dobro razvijen radnički pokret. Nakon Vladinog dekreta krajem 1920. godine, poznatog pod imenom Obznana, 12 kojim je komunističkoj stranci bio zabranjen rad, borba za lokalnu vlast poprimila je nacionalni predznak, mada u osmišljavanju i provođenju urbane politike, na prvi pogled, nije bilo ničeg nacionalnog. Urbanistička pitanja, poput unapređenja gradske infrastrukture (vodovod, elektrifikacija, gradski prijevoz i sl.), koja su se ticala prvenstveno stanovnika grada Osijeka, a posredno i cijelog područja koje mu je gravitiralo, postala su pitanja visoke politike, kojima su se bavila različita ministarstva, te pojedini ministri osobno. Državna politika, naime, nije odobravala da se novac osječkih poreznih obveznika troši na Osijek, na taj prečanski grad kojim vladaju hrvatske stranke, već je taj novac pokušavala usmjeriti na drugu stranu, u zonu svog utjecaja.

Gradska vlast u Osijeku, izabrana 1920. godine, na čelu s gradonačelnikom dr. Vjekoslavom Henglom, naslijedila je vrlo velike urbanističke probleme, koje prethodne gradske vlasti nisu uspijevale riješiti. Grad Osijek je, kao i danas, zauzimao prostorno izdužen položaj duž rijeke Drave te uključivao i prostor Novoga grada, kao izdvojenu cjelinu prema jugu. Dio grada uz Dravu činio je niz od tri međusobno odvojene gradske cjeline, koje je razdvajao brisani prostor te ruševni gradski bedemi i pod njima kanal pun vode i komaraca. Četiri gradske cjeline bile su prometno povezane konjskom željeznicom malog kapaciteta i protočnosti. Grad se borio s kroničnim nedostatkom stambenog prostora kao i nedovoljnim prostornim kapacitetima za pučke i za srednje škole. Grad nije bio elektrificiran, a snabdijevanje vodom nije bilo riješeno jer nije postojao gradski vodovod. Sve ove gradske urbanističke i infrastrukturne potrebe gradska vlast 1920. godine postavila si je kao izazov, te si zadala za cilj njihovo rješavanje.

Gradsko zastupstvo 1920., međutim, bilo je politički vrlo heterogeno. Velik broj članova zastupstva (10) iz Narodne radikalne stranke, koje su podržavali demokrati

11 Biračko su pravo dobile one državljanke koje su samostalno vodile svoje obitelji odnosno gospodarstvo, trgovačku ili neku drugu vlastitu radnju, kao i one koje su radile u privatnoj ili državnoj službi, a da su prethodno završile 4 razreda srednje ili ekvivalentne škole. Drugim riječima, birati su mogle samo financijski neovisne državljanke. 12 Obznana je bila izdana 29. prosinca 1920. godine te zabranila legalno djelovanje Komunističke partije.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

(2) i pripadnici interesne skupine zvane kućevlasnici (2) te Cionisti, koji su na izbore izlazili kao interesna skupina osječkih Židova (3),13 držali su se zajedno i pune tri godine, kao jaka opozicija, blokirali rad gradskog zastupstva. Program koji si je zastupstvo zadalo, rušenje gradskih bedema i prenamjenu bedemskog zemljišta, elektrifikaciju grada, električnu gradsku rasvjetu i povezivanje svih gradskih cjelina električnim tramvajem,14 nije bio po volji Beogradu. Taj je program značio ogromna ulaganja, a Kraljevina Srbija nije ušla u državnu zajednicu s dijelovima nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije da bi se u njih ulagalo, baš suprotno, da bi se iz njih izvlačio novac. Tijekom parlamentarnog razdoblja, vezano za program elektrifikacije i električnog tramvaja, te za vodovod, kao odgođenu stavku koja je zahtijevala krupno ulaganje, osječki su radikali u dva navrata pokušali od osječkih poreznih obveznika izvući novac, na način da na grad natovare veliku kreditnu obvezu, novac podijele među sobom, a u gradu od dogovorenih investicija ne bude ništa. Poznato je, međutim, da je tijekom prvog mandata osječkog gradskog zastupstva 1920. zadani program u velikom dijelu ipak bio ostvaren, da su gradski bedemi bili uklonjeni, da je krajem 1926. godine gradom prvi put projurio električni tramvaj, te se istu večer uključila i električna rasvjeta. Ono što je puno manje poznato, bili su sukobi hrvatski orijentiranih gradskih zastupnika, koji su svi redom bili za dogovoreni infrastrukturni razvojni program sa zastupnicima koje su predvodili radikali, i koji su taj isti program htjeli pretvoriti u izvlačenje novca iz gradske blagajne, uz izdašnu pomoć Beograda. Zastupnici koji su odigrali ključnu ulogu u realizaciji razvojnog programa te doprinijeli urbanističkoj preobrazbi grada Osijeka, bili su Osječani njemačkog porijekla, no na polju urbane politike dokazali su se i kao lokal-patrioti, ali i kao političari koji su se borili za hrvatsku stvar. Neovisno o njemačkom porijeklu, ili o osjećaju nacionalnosti (koja je mogla biti hrvatska, podvojeno njemačko-hrvatska ili slavenska), osječki su gradski zastupnici birali i stranke velikosrpskog predznaka, ili one koje su ih podržavale (Njemačka stranka, Nikićevci).

Grad Osijek kakvog poznajemo danas, kao grad s tri gradske jezgre uz rijeku Dravu, počeo se oblikovati krajem 17. stoljeća. Već u to prvo vrijeme počeli su ga naseljavati različiti obrtnici s njemačkoga govornog područja, isprva radeći za potrebe austrijske vojske, da bi se kasnije udomaćili. Useljavanje iz njemačkih i austrijskih zemalja se nastavilo tijekom idućih stoljeća, sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Njemački je jezik bio glavni jezik komunikacije u gradu Osijeku, a njemačka prezimena bila su, nakon ulaska u Kraljevinu SHS, i dalje najzastupljenija među osječkim stanovnicima.

13 „Gradski izbori u Osijeku“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 148, 3. VII. 1920., str. 1. 14 Ovo je bio samo dio programa, ali je zauzimao najveći dio planiranih troškova. Usp. DAOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva, HR-DAOS-0010, knj.1073/ 1922., Zapisnik o skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 21. srpnja 1922.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Tablica 1, Kretanje osječkog stanovništva po kriteriju materinjeg jezika 1910. – 1931.15

Popisi godine/ narodnost prema materinjem jeziku

1910. Hrvatski i srpski Slovenski Njemački Mađarski Češki i Slovački Rusinski Poljski Ruski Ostali Židovi Ukupno

Hrvatski 12.808 Srpski 2.450 156 12.381 4.306 Češki 440 Slovački 156 11 627 (2.340) 33.337

1921. 20.215 620 10.077 2106 770 12 108 111 179 (2731) 34.485

Prema kriteriju materinjeg jezika iz Tablice 1 vidljivo je da se broj govornika njemačkog materinjeg jezika na prvim popisima stanovništva u Kraljevini SHS smanjio u odnosu na zadnje popise stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji, no da je taj dio stanovništva i dalje zauzimao značajan udio (29,22%) u ukupnom stanovništvu grada Osijeka. Na temelju materinjeg jezika kao indikatora nije moguće utvrditi da taj udio stanovništva čine etnički Nijemci, jer je među njima bio i značajan udio doseljenih Židova njemačkog materinjeg jezika, dok o nacionalnim osjećajima tog dijela stanovništva možemo samo nagađati. Osječki Nijemci, koliko god da ih je bilo, svakako nisu bili homogena politička skupina koja bi se okupila da brani svoje nacionalno-političke interese kao nacionalna manjina u Kraljevini SHS. Čak i u vrijeme kad je bila osnovana osječka Njemačka stranka (1927.), kao politički pijun Narodne radikalne stranke, uspjela je okupiti tek toliko osječkih Nijemaca koliko je bilo dovoljno da u gradsko zastupstvo pošalju jednog predstavnika. Kraljevina SHS na osječke je Nijemce gledala kao na tuđinski element, te je mnogima od njih pri dodjeli biračkog prava pred izbore za Ustavotvornu skupštinu (1920.) uskratila to pravo; ne zato što ih je smatrala Nijemcima, već naprotiv, zato što ih je smatrala asimiliranima, pa se predviđalo da bi na izborima podržati neku od političkih stranaka s hrvatskim nacionalnim predznakom.16

15 Agneza Szabo, „Socijalni sastav stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996, str. 155-162, 158. Vera Erl, „Socijalna i ekonomska struktura stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996., str. 301-304, 301-302. Usp. Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Demografske prilike i zgrade za stanovanje sa dva kartograma, Zagreb, 1914., 856-857. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932., str. 258-259. 16 „Ni Strossmayer!“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 232, 12. X. 1920., str. 1. Iz osječkih popisa birača bili su izbrisani mnogi starosjedioci neslavenskog prezimena.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Na prvim izborima za gradsku vlast u Kraljevstvu / Kraljevini SHS, 11. ožujka 1920. godine, gotovo slučajno, za gradonačelnika je bio izabran dr. Vjekoslav Hengl, četrdesetpetogodišnji osječki odvjetnik i javni bilježnik. Bio je pripadnik Hrvatske zajednice, političke stranke koja je na području grada Osijeka okupljala većinu Hrvata i Nijemaca. Već u tom prvom sazivu gradskog zastupstva, u kojem su polovinu zastupstva činili komunisti (koji su imali stranački naputak da ne koaliraju i ne surađuju s „buržujskim strankama“),17 dr. Hengl se pokazao kao osoba koja ulijeva povjerenje i sposobna je oko sebe okupiti istomišljenike, te je na svim ostalim izborima pri izboru gradonačelnika (kad su zastupnici između sebe, prema zakonom propisanoj proceduri, birali gradonačelnika) imao većinu zastupnika uza sebe. Henglova je većina, mada politički heterogena, stala uz njega čak i kršeći proceduru, kad Vladin povjerenik nije dopustio Henglovu kandidaturu za gradonačelnika (1927.).18

Dr. Vjekoslav Hengl je, kao gradonačelnik, osmislio ranije spomenuti razvojni program, prema kojem je prvo trebalo konačno riješiti pitanje bedema oko Nutarnjega grada: dobiti od Ministarstva vojnog i mornarice dopuštenje za njihovo uklanjanje. Plan osječke gradske vlasti bio je prenamijeniti bedemsko zemljište, izgraditi novu tramvajsku prugu, i to za električni tramvaj, elektrificirati grad, pa bi se na taj način povezale sve gradske cjeline. Mada Ministarstvo vojno i mornarice nije bilo spremno izaći u susret gradskim zahtjevima oko bedemskog zemljišta (ono se službeno smatralo ratnim plijenom),19 gradonačelnik Hengl je osmislio strategiju koja bi zadovoljila obje strane, i ustrajao na provedbi razvojnog plana. Grad je naposljetku dobio dozvolu za uklanjanje bedema,20 a uklanjanje se odvijalo tijekom 1926. godine u sklopu izgradnje trase električnog tramvaja.

Vjekoslav Hengl, koji je bio osmislio razvojni program grada Osijeka, i uspio osigurati njegovu provedbu u mjeri koju je dopuštao gradski proračun i tadašnja manjkava i skupa kreditna ponuda, morao je prvo pridobiti većinu u gradskom zastupstvu. To nije bilo ni malo jednostavno učiniti, jer je program bio izuzetno smion, a financijski nije bio do kraja osmišljen. S druge strane, tradicija osječkih „gradskih otaca“ bila je financijska sigurnost i nadasve štednja koja je na kraju dovela Osijek do urbanističke i infrastrukturne zapuštenosti, a koja je prijetila sve većim gospodarskim, kulturnim i financijskim zaostajanjem za drugim gradovima. Razvojni iskorak koji

17 „Diktatura proletarijata, demokracija i izbori“, Radnička riječ (Osijek), br. 4, 22. I. 1920., str. 1. 18 Usp. „Osijek ima radnu većinu u gradskom zastupstvu“, Hrvatski list (Osijek), br. 104 (2130), 13. IV. 1927., str. 2. 19 Ministarstvo financija smatralo je da ovo pitanje potpada pod nadležnost Direkcije ratnog plijena. 20 15. svibnja 1922. godine konačno je bio postignut sporazum osječke gradske vlasti i Ministarstva vojnog i mornarice o ovom pitanju, te je podpisan ugovor o zamjeni zemljišta. HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut. 27 Vojni erar, Zamjenbeni ugovor, 26. lipnja 1922.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

je predlagao gradonačelnik Hengl mogao je ostalim zastupnicima izgledati kao lista želja koja će se ostvariti možda jednom u daljoj budućnosti, no za konačno usvajanje razvojnog programa pobrinuo se, nadahnutim govorom, zastupnik Bratoljub Šram. Podsjetio je zastupnike na njihove birače, te ih upozorio na javno mnijenje koje je bilo izrazito naklonjeno elektrifikaciji i električnom tramvaju, te napomenuo da će građani uvijek rogoboriti protiv gradske vlasti, ali da je bolje da rogobore protiv povišenja gradskih nameta u svrhu elektrifikacije i električnog tramvaja, nego da rogobore zbog toga što grad propada. Nakon ovog Šramovoga govora, zastupnici su glasovali, te prihvatili ponudu za elektrifikaciju i električni tramvaj u izvedbi poduzeća Charles B. McDaniel Jr. većinom od 32 prema 6 glasova.21

Elektrifikacija i uvođenje električnog tramvaja, kao dio razvojnog programa koji je, prema proceduri odobrio veliki župan kao predstavnik središnje vlasti, u dva je navrata zapelo u Beogradu, i to u četiri različita ministarstva (Ministarstvo građevine, Ministarstvo trgovine i prometa, Ministarstvo financija, Ministarstvo unutarnjih poslova) zahvaljujući osječkim radikalima i demokratima, koji su nastojali sabotirati realizaciju ovih velikih infrastrukturnih zahvata. Osječki su radikali preko središnje vlasti vršili pritisak na osječko gradsko zastupstvo da se posao elektrifikacije Osijeka dodijeli osječkoj Plinari, no Hengl je to po svaku cijenu nastojao spriječiti. Na kraju se pokazalo da Plinara doista nije imala namjeru ništa izgraditi, već samo sudjelovati u izvlačenju novca iz gradske blagajne; kad se to otkrilo, cijelo ravnateljsko vijeće i nadzorni odbor Plinare su, zbog sramote, podnijeli ostavku.22

Radikali, međutim, nisu odustali od svog plana izvlačenja gradskog novca, no shvatili su, da bi došli do gradske blagajne, prvo moraju ukloniti dr. Vjekoslava Hengla s mjesta gradonačelnika. To im je uspjelo uz pomoć intervencije ministra unutarnjih poslova. Krajem 1926. godine, baš nakon puštanja u pogon električnog tramvaja i električne gradske rasvjete, Ministarstvo unutarnjih poslova bez ikakvog objašnjenja i zakonske podloge donijelo je odluku da se osječko gradsko zastupstvo ima raspustiti. Osječki su radikali elektrifikaciju i električni tramvaj u svom gradu doživjeli kao težak poraz svoje politike, te su si nakon rušenja gradskog zastupstva krajem 1926., između ostalog, za cilj uzeli postaviti „svog čovjeka“ na mjesto bivšega gradonačelnika Hengla. Vlast u gradu Osijeku preuzeo je vladin povjerenik (komesar) Stanko Strupi, privremeno, do oblikovanja slijedeće postave gradske vlasti, nakon provedenih izbora. Od tog je trenutka, različitim smicalicama, ali i nelegalnostima, radikalska središnja vlast privremeno stanje pretvorila u trajno, sabotirajući novo oblikovanje legitimne gradske vlasti. Komesar Strupi vladao je gradom u razdoblju od godinu i pol, samovoljno odnosno po volji radikala. Njegovo je prikriveno zaduženje bilo izvući

21 DAOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva,

HR-DAOS-0010, knj. 1075/ 1924., Zapisnik o skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 19. ožujka 1924. 22 „Lom u ravnateljskom vijeću Plinare“, Hrvatski list (Osijek), br. 233 (1649), 22. X. 1925., str. 6.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

novac iz gradske blagajne, u zamjenu za novac osječkih poreznih obveznika koji su radikali ranije bili namjeravali izvući preko Plinare. Za tu im je svrhu bilo potrebno da grad podigne novi kredit, kojim bi se građanima obećala izgradnja gradskog vodovoda te smanjenje poreznih nameta (koje je bilo povećano zbog otplate kredita za elektrifikaciju i električni tramvaj). Iako položaj komesara nije osiguravao ovlasti poput sklapanja ugovora o gradskom kreditu, ni bilo kakvom investiranju gradskog novca, komesar Strupi je ipak pokrenuo postupak sklapanja ugovora o kreditu pod vrlo nejasnim okolnostima, ali zato s vrlo nepovoljnim uvjetima za grad. Strupi je taj svoj postupak pokrenuo u suglasju sa središnjom vlasti, preko oblasnog župana, znajući da neće biti procesuiran, ako se i otkrije što je učinio. Ipak je ugovor o kreditu nastojao sklopiti u tajnosti, no iz njegovog je ureda informacija brzo procurila van, točnije, pred bivšega gradonačelnika Hengla. Hengl je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da zaustavi proces u kojem komesar u ime grada potpisuje ogroman dugoročni kredit ni za što. Obratio se ministru financija, te dr. Ivanu Ribaru, političaru koji je svojim utjecajem mogao osujetiti proces.23 Također se potrudio da javnost bude obaviještena o potezima komesara Strupija, kako bi se stvorio javni pritisak. Osječani su o sklapanju ugovora o „amortizacionom“ kreditu saznali iz Hrvatskog lista, najčitanijih osječkih novina. Ti su Henglovi potezi urodili plodom, pa do podizanja kredita ipak nije došlo.

Osječki radikali, međutim, nisu bili odustali od svog prvotnog plana da grad sklopi takav ugovor po kojem će se novac osječkih poreznih obveznika dugoročno izvlačiti u obilnom opsegu, a neće se ulagati ni u što, nego će ga radikali podijeliti privatno među sobom. Nakon što je propao Strupijev pokušaj podizanja kredita, okrenuo se natrag osječkoj Plinari, s kojom je grad od ranije vodio sudski spor. Gradska općina bila je pokrenula spor zbog zanemarivanja ugovornih obveza Plinare prema gradu Osijeku kao korisniku i koncesionaru, te je na temelju toga htjela prekinuti koncesiju. Komesar Strupi je u ime gradske Općine prekinuo odustao od ovog sudskog spora, te s Plinarom sklopio novi ugovor o koncesiji na još 25 godina, nakon što istekne 17 godina postojeće koncesije. Prema tom ugovoru, grad si je uzeo obvezu plaćati plinsku rasvjetu po dogovorenoj (znatno povišenoj) cijeni kao da je upaljena, iako se ta rasvjeta neće paliti, zato što je već uvedena električna.24 Mada za ovaj ugovor s Plinarom komesar nije imao legitimitet, grad Osijek ga nije u kasnijem sudskom sporu uspio poništiti.

U urbanoj politici grada Osijeka bilo je još nekoliko gradskih zastupnika njemačkog porijekla koji su odigrali manju ulogu u razdoblju parlamentarne demokracije. Jedan od njih bio je i Viktor Axmann, puno poznatiji po svojem doprinosu razvoju grada Osijeka kao arhitekt, nego kao političar. Isto se može reći za osječkoga graditelja Otta Struppija.

23 HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut. 14, (pismo) Hengl dr. Ivanu Ribaru, Osijek, 3. listopada 1927. 24 „Grad Osijek opet izigran“, Hrvatski list (Osijek), br. 286 (2312), 15. X. 1927., str. 6.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Viktor Axmann ušao je u prvi saziv osječkoga gradskog zastupstva 1920. godine, kao član Demokratske stranke, ali ne na stranačkoj, nego na interesnoj listi trgovaca i obrtnika. Ubrzo nakon izbora promijenio je ime u Vladoje Aksmanović, pa se kao zastupnik vodio tim novim imenom. U razvojnoj je gradskoj politici bio protivan izgradnji elektrane i elektrifikaciji grada u izvedbi poduzeća Charles B. McDaniel (mada je to poduzeće bilo jedino koje je poslalo ponudu prema kriterijima koje je grad odredio), jer je, zajedno sa skupinom zastupnika i slobodnih zidara, lobirao za izgradnju dalekovoda koji bi električnu struju za grad Osijek dovodio iz vrdničke elektrane.25 Svojim je profesionalnim ugledom, međutim, pomogao stanogradnju koju je 1923. godine organizirala gradska vlast. Uslijed slabe kreditne ponude, zastupnik Aksmanović je zajedno s gradonačelnikom Henglom, početkom srpnja 1923. godine, posjećivao najuglednije osječke građane, kako bi od njih za gradsku općinu ishodili zajam za izgradnju. To je bila financijska osnova za izgradnju dvokatne i trokatne stambene zgrade za činovnike, te pučke škole u Novom gradu, tada najmodernije školske zgrade u Osijeku.26

U ožujku 1925. godine, u neizvjesnosti oko toga kako će se sastaviti nova vlada i tko će biti na vlasti, Aksmanović je prešao u Narodnu radikalnu stranku.27 Kao radikal, svoju je ulogu u osječkoj urbanoj politici odigrao nakon što je bio izabran u gradsko zastupstvo, u proljeće 1927. godine. Osječki su radikali bili svjesni da među novoizabranim zastupnicima postoji konsenzus da dr. Vjekoslava Hengla ponovo izaberu za gradonačelnika. Zbog toga su ga spriječili da se uopće kandidira, za što je postojala zakonska mogućnost: kandidat za gradonačelnika se nije mogao kandidirati sam, nego su se prvo birala dva kandidaciona odbora, od kojih je svaki kandidirao po tri zastupnika za mjesto gradonačelnika. Rukovoditelj sjednice, u pravilu predstavnik vlade, imao je utjecaj na izbor kandidacionog odbora, pa time i na izbor samoga gradonačelnika. Iako je taj postupak grubo kršio autonomiju lokalne vlasti, što je bilo u suprotnosti i sa samim Vidovdanskim ustavom, osječki su se radikali njime poslužili kako bi postigli ili da se izabere kandidat koji je bio njima po volji ili da se ne izabere nitko pa da se izbori za gradsku vlast moraju ponoviti, a da gradom nastavi upravljati druga osoba po volji radikala, komesar Strupi. U kandidacionom prijedlogu našli su se Vladoje Aksmanović (radikal), Vjekoslav Pilpel (demokrat davidovićevac) te Otto Struppi (nikićevac),28 tri radikalska poslušnika. Radikalima je bilo svejedno koji će od njih biti izabran, bilo im je bitno jedino to da se ne izabere ponovo Vjekoslav Hengl,

25 Grgur Marko Ivanković, Ante Grubišić, Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“, Katalog izložbe,

Osijek, 2003, str. 61. 26 „Osvrt na prošlu godinu“, Hrvatski list (Osijek), br. 302 (1013), 25. XII. 1923., str. 23-25. 27 Graditeljska kompanija Aksmanović, Malin i Rožić znaju što rade“, Hrvatski list (Osijek), br. 64 (1481), 28.

III. 1925., str. 6. 28 Nikićevci su bili HSS-ovi disidenti, koji su, okupljeni oko dr. Nikole Nikića, pristali uz radikalsku politiku.

Usp. Ivica Glibušić, „Utjecaj koaliranja Hrvatske seljačke stranke sa srpskim radikalima na izborne rezultate 1927. u Bosni i Hercegovini“, Hercegovina br. 5 (2019.), str. 209 – 239, 2016.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

ili neki njegov stranački kolega.29 Izbor gradonačelnika je propao, jer je 25 zastupnika na izborne listiće napisao ime Vjekoslava Hengla, koji uopće nije bio kandidat.30

I bratić komesara Strupija, osječki graditelj Otto Struppi, kratko je vrijeme sudjelovao u osječkoj gradskoj politici i to na strani radikala. Kako se politički aktivirao baš u vrijeme kad je Stanko Strupi došao na mjesto osječkoga komesara, vjerojatno je to učinio baš na komesarov prijedlog. Njegov je zadatak bio da svojim utjecajem okupi na svojoj listi dio biračkog tijela koji je ranije podržavao Stjepana Radića, te umanji prohrvatsku većinu u gradskom zastupstvu. Uspjelo mu je okupiti dovoljno birača da u gradsko zastupstvo, kao predstavnike nikićevaca, pošalje jednog zastupnika - sebe kao nositelja nikićevske izborne liste. Za svoj angažman u radikalskoj politici bio je nagrađen pogodovanjem u poslu. Komesar Strupi dao je, mimo gradskih prioriteta u cestogradnji, izgraditi novu cestu u naselju sa samo dvije kuće, od kojih je jednu izgradio Otto Struppi.31

Kao i lista Otta Struppija, načinjena je i Njemačka lista, kako bi iz prohrvatskog biračkog tijela odvukla dio birača, koji bi onda pristali uz radikalsku politiku. Agitacija za Njemačku stranku provodila se u proljeće 1927. godine mahom među Novograđanima. Oni su prethodno u najvećoj mjeri podržavali Radićevu HSS, budući da su većinom bili poljoprivrednici. Kao pristaše HSS-a, uspjeli su u Skupštinu (na parlamentarnim izborima 1925.) poslati i narodnog zastupnika Ljudevita Zimmera, ali su na području lokalne politike ispaštali, jer su ostali prometno odsječeni od ostatka grada. Konjska željeznica do Novoga grada se ukinula, a obećanu tramvajsku liniju nisu dobili, jer je Ministarstvo trgovine i prometa namjerno otezalo sa izdavanjem građevinske dozvole, želeći izazvati nezadovoljstvo među novogradskim biračima. Zato se 1927. godine jedan njihov dio priklonio Njemačkoj izbornoj listi, a nositelj te liste, izabrani gradski zastupnik Dragutin (Karlo) Gasteiger se priklonio osječkim radikalima. Nakon ponovljenih izbora za gradsku vlast 1927. godine, pri novom pokušaju za izbor gradonačelnika, predstavnici nikićevaca i Nijemaca, Otto Struppi i Dragutin (Karlo) Gasteiger pregovarali su o izboru u bloku s osječkim radikalima. Ipak, nisu im mogli pružiti dovoljnu prevagu za većinu u novom gradskom zastupstvu, te je nakon pregovora za gradonačelnika grada Osijeka ponovo bio izabran dr. Vjekoslav Hengl.32

29 „Uoči sudbonosne odluke“, Hrvatski list (Osijek), br. 103 (2129), 12. IV. 1927., str. 2. 30 „Izbor gradskog zastupnika – khuenovština u rđavom izdanju“, Radikalski glasnik (Osijek), br. 12, 16. IV. 1927., str. 1. 31 Radilo se o Naselju Ivana Meštrovića, usp. „G. komesar gradi cestu“, Hrvatski list (Osijek), br. 330 (2356), 27. XI. 1927., str. 6. 32 DAOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva,

HR-DAOS-0010, knj.1079/ 1928., Zapisnik o konstituirajućoj skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 7. travnja 1928.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Kao gradski zastupnici grada Osijeka tijekom parlamentarnog razdoblja bilo je i drugih Osječana njemačkog porijekla, čija uloga nije bila istaknuta. Oni su svojim političkim opredjeljenjem i sudjelovanjem u radu zastupstva ipak dali svoj doprinos razvoju grada Osijeka, čiji je tijek bio određen i njihovim angažmanom. Među njima je bilo i zastupnika koji su javnosti, poput Viktora Axmanna, poznatiji po svojoj profesionalnoj karijeri, nego onoj političkoj. To su bili dr. Kamilo Firinger, odvjetnik, pripadnik Hrvatske pučke stranke, te dr. Josip Bösendorfer, ravnatelj srednjoškolskog zavoda, pripadnik Hrvatske zajednice odnosno Hrvatske federalističke seljačke stranke. Dr. Bösendorfer sudjelovao je u radu gradsko zastupstva od 1923. godine, te je ostao u zastupstvu i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, dok je dr. Firinger odradio jedan zastupnički mandat, od studenog 1927. godine. Zajedno su zastupali prohrvatski blok nazvan Hrvatsko građanstvo i radništvo nakon ponovljenih izbora za gradsko zastupstvo u studenom 1927. godine.33

Među najzanimljivijim osobnostima osječke arhitekture dvadesetih godina je i Otto Struppi. Rođen je u Osijeku 30. svibnja 1887. godine, a umro 16. ožujka 1929. godine.34 Pokopan je na gornjogradskom groblju Svete Ane. U svom rodnom gradu djelovao je vrlo malo i vrlo kratko, negdje od završetka Prvog svjetskog rata do prerane smrti 1929. godine. Završio je politehniku u Münchenu, studij koji završava tada najugledniji i najznačajniji osječki arhitekt Aksmanović. Kako se nije potpisivao kao arhitekt, za pretpostaviti je da je završenim fakultetom stekao titulu građevinskog inženjera. Tijekom svojeg kratkog djelovanja u Osijeku projektirao je vrlo malo stambenih objekata, ali se oni veličinom i arhitekturalnim odlikama mogu ubrojiti u najznačajnija djela ovog razdoblja u Osijeku uopće.35

Prvi stambeni objekt koji radi za Osijek je samostojeća secesijska vila ravnatelja paromlina Union sagrađena 1906.,36 te stambena dvokatnica koju za svoje činovnike podiže Tvornica šibica „Drava“ u Reisnerovoj ulici, 1921. - 1922. godine, u blizini proizvodnog pogona, koja se stambenom arhitekturom izrazito približava oblikovnom rječniku art – decoa te je stilski riječ o jednoj od najčistijih manifestacija art – decoa u arhitekturi grada. Na Šenoinom trgu 1924. godine Struppi projektira nadogradnju

33 „Rezultat današnjih gradskih izbora“, Hrvatski list (Osijek), br. 309 (2335), 6. XI. 1927., str. 1. 34 Sršan Stjepan, Matić, Vilim, Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., Državni arhiv u Osijeku, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, knjiga VX, Osijek, 2003., str. 774. 35 Dragan Damjanović, Stambena arhitektura dvadesetih godina 20. stoljeća u Osijeku, u: Martinčić Julio,

Hackenberger, Dubravka, ur., Osječka arhitektura: 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i

Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek, 2006., str. 106. 36 Grgur Marko Ivanković, Kuća Struppi: Art deco dom obitelji poznatog osječkog graditelja, Glas-Slavonije,

Osijek, 14. 12. 2020., Glas Slavonije - Kolumnist (glas-slavonije.hr)

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

ugrađene stambene kuće Janka Schustera. Među njegovim se djelima nalaze i tri vile koje predstavljaju vrlo reprezentativne primjere art - decoovske arhitekture u Osijeku. Vila Antuna Vabića, projektirana u siječnju 1922. godine, predstavlja Struppijevo najuspjelije djelo. Podignuta je na Mažuranićevom vijencu u godini kada se najviše gradilo u toj ulici. Iste je godine, 1922., i vila Pauline Hermann, sagrađena na tadašnjem vojničkom putu, u Industrijskoj četvrti. Vila je kolokvijalno poznata u Osijeku kao dvorac „Mačkamame“, jedan je od toponima koji sačinjavaju identitet građana ovoga grada. Godine 1925. nastaje projekt za jednokatnu stambenu zgradu Matilde Struppi. Za razliku od ranije dominantnog art – decoa, rješenja fasada vile Struppi vode prema kasnom historicizmu i njemačkoj neorenesansi, koja je upravo u ovom arhitektonskom tipu zbog svoje pitoresknosti zadržala svoj značaj i u prvim desetljećima 20. stoljeća.37

Vjekoslav Hengl (u ranijim ispravama Hengel) rođen je u Donjem Miholjcu 15. travnja 1875. godine od oca Ivana Hengla, bačvara, i majke Barbare (r. Balković), rodom iz Valpova. Osnovnu školu završio je u Donjem Miholjcu, gimnaziju u Osijeku, a studij prava u Beču, nakon čega je postao odvjetnikom i kraljevskim javnim bilježnikom u Osijeku. Oženio se bogatom osječkom nasljednicom Matildom Gillming (28. ožujka 1905.), te zajedno sa suprugom postao vlasnikom nekoliko najelitnijih nekretnina u gradu Osijeku. Zavičajnikom u Osijeku postao je 21. prosinca 1905. godine. Od 1920. do 1934. godine obnašao je dužnost osječkoga gradonačelnika. 1945. godine bio je osuđen na kotarskom narodnom sudu zbog članstva u konzorciju Hrvatskog lista i Komanditnog društva Građanske tiskare u Osijeku, te dobrovoljnog pristupanja ustaškom pokretu, na kaznu od 10 godina gubitka građanske časti te konfiskaciju imovine. Umro je u Osijeku 1961. godine.

Stanko Strupi, r. 1875. u Varaždinu, bio je sin renomiranog liječnika Viktora pl. Struppija i Emme pl. Nemčić-Gostovinske, nećakinje poznatog ilirca Antuna Nemčića. Obnašao je visoku dužnost državnog savjetnika te kasnije inspektora u Ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu, kamo se i vratio nakon komesarijata u Osijeku.

Rođen je u Osijeku 29. kolovoza 1878. godine, a umro u Valpovu 3. ožujka 1946. godine. Porijeklom je iz obitelji koja se u Osijeku spominje od 1732. godine, a imala je

37 Dragan Damjanović, „Stambena arhitektura dvadesetih godina 20. stoljeća u Osijeku“ u: Julio Martinčić,

Dubravka Hackenberger, ur., Osječka arhitektura: 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i

Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek, 2006., str. 106. - 108.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

vodenice na Dravi. Nakon stvaranja Kraljevine SHS prilagođava se novim prilikama mijenjajući svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović.

Osnovnu školu i sedmorazrednu realku završio je 1896. u Osijeku. Studirao je i diplomirao („graduirani diplomirani inženjer“) arhitekturu na Technische Hochschule u Münchenu. Nakon prakse i rada u Rijeci, Beču i Zagrebu te ovlaštenja, u Osijeku 1905. godine zajedno s poznatim osječkim graditeljem Ivanom Domessom osniva tvrtku „Domes“. Poslije radi zajedno s graditeljima Malinom i Rožićem i osniva tvrtku „Axmanović-Malin-Rožić“, „Axmaro“. Nakon smrti Malina neko vrijeme radi zajedno s Rožićem, a na kraju postaje vlasnik samostalnog građevinskog poduzeća „Aksmanović“ 1936. godine. Djeluje u dužem razdoblju te radi u relativno velikim stilskim rasponima od secesije, akademizma do moderne. Svojim dugogodišnjim djelovanjem obilježio je razdoblje secesijske izgradnje i moderne osječke arhitekture. Sigurno je najplodniji arhitekt s više od 150 projekata i 50 izvedenih radova. Djeluje i kao urbanist. Pisao je o komunalnoj problematici Osijeka.

Najvažnije njegovo ostvarenje u Osijeku je zgrada kina „Urania“ podignuta 1912. godine prema njegovu nacrtu te je jedno od znamenitijih djela secesije u Hrvatskoj. Zgrada kina „Urania“ sagrađena je za samo šest mjeseci, a osim za kino projekcije služila je i kao hram osječke masonske lože „Budnost“. Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja: Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925.), Ispostava Okružnog ureda za osiguranje radnika u Donjem gradu (1923.), Naučnički (Šegrtski) dom (1928.) Sokolski dom, (1928., u neoklasicističkom stilu), Đački dom (1929.), Dom Mirovinske zaklade Komore za trgovinu, obrt i industriju (1931.), Dom Mirovinske zaklade Tvornice žigica „Drava“ (1940). i palaču Okružnog ureda za osiguravanje radnika (u suradnji s D. Špillerom i J. Kastlom, sada Dom zdravlja). Radio je i industrijske pogone: Tvornica Žigica „Drava“, Svilana, Ljevaonica željeza, Kožara, Štamparski zavod.

Dugo godina bio je i gradski zastupnik, a od 1923. do 1928. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore.

Josip Bösendorfer rođen je u Lukaču kod Virovitice 30. siječnja 1876. godine u obitelji stolara Leopolda Bösendorfera, rodom iz Donje Austrije, i majke Marije, rođene Pištanac, a preminuo je u Osijeku 6. lipnja 1957. godine. Bio je oženjen te otac dvojice sinova, Slavka i Dragutina. U ranoj mladosti ostao je bez roditelja te je djetinjstvo proveo kao štićenik osječkog Zakladnog sirotišta Huttler-KohlhoferMonsperger.38 U Osijeku je pohađao pučku školu i osam razreda Kraljevske velike

38 Danijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 380.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

gimnazije koju završava 1859. godine. Upisuje studij povijesti i zemljopisa na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u protumađarskim prosvjedima i spaljivanju mađarske zastave 1895. godine, studij nastavlja u Grazu, Beču i Pragu. U Zagrebu je doktorirao 1899. godine s tezom o zrinsko-frankopanskoj uroti. Još kao srednjoškolac pisao je pjesme te bio tajnik đačkog literarnog društva Javor, a za vrijeme studija objavljivao je brojne podlistke i članke u bečkim i zagrebačkim novinama i časopisima (Fremdenblatt i Wiener Allgemeine Zeitung, Hrvatska domovina i Vienac).

Godine 1899. radio je u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji, od 1900. u Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Osijeku, 1914. godine premješten je na Kraljevsku realnu gimnaziju u Osijeku, da bi nakon dvije godine bio vraćen na prethodno radno mjesto. Kao prosvjetni djelatnik napredovao je od mjesta pomoćnog učitelja, namjesnog učitelja, 1902. godine imenovan je pravim učiteljem, da bi 1905. godine stekao zvanje profesora. Početkom 1918. godine postaje upraviteljem osječke ženske realne gimnazije i višeg liceja, a u listopadu iste godine postavljen je za upravitelja muške realne gimnazije, sve do 1922. godine kada ga ministar prosvjete u vladi Kraljevine SHS Svetozar Pribičević uklanja s tog položaja. Poslije toga, od ožujka 1923. godine pa sve do prijevremenog umirovljenja 1932. godine radio je kao profesor na ženskoj realnoj gimnaziji.

Bio je i dugogodišnji gradski zastupnik koji je svoju dužnost u radu gradskog poglavarstva u Osijeku obnašao od 1914.-1939. godine.

Jedan je od pokretača i najistaknutijih članova Arheološkog kluba Mursa, čime započinje Bösendorferov aktivan rad na očuvanju kulturne baštine. Mjesto ravnatelja Gradskog muzeja povjereno mu je 1941. godine, kao i vođenje gradske knjižnice, a na čelu Muzeja nalazio se sve do ponovnog umirovljenja, 1949. godine. Pokrenuo je i uređivao Osječki zbornik Muzeja Slavonije, koji izlazi do danas. Bösendorfer je imao i važnu ulogu u osnivanju arhivske ustanove u Osijeku 1947. godine, zalažući se za zaštitu gradske arhive, kao i Galerije likovnih umjetnosti 1952. godine. Imenovan je članom münchenske akademije od 1930. godine, bečke akademije od 1932. godine i JAZU-a od 1934. godine.39

Značajan je njegov historiografski rad, a Bösendorfer iznimnu znanstvenu djelatnost ostvaruje proučavajući povijest Osijeka i Slavonije te postaje jedan od začetnika moderne slavonske historiografije. Istraživao je teme iz političke, gospodarske, kulturne i crkvene prošlosti srednjega i novoga vijeka. Objavio je veći broj članaka u časopisima i tisku te nekoliko monografija. Bavio se i prevođenjem

39 Zlata Živaković-Kerže, Istaknuti Nijemci i Austrijanci u nazivima osječkih ulica, DG Jahrbuch, Vol. 25, 2018., str. 409-422., 412., 413., Danijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik

Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 380., 381., Pinterović, Danica, Bösendorfer Josip, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

djela starih autora i izdavanjem arhivskog gradiva. Uređivao je Zbornik Arheološkog kluba „Mursa“ i prva dva broja Osječkog zbornika. Njegovo najpoznatije djelo je Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske, te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku (Osijek, 1910.). Ostala značajna djela jesu Kraljevska povelja kojom se Osijek povisuje na stepen slob. i kralj. grada (Osijek, 1909.), Franjevci u Osijeku (Osijek, 1933.), Počeci umjetnosti u Osijeku (Osijek, 1935.), Nešto malo o našoj Baranji (Osijek, 1940.), Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb, 1950.).40

Kamilo Firinger rodio se u Daruvaru 20. veljače 1893. godine, a umro je u Osijeku 21. ožujka 1984. godine. Otac mu je bio Franjo Firinger, učitelj i kasnije zemaljski školski nadzornik, a majka Slavka Šegec. Klasičnu veliku gimnaziju završio je u Osijeku 1911. godine, a jednogodišnju topničku školu za pričuvne časnike u Zagrebu 1912. godine. Studij pravnih znanosti upisuje u Zagrebu te iste 1912. godine. Početkom I. svjetskog rata bio je mobiliziran pa je studij s doktoratom završio 1921. godine. Oženio se 1930. godine Margaretom (Gitom) Šešin, kćerkom Eduarda Šešina, pukovnijskog pomoćnika i Marte, rođene Borschan. Imali su troje djece, Veru, Vladimira i Vesnu.

Godine 1924. otvara odvjetnički ured u Osijeku i radi kao odvjetnik do 1948. godine. Nakon II. svjetskog rata kraće vrijeme radio je u osječkom Gradskom muzeju (danas Muzej Slavonije). Godine 1947., prigodom osnivanja osječke ispostave Zagrebačkoga državnog arhiva, Firinger postaje ravnateljem i arhivistom, a 1956. godine njegovom zaslugom osnovan je Arhiv u Osijeku, čiji je ravnatelj bio do 1969. godine. Umirovljen je 1977. godine, ali je i dalje često navraćao u arhiv. Kao viši arhivist aktivno je spašavao, sakupljao, obrađivao i predstavljao arhivsku građu Osijeka, Slavonije i Baranje, ostavivši neizbrisiv trag u arhivskoj struci DAOS, a arhivisti DAOS se i danas obilato služe njegovim bilješkama. Napisao je više od 400 povijesnih članaka i rasprava iz osječke i slavonsko-baranjske povijesti, a arhivsku je struku zadužio s brojnim vodičima arhivskog gradiva sa zabilješkama. Za rad na području povijesti, arhivistike i kulturne djelatnosti dodijeljena mu je 1971. godine Nagrada grada Osijeka za životno djelo.41

Tijekom svog radnog vijeka dr. Firinger bio je izuzetno aktivan u društvenom životu grada Osijeka, bio je član dvadesetak udruga. Najviše se istakao u radu Planinarskog društva „Jankovac“, čiji je osnivač, prvi predsjednik i aktivni član od

40 Danijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 382. 41 HR-SAOS-482 Kamilo Firinger: 1893.-1984.: sumarni inventar / Zita Jukić, str. 5., 6., Zlata Živaković-

Kerže, Istaknuti Nijemci i Austrijanci u nazivima osječkih ulica, DG Jahrbuch, Vol 25, 2018., str. 414.; Vera

Humski, Franjo Frntić, (1998.) Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.2020., http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6081

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

1925. godine. Bio je dugogodišnji počasni član Muzejskog društva, Član Arheološkog kluba Mursa i prijeratni aktivni političar i nositelj liste Hrvatske pučke stranke kao i gradski zastupnik.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata služio je na srpskom, talijanskom, ruskom, turskom i koruškom ratištu. U tom je razdoblju gotovo svakodnevno vodio dnevnik u obliku bilješki, koje je kasnije prepisivao, stvorivši tako 15 bilježnica gusto pisanih uspomena s vlastitim skicama o rasporedu vojnih snaga na bojištu. Također, mobiliziran je i za vrijeme Drugog svjetskog rata kojeg pomno bilježi, dnevnički, od regrutacije, sloma države, povlačenja, rasula.42

Djela: Jankovac na Papuku, Zagreb 1952., Jankovac — planinarsko središte Slavonije (suautor), Osijek 1954., 60 godina planinarstva u Osijeku (1895–1925–1955), Osijek 1955., Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739.–1930. (suautor), Osijek 1970., Baranja i hrvatska knjiga, Zagreb 1973.

Rasprave i članci u periodikama: Luč (1916/17, 1921/22), Hrvatska obrana (1922, 1927, 1929–31), Seljački kalendar (1923–25), Sportski list (1924, 1926), Danica (kalendar; 1925), Slavonski športski list (1926), Hrvatski list (1929), Zbornik arheološkog kluba »Mursa« (1936), Zadružna svijest (1938–40), Osječki zbornik (1942, 1956, 1958, 1962, 1965), Naše planine (1951–52, 1974–75), Glas Slavonije (1952, 1954, 1959–61), Farmaceutski glasnik (1953), Iz hrvatske medicinske prošlosti. Spomenknjiga Zbora liječnika Hrvatske (Zagreb 1954), Sportski ribolov (1955), Tkalčićev zbornik (1955), Bilten (1968), Povijest sporta (1970, 1974–76), Vjesnik bibliotekara Hrvatske (1972).

Rođen je u Osijeku 1877. godine, od roditelja Adolfa i Leopoldine r. Vaniček, a umro u Osijeku 1937. godine. Bio je hrvatski pedagog, književnik, političar i borac za hrvatsku afirmaciju i ravnopravnost, u Austro-Ugarskoj te kasnije u Kraljevini SHS. Završivši učiteljsku školu u Osijeku, kao privremeni učitelj radio je u Ćeralijama, Voćinu, gdje je imenovan pravim učiteljem, te u Jakšiću kod Požege, gdje je bio ravnajući učitelj. U Osijek je bio premješten 1912. godine te radio kao pravi učitelj Kraljevske vježbaone. Uz učiteljski se posao bavio se književnim i novinarskim radom, pišući o kulturnim prilikama te objavljujući kazališne kritike. Objavljivao je u Hrvatskoj Obrani i Narodnim novinama, te u Jeki od Osijeka, hrvatskom zabavniku i kalendaru koji je izdavao Klub hrvatskih književnika u Osijeku, dok je u Hrvatskom listu radio kao urednik.

42 Vesna Burić, Dr, Kamilo Firinger, arhivist i povjesničar, Odabrani radovi dr. Kamila Firngera, Priopćenja sa

Stručno-znanstvenoga skupa Dr. Kamilo Firinger- Život i djelo, Osijek, 19. svibnja 1995., Osijek, 2005., str. 265., 266.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Politički je bio opredijeljen za Hrvatsku zajednicu, i zbog svojeg je političkog rada, kao dogradonačelnik, pretrpio velike neugodnosti, od fizičkih napada do otkaza na mjestu učitelja. Kad je Hrvatska zajednica prigrlila republikansku ideju, napustio je stranku, te se počeo žestoko sukobljavati s do jučerašnjim stranačkim kolegama. Nakon raspuštanja gradskog zastupstva 1926. više nije sudjelovao u osječkoj urbanoj politici.

Rođen u Osijeku 1893., od roditelja Huge i Terezije r. Pinterović, Novograđanin, po zanimanju ekonom bio je pripadnik HSS-a. U gradsko zastupstvo ušao je 1923. godine, a u Narodnu skupštinu 1925. Nakon što je nad HSS-om proglašena Obznana (krajem 1924. godine), s drugim je HSS-ovcima bio izbačen iz osječkoga gradskog zastupstva.

Rođen je u Osijeku 1890. godine, od roditelja Josipa i Agnes r. Grosz, po zanimanju privatni činovnik. U osječko gradsko zastupstvo ušao je 1927. na Njemačkoj listi, a u zastupstvu je ostao i nakon Šestosiječanjske diktature.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

U radu „Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS“ autori su nastojali obuhvatiti najvažnija politička događanja u gradu Osijeku tijekom parlamentarnog razdoblja, u Kraljevini SHS. Ona se ponajprije odnose na urbanu politiku te rad osječkoga gradskog zastupstva, koje je bilo uvjetovano zbivanjima na državnoj političkoj pozornici. Zato prvo poglavlje ovog rada donosi sažetak prijelomnih momenata u državnoj politici, dok drugo poglavlje daje prikaz općih informacija o osječkoj urbanoj politici u navedenom razdoblju. Središnje osobe koje su dirigirale urbanom politikom bili su političari njemačkog porijekla, nositelji gradske vlasti, gradonačelnik Vjekoslav Hengli te komesar Stanko Strupi. Među njihovim je suradnicima bilo i drugih osječkih političara njemačkog porijekla, pa ovaj rad analizaira političko djelovanje svakoga od njih ponaosob. Treće poglavlje kratko objašnjava položaj osječkih Nijemaca i Austrijanaca, dok četvrto poglavlje donosi analizu osječke urbane politike kroz prizmu djelovanja osječkih političara njemačkog (i austrijskog) porijekla. Peto poglavlje je dodatak radu. U njemu se ranije spomenuti političari kratko predstavljaju, dok se neki od njih, koji su osim političke, imali i drugu, značajniju karijeru od političke, predstavljaju kratkim životopisom .

In der Arbeit „Bedeutende Deutschen und Österreicher im politischen Leben von Osijek in dem Königsreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen)“ bemühten sich die Autoren, die wichtigste politische Ereignisse in der Stadt Osijek während der parlamentarischen Zeitspanne in dem Königsreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen) umzufassen. Diese beziehen sich in erster Reihe auf die städtische Politik sowie die Arbeit der städtischen Vertretung, welche von den Ereignissen auf der staatlichen politischen Bühne bedingt war. Deshalb bringt das erste Kapitel dieser Arbeit die Zusammenfassung der Wendepunkte in der staatlichen Politik, während das zweite Kapitel eine Darstellung der allgemeinen Informationen über die osijeker Stadtpolitik in der angegebenen Zeitspanne gibt. Zentrale Personen, welche die Stadtpolitik dirigierten, waren Politiker deutschen Stammes, Träger der städtischen Herrschaft, der Bürgermeister Vjekoslav Hengl sowie der Kommissar Stanko Strupi. Unter ihren Mitarbeitern waren auch andere osijeker Politiker deutschen Stammes, so analysiert diese Arbeit die politische Wirkung von jedem einzelnen von ihnen. Das dritte Kapitel erklärt kurz die Lage der osijeker Deutschen und Österreicher, während das vierte Kapitel die Analyse der osijeker Stadtpolitik durch das Prisma des Wirkens der osijeker Politiker deutschen (und österreichischen) Stammes bringt. Das fünfte Kapitel ist eine Zugabe zur Arbeit. Darin werden die vorher erwähnten Politiker kurz vorgestellt, während einige von ihnen, die auβer der politischen auch eine andere, bedeutendere, Karriere hatten, durch einen kurzen Lebenslauf vorgestellt werden.