Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne reminiscencije, asimilacija i nacionalni identitet

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

dr.sc. Dragutin Babić dr.sc. Filip Škiljan Institut za migracije i narodnosti Zagreb UDK: 323.15(497.5=112.2) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.4.2021

Autori u članku predstavljaju provedeno empirijsko istraživanja na populaciji etničkih Nijemaca u Belom Manastiru i Osijeku, želeći time istražiti na koji se način opiru asimilaciji te što u suvremeno doba čini identitetsku osnovicu same manjinske zajednice. Metodom dubinskih intervjua istraženo je sjećanje njemačke nacionalne manjine (odnosno njihovih predaka) na dolazak u Slavoniju, motivi njihova doseljenja, način prijema u novoj sredini i suživota sa starosjediocima Poseban je naglasak stavljen na događaje iz Drugoga svjetskog rata preko života u socijalističkoj Jugoslaviji sve do uspostave neovisne Republike Hrvatske, u kojoj su priznati kao nacionalna manjina.

Ključne riječi: Nijemci, Slavonija, nacionalni identitet, asimilacija, sjećanje, pamćenje

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Njemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj u vremenu koji je obilježeno tranzicijom iz jednopartijskog socijalističkog poretka u višepartijski i demokratski, te disolucijom socijalističke federativne države (SFRJ) i stvaranjem samostalnih nacija-država, uključujući Republiku Hrvatsku, doživjela je devedesetih godina prošlog stoljeća statusnu, a još više socio-psihološku promjenu, koja ovu nacionalnu manjinu (slični procesi su primijećeni samo još kod Austrijanaca), čini drugačijom u odnosu na većinu ostalih nacionalnih/etničkih manjina. Iako su još neke nacionalne manjine (Albanci, Romi, Slovaci, Rusi, Turci, Vlasi) u međupopisnim razdobljima od 1991. do 2011., povećale broj pripadnika u svom nacionalnomanjinskom korpusu, slučaj Nijemaca je poseban, jer uzroke promjena u njihovom slučaju treba tražiti u događajima vezanim za Drugi svjetski rat i posljedicama koje su izazvali kako poraženi njemački akteri toga rata, tako i pobjednici, nosioci jugoslavenskog socijalističkog poretka i tada vladajuće ideologijske paradigme, posebno neposredno u poraću Drugog svjetskog rata.

Stigme okupatora, hitlerovaca, neprijatelja, kvislinga i slične1, bile su moćne, temeljene na zbiljskim događajima iz Drugog svjetskog rata, ratnim ulogama njemačkih vojnih postrojbi kao i ulogama Folksdojčera u tom ratu, sa izrazitom generalizacijom koja nije razlikovala (ili sasvim neznatno) zbiljske aktere i nosioce ratnih uloga od Nijemaca u cjelini i ponaosob. Pritom, istjerivanje iz zemlje i slanje u logore, na operativnoj razini je ideologijski i komunikacijski inducirane stigme pretvaralo u tragičan izbjeglički i stradalnički korpus njemačke nacionalne zajednice koja je u velikom broju živjela i obitavala na prostoru bivše Jugoslavije, a onda Hrvatske i Slavonije, također. Sveopća šutnja poraženih i onih koji su u tu skupinu generalizacijom i nasilnim ujednačavanjem svih pripadnika te nacionalne zajednice, ‘ugurani’, etnomimikrija kao izbor, pored izbjeglištva, stradalih u logorima i drugim destinacijama, svela je broj Nijemaca koji su ostali na gotovo zanemarivu brojku. Situacija se mijenja sa već navedenom promjenom poretka i države devedesetih godina 20. stoljeća, donekle brojčano ali još više u sferi koju se može nazvati destigmatizacijom njemačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Uvažavajući te procese i promjene, sa ciljem njihove refleksije ‘iznutra’, od strane samih aktera, proveli smo empirijsko istraživanje u Belom Manastiru i Osijeku, na populaciji etničkih Nijemaca, koji žive i djeluju u Slavoniji i Baranji u aktualnom vremenu. U procesu opiranja sveprisutnoj asimilaciji, za nacionalne/etničke manjine posebno je važno sjećanje/pamćenje zajednice o onome što je bilo u prošlosti, sjećanja i zaboravi zajednice u vremenu i prostoru, a što čini identitetsku osnovicu same zajednice. Takvi

1 U književnim djelima su na teme o onome što je sve zadesilo Folksdojčere pisali razni autori. Tako Ivana

Šojat-Kuči u romanu Unterstadt preko jednog lika piše. “ … mi smo ti tada, 1945., bili okupatori, prljavi

Švabe, kvislinzi! Morali smo šutjeti. Lako za kuće, kuće se ponovo izgrade, golim rukama, ako treba. Ali život! Ubijali su ljude i za manje od kuće. Kao pse, pokraj jaraka.“ (Šojat-Kuči, 2009; 359). Navodimo još neke primjere iz književnosti relevantne za navedenu problematiku. Šnajder, Slobodan (2016), Doba mjedi.

Zagreb. TIMpress. 2. izdanje, Bauer, Ludwig (1990), Kratka kronika porodice Weber. Sarajevo: Svjetlost.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

sadržaji se na naredne generacije prenose komunikacijskim i kulturalnim sjećanjem/ pamćenjem, pa se na taj način čuva, briše, prenosi i dalje izgrađuje nacionalni identitet. Prva takva sjećanja se u slučaju dijaspore, što Nijemci u ovom slučaju jesu, vežu za dolazak u sadašnju destinaciju, u ovom slučaju Slavoniju, kako od motiva i razloga dolazaka njihovih predaka, zatim prijema u novoj sredini, suživota sa tadašnjim starosjediocima (Hrvatima, Srbima, Mađarima i drugima), preko povijesnih procesa i zbivanja sa posebnim naglaskom na događaje iz Drugog svjetskog rata. Sjećanje/ pamćenje pripadnika njemačke nacionalne zajednice testirano je posredstvom provedenih intervjua, a dobiveni rezultati će se u tekstu analizirati u koordinatama koje obuhvaćaju asimilaciju i identitet, njihovu međusobnu povezanost i međuutjecaj te stigmatizaciju i destigmatizaciju njemačke nacionalne manjine u Slavoniji i Baranji.

Nakon odlaska Osmanlija s današnjeg slavonskog i baranjskog prostora krajem 17. stoljeća i potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine teritorij između rijeke Save i Drave te sjeverno od Drave, a koji se nalazio pod osmanskom vlasti gotovo je potpuno opustio. Slavoniju i Baranju napustilo je zajedno s Osmanlijama i muslimansko stanovništvo koje se u najvećoj mjeri sklonilo u susjednu Bosnu koja je ostala pod osmanskom vlašću. I dio pravoslavnog stanovništva koje je bilo naseljeno u vrijeme osmanske vlasti povuklo se zajedno s Osmanlijama tako da je na slavonskom području ostalo vrlo malo stanovnika. Tako je 1698. godine u Slavoniji bilo 491 naseljenih sela i još 240 nenaseljenih naselja. Te je godine Slavonija imala između 70.000 i 80.000 stanovnika, a najveći slavonski gradovi poput Osijeka, Virovitice, Požege i Broda brojali su od 600 do 800 stanovnika. Dakle, Slavonija je u vrijeme Velikog bečkog rata izgubila oko 80 posto svojega stanovništva. Stoga, da bi opustjela područja današnje Hrvatske i Mađarske naselili novim stanovništvom Monarhija je tadašnjim propagandnim sredstvima pozivala koloniste da se nasele na području južne Ugarske i Slavonije. Tako je i najveći broj Nijemaca doselio s područja Württenberga, Badena, Hessena, Pfalza, Alzasa i Lotaringije. Prvi val doseljavanja Nijemaca bio je u vrijeme guvernera grofa Klaudiusa Ferdinanda Mercyja (1722.-1727.) i ti su se Nijemci doselili na područje Banata, Bačke i Baranje. Tada su naseljeni obrtnici, a potom i seljaci, njih oko 10.000 u 57 naselja. Drugi val je uslijedio nakon toga sredinom 18. stoljeća između 1768. i 1771. te je tada popunjeno 30 sela s 5000 obitelji. Treći val kolonizacije uslijedio je krajem 18. stoljeća u vrijeme Josipa II i tada je došlo 1500 njemačkih obitelji (Jurković 1995: 95; Geiger 1991: 321). Naseljavanje Nijemaca u Slavoniju bilo je, kako u Vojnu krajinu, tako i u civilni dio Slavonije. U civilni dio Slavonije Nijemci su naseljeni na posjede feudalaca (Eltz, Janković, Jovanović, Pejačević i Prandau). U trećem naletu kolonizacije Nijemci se naseljavaju u Slavoniji, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U tome periodu dolazi i do preseljavanja Nijemaca iz Bačke i Banata na područje Slavonije, pa nastaju nova naselja. Iseljavanje Nijemaca

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

iz tih područja uslijedilo je zbog toga što njemačko običajno pravo nije dozvoljavalo realnu podjelu posjeda. Protestantskim patentom iz 1859. godine omogućeno je protestantima podizanje njihovih vjerskih općina, pa je to intenziviralo doseljavanje Nijemaca u drugoj polovini 19. stoljeća. Nijemci su bili dakle najbrojniji u istočnoj Slavoniji i u zapadnom Srijemu, a nešto ih je manje bilo u Posavini (Geiger 1991: 323). U Slavoniji, najbrojnija njemačka sela nastaju oko Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Đakova, Virovitice i Požege. Činjenica je da su Nijemci svugdje uglavnom naišli na dobar prijam, a postojale su njemačke škole u Novoj Gradišci i u Vinkovcima. Prvi se Nijemci u Osijeku pojavljuju 1746. godine. U Donjem su Gradu tada živjele 43 njemačke obitelji. Postoje podaci da su se Nijemci doselili oko 1768. u Kulu i Kutjevo kod Požege te u Retfalu kod Osijeka. Nijemaca ima i u Zvečevu, Sarvašu i Našičkoj Breznici (1770.), Kapanu, Josipovcu i Nuštru (1792.), Ivanbrijegu i Ivanovcu (1836.), Ernestinovu (1865.) i Adolfovcu (1866.). U posljednjem valu doseljavanja između 1870. i 1890. naselili su okolinu Vinkovaca i Vukovara (Šidski Banovci, Sotin, Cerić, Berak, Ilača, Lovas, Svinjarevci. Tompojevci, Orolik). Nijemci su se nakon 1878. godine počeli doseljavati u Bosnu (u južnu Posavinu i u Sarajevo). O broju Nijemaca u Slavoniji govore statistički podaci iz 19. i 20. stoljeća. Tako je u Osijeku 1890. godine bilo više od polovice njemačkog stanovništva, a na području kotara Ruma bilo je 31,5% Nijemaca, na području kotara Đakovo 21,0 %, a na području kotara Vukovar 20,2%. (Geiger Kučera 1995:90). Nijemci su u Baranju naseljeni početkom 18. stoljeća. Isprva su nastanjeni na posjed Belje, koje je Eugen Savojski dobio za vojničke zasluge od carske komore u Beču. Razlog njihova doseljavanja leži u politici bečkog dvora koji je imao interes za sirovine i agrarne proizvode iz panonskog dijela Monarhije. U takvim uvjetima Bansko brdo, riječne terase i lesne zaravni postaju iznimno zanimljiv teritorij za nastanjivanje Nijemaca. U hrvatskoj Baranji Nijemci su do kraja Drugog svjetskog rata u najvećoj mjeri naseljeni u Belom Manastiru, Batini, Bilju, Bolmanu, Branjini, Branjinom Vrhu, Čemincu, Dardi, Duboševici, Grabovcu, Jagodnjaku, Karancu, Kozarcu, Kneževu, Kneževim Vinogradima, Luču, Petlovcu, Podolju, Popovcu, Šumarini i Zmajevcu. Većina tih naselja imala su i svoja njemačka imena. Potpuno njemačka naselja u Baranji bila su Čeminac, Petlovac, Grabovac i Kozarac, a apsolutnu većinu Nijemci su imali u Belom Manastiru, Jagodnjaku i Popovcu te u Karancu, dok su relativnu većinu imali u Dardi (Šašlin 2005.) Nijemci do Prvog svjetskog rata nisu bili politički organizirani. Radilo se uglavnom o kulturnom organiziranju, pa su tako u Osijeku postojale njemačke škole, tisak na njemačkom jeziku, kazališta i bogoslužja. U Rumi je 1913. godine osnovan Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije Nijemci su postali nacionalna manjina. Ostali su bez svojih škola, a agrarna reforma koja je provedena u Slavoniji i Srijemu favorizirala je srpske solunske dobrovoljce. U Hrvatskoj je bilo 1931. godine oko 180.000 Nijemaca, od čega najveći broj u Slavoniji i u Srijemu. U Novom Sadu je 1920. godine osnovan Kulturbund koji je djelovao do 1941. godine. Unutar Kulturbunda su se nalazile razne kulturne udruge, sportske udruge, domovi,

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

gospodarske udruge i čitaonice. U suprotnosti s Kulturbundom bilo je Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca u Slavoniji (Branimir Altgayer) koji su kasnije osnovani i koji su bili pronacistički orijentirani. U vrijeme pred Drugi svjetski rat oni su uspjeli potisnuti Kulturbund tako da se unutar te organizacije nalazilo svega 10 % Nijemaca (Sršan 1997: 17-18). U ožujku 1941. godine ulogu Kulturbunda preuzela je Njemačka narodnosna skupina u NDH koja nije imala nikakve veze s nekadašnjim djelovanjem Kulturbunda. U vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su bili povlaštena skupina, ali upisivanje Nijemaca u organizaciju Njemačke narodnosne skupine u NDH uglavnom se svodilo na zaštitu od slanja na istočno bojište. U Hrvatskom državnom saboru Nijemce su zastupali Branimir Altgayer i Jakov Lichtenberger, a veliki župan Velike župe Vuka bio je Jakob Eliker. U vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci u Hrvatskoj su organizirali 15. kolovoza 1943. u Slatinskom Drenovcu kod Orahovice njemačku partizansku postrojbu Ernest Thälmann. Bila je to malobrojna, ali politički vrlo važna skupina u koju su se uključivali pojedini Nijemci antifašisti i bjegunci iz Wermachta. Krajem 1944. godine, primicanjem fronte Slavoniji, ali i Zagrebu, dolazi do organiziranog masovnog iseljavanja (od strane njemačkih vlasti) Nijemaca u Njemačku (Geiger, 1997: 28). Drakonska odluka AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine otežava stanje Nijemaca na području Jugoslavije. Naime tom odlukom sva imovina državljana Trećeg Reicha i osoba njemačke narodnosti (osim onih koji su se borili u jedinicama NOV-a ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski tijekom rata) koji su se nalazili na području Jugoslavije prelazi u vlasništvo države (Geiger, 1997: 31). Nijemcima u Jugoslaviji je na taj način oduzeto 97.720 posjeda koji su se prostirali na 637.093 hektara. Od toga je na području Hrvatske oduzeto 20.457 posjeda površine 120.977 hektara (Laušić, 1991: 188, 190). Njemačka nacionalna manjina postala je tako od najveće nacionalne manjine u predratnoj Jugoslaviji brojčano beznačajna nacionalnu manjina.

Kolektivna konstrukcija prošlosti supsumira individualnu, ali ju i nadilazi. Kako ističe A. Assman, vremenski horizont grupe transcendiraju individualna iskustva i obuhvaćaju ono što je bilo i što je socijalno konstruirano u toj grupi, kao što uključuje i njezinu perspektivu (Assmann, 2011). Individualni identitet raste, kako to interpretira J. Assman, izvana prema unutra, a kolektivni identitet grupe ga oblikuje (Assmann, J., 2005). Stoga, kolektivno pamćenje koje pojedinac interiorizira u primarnoj socijalizaciji (komunikacijsko) i posredstvom kulturnih institucija i drugih oblika sekundarne socijalizacije (kulturalno), čini važan segment nacionalnog identiteta i jedan je od činilaca njegovog očuvanja, prijenosa i socijalne konstrukcije. Nacija, posebno u njezinom etničkom obliku, nije moguća bez sjećanja/pamćenja i narativa o ishodištu i povijesnom putu (Smith, 2008), a tek u tom imaginariju pripadnici nacionalne zajednice osmišljavaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Temelji toga

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

osmišljavanja su prethodnici i njihove interpretacije onoga što je bilo kao i perspektive zajednice, što sve pridonosi razumijevanju etnije kao transgeneracijskog oblika zajedništva i povezanosti po srodstvu, ma koliko to bilo ‘subjektivno’ i ‘iluzorno’ (Vlaisavljević, 2018). Na individualnoj razini, pa i onoj koja se tiče znanstvenika, to je i opterećenje, koje se kod povjesničara ili sociologa manifestira kao kulturalno konstruirana istina/e (Sand, 2012), koja je jednim svojim dijelom akumulirana u predznanstvenoj eri, koja uključuje primarnu i sekundarnu socijalizaciju i njihove narative. To objašnjava razlike, domete i ograničenja u društvenim i humanističkim znanostima, a njihove spoznaje, uz niz drugih činilaca iz ne-znanstvenih sfera interpretacije i imaginacije, čine važne sastavnice kolektivnih a onda i etničkih/ nacionalnih identiteta. U tim procesima, koji se artikuliraju u različite oblike pamćenja i sjećanja, događaju se sukobi različitih društvenih snaga oko toga koje aktere, procese i događaje treba pamtiti a koje brisati. Ili, ako se tome pristupi drugačije, koje od njih valorizirati afirmativno, prikazujući ih važnim za nacionalne identitete a koje prikazati u obzoru destrukcije, kao činioce koji su na te identitete djelovali razarajuće i stoga ih treba postupno brisati iz nacionalne svijesti. Što su događaji i procesi turbulentniji i strukturalno intenzivniji, to su promjene u kolektivnom imaginariju veće. Sve se to događa u prostorima moći, pa se može govoriti o trokutu identitet-diverzitet-kapacitet (Pusić, 1995). U mozaiku etnonacionalnih različitosti, kapacitet pojedinih nacionalnih/ etničkih zajednica u korelaciji je s njihovim brojem, društvenim utjecajem, gospodarskom snagom, a ponajviše ovisi o političkom kapacitetu koji se najbolje realizira u državi. Raspadom socijalističkih poredaka u Srednjoj i Istočnoj Europi i disolucijom federativnih država, zahtjevi nacija postaju vlastita, samostalna država. Kako se nacije ne preklapaju sa državnim teritorijem, na prostorima gdje je to ozbiljeno, ostale nacionalne zajednice postaju manjine, što je opet u suglasju sa etničkim oblikom nacije koji je dominantan upravo na navedenim prostorima. Vodeća, najčešće i najbrojnija nacija posredstvom države i njezinih institucija, posebno onih iz sfere kulture, oblikuje dominantni kolektivni imaginarij, onaj nacionalni/državni. Iako je država načelno država svih njezinih građana, ustavnopravne definicije i još više politička operativa jasno ukazuju čija je to država nešto više u odnosu na ostale. Pritom, ostale etničke/nacionalne grupe zauzimaju u socio-psihološkoj i sociopolitičkoj sferi različite pozicije, ovisno o više činilaca, kao što je povijesno nasljeđe, odnos sa dominantnom nacionalnom većinom, do brojčane snage i kvalitete organiziranosti tih zajednica. Osim ovih primjera sekundarne socijalizacije i institucijskog oblikovanja kolektivnih identiteta, što se u pamćenju naziva kulturalnim oblikom, važna su individualna i obiteljska sjećanja, naracije i razgovori kojima mikrozajednica prenosi sadržaje koji su značajni za povijest dotične nacije. Ovdje se može govoriti o biološkom aspektu sjećanja, utoliko što je takvo sjećanje, za razliku od kulturalnog, vezano za svakodnevicu samih aktera neke zajednice i prema procjenama, traje otprilike osamdeset do sto godina, odnosno veže se za tri generacije pripadnika. U Mi-grupama, pojedinac izlazi iz okvira vlastitog vremenskog horizonta (A. Assman,

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

2011) i prima sadržaje koji su baština takvih malih zajednica a ujedno i okosnica njihovog kolektivnog a onda i pojedinačnih identiteta. A takve zajednice sjećanja, kako ističe J. Assmann, čuvaju svoju prošlost tako da se činjenice i dojmovi iz takvih sjećanja unose u određene obrasce koji su korespodentni sa kolektivnom sviješću tih zajednica (Assmann, 2005). U nacionalnom imaginariju, markeri koji razgraničavaju pojedine procese, događaje i ličnosti iz nacionalne prošlosti i neke od njih svrstavaju kao značajne za nacionalni identitet, utječu i na pripadnike koji u suglasju s tim konstruiraju nacionalni identitet. U slučaju kolektivne stigmatizacije jedne zajednice, a što je snašlo Nijemce u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji pa i u Europi gotovo svugdje, posljedična reakcija pripadnika je etnomimikrija i tek stidljivo pozivanje na nacionalni identitet. Suočavanje sa različitim ‘istinama’ koje se čuju u primarnosocijalizacijskom ambijentu u odnosu na one koje generira i prosljeđuje državni aparat u užem i širem smislu, posebno ako su one u velikoj opreci, dovodi kod aktera neke zajednice do zbunjenosti, nedoumica i konflikta unutar pojedinčevih svjetova i do pasivizacije u javnom prostoru. Kapacitet države i njezina moć u odnosu na male zajednice i njihove narative dodatno marginalizira pripadnike stigmatiziranih zajednica. U društvu sa međusobno koegzistirajućim i konfliktnim sjećanjima, što karakterizira različite nacionalne zajednice, prisutna je i napetost između sjećanja manjih zajednica (obitelj, etničko susjedstvo i prijateljstvo i sl.) i onih koje ‘proizvodi’ državni aparat i njemu pripadajuće institucije (kao i one iz civilnog društva), sa kalendarima, praznicima, obljetnicama i drugim oblicima konstrukcije i prijenosa nacionalnog identiteta (Cipek, 2011). Nacionalna historiografija, kako o tome piše T. Kuljić, često ‘glača’ prošlost vlastite zajednice, izbacujući ili ublažavajući ono što se ne uklapa u bolju sliku nacije, a kritički pristup zbilji je u svojoj glavnoj dimenziji proturječan, a takva povijest nije pogodna za socijalnu i/ili političku mobilizaciju (Kuljić, 2006). Retuširanje i kontinuirana rekonstrukcija prošlosti vlastite nacije, koju čine intelektualci različitih provenijencija, sva ta kozmetička poboljšanja generiraju ponosan i lijep portret nacije (Sand, 2012). Za druge, posebno neke nacije, vrijede nešto drugačiji operativni zahvati. Totalitarni i autoritarni politički sustavi izravno ugrožavaju one aktere koji se sukobljavaju sa važećim i dominantnim ideologijskim paradigmama i ‘istinama’ koje se plasiraju u javnosti. Za razliku od njih, demokratski poreci ne brane alternativne pristupe zbilji, ali i tu postoje granice koje nije baš uputno prijeći. Pitanja oportuniteta i integracije u društvo zamjenjuju ovdje golu prisilu i eventualnu fizičku ugroženost, a konformizam u svakodnevnim komunikacijskim situacijama ublažava spoznaje aktera o različitim pa i tamnim stranama društva i u komunikaciji favorizira mnijenje u odnosu na temeljne stavove. Kolikogod se znanstvenici tome opirali, teško je u potpunosti izbjeći konformističke tendencije. Sjećanje i pamćenje su slični individualni i kolektivni psihološki procesi, među kojima također postoje razlike. Više je autora u svojim teorijskim interpretacijama razlikovalo sjećanje i pamćenje (A. Assmann, 2011, Nora, 2006, Connerton, 2004, Kuljić, 2006). Razlika nije lako odredljiva a sjećanja i pamćenja, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini se prožimaju i

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

sukobljavaju. Za sjećanje je važna socijalna interakcija i komunikacija s drugima, iz čega sjećanje proizlazi, da bi povezanost tih sjećanja činilo pamćenje (A. Assmann, 2011). Za T. Kuljića, sjećanje proizlazi iz emotivnog i spoznajnog odnosa individue prema društvenim procesima, ulogama aktera i događajima koji čine povijesnu zbilju, a pamćenje se više vezuje za sociokulturno okruženje i institucionalni ambijent pohrane i čuvanja tih sjećanja (Kuljić, 2006). P. Nora, slijedom razdiobe individualnokolektivno, sjećanja više povezuje s individualnim a pamćenje sa kolektivnim aktivnostima, što postaje, kako rezimira ovaj autor, jedna socijalna obaveza (Nora, 2006). Na značaj sjećanja/pamćenja za totalitarne režime ukazuje P. Connerton, (može se dodati u drugim/drugačijim okolnostima i oblicima za sve političke i druge javne aktere), ističući da porobljavanje u totalitarnim režimima počinje oduzimanjem pamćenja podanicima (Connerton, 2004). Totalitarni, u kasnijem razdoblju autoritarni politički sustav jugoslavenske države, nije dopustio sjećanje poraženih. Takav pristup povijesnim procesima i događajima, na manje grub i isključiv način, donekle je prisutan i u državama sa demokratskim poretkom, posebno u neposredno poslijeratnom vremenu i prema ciljanim nacijama/državama. Individualno i kolektivno sjećanje nisu dva odvojena segmenta već se međusobno prožimaju i u sinergiji čine važnu sastavnicu nacionalnog identiteta. Individualno sjećanje postoji samo u komunikaciji i interakciji sa drugim ljudima i po tome ima grupno svojstvo koje ga određuje, posebno u njegovoj ranijoj životnoj dobi. Pobuna protiv vlastite grupe/grupa javlja se kasnije, ali i tada se uglavnom preuzimaju ideje i stavovi nekih konkurentskih, drugih grupa. U onom još preciznijem određenju, kako to prezentira J. Assman, individualna su samo osjećanja, dok sjećanja imaju grupni okvir, bez kojega nije moguć prijenos i daljnja socijalna konstrukcija pojedinčevog sjećanja (Assmann, 2006). Komunikacijsko i kulturalno pamćenje razlikuje J. Assmann, pri čemu komunikacijsko ima uporište u grupnoj komunikaciji manjih razmjera i prolazi sa svojim nositeljima. Kulturalno je znatno čvršće, sigurnije i dugotrajnije, jer se veže uz institucije (J. Assman, 2005). Ono što je važno za kulturalno pamćenje su mjesta pamćenja. U to su uključeni muzeji, arhivi, groblja i zbirke, blagdani, obljetnice, ugovori, zapisnici, spomenici, svetišta, udruženja (Nora, 2006). Kulturalno pamćenje nije transvremensko, ali uglavnom je dugotrajnije od komunikacijskog i kako navodi isti autor, daje svim tim procesima iluziju vječnog trajanja (Nora, 2006). Kao ni identiteti, tako ni sjećanja kao njihovi važni činioci, nisu fiksni, već se kontinuirano mijenjaju, pa su prije subjektivni nego objektivni fenomeni (Gillis, 2006). Pojedinci u suglasju s tim mijenama, a ponekad i njima nasuprot, mijenjaju i svoje percepcije i poglede na društvena događanja, čime se identitetski približavaju/udaljuju u odnosu na dominantnu/e interpretaciju/e kolektivnih identiteta, uključujući nacionalni, kao uglavnom dominantni i izrazito mobilizirajući (Sekulić, 2014). U socijalističkom razdoblju, od 1945. g. do 1990. g., Nijemci su, pored ratnih stradanja, izbjeglištva i logora, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pribjegli etnomimikriji. Skrivanje vlastitog nacionalnog identiteta ili bojažljivo identificiranje s njim, posljedica je događaja iz Drugog svjetskog rata, uloge dijela

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Folksdojčera u tom ratu i ratne a još više poslijeratne politike vlasti socijalističke Jugoslavije. Zašto su Nijemci koristili etnomimikriju i kakva je u njihovom slučaju uloga komunikacijskog i kulturalnog pamćenja u socijalnoj konstrukciji nacionalnog identiteta? Stigma gotovo cjelokupne njemačke zajednice, sa malim izuzecima onih Nijemaca koji su sudjelovali aktivno u partizanskom pokretu ili su isti pomagali, navodilo je znatan broj pripadnika ove nacionalne zajednice da traže neki drugi identitet (jugoslavenstvo ili dominantnih nacija). Na razini komunikacijskog sjećanja, Nijemci su bili u situaciji da vrlo oprezno i u najužim obiteljskim krugovima govore o događajima iz Drugog svjetskog rata. Naravno, pozicije i ratne uloge su bile različite, pa otud vjerojatno i sve razlike u ovom tipu sjećanja. U dominantnim, državnim oblicima kulturalnog sjećanja u bivšoj SFRJ, Nijemci su prikazivani kao agresori, genocidni i neprijatelji prema narodima i narodnostima te države. Stoga, ovaj je oblik sjećanja mogao za tu nacionalnu zajednicu biti relevantan samo izvan bivše Jugoslavije, a i tamo u svojoj jednoj dimenziji, onoj ratnostradalničkoj.

Teorijski pristupi u analizi nacije i nacionalnog, razlikuju politički (građanski) i etnički oblik, koji se paradigmatski prikazuju kao ‘francuski’ i ‘njemački’ model. Razlike su višestruke, a glavna linija toga razlikovanja polazi od razlika u njihovom nastanku. U slučaju političkog oblika nacije, ujedinjeni politički prostor prezentiran i ozbiljen u državi, uključuje u taj okvir pripadnike različitih etnija, te identifikacijom države i nacije na političkoj razini briše razlike između njih. Sfera kulture apsorbira te razlike i omogućuje iskazivanje etničkih identiteta njihovih pripadnika bez političkih konotacija. Iako je to modelski tako postavljeno, ima situacija u kojima se reaktualizira pitanje pretvaranja etničkog u političko, što se svodi na referendume o nezavisnosti i unutar političkih tipova nacije, a što ukazuje na svu složenost pojava i njihovu ipak tešku svodivost na modele, barem ne u potpunosti i bez ostatka. Za ovaj tip nacije, kod integracije u društvo kao problem se pojavljuju stranci. U slučaju etničkog oblika nacije, prisutnog u Srednjoj i Istočnoj Europi, uključujući zemlje bivše Jugoslavije, zajedničko zamišljeno porijeklo čini temelj nacije, a njihova borba za vlastito priznanje borba je protiv neke druge, moćnije nacije ili nacija, koje su prije realizirale državu, često višenacionalnu2. U slučaju ovog oblika nacije, nakon realizacije nacionalne države, kao glavni problem u integraciji se pojavljuju nacionalne manjine. Kako je u definiciji i realizaciji države predominantna vodeća nacija (uglavnom najbrojnija), u sferi međunacionalnih relacija i nacionalnih identiteta, u kontinuitetu je prisutna asimilacija brojčano manjih i političkih manje moćnih nacija u dominantnu nacionalnu zajednicu. Asimilacija je prilagođavanje pripadnika neke etničke/nacionalne zajednice,

2 Kao primjere za to, I. Prpić u pogovoru knjige H. Plessnera Zakašnjela nacija: o političkoj zavodljivosti građanskog duha, za Srednju i pretežno Istočnu Europu, navodi nacionalne države koje se oblikuju odvajanjem od multinacionalnih carstava (Habsburška monarhija, Tursko carstvo, Rusko carstvo).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

koja ima manji socijalni kapacitet od drugih sličnih zajednica na nekom političkom prostoru, najčešće i brojčano manja u odnosu na te/tu zajednicu, a manifestira se u sferi jezika, društvene uključenosti/isključenosti, bračnih i drugih primarnosocijalnih veza (Abercrombie, Hil, Turner (2008). Kako navode ovi autori, u početnim analizama se polazilo od asimilacije kao jednostranog procesa, odnosno prilagodbe useljeničkih ili u drugom značenju manjinskih etničkih/nacionalnih zajednica (klasični nacionalnomanjinski status), dominantnoj etniji/etnijama i njihovim kulturama. U kasnijim istraživanjima, prevladava spoznaja o uzajamnom ali nejednakom utjecaju različitih kultura i njihovih protagonista. Utoliko je u nekim slučajevima moguće koristiti termin akulturacija, koja se događa u prostorima moći čiji akteri nisu po kapacitetu koji posjeduju izrazito nejednaki. Stoga, u međunacionalnoj koegzistenciji i međudržavnim odnosima, egzistira antagonistička akulturacija (Devereux, 1990), u kojoj se nameće dominantnija kultura uz otpor i očuvanje segmenata kulture manje moćnih zajednica, što kroz povijest čini slojevite kulturne naslage u kolektivnom identitetu nacionalne zajednice. Asimilacija u Hrvatskoj prisutna je kao društveni proces u kontinuitetu, a stupanj asimilacije je različit kod pojedinih etničkih/ nacionalnih zajednica. Više činioca utiče na to, od brojnosti samih zajednica, njihove institucionalne organiziranosti, dugotrajnosti nacionalnomanjinskog statusa, nacionalno mješovitih brakova, ustavne i zakonske pozicioniranosti dotične manjine i drugih značajki. U posljednja tri popisa stanovništva (Popisi 1991., 2001., 2011.), koji obuhvaćaju posljednju godinu u zajedničkoj državi i razdoblje osamostaljenja Republike Hrvatske, broj većine pripadnika nacionalnih manjina se smanjuje. Smanjenje nije samo posljedica asimilacije nego i smanjenja nataliteta i u dosta slučajeva negativnog prirodnog prirasta te iseljavanja iz Hrvatske. Za razliku od društava sa dominantnim političkim oblikom nacije i modela ‘domaćin-useljenik’ u interpretaciji asimilacije, u Hrvatskoj se nadaje kao okvir interpretacije, odnos etničke većine (Hrvati) i 22 normativno pozicionirane i priznate etničke/nacionalne manjine. Pritom, asimilacija je izrazitija kod manje brojnih i slabije organiziranih nacionalnih manjina. Razlozi koji utječu na intenzitet asimilacije su i drugi, od blizine/udaljenosti matične države/nacije, normativne pozicioniranosti u bivšoj SFRJ (‘nove’ manjine3), sličnost/različitost jezika i kulture, kao i drugi činioci. Zašto se kolapsom socijalizma u Istočnoj Europi i globalizacijom svjetskih procesa, javlja identitomanija, težnja različitih (uglavnom nacionalnih) zajednica za izrazitom afirmacijom i potrebom za markerima koji će ih odvojiti od ostalih takvih zajednica? Razlozi su višestruki, od raspada federativnih država i stvaranja samostalnih nacionalnih država, gubljenja ideologijskog kohezivnog činioca društva/poredaka, globalizacije koja potire kulturnu različitost i nudi bezličnost i beskrupuloznost tržišta i ‘bljeskove’ potrošačkog društva.

3 Pod terminom ‘nove’ nacionalne manjine, D. Janjić podrazumijeva one zajednice koje su raspadom SFRJ nastale od bivših konstitutivnih naroda, a u Hrvatskoj su to: Bošnjaci/Muslimani, Crnogorci, Makedonci,

Slovenci i Srbi (Janjić, 2010).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Posebno je, za razumijevanje kolektivnih identiteta, važna pozicija nacionalnih identiteta u procesu raspada socijalističkih poredaka i federativnih država, uključujući SFRJ, a što je ovdje predmet interesa i poveznica sa naslovom rada. Otvaranjem pitanja identiteta, a kako o tome piše R. J. Gillis, čini se da svatko traži pravo na identitet, što postaje životna potreba prvog reda (Gillis, 2006), a to u identitetskoj sferi dovodi do društvene mobilizacije s jedne strane, a uslijed različitih i brojnih pripadnosti, do identitetskih konflikata između skupina, pojedinaca pa i unutar samih individualnih aktera. Nacionalni identitet, uslijed navedenih okolnosti, postaje svojevrsni nad-identitet, izrazito pogodan za društvenu mobilizaciju (Rizman, 2014). Ovaj kolektivni identitet, unutar makropolitičkih okvira, funkcionira kao pretpostavka za realizaciju ostalih čovjekovih subidentiteta, koji u konačnici čine jedan i jedinstven identitet toga pojedinca (Maalouf, 2002). Identitet je svijest o sebi, svojoj osobnosti koja uključuje različitost u odnosu na druge takve kategorije (Abercrombie, Hill i Turner, 2008). Individualni i kolektivni identiteti su dva segmenta identitetskog polja, pa iako različiti, međusobno su vrlo povezani i međusobno uvjetovani, a posrednik u njihovoj interakciji je socijalizacijski prostor, od primarne do sekundarne socijalizacije. Kako ističe J. C. Kaufmann, ove kategorije su ne samo isprepletene nego i vrlo raspršene i unutar sebe dinamične i promjenljive. Društveni okviri nisu izvanjski pojedincu, a socijalna konstrukcija pojedinčevog svijeta mijenja njega samoga a u međuutjecaju i društvo u cjelini kao i njegove okvire (Kaufmann, 2006). Izbor i aktivacija svojih preferencija rezultira višestrukim subidentitetima, koji u konačnici čine pojedinčev identitet u kojemu subidentiteti čine njegovu sastavnicu i to dinamički i sa mijenama s obzirom na njihovu moć i značaj. Čovjek je biće zajednice, utoliko su kolektivni identiteti ujedno segmenti individualnih, a među tim kolektivnim pripadnostima, religijski identitet, koji je dominantan u predmodernom i staleškom društvu, biva zamijenjen nacionalnim u (post)moderni (Dugandžija, 1999), a u nekim slučajevima je prisutna identifikacija religijskog i nacionalnog identiteta (Hobsbawm, 1993). Identiteti se kao spoznajni i socijalni konstrukti javljaju s većim intenzitetom u vremenu rastvaranja društvenih struktura i socijalnih obrazaca utemeljenih u tradiciji, pretcima, zavičaju, obiteljskim i rodbinskim zajednicama (Kalanj, 2010). Pojam identiteta je izrazito dinamičan, čiji se sadržaj mijenja ovisno o sociokulturnim, gospodarskim, političkim i drugim društvenim procesima, a najuže je povezan s razdobljem moderne (Kaufmann, 2006). Kako su pitanja identiteta u tradicionalnim zajednicama marginalna ili nepostojeća a identitet se shvaća kao nešto ‘prirodno’, tek destrukturacijom takvih zajednica, u vremenu industrijalizacije, urbanizacije i sekularizacije društva, javlja se izrazitija individualizacija u društvu a pitanja identiteta dobivaju obrise onakve kakvima ih danas percipiramo i interpretiramo (Kaufmann, 2006). Istovremeno sa individualizacijom, koja je usmjerena prema potrošačkim izlozima, uz iluziju i zbilju biranja između različitih opcija, globalizacija nastoji pojedince što više ujednačiti, pa se kao reakcija na to pojavljuje, kao zbiljska potreba a u svom sadržaju kao iluzija, povratak u doba prvotnih i prvobitnih zajednica i

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

zajedništva, što opet intenzivira religijske i nacionalne pripadnosti, kao branu i utočište pred naletima globalizacije (Morley, Robins, 2003). Nacionalni identitet je postao dominantni kolektivni identitet (Smith, 2008), koji se pojačano afirmira u vremenu postsocijalizma, traženja novih uporišta u društvima prožetim globalizacijskim procesima i političkih platformi za konstituciju države nakon sloma socijalističkih a dijelom i federativnih država. Nacionalni identitet se teorijski interpretira iz različitih paradigmi, od kojih su dvije prepoznatljive kao diferencijalne u odnosu na kontinuitet, ‘prirodnost’, dinamiku i razvoj nacije i nacionalnog identiteta. Esencijalističke interpretacije polaze od stalnosti i stabilnosti nacionalnih identiteta, što se onda interpretira kao skoro transvremenski entitet, od stoljeća toga i toga, nastavak istoga sadržaja sa drugim generacijama čija se zadaća uglavnom svodi na transmisiju istoga. Drugi pristup je socijalnokonstruktivistički, a u tim interpetacijama nacionalni identitet se ne tretira kao fiksni sadržaj koji se može obuhvatiti kao trajnija kategorija, već kao međusobna povezanost različitih tendencija (Parekh, 2008), koje svaka naredna generacija dograđuje i mijenja kroz suradnju i sukobe. Otvorenost je pretpostavka za njegovo kontinuirano građenje i redefiniranje. U ovom radu se koristi pristup koji se temelji na socijalnom konstruktivizmu, te na dinamici i promjenama oblika i sadržaja nacionalnih identiteta. U krajnjoj varijanti, nacija i nacionalni identitet kao apsolutni, sveobuhvatni i sveprožimajući društveni entiteti, dovode do djelomične a u nekim slučajevima i potpune negacije društvenosti, koje V. Katunarić u simboličkoj i interpretativnoj sferi naziva kategorijalnim ludilom. Ovaj autor pod tim podrazumijeva potrebu da se pripadnike jedne nacije (‘naše’) smatra bliskima, dok su svi drugi daleki stranci4, što u krajnjoj liniji dovodi do toga da gradovi umjesto mjesta druženja svih postaju svojevrsna kopija koncentracijskih logora (Katunarić, 2007). Iako se autor ponajviše referira na postjugoslavensku zbilju, kategorijalno ludilo se kao termin i interpretativni okvir može primijeniti i na njemačku nacionalnu manjinu, logore i stradanja koja su ih zadesila krajem Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću. Elemente kategorijalnog ludila nalazimo i u generalizaciji Nijemaca u cjelini nakon rata i stigmatizaciji njemačke nacionalne zajednice za vrijeme trajanja bivše jugoslavenske države. Zahvaljujući obrazovnom sustavu i masovnim medijima, ‘slika’ Nijemaca je u znatnom obimu interoirizirana u populaciji bivše države. Iako je njemačka nacija dio zapadnoeuropskog zemljopisnog, povijesnog i kulturnog prostora, u polju nacionalnog, tu je prisutan etnički oblik nacije. Nijemci su zakašnjela nacija (Plessner, 1997), koja nije poput nekih drugih naroda na Zapadu, izgradila državu u vremenu prosvjetiteljstva, a njezine državne granice nisu istovjetne sa granicama etnije. To je generiralo težnju za ujedinjenjem svih Nijemaca u jednu državu, što je bio politički temelj Trećeg Reicha. Na toj političkoj paradigmi, sa ekspanzijom Njemačke

4 O pretvaranju bliskih u daleke strance u knjizi Aporije suživota. Ka etnologioji bliskih stranaca, piše U.

Vlaisavljević i konstatira da upravo taj bliski stranac može, uz prethodne političke i medijske radnje, izazvati u nama najveću odbojnost i netrpeljivost kao i slijepu mržnju (Vlaisavljević, 2018). Raspad SFRJ ‘prebogat’ je primjerima tog tipa i razaranja suživota u lokalnim multinacionalnim zajednicama.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

u Drugom svjetskom ratu, uključen je i dio Foksdojčera, koji su odigrali uloge okupatora na prostoru tadašnje Jugoslavije. Kako ističe S. Haffner, ljudi su najprije počeli sudjelovati iz straha, a kad su već uključeni, trebalo je to racionalizirati, pa su uvjerenja isporučivali naknadno (Haffner, 2004). Nešto su drugačije okolnosti bile izvan granica Njemačke, pa je pitanje za analizu koliki je udio straha a koliki oduševljenja i identifikacije sa nacionalsocijalističkom ideologijom bio prisutan u aktivnostima Folksdojčera u neposredno predratnom i u vremenu Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije? Uslijedila je odmazda od strane partizanskog pokreta i novoformiranih jugoslavenskih vlasti, koji su na tragu optužbe cjelokupne nacije, znatan broj Nijemaca protjerali, opljačkali, poslali u logore a dio i fizički likvidirali5. Izuzetak su činili relativno malobrojni pripadnici partizanskog pokreta6 , njegovi pomagači ili oni koji su se, kako se to događa u takvim prilikama, iz nekih razloga, spasili. Uslijedila je stigmatizacija pripadnika ove nacionalne zajednice od strane novih vlasti, koja je uglavnom interiorizirana i od strane znatnog dijela populacije bivše države, te etnomimikrija kao vid obrane Nijemaca u novim okolnostima i prihvaćanje jugoslavenskog ili nekog od nacionalnih identiteta kao konformistička reakcija na stigmu i sve nepovoljno što je iz toga proizišlo.

Istraživanje s pripadnicima njemačke nacionalne manjine na području Osijeka i Baranje provedeno je 2019., odnosno 2013. godine.7 Kazivačima su postavljana pitanja vezana za doseljavanje Nijemaca u Slavoniju i Baranju, razloge migracija iz njemačkih zemalja u Slavoniju i Baranju, kojim su se zanimanjima bavili preci kazivača, kako su Nijemci dočekani u Slavoniji i Baranji od starosjedilačkog stanovništva, odnosno od drugih nacija, koliko je očuvan njemački jezik, kakva je bila uloga Nijemaca u Slavoniji i Baranji u Drugom svjetskom ratu, kako su Nijemci reagirali na dolazak njemačke vojske, kakav je bio život u vrijeme Drugog svjetskog rata, kakav je bio život neposredno nakon rata (boravak u logorima, ‘križni putevi’…), da li su Nijemci skrivali nacionalni identitet nakon Drugog svjetskog rata, kakve su se promjene dogodile u odnosu na pripadnike njemačke nacionalne manjine početkom 1990-tih, na koji način danas Nijemci čuvaju svoj nacionalni identitet u Slavoniji i Baranji. Posebno su bila postavljena pitanja koja su doticala problem stigmatizacije i etnomimikrije Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata. Kazivači su se nakon demokratskih promjena

5 Kao primjer te politike i naznake kako će se nakon pobjede prema Nijemcima ponašati nova vlast, navodimo odluku Predsjedništva AVNOJ-a po tom pitanju. Predsjedništvo AVNOJ-a je 21. studenoga 1944. g. donijelo

“Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile” (Geiger, 2008: 789-818). 6 Misli se na partizansku jedinicu Ernst Tählmann, osnovanu sredinom kolovoza 1943. g. kod Slatinskog

Drenovca, od boraca iz redova njemačke nacije u sklopu 18. Slavonske udarne brigade. 7 Podaci prikupljeni istraživanjem koje je provedeno u Baranji 2013. godine djelomično su objavljeni u Škiljan, 2014: 31-43.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

devedesetih godina prošloga stoljeća donekle uspjeli osloboditi straha koji je bio prisutan punih četrdeset i pet godina i koji je značajno otežavao čak i unutar kuće slobodan razgovor o nacionalnom podrijetlu, odnosno o stigmatizaciji koja je pratila njemačku nacionalnu manjinu nakon Drugog svjetskog rata. Jedan dio kazivača i danas se ne osjećaju pripadnicima njemačke nacionalne manjine, već se smatraju potomcima Nijemaca, odnosno osobama njemačkog podrijetla. Stoga je činjenica da su mlađe generacije Nijemaca, kojima je četrdeset i pet godina tajeno njihovo nacionalno podrijetlo, vrlo često zanemarile svoj nacionalni identitet. Mlađi su kazivači stoga bili mnogo manje opterećeni nacionalnim identitetom, stigmatizacijom i etnomimikrijom, jer su vrlo često sasvim malo znali o navedenim problemima, odnosno nisu bili opterećeni prošlošću kojom su bili opterećeni stariji kazivači koji su doživjeli i protjerivanja, stradanja, ubijanja, internaciju u logore i kasnije jasno izraženu stigmatizaciju od strane drugih nacionalnih skupina. Treba spomenuti i činjenicu da nije bilo posve lako pronaći kazivače koji bi bili spremni govoriti o navedenim problemima i koji bi na jasan način artikulirali probleme koje je njemačka nacionalna manjina imala u prošlosti i kojima je ona izložena i danas. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 12 kazivača i kazivačica od kojih je najstarija kazivačica u vremenu provođenja intervjua imala 82 godine, a najmlađi kazivač 57 godina.8

Dolazak na panonski prostor između rijeka Save i Drave iako se zbivao u različitim terminima ostao je zabilježen u sjećanju onih najstarijih kazivača koji su i u vrijeme socijalizma čuvali tradiciju da su Nijemci, odnosno koji su očuvali u kontinuitetu svoj nacionalni identitet. Dakako, u vrijeme dolaska njihovih predaka ideja o zajedničkom nacionalnom identitetu nije bila izgrađena, pa je doseljenike najviše sjedinjavalo zajedničko jezično i kulturno razlikovanje od naroda s kojima su živjeli u susjedstvu (Geiger, 1997: 13). Nikola Mak koji je rođen u Čemincu 1937. godine prisjeća se priča iz djetinjstva koje su govorile o teškim uvjetima života u koje su došli živjeti Nijemci. »’Prvim (doseljenicima, op.a.) smrt, drugima bijeda, a tek trećima kruh.’ Tako su mi govorili moji stari. Naši Nijemci su bili prevareni. Bilo im je obećano da neće biti kmetovi, da će biti slobodni i da će svaka glava obitelji dobiti po trideset jutara zemlje, a kada su stigli u močvarnu Baranju 1200 kilometara od domovine više nije bilo povratka. Naselili su se u prašumu i močvaru i mučile su ih glad, suše i poplave. Putovali su brodovima Dunavom i dolazili su do Apatina. To je bila štacija. Odatle su se raspoređivali dalje. Oficiri su također putovali zajedno s doseljenicima i oni su

8 Kazivači su bili na području Belog Manastira 2013. godine: Oskar Keller, 1939.g., Beli Manastir; Jovan Folk, 1946.g., Beli Manastir; Jasna Štalman, 1955.g., Osijek; Boris Mandrić, 1956.g., Širine; Petar Merda, 1933.g.,

Beli Manastir; Anka Katić, rođ. Jäger,1931.g., Branjin Vrh. Kazivači na području Osijeka 2019. godine su bili: Nikola Mak, 1937.g., Čeminac; Ferdinand Karl, 1940.g., Nova Bukovica; Vlatko Rot, 1950.g., Belišće;

Branimir Steiner, 1949.g., Osijek; Josip Solanović (r. Klenk), 1946.g., Osijek; Elisabeth Klein, 1955.g., Stara

Moravica.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

određivali gdje je biti podignuto naselje. Priča o bogatim Švabama može započeti tek 150 godina od doseljavanja. Zadnja pšenica se čuvala za sjetvu, a kruh se pekao s malo brašna. Tako su brojni Nijemci već na samom dolasku stradali.«

Oskar Keller iz Belog Manastira kazuje kako je njegov prapradjed došao brodom. »Došao je brodom rekom Dunav iz Ulma. Retki su bili oni koji su dolazili kolima. Jedan od centara za iskrcavanje bio je Apatin. Apatin je bio ribarsko selo dok nisu došli Nijemci.« Dakle, iz iskaza je jasno vidljivo, kao što je to slučaj i kod drugih nacija koje su doseljavale sa sjevera u panonski prostor, sjećanje na dugotrajno putovanje koje je započinjalo brodom i koje je završavalo u močvarama Bačke i Baranje. I kod Slovaka u Markovcu Našičkom postoji takva tradicija o putovanju rijekom Vah, pa potom Dunavom do Aljmaša, dok kod Čeha u Ivanovom Selu postoji tradicija o doseljavanju kolima koja su vukli psi iz Češke do Hrvatske. Sasvim je sigurno bilo najjeftinije putovati brodovima, ali je činjenica da su takva putovanja bila skopčana sa najrazličitijim opasnostima kojima su putnici bili izloženi. Zato su te priče o doseljenju ostale sačuvane i kod pojedinih kazivača.

Slavonija i Baranja su bile naseljene najrazličitijim nacijama u periodu nakon odlaska Osmanlija. Tako su ovdje živjeli s Hrvatima, Srbi, Mađari, Romi, Rusini, Nijemci, Talijani, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Poljaci i Židovi. O tome, zajedničkom životu nacija u periodu prije Drugog svjetskog rata govore i kazivači prisjećajući se kako je taj zajednički život dobro funkcionirao i kako su se nacije međusobno poštivale. Nijemci su bili dobro prihvaćeni od svih starosjedilaca budući da se radilo o vrijednim i marljivim ljudima, koji su nemali broj puta dobro poznavali neki obrt, a često su donosili i nove metode obrade zemlje ili uzgajanja pojedinih kultura. Nijemci su, kao što je vidljivo iz uvodnog dijela, bili nastanjeni u zasebnim naseljima koja su osnivana na mjestima gdje naselja prije nije ni bilo, odnosno u mjestima gdje su živjeli zajedno s drugim nacionalnostima. Nikola Mak se prisjeća kako je Čeminac uz Grabovac, Novi Čeminac i Kozarac bilo u potpunosti njemačko naselje. Tek nakon 1918. godine dolazi do doseljavanja Srba u naše selo. Tada su u selo naselili 10 srpskih obitelji iz Mađarske koji su bili optanti. Mak ističe o tome kako je Čeminac bio oduvijek dobro uređeno selo i kako su ondje Nijemci podignuli veliku crkvu isključivo zahvaljujući mljekarstvu koje je bilo razvijeno. O zajedništvu nacija u Baranji govori i činjenica da su ondje prije Drugog svjetskog rata svi stanovnici znali i hrvatski i mađarski i njemački. Anka Katić rođena Jäger iz Branjinog Vrha se prisjeća kako je znala osim njemačkog i mađarski i hrvatski. »Nije Baranjac onaj koji ne zna sva tri jezika. Kako je tko počeo pričati kojim jezikom, tako smo mi pričali tim jezikom.« Običaji svih nacija bili su strogo poštivani, a jedino je na taj način zajednički život mogao funkcionirati Razlog dobrom funkcioniranju do Drugog svjetskog rata je i činjenica što nikada, pa niti u Prvom svjetskom ratu, nije došlo do nekih značajnijih trauma u odnosima između

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

pojedinih nacija u Slavoniji i Baranji. Čak iako su u Prvom svjetskom ratu pojedine nacije bile međusobno zaraćene, to se nije značajnije odrazilo na odnose unutar nacija na lokalnom nivou. O suživotu u Baranji govori i jedno prisjećanje Oskara Kellera iz predratnog Jagodnjaka: »Jagodnjak je bilo švapsko-srpsko mesto. Pravoslavna crkva bila je u Švapskom sokaku. Kad je bila crkvena slava, do crkve se išlo kroz Švapski sokak. Nijemci su navečer pred slavu ili ujutro uredili sokak. Čak su i metnuli kukuruzovinu kada je padala kiša.« Također je običaj bio da se pripadnici drugih vjeroispovijesti i nacija međusobno posjećuju kada je bio neki blagdan. Ako je gazda bio Srbin, išlo se kod njega i govorilo srpski. »Uvek se govorilo jezikom domaćina«, kazuje Oskar Keller. Visoka doza uvažavanja, tolerancija, mnogobrojni nacionalno, pa i vjerski mješoviti brakovi, poznavanje običaja, jezika i načina života onih drugih, kao i otvorenost prihvaćanja drugačijih i izrazita multietničnost, omogućavali su u Baranji, ali i u Slavoniji, sve do Drugog svjetskog rata zajednički život svih nacija koji je ostavila u nasljeđe Kraljevini Jugoslaviji Austro-Ugarska Monarhija.

Drugi svjetski rat Slavoniji i Baranji donosi promjenu među nacijama mnogo značajniju od bilo koje koja je do tada postojala. Odnosi među nacijama nakon Drugog svjetskog rata više neće biti kao u periodu prije njega. Politički, Baranja je pripojena Mađarskoj, a Slavonija se našla u NDH. Nijemci su, nakon relativne rezigniranosti vlasti Kraljevine Jugoslavije tijekom 23 godine, postali odjednom favorizirana nacija. Razgovarajući s kazivačima vidljivo je da su ‘obični’ ljudi bili izostavljeni iz bilo kakvih političkih priča. Bilo ih je, dakako, koji su podržavali Hitlerov režim i koji su smatrali da su došla bolja vremena uspostavom NDH, ali je bilo više onih koje politika nije zanimala. Usprkos tome, što se većina njih nije bavila politikom, krajem Drugog svjetskog rata Nijemci u Jugoslaviji su doživjeli tragediju koja je gotovo zatrla tu nekada najveću nacionalnu manjinu u Kraljevini Jugoslaviji. U periodu nakon 1944. godine nestale su i razorene su tako čitave obitelji bilo iseljavanjem u organizaciji Trećeg Reicha, bilo prisilnim iseljavanjem od strane jugoslavenskih vlasti, bilo u logorima i na marševima smrti u Slavoniji, Baranji i Bačkoj. U razgovorima s kazivačima vidljivo je da im se trauma Drugoga svjetskog rata i poraća najdublje urezala u sjećanje. Nikola Mak se prisjeća kako je u jesen 1944. godine jedan dio Nijemaca bio već iseljen od strane njemačkog Reicha. »Obitelji mojeg oca i majke iz Čeminca su već odselili u rujnu 1944. Tada je bilo kolinje, ali oni su morali sve ostaviti, i konje i ostalu stoku. Odlazili su preko Mađarske za Njemačku. Mi u Osijeku nismo osjećali opasnost i nismo se bojali budući da smo se osjećali nevinima.« Međutim, ni nepunu godinu dana kasnije u svibnju 1945. i preostali Nijemci su morali napustiti svoje domove. Nikola Mak se tako prisjeća skupljanja Nijemaca 11. svibnja 1945. godine. »U kuću je došlo nekoliko naoružanih vojnika koji su nam rekli da se moramo spremiti u

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

petnaest minuta i da čekamo pred kapijom. Ključ smo morali ostaviti u bravi. Svi smo usred svibnja bili obučeni u zimsku odjeću. Znali smo da to neće biti kratko i da je pitanje kada ćemo se vratiti. Za nama su plakali svi naši susjedi, Srbi, Hrvati i Mađari. Međutim, sve je to bilo iza zavjesa. Pitali su se: ‘Što to rade našim susjedima?’. U naše švapske kuće uselili su partizansku siročad i mi koji smo se uspjeli vratiti više nismo imali mogućnost pristupa kućama. Prikupili su nas i odveli na vašarište u Josipovac. Iz Josipovca su nas deportirali u logor Valpovo, a potom na granicu Štajerske i Austrije. Tamo smo čekali tri dana kako bi nas Amerikanci primili. Međutim, Amerikanci su to odbili i mi smo se morali istim putem vratiti natrag u Valpovo. Prvo se sjećam da smo došli do Velike Pisanice, na vašarište. To je bila kolona nemoćnih ljudi, djece, žena i staraca. Kada bi netko zastao stražari bi ga ubili, a kolona je išla dalje. Došli smo do sela Krndije, a to selo tada još nije bilo formirano kao logor, pa smo prebačeni u logor u Valpovu i tamo smo ostali do 29. travnja 1946. godine. U logoru je vladao tifus. Među umrlima je bio i moj otac. U logoru je umro k’o pas. Samo u jednom danu, 6. ožujka 1946., od tifusa je umrlo 80 ljudi. Kada smo izišli iz logora Guttmanovom željeznicom smo došli do Osijeka, a potom tramvajem do naših nekadašnjih susjeda, Hrvata koji su nam onako ušljivima i smrdljivima ponudili prenoćište. Poslije smo se smjestili u vincilirskom stanu i ondje je majka okopavala vinograd zato da mene i brata može prehraniti. Znate, onda možete vidjeti ljudsku dobrotu. Tada su nam pojedinci donijeli žlice i neke sitnice koje su nam bile potrebne. « Takvih priča poput ove bilo je iznimno mnogo. Međutim, danas ih još malotko može ispričati budući da su starije generacije pomrle, a mlađi znaju o tome samo iz druge ruke. Kolone djece, žena i staraca koje su kilometrima hodale i koje su bile lišene svih prava samo zbog nacionalne ‘nepodobnosti’ promijenili su nacionalne odnose u Slavoniji i Baranji.

Slična je priča i Ferdinanda Karla (r. 1940.) iz Nove Bukovice kod Podravske Slatine koji se prisjeća kako su ih samo jednog dana pokupili i odveli kolima u koloni do austrijske granice. »Tamo nas nisu pustili, već su rekli: ‘Banda, ajde nazad.’ Sjećam se trenutka povratka. Kod kuće nas nije ništa čekalo. Čak su i prozore povadili, a u prednjoj sobi su bili smješteni konji. Oca su strpali nakon Križnog puta u logor, a mi smo promijenili prezime u Karaj. Kod kuće nikada nismo poslije pričali njemački.« Za razliku od Maka kod Karla je bio potpuno zatrt nacionalni identitet. Zahvaljujući toj činjenici obitelj je preživjela poraće, iako je čitavo selo znalo koje su nacionalnosti Karlovi, odnosno da im Karaj nije pravo prezime.

Otac Vlatka Rota iz Belišća bio je u Gestapu tijekom Drugog svjetskog rata. Zarobljen je kod Dravograda i u kolonama se vraćao prema Hrvatskoj. Iako je sve oznake skinuo prije zarobljavanja, vojna knjižica iz koje se vidjelo da je po činu kaplar, ostala mu je u džepu. Na kraju se uspio riješiti i te knjižice koja ga je mogla stajati života bacivši je u vodu. »Završio je u borskom rudniku i ondje je ostao sve do veljače 1948. godine. Poslije su ga premjestili nekom Srbinu na imanje koji ga je dobro hranio tako da ga je spasio od izgladnjelosti i pothranjenosti.« Dugotrajna vremenska kazna

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

zatvora ili prisilnog rada za sudjelovanje u njemačkoj vojsci bila je najmanja kazna koju su pojedinci mogli dobiti. Relativno su često njemački vojnici, pogotovo ukoliko su bili više rangirani, stradavali na križnim putevima kroz Jugoslaviju. Stoga je za Rotovog oca bio spas što se uspio riješiti dokumenata.

Branimir Steiner se prisjeća kako je njegov otac prošao nakon Drugog svjetskog rata. »Moj se otac nikada nije izjašnjavao kao Nijemac. Bio je HSS-ovac i član Seljačke zaštite. Sjećam se koliko mu je bilo teško kada je morao sudjelovati u prisilnom iseljavanju nekih Dimitrijevića, Srba iz Donjeg Grada 1941. godine. On je nakon toga vratio pištolj i povukao se. Imao je lijep stan u gradu. Kada su stigli partizani u Osijek vidio je kako usred grada plešu kozaračko kolo. I onda mu jednog dana na vrata stigla partizanka Mara, djelatnica OZN-e i zatražila ga da napusti stan i da se preseli u Kišpatićevu 75. Kada je on kazao kako ima troje djece, ona mu je rekla: ‘Znaš ti kako ti je prezime?’ Moja baba je tada već bila slijepa, snaja mu je bila u logoru, jedan sin je bio nestao, a drugi se nalazio u Beču. U toj Kišpatićevoj 75 dobio je jednu sobu i kuhinju. Potom su stigle još dvije obitelji na istu adresu i ondje smo svi zajedno živjeli do sedamdesetih godina.« Švapske kuće zauzeli su partizanski prvoborci, udovice i djeca partizana iz pasivnih krajeva, a Nijemcima ‘koji se nisu ogriješili o Jugoslaviju’ davali su kućerke u predgrađima u kojima su morali zajedno s drugim obiteljima živjeti. Na selima je bilo još gore. Ondje su iz njemačkih kuća doseljenici bacali namještaj, tapete, parkete i slično te u tim bogatim kućama nakon odlaska Nijemaca držali svinje i drugu stoku.

Obitelj Oskara Kellera zatvorena je nakon dugotrajnog povlačenja kroz Podravinu i Slavoniju u radni logor Valpovo. Bio je to prostor ograđen žicom sa desetak baraka u kojima su logoraši bili smješteni na ležajevima od dasaka na dva nivoa. Svi koji bi se razboljeli završavali su u posebnoj baraki koja je zapravo bila baraka iz koje je put vodio na valpovačko groblje, pa su je logoraši zvali šajz baraka. Činjenica da je Kellerova majka bila Mađarica, kao i činjenica da se nekoliko Belomanastiraca zauzelo za nju i njezinu obitelj, pomogla je da Oskar, njegova majka i njegov brat budu pušteni iz logora. U logoru u Valpovu samo je u razdoblju između svibnja 1945. i ožujka 1946. prema zapisima daljskog župnika Petra Fišera, koji je ondje boravio kao logoraš, umrlo ili ubijeno 826 osoba od kojih 73 djece do 7 godina.(Geiger, 1997; 8687). Dakle, poput Makove priče, i Kellerova priča otkriva teške traume i poigravanja sa sudbinama mnogih Folksdojčera koji su se vratili u Jugoslaviju nadajući se da, budući da nisu ništa skrivili za vrijeme Drugog svjetskog rata, mogu nastaviti svoj svakodnevni život koji su vodili prije rata i za vrijeme rata. Međutim, jugoslavenske su se vlasti odlučile oštro obračunati sa svim Folkdojčerima, pa su tako i žene i djeca Folkdojčera, čak iako nisu bili Nijemci, već iz nacionalno mješovitih brakova, stradavali. Spas je bio samo ukoliko su neki prijatelji, koji su imali utjecaja među vlastima, reagirali za pojedince i na taj ih način izvlačili van iz logora. Međutim, u ono vrijeme zalagati se

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

za Nijemce bilo je prilično riskantno, pa su tako tek rijetki uspijevali protekcijama izići iz valpovačkog logora.

Nakon trauma koje su doživjeli Nijemci iz vremena kraja Drugog svjetskog rata i poraća nastavak života u socijalističkoj Jugoslaviji bio je vrlo težak. Skrivanje vlastitog nacionalnog identiteta, izbjegavanje povezanosti s bilo čime što je podsjećalo na Nijemce i Njemačku kao i promjene prezimena bili su uobičajeni obrasci ponašanja malobrojnih preostalih Nijemaca u Slavoniji i Baranji. I oni koji su preostali nakon svih oblika pogroma tražili su načine da se isele iz Jugoslavije. Tako je šezdesetih, a kasnije i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su se jugoslavenske granice otvorile, došlo do iseljavanja onih preostalih Nijemaca, ponajprije u Njemačku, gdje su imali rođake i prijatelje koji su protjerani u prethodnim fazama. Branimir Steiner spominje kako se u krugu ljudi među kojima se kretao nijemstvo nije spominjalo. »Kada smo gledali partizanske filmove u kojima bi Nijemci uvijek bili negativci, osjećao sam se nelagodno. Čak sam želio promijeniti prezime na majčino, koje je bilo slovačko. Kada sam bio u JNA pitali su me što su mi otac i majka po nacionalnosti. Iako su oni Nijemac i Slovakinja, ja sam se izjasnio kao Hrvat. Mi smo Hrvati njemačkog podrijetla. Tek kada je uspostavljena neovisna Hrvatska deklarirao sam se Nijemcem iz pijeteta prema svojim precima i sunarodnjacima.« To zatiranje njemačkih korijena bilo je nešto općeprisutno. Nitko se u socijalizmu nije isticao kao Nijemac. To bi bilo nešto nimalo povoljno i nepopularno za toga pojedinca. Nijemci su u svakodnevnom razgovoru, posebno u ranim poratnim vremenima, smatranima fašistima i nacistima. Oskar Keller se prisjeća svojih osjećaja nakon povratka u Beli Manastir: »Ja sam znao samo njemački. Mama nas je bremzala da ne govorimo njemački. Pod tom presijom cijelog društva ja i brat smo praktički zaboravili njemački. Naučili smo mađarski i hrvatski/srpski. Upisao sam se u školu i mama me je deklarirala kao Mađara. Biti Mađar je bilo manje nezgodno. Bilo je tada dosta pomađarenih Nijemaca. Kao Mađar sam se vodio do sedamdesetih i do tada mi se prezime pisalo s jednim L, a tek poslije s dva L.« Činjenica jest da se mnogo Nijemaca u to vrijeme, posebno u Baranji, Bačkoj i Banatu, iskazivalo kao Mađari. Keller je za takvo što imao i osnovu, za razliku od mnogih drugih njemačkih obitelji koje su jednostavno preko noći, radi vlastite sigurnosti, postajale mađarske. Namjerno zaboravljanje jezika i običaja trebalo je obiteljima omogućiti sigurnost, odnosno mogućnost nesmetanog nastavljanja života u Jugoslaviji. Nijemci su u Baranji bili u boljem položaju od Nijemaca u Slavoniji koji su mogli biti optuženi za direktnu suradnju s ustašama, što je bila teža optužba od suradnje s mađarskim kolaboracionistima. I u školama su njemačka djeca doživljavala neugodnosti. Toga se prisjeća Petar Merda iz Belog Manastira. »Mi smo za tu djecu u školi bili fašisti. Svake sam godine imao popravni iz hrvatskog ili srpskog jezika.« Neki su ipak shvaćali da djeca nisu ništa kriva, pa je Makova »partizanska učiteljica«

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

njega posebno voljela i isticala ga je kao dobrog đaka. Međutim, taj odnos prema Nijemcima se postepeno mijenjao, kako smatra Merda, odlaskom pojedinaca na rad u Njemačku. »Shvatili su da Švabe znaju raditi, pa je i nama bilo bolje.«

Poseban je slučaj bio s obitelji Elisabeth Klein koja sada živi u Osijeku. Naime, njezin je djed bio ribar na Dunavu, pa ga kao dobavljača hrane 1945. godine nisu dirali. Nakon rata njezina se obitelj iz sela Krivaja sklonila u mjesto Stara Moravica nedaleko Bačke Topole. »Bilo je to poljoprivredno dobro i kada su se moji ondje smjestili 1949. godine ponovno su postali ljudi. Ondje smo imali osnovnu školu i živjeli smo zajedno s drugim nacijama tako da smo u školi učili njemački, mađarski i srpski. Naime, imala sam sreću da sam odrasla u sredini koja je bila multietnička i da nitko ondje nije bio većina. Tako smo svi sve uvažavali i nismo morali skrivati svoj nacionalni identitet. Svi su znali da sam ja mala Švabica. Svi su prihvaćali ljude onakvima kakvi su oni bili tako da se nitko nije morao skrivati i svi smo skupa slavili slave, Božiće, Uskrse, Vaskrse i Đurđevdane. Ipak, treba reći da su švapske obitelji uvijek radije davale svoje kćeri mađarskim i šokačkim obiteljima nego srpskima. Doduše, u Staroj Moravici nismo ni imali prilike birati momke iz švapskih obitelji, budući da nas je bilo malo, a osim toga, svi smo se zajedno družili.« Jedino u takvim multietničkim minijaturnim sredinama gdje su ljudi međusobno ovisili jedni o drugima i gdje su svi sve poznavali, nije dolazilo do izolacije Nijemaca, odnosno do različitih vrsta diskriminacije koja je inače bila prisutna.

Demokratske promjene koje su uslijedile krajem osamdesetih i 1990. godine omogućile su Nijemcima u Slavoniji i Baranji, koji su do tada bili izjašnjeni kao Mađari, Hrvati, Jugoslaveni, Slovaci, Srbi ili nekako drugačije da se izjasne kao Nijemci, da se organiziraju te da osvijeste svoje potomke o vlastitom podrijetlu. Jedan od kazivača iz Vinkovaca (V.V.) rođen nakon Drugog svjetskog rata prisjeća se kako do početka 2000.-tih nije bio svjestan svojeg njemačkog podrijetla budući da je baka promijenila prezime nakon Drugog svjetskog rata. Naime, njegova baka odrasla u Gunji, odmah nakon 1945. je napustila Gunju i u nju se više nikada nije vratila. Tek pred smrt baka je V.V.-u rekla pravo obiteljsko prezime. Potpuno iznenađen spoznatom istinom V. V. je odlučio zadržati prezime koje je nosio cijeli svoj život, ali je nacionalni identitet odmah promijenio te je u budućnosti odlučio da će čuvati svoju ‘pronađenu’ nacionalnost. Takvih slučajeva je u Slavoniji i Baranji bilo mnogo, pa se broj Nijemaca pomalo povećavao u posljednja tri popisa. Ipak, treba reći da su se Nijemcima izjasnili uglavnom ljudi koji se još uvijek prisjećaju svojih predaka koji su im pričali o tome da su njihove obitelji prije Drugog svjetskog rata bile njemačke. Mnogo je više onih koji su usprkos saznanju u njemačkom podrijetlu odlučili ostati hrvatske ili neke druge nacionalnosti. Vrlo su rijetki primjeri osoba koje kroz čitavo vrijeme socijalizma nisu skrivale njemački nacionalni identitet. Takve su osobe živjele

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

eventualno u nekim zatvorenim sredinama (poput Elisabeth Klein) ili osamljene u velikim gradovima poput Osijeka. Nove, demokratske okolnosti omogućile su Nijemcima i kriptonijemcima da postanu hrabriji. Destigmatizaciju Nijemaca u Hrvatskoj pokazuje i osnivanje nekoliko njemačkih udruga početkom devedesetih. Nikola Mak je bio jedan od osnivača Zemaljske udruge Podunavskih Švaba. Mak se prisjeća da je prilikom osnutka udruge još uvijek postojao problem u odnosu prema Nijemcima te da su se ljudi još uvijek bojali izjasniti kao Nijemci smatrajući da bi im to moglo zasmetati u njihovoj budućnosti. Kod mnogih je nemogućnost nacionalnog iskazivanja Jugoslavenima zamijenjena novim nacionalnim identitetom Nijemaca. Jasna Štalman iz Belog Manastira se prisjeća kako se izjašnjavala do 1991. kao Jugoslavenka. Naime, otac joj je bio Nijemac, a majka Srpkinja iz Jablanice u Hercegovini. Njezin je stav bio, kao i kod većine djece iz nacionalno-mješovitih brakova da im je tada najjednostavnije i najlogičnije biti Jugoslaven. Međutim, nakon raspada jugoslavenske države rezoniranje Jasne Štalman je posve razumljivo: »Bila sam Jugoslavenka jer mi je otac Nijemac, a mama Srpkinja. Dakle, prvo Jugoslavenka, a potom Baranjka. Države koju volim više nije bilo, pa sam odlučila da ću biti Njemica.« Dakle, danas je Nijemaca ipak više nego 1991. godine. Iz popisa je vidljivo da je taj porast iznimno malen te je vidljivo da se radi o stanovništvu starije životne dobi. Najviše ih živi u Zagrebu, pa potom u Osijeku, a zatim u Belom Manastiru, Vukovaru, Kneževim Vinogradima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Bilju, Karancu…. Međutim, ima li ta stara populacija Folksdojčera mogućnost demografske obnove, odgovor bi bio: mala je vjerojatnost tome. Mnogo je veća mogućnost da do te obnove neće doći i da će ovi ‘čuvari imena’ i tradicije plesom i pjesmom još neko vrijeme čuvati uspomenu na nekadašnju najveću nacionalnu manjinu u Kraljevini Jugoslaviji te da će potom nestati u asimilaciji dosta prisutnoj i kod drugih, većih nacionalnih manjina. No poznavajući neke procese u polju etničkog/nacionalnog (npr. Arbanasi), moguće je da će i u tom, u našoj hipotetici nepovoljnom scenariju, ostati i dalje jaki tragovi i sjećanja na prisutnost Nijemaca u Slavoniji i Baranji.

Drugi svjetski rat, sa Nijemcima u glavnoj ulozi i nacionalsocijalizmom koji je uključivao okupaciju tuđih teritorija i genocid nad Židovima, kao i pripadnicima drugih naroda, umnogome su obilježili pripadnike njemačke nacionalne zajednice u različitim državama, sve do poražene i okupirane Njemačke. Slična, teška i traumatična zbivanja zadesila su i Nijemce u bivšoj Jugoslaviji, kao i na prostoru našeg istraživanja, Slavoniji i Baranji. Uslijedila je 1945. g., odmazda pobjednika, partizanske vojske i nove socijalističke vlasti, a posljedica su logori, brojna ubojstva i protjerivanja Nijemaca iz vlastitih domova. Na socio-psihološkoj razini, posredstvom medija i drugih oblika sekundarne socijalizacije, oblikuje se stigma koja, poput takvih sličnih socio-psiholoških konstrukata, obuhvaća gotovo cjelokupnu njemačku populaciju

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

na prostoru tadašnje Jugoslavije. U istraživanju, koje je provedeno sa Nijemcima u Osijeku i Belom Manastiru, pitanja su obuhvatila širok dijapazon sjećanja/pamćenja povijesnih događaja i svakodnevice Podunavskih Švaba, od njihovih dolazaka na ove prostore, suživota i komunikacije sa domicilnim stanovništvom, te posebno sjećanja na Drugi svjetski rat i neposredno poraće. Što se može zaključiti na osnovu rezultata provedenih intervjua? Rezultati koje smo dobili istraživanjem na terenu ukazuju na činjenicu da su Nijemci u prošlosti bili iznimno kvalitetni i cijenjeni sumještani koje su ne samo cijenili njihovi susjedi, već i mještani okolnih mjesta. Globalno, kao i na mikrorazini je važilo da su Nijemci radišni, vrijedni, sposobni, marljivi, bogati i tolerantni. Činjenica je da su i u Osijeku i u Baranji Nijemci bili susjedi koji su poznavali više jezika (u najmanju ruku uz njemački i mađarski i hrvatski) te da su postigli visok stupanj suživota sa okolnim narodima (osobito sa Mađarima, Hrvatima i Srbima kojih je u Baranji i u Osijeku bilo najviše). U vrijeme Drugog svjetskog rata ‘obični’ Nijemci su, ukoliko su bili pripadnici Njemačke narodnosne skupine, najčešće to činili iz praktičnih razloga kako ne bi završili na istočnom frontu ili mobilizirani daleko od kuće, iako ih je bilo i onih koji su bili pristalice nacionalsocijalizma. Činjenica je da je iznimno malo Nijemaca pristalo uz partizanski pokret, budući da nisu živjeli u krajevima gdje bi imali intenzivnijeg doticaja s partizanima sve do kraja rata, ali i uslijed izrazite nacifikacije kojoj su bili izloženi i koja je u njemačkoj populaciji podosta interiorizirana. Ratne nedaće za Nijemce započele su 1944. godine kada je jedan veliki broj njih iseljen u Njemačku. Međutim, mnogo su gore prošli oni koji su krenuli put Njemačke 1945. godine. Naime, većina njih je vraćena u Jugoslaviju i ondje su bili izloženi najtežim vrstama tortura usprkos tome što se u najvećoj mjeri radilo o ženama, djeci i starcima. Veliki broj Nijemaca zatvoren je u nekoliko logora u kojima su brojni od njih poumirali što od iscrpljenosti što od bolesti. Oni koji su uspjeli izaći iz logora najčešće su mijenjali svoj nacionalni identitet, a u nemalom broju slučajeva su mijenjali i imena i prezimena. Živeći u stalnom strahu od moguće odmazde koja bi ih mogla pogoditi, najčešće izbačeni iz svojih kuća i stanova u kojima su prije rata i za vrijeme rata živjeli, Nijemci su doživjeli da su od jedne značajne nacionalne manjine svedeni na brojčano potpuno beznačajnu skupinu. Stigmatizacija i etnomimikrija nije potrajala samo nekoliko godina nakon rata, već je trajala desetljećima, sve do početka devedesetih i demokratskih promjena, koje su ‘oslobodile’ nacionalne identitete koji su ‘skrivani’ od kraja Drugog svjetskog rata. Usprkos tome što su Nijemci devedesetih bili čak i poticani da se izjašnjavaju kao Nijemci, četrdeset i pet godina zatiranja nacionalnog identiteta učinilo je da su se Nijemcima izjasnili uglavnom oni koji su proživjeli strahote poratnog vremena te u manjem broju mlađi potomci Nijemaca. Iako su Nijemci danas relativno dobro organizirani oni predstavljaju jednu ‘staru’ nacionalnu manjinu koja teško da ima mogućnosti demografske obnove.

Sjećanje/pamćenje intervjuiranih pripadnika njemačke nacionalne zajednice u većini slučajeva obuhvaća dolazak njihovih predaka, kasnija događanja iz njihove

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

svakidašnjice i novije prošlosti, ali je odnos prema Drugom svjetskom ratu i poraću dominantan segment komunikacijskog sjećanja ‘Podunavskih Švaba’. Pritom, kao i u većini nacionalnih narativa, dominira stradalništvo i patnja pripadnika vlastite nacije, a suočavanje sa lošijom stranom nacionalne povijesti je manje prisutno. Stigma i etnomimikrija, samo su dvije komponente istog procesa, koji je nakon Drugog svjetskog rata na simboličkoj razini generalizirao ulogu Nijemaca u ratu, pa je nacionalna pripadnost u velikom broju slučajeva bila ujedno i optužba, sa teškim i traumatičnim posljedicama za pripadnike ove nacionalne zajednice. Stigma je nastavljena i u socijalizmu, sa postupnim smanjivanjem njezinog intenziteta, pri čemu je odlazak ‘gastarbajtera’ šezdesetih godina i dalje u Njemačku dodatno ublažio negativne stavove prema Nijemcima pa ih često pretvarao u afirmativnu naraciju koja je se temeljila na radišnosti, uređenosti, gospodarskom razvitku i drugim segmentima iz vrijednosnog sustava ‘tipičnog’ za Nijemce i Njemačku.

U vremenu tranzicije iz socijalističkog i jednopartijskog u višestranački i demokratski politički sustav, pojačanom afirmiranju nacionalnih identiteta i ulogom Njemačke u procesu osamostaljenja Republike Hrvatske, događa se destigmatizacija njemačke nacionalne manjine, afirmacija nacionalnog identiteta Nijemaca i izlazak iz etnomimikrije, tada već malobrojne njemačke zajednice u Hrvatskoj (Slavoniji). Povećanje broja deklariranih Nijemaca u komparaciji tri posljednja popisa stanovništva (1991., 2001., 2011.), statistički su prilog prethodnoj konstataciji. Iako malobrojna, njemačka nacionalna manjina i njezini pripadnici su dobro organizirani i aktivni, sa izraženim osjećajem pripadnosti njemačkoj naciji, uz kvalitetnu integraciju u hrvatsko društvo i državni okvir Republike Hrvatske.

Abercrombie, Nicholas, Hill, Stephen, Turner, S. Bryan. 2008. Rječnik sociologije. Zagreb: Naklada

Jesenski i Turk (urednici hrvatskog izdanja: Jadranka Čačić-Kumpes i Josip Kumpes). Assmann, Alaida. 2011. Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka

XX vek. Assmann, Jan. 2005. Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama.

Zenica: Vrijeme. Bauer, Ludwig. 1990. Kratka kronika porodice Weber. Sarajevo: Svjetlost. Cipek, Tihomir. 2011. Povijest uzvraća udarac. Nacija i demokratska legitimacija U: Cipek, Tihomir (ur.) Kultura sjećanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput. Connerton, Paul. 2004. Kako se društva sjećaju. Zagreb: Antibarbarus. Devereux, Georges. 1990. Komplementaristička etnopsihoanaliza. Zagreb: August Cesarec. Dugandžija, Nikola. 1999. Između etničko-nacionalnih identiteta U: Ljetopis Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, Zagreb, sv. IV.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Geiger, Vladimir. 1991. Nijemci u Hrvatskoj U: Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti 7, sv. 3-4 ; str. 319-334. Geiger, Vladimir, Kučera, Mario. 1995. Iz povijesti Nijemaca na hrvatskim prostorima U: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, str. 85-92. Geiger, Vladimir. 1997. Nestanak Folksdojčera, Zagreb: Nova stvarnost. Geiger, Vladimir. 2008. Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca, Časopis za suvremenu povijest, vol. 40, no. 3, str. 789-818. Gillis R. John. 2006. Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa U: Brkljačić, Maja i Prlenda,

Sandra (ur.). Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. Haffner, Sebastian. 2004. Povijest jednog Nijemca: sjećanja 1914.-1933. Zagreb: Duriex. Hobsbawm, Eric. 1993. Nacije i nacionalizam. Zagreb: Erasmus. Janjić, Dušan. 2010. Nove nacionalne manjine i demokratska manjinska politika. U: Babić, Dragutin, Župarić-Iljić, Drago (ur.). Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, str. 209-219. Jurković, Ivan. 1995. Nijemci u Slavoniji u 18. stoljeću : migracije stanovništva i kolonizacija Slavonije u vrijeme i neposredno iza “velikoga rata za oslobođenje od Turaka” (1683-1699). U:

Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, str. 93-96. Kalanj, Rade. 2010. Identitet i politika identiteta U: Budak, Neven., Katunarić, Vjeran (ur). Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Mirko

Tripalo. Katunarić, Vjeran. 2007. Lica kulture. Zagreb: AB izdanja antibarbarus. Kaufmann, Jean-Claude. 2006. Iznalaženje sebe. Jedna teorija identiteta. Zagreb: Antibarbarus. Kuljić, Todor. 2006. Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti. Beograd: Čigoja štampa. Laušić, Ante. 1991. Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije U: Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti, god. 7, sv. 2, str. 183 - 192. Morley, David, Robins, Kevin. 2003. Nacionalna kultura u novom globalnom kontekstu“ U: Morley, David, Robins, Kevin (ur.). Britanske studije kulture-geografija, nacionalnosti i identitet, Beograd: Geopoetika. Maalouf, Amin. 2002. U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću. Zagreb: Prometej. Nora, Pierre. 2006. Između pamćenja i historije U: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra (ur.), Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. Parekh, Bikhu. 2008. Nova politika identiteta. Zagreb: Politička kultura. Plessner, Helmuth. 1997. Zakašnjela nacija: o političkoj zavodljivosti građanskog duha. Zagreb: Naprijed. Pusić, Eugen. 1995. Identitet - diverzitet - kapacitet, Erazmus, br. 11, str. 2-10. Rizman, Rudi. 2014. Globalizacija i autonomija. Doprinosi sociologiji globalizacije. Ljubljana: Univerza u Ljubljani, Filozofska fakulteta. Zagreb: Politička kultura. Sand, Shlomo. 2012. Kada i kako je izmišljen židovski narod? Zagreb: MISL. Sekulić, Duško. 2014. Identitet i vrijednosti. Sociološka studija hrvatskog društva. Zagreb: Politička kultura. Smith, Anthony D. 1998. Nacionalni identitet. Beograd: Čigoja štampa. Sršan, Stjepan. 1997. Nijemci u Slavoniji U: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, str. 13-21.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Šašlin, Pavo. 2005. Stanovništvo Baranje, obilježja i procesi, Samobor: Meridijani. Škiljan, Filip. 2014. Nacionalne manjine u hrvatskoj Baranji između čekića i nakovnja – slučaj baranjskih Nijemaca U: Srpsko-hrvatski politički odnosi u 20. veku – zaštita identiteta, Novi Sad:

Center for history democracy and reconciliation. str. 31-43. Šnajder, Slobodan. 2016. Doba mjedi. Zagreb. TIMpress. 2. izdanje. Šojat Kuči, Ivana. 2009. Unterstadt. Zagreb: Fraktura. Vlaisavljević, Ugo. 2018. Aporije suživota. Ka etnologiji bliskih stranaca. Mostar-Sarajevo-Zagreb:

Sveučilište u Mostaru. Synopsis d.o.o. Sarajevo. Synopsis d.o.o. Zagreb.

Popis stanovništva 1991., Dokumentacija 881. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 1992. Popis stanovništva 1991., Dokumentacija 889. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 1996. Popis stanovništva 2001. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 2002. Popis stanovništva 2011., Zagreb: www. Državni zavod za statistiku, 2013. Ustav RH, Narodne novine, br. 76, Zagreb, 2010. g. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zagreb, 2002 g. Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2000. g. Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Zagreb, 2000. g.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Nijemci su jedna od dvadesetidvije nacionalne/etničke manjine registrirane u normativnim aktima Republike Hrvatske. Doseljavanje pripadnika ove nacionalne zajednice u masovnijim razmjerima povezano je s odlaskom Turaka iz ovih krajeva, krajem sedamnaestog stoljeća, a najveći priliv Nijemaca u Hrvatsku i Slavoniju uslijedio je u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, kao kolonizacijski plan Austro-ugarskih vlasti sa ciljem naseljavanja onih krajeva koji su demografski opustjeli odlaskom Turaka i posljedicama ratova u kojima se dogodilo oslobođenje od turskih vlasti. Nijemci dolaze u nove krajeve sa nekim značajnim kulturnim resursima, posebno u poljoprivredi i obrtu, koji će utjecati na tehnološki razvitak tih destinacija. I dok su mirnodopska vremena omogućila koegzistenciju Nijemaca sa domicilnim stanovništvom, Hrvatima, Srbima, Mađarima i drugima, ratovi, a posebno Drugi svjetski rat, doveli su do turbulentnih i teških trauma za ukupnu populaciju na tim prostorima a posljedično i za njemačku nacionalnu zajednicu u cjelini. Stigma Nijemaca, protjerivanje, logori i fizičke likvidacije, smanjili su broj i udio njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj na neznatnu veličinu. Tek uspostavom Republike Hrvatske, kao i specifičnom ulogom njemačke države u afirmaciji i priznanju hrvatske države, događa se destigmatizacija Nijemaca. U intervjuima provedenim u Osijeku i Belom Manastiru dolazi se do spoznaja o sjećanju/pamćenju pripadnika te zajednice, kao važnom činiocu njemačkog nacionalnog identiteta u aktualnom vremenu. Sjećanje pripadnika ove zajednice, zatomljeno i potisnuto u socijalističkom poretku, postalo je nakon tranzicije u demokratski ustroj vlasti, važniji činilac njemačkog nacionalnog identiteta u odnosu na prethodni poredak i generator njegove obnove.

Zusammenfassung Die Deutschen sind eine der 22 nationalen/ethnischen Minderheiten, verzeichnet in den Normakten der Republik Kroatien. Die Ansiedlung der Angehörigen dieser nationalen Minderheit in massiveren Ausmaß ist mit der Zeit verbunden, als die Osmanen diese Gebiete verließen, zu Ende des siebzehnten Jahrhunderts, und der größte Zugang der Deutschen nach Kroatien und Slawonien erfolgte im achtzehnten und neunzehnten Jahrhundert, als Kolonisationsplan der österreichisch-ungarischen Regierung, mit dem Ziel einer Ansiedlung dieser Gegenden, die durch den Abzug der Osmanen und infolge der Kriege, deren Folge die Befreiung von der osmanischen Herrschaft war, menschenleer waren. Die Deutschen kommen in die neuen Gegenden mit bedeutenden kulturellen Ressourcen, insbesondere in Landwirtschaft und Gewerbe, welche die technologische Entwicklung dieser Bestimmungsorte beeinflussen werden. Und während die Friedenszeiten das Zusammenleben der Deutschen mit den beheimateten Bewohnern – Kroaten, Serben, Ungaren und anderen,

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

ermöglichen, brachten die Kriege, insbesondere der Zweite Weltkrieg, turbulente und schwere Traumata für die Gesamtbewohnerschaft in diesem Raum, folglich auch für die deutsche nationale Gemeinschaft im Ganzen. Stigmatisierung der Deutschen, Vertreibung, Lager und Liquidationen verminderten die Zahl und den Anteil der deutschen nationalen Minderheit in Kroatien auf eine geringfügige Größe. Erst durch die Gründung der Republik Kroatien sowie die spezifische Rolle des deutschen Staates bei der Affirmation und Anerkennung des kroatischen Staates, werden die Deutschen von ihrem Stigma befreit. In Interviews in Osijek und Beli Manastir kommt es zu Erkenntnissen über die Erinnerung/das Gedenken der Angehörigen dieser Gemeinschaft, als wichtigem Teil der deutschen nationalen Identität in der aktuellen Zeit. Die Erinnerung der Angehörigen dieser Gemeinschaft, in der sozialistischen Ordnung unterdrückt, wurde nach der Transition in das demokratische Regierungssystem, zum wichtigerem Faktoren der deutschen nationalen Identität im Verhältnis zum vorherigem System und ein Generator ihres Neuaufbaues.