Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Zrinko Novosel, mag. hist. e-mail: zrinko.novosel@gmail.com Hrvatski institut za povijest Zagreb UDK: 34(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 22.10.2021

Austrijski pravnik i jedan od vodećih aktera prosvjetiteljskih reformi Marije Terezije, Karl Anton von Martini (1726.-1800.), svojim je radovima iz područja prirodnog i općeg javnog prava u velikoj mjeri odredio intelektualni sadržaj visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji iz tog područja. Kao jedina propisana udžbenička literatura za to polje pravne znanosti prema temeljnom školskom aktu za Ugarsku, Ratio educationis (1777.), Martinijeva su djela imala središnju ulogu u transferu znanja među profesore i studente na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Iz tog razloga ona predstavljaju relevantan izvor za razumijevanje intelektualnog stvaralaštva zagrebačkih profesora, ali se u ovom radu razmatra i pitanje dugotrajnosti recepcije Martinijeve misli u hrvatskom akademskom krugu.

Ključne riječi: Karl Anton von Martini, prirodno i opće javno pravo, transferi znanja, Kraljevska akademija u Zagrebu

* Rad je nastao u okviru projekta „Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću – EuKor“ (HRZZ, IP-2018-01-2539).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Sveobuhvatna reforma školstva u Habsburškoj Monarhiji započela je modernizacijom Sveučilišta u Beču 50-ih godina 18. stoljeća. Pri provedbi reforme sveučilišnog kurikuluma preuzet je model protestantskih sveučilišta u Pruskoj, od kojih su značajnija ona u Halleu, Göttingenu i Jeni. Zagovornici i glavni akteri reformističke politike bili su istaknuti intelektualci obrazovani u duhu prosvjetiteljstva. U hijerarhiji sveučilišnih disciplina visoko mjesto imala je pravna znanost, čija se nastavna materija po reformiranom programu fokusirala na praktična znanja iz područja javne uprave, kameralnih i financijskih znanosti te je prilagođena potrebama (proto)moderne države za obrazovanim javnim službenicima.1 Među vodećim pravnim stručnjacima koji su sudjelovali u reformi Pravnog fakulteta u Beču bili su Paul Joseph von Riegger (1705. – 1775.), Christian August von Beck (1720. – 1784.) te, za intelektualni život u hrvatskim zemljama najvažniji pravnik razdoblja kasnog prosvjetiteljstva, Karl Anton von Martini (1726. – 1800.).2 Iz kulturno-političke povijesne perspektive Martinijev rad na razvitku i promociji terezijanskih reformi važnošću nadilazi ostale aspekte njegovog djelovanja, no njegovi radovi iz područja prirodnog i općeg javnog prava predstavljali su temelje sveučilišne materije vezane uz to polje pravne znanosti. S obzirom da su generacije profesora prava diljem Habsburške Monarhije predavali gradivo služeći se prvenstveno Martinijevim tekstovima,3 njegov se intelektualni utjecaj treba smjestiti u kontekst transfera pravnog znanja. Ovim se radom istraživački fokus stavlja na fenomen recepcije njegovih ideja od strane zagrebačkih profesora prava, te će se u svrhu toga ustanoviti važnost Martinijeve pravne misli za nastanak korpusa pravne materije propedeutičkog karaktera na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.

Osnutak i ustroj ove akademije određeni su mandatom Marije Terezije od 5. kolovoza 1776. godine,4 a kurikularni program Pravnog fakulteta odgovarao je već ustanovljenim disciplinarnim okvirima na visokim učilištima u austrijskim nasljednim zemljama. Među četiri katedre na pravnom studiju ubrajala se i ona za prirodno,

1 Hrvatska historiografija odnedavno je stavila fokus na (proto)modernizacijsku politiku i reforme u području školstva u Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj. Vidi: Horbec Ivana, Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća, Zagreb 2018., 15, 214; Švoger Vlasta, „Reforma visokoškolske nastave u

Habsburškoj Monarhiji i stvaranje modernog sveučilišta u Zagrebu“, Bogoslovska smotra 90, Zagreb 2020., 69-70. 2 Horbec, Prema modernoj državi, 369. 3 Horbec Ivana, “The ‘Quiet Force’: The Role of Legal Education in the Disciplining of the Hungarian and

Croatian Nobility in 1760’s”, Povijesni prilozi 53, Zagreb 2017., 90. 4 Osnutak i ustroj Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu predmet je povijesne analize hrvatskih povjesničara i pravnika od početka 20. stoljeća. Vidi: Klaić Vjekoslav, „Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu (1776.)“,

Hrvatsko kolo, 7, Zagreb 1912.; Šidak Jaroslav, „Regia scientiarum academia“, u: Šidak Jaroslav (ur.), Spomenica u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969., 49-78; Pavić Željko (ur.), Pravni fakultet u Zagrebu 1776.-1996., sv. 1-4, Zagreb 1996.-1997.; Čepulo Dalibor, „Hrvatska pravna povijest i nastava pravne povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1776. do danas“, Zbornik PFZ, 63, br. 5-6, Zagreb 2013., 885-919.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

međunarodno i opće javno pravo,5 a uskoro se pokazalo da je nastavna materija predviđena za podučavanje na ovoj katedri svoje ishodište imala u udžbenicima K. A. von Martinija. Već je 1777. godine uredbom Ratio educationis6 reguliran cjelokupni školski sustav za ugarski dio Monarhije, osnovano je Sveučilište u Budimu te su, uz zagrebačku, osnovane još četiri istovjetne kraljevske akademije znanosti. Osim što je donesen niz strukturalnih promjena u visokoškolskom sustavu Ugarske, ovim se dokumentom interveniralo u kurikulum i nastavnu materiju, pri čemu je istaknuto mjesto zauzimao Martinijev pravni nauk. Ratio educationis u poglavlju o kraljevskim akademijama znanosti propisao je podjelu novoosnovanih fakulteta na katedre, odnosno profesore koji su predavali materiju iz pojedinih akademskih područja, kao i literaturu prema kojoj su profesori trebali oblikovati svoja predavanja. Jedini pravni izvori koje su profesori prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava na kraljevskim akademijama u Ugarskoj mogli konzultirati u tu svrhu bili su Martinijevi udžbenici, koji su već ranije postali temeljnim tekstovima iz tog područja na visokim učilištima u habsburškim nasljednim zemljama. Riječ je o dva djela, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis7 te Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis8 koja su tiskana u Beču 60-ih godina 18. stoljeća. Ubrzo su uslijedila nova izdanja ovih udžbenika na latinskom, njemačkom i mađarskom jeziku tiskana diljem Monarhije, ali i u Portugalu te udaljenim brazilskim kolonijama. Međutim, zbog općenitosti i širine odredbi sadržanih u Ratio educationis, ostaje nejasno koji su se točno udžbenici koristili kao nastavna materija. Naime, u prvom semestru pravnog studija na Kraljevskim akademijama znanosti profesori su građu iz prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava trebali predavati „prema pozicijama presvijetlog Martinija.“9 Ovakve općenite formulacije u temeljnoj uredbi o reformi školstva u Ugarskoj ostavljale su prostora profesorima prava da oblikuju predavanja prema vlastitim stavovima i interesima, ali u okviru sveobuhvatnih Martinijevih djela.

Ishodišta pravne grane koja je objedinjavala prirodno, opće javno i međunarodno pravo mogu se locirati u vrijeme Rimske Republike, kada su se uslijed širenja njene vlasti na strane narode tražila rješenja za sporove između građana koji ne uživaju jednaki pravni položaj. Pritom se, umjesto na sustav rimskog građanskog prava, referiralo na prirodno ishodište pravnog poretka.10 Ipak, kao formirana pravna grana koju se provedbom terezijanskih reformi obrađivalo cijeli semestar prve godine pravnih studija u čitavoj Monarhiji, prirodno, opće javno i međunarodno pravo javlja se tek s prosvjetiteljskim intelektualnim pokretom tijekom 17. stoljeća. Ovako

5 Hrvatska – Hrvatski državni arhiv, Zagreb – fond 26, Vrhovna uprava škola zagrebačkog distrikta, kut. 1., fol. 1, br. 2. 6 Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas, Beč 1777. 7 Martini Karl Anton von, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis, Beč, 1762. 8 Martini Karl Anton von, Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis, Beč 1768. 9 Ratio educationis, 334. 10 Stein Peter, Rimsko pravo i Europa, Zagreb 2007., 20-22.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

koncipirana disciplina u visokoškolskom sustavu imala je utilitarnu ulogu te je u akademsko obrazovanje implementirala ideju legitimacije apsolutističkog vladara kao čuvara prirodno-pravnog poretka, a lokalne pravne tradicije hijerarhijski podređivala općem javnom pravu u svrhu legitimacije suverenosti monarha.11 Osim toga, u vrijeme terezijanskih reformi može se zamijetiti odmak od ideje da zakonitosti prirodnog prava svoje ishodište imaju u božanskoj volji. Primjerice, već se 1759. godine na Sveučilištu u Trnavi prihvaćaju prirodno-pravne teze pravnika Phillipa Reinharda Vitriariusa (1647. – 1720.) kao osnova za podučavanje. Ogledni primjer njegovog odstupanja od katoličke dogme bilo je zastupanje ideje da je temelj braka slobodna volja pojedinaca da sklope pactum, odnosno ugovor, što je predstavljalo očitu suprotnost nauku Crkve o Božjoj volji u srži svakog bračnog odnosa.12 Ipak, samo na temelju ovog primjera bilo bi pretjerano govoriti o procesu sekularizacije pravnog obrazovanja, posebno kao sveobuhvatnoj pojavi u Monarhiji sredinom 18. stoljeća.

Upravo su intelektualci obrazovani u teološkim disciplinama nerijetko postajali profesorima katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo na kraljevskim akademijama znanosti nakon 1776./1777. godine. Takav slučaj zatičemo i u Zagrebu, gdje je to profesorsko mjesto natječajem pripalo Vinku Kalafatiću, koji je doktorsku titulu stekao u Beču iz teologije i kanonskog prava. S obzirom na njegovu intelektualnu pozadinu i teološko obrazovanje, ali i nešto skromniju produkciju propedeutičkih materijala u odnosu na profesore koji su u kasnijim godinama vodili predmetnu katedru, teško je sa sigurnošću govoriti o utjecaju Martinijevih djela na Kalafatićeva predavanja i rad u sklopu Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu. Ipak, prema jedinim sačuvanim tiskanim ispitnim materijalima Vinka Kalafatića iz područja prirodnog prava, za njega bi se moglo reći da je ostao predan nauci koju je stekao tijekom školovanja. Prema njegovim su tezama studenti Pravnog fakulteta polagali ispit koji je sadržavao obrazloženje da prirodni zakoni nastaju, osim urođenom ljudskom dobrotom i razumom, Božjom providnošću.13 Iako se u Martinijevoj doktrini ističe iskonska važnost božanske intervencije u kreaciji ljudske prirode i morala, takva eksplicitna formulacija o nastanku prirodnih zakona u njegovom djelu o prirodnom pravu nedostaje.14 Upravo je na ovom primjeru vidljivo da mogućnosti intervencije u

11 Katz Stanely L. (ur.), The Oxford International Encyclopedia of Legal History sv. 2, New York 2009., 400;

Horbec Ivana, „‘Učiti administraciju’: školovanje javnih službenika u 18. stoljeću“, Hrvatska i komparativna javna uprava 9, br. 4, Zagreb 2009., 1016. 12 Gönczi Katalin, Die europäischen Fundamente der ungarischen Rechtskultur, Frankfurt a. M. 2008., 25-26. 13 Kalafatić Vinko, Tentamen publicum ex jure naturali hominis et civitatis, Zagreb 1784. (NSK, R II F-80-1593), 3. 14 Vidi: Martini, De lege naturali positiones, Cap. I, 2.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

sam sadržaj nastave od strane profesora na akademijama nisu bile zanemarive, usprkos obavezi da se pridržavaju propisanih smjernica sadržanih u Ratio educationis.

Međutim, utjecaj Martinijevih tekstova na generacije zagrebačkih profesora prava ostao je velik. Godine 1784., kada su uslijed reformi Josipa II. (1765. – 1790.) iz okvira kraljevskih akademija isključeni teološki fakulteti, a iz pravnih studija je izdvojena katedra za kanonsko pravo, došlo je do smjene profesora na zagrebačkoj katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo. Na Kalafatićevo mjesto stupio je mladi i talentirani pravnik Pavao Antun Marković, koji je doktorirao pravo na Sveučilištu u Budimu 1783. godine, a u profesionalnoj karijeri je zagovarao Martinijeve pravne doktrine.15 U svojoj dugoj karijeri na zagrebačkoj Akademiji i predmetnoj katedri Pravnog fakulteta koja je trajala od 1784. do 1812. godine, Marković je predsjedao brojnim javnim ispitima na kojima su studenti pokazivali stečeno znanje iz područja prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava prema njegovim tezama i predavanjima. Poznato nam je barem dvanaest knjižica tiskanih materijala iz tog područja pravne znanosti nastalih prema Markovićevim predavanjima i korištenih za potrebe javnih obrana ispita na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, većinom nastalih u prvom desetljeću 19. stoljeća.16 Kao u slučaju Kalafatićevog teksta, Markovićevi tentameni odražavaju sadržaj nastavne materije koju je tijekom svoje profesorske karijere predavao studentima prava. Iz njih je vidljivo da je Martinijeva pravna misao predstavljala polazišnu točku za njihov nastanak. Marković je u svoje tekstove uveo i sustav referiranja na pravne autore kako bi potkrijepio svoje teze. Međutim, dok se tradicionalni pravni autoriteti poput Aristotela i Thomasa Hobbesa navode u samome tekstu bez točnih referenci na njihova djela, Martinijevi radovi su precizno citirani na mjestima gdje je bilo potrebno dodatno objasniti pravni sadržaj od posebnog interesa za tematiku tentamena. Primjerice, u članku 39. dvaju svojih tekstova,Marković navodi kako je počinitelj štete odgovoran i za naknadu iste, ali da u prirodnom pravu postoje posebna pravila u tom pogledu, te da je njih potrebno sagledati i njima se voditi. Pritom sama pravila nije specificirao, nego je u tu svrhu uputio na točno mjesto u Martinijevom djelu De lege naturali positiones, gdje se ono u šest zasebnih članaka bavi tom tematikom.17 Treba primijetiti da izdvojeni status Martinijevog djela, kao jedinog pravnog teksta kojeg Marković smješta u ‘fusnotu,’ ukazuje na njegovu važnost za izvedbu kurikuluma na katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo. Naime, Marković citiranjem izričito odabranog mjesta iz Martinijevog udžbenika zapravo ukazuje na nužnost da studenti uz njegove tentamene konzultiraju upravo to djelo u pripremi za javne ispite.

15 Szabadfalvi Józef “The Beginnings of Hungarian Legal Philosophical Thinking“, ARSP: Archiv fur Rechts- und Sozialphilosophie / Archives for Philosophy of Law and Social Philosophy, 96, br. 3, Stuttgart 2010., 341. 16 Tentameni Pavla Antuna Markovića čuvaju se u zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Većina ih je sadržana u svesku pod signaturom R II F-80-1612. 17 Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex ivre naturali, Zagreb 1808.; Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex jure naturali, Zagreb 1809. (NSK, R II F-80-1612). Vidi: Martini, De lege naturali, 121-124.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Dodatni uvid u reproduciranje i modificiranje pravnog znanja od strane profesora na Akademiji u Zagrebu pruža nam pojava prakse objavljivanja autorskih udžbenika, koja nije bila razvijena do drugog desetljeća 19. stoljeća. Godine 1818. objavljena su djela dvojice zagrebačkih pravnika, Imbriha Domina Petruševečkog (1776. – 1848.) i Konstantina Farkaša (1775. – 1822.).18 Domin je svojim udžbenikom Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh19 po prvi puta prilagodio terminologiju suvremene pravne discipline hrvatskom jeziku te time jezično približio materiju iz privatnog ugarskog prava polaznicima Pravnog fakulteta u Zagrebu. S druge strane, svoj udžbenik i prilog poznavanju ugarskog javnog prava Farkaš je objavio na latinskom pod naslovom Principia juris publici regni Hungariae. 20 Oba djela odgovarala su potrebama za novom nastavnom materijom na katedrama koje su Domin i Farkaš vodili – Predznanya pravicz za katedru domovinskog prava, a Principia juris publici za katedru prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava. Za razliku od tentamena, čija kratka forma i sažet izričaj nisu ostavljali prostora za složeno izlaganje problematike iz pojedinih područja niti razrađen sustav citiranja, u ovim udžbenicima reference na pravne autore postaju učestale i sistematizirane te se dobiva dojam o razgranatosti intelektualnih utjecaja na zagrebačke profesore.

Usprkos tome što su Martinijeva djela nastala pedeset godina prije objave ovih dvaju udžbenika, a treba istaknuti i kako nisu navedena kao udžbenička literatura u ponovljenoj uredbi Ratio educationis iz 1806. godine,21 njihov utjecaj ostao je velik te se pokazuju kao relevantan izvor iz polja pravne znanosti za autore zagrebačkih udžbenika. Kao što je već naznačeno, udžbenik Imbriha Domina odražavao njegov profesionalni interes za privatno pravo, kao i sadržaj nastavne materije na katedri domovinskog prava. Na taj način moglo bi se pretpostaviti da je u disciplinarnom smislu utjecaj Martinija i njegove prirodno- i javno-pravne misli na nastanak Dominovih Predznanya trebao biti marginalan. Međutim, pokazuje se kako Domin u uvodnoj razradi pravne materije u svome djelu smatra potrebnim ukazati na ishodišne točke tadašnje pravne znanosti, pri čemu se četiri puta referira na Martinijev udžbenik iz prirodnog prava. Pravnici poput Emerika Kelemena, Györgyja Praya i Martina von Schwartnera te njihova djela iz privatnog prava i diplomatike disciplinarno predstavljaju relevantnije uzore i izvore za Dominov tekst, pa su razmjerno češće navođena u njegovom sustavu citiranja te su prisutna kroz čitav udžbenik (Graf 1.). 22 Ipak, naglasak na Martinijevim tezama iz područja jurisprudencije i prirodnog prava u uvodnom dijelu Dominove knjige, svjedoči o značajnom utjecaju Martinijeve

18 Pavić, Pravni fakultet, sv. 1, 89-96; 97-99. 19 Domin Imbrih, Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh, Zagreb 1818. 20 Farkaš Konstantin, Principia juris publici regni Hungariae, Zagreb 1818. 21 Vidi: Ratio educationis publicae totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provincias eidem adnexas, Beč 1806., 94-65. 22 Program korišten za izradu grafa i vizualizaciju podataka je Voyant tools (https://voyant-tools.org/).

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

pravne misli i na nastanak pravnih radova i izvan područja prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava.

Graf 1. Učestalost referenci na pravne izvore u Predznanya pravicz I. Domina.23

Udžbenik Principia juris publici Konstantina Farkaša disciplinarno se jače oslanja na postulate onovremenog općeg javnog i državnog prava, što je prvenstveno vidljivo iz naglašene prisutnosti referenci na Martinijevo djelo Positiones de iure civitatis. Kvantitativnom analizom sustava citiranja u opsegom sličnim udžbenicima I. Domina i K. Farkaša pokazuje se kako je Domin usvojio nešto razvijeniji pristup koristeći čak 122 reference na pravne udžbenike i priručnike, u usporedbi s Farkaševih 22.24 No, taj podatak samo ističe važnost Martinijevih djela za nastanak Farkaševa udžbenika, jer se gotovo polovica referenci odnosi na Martinijeve radove, od kojih devet na udžbenik Positiones de iure civitatis. Kao i u ranije prikazanoj vizualnoj reprezentaciji citiranosti autora pravnih djela u Dominovom udžbeniku, na temelju Farkaševa udžbenika možemo izvesti zaključak o prisutnosti i rasprostranjenosti citata koji upućuju na radove K. A. von Martinija. Za razliku od Domina, Farkaš se na Martinijeve radove

23 Graf predstavlja pojavnost citata (bilježaka) u tekstu kojima se referira na navedene autore. Horizontalna os predstavlja duljinu analiziranog teksta podijeljenu u 10 segmenata, a vertikalna os učestalost pojedine bilješke u odnosu na ostale bilješke u pojedinom segmentu. 24 Od 122 reference u Predznanya pravicz, na G. Praya odnosi se njih 30, M. von Schwartnera 17, E. Kelemena 8, a ostale reference se većim dijelom odnose na citirane zaključke sabora i vladarske odluke te još sedam pravnih autora. Od 22 reference u Principia juris, 10 ih se odnosi na K. A. von Martinija, a ostale reference se odnose podjednako na još pet suvremenih pravnih autora.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

referira kroz čitav tekst svog djela, a ostali pravnici poput Matije Antuna Markovića, Josipa Petrovića i Györgyja Praya pojavljuju se tek dva, odnosno jedan put u citatima cijelog teksta Principia juris (Graf 2.).

Graf 2. Učestalost referenci na pravne izvore u Principia juris K. Farkaša.25

Iz priložene analize može se zaključiti da se Farkaš pri izradi svojeg udžbenika čvrsto oslanjao na Martinijeve teze, čime se ukazuje na visok intenzitet intelektualnog utjecaja navedenog austrijskog pravnika nekoliko generacija nakon nastanka njegovih utjecajnih radova.

Pitanje trajanja recepcije Martinijevih djela među profesorima Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu za sada ostaje otvoreno jer preostaje detaljnije istražiti i evaluirati djelovanje profesora koji su naslijedili predmetnu katedru, ali se u tom pogledu može naslutiti silazni trend u interesu za polje prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava. Iako je kurikularni program ugarskih kraljevskih akademija prema normativnom okviru sadržanom u uredbi Ratio educationis ostao nepromijenjen do njihovog ukinuća 1850. godine,26 već se ranije može primijetiti prelazak akademskog fokusa na druge

25 Vidi bilješku 23. 26 Više o školskim reformama u Habsburškoj Monarhiji sredinom 19. stoljeća vidi u: Aichner Christof;

Mazohl Brigitte (ur.), Die Thun-Hohenstein’schen Universitätsreformen 1849-1860. Konzeption – Umsetzung –

Nachwirkungen, Beč – Köln – Weimar 2017.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

grane tadašnje pravne znanosti. Farkašev nasljednik na predmetnoj katedri u Zagrebu, Antun Ferdinand Albely (1794. – 1875.) je, kao i njegovi prethodnici, bio produktivan pravni pisac te je 1828. godine za potrebe studenata Akademije u Zagrebu pripremio udžbenik iz područja financijalne znanosti Rudimenta politicae universalis aerarii, koji je ostao u rukopisu sve do njegovog kritičkog izdanja gotovo dvjesto godina kasnije.27 Očiti odmak od pravne materije koju je predavao na preuzetoj katedri potvrđuje i njegova kasnija profesionalna karijera na Kraljevskoj akademiji znanosti u Győru, gdje se posvetio objavi radova iz enciklopedije prava i pravne filozofije. U tom procesu prestaje i njegov interes za idejama razrađenim u Martinijevim pravnim udžbenicima, pa se može reći da je recepcija tih djela opstala jedino kroz aspekt studentskih obaveza za poznavanjem materije iz prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava.

Ipak, ovakva ocjena ostaje podložna kritici dok se ne provede temeljito istraživanje preostalih tentamena profesora Teodora Tivadara Paulera i Mirka Šuhaja, koji su na predmetnoj katedri u Zagrebu držali predavanja do njenog ukinuća. Na taj se način u budućim istraživanjima treba ustanoviti je li Albelyjev odmak od Martinijevih ideja predstavljao izolirani slučaj i u kolikoj se mjeri takva pojava može pratiti među profesorima ostalih kraljevskih akademija u Ugarskoj. Bez obzira na spoznaje kojima bi takva buduća istraživačka nastojanja mogla uroditi, na temelju dosad provedenih istraživanja teško je osporiti iznimno važan utjecaj radova Karla Antona von Martinija na intelektualno stvaralaštvo iz polja pravnih znanosti profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu u prvim desetljećima od njegova osnutka.

Albely Antun Ferdinand, Osnove opće financijalne znanosti, Zagreb 1996. Domin Imbrih, Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh, Zagreb 1818. Farkaš Konstantin, Principia juris publici regni Hungariae, Zagreb 1818. Kalafatić Vinko, Tentamen publicum ex jure naturali hominis et civitatis, Zagreb 1784. (NSK, R II

F-80-1593) Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex iure naturali, Zagreb 1809. (NSK, R II F-80-1612) Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex ivre naturali, Zagreb 1808. (NSK, R II F-80-1612) Martini Karl Anton von, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis, Beč 1762. Martini Karl Anton von, Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis, Beč 1768. Ratio educationis publicae totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provincias eidem adnexas,

Beč 1806. Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas, Beč 1777.

27 Albely Antun Ferdinand, Osnove opće financijalne znanosti, Zagreb 1996.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Hrvatska – Hrvatski državni arhiv, Zagreb – fond 26, Vrhovna uprava škola zagrebačkog distrikta

Aichner Christof; Mazohl Brigitte (ur.), Die Thun-Hohenstein’schen Universitätsreformen 1849-1860.

Konzeption – Umsetzung – Nachwirkungen, Beč – Köln – Weimar 2017. Čepulo Dalibor, „Hrvatska pravna povijest i nastava pravne povijesti na Pravnom fakultetu u

Zagrebu od 1776. do danas“, Zbornik PFZ, 63, br. 5-6, Zagreb 2013., 885-919. Gönczi, Katalin, Die europäischen Fundamente der ungarischen Rechtskultur, Frankfurt a. M. 2008. Horbec Ivana, Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća, Zagreb 2018. Horbec Ivana, “The ‘Quiet Force’: The Role of Legal Education in the Disciplining of the Hungarian and Croatian Nobility in 1760’s,” Povijesni prilozi 53, Zagreb 2017., 81-108. Horbec Ivana „‘Učiti administraciju’: školovanje javnih službenika u 18. stoljeću“, Hrvatska i komparativna javna uprava 9, br. 4, Zagreb 2009., 1011-1055. Katz Stanely L. (ur.), The Oxford International Encyclopedia of Legal History sv. 2, New York 2009. Klaić Vjekoslav, „Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu (1776.),“ Hrvatsko kolo, 7, Zagreb 1912. Pavić Željko (ur.), Pravni fakultet u Zagrebu 1776.-1996., sv. 1-4, Zagreb 1996.-1997. Stein Peter, Rimsko pravo i Europa, Zagreb 2007. Szabadfalvi Józef, “The Beginnings of Hungarian Legal Philosophical Thinking”, ARSP: Archiv fur

Rechts- und Sozialphilosophie / Archives for Philosophy of Law and Social Philosophy, 96, br. 3,

Stuttgart 2010., 337-347. Šidak Jaroslav, „Regia scientiarum academia“, u: Šidak Jaroslav (ur.), Spomenica u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969., 49-78. Švoger Vlasta, „Reforma visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji i stvaranje modernog sveučilišta u Zagrebu“, Bogoslovska smotra 90, Zagreb 2020., 67-85.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Ovim radom evaluiraju se recepcija i utjecaj pravne misli austrijskog pravnika kasnog prosvjetiteljstva, Karla Antona von Martinija (1726. – 1800.) na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, osnovanoj 1776. godine. Kao najrelevantniji intelektualni uzori u području prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava, Martinijevi su udžbenici postali temelj pravne materije za podučavanje iz tog polja tadašnje pravne znanosti te su propisani uredbom Ratio educationis (1777.) kao jedina literatura za predmetne katedre kraljevskih akademija u Ugarskoj. U radu se analizira u kojoj su mjeri profesori prava na Akademiji u Zagrebu koristili Martinijeve tekstove za pisanje vlastitih pravnih tekstova, u prvom redu ispitnih materijala nastalih prema vlastitim predavanjima te udžbenika kao propedeutičkih pomagala u nastavi. Takva analiza se temelji na izvornim pravnim tekstovima petorice profesora prava zagrebačke akademije – Vinka Kalafatića, Pavla Antuna Markovića, Imbriha Domina Petruševečkog, Konstantina Farkaša te Antuna Ferdinanda Albelyja. U radu se zaključuje kako je utjecaj Martinijevih radova na pravnu produkciju profesora u Zagrebu bio velik, iako se mogu zamijetiti specifičnosti s obzirom na profesionalne interese profesora. Ipak, ostavlja se prostora za utvrđivanjem pretpostavljenog pada interesa za ovu granu pravne znanosti i Martinijevih tekstova u prvoj polovici 19. stoljeća putem daljnjih istraživanja.

Zusammenfassung Mit dieser Arbeit werden die Rezeption und der Einfluss des Rechtsgedankens des österreichischen Juristen der späten Aufklärung, Karl Anton von Martini (1726 – 1800) an der Königlichen Akademie der Wissenschaften in Zagreb, gegründet 1776, bewertet. Als relevanteste intellektuelle Vorbilder auf dem Gebiete des Natur-, allegemeinöffentlichen und internationalen Rechtes wurden Martinis Lehrbücher die Grundlage des Rechtsstoffes zum Unterrichten aus diesem Gebiete der damaligen Rechtswissenschaft und sie wurden durch Verordnung Ratio educationis (1777) als einzige Literatur für Fachunterrichtslehrstühle der königlichen Akademien in Ungarn vorgeschrieben. In der Arbeit wird analysiert in welchem Umfang die Juraprofessoren an der Akademie in Zagreb Martinis Texte zum Verfassen eigener juristischen Texte gebrauchten, vor allem der Prüfungsmateriale, entstanden nach eigenen Vorträgen sowie der Lehrbücher als propädeutische Hilfsmaterialien in dem Unterricht. Eine solche Analyse beruht auf ursprünglichen juristischen Texten von fünf Juraprofessoren der zagreber Akademie – Vinko Kalafatič, Pavle Antun Marković, Imbrih Domin Petruševečki, Konstantin Farkaš und Antun Ferdinand Albely. In der Arbeit wird beschlossen, dass der Einfluss von Martinis Werke auf die juristische Produktion der Professoren in Zagreb groß war, obwohl Besonderheiten zu bemerken sind als Folge professioneller Interessen der Professoren.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Trotzdem wird Raum zur Feststellung eines angenommenen Schwindens des Interessens an diesem Zweig der juristischen Wissenschaft und an Martinis Texten in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts mittels weiterer Forschungen, gelassen.