BORIŠA GAVRILOVIĆ KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO
Sarajevo, 2022.
Psihijatrija Koševo. Prijemno odjeljenje. Jesam li usro?
“Kumstvo, jesam li usro?”
“Jesi.”
“Znam.”
“Zaposleni?” pita doktorica.
“Daa, kao freelancer.” Lakše mi je to izgovoriti nego da nabra jam šta sve radim, kao i da sam u firmi bez plate pet godina.
“Bračno stanje?”
“Biooo sam ožeeenjen, imaaam sina iz prrrvog brrraka. Trrri godine sam u vanbrrračnoj zaaajednici sa dviiije malodobne kćerrrke.”
“Jeste li alergični?”
“Samo peniiicilin.”
“Pijete li? Droge?”
“Samo u drrruštvu. Reci drrrogama ne.” Pokušavam biti du hovit.
Doktorica nastavlja da tipka i govori glasno: “Pacijent svje stan. ispravno orijentisan u svim pravcima. Psihomotorno miran. Verbalni kontakt se uspostavlja i vodi u željenom pravcu bez po teškoća. Misaoni tok po formi uredan, sadržajno bez sumanosti. Ne registrira se perciptivna obmana. Osnovno raspoloženje sni ženo, afekt subdepresivan. Voljno‑nagonska sfera ledirana. Ho micidalne ideje i nakane negira.”
Okreće mi se i govori: “Bilo je što je bilo. Nadam se da više o tome ne razmišljate na isti način. Infuzije su vam pomogle i usko ro ćete biti mnogo bolji. Ići ćete kući nakon još jedne infuzije. Smirite se. Ali sutra ili prekosutra bilo bi dobro da se javite na kli niku da krenemo sa nekim terapijama. Kombinovaćemo lijekove i psihoterapije. Nemojte očekivati da sve možete prebroditi sami.”
“Hvala Vam, doooći ću.”
Zvoni telefon ispred nje. Razgovara tiho, ne čujem. Završi raz govor, okreće se meni.
“Niste mi rekli za nož? Vaša supruga kaže da ste prijetili. To mijenja sve. Moramo vas ostaviti na klinici. Situacija je ozbiljnija nego je vi predstavljate.”
Policajac mi govori da ne brinem, izgledam dobro, a sa žena ma je uvijek tako.
Dajem dokumente, novac i mobitel kumu. Medicinski tehni čar mi pokazuje da sjednem na invalidska kolica. Gura me do vrata s rešetkama. Otvara ih i govori:
“Nemojte brinuti, izgleda ružno, ali morate prvo u Urgentni centar.”
Centralni zatvor
Sarajevo, ljeto 1993. Rešetke 2.
“Dobro nam došli”, dočekuje me zatvorski policajac. “Odvežite pertle.”
Odvezujem. Pregledava šta sve imam kod sebe i popisuje. Tuž no je koliko malo vrijednih predmeta imam kod sebe. Par mara ka, ključevi i akreditacija za kretanje po gradu. U magacinu ih imam nekoliko. Neke sam kupio, a neke falsifikovao. Isprintam potvrdu u kojoj sam jedinici, na osnovu uzorka od prijatelja pa je potpišem kao da sam komandant. Platim sitaru da mi odštampa pečat. Izgleda kao original. Ni original ni falsifikat nisu me saču vali od kopanja i privođenja.
“Šta si uradio?” pita policajac.
“Nisam ništa. Znam da mi nećete vjerovati.”
“Naravno da neću. Jebe se vama, sad ćete ovdje imati par mje seci džaba hranu i piće, a meni se valja snalaziti da nahranim punu kuću. Neću te vezati. Idemo.”
6 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
Idem za njim. Brzo grabi pored mene. Čujem zvuk metalnih vrata kako se zatvaraju. Ulazim u nepoznato.
Ispred ćelije mi naređuje da gledam u zid. Viri kroz špijunku na vratima. Derući se traži zatvorenika u ćeliji da odstupi od vra ta. Pokazuje mi da uđem. Teška drvena vrata sa rezom se zatva raju iza nas.
“Konačno da nisam sam. Ja sam Alen. Da ne lažem i pravim se nevin, krao sam, uhvatili me, nisam propjevo za druge i sad me drže. Spavam na gornjem krevetu da sam bliže prozoru. Ubi vru ćina ljetos. Nema veze što smo u ovim debelim zidovima. Uh, što me protjera...”
Skače sa kreveta na pod i ide prema čučavcu. Ćelija je mala sa visokim stropom. Krevet je na sprat, ali je prozor i dalje visoko. Vertikalne rešetke presijecaju sunce koje je malo zakačilo i nas. U uglu pored vrata je čučavac. Ne postoji pregrada. Alen čuči i stenje.
“Jebe me sraćka od sinoć. Kaže doktor možda je od vode. Do voze nam u cisterni iz pivare. Mogu ti reći da je i to dobro, ko bi je sam teglio kući. Hrana nije loša, vidjećeš. A kada nas posjećuju neke strane delegacije bude soka, kolača, ma svega. Kažem ti, bo lje nego kod kuće. Danas je leća. Ako ne voliš mogu ja. Sreća, pa hljeba dobijemo više. Ma vidjećeš, ko u hotelu.”
Šutim. I dalje osmatram prostoriju. Na zidovima urezani da tumi i imena. Negdje su i recke za brojanje dana, kao kada igrate karte. Prostorija užasno smrdi, ko zna koliko je puta već koristio čučavac. Podiže se i pljuska vodom po dupetu.
“Nego ne reče mi šta si ti usro? Imaš li neko ime?”
“Boća. Tako me zovu u raji. A nisam ništa usro, usro si se ti, ali šta god da kažem nećeš mi vjerovati.” Smijem se.
“Više ti vjerujem da nisi ništa usro, nego za ime koje si rekao. Čuj, Boća. Nikad čuo. Pa ni kod Srba nema takvih imena. Ali
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 7
nema veze. Izgledaš mi mutav da kradeš, neka je druga glupost. Takvi prefinjeni ne uzimaju malo nego lopatom.”
Oblači šorc. Uzima neki keks sa kreveta i nudi mi. Gadljiv sam na mnoge vrste hrane čak i kada sam gladan. Kada sam vidio keks u mokroj ruci, taman da je sa Eurokremom, odmah sam odustao od hrane.
“Ne smijem slatko, šećer me jebe.” Slagah.
“Čuj šećer. To je meni rahmetli dedo imao. Baš ga je handrilo. Znao nam se često onesvijestiti. Valjda nećeš i ti. Šta ću s tobom.
I dođe rat, nikada se više dedo nije žalio na šećer, ali nije prošlo par mjeseci, a on preselio. E to ti je život. Sad te ima, sad te nema. Nego, može li se to nekako razjebati da uzimaš više soli? Kontaš? So i šećer, pa nekako normala.”
“Nisam probao. Možda i može. Sad ću malo odspavati, sinoć su me dugo držali da propjevam. Baš sam umoran. Ne ljuti se. Pričamo poslije. Pojedi keks. Ne može tebi šećer ništa.” Na silu se smijem da postanemo raja.
“Ma ne brini, buraz. Možda je bolje da si propjevo ako je nešto sitno. Dobiješ godinu dvije i onda ko u hotelu čekaš kraj rata. Hrana, voda, nema puške. Za poželiti.”
Glumim da spavam. Ali on ne odustaje.
“Sad nešto kontam. Da ti nisi drot pa te ubacili da progovorim i izlajem se pred tobom. Ali opet kome sam ja bitan da zbog mene troši inspektora. A i ko bi normalan ovdje proveo par dana. Šalim se. Ne glumi da spavaš, hajde da pričamo. Danima niko nije pro govorio sa mnom.”
Meškoljim se. Zijevam. Pravim se da moram odspavati.
“Nije ti Alen nešto reko. Slušaj. Ja ti volim da pjevam. Volim glasno, ali onda dođe čuvar pa mi prijeti.”
Zapjeva.
Bosno moja, divna mila, divna gizdava.
U tebi je, lopov Alen, kralj pljačkanja.
8 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
“Je li mi dobra ova? Šalim se. Spavaj. Odmori malo. Znam kako je kad te pritisnu.”
Otvaraju se vrata. Ulazi čuvar: “Jesi ti novi? Jesu ti rekli da nema ležanja po danu? Po noći se spava. Hajde fino ustani, izvini mi se, i hodaj po ćeliji. Nemoj da prvi dan imamo problema.”
Ustajem i izvinjavam se. Brojim korake po ćeliji. Deset u du žinu, osam u širinu.
Već prvih dana shvatam da će sve potrajati. Nisam oduševljen hranom. Njen unos mi je manji problem od iznosa. Frka mi je olakšati se na čučavcu dok Alen gleda. Pokušavam kad ga izvedu, ali neće govno kad je gazdi ćejf. I ono se urotilo protiv mene. Popusti kad počnem dobijati cekere sa hranom. Sunčica je dobila dozvolu da se možemo povremeno vidjeti. Sjedimo u nekoj zajedničkoj prostoriji. Priča mi šta se dešava vani i ko me sve pozdravio. Najviše nedostajem Srletu i Saletu. Ovo je jedini normalan razgovor u zadnje dvije sedmice. Ali i ona može ući rijetko.
Srle i Sale žive sa mnom u podrumu Doma izviđača na Mej tašu. Na spratu je magacin humanitarnog društva Dobrotvor gdje radimo. Upoznali smo se krajem prve godine rata. Obojica su komšije Banetu, sekretaru humanitarnog društva. Da bismo izbjegli mobilizaciju sklonili smo se u podrum. Rijetko šetamo gradom. Naredne godine njih dva su se prijavili u HVO i riješili problem mobilizacije. Kad se HVO priključi Armiji BiH zbrisaće iz grada.
Mladi policajac koga ranije nisam viđao ulazi u ćeliju.
“Jesi ti Boriša?”
“Jesam?” Nije valjda opet ispitivanje?
“Pozdravio te Zlaja. Ako ti nešto treba, reci. Bilo kome. Reko sam kolegama da te pripaze.”
Boriša
/ KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 9
Gavrilović
Kad izađe, Alen me gleda ispod oka: “Znao sam! Znao sam da si uvezan. Glumiš mi od početka.. Ništa ti više ne vjerujem.”
Duri se, a je presretan. Kontam da će me popustit s pričom. Kurac.
“Joj, ne znam da li sam ti pričao... Evo jedne.”
Tako počinje.
“Par dana prije tebe bio tu neki lik dva i po metra visok. Nikad većeg čovjeka nisam vidio. Šaka mu ko moja glava. Da si mogo vidjet kako se istovari. Ko konj. Ne da smrdi, nego čučavac začepi. Skroz kontra tebi. Ti u zatvoru imaš zatvor. Jelde da mi je dobra ova. Zatvor u zatvoru.”
“Ma nemam. Rano se budim, serem dok spavaš.”
“Lažeš garant. Speko si ti, i to dobro. Priznaj!”
“Ustani sutra oko šest, pa ćeš vidjet.”
“Kako znaš kad je šest, kad nemamo sata. Ma jebeš ti mene.”
“Ne jebem. Avgust je. Dan počinje oko šest. Po tome znam.”
“Ne čitaš ti džaba knjige svaki dan. Ja mislio foliraš da ne pri čamo.”
Knjige su me spasile. Zatvor ima biblioteku. Knjige su stare. Najviše marksističkih. Kad se posreći da dobijem nešto normalno, obično nedostaje stranica. Sam povezujem dijelove. Dobra škola drama turgije. Kontam da to rade i pisci. Povezuju ono čega se sjete.
Bibliotekar, isto pritvorenik, kaže mi da sam jedini koji traži knjige. Od početka rata je u zatvoru jer je odbio pušku kao Je hovin svjedok. U povjerenju: ne zna ništa o njima, a niko ga nije ni pitao. Vjerovatno je dočekao i kraj rata među marksistima i počupanim knjigama.
Najzad me zovu kod sudinice. Dočekuje me žena blizu penzi je, s narandžastom francuzicom na glavi, u žutim cipelama i ha ljini s mornarskim prugama. Takvu će, samo druge boje, jednom obući Iskra.
“Sjednite.”
10 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
“Hvala. Mogu li vas zamoliti za cigaretu?”
“Ako se i šalite, nije smiješno. Nije vam ovo hotel. Postoje neke norme ponašanja. Podsjećate me na sina. Vani je... Zanemariću.”
Kontam, ako postoje norme ponašanja, što se obukla ko za maskenbal.
“Pročitala sam vašu izjavu. Prema ovome ne vidim neku vašu krivicu, ali sigurno nešto krijete. Znam da niste krivi, ali kad šti tite druge na kraju će biti po vašim leđima. Mladi ste da ovdje provedete godine. Najljepše u životu.”
“Moram priznati da mi ove godine nisu najljepše u životu. Bio sam odličan učenik, nosio štafetu, bio među najboljim studenti ma, ostao u gradu sa prijateljima i na kraju završio u zatvoru. Ne morate mi vjerovati, ali šta god da je optužba, nisam kriv.”
“Vjerujem da niste. Ali neko jeste. Recite ko i idete vani. Bolje za vas.”
“To morate pitati nekog drugog. Ja stvarno ne znam.”
“Dobro. Čuvar, vrati ga u ćeliju. Imamo vremena.”
Par mjeseci prije toga Bane mi je rekao: “Slušaj, mali, ako ikada krene naopako šuti. Ako te iko može izvući, to smo mi.”
“Imaš pozdrave od Baneta”, kaže mi advokat. Jedan je od naj boljih u gradu. “Šalje ti cigare. Ako treba još nešto, reci mi. Kad te opet pozove, šutiš. Ja pričam.”
Naredno ročište je stvarno sa mnom. Sudinica izgleda nezain teresovano. Dopušta mi da zapalim.
“Mogu te pustiti vani”, kaže. “Ali poslušaj me kao majku, fino si dijete. Ostani ovdje. Vani se gine. Kupe sa ulice, odvode na ko panje. Bolje ti je u zatvoru, ma kako glupo zvuči.”
Na kraju ispada da zatvor jeste hotel. S bibliotekom.
Nakon mjesec i po istraga je obustavljena. Izlazim iz zatvora par dana prije dvadeset i trećeg rođendana. Vraćaju mi oduzeto: par
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 11
maraka, ključeve i akreditaciju. Ponovo pertle na cipelama. Zvuk otključavanja rešetki.
Ispred zatvora me dočekuje Sunčica. Grlimo se. Ponovo sku pa. Sunčan dan. Sunce sam uglavnom gledao kroz rešetke ili u šetnji dvorištem. Izvodili su nas na pola sata. Gledao sam u pro zore zgrade suda i nadao se da ću vidjeti nekoga iza njih kako mi maše. Izvodili su nas samo u sunčane dane. Poželio sam kišu, na licu.
Šetamo gradom. I grad je u zatvoru, okružen Srbima. Ali meni još u ušima odzvanja otključavanje rešetki. Sloboda je relativan pojam. U ruci su mi kesa sa knjigama što je donijela Sunčica, gar deroba i pribor za higijenu. Najradije bih sve bacio da me ne pod sjeća na zatvor. Odvezuje mi se pertla. Saginjem se i izvlačim je. Naučio sam hodati bez pertli. Sloboda je imati i odvezane noge.
Dolazimo u podrum Doma izviđača, gdje boravim već godinu dana. Sunčica mi nije rekla da će me dočekati svi moji drugovi. Znala je koliko mi prijatelji znače iako je željela da ovo bude dan samo za nas.
Na početku rata sam se zaposlio kao čuvar u Domu izviđa ča. Radio sam dva mjeseca, ali plate nije bilo. U drugom dijelu doma Bane je imao kafe klub. Angažovao me kao konobara za umjetničku četu Armije BiH koja je tu imala probe. U jesen se jedinica rasformirala i prostor je iznajmljen Srpskom dobrotvor nom društvu “Dobrotvor”. Bane je bio sekretar, a ja šef magacina. Konačno smo imali neke regularne papire kao radnu obavezu.
Često su organizovani konvoji sa hranom iz Kiseljaka, Pala ili Beograda. Uglavnom je to brašno, ulje, šećer, riža i grah. Sve bi se pakovalo u manje kese i dijelilo članovima humanitarnog društva. Ponekada bismo dobili i mlijeko u prahu i voće. To su bile manje količine pa smo dijelili najbližim. Dok je Kumstvo bio na liniji, njegovoj ženi sam natovario ruksak i cekere sa jajima,
12 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
hranom za bebe, čak i bananama. Zaposlenima smo naknadu da vali u hrani. Srle, Sale i ja svoju bismo prodavali ili mijenjali za cigare i alkohol. Boca loze bila je oko sto maraka.
Podrum je bio mjesto susreta za mnoge kada zaglave u gradu nakon policijskog sata. Neki bi svratili i da ručaju s nama. Kuhali smo svakodnevno. Uglavnom grah. Žurke su bile redovne.
Psihijatrija Koševo.
Urgentno odjeljenje.
Plafon.
“Dobro jutro”, pozdravlja medicinski tehničar koji ulazi u sobu. “Kako su mi momci spavali?”
Momci... Znači, nisam sam u sobi.
“Otkud Vam ova prazna boca infuzije spojena na ruku?” teh ničar se meni obraća. “Niste valjda spavali s njom?”
“Zaista ne znam. Juče su me doveli. Bio sam u nekoj sobi gdje su me testirali. Kad su utvrdili da nisam zaražen prebacili su me ovdje i spojili na infuziju. I onda sam zaspao.”
“Idioti. Pustili vas da spavate sa praznom bocom. Ne brinite, nije opasno, samo je neprofesionalno. Sad se malo razbudite pa da doručkujete.”
Soba je na kraju kratkog hodnika i nema vrata. Samo su dva kre veta u njoj. Pored mog je stalak za infuziju. Dvije natkasne. Moja je prazna. Na Akijevoj par sokova i gomila slamki. Na prozori ma rešetke. Vidim susjednu sobu, desno od naše. U njoj su dvije žene. Jedna je vezana. Nadam se da neće i mene. Na suprotnoj strani hodnika je prostorija za medicinske tehničare. Gledaju u video nadzor. Jedan od tehničara čita vremensku prognozu s mo bitela. Mislim samo na to kako ću pozvati Iskru. Telefon su mi uzeli na prijemu.
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 13
Ležim i gledam u plafon, da ne gledam šta radi bolničarka. Strah me igle, krvi, kanile.
Neurologija.
Koševo, 2017.
Brojim do deset i sto
Budim se. Pogledam lijevo i vidim tabane (najmanje broj 52). Pripadaju Dugom, juče smo se upoznali. Čovjek je trideset centi duži od kreveta. Brojim do deset i skupljam hrabrost da pokušam pomjeriti nožni prst. Onda brojim još jednom do deset. Pa onda do sto. Ako sam među onih jedan posto kod kojih operacija ne uspije, prst se neće pomaknuti. Biću vezan za kolica do kraja živo ta. To znači dok se u kolicima ne prevalim s balkona. Pomiče se. Operacija uspjela. Pacijent još nije umro. Samoubistvo odgođeno.
Sjedenje za kompjuterom deset sati dnevno došlo je na naplatu. Operacija sa šansom 99:1 nije bila prva opcija. Prvo sam poku šao s banjom. Pele je insistirao da mi bude pratnja. Poznajemo se još iz osamdesetih. Poslije rata je otišao u Ameriku. Vratio se prije par godina, kupio stan i od tada ništa ne radi. Čeka penziju. On mene prati u bazen, ja njega u kafanu. Zdravstveni turizam u Fojnici shvatamo najozbiljnije. Na kupkama i vježbama se fino naparimo i rastegnemo, onda se u lokalnim kafanama oporavlja mo od terapija.
Ponekad sjedimo sa Samirom kad mu obaveze komandira po licije dopuste. Samir je vjerovatno i najvažniji razlog zašto sam za banju izabrao Reumal. S njim sam odrastao. Bio sam mu kum. Vjenčani i šišani. Njegova ideja bila je izlet u Brusnicu. Kasni par sati i više pari piva. Najzad krećemo, već je dobro prošlo podne. Put je makadamski, krivudav, s bezdanima ispod. Tješim se da će šuma zadržati džip ako se prevrnemo. Ali ovdje i šumu kradu, pa
14 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
bi se prevrtali po panjevima. Možda nisam trebao pristati na ovu avanturu? Od truckanja mi kičma sigurno neće biti bolja.
Objekat je nov. U sličnom smo jednom bili deset dana na zi movanju. Samir, Anja i ja smo bili najstariji. Jednom ostanemo bez hljeba. Izvlačimo šibice ko sutra silazi u grad da ga donese. Zima je oštra. Planinarski dom je od autobuske stanice udaljen pet kilometara. Noć brzo pada. Vraćam se ruksaka punih hlje bom. Na polovini puta sjednem da se odmorim. Bude me svjetla baterijskih lampi. Samir i Anja su osjetili da nešto nije uredu i krenuli mi u susret. Spasili su mi život.
U objektu nas čeka sto za komandira, pored kamina. Ni to nije recept za popravak kičme. S jedne strane vrućina, s druge propuh. Smjenjuju se bokalići rakije i plate hrane. Oko ponoći predlažem da se vratimo jer pada snijeg. Sutra moramo rano na terapiju.
Budim se rano. Mjehur zove da ga ispraznim. Ustajem iz kreveta i padnem. Od bola ne mogu stati na lijevu nogu.
Zovem Peleta. Budi se, podiže me.
“Ne osjećam nogu uopšte. Valjda nisam imao moždani.”
“Ma daj, šta ti je, kakav moždani, ubio si se miješajući pivu i rakiju. Vrati se u krevet i spavaj.”
“Ne mogu se pomjeriti. Boli u pičku materinu.”
“Mislio sam da opet nešto glumiš.”
“Ne glumim. Ne mogu se ni okrenuti koliko boli. Mobitel mi je iza leđa. Dodaj mi ga.”
“Tek je sedam. Probaj zaspati. Ne možemo sada naći doktora. Nije bolnica. Nema dežure. Evo ti mobitel.”
Trpim bolove narednih sat vremena. Radujem se kada vidim na mobitelu da je osam.
“Idi kod doktorice i zamoli da dođe. Zna me. Živi u mom komšiluku.”
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 15
“Probaću. A ti ne mrdaj nigdje.”
“Gdje ću u pičku materinu.”
Smijemo se. Odlazi. Uskoro je u sobi.
“Doktorica te čeka u ordinaciji.”
“Možeš li je dovesti u sobu, ne mogu ustati.”
“Ustani i ne seri. Ne može žena doći.”
Pokušavam da se pomjerim i vrištim od bola. Noga i dalje ne dostaje. Podiže me i nosi do lifta. Izlazimo u prizemlju. Liježem na pod. Bol je nepodnošljiva. Stenjem.
Doktorica me čuje i izlazi iz ambulante: “Šta Boki glumi?! Ula zi. Pa nisi invalid.”
Pele me podiže i nosi do bolesničkog kreveta. Konačno se ona uozbilji.
“Sada ćeš dobiti koktel injekciju. Biće malo bolje.”
“Dajte bilo šta osim rakije.”
“Ali injekcija nije rješenje. Nakon ovoga idi u Sarajevo. Treba će ti još par injekcija, možda i narednih desetak dana, da dođeš u bolje stanje. Banju više ne možeš koristiti.”
“Pa kako da dođem do Sarajeva kada ne mogu ni sjedit ni le žat? Ostaćemo ovdje.”
Narednih dana ležim u sobi s laptopom na stomaku. Pele mi go vori da sam idiot jer i ukočen radim. Ali ako ja ne završim posao, neće niko. Dobar je osjećaj biti nezamjenjiv. I glup. Nakon pet dana vraćamo se u Sarajevo.
Hirurg gleda snimak magnetne: “Izgleda ozbiljno. Da ne okoli šam, ovo je za operaciju. Uradićemo samo jedan pršljen koji je baš kritičan. Ovaj ispod njega može sačekati. Nije ništa opasno, samo ste dva dana u bolnici i onda kući na oporavak par dana, pa fizikalne terapije. Razmislite, pa mi se javite na klinici ako se odlučite.”
16 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
“Nemam šta razmišljati. Bolovi se povremeno vraćaju. Recite mi kada mogu doći da legnem. Ako može petak, bilo bi super.”
“Zašto petak?”
“Pa da se oporavim do ponedeljka. Zbog posla.”
Gleda me i konta jesam li ozbiljan ili se zajebavam.
Operaciona sala je u podrumu. Ležim nag potrbuške. Anesteziolog mi daje injekciju i govori: “Jedan, dva, tri, sad ćete zaspati...”
Ulazi tehničar.
“Jesi li ti išao mokriti?” pita me.
“Nisam. Vrti mi se kada ustanem.”
“Nakon narkoze moraš mokriti.”
Pruža mi posudu za mokrenje da ne ustajem. Pijem. Sok, voda, kisela... Litar, dva. Stomak ko bidon. Okrećem se zidu. Po turam posudu. Ne ide.
“Moraćemo kateter. Dežurna doktorica je rekla da ne možemo više čekati.”
“Molim vas da se strpite samo još malo.”
Strah me je i pomisliti da će neko crijevo gurati u mene. Gdje sam najtanji.
“Vraćam se za pola sata.”
Nakon petnaestak minuta ulazi i nosi dugo tanko crijevo sa kesom.
“Nemojte, molim vas.”
“Ne pametuj.”
Navlači gumene rukavice. Provlači crijevo kroz penis. Pecka me. Muka mi je. Kesa se puni urinom.
“Vidiš da može.”
Izvlači crijevo. Odlazi. Dugi me gleda i kaže: “Bijel si ko pla fon. Doduše, plafon je malo prljav. Ma ko varkina. Pa nisu te tukli. Uzmi malo čokolade.”
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 17
“Ne mogu sada.”
Nekada davno sam čuo i zapamtio da se od čokolade spekne. Neću da me sad još i klistiraju. Iako me ni to nije mašilo.
Naredne godine hemoroidi krvare danima. Gubim svijest. Iz hitne pomoći šalju me na Koševo. Ne samo klistiranje, nego i ko lonoskopija.
“Svucite se i lezite bočno”, govori mi sestra. “Nemojte se bojati. Ovo ne boli. Samo je malo nelagodno jer ćemo upumpavati zrak kako se pomjeramo kroz vaša crijeva.”
Doktorica sjedi u blizini i gleda u monitor. Osjećam kako cri jevo ulazi u mene. Alen bi rekao: “Imaš crijevo u crijevu. Jesam ovo dobro, a!” Zvuk je kao kad se otvaraju vrata na starim auto busima.
“Slobodno ispustite vjetar. To je prirodno kada se radi snimak.”
Ne ispuštam. Ipak sam ja nosio štafetu. Ja sam od onih što će prije ispustit dušu nego vjetar. Silazim niz Koševo i prdim. Nema više rupe na meni na kojoj sam nevin.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje.
Lik iz crtanog.
“Što si ti ovdje?”
Okrećem se. Na krevetu sjedi muškarac od stomaka do tjeme na u gipsu. Ni ruke nisu slobodne. Isto ko u crtanom. Mrve gipsa mu po licu.
“Juče sam napravio sranje.”
“Je li veće nego moje? Ja sam se bacio sa balkona. Već tri mje seca me krpe ovdje. Sve zbog koke. Volim je. Ona je iz Gruzije. Upoznali se preko posla. Otišla je. Ništa nisam riješio. Ja sam Aki. A ti?”
“Boća. Zajebavaš me, zbog koke se bacio s balkona?”
18 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
“Da, zbog koke, a što si ti napravio sranje?”
“Iskra mi je rekla da odlazi iz stana. Sve mi se srušilo. Poludio sam.”
“Iskra?”
“Supruga. Imamo dvije preslatke djevojčice. Volim je.”
“Možeš li mi pomoći da ustanem da doručkujem?”
Pokušam ustati. Vrtoglavica. Zavalim se nazad u krevet.
“Izvini, ne mogu. Već me je tehničar dizao s poda.”
“Zvaću tehničara da mi pomogne. A ti odmaraj.”
Ja sam Iskra.
Iskru sam upoznao preko posla. Pojavila se kao nova urednica, a ja sam već tri godine prelamao knjige za istog izdavača. Inače to radim zadnjih dvadeset godina. Posao je zanimljiv i dosadan.
Dobijam tekstove u Wordu sa fotografijama i formatiram na računaru stranice za štampu u InDesignu. Uradio sam stotine hi ljada stranica knjiga, časopisa, novina, monografija...
Zanat sam pekao u štampariji Oslobođenja. Do tada posao pripreme za štampu radilo je pedesetak slovoslagara, radnika na pripremi fotografija i montaži. Nismo im bili dragi jer smo im oteli posao. Neke su ostavili da sjede s nama, ali nikada nisu uspjeli savladati posao.
U godinama poslije rata satima bismo čekali da računar obra di podatke i printer izbaci listove pausa. Paus bi se često gužvao, pa je trebalo čekati novih pola sata. Neko se dosjetio da šaljemo više stranica na print pa smo čekali u obližnjoj kafani. Radili smo i po dvanaest sati. Ispijali gomile kafa u toku dana. U ladicama smo držali nasute čaše sa alkoholom. Izvlačili bi ladicu i ispijali da nas ne primijete šefovi.
Zahvaljujući tehničkom fakultetu i iskustvu sa računarom brzo sam naučio posao. Danas godišnje uradim sto knjiga. Često
Boriša
KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 19
Gavrilović /
me angažuju izdavačke kuće jer nikada ne kasnim sa rokovima i rijetko griješim u poslu. Kumstvo me opisuje za računarom kao Baha za orguljama.
Sve je počelo Iskrinim mailom.
Ja sam Iskra. Rekli su mi da si ti super lik i da uvijek pomogneš novim uposlenicama. Valjda nije jedini razlog što su ženskog roda?
Imam iskustvo sa ovim poslom, ali sam radila časopise. Mislim da poznajem šta je bitno za pripremu knjige, ali bi bilo lakše da mi napišeš na koji način radimo i šta da ti šaljem.
Naravno, sve opcije dogovora su otvorene.
Odgovaram vrlo brzo. Cjelodnevno sjedim ispred monitora. Smješkam se. Pokušaću nekim svojim šarmom da impresioniram novu urednicu. Ponekad sam je viđao na televiziji, ali me emisije iz kulture nisu zanimale, pa mi je uglavnom sve u vezi s njom bilo novo.
Draga Iskra, zaista mi je žao što ćemo našu saradnju precizirati mailovima. Valjda postoje i drugi načini komunikacije. Ne mislim samo na internet i mobitel :)
Za početak pošalji mi svoj broj mobitela jer će sigurno biti neophodno da se povremeno čujemo. Moj broj ti je u potpisu. I naravno uvijek sam raspoložen za kaficu da pojasnim kako je najjednostavnije da cijeli proces posla ubrzamo. Do tada prijateljski te grlim.
Ubrzo stiže odgovor.
20 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
Naravno da nema razloga da krijem broj. A za kaficu ćemo sačekati bolje vrijeme, da možemo sjediti u bašti. Može i pivo. Nadam se da piješ alkohol :)
A sada da i ja tebe zagrlim i zahvalim na susretljivosti.
Baš si onakav kako su te opisali. Očekujem upute.
Prepiska traje mjesecima. Uskoro me hvali kako nikada nije radila sa tako brzom i odgovornom osobom. Raduje je moja pismenost. Piše mi da je šteta što talenat za pisanje mailova ne pretvorim u književne tekstove.
Impresivno je na koliko web stranica pronalazim njene tek stove i fotografije. Već sam zaljubljen, ali potpuno nesiguran da joj se mogu približiti.
Najzad je zatičem ispred knjižare kako snima izjavu za neku od TV kuća. Mnogo mi je ljepša nego na fotografijama sa interneta. Vrijedi pokušati. Privlačim se s leđa i dotičem njeno rame.
“Izvini, ja sam Boća, konačno da se upoznamo.”
“Hej, ćao”, nasmiješi se, “u najglupljem momentu si me zatekao jer žurim dalje. Ali neka ovo bude prvi dogovor da popijemo piće.”
Ne stižem da bilo šta smisleno kažem, ona već priča sa drugom osobom. Kako se vješto izvuče. Naša prepiska je očito samo pred stava. Upalila je, dobila je prioritet u odnosu na druge urednice.
Prolazi još par mjeseci. Nalazim se sa Kumstvom u aščinici. Vi dim Iskru za stolom u ćošku. Prilazim i pozdravljamo se. U druš tvu je sa starijim muškarcem. Ispred njih dvije velike boce piva i poluprazni tanjiri.
“Ovo je Gale. Pričala sam mu o tebi. Ovo je Boća, momak što nam radi pripremu knjiga. Ludilo kako je brz u poslu uz vrlo malo greški.”
“Ne pretjeruj. Hvala ti. Čeka me kum da popijemo piće. S ob zirom da puniji ljudi jedu ovdje sigurno je klopa više nego dobra.”
Boriša Gavrilović / KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 21
Nije oduševljena mojim komentarom. Poenta je bila da mi ne smeta što je debeljuca.
“Veličković ti je kum? Znamo se posredno.”
“Pošalji mi ako si nešto pripremila od knjiga. Znaš da je usko ro književni festival.”
“Važi. Šaljem večeras.”
Uveče nije poslala ništa. Stalno otvaram mail i nadam se poruci da nastavim prepisku.
Nakon par dana javlja se:
Izvini što kasnim.
Nije izgovor, ali baš mi se nešto iskomplikovalo u životu. Pričam ti kada se vidimo.
Ne bih kasnila da nisam sigurna da nećeš sve završiti na vrijeme. Kad si nas sve razmazio.
Ostaje da se iskupim na obećanoj pivi. Sad znam da i ti piješ. U stvari, znala sam, ali ne ide da dama zove na pivu :)
Petnaestog slavimo rođendan pa naleti. Volila bi.
Odgovaram:
Neću imati vremena da proslavimo ovaj rođendan, ali valjda ćemo ih doživjeti još da se vidimo :)
Ostaje dogovoreno pivo. Javni se kada uloviš vremena.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje.
Na spratu je bolje.
Aki je završio sa doručkom. Tehničar mu briše lice vlažnom mara micom. Mrvice gipsa su nestale. Ovaj put ja započinjem razgovor.
22 KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO / Boriša Gavrilović
“Vidim da si se nahranio. Vrijedilo je ustati iz kreveta. Koliko si dugo ovdje?”
“Ovdje sam par sedmica, ali sam na ortopediji proveo par mjeseci. Ne znam zašto me još drže na urgentnom. Rijetko ko municiram sa doktorima. Stalno mi obećavaju da će me prebaciti. Na spratu je mnogo bolje.”
“Čekaj, ovdje si par sedmica?”
“Da. Traje to jako dugo da se izađe. Neko ostane tri mjeseca. Ima slučajeva i pola godine. Ali vrijeme ide nekako. Ne brini.”
Razmišljam. Ipak je on u gipsu. Zato ga drže dugo. Pa bacio se s balkona! Nije to isto. Izvući ću se ranije. Moram danas naći nekog doktora da razgovaram.
“Postoje li neki doktori da razgovaramo?”
“Sačekaj vizitu, oni su uskoro ovdje, pa pokušaj. Iako prvih dana ignorišu nove pacijente. Probaj.”
“Šta je bilo za doručak?”
“Dobra je klopa. Bolja nego u nekom hotelu. Jutros smo imali slatke mazalice. Kao da je dječiji rođendan.” Smije se.
Boriša
/ KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO 23
Gavrilović
...
