Boriša Gavrilović - KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO (1)

BORIŠA GAVRILOVIĆ KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO

IZDAVAČ

Mas Media doo, Sarajevo

Branilaca Sarajeva 51, Sarajevo

Tel: + 387 33 444 354

ZA IZDAVAČA

Emina Šukalo

Kako preživjeti samoubistvo, Boriša Gavrilović

Copyright © Boriša Gavrilović, 2022.

Copyright © za bh. izdanje Mas Media, 2022.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja izdavača.

UREDNIK

Nenad Veličković

RECENZENT

Nenad Veličković

LEKTURA I KOREKTURA

Sandra Zlotrg

LAYOUT

Boriša Gavrilović

DIZAJN NASLOVNICE

Asim Đelilović

ŠTAMPA

Dobra knjiga, Sarajevo

BORIŠA GAVRILOVIĆ KAKO PREŽIVJETI SAMOUBISTVO

Sarajevo, 2022.

Psihijatrija Koševo. Prijemno odjeljenje. Jesam li usro?

“Kumstvo, jesam li usro?”

“Jesi.”

“Znam.”

“Zaposleni?” pita doktorica.

“Daa, kao freelancer.” Lakše mi je to izgovoriti nego da nabra jam šta sve radim, kao i da sam u firmi bez plate pet godina.

“Bračno stanje?”

“Biooo sam ožeeenjen, imaaam sina iz prrrvog brrraka. Trrri godine sam u vanbrrračnoj zaaajednici sa dviiije malodobne kćerrrke.”

“Jeste li alergični?”

“Samo peniiicilin.”

“Pijete li? Droge?”

“Samo u drrruštvu. Reci drrrogama ne.” Pokušavam biti du hovit.

Doktorica nastavlja da tipka i govori glasno: “Pacijent svje stan. ispravno orijentisan u svim pravcima. Psihomotorno miran. Verbalni kontakt se uspostavlja i vodi u željenom pravcu bez po teškoća. Misaoni tok po formi uredan, sadržajno bez sumanosti. Ne registrira se perciptivna obmana. Osnovno raspoloženje sni ženo, afekt subdepresivan. Voljno‑nagonska sfera ledirana. Ho micidalne ideje i nakane negira.”

Okreće mi se i govori: “Bilo je što je bilo. Nadam se da više o tome ne razmišljate na isti način. Infuzije su vam pomogle i usko ro ćete biti mnogo bolji. Ići ćete kući nakon još jedne infuzije. Smirite se. Ali sutra ili prekosutra bilo bi dobro da se javite na kli niku da krenemo sa nekim terapijama. Kombinovaćemo lijekove i psihoterapije. Nemojte očekivati da sve možete prebroditi sami.”

“Hvala Vam, doooći ću.”

Zvoni telefon ispred nje. Razgovara tiho, ne čujem. Završi raz govor, okreće se meni.

“Niste mi rekli za nož? Vaša supruga kaže da ste prijetili. To mijenja sve. Moramo vas ostaviti na klinici. Situacija je ozbiljnija nego je vi predstavljate.”

Policajac mi govori da ne brinem, izgledam dobro, a sa žena ma je uvijek tako.

Dajem dokumente, novac i mobitel kumu. Medicinski tehni čar mi pokazuje da sjednem na invalidska kolica. Gura me do vrata s rešetkama. Otvara ih i govori:

“Nemojte brinuti, izgleda ružno, ali morate prvo u Urgentni centar.”

Centralni zatvor

Sarajevo, ljeto 1993. Rešetke 2.

“Dobro nam došli”, dočekuje me zatvorski policajac. “Odvežite pertle.”

Odvezujem. Pregledava šta sve imam kod sebe i popisuje. Tuž no je koliko malo vrijednih predmeta imam kod sebe. Par mara ka, ključevi i akreditacija za kretanje po gradu. U magacinu ih imam nekoliko. Neke sam kupio, a neke falsifikovao. Isprintam potvrdu u kojoj sam jedinici, na osnovu uzorka od prijatelja pa je potpišem kao da sam komandant. Platim sitaru da mi odštampa pečat. Izgleda kao original. Ni original ni falsifikat nisu me saču vali od kopanja i privođenja.

“Šta si uradio?” pita policajac.

“Nisam ništa. Znam da mi nećete vjerovati.”

“Naravno da neću. Jebe se vama, sad ćete ovdje imati par mje seci džaba hranu i piće, a meni se valja snalaziti da nahranim punu kuću. Neću te vezati. Idemo.”

Idem za njim. Brzo grabi pored mene. Čujem zvuk metalnih vrata kako se zatvaraju. Ulazim u nepoznato.

Ispred ćelije mi naređuje da gledam u zid. Viri kroz špijunku na vratima. Derući se traži zatvorenika u ćeliji da odstupi od vra ta. Pokazuje mi da uđem. Teška drvena vrata sa rezom se zatva raju iza nas.

“Konačno da nisam sam. Ja sam Alen. Da ne lažem i pravim se nevin, krao sam, uhvatili me, nisam propjevo za druge i sad me drže. Spavam na gornjem krevetu da sam bliže prozoru. Ubi vru ćina ljetos. Nema veze što smo u ovim debelim zidovima. Uh, što me protjera...”

Skače sa kreveta na pod i ide prema čučavcu. Ćelija je mala sa visokim stropom. Krevet je na sprat, ali je prozor i dalje visoko. Vertikalne rešetke presijecaju sunce koje je malo zakačilo i nas. U uglu pored vrata je čučavac. Ne postoji pregrada. Alen čuči i stenje.

“Jebe me sraćka od sinoć. Kaže doktor možda je od vode. Do voze nam u cisterni iz pivare. Mogu ti reći da je i to dobro, ko bi je sam teglio kući. Hrana nije loša, vidjećeš. A kada nas posjećuju neke strane delegacije bude soka, kolača, ma svega. Kažem ti, bo lje nego kod kuće. Danas je leća. Ako ne voliš mogu ja. Sreća, pa hljeba dobijemo više. Ma vidjećeš, ko u hotelu.”

Šutim. I dalje osmatram prostoriju. Na zidovima urezani da tumi i imena. Negdje su i recke za brojanje dana, kao kada igrate karte. Prostorija užasno smrdi, ko zna koliko je puta već koristio čučavac. Podiže se i pljuska vodom po dupetu.

“Nego ne reče mi šta si ti usro? Imaš li neko ime?”

“Boća. Tako me zovu u raji. A nisam ništa usro, usro si se ti, ali šta god da kažem nećeš mi vjerovati.” Smijem se.

“Više ti vjerujem da nisi ništa usro, nego za ime koje si rekao. Čuj, Boća. Nikad čuo. Pa ni kod Srba nema takvih imena. Ali

nema veze. Izgledaš mi mutav da kradeš, neka je druga glupost. Takvi prefinjeni ne uzimaju malo nego lopatom.”

Oblači šorc. Uzima neki keks sa kreveta i nudi mi. Gadljiv sam na mnoge vrste hrane čak i kada sam gladan. Kada sam vidio keks u mokroj ruci, taman da je sa Eurokremom, odmah sam odustao od hrane.

“Ne smijem slatko, šećer me jebe.” Slagah.

“Čuj šećer. To je meni rahmetli dedo imao. Baš ga je handrilo. Znao nam se često onesvijestiti. Valjda nećeš i ti. Šta ću s tobom.

I dođe rat, nikada se više dedo nije žalio na šećer, ali nije prošlo par mjeseci, a on preselio. E to ti je život. Sad te ima, sad te nema. Nego, može li se to nekako razjebati da uzimaš više soli? Kontaš? So i šećer, pa nekako normala.”

“Nisam probao. Možda i može. Sad ću malo odspavati, sinoć su me dugo držali da propjevam. Baš sam umoran. Ne ljuti se. Pričamo poslije. Pojedi keks. Ne može tebi šećer ništa.” Na silu se smijem da postanemo raja.

“Ma ne brini, buraz. Možda je bolje da si propjevo ako je nešto sitno. Dobiješ godinu dvije i onda ko u hotelu čekaš kraj rata. Hrana, voda, nema puške. Za poželiti.”

Glumim da spavam. Ali on ne odustaje.

“Sad nešto kontam. Da ti nisi drot pa te ubacili da progovorim i izlajem se pred tobom. Ali opet kome sam ja bitan da zbog mene troši inspektora. A i ko bi normalan ovdje proveo par dana. Šalim se. Ne glumi da spavaš, hajde da pričamo. Danima niko nije pro govorio sa mnom.”

Meškoljim se. Zijevam. Pravim se da moram odspavati.

“Nije ti Alen nešto reko. Slušaj. Ja ti volim da pjevam. Volim glasno, ali onda dođe čuvar pa mi prijeti.”

Zapjeva.

Bosno moja, divna mila, divna gizdava.

U tebi je, lopov Alen, kralj pljačkanja.

“Je li mi dobra ova? Šalim se. Spavaj. Odmori malo. Znam kako je kad te pritisnu.”

Otvaraju se vrata. Ulazi čuvar: “Jesi ti novi? Jesu ti rekli da nema ležanja po danu? Po noći se spava. Hajde fino ustani, izvini mi se, i hodaj po ćeliji. Nemoj da prvi dan imamo problema.”

Ustajem i izvinjavam se. Brojim korake po ćeliji. Deset u du žinu, osam u širinu.

Već prvih dana shvatam da će sve potrajati. Nisam oduševljen hranom. Njen unos mi je manji problem od iznosa. Frka mi je olakšati se na čučavcu dok Alen gleda. Pokušavam kad ga izvedu, ali neće govno kad je gazdi ćejf. I ono se urotilo protiv mene. Popusti kad počnem dobijati cekere sa hranom. Sunčica je dobila dozvolu da se možemo povremeno vidjeti. Sjedimo u nekoj zajedničkoj prostoriji. Priča mi šta se dešava vani i ko me sve pozdravio. Najviše nedostajem Srletu i Saletu. Ovo je jedini normalan razgovor u zadnje dvije sedmice. Ali i ona može ući rijetko.

Srle i Sale žive sa mnom u podrumu Doma izviđača na Mej tašu. Na spratu je magacin humanitarnog društva Dobrotvor gdje radimo. Upoznali smo se krajem prve godine rata. Obojica su komšije Banetu, sekretaru humanitarnog društva. Da bismo izbjegli mobilizaciju sklonili smo se u podrum. Rijetko šetamo gradom. Naredne godine njih dva su se prijavili u HVO i riješili problem mobilizacije. Kad se HVO priključi Armiji BiH zbrisaće iz grada.

Mladi policajac koga ranije nisam viđao ulazi u ćeliju.

“Jesi ti Boriša?”

“Jesam?” Nije valjda opet ispitivanje?

“Pozdravio te Zlaja. Ako ti nešto treba, reci. Bilo kome. Reko sam kolegama da te pripaze.”

Kad izađe, Alen me gleda ispod oka: “Znao sam! Znao sam da si uvezan. Glumiš mi od početka.. Ništa ti više ne vjerujem.”

Duri se, a je presretan. Kontam da će me popustit s pričom. Kurac.

“Joj, ne znam da li sam ti pričao... Evo jedne.”

Tako počinje.

“Par dana prije tebe bio tu neki lik dva i po metra visok. Nikad većeg čovjeka nisam vidio. Šaka mu ko moja glava. Da si mogo vidjet kako se istovari. Ko konj. Ne da smrdi, nego čučavac začepi. Skroz kontra tebi. Ti u zatvoru imaš zatvor. Jelde da mi je dobra ova. Zatvor u zatvoru.”

“Ma nemam. Rano se budim, serem dok spavaš.”

“Lažeš garant. Speko si ti, i to dobro. Priznaj!”

“Ustani sutra oko šest, pa ćeš vidjet.”

“Kako znaš kad je šest, kad nemamo sata. Ma jebeš ti mene.”

“Ne jebem. Avgust je. Dan počinje oko šest. Po tome znam.”

“Ne čitaš ti džaba knjige svaki dan. Ja mislio foliraš da ne pri čamo.”

Knjige su me spasile. Zatvor ima biblioteku. Knjige su stare. Najviše marksističkih. Kad se posreći da dobijem nešto normalno, obično nedostaje stranica. Sam povezujem dijelove. Dobra škola drama turgije. Kontam da to rade i pisci. Povezuju ono čega se sjete.

Bibliotekar, isto pritvorenik, kaže mi da sam jedini koji traži knjige. Od početka rata je u zatvoru jer je odbio pušku kao Je hovin svjedok. U povjerenju: ne zna ništa o njima, a niko ga nije ni pitao. Vjerovatno je dočekao i kraj rata među marksistima i počupanim knjigama.

Najzad me zovu kod sudinice. Dočekuje me žena blizu penzi je, s narandžastom francuzicom na glavi, u žutim cipelama i ha ljini s mornarskim prugama. Takvu će, samo druge boje, jednom obući Iskra.

“Sjednite.”

“Hvala. Mogu li vas zamoliti za cigaretu?”

“Ako se i šalite, nije smiješno. Nije vam ovo hotel. Postoje neke norme ponašanja. Podsjećate me na sina. Vani je... Zanemariću.”

Kontam, ako postoje norme ponašanja, što se obukla ko za maskenbal.

“Pročitala sam vašu izjavu. Prema ovome ne vidim neku vašu krivicu, ali sigurno nešto krijete. Znam da niste krivi, ali kad šti tite druge na kraju će biti po vašim leđima. Mladi ste da ovdje provedete godine. Najljepše u životu.”

“Moram priznati da mi ove godine nisu najljepše u životu. Bio sam odličan učenik, nosio štafetu, bio među najboljim studenti ma, ostao u gradu sa prijateljima i na kraju završio u zatvoru. Ne morate mi vjerovati, ali šta god da je optužba, nisam kriv.”

“Vjerujem da niste. Ali neko jeste. Recite ko i idete vani. Bolje za vas.”

“To morate pitati nekog drugog. Ja stvarno ne znam.”

“Dobro. Čuvar, vrati ga u ćeliju. Imamo vremena.”

Par mjeseci prije toga Bane mi je rekao: “Slušaj, mali, ako ikada krene naopako šuti. Ako te iko može izvući, to smo mi.”

“Imaš pozdrave od Baneta”, kaže mi advokat. Jedan je od naj boljih u gradu. “Šalje ti cigare. Ako treba još nešto, reci mi. Kad te opet pozove, šutiš. Ja pričam.”

Naredno ročište je stvarno sa mnom. Sudinica izgleda nezain teresovano. Dopušta mi da zapalim.

“Mogu te pustiti vani”, kaže. “Ali poslušaj me kao majku, fino si dijete. Ostani ovdje. Vani se gine. Kupe sa ulice, odvode na ko panje. Bolje ti je u zatvoru, ma kako glupo zvuči.”

Na kraju ispada da zatvor jeste hotel. S bibliotekom.

Nakon mjesec i po istraga je obustavljena. Izlazim iz zatvora par dana prije dvadeset i trećeg rođendana. Vraćaju mi oduzeto: par

maraka, ključeve i akreditaciju. Ponovo pertle na cipelama. Zvuk otključavanja rešetki.

Ispred zatvora me dočekuje Sunčica. Grlimo se. Ponovo sku pa. Sunčan dan. Sunce sam uglavnom gledao kroz rešetke ili u šetnji dvorištem. Izvodili su nas na pola sata. Gledao sam u pro zore zgrade suda i nadao se da ću vidjeti nekoga iza njih kako mi maše. Izvodili su nas samo u sunčane dane. Poželio sam kišu, na licu.

Šetamo gradom. I grad je u zatvoru, okružen Srbima. Ali meni još u ušima odzvanja otključavanje rešetki. Sloboda je relativan pojam. U ruci su mi kesa sa knjigama što je donijela Sunčica, gar deroba i pribor za higijenu. Najradije bih sve bacio da me ne pod sjeća na zatvor. Odvezuje mi se pertla. Saginjem se i izvlačim je. Naučio sam hodati bez pertli. Sloboda je imati i odvezane noge.

Dolazimo u podrum Doma izviđača, gdje boravim već godinu dana. Sunčica mi nije rekla da će me dočekati svi moji drugovi. Znala je koliko mi prijatelji znače iako je željela da ovo bude dan samo za nas.

Na početku rata sam se zaposlio kao čuvar u Domu izviđa ča. Radio sam dva mjeseca, ali plate nije bilo. U drugom dijelu doma Bane je imao kafe klub. Angažovao me kao konobara za umjetničku četu Armije BiH koja je tu imala probe. U jesen se jedinica rasformirala i prostor je iznajmljen Srpskom dobrotvor nom društvu “Dobrotvor”. Bane je bio sekretar, a ja šef magacina. Konačno smo imali neke regularne papire kao radnu obavezu.

Često su organizovani konvoji sa hranom iz Kiseljaka, Pala ili Beograda. Uglavnom je to brašno, ulje, šećer, riža i grah. Sve bi se pakovalo u manje kese i dijelilo članovima humanitarnog društva. Ponekada bismo dobili i mlijeko u prahu i voće. To su bile manje količine pa smo dijelili najbližim. Dok je Kumstvo bio na liniji, njegovoj ženi sam natovario ruksak i cekere sa jajima,

hranom za bebe, čak i bananama. Zaposlenima smo naknadu da vali u hrani. Srle, Sale i ja svoju bismo prodavali ili mijenjali za cigare i alkohol. Boca loze bila je oko sto maraka.

Podrum je bio mjesto susreta za mnoge kada zaglave u gradu nakon policijskog sata. Neki bi svratili i da ručaju s nama. Kuhali smo svakodnevno. Uglavnom grah. Žurke su bile redovne.

Psihijatrija Koševo.

Urgentno odjeljenje.

Plafon.

“Dobro jutro”, pozdravlja medicinski tehničar koji ulazi u sobu. “Kako su mi momci spavali?”

Momci... Znači, nisam sam u sobi.

“Otkud Vam ova prazna boca infuzije spojena na ruku?” teh ničar se meni obraća. “Niste valjda spavali s njom?”

“Zaista ne znam. Juče su me doveli. Bio sam u nekoj sobi gdje su me testirali. Kad su utvrdili da nisam zaražen prebacili su me ovdje i spojili na infuziju. I onda sam zaspao.”

“Idioti. Pustili vas da spavate sa praznom bocom. Ne brinite, nije opasno, samo je neprofesionalno. Sad se malo razbudite pa da doručkujete.”

Soba je na kraju kratkog hodnika i nema vrata. Samo su dva kre veta u njoj. Pored mog je stalak za infuziju. Dvije natkasne. Moja je prazna. Na Akijevoj par sokova i gomila slamki. Na prozori ma rešetke. Vidim susjednu sobu, desno od naše. U njoj su dvije žene. Jedna je vezana. Nadam se da neće i mene. Na suprotnoj strani hodnika je prostorija za medicinske tehničare. Gledaju u video nadzor. Jedan od tehničara čita vremensku prognozu s mo bitela. Mislim samo na to kako ću pozvati Iskru. Telefon su mi uzeli na prijemu.

Ležim i gledam u plafon, da ne gledam šta radi bolničarka. Strah me igle, krvi, kanile.

Neurologija.

Koševo, 2017.

Brojim do deset i sto

Budim se. Pogledam lijevo i vidim tabane (najmanje broj 52). Pripadaju Dugom, juče smo se upoznali. Čovjek je trideset centi duži od kreveta. Brojim do deset i skupljam hrabrost da pokušam pomjeriti nožni prst. Onda brojim još jednom do deset. Pa onda do sto. Ako sam među onih jedan posto kod kojih operacija ne uspije, prst se neće pomaknuti. Biću vezan za kolica do kraja živo ta. To znači dok se u kolicima ne prevalim s balkona. Pomiče se. Operacija uspjela. Pacijent još nije umro. Samoubistvo odgođeno.

Sjedenje za kompjuterom deset sati dnevno došlo je na naplatu. Operacija sa šansom 99:1 nije bila prva opcija. Prvo sam poku šao s banjom. Pele je insistirao da mi bude pratnja. Poznajemo se još iz osamdesetih. Poslije rata je otišao u Ameriku. Vratio se prije par godina, kupio stan i od tada ništa ne radi. Čeka penziju. On mene prati u bazen, ja njega u kafanu. Zdravstveni turizam u Fojnici shvatamo najozbiljnije. Na kupkama i vježbama se fino naparimo i rastegnemo, onda se u lokalnim kafanama oporavlja mo od terapija.

Ponekad sjedimo sa Samirom kad mu obaveze komandira po licije dopuste. Samir je vjerovatno i najvažniji razlog zašto sam za banju izabrao Reumal. S njim sam odrastao. Bio sam mu kum. Vjenčani i šišani. Njegova ideja bila je izlet u Brusnicu. Kasni par sati i više pari piva. Najzad krećemo, već je dobro prošlo podne. Put je makadamski, krivudav, s bezdanima ispod. Tješim se da će šuma zadržati džip ako se prevrnemo. Ali ovdje i šumu kradu, pa

bi se prevrtali po panjevima. Možda nisam trebao pristati na ovu avanturu? Od truckanja mi kičma sigurno neće biti bolja.

Objekat je nov. U sličnom smo jednom bili deset dana na zi movanju. Samir, Anja i ja smo bili najstariji. Jednom ostanemo bez hljeba. Izvlačimo šibice ko sutra silazi u grad da ga donese. Zima je oštra. Planinarski dom je od autobuske stanice udaljen pet kilometara. Noć brzo pada. Vraćam se ruksaka punih hlje bom. Na polovini puta sjednem da se odmorim. Bude me svjetla baterijskih lampi. Samir i Anja su osjetili da nešto nije uredu i krenuli mi u susret. Spasili su mi život.

U objektu nas čeka sto za komandira, pored kamina. Ni to nije recept za popravak kičme. S jedne strane vrućina, s druge propuh. Smjenjuju se bokalići rakije i plate hrane. Oko ponoći predlažem da se vratimo jer pada snijeg. Sutra moramo rano na terapiju.

Budim se rano. Mjehur zove da ga ispraznim. Ustajem iz kreveta i padnem. Od bola ne mogu stati na lijevu nogu.

Zovem Peleta. Budi se, podiže me.

“Ne osjećam nogu uopšte. Valjda nisam imao moždani.”

“Ma daj, šta ti je, kakav moždani, ubio si se miješajući pivu i rakiju. Vrati se u krevet i spavaj.”

“Ne mogu se pomjeriti. Boli u pičku materinu.”

“Mislio sam da opet nešto glumiš.”

“Ne glumim. Ne mogu se ni okrenuti koliko boli. Mobitel mi je iza leđa. Dodaj mi ga.”

“Tek je sedam. Probaj zaspati. Ne možemo sada naći doktora. Nije bolnica. Nema dežure. Evo ti mobitel.”

Trpim bolove narednih sat vremena. Radujem se kada vidim na mobitelu da je osam.

“Idi kod doktorice i zamoli da dođe. Zna me. Živi u mom komšiluku.”

“Probaću. A ti ne mrdaj nigdje.”

“Gdje ću u pičku materinu.”

Smijemo se. Odlazi. Uskoro je u sobi.

“Doktorica te čeka u ordinaciji.”

“Možeš li je dovesti u sobu, ne mogu ustati.”

“Ustani i ne seri. Ne može žena doći.”

Pokušavam da se pomjerim i vrištim od bola. Noga i dalje ne dostaje. Podiže me i nosi do lifta. Izlazimo u prizemlju. Liježem na pod. Bol je nepodnošljiva. Stenjem.

Doktorica me čuje i izlazi iz ambulante: “Šta Boki glumi?! Ula zi. Pa nisi invalid.”

Pele me podiže i nosi do bolesničkog kreveta. Konačno se ona uozbilji.

“Sada ćeš dobiti koktel injekciju. Biće malo bolje.”

“Dajte bilo šta osim rakije.”

“Ali injekcija nije rješenje. Nakon ovoga idi u Sarajevo. Treba će ti još par injekcija, možda i narednih desetak dana, da dođeš u bolje stanje. Banju više ne možeš koristiti.”

“Pa kako da dođem do Sarajeva kada ne mogu ni sjedit ni le žat? Ostaćemo ovdje.”

Narednih dana ležim u sobi s laptopom na stomaku. Pele mi go vori da sam idiot jer i ukočen radim. Ali ako ja ne završim posao, neće niko. Dobar je osjećaj biti nezamjenjiv. I glup. Nakon pet dana vraćamo se u Sarajevo.

Hirurg gleda snimak magnetne: “Izgleda ozbiljno. Da ne okoli šam, ovo je za operaciju. Uradićemo samo jedan pršljen koji je baš kritičan. Ovaj ispod njega može sačekati. Nije ništa opasno, samo ste dva dana u bolnici i onda kući na oporavak par dana, pa fizikalne terapije. Razmislite, pa mi se javite na klinici ako se odlučite.”

“Nemam šta razmišljati. Bolovi se povremeno vraćaju. Recite mi kada mogu doći da legnem. Ako može petak, bilo bi super.”

“Zašto petak?”

“Pa da se oporavim do ponedeljka. Zbog posla.”

Gleda me i konta jesam li ozbiljan ili se zajebavam.

Operaciona sala je u podrumu. Ležim nag potrbuške. Anesteziolog mi daje injekciju i govori: “Jedan, dva, tri, sad ćete zaspati...”

Ulazi tehničar.

“Jesi li ti išao mokriti?” pita me.

“Nisam. Vrti mi se kada ustanem.”

“Nakon narkoze moraš mokriti.”

Pruža mi posudu za mokrenje da ne ustajem. Pijem. Sok, voda, kisela... Litar, dva. Stomak ko bidon. Okrećem se zidu. Po turam posudu. Ne ide.

“Moraćemo kateter. Dežurna doktorica je rekla da ne možemo više čekati.”

“Molim vas da se strpite samo još malo.”

Strah me je i pomisliti da će neko crijevo gurati u mene. Gdje sam najtanji.

“Vraćam se za pola sata.”

Nakon petnaestak minuta ulazi i nosi dugo tanko crijevo sa kesom.

“Nemojte, molim vas.”

“Ne pametuj.”

Navlači gumene rukavice. Provlači crijevo kroz penis. Pecka me. Muka mi je. Kesa se puni urinom.

“Vidiš da može.”

Izvlači crijevo. Odlazi. Dugi me gleda i kaže: “Bijel si ko pla fon. Doduše, plafon je malo prljav. Ma ko varkina. Pa nisu te tukli. Uzmi malo čokolade.”

“Ne mogu sada.”

Nekada davno sam čuo i zapamtio da se od čokolade spekne. Neću da me sad još i klistiraju. Iako me ni to nije mašilo.

Naredne godine hemoroidi krvare danima. Gubim svijest. Iz hitne pomoći šalju me na Koševo. Ne samo klistiranje, nego i ko lonoskopija.

“Svucite se i lezite bočno”, govori mi sestra. “Nemojte se bojati. Ovo ne boli. Samo je malo nelagodno jer ćemo upumpavati zrak kako se pomjeramo kroz vaša crijeva.”

Doktorica sjedi u blizini i gleda u monitor. Osjećam kako cri jevo ulazi u mene. Alen bi rekao: “Imaš crijevo u crijevu. Jesam ovo dobro, a!” Zvuk je kao kad se otvaraju vrata na starim auto busima.

“Slobodno ispustite vjetar. To je prirodno kada se radi snimak.”

Ne ispuštam. Ipak sam ja nosio štafetu. Ja sam od onih što će prije ispustit dušu nego vjetar. Silazim niz Koševo i prdim. Nema više rupe na meni na kojoj sam nevin.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Lik iz crtanog.

“Što si ti ovdje?”

Okrećem se. Na krevetu sjedi muškarac od stomaka do tjeme na u gipsu. Ni ruke nisu slobodne. Isto ko u crtanom. Mrve gipsa mu po licu.

“Juče sam napravio sranje.”

“Je li veće nego moje? Ja sam se bacio sa balkona. Već tri mje seca me krpe ovdje. Sve zbog koke. Volim je. Ona je iz Gruzije. Upoznali se preko posla. Otišla je. Ništa nisam riješio. Ja sam Aki. A ti?”

“Boća. Zajebavaš me, zbog koke se bacio s balkona?”

“Da, zbog koke, a što si ti napravio sranje?”

“Iskra mi je rekla da odlazi iz stana. Sve mi se srušilo. Poludio sam.”

“Iskra?”

“Supruga. Imamo dvije preslatke djevojčice. Volim je.”

“Možeš li mi pomoći da ustanem da doručkujem?”

Pokušam ustati. Vrtoglavica. Zavalim se nazad u krevet.

“Izvini, ne mogu. Već me je tehničar dizao s poda.”

“Zvaću tehničara da mi pomogne. A ti odmaraj.”

Ja sam Iskra.

Iskru sam upoznao preko posla. Pojavila se kao nova urednica, a ja sam već tri godine prelamao knjige za istog izdavača. Inače to radim zadnjih dvadeset godina. Posao je zanimljiv i dosadan.

Dobijam tekstove u Wordu sa fotografijama i formatiram na računaru stranice za štampu u InDesignu. Uradio sam stotine hi ljada stranica knjiga, časopisa, novina, monografija...

Zanat sam pekao u štampariji Oslobođenja. Do tada posao pripreme za štampu radilo je pedesetak slovoslagara, radnika na pripremi fotografija i montaži. Nismo im bili dragi jer smo im oteli posao. Neke su ostavili da sjede s nama, ali nikada nisu uspjeli savladati posao.

U godinama poslije rata satima bismo čekali da računar obra di podatke i printer izbaci listove pausa. Paus bi se često gužvao, pa je trebalo čekati novih pola sata. Neko se dosjetio da šaljemo više stranica na print pa smo čekali u obližnjoj kafani. Radili smo i po dvanaest sati. Ispijali gomile kafa u toku dana. U ladicama smo držali nasute čaše sa alkoholom. Izvlačili bi ladicu i ispijali da nas ne primijete šefovi.

Zahvaljujući tehničkom fakultetu i iskustvu sa računarom brzo sam naučio posao. Danas godišnje uradim sto knjiga. Često

me angažuju izdavačke kuće jer nikada ne kasnim sa rokovima i rijetko griješim u poslu. Kumstvo me opisuje za računarom kao Baha za orguljama.

Sve je počelo Iskrinim mailom.

Ja sam Iskra. Rekli su mi da si ti super lik i da uvijek pomogneš novim uposlenicama. Valjda nije jedini razlog što su ženskog roda?

Imam iskustvo sa ovim poslom, ali sam radila časopise. Mislim da poznajem šta je bitno za pripremu knjige, ali bi bilo lakše da mi napišeš na koji način radimo i šta da ti šaljem.

Naravno, sve opcije dogovora su otvorene.

Odgovaram vrlo brzo. Cjelodnevno sjedim ispred monitora. Smješkam se. Pokušaću nekim svojim šarmom da impresioniram novu urednicu. Ponekad sam je viđao na televiziji, ali me emisije iz kulture nisu zanimale, pa mi je uglavnom sve u vezi s njom bilo novo.

Draga Iskra, zaista mi je žao što ćemo našu saradnju precizirati mailovima. Valjda postoje i drugi načini komunikacije. Ne mislim samo na internet i mobitel :)

Za početak pošalji mi svoj broj mobitela jer će sigurno biti neophodno da se povremeno čujemo. Moj broj ti je u potpisu. I naravno uvijek sam raspoložen za kaficu da pojasnim kako je najjednostavnije da cijeli proces posla ubrzamo.

Do tada prijateljski te grlim.

Ubrzo stiže odgovor.

Naravno da nema razloga da krijem broj. A za kaficu ćemo sačekati bolje vrijeme, da možemo sjediti u bašti. Može i pivo. Nadam se da piješ alkohol :)

A sada da i ja tebe zagrlim i zahvalim na susretljivosti.

Baš si onakav kako su te opisali. Očekujem upute.

Prepiska traje mjesecima. Uskoro me hvali kako nikada nije radila sa tako brzom i odgovornom osobom. Raduje je moja pismenost. Piše mi da je šteta što talenat za pisanje mailova ne pretvorim u književne tekstove.

Impresivno je na koliko web stranica pronalazim njene tek stove i fotografije. Već sam zaljubljen, ali potpuno nesiguran da joj se mogu približiti.

Najzad je zatičem ispred knjižare kako snima izjavu za neku od TV kuća. Mnogo mi je ljepša nego na fotografijama sa interneta. Vrijedi pokušati. Privlačim se s leđa i dotičem njeno rame.

“Izvini, ja sam Boća, konačno da se upoznamo.”

“Hej, ćao”, nasmiješi se, “u najglupljem momentu si me zatekao jer žurim dalje. Ali neka ovo bude prvi dogovor da popijemo piće.”

Ne stižem da bilo šta smisleno kažem, ona već priča sa drugom osobom. Kako se vješto izvuče. Naša prepiska je očito samo pred stava. Upalila je, dobila je prioritet u odnosu na druge urednice.

Prolazi još par mjeseci. Nalazim se sa Kumstvom u aščinici. Vi dim Iskru za stolom u ćošku. Prilazim i pozdravljamo se. U druš tvu je sa starijim muškarcem. Ispred njih dvije velike boce piva i poluprazni tanjiri.

“Ovo je Gale. Pričala sam mu o tebi. Ovo je Boća, momak što nam radi pripremu knjiga. Ludilo kako je brz u poslu uz vrlo malo greški.”

“Ne pretjeruj. Hvala ti. Čeka me kum da popijemo piće. S ob zirom da puniji ljudi jedu ovdje sigurno je klopa više nego dobra.”

Nije oduševljena mojim komentarom. Poenta je bila da mi ne smeta što je debeljuca.

“Veličković ti je kum? Znamo se posredno.”

“Pošalji mi ako si nešto pripremila od knjiga. Znaš da je usko ro književni festival.”

“Važi. Šaljem večeras.”

Uveče nije poslala ništa. Stalno otvaram mail i nadam se poruci da nastavim prepisku.

Nakon par dana javlja se:

Izvini što kasnim.

Nije izgovor, ali baš mi se nešto iskomplikovalo u životu. Pričam ti kada se vidimo.

Ne bih kasnila da nisam sigurna da nećeš sve završiti na vrijeme. Kad si nas sve razmazio.

Ostaje da se iskupim na obećanoj pivi. Sad znam da i ti piješ. U stvari, znala sam, ali ne ide da dama zove na pivu :)

Petnaestog slavimo rođendan pa naleti. Volila bi.

Odgovaram:

Neću imati vremena da proslavimo ovaj rođendan, ali valjda ćemo ih doživjeti još da se vidimo :)

Ostaje dogovoreno pivo. Javni se kada uloviš vremena.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Na spratu je bolje.

Aki je završio sa doručkom. Tehničar mu briše lice vlažnom mara micom. Mrvice gipsa su nestale. Ovaj put ja započinjem razgovor.

“Vidim da si se nahranio. Vrijedilo je ustati iz kreveta. Koliko si dugo ovdje?”

“Ovdje sam par sedmica, ali sam na ortopediji proveo par mjeseci. Ne znam zašto me još drže na urgentnom. Rijetko ko municiram sa doktorima. Stalno mi obećavaju da će me prebaciti. Na spratu je mnogo bolje.”

“Čekaj, ovdje si par sedmica?”

“Da. Traje to jako dugo da se izađe. Neko ostane tri mjeseca. Ima slučajeva i pola godine. Ali vrijeme ide nekako. Ne brini.”

Razmišljam. Ipak je on u gipsu. Zato ga drže dugo. Pa bacio se s balkona! Nije to isto. Izvući ću se ranije. Moram danas naći nekog doktora da razgovaram.

“Postoje li neki doktori da razgovaramo?”

“Sačekaj vizitu, oni su uskoro ovdje, pa pokušaj. Iako prvih dana ignorišu nove pacijente. Probaj.”

“Šta je bilo za doručak?”

“Dobra je klopa. Bolja nego u nekom hotelu. Jutros smo imali slatke mazalice. Kao da je dječiji rođendan.” Smije se.

Vidovdan, po starom, 2019. Iskrin rođendan.

Iskra slavi trideset i deveti. Nekoliko dana prije toga piše mi da ne tražim opet neki alibi, nego da se pojavim na fešti.

Luna iz uredništva priča mi da je Iskra za mene rekla da sam divan, šarmantan, duhovit i pametan. Kada bi mogla birati, iza brala bi mene za ostatak života. Ne vjerujem, ali vrijedi provjeri ti. Za poklon mogu donijeti neko piće iz kućnih rezervi. Biram bocu Đoletovog viskija. Uvijek kada dolazi iz Švedske donese neku škotsku maksuziju. Sve su starije od desetak godina. To valj da znači kvalitet. Ne pijem obojena pića. Maksuzija se nakupilo.

Samo sam jednu popio sa njim. Prošlo je pet godina od kako smo

se vidjeli. Bio je već ćelav od zračenja. Ulje kanabisa nije djelova lo. Odvezao sam ga u Beograd na aerodrom jer je bio odgođen let iz Sarajeva za Štokholm. Posljednji zagrljaj trajao je dugo. Razišli smo se bez pozdrava. Niko nije izgovorio vidimo se.

Veče počinje u kafani sa Lunom. Prijateljica iz iste izdavačke kuće. Tih dana žestoko pijem. Kao da se bojim prvog susreta. Oko pola dvanaest shvatam da je uskoro novi dan i da nema smisla da ne čestitam blagovremeno. Žurim da ne kasnim. Odustajem i od od laska u WC. Mjehur se širi. Imam osjećaj da će popucati konci u pupku i mokraća konačno dobiti prostor da iscuri.

Rođendanska muzika se čuje ispred ulaza u kafanu. Shvatam da je svirka uživo. Violina i gitara. Otvaram rajsferšlus ispred kafane, ali onda vidim kameru pa zatvaram. Na sreću odmah kod ulaznih vrata je WC. Lije kao iz kanadera...

Prolazim pored šanka u drugi dio kafane. Osjećam se glupo jer vjerovatno ne znam nikoga. Primjećuje me i prilazi. Pružam bocu. Lom stakla. Pod obojen smeđom tečnosti.

“Možda se nije sve prosulo. Daj nam neki bokal da ovo poku pimo. Šteta je da se baci.”

Inkasiram osmijeh.

“Možda je ovo neki dobar znak. Hajde sjedi kod nas. Hvala ti što si došao.”

“Mene ovo podsjeća na ono kad se brod pušta u mora pa raz biju bocu od njega”.

Smije se.

“Sjedni pored Nine. Nju znaš. I naruči šta piješ.”

Ture dolaze prebrzo. Nakon par sati sjeda pored mene. Pre staje muzika, ušli smo duboko u noć. Priča mi o novom poslu. Direktorica je TV kuće.

Prislanjam ruku na donji dio njenih leđa. Ne pomjera se. Če‑ kam da me nalijepi. Podižem pivo i nazdravljam.

“Valjda nećemo i pivo razbiti.”

Smije se.

Oprezno je milujem. Pomjeram mali prst po njenim leđima, zatim i domali, i srednji, i kažiprst, i na kraju palac.

“Nastavi, slobodno nastavi, baš mi godi”.

Pomjeram ruku po leđima. Traje vječnost.

Gale je moli da idu kući. Gruba je prema njemu.

“Slobodno idi, ja ću ostati. Možeš bar za rođendan biti strpljiv.”

Osjećam se neugodno.

“Ostani još malo, i mi ćemo uskoro kući”, govorim Galetu. U sebi se molim da ode. Ako ima Boga, nema razloga da i nevjerni cima ne ispunjava želje. Uslišeno.

Iskra se okreće prema meni i ljubi me. Zbunjen sam. Njena glava je pored moje. Usne se dodiruju. Dišem ubrzano.

“Ovo su Maja i Keno”, govori mi. “I oni su od večeras zajedno. Hajde da nazdravimo za nove početke.”

Podižem bocu, nazdravljam i predstavljam se.

Već smo duboko zaglavili u noć. Sviram gitaru. Iskra je odu ševljena.

Konobar pali i gasi svjetla. Predlažem da odemo u apartman koji iznajmljujem na Bookingu i nastavimo druženje. Iskra pri staje, njih dvoje odbijaju.

“Idemo onda nas dvoje”, presuđuje Iskra. “Majo, čujemo se uju tro da pijemo kafu negdje u gradu. Reći ću da sam ostala kod tebe.”

Ustajemo od stola i skupljamo poklone. Izgledam kao Djed Mraz sa gomilom ukrasnih kesa. Nedostaju irvasi da nas voze sretne do kraja života.

Izlazimo. Zora je. Iskra je na štiklama. Izgledam kao pajac po red nje.

Otključavam apartman i pokazujem na krevet.

“Pa ovo je bolje nego u hotelu. Nadam se da ti ne smeta što sam dobila? Odoh se prva istuširati. Brzo ću.”

“Naravno da ne smeta.”

Izgleda mi kao vječnost. Čujem zvuk vode kako se odbija od pločice. Vraća se. Tuširam se i ja.

Leži na stomaku. Češkim je po leđima. Prsti broje pršljenove. Njen L5/S1 se čini uredu. Prelazim prstima preko guze. Provla čim prste ispod gaćica. Dodirujem je po koži. Glatka je. Mokra je nakon tuširanja. Približavam se uhu i šapućem: “Dobro jutro, Iskra. Sretan sam što smo se konačno malo bolje upoznali.”

Umjesto odgovora čujem blago hrkanje.

Mobitel već odavno označava melodijom da pristižu poruke. Otvaram ih i čitam. Sve su od Sunčice. Piše mi da brine jer se ne javljam.

Iskradam se i odlazim kući. Po dolasku glumim da mi je muka i utrčavam u kupatilo. Guram prst u usta i ispuštam krikove. Sun čica me moli da budem tiši jer sin spava.

Pišem poruku Iskri i molim je da se javi kada se probudi. Ko načno se ušuškavam u krevet i spavam.

Budim se nakon par sati. Nema odgovora od Iskre. Odlazim do apartmana. Tiho se uvlačim, ali ona još spava. Pokušavam je probuditi. Nemoguća misija. Vraćam se nazad.

Sat vremena poslije dobijam poruku da se probudila i da je sinoć baš uživala. Odgovaram da ubaci ključeve u poštansko sanduče pa ću doći kasnije. Insistira da se vidimo i pozdravimo. Oblačim se i odlazim.

Vrata apartmana su odškrinuta. Prozori otvoreni. Ulazim. Iskra sjedi pored balkonskih vrata i puši cigaretu.

“Dobro jutro poželih. Već sam dolazio, ali si spavala. Nadam se da je bilo dovoljno sna.”

“Jeste. Kad si ti pobjegao?”

“Oko pola sedam. Zaspala si dok sam pretraživao tvoje tijelo. Očigledno sam se dobro pokazao.”

“Joj, ničeg se ne sjećam, ali je bilo lijepo.”

“Gdje ćeš sada? Šta ćeš reći Galetu?”

“Da sam spavala kod Maje. Ne brini, riješiću to pozivom na ručak. Šta je bilo kad si se vratio kući?”

“Pa valjda se i ja znam izvući u ovakvim situacijama.”

Smijemo se.

“Da smo otišli ranije možda bi princeza kasnije utonula u san. Ovako bar sa sigurnošću možemo reći da nije bilo ništa između nas.”

“Naravno da nije.”

Opet se smijemo.

“Hajde da te spakujemo da bježiš. Valja ove poklone odnijeti kući. Dođem ti bocu viskija. Hoćeš da zovem taksi?”

“Ne treba, zvaću sama kada siđem.”

“Bolje da izađemo odvojeno.”

“Naravno. Dodaj mi cvijeće, pune su mi ruke.”

Dodajem buket i zamišljam da je bidermajer i da će ga sada baciti preko glave. Da će buket izletjeti na ulicu i pogoditi neku sretnicu na autobuskoj stanici ispred zgrade. Odlazi. Virim kroz prozor. Sklonila se od sunca ispred zgrade. Prelijepa, zanimljiva i inteligentna.

Psihijatrija. Urgentno odjeljenje. E baš je to način.

“Dobro jutro, dječaci”, govori doktor iz vizite.

Doktorica pored dodaje: “Kolega, ovo je novi pacijent. Juče je primljen u svjesnom stanju.”

“Čitao sam u kartonu. Upoznat sam. Šta je razlog da gluposti radiš?”

“Sve mi se raspalo u životu. Znam da je glupost. Imamo dvije prekrasne bebe. Djevojčice. Obožavam ih. I ženu isuviše volim. Ne mogu zamisliti život bez njih.”

“E baš ti je način da sačuvaš porodicu. Razmisli o svemu dok si ovdje. Ti si na prvom mjestu, a onda će sve biti kako treba. Samo moraš biti strpljiv. Biće to na kraju dobro. Ne brini.”

“Doktore, mogu li vas nešto zamoliti?”

“Reci.”

“Jutros nisam mogao da ustanem iz kreveta. Možete li smanjiti dozu lijekova u terapiji. Kada ustanem soba mi se vrti i osjećam nemoć.”

“Smanjićemo. Prvu noć svima dajemo jaču dozu. Da bolje spavaju. I da ne razmišljaju o danu iza sebe. Ali obećaj, ako loše spavaš prijavi mi. Ne zaboravi da si na psihijatriji. Nisi tu zbog operacije krajnika. Ovo je mnogo ozbiljnije.”

“Obećavam.”

“A šta nam je sa voštanom figurom?” okreće se Akiju.

“Mnogo sam bolji”, odgovara Aki. “Ima li šansi da me uskoro prebacite iz urgentnog. Baš se razvuklo.”

“Polako. Prebacićemo. Vidim da si bolji. Napreduješ. Baš na preduješ. Momci, vidimo se. Odmarajte i ne razmišljajte kao da nema života ispred vas.”

Beograd, 1989. Krajnici.

Garnizonski ljekar mi predlaže operaciju krajnika nakon jake upale. To je šansa da dobijem odsustvo. Upale krajnika su me u djetinjstvu često proganjale. Roditelji bi mi na noge oblačili čarape napunjene sirovim rendanim krompirom. Kada bi ih poslije svu kli, krompir je bio smeđ, a tabani bijeli i smežurani. Nekada bi mi cijelo tijelo masirali šljivovicom. Možda je zato šljiva jedino alko holno piće koje ne pijem. Ali onda ne bih jeo ni krompir, a na nje mu živim. Ne vjerujem u narodne lijekove. Vjerujem doktorima.

Ina ima visoku temperaturu. Iskra je negdje na poslu. Iz kućne apoteke vadim živin toplomjer. Ne vjerujem digitalnim. Kupuje mo ih preko oglasa, život je pred nama. Preko 39. Panika. Obla čim je, čujem zvuk razbijenog stakla iza sebe. Inga sa osmije hom gleda u kuglice žive koje se kotrljaju po laminatu. Očistiću kad se vratimo. Ne opire se oblačenju, vjerovatno osjeća krivicu. Istrčavamo. S pola stepeništa vraćam se po ruksak sa pelenama i vlažnim maramicama... Nemam zdravstvenu knjižicu, firma još nije pokrila zaostale doprinose, ali djeca su svejedno osi gurana. Inu nosim na ramenima, glava joj pala na moju. Ingu držim u naručju. Pokušavam zaustaviti taksi, bez uspjeha. Ili ne razumiju moje išarete s dvije bebe u rukama, ili neće da im dje ca piške na sjedištima. Možda ih ne smiju primiti, bez sjedalica. Dopješačimo do ambulante. Ulazimo preko reda. To nikada ne radim, ali svejedno nemam knjižicu. Ambulantni toplomjer po tvrđuje 39. Čepić. Lijekovi. Ulazi i Iskra u ordinaciju, ne sjećam se kad sam joj javio da smo tu. Uzima Inu i grli je. Sve je opet pod kontrolom.

S uputnicom garnizonskog ljekara dolazim na VMA. Poslije opera cije gutanje je bolno. Ne jedem danima. Samo ispijam srkove čaja. Vizite su svakodnevne.

“Dobro jutro, junačine”, govori doktor. “Dok drugari čuvaju Jugoslaviju, vi se ovdje izležavate. Valjda shvatate da niste ovdje na godišnjem, nego da se što prije vratite u jedinicu.”

“Doktore, imam užasne bolove, ne mogu da gutam danima.”

“Pa mora da boli kada ste sa blizu dvadeset operisali krajnike. To su kugle za boćanje u tim godinama, a ne kugle sladoleda kao kod dječaka. Biće to ok. Samo se strpite.”

Nadimak Boća nisam dobio zbog boćanja.

Nakon par dana prebačen sam u garnizonsku bolnicu. Glumiću da ne jedem, možda dobijem kućni oporavak.

U vizitama identična priča. Traže da ne glumim dječaka, nego da kao vojničina prestanem da sabotiram i počnem da jedem.

Hranu iz bolnice uredno vraćam. Popodne jedem u obližnjem fast foodu.

Nakon desetak dana šalju me kući da se oporavim. Vrijedilo je biti glumac.

Popravljam zube kod garnizonskog stomatologa. Zapušteni su. Školski stomatolozi su radije vadili, nego popravljali. To im je mnogo više posla, a i štedi se materijal za prijatelje.

Na VMA mi operišu očnjak. Rastao je horizontalno i gurao cijelu vilicu ispred sebe. Zato je ostala asimetrična.

Nadam se da djevojčice nemaju moj gen za vilicu.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje. Pjesma i kaiš.

“Šta misliš, kad će mene prebaciti odavde?” pitam Akija.

“Ne znam, to samo doktori znaju. Čuo si da i meni ništa pre cizno ne govore. Nemoj se nervirati. Naviknućeš. Prošetaj malo hodnikom, nemoj se samo izležavati.”

“Ne izležavam se. Tek sam se malo razbudio od sinoć.”

Ustajem iz kreveta. Još uvijek sam nesiguran. U sobi pored naše su dvije žene. Pogledi su im unezvijereni. Pjevaju. Tehničar im prijeti da će ih opet vezati. Ušute.

Hodnik je dug. U drugoj sobi dvojica tehničara vezuju paci jenta za krevet. Kožni kaiš bijele boje stežu i kače za krevet. Širok je kao opasač saobraćajnog policajca. Pacijent se otima. Prijeti da će ih naći kada izađe iz bolnice. Požurim, da ne gledam.

Na kraju hodnika prepoznajem sobu gdje sam juče ležao u izolaciji. U njoj je novi pacijent. Vjerovatno i on čeka rezultate testa. Lice mu je uplakano.

Kao dijete sam zamišljao da se luđaci samo smiju.

Sarajevo, 2020. Pandemija. Maske. Trombofilija.

Proljeće. Iskra je pregurala pola godine trudnoće. Ima trombo filiju i redovno sama sebi daje injekcije. Grad je potpuno para lizovan. Svi smo u kućama i iščekujemo rješenje. Dopušteno je izlaziti s maskama, ali njih je nemoguće nabaviti. Strah me da ću pokupiti virus i prenijeti na nju.

“Kako si jutros?” pitam.

“Dobra, ali mi je ovo sve teže. Hoćemo li ikad dočekati da ide mo negdje?”

“Bili smo nedavno u Budimpešti. Koliko ljudi nije putovalo od Nove godine? Sretnici smo. Pokušaću danas naći maske.”

Pišem mailove raznim institucijama da u stanu imam četr desetogodišnju trudnicu koja bez maski ne može ni na redovnu kontrolu otići, a da se maske nigdje ne mogu kupiti.

Nakon par dana zvoni mobitel.

“Dobro jutro. Boriša?”

“Ja sam. Izvolite.”

“Možete li sići ispred zgrade. Načelnik vam je poslao maske. Požurite jer moram dalje. Evo me kod BKC a.”

“Silazim.”

Još jedna pobjeda u mojim prepiskama sa državom. Iskru one strašno nerviraju. Trošim vrijeme na gluposti umjesto da uživam u životu.

Službeni automobil sa plavom opštinskom akreditacijom je nepropisno parkiran. Vozač stoji pored otvorenog gepeka.

“Spasili ste nas.”

“Evo maskica, a evo i paketića.”

“Kakav paketić? Tražili smo samo maske.”

“Od načelnika. Nešto malo hrane da se nađe. Pa vidite da su prodavnice sve praznije. Znamo mi šta je trudna žena u stanu. Samo da se ona lagano porodi. A u oktobru ne zaboravite ko vas je pripazio.”

“Nećemo. Uzeću maske. Hranu dajte kome je potrebnija.”

“Ne vraćo je ja u opštinu. Nije loš paket. Vjerujte, ni u hotelu nije bolji. Uzmite, zbog mene.”

U stan se vraćam s paketom. Smije se.

“Kampanja počela pola godine ranije. Ovo dijele redovno. Da si bio uporniji mogli smo dobiti dva.”

“Da sam bio uporniji hranili bi se u narodnoj kuhinji kod tet ka Zilhe.”

“Koji si ti ludak. Volim te.”

Novi problem. Injekcije za trombofiliju su na izmaku. Ostale su nam dvije, posuđene. Od komšije koji je prebolovao koronu. Bojim se za Iskru. Trudnoća je pojačala sve njene dijagnoze.

Pišem u sve domove zdravlja i u obje bolnice. Konačno poziv iz vojne.

“Dobar dan. Boriša?”

“Ja sam. Izvolite.”

“Direktor je pročitao vaš mail. Možete li doći do nas. Imamo nešto injekcija.”

“Naravno da mogu. Tu sam za pola sata.”

Oblačim se i krećem prema vratima.

“Konačno neka korist od tih tvojih dopisivanje sa institucija ma”, smije se Iskra.

“To što tebi druge stvari izgledaju glupo, ne znači da su be skorisne.”

Zar nije korisno očistiti smeće iz parkića ispred zgrade? Zašto da trpimo nepropisno parkirana vozila po trotoarima, ili vozila na saobraćajnici sa četiri svjetla dok čekaju da neko završi posao u obližnjoj instituciji? Često zaglavimo u šahtu koji nedostaje. Za što kafanska tenda pokriva i semafor pa nagađamo kad da prođe mo kroz raskrsnicu? Zašto komšija zauzme zajedničku prostoriju za stan, ili ogradi terasu kao da je njegova? Nepokošena trava u centru grada sa ambrozijom smeta i drugima. Ne želim da pla ćam taksi po duploj cijeni jer se vozim sa aerodroma. Ne želim da radim legalno rentajući apartman, a većina drugih to radi bez papira. Zašto prijavljujem porez uz izjavu ovjerenu u opštini da je obrazac koji ispunjavam vjerodostojan? Zašto prijavu poreza moram vršiti na printanom obrascu u vrijeme interneta? Do kada ću kupovati proizvode sa isteklim rokom trajanja, ili na akcijskoj cijeni koja ne postoji na kasi? Jeste da treba napisati sto mailova, ali samo uporni dođu do cilja. Bez obzira što je interes svih, inte res je i naš, naročito ako imate dvije bebe u kolicima.

U bolnici dobijam petnaestak injekcija. Mirni smo još dvije sedmice.

Iskra podiže haljinu i ubada iglu u butinu. Koža je istačkana rupi cama od injekcija. Prije se ubadala u stomak. Tražila je mjesta između benova, pa je duže trajalo. Na stomaku ih ima cijela sazvi ježđa. Svemir se već toliko proširio da se vide pokreti bebe.

Ožiljak na nozi sporo zarasta. Dok smo još skrivali vezu, ot putovala je na neki festival u Prijedor da se vidi sa drugaricom i uletjela u šaht na povratku s koncerta. Ožiljak me podsjeća na prvu svađu. Poslala mi je sliku oderane natkoljenice dok sam sje dio s Miretom. Prijavljujem joj s kim pijem. “Pozdravi ga”, piše. Prenosim pozdrav.

“Iskra?” prisjeća se Mire.

“Rijetko je ime, trebao bi je znati dok te pozdravlja. Direkto rica TV kuće.”

“Aa! Ona! Godinama se nije javila. Bili smo dvije godine u vezi. Odlična je u krevetu.”

Nazdravljam. Bijesan sam. Pišem joj: “Ne želim da te više ikada vidim.”

Naredni dan mi šalje fotografiju iz autobusa dok putuje iz Pri jedora za Sarajevo. Lice je uplakano. Moli me da joj oprostim. Tvrdi da bi mi ranije ispričala, ali nije bilo prilike. Njene prve suze zbog mene.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Pokušaj bijega.

I dalje šetam hodnikom kao zatvorskim dvorištem. Tješim se da ovo neće trajati dugo. Nailazi doktorica. Zaustavljam je.

“Do kada ću biti ovdje?”

“Ovdje nećete dugo. Vjerovatno ćemo vas sutra prebaciti na opštu. Ali računajte tri mjeseca. S obzirom šta ste uradili.”

Nisam plakao od rata. A sad ne mogu prestati. Osjećam se bespomoćno. Tri mjeseca! Sve će se raspasti dok izađem. I po rodica, i poslovi, i život. Nakon tri mjeseca neću imati nijedan razlog da izađem.

Na kraju hodnika su vrata. S druge strane je sloboda. Juče sam tu uveden. Zaključano. Šta sam očekivao? Iznad vrata je kamera. Opet činim glupost. Ali očigledno ne radi, ili niko ne prati šta snima. Inače bi neko reagovao na pokušaj bijega.

Sarajevo, 2017. Rešetke 3.

Odlazim da preuzmem novi pasoš. Stari nije istekao, ali Đole je loše i svaki dan očekujem lošu vijest. Za svaki slučaj.

“Sjednite i malo sačekajte. Riješićemo brzo”, kaže službenica za šalterom, nakon bezuspješne potrage. “Sad ću provjeriti sa ko legama.”

Nakon par minuta prilazi mi policajac.

“Boriša?”

“Ja sam. Jesam to uhapšen?” smijem se.

“Nažalost jeste. Pođite sa mnom.” Mrtav je ozbiljan.

Vode me na drugi kraj zgrade. I dalje se smijem i kontam da je neka Samirova zajebancija.

“Sjednite. Nemojte se plašiti. Imamo potjernicu. Traže vas iz Republike Srpske. Stara je preko dvadeset godina. U pitanju je zastara, vjerovatno, šta god da je, ali moramo ispoštovati proce duru. Vjerovatno nije obrisana iz sistema.”

“Pa šta to znači u ovom trenutku?”

“Znači da vas moramo pritvoriti dok ne dođe policija iz Lu kavice.”

“Mogu li se javiti supruzi i prijateljima da znaju.”

“Naravno, pa valjda niste nikoga ubili? Bar tako ne piše u ovo me.”

Sunčica je zabrinuta. Pokušaće naći advokata, to je jedino što može. Prijatelji obećavaju da će naći neko rješenje. Svi me tješe da je greška.

Dvadeset i četiri godine poslije rata opet ista scena. Čučavac u ćošku i cimer koji sumnja da sam provokator. Samir dolazi da me obiđe. Sumnja je još veća.

Nakon par sati prebacuju me u Lukavicu.

“Morate prenoćiti jer je kasno i nema sudije koji može izvršiti uvid u spis”, govori mi policajac. “Ćelija je ko hotelska soba. Ako nešto treba zovite.”

To je neka profesionalna patologija, da se zatvor poredi s hote lom? Ovaj put apartman je samica. Posteljina prljava. Sati prolaze, ali minute nikako. Jedan, dva, tri, sad ću zaspati... kurac.

“Mogu li dobiti tablete za spavanje?” dozivam dežurnog po licajca.

“Odakle mi sad tablete? Kako ja mogu da zaspim!? Šalim se, ne spavam, moram te čuvati. Sami smo večeras.”

“Imate u mojoj torbici leksilijum. Možete li mi donijeti.”

“Ne smijem roviti po tvojoj torbici. Evo ti i nađi sam.”

Gutam dvije tablete. E baš me leksilijum hoće u životu. Jedan, dva, tri, četiri... Nema šanse. Prisjećam se jedinog razloga zbog čega kroz ovo prolazim. Vjerovatno je zbog ratnog pritvaranja na Ilidži. Ne znam šta drugo može biti. Nikada nisam napravio pre kršaj sa autom u Republici Srpskoj. Bar da ja znam. Moji sudari sa autom su bili davno i u Sarajevu. Vježbao sam voziti nakon položenog vozačkog.

Prvi put je bila samo materijalna šteta. Nanizao sam dva vo zila na Čengić Vili. Na sreću, nikome nije bilo ništa. Tražili su mi da platim odštetu da ne zovemo policiju. Kada sam izvukao sav novac iz džepa shvatio sam da je nemoguće popraviti dva auta. Svoje sam svakako otpisao. Policija je ipak pozvana. Ostao sam bez vozačke, ali je troškove popravke platilo osiguranje.

Drugi put je bilo mnogo ozbiljnije. Susnježica. Vozim pedeset kilometara na sat. Lijeva traka. Zeleno svijetlo na semaforu. Pro lazimo raskrsnicu. Tup!!! sa desne strane u šajbu je utrčala nana. Izlazim iz auta. Leži na cesti. Valjda je nisam ubio? Mrda se. Biće dobro. Hitna. Policija. Idemo na Koševo. Nana je slomila nogu. Alkotest. Čist. Naredni dan obilazim nanu. Porodica mi halali. Ali bilo bi dobro da nana malo ode u banju? Sud. Kriv sam. Ni sam prilagodio vožnju uslovima puta. Bez obzira što je bilo zele no, što nije na pješačkom, što sam vozio sporo, što sam pokušao zakočiti, što je nisam vidio... U Bosni je uvijek vozač kriv. Možda bih se izvukao, ali nisam imao novaca za advokata. Ovo je bila posljednja nesreća sa vozilom do prevrtanja u Bratuncu.

Ujutro dobijam rješenje da sam slobodan. Sudija je pregledao spis i zaključio da nema pravnog osnova da me zadrže. Izlazim.

Sunce, bez Sunčice. U taksiju čitam poruke na mobitelu. Između drugih, i ona loša. Đole. : (

Pozivam Sunčicu da mi spakuje stvari. Ja moram prije toga preuzeti pasoš. Opet gužva, opet ista službenica na šalteru.

“Opet vi? Ma bila sam sigurna da ste pošteni. Ali pravila su pravila. Morala sam prijaviti.”

“Sad mogu dobiti pasoš?”

“Evo ga. Želim vam da što više pečata imate u njemu.”

Odlazim po kofer i žurim na aerodrom.

Prilazim graničnom policajcu.

“Možete li provjeriti da li je potjernica ukinuta?”

Pokazujem papir da sam slobodan.

“Žao mi je, ali ne mogu. Morate doći s kartom i pasošem na kontrolu.”

“Šta ako kupim kartu, a ne mogu proći na let?”

“Ništa. Do vas je.”

Karta nije jeftina, glupo je da propadne. Ali šta je alternativa?

Živio sam godinama u Đoletovom stanu. Ispili smo zajedno ci sternu pića. Bio je po godinama blizu mog oca, ali sam se s njim mnogo bolje razumio. Sa Đoletom sam o svemu otvoreno razgo varao. Znao je sve moje tajne. Nerijetko me savjetovao.

“Molim vas kartu za Štokholm.”

“Ne pitate imamo li.”

“Pa valjda imate?”

“Sretni ste. Nismo imali, ali upravo je jedna vraćena. Samo je malo skuplja.”

“Nije bitna cijena. Smrtni je slučaj. Moram putovati.”

Ostavljam prtljag i žurim na kontrolu. Isti policajac na šalteru. Dajem dokumente.

“Niste odustali. Baš vam je bio dobar prijatelj... Nažalost, po‑ tjernica nije povučena. Ali vidim da ste dobar čovjek i imate po tvrdu koja dokazuje da je sve u redu. Požurite na let.”

Trčim. Imam vremena da pozovem Đoletovu suprugu.

“Nemoj da plačeš, Đole je bio dobar i ne bi volio da te vidi uplakanu. Ja sam na aerodromu. Stižem večeras.”

“Ali sahrana je tek za tri sedmice. Ako želiš dođi, da ne pro padne karta, imaš gdje. Ili probaj zamijeniti za drugi datum. Za tri sedmice...”

Prilazim graničnom policajcu.

“Kako mogu izaći nazad?”

“Nikako. Nemoguće. Nismo imali takav slučaj. Moram pro vjeriti, možda možete proći na ulaz kao da ste sletili.”

“Probajte ubrzati. Ako je komplikovano, onda idem na let.”

Vraćam se u čekaonicu. Nikada ne pijem sam, ali sad moram. Zamisliću da je Đole tu.

Poruka sa razglasa: “Važno saopštenje za putnike leta u Štok holm. Let je otkazan. Imamo tehničkih problema sa avionom.

Morate proći carinsku kontrolu da ponovo uđete u zemlju. A onda se javite na šalter za prodaju karata.”

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Priroda moje gadljivosti.

Ručak. Medicinski tehničar hrani Akija. Aki u oklopu od gipsa ne može da približi kašiku dovoljno blizu usta. Nepromišljenom odlukom upropastio je sebi par narednih godina života. Možda sam i ja sebi. Biće vremena da razmišljam, kako mi reče doktor.

Servirka me pita koliko hrane da stavi u tanjir. Uzimam samo voće. Užasno sam gadljiv. Gomilu toga ne volim da jedem. Moja ishrana se svodi na meso, jaja, ribu, krompir, mahunarke i rižu. Čak ni salate ne jedem, osim svježi paradajz i krastavce. Jedino u voću i slatkišima nisam pretjerano izbirljiv, samo je bitno da slatkiši nisu puno gnjecavi. Možda mi psihijatar objasni prirodu moje gadljivosti.

Kada pogledam mrve gipsa po podu, stalak za infuziju, Akije vo lice zaokruženo gipsanom kacigom, komadiće hrane koji mu se slijevaju ispod usana, gubim apetit i za voće.

Tehničar odlazi. Aki me moli da mu dodam sok. Vadim sla mku i probijam otvor. Ubacujem je u njegova usta. Sporo pije. Daje mi znak rukom da je dovoljno.

Čitav život hvatam se za slamku. Svaki put do sada bila je do voljno čvrsta da se izvučem.

Različiti bioritmovi.

U početku naše veze zatičem Iskru kako ruča u bašti knjižare. Vrijeme je književnog festivala. Kaže da ne voli da jede luk. Ja ga mrzim. To je dobra osnova za zajedničku budućnost. Nakon tri mjeseca useljavamo na mansardu. Moja prva nekretnina. Prije dvadeset godina počeo sam raditi u oglasnoj firmi. Mojim dola skom profit se udvostručuje. Onda dobijam ponudu da pređem u drugu kompaniju. Preporučili su me kao najboljeg studenta ma šinstva u generaciji. Što nije cijela istina. Bio sam najbolji, ali zato što su svi bolji od mene pobjegli od rata. Nude mi mjesto vodi telja odjela za prodaju mašinskih proizvoda. Dobiću automobil, mobitel, bolju platu... Nakon par dana iz Zagreba dolazi Zoka, vlasnik oglasne firme.

“Zašto želiš da nas napustiš?” pita me.

“Nemam dovoljno novca. Ne mogu dobiti kredit da kupim stan.”

“Posudićemo ti novac. Vratiš u ratama ritmom koji ti odrediš. Bez kamata.”

Ponuda koja se ne odbija. Ostajem na poslu koji volim, među ljudima na koje sam navikao, u slobodi biram kad dolazim na posao i odlazim sa njega. Ponekada dolazim direktno iz kafane. S dvije boce mineralne vode ispod pazuha. Sjedim par sati ispred

monitora i puhćem. Šefica mi namigne i bježim kući na opora vak. Kupujem mansardu.

Iskra svakodnevno izmišlja šta da pripremi za obrok a da ne liči na prethodne. Dizajnira porcije na tanjiru. Riža je uvijek u obliku kugle. Krompir hrskav. Meso najčešće pohovano. Volimo oboje grah. Grah koji kuham je bez luka, sa narendanom mrkvom, malo začina i puno suhog mesa. Krčka se tri do četiri sata. Ručamo na barskim stolicama. Kuhinja je manja od susjedne sobe. Da bismo sve ugurali u mali prostor tu je i veš mašina, dva frižidera, mašina za suđe. Sokovi i pivo su na podu jer nema mjesta u ormarima. Ormari su za suđe, žestoka pića i hranu. U susjednoj sobi nema mjesta za slike jer su svi zidovi zakrčeni ormarima i plakarima da možemo skloniti garderobu. Tu sobu zovemo dnevno spavaća. Ona je i izlaz na terasu. Ispod slika u kuhinji smo napravili sto koji je dug preko dva metra i sklapa se na zid. Kada ga rasklopimo i poredamo stolice dvoje sjedi u kuhinji, a dvoje u predsoblju i su sjednoj sobi. Iz kuhinje se ulazi u kupatilo. Jedino je to logično u rasporedu stana koji zovemo krletka. Ne morate daleko hodati da operete ruke prije ručka, ali i da se istovarite nakon ručka. Iskra uvijek sjedi na ćošku stolića naslonjena na frižider. Redovno je peglam da se pomjeri da izvadim piće. Nikada neću skontati zašto to ne uradimo prije početka jela. Prozor držimo otvoren. Sve što ne možemo pojesti bacamo psima, mačkama i pticama na zelenu površinu iza zgrade. Iako je dio zelene površine već odavno bijela površina zbog pikavaca Iskrinih cigareta. Nekada otvorimo pivo, natočimo ostatak vina od prethodne noći. Iskra izbjegava gazi rane sokove da se ne ugoji. A ja obožavam kolu i koktu. Pijemo i njih zajedno, ne goji se od mjehurića, objašnjavam joj. Mislim da mjehurići brže rastvaraju hranu i češće se praznimo. Slatkiši su neizostavni. Oni ne goje. Ovo su bezglutenski. Iskra mi vjeruje. Gledamo se i smješkamo. Poslije ručka ostaje gomila posuda koje

je koristila u pripremi. Nered joj ne smeta, a ja u njemu ludim. Život je pred nama, naći ćemo neko rješenje.

S vremenom ti obroci postaju sve rjeđi. Godinama, ako ne za glavim u kafani, spavam već u deset. Budim se rano i odlazim na posao. Iskra ujutru spava dugo. Možda zbog trudnoće. Ispod prekrivača vire tabani. Veliki su i uredni. Ljubim ih prije odla ska. Bunovno mrmlja: “Dobro jutro, ljubavi. Nadam se da ćemo se vrlo brzo ponovo vidjeti.” Kada se probudi šalje mi porukice. Uživam na poslu dok odgovaram.

S posla dolazim gladan, ona je upravo doručkovala. Poslije drugog poroda cijele noći dežura uz bebe. Kad ona spava, ja ih pazim dok radim na računaru. Ono malo vremena koje smo obo je budni provodimo svako za svojim ekranom. Uveče me uspav ljuje njeno lupkanje po tastaturi.

Dok nismo počeli živjeti skupa slali smo poruke jedno dru gom duboko u noć. Znao sam iskamčiti i poneku fotografiju. Vje što bi popravljala frizuru, spuštala dekolte, nekada bila i bez maji ce i gledala me nasmijano i zaljubljeno. Danas mi je žao što barem jednu nisam sačuvao. Nemoguće je da sam taj osmijeh sanjao.

Ponekad gledam u plafon i čekam da čujem zvuk tuša. Tušira nje uvijek dugo traje. Možda tada zapali cigaretu. Zbog trudnoće imamo dogovor da neće pušiti. Svejedno nalazim prljavu pepe ljaru na okapnici prozora. Trava ispod našeg prozora bijela je od pikavaca. Kad to kažem, prebacuje mi da sam kontrol frik. Na kon što pusti vodu iz kotlića, otvori prozor. Ljeti isto kao i zimi. Ako ne puši, šta radi tako dugo u kupatilu? Možda se dopisuje sa nekom novom osobom. Ili starom...

U toku dana često mijenja raspoloženje. To ima veze sa štit nom žlijezdom. Lako iz smijeha pređe u plač. Nekada izmišlja teme za razgovor. Ali ja sam umoran i uplašen. Bojim se za naše pahuljice. Već imamo mnogo godina, hoćemo li im dotrajati?

Hoće li tablete koje ispijamo produžiti ili skratiti to vrijeme pred nama?

Ako dočekam budan kraj tuširanja, udišem njen miris koji is puni sobu.

U nozdrvama i danas osjetim miris gela za tuširanje sa mik som raznih krema. Prebacujem ruku oko njenih grudi. Ruka mi je kratka da je zarobim cijelu.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje. Četvoro u čamcu.

Nas četvero u čamcu koji tone, na ogromnoj pučini. Preteški smo i neko mora skočiti u okean. Biram sebe, iako je ona teža. Go vorim joj da čuva naše mrvice, ali me ne čuje, već je odveslala od mene. Gledam u njena široka leđa i čvrste mišice kako se napinju. Djevojčice me dozivaju i plaču. Tonem u javu i budim se u bol ničkoj sobi. Trebao sam joj kormilo mansarde prepustiti ranije da bude sretna kao kapetanica.

Ovo je prva bolnica da me ništa ne boli. Čudno i zastrašujuće. Ne znam sanjam li ponovo ili samo zamišljam svoje tijelo, prazno, kao čahura. Kad boli, znaš da si živ.

“O čemu razmišljaš”, pita me Aki.

“O Iskri. O djeci. Kako bih volio da znam šta sada rade. Mogu li negdje telefonirati?”

“Ne. To je dio terapije. Ništa ne možemo. Naše je samo da vr timo živote u glavi.”

“Jebla ih takva terapija. Poludiću.”

“Ti kao da još nisi skontao da si u ludnici”, smije se Aki.

“Šta treba, da poludim da me puste?”

Smijemo se obojica.

“Ti se uvijek zajebavaš. Sigurno je tvoja Iskra bila sretna pored tebe.”

“Nažalost, ispada da nije. Bojao sam se kad sam se trebao ra dovati. Smorio sam je strahovima od budućnosti. I šutnjom. Za misli, više sam pričao u ovom danu sa tobom, nego prethodni mjesec sa Iskrom. Stvarno sam idiot. Pravi idiot.”

“Nisi idiot, nego si lud.”

Iz prazne ne puca.

Par dana nakon rođendana i noći u apartmanu dobijam poruku od Iskre.

“Očekivala sam da ćeš se javiti. Kafa?”

Ponuda koja se ne odbija. Počinje kafom, završava travaricom.

Naći ćemo se u bašti kod Terze i Cece. Volim da sam gost njihove kafane. Porodična atmosfera. Svi se poznajemo. Rentaju mansardu od mene.

Čekam je leđima okrenut ulici. Želim da me iznenadi kada se pojavi. Svejedno blenem u odraz ulice u staklu izloga. Naručujem dva piva. Preskočićemo kafu.

“Hej, nemoj se praviti da me ne vidiš.”

Osjetim miris parfema. Eternity. Kasnije ću joj ga donositi s pu tovanja. Čak sam jednom zamolio i Marka da mi donese iz Njemač ke, umjesto Alka Seltzera, kojim sam liječio mamurluk. Marko je moj drug iz djetinjstva. Prije rata je otišao za Njemačku. Apartman u kojem sam proveo prvu noć sa Iskrom naš je zajednički biznis.

Posao sa apartmanom je siguran prihod za skroman život. Obaveze su jednostavne, ali radno vrijeme ne postoji. Porodica trpi. Gosti obično kasne, nerijetko i do iza ponoći. Alternativa ustajanju iz toplog kreveta je smrzavanje ispred zgrade. Dolasci/ odlasci su često u sve dane vikenda, pa izleti izvan grada s poro dicom otpadaju. Nedelje su rezervisane za čišćenje apartmana i

pripremu za naredne goste. Posteljinu i peškire sam u početku prao kod sebe, Sunčica, a kasnije i Iskra u pandemiji, pristajale su da sve peglaju. Naše stanove pretvorio sam u hemijske čistionice.

Možda sam time navukao vlagu i buđ. Gosti su posebna priča. Ri jetki se prema apartmanu odnose kao prema domu. Vuku kofere na brodskom podu, hodaju po njemu u mokrim, nekad i blatnja vim cipelama, brišu karmin peškirima i posteljinom, ostavljaju progoretine od cigareta na namještaju. Jednom su razbili televi zor. Nisu odgovorili na moj poziv dok nisam u poruci zaprijetio policijom. Jedva sam uspio izvući pola novca jer navodno ne nose kartice na put, a gotovine nemaju dovoljno. Bolje išta, nego ni šta. Kada sam renovirao apartman ugradio sam podno grijanje i brodski pod zamijenio pločicama. Nije dugo prošlo, a našao sam na radnoj površini u novoj kuhinji spržen krug od vrele džezve.

Grijanje zimi uključe na trideset stepeni, ljeti klimu na petnaest. Ni zimi ni ljeti ne zatvaraju prozor. Prinudili su me da ugradim daljinsku kontrolu uređaja. Kada otvore prozor dobijem poruku na mobitelu. Nakon toga isključujem grijanje ili klimu. Kad me nazovu da se žale, lažem da je apartman smart home. Vodu drže otvorenom i kada se ne tuširaju. To ne kontrolišem preko aplikaci je. Jednom sam kao svratio da pitam treba li im nešto, pa se usput začudio što im tuš radi u praznoj kabini. Kažu, treba vremena da stigne topla voda iz plinskog bojlera u kuhinji do kupatila. Bar jednom mjesečno izvlačim dlake iz sifona u tuš kabini. Nijedan ugostitelj to neće priznati, ali gosti se linjaju ko životinje. Poneka da stvarno i dođu sa psom. Zateknem posudu za salatu na podu. Kuglice životinjske hrane se kao klikeri kotrljaju ispod kreveta. Lokalni gosti su uglavnom švaleri. Nerijetko ostave veš, cipele, kišobrane, ali piće uredno ispiju. Uvijek se predstavljaju lažnim imenima. Kada se pojavi neka poznata ličnost pravim se da ih ne poznajem. Svi nađu način da me zamole za diskreciju. Kad ih pitam žele li snimak s kamere od prethodne noći, prvo preblijede,

onda shvate da ih zajebavam. Rijetko se nasmiju. Strance sorti ram prema državi iz koje dolaze. Dugo mi je trebalo da potvrdim stereotipe uprkos namjeri da to ne činim. Arapi očekuju da im nosim prtljag, u prosjeku desetak kofera. Skoro da se obradujem kad se i ne pojave u rezervisanom terminu. Prave rezervacije u više objekata pa se onda cjenkaju. Nekada dođu, pogledaju apar tman, kažu da će se vratiti i ne pojave se. Rezervišu za dvije osobe, a pojave se sa obdaništem djece. Jedino kod njihovog boravka tra žim da moraju izaći ranije jer nam trebaju sati da očistimo. Gosti iz regije otvoreno pitaju da im obezbijedim djevojke da se zabave. Ostavim im link na oglase koje uređujem. Valjda se snađu. Ame rikanci ostavljaju bakšiš, Evropljani rijetko. Ponekad zateknem ostatke hrane i pića u frižideru. Uglavnom poklonim čistačica ma. Često i smeće sortiraju odvajajući plastiku i staklo od ostalog. Teško je objasniti da sve na kraju bacam u kante zajedno. Kod nas boje na kantama za različitu vrstu smeća predstavljaju samo ukras u centru grada i dokaz da smo evropska država. Navodno i ne postoje vozila koja bi preuzimala odvojeni otpad i uslovi za reciklažu na deponiji. Iako ne znam ni kako bi odvajali, kada svi bacaju smeće u kante koje su prazne. Na početku su to kante za sve oblike smeća, ali vrlo brzo su pune, i onda sve završava i u onim za plastiku i papir. I onda pišem komunalnim preduzećima i opštini. Iskra opet misli da nisam normalan i da gubim vrijeme na gluposti. Gosti nevoljno pristaju da plate parking u garažama u centru grada. Dijaspora se uvijek ponaša kao da živi sa nama i pravila koja poštuju u EU ovdje ne vrijede. Ponekad naruče hranu i nikada je ne dobiju jer nemaju lokalni broj telefona, a interfon nije u funkciji. Interfon sam isključio nakon par mjeseci jer su mnogi zvonili gostima tražeći smještaj, a povremeno bi se i klinci šalili u kasnim noćnim satima da probude goste.

“Vidim te i osjetim.” kažem Iskri koja mi se prikrada iza leđa. “Misliš da sam zaboravio tvoj miris. Biraj stolicu.”

“Pa samo su dvije”, odgovara i smije se.

Možda primjećuje da sam uplašen.

“Ako želiš možemo preći za drugi sto. Izabrao sam ovaj jer smo odvojeni od drugih. Možemo se opustiti dok razgovaramo.”

Obilazi oko stola. Nema štikli. Sjeda. Gledamo se. Smješkamo.

“Lijepa si. Prelijepa. Zaista sam sretan što si se javila. Bio sam ubijeđen da ćeš me izbjegavati. Danima mislim o tebi. Jednostav no nisam siguran zašto bi jedna lijepa i pametna osoba, poslovno ostvarena, htjela provoditi vrijeme sa mnom.”

“Pa evo, u najkraćem. Nikada još nisam sarađivala u poslu sa osobom poput tebe. Odgovornom, brzom i tačnom. A pri tome si jako pismen, što obožavam. I inteligentan. Da, i inteligentan, ne gledaj me kao da lažem. I zanimljiv, i šarmantan, i duhovit. I ono što je manje bitno, sladak si.”

“Već si me kupila. Očigledno više nema bježanja. A znaš šta je mene privuklo tebi?”

“Još dva piva”, govori Ceci.

“Nevjerovatno mi je kako si sva osmijeh. Valjda nisi na ne kim drogama? Vraćaš me u život. Zapeo sam u kolotečini. Posao, kafana, porodica. Svi su ok, sve je ok. Ali nisam sretan. Duhovi tost je paravan. Živjeli.”

Kucamo se. Na njima slogan Iz prazne ne puca. Pjena oko nje nih usana. Lice bez bora. Karmin iščezao. Puder se još drži. Kosa lepršava. Isfenirana. Neprirodna plavuša. Dubok dekolte. Pratim liniju između grudi. Prije par noći sam je iscrtao kažiprstom.

“I, šta ćemo dalje?”

“Kako misliš?”

“Ne pravi se glup. Budi muškarac i donesi odluku.”

“Pa malo sam zatečen. I zbunjen. A osim toga kasnimo s knji gama.”

“Pa nismo ovdje da trtljamo o poslu. Živio.”

Nismo. Ali osjećam se sigurnije kad sam zatrpan obavezama. Kad sve zavisi od mene. Kad sam karika koja će spasiti posrnuli

projekat. Pokretao sam i vlastite biznise. Nisam se obogatio, ali nisam nikome ostao ni dužan.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Jesi li poželio seks?

“Budite se. Uskoro će noć pa ćete spavati. Vrijeme je za novu in fuziju. Dajte mi ruku.”

Ispred mene je tehničar. Kači crijevo za kanilu.

“Koliko često ću to dobijati?”

“Pitajte doktora. Moje je da vas nakačim. I nemojte pametova ti. Da ste pametni ne biste završili ovdje.”

Posmatram kapljice kako cure niz crijevo. Čini mi se kao da se njihova brzina mijenja. Podsjećaju me na suze. Tankam se plačem.

“Večera”, glasno izgovara servirka.

Kako da jedem kada još kaplje otopina. A i nisam gladan. Sve mi se gadi.

“Dajte mi samo čaj. Nisam gladan.”

“Morate početi da jedete. Na gladan stomak ni terapiju nećete moći podnijeti. Treba da se srušite. A takvi ne trebate nikome.”

Možda je servirka u pravu. Svi žele da imaju oslonac u životu, a ne plačljivca koji očekuje pomoć od drugih.

“Stvarno nisam gladan.”

“Možeš li mi dodati sok?” pita me Aki.

“Naravno. Hoćeš li da te hranim, da ne zovemo tehničara?”

“Može. Hvala ti.”

“Sačekaj malo da me iskopčaju.”

Nakon desetak minuta dolazi tehničar i odvaja crijevo. Ruke su mi modre. Ne znam od čega. Ustajem. Gnječim komadiće hlje ba i stvaram kašu od supe. Dodajem Akiju zalogaje kašikom.

“Jesi li poželio seks?” pita me punih usta.

“Ne znam. To mi najmanje nedostaje.”

Vrijeme je.

Sljedeći susret sa Iskrom iniciram ja. Vrijeme je da ponovo zavr šimo u krevetu. Valjda me neće odbiti.

“Hej, otkud ti? Počeo si i da zoveš. Ne samo poruke.”

“Zar si sumnjala u mene?”

“Naravno da nisam. Volim te.”

“I ja tebe.”

“Imam prazan stan. Vlasnici su na Baliju, ostavili su mi ključe ve. Bili su nekad podstanari kod mene.”

“Kod tebe sve veze samo sa podstanarima. Misliš da je vrijeme?”

“Naravno da mislim.”

“Onda se vidimo popodne. Daj mi adresu da ne lutam.”

“Znaš da je kod mene sve u centru, nećeš teško naći.”

Diktiram adresu.

Trčim do stana. Tuširam se. Sunčica me čudno gleda. Preko dva deset i pet godina smo zajedno. Vjerovatno već sumnja. Ali me jednako voli. Nema me danima. Ništa mi ne govori. Odlazim. Stidim se. Opet je dijelim sa drugom osobom.

Psihijatrija.

Urgentno odjeljenje.

Ispalio, ispalila.

“Koliko dugo si sa Iskrom?” pita me Aki nakon večere.

“Tri godine”.

“Izvini, ali izgledaš mi kao pedesetogodišnjak. Šta si čekao tako dugo da se skrasiš. Nemoj se samo vaditi na rat. Ratovalo se prije trideset godina.”