i ja. Džoja ti je imo furku da kada se odvali, uđe u crkvu, gleda freske i tako zaspi. Poslije bi nam pričao kako mu taj mir pravo odgovara. Gledam anđele sa krilima i tako letim i ja. Najgore kad se probudim i ugledam aždahu. Predloži nam jednom da obijemo crkvu. Zna gdje stoji posuda sa dobrovoljnim prilozima i svijeće. Kaže da se sve može prodati. Mi naduvani, pristanemo, normal no. Odvalimo stražnja vrata i uđemo. Potrpamo novac u džepo ve i ubacimo svijeće u kesu. Vani se čuje rotacija. ‘E jebiga, koje smo kurate sreće, murija’, govori Džoja. ‘Uzmite svijeće, zapalite ih i glumite da se molite Bogu. A ja ću malo sjesti.’ Ulazi murija, scena nadrealna. Trojica narkomana sa svijećama se krste, Džoja spava. Jedva ga probude. Drot nam uzima lične i govori: ‘Mašala muslimana kad se brže pokrstiše.’ Završili u zatvoru, normalno.”
Avakum.
Po povratku u Sarajevo s Igmana kucam na vrata stana u zgradi prekoputa Stare pravoslavne crkve. Vrata se sporo otvaraju, dok se ne zategne lanac između štoka i vrata.
“Dobar dan. Ja sam Boriša, iz Dobrotvora.
“Znam te. Šta trebaš, Boriša?”
“Da razgovaram s vama. Mogu li ući?”
Vrata se otvaraju.
“Uđi. Može li rakija?”
“Može. Iako nisam došao zbog rakije.”
“Nasuću nam. A ti pričaj.”
“Oče, vidite kakva su vremena. Samo vi mi možete spasiti ži vot.”
Rakija mu se prosipa preko čaše.
“Vremena kakva su vidim, a kako da ti ja spasim život ne vi dim.”
Nazdravljamo.
“Jednostavno. Angažujte me za sekretara crkve.”
“Pa ja tebe nikada nisam ni vidio u crkvi.”
“Niste ni mogli. Ko još danas od omladine hoda gradom i ide u crkvu?”
Pokazujem mu papir na kojem sam na pisaćoj mašini otkucao zahtjev vojnom odsjeku da me traži za sekretara.
“Vaše je samo da udarite pečat i potpišete, a moje je da vam pomognem što god treba. Sigurno ću biti od koristi. Grad ne po znajete dobro, oko papira se dobro snalazim, znam koga treba zvati da se nešto popravi ili završi...”
Ja pričam, nisam siguran da me sluša. Čita papir koji sam mu dao. Spušta ga na sto i odlazi u drugu prostoriju. Stan je ogroman. Austrougarska gradnja. Hodnik je veličine podruma u kojem trenutno živim. Na zidovima kandila. Ikone. Krstovi. Namještaj od punog drveta. Izgleda mi vjerodostojno, ali kao da nedostaje puno toga. Možda su prethodni sveštenici ponijeli u bježaniju. Možda je i opljačkano.
Mene je s vjerom upoznala očeva majka. Brat i ja smo raspuste provodili kod nje na selu. Kandilo je uvijek gorilo u kući. Uči la nas je da se krstimo i govorila da ne govorimo ocu. Nama je sve bilo smiješno. Porodica bi se okupljala za slavu. Svi bi sjedili za ogromnim stolom i gutali pečenje. Ražnjevi bi se okretali dan ranije. Mrzio sam kada mi kažu da je posna slava. Nisam kontao šta je razlog, ali tada bismo se hranili oslićem. Zalijevali su ra kijom. U podrumu je bilo stotine litara šljive. Poštovali su baku. Kompletna familija na jednom mjestu. Prilika i da se družim sa rodicama i rođacima. S vremenom je sve manje unuka prihvatalo da se pojavi.
Seosko groblje je na brdu iznad sela. Vidi se sa terase kuće. Bijeli su krstovi okrenuti prema kući. Kada bi bio neki svetac ili godišnjica, baka bi nas vodila na dedin grob. Držali smo svijeće i prekrivali dlanovima da ih vjetar ne ugasi. Mene je više radovala
kao dječaka sloboda da mogu otvoren plamen držati u ruci a da me niko ne kažnjava.
Ako bismo se budili noću liječila nas je izlijevanjem strave.
Piškili bismo na ugrijani kamen. A baka bi ponavljala čarobne riječi molitve. Mora da je koristilo, jer se ne sjećam da smo pišali kod doktora.
Avakum se vraća, potpisuje moj papir i udara pečat. Pečat je prečnika Solea kreme za ruke. U sredini su dva posvađana orla. Zapravo jedan, posvađan sam sa sobom. Svaka glava gleda na su protnu stranu.
Trčim u vojni odsjek. Referent uzima zahtjev i gunđa: “Moram vidjeti sa šefom. Dođi sutra.”
Sutra dobijam plavu vojnu knjižicu sa ljiljanima. Poslije ime na, na narednoj stranici piše:
SPOSOBNOST ZA VOJNU SLUŽBU: Ograničeno sposoban.
A na narednoj:
RATNI RASPORED: Srpska pravoslavna parohija.
Avakum je odrastao na selu. Život je proveo po manastirima. U gradu mu je bilo interesantno. Kada proradi tramvaj vozimo se od Baščaršije do Katedrale. Kad dođe plin on mi ne dopušta da zapalim gorionik jer je čuo na radiju da su stigle male količine. “Nekom drugom je sigurno potrebnije.” Uskoro useljavam u pra zan sveštenički stan iznad Stare pravoslavne crkve. Sređujem nam prioritet za struju. Sunčica često boravi kod mene. Ima divan rukopis pa je Avakum moli da mu ispisuje crkvena dokumenta. Malo je morala vježbati ćirilicu.
Kumstvo sve vrijeme rata ide na liniju. On i žena imaju bebu. Prije rata nabavili su i štene dalmatinera, Flekija. U ratu se Fleki
pario s kujom iste rase. Očevoj familiji po tim nekim pravilima pripada jedno štene. Sa njim ne znaju šta će. Beba i dva šteneta, li nija, drva, odlasci po vodu, previše. Žao mi ih je, uzimam Monisa.
Štene je preslatko. I prenaporno. Avakum često dolazi kod mene da se ugrije i pojede nešto. Monis ga podsjeća na manastir iz ko jeg je došao u Sarajevo. I tamo je bio takav jedan pas. Jedno vri jeme ostavljam ga samog u stanu. Kad se vratim, zateknem haos. Izgrižen namještaj, poderane zavjese, izgreban parket... S vreme nom je naučio da otvara vrata, ormare, kutije, šerpe. Ako ostavim tijesto za hljeb da se diže, nađem ga u krpama oko njegovih usta. Prve tri godine u indeksu mi je sažvakao. Izbivam dugo, kad se vraćam čujem ga s početka dvorišta kako cvili. Kad otključam, uvija mi se oko nogu i piški od radosti. I što me vidi i što ne mora više da trpi. A onda, ako nisam dobro zatvorio kapiju, pobjegne.
U početku bježi kod Kumstva. Tih par ulica nije mu bio pro blem da dođe ocu. Sve što treba da uradim je da se spremim kod njih i vratim ga nazad. Ali uskoro odlazi na druge strane, sve da lje i dalje. Nekada je kapija povaljena, ali nije pobjegao. Umjesto toga šeta po krovu susjedne kuće. Kad me ugleda maše repom kao propelerom. Skače prednjim nogama na moj stomak. Volim ga. Ali ovo je patnja i za mene i za njega. Malo vremena sam u stanu. Uglavnom je sam.
Opet bježi. Ne vraća se danima. Tražim ga po naselju. Dajem oglas na radio. Ništa. Ponekad mi se noću čini da grebe na vrata. Uzalud provjeravam. Možda je i bolje da je otišao. Vjerovatno je našao svoju sreću negdje drugo. Zbog njegove ludosti nikada ni sam poželio da nabavim drugog psa.
Kada me je Iskra pitala da nabavimo psa za djevojčice odgo vorio sam da ne želim.
U dogovoreno vrijeme čekam Avakuma pred zgradom. Nikad ne kasni. Brinem se. Kucam na vrata. Javlja se odmah. Kaže da ne
može da otvori. Vrata nisu zaključana, zapinju za nešto. Upinjem iz sve snage. Popuštaju. Ulazim. Parket iza njih se podigao. Na sredini sobe je veš lonac sa mlakom vodom. Pored kabaš sapun i šerpica sa bokalom.
“Šta ovo radi ovdje?”
“Ovdje se kupam. Ledeno je u kupatilu.”
Pratim ga na sahrane. Nosim njegovu torbu sa službenom rekvi zitom. Nakon obreda vraćamo se Čekalušom.
“Vidiš onu bijelu kuću?” pita me.
“Vidim.”
“E, tu stanuje Boško. Moramo svratiti.”
“Ali uskoro će mrak i policijski.”
“Nećemo dugo.”
Njemu vrijeme ne znači ništa. Nekada zaspi kod nas usred dana u fotelji. Dok spava, pomjerim kazaljke na satu da je sedam uveče. Kada se probudi, usplahiri se: “Zar je već sedam? Kad pri je.” I žurno odlazi. Sunčica se smije.
Kod Boška smo popili par rakijica, dosta da nas uhvati po licijski sat. Vraćamo se preko Mejtaša. Na pola puta hvata se za stomak.
“Protjera me...”
Pokazujem mu na razvaljenu trafiku.
“Uđite unutra, daleko je do kuće. Čekaću vas ovdje.”
Dok čekam, dolazi patrola.
“Šta radite ovdje? Policijski je sat. Dokumente.”
Vadim vojnu knjižicu pružam mu je. Čita i smije se. Pokazuje drugima, svi umiru od šege.
“Pa kakvog posla ima sekretar pravoslavne crkve na Mejtašu za vrijeme policijskog sata?”
Kako da mu kažem da čeka sveštenika dok sere?
Iz mraka se pojavljuje Avakum: “Ja završio. Šta je problem?”
Svi ga znaju u gradu. Simpatičan je mnogima.
“Pa nismo znali da ste i vi tu?”
“Nisam bio tu nego u trafici, protjeralo me...”
Sad se svi smijemo njegovoj prostodušnosti. Vraćaju mi knji žicu. Zahvaljujem i odlazimo.
Avakumov stan čisti Maca. Razvedena je. Djeca su joj u izbje glištvu. Prvi put je došla kod mene s Avakumom, poslije sama. Uvijek donese neki poklon. Večeras je evo s pivom. Na pola kani stera kaže: “Dječače, je li ti misliš da ja slučajno dolazim?”
“Kako misliš?”
“Stvarno si još uvijek dječak.”
Uzima me za ruku i odvodi u sobu. Ležimo na bračnom leža ju. Ružna je. Okrećem je na trbuh. Ne mogu da je gledam u lice. Ne želim ni da se ljubimo. Glava joj upada u otvor koji je izdubio Monis. Izgledam kao fizioterapeut iznad nje. Dalmatiner cvili iz susjedne sobe vezan za termoakomulacionu peć.
Nakon par dana nejavljanja kucam na vrata Avakumovog stana.
“Oče, hajte na ručak, napravio sam grah.”
Vrata se otvaraju, ali lanac ostaje na njima. Kroz prorez mi kaže ljutitim tonom:
“A šta ćemo za novac?”
“Kakav novac?”
“Nemoj se praviti lud. Uzeo si ga u dogovoru s Macom. Vjero vatno je donijela tebi kada ga je ukrala. Vrati i ne glumi da nisi.”
“Nisam, kunem se Bogom.”
Zatvara vrata. Zna da ne vjerujem u Boga.
Bojim se da me ne prijavi u vojni odsjek. A onda sve iz počet ka. Kopanje. Mobilizacija.
Narednih dana Sunčica ga je omekšala. Maca se više nikada nije pojavila, pa je povezao stvari. Opet je postao član domaćinstva.
Odmah po završetku rata Avakuma su premjestili u neki mana stir, a na njegovo mjesto došao je profić. Odmah sam ga nazvao Pop Bankar. Sve je gledao kroz novac. Izbacio me iz stana jer nisam plaćao kiriju i nisam pokazivao spremnost da je ubudu će plaćam. Da je više sveštenika kao moj otac Avakum, ova bi planeta bila sretnija. Ne vjerujem da bi me Pop Bankar zaštitio od vojske, štedio plin da imaju drugi, vodio molitve na minus dvade set, imao samo jedno odijelo. Ko zna, možda bih se i ja okrenuo crkvi, da je rat potrajao. Vrt sa dženetskim hurijama ljepša je slika od urne s pepelom koju prijatelji prosipaju s Čobanije u Miljacku.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Unučić.
“Upisali mi dijete u vrtić”, govori Pipa. “Dogovor je da ga ja odve dem prije posla. Žena uveče pripremi sendviče, sokove, jer je mali muhanat na hranu. Uzmem ruksačić i krenemo. Svratim u pro davnicu i kupim par unučića loze da se nađe. Ubacim u ruksak, da ne nosim po rukama. A moram i njega držati dok ga nosim. Ostavim dijete u vrtiću. Zvoni telefon na poslu. Zove žena. Idiote, našla vaspitačica alkohol kod malog u ruksaku. Za kaznu sam po pio tek poslije posla.”
Obožavam da izmišljam gluposti za Deneta. Guram kožu na sto maku sa obje strane prema sredini. Izgleda kao usmine.
“Dene, znaš li šta je ovo?”
“Ne”
“Ovo je koka.”
Naredni dan Sunčica dolazi ljuta iz vrtića.
“Ti si idiot. Dene je pokazivao koku djeci u vrtiću. Vaspitačica mi je rekla da obratimo pažnju na njegov odgoj.”
Iskra mi šalje poruku: “Možeš li provjeriti oko upisa Ine u vrtić?”
Volim kada dobijem zadatak da dokažem koliko sam sposo ban. Nakon par dana pišem Iskri. “Našao sam neke opcije da je upišemo.”
“Nema potrebe, upisala sam je u privatni. Donesi mi potvrdu da si zaposlen. Znaš da JA nemam radni status.”
Nikada ne odlučujem o djeci. Iskra me smatra neodgovor nim. U jednoj od rasprava tvrdi mi da četiri mjeseca nisam uzeo Ingu kada se rodila. Nisam, pred njom. Istina. Ali šta ona zna o tome kako očevi vole? Zašto bi roditeljski odnos bio samo onakav kako ga ona zamišlja? Možda zato da ne bude kao moj sa mojim ocem, ili kao Denetov sa mnom? Podrazumijevanje, bez dodira. Distanca, da se ne bi grlila praznina.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. U kojoj bolnici?
Vrijeme je da telefoniram. Iskra mi se ne javlja. Biram broj ispod njenog.
“Kumstvo, kako si?”
“Ja dobar. A ti?”
“Kako mogu biti kad sam u ludnici!”
“Ne pretjeruj. Zvučiš dobro. Inga je bolje, nemoj da brineš.”
“Kako misliš bolje? Šta je bilo?”
“U bolnici je zbog enterokolitisa. Iskra je sa njom. Ina je sa bakom.”
“U kojoj bolnici?”
“Vojnoj. Ne treba im ništa, čuli smo se maloprije. Ne brini.”
“Nazovi Mirzu. Neka nazove Irmu. Ona radi na pedijatriji u vojnoj. Prve smo komšije. Neka joj kaže da sam je zamolio da ih malo pripazi.”
“Hoću. Mnogi se brinu za tebe. Tvoj buraz svaki dan zove. Baš te voli.”
“Pozdravi ga. Nemam pravo više pričati danas. Zvaću ga ovih dana.”
Cile, moj brat, dvije godine stariji od mene. Obojica rođeni u sep tembru. Otac je kao nastavnik matematike izračunao kako da sa tačno sedam godina krenemo u školu.
U djetinjstvu se nismo slagali. Bio sam ljut jer sam nasljeđivao njegovu garderobu i knjige.
Spavali smo u dnevnom boravku. Roditelji su imali spavaću sobu. Kada bi dolazili gosti sjedili smo satima i čekali da odu pa da možemo u krevet. Nikad mi nije bilo jasno zašto nismo imali dječiju sobu umjesto njihove spavaće. Svakako oni sjede sa gosti ma do kasno u noć, pa im ništa ne znači kada će zaspati. Kad je završio srednju nije htio da upiše fakultet. Otac ga je zaposlio da radi na ciglani na održavanju. Čistio je peći i dolazio kući kao di mnjačar. Kasnije sam povezao da je ciglana bila preko puta zemlje Iskrinog dede. Pričao je i da zna Iskrinog oca, da su pili zajedno. Navodno je jednom spavao kod njega.
Cileta su roditelji smatrali bekrijom. Često se u zoru vraćao kući. Vješto sam koristio to što spavamo u istoj sobi. Bio sam od ličan učenik, nikada nisu sumnjali da ja bazdim. Cile bi im se pravdao da nije pio, a majka grdila što se pravi lud i laže, kad cijela soba smrdi ko stanični bife.
Cile je i mjesečario. Budio bi se noću i pričao. Nerijetko je ustajao i hodao po sobi. Jednom je poskidao sve slike i goblene sa zida i složio ih na sto. Ujutro smo se svi smijali.
Rat u Hrvatskoj je ubrzao odluku da ide u Njemačku kod kuma Senka. Zaposlio se i radio sa radnom dozvolom. Promi jenio je jugoslovenski pasoš u bosanski. Nije dovoljno znao nje mački jezik pa je dobio samo izbjeglički status.
Poslije rata je istjeran iz Njemačke. Šest mjeseci je proveo u Sarajevu. Onda se vratio u Njemačku. Prvo je shvatio da je jedina opcija da ostane brak. Onda se iskreno zaljubio. Probali su sve, ali nisu imali sreće s djecom. Nisam mu javio da je Iskra trudna.
Njegova supruga je oboljela od ALS a. Prognoze su da će ži vjeti još par godina. Juče me nazvao u bolnicu pa smo plakali za jedno. Jede se što nije sad ovdje sa mnom, ali ne može je ostaviti. Sasvim ovisi o njegovoj brizi.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. More na Alipašinom.
“Moj jaran Beno volio je tražiti koke putem oglasa”, priča Šprica.
“Jednom nađe neku koku sa Alipašinog. Došao na trg i pozove je telefonom. ‘Evo me ispred nebodera. Koji je tvoj ulaz?’ ‘Sačekaj, samo da pogledam sa prozora. Koji si ti?’ ‘Obučen u bermude, ja panke na nogama, sunčane naočale, ceker i crveni kačket na glavi. Lako ćeš me prepoznati.’ ‘Još samo da si peraje i masku ponio. Ti ko da ćeš na more, a ne u krevet. Zaboravi.’”
Podaca.
Konačno ljetujemo zajedno. Prvi put. Anja nam je dao kuću na moru da koristimo. Sa nama su Maja i njen brat Emir. Na plaži smo. Iskra drži Inu u rukama i bućka se u vodi. Ležim na plaži i čuvam Ingu.
“Hajde kod nas, okupao si se samo prvi dan.”
“Samo uživajte, ne kupa mi se. A i da ne peglamo Maju da stalno pazi na Ingu. Sutra ćemo.”
Izlaze iz vode. Zamotava Inu u peškir. Odlazi do kabine. Presvlači se. Ispod gumenih cerada kabine vire joj noge. Uvijek je depilirana. Pada kostim preko tabana. Čista erotika.
“Vidim ti tabane.”
“Ne vidiš, kostim je preko.”
“Vidim. Vidim. Četrdeset i jedan. Broj cipela, broj godina.”
Ni sutra se nisam kupao s njima. Ni narednih dana.
Anja je izašao iz Sarajeva pred sam kraj rata. Najavljivana je po sljednja akcija deblokade grada. Do zadnjeg dana nagovarao me da krenem s njim. Nakon Ilidže, još mi samo hrvatske zatvore nisu hvalili ko hotele.
Dok čeka papire za Ameriku Anja prodaje lubenice na pijaci u Zagrebu. Ispija fantu iz konzerve i osjeti ugriz u grlu. Odmah osjeti vrtoglavicu, za koju je lijek, zna se, tri loze jedna za drugom. Ovaj put ne djeluje. Nema zdravstveno osiguranje. Radi na crno. Jedino može u hitnu. Nema novaca za taksi. Sjeda u tramvaj. Ljudi se pre tvaraju u siluete. Dalje se ne sjeća. Probudio se u hitnoj pomoći.
“Svugdje ima dobrih ljudi. Trebao si onda otići sa mnom. Danas bi uživali u Americi.”
Anja danas ima trgovačku imperiju u St. Louisu. Na vjenčanju s Danijelom bio sam mu kum. Često me zovu da preselimo kod njih. Kada bi Iskra htjela odselio bih i u Ameriku samo da smo zajedno. Već odavno nemam nikakav osjećaj prema teritoriji na kojoj živim.
Posljednje veče u Podaci smo sami. Maja i Emir su otputovali.
“Hajmo popiti pivo na terasi”, zove me Iskra.
“Nemoj molim te. Pijemo danima. Sutra vozim nazad.”
“U Kiseljaku to nije bio problem. Važniji su ti prijatelji od mene. Ništa ne želiš da podijeliš sa mnom.”
“Nije isto. Kiseljak je tridesetak kilometara od stana. Podaca je dvjesto. Hajmo ranije leći.”
“Za sve imaš objašnjenje. Meni je ovo bilo najgore ljetovanje u životu. Samo si se jednom okupao u ovih deset dana. Stvarno te više ne kontam.”
“Meni je ovo najopušteniji odmor u životu. To je isto kao kada bih ja tebe tjerao da skijaš ili da voziš biciklo. Ne volim vodu. Kasno sam proplivao.”
“Tom logikom i naša djeca neće nikada proplivati pored ta kvog oca.”
Tom logikom djeca razvedenih roditelja razvode se kad dobiju djecu? I da sam tada to pomislio, ne bih rekao.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Poziv iz kladionice.
“Znaš kada je moj haver Nuno uletio s nožem u kladionicu”, go vori Šprica. “Radnica za pultom u šoku. Sama. A ovaj oduzet od droge. Kaže joj da je bolje da sarađuje jer je do sada probušio mnoge. ‘Daj mi što imaš novca i ja odoh.’ Dodaje mu možda tri desetak maraka. ‘Ovo je sve?’ ‘Stvarno nemam više. Tek sam došla prije sat. Slobodno uđi i provjeri.’ ‘Šta ću provjeravati. Vjerujem ti. Ne boj se. Daj mi onda svoj mobitel.’ ‘Nemoj, molim te, sve mi je u njemu.’ ‘Dobro, ispoštovaću te. Mogu li bar nazvati ženu da se javim da ću uskoro kući?’ Zamisli budala uzme mobitel i nazo ve. Popodne mu zvoni na vrata. Godinu dana odvalio. Jedino mu krivo što nije zvao sa fiksnog, a kučku vezo telefonskim kablom.”
Podrumaška.
Živimo u podrumu ispod magacina Dobrotvora. Srle, Sale i ja. Sale je sin vozača humanitarnih konvoja, Duleta.
Noć je. Policijski sat. Neko jako lupa na vrata.
“Otvarajte! Odmah otvarajte! Vidjeli smo vas kroz prozor.”
Grabim pištolj. Ni u JNA nisam ispalio metak iz njega. Njih dvojica imaju papire HVO, ja nikakve.
“Sakriću se u kotlovnicu. Kada uđu recite im da sam izašao na gornja vrata.”
Ležim na cijevima od grijanja. Metal je leden. Drhtim. Čujem buku, galamu, ali nerazgovijetno. Onda se više ništa ne čuje. Čekam sat, možda i dva. Onda se izvlačim između cijevi i izlazim iz kotlovnice. Srle i Sale vezani telefonskom žicom. Odvezujem ih.
“Jesu vas tukli?”
“Nisu”, odgovara Sale. “Šta misliš da zaštekamo nešto hrane što je ostalo u magacinu? Svakako su odnijeli sve. A mi gladuje mo. Kada dođe policija napravimo zapisnik nakon krađe i pokri jemo sve papirima.”
“Nećemo. Nedavno sam izašao iz zatvora. Ne želim opet na zad. A i nikada ne bih uzimao od drugih da bih dao sebi. Uzimam od drugih da podijelim drugima.”
“Jebote, Robin Lud.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Milenko.
“Par godina sam pio kod Faće”, govori Pipa. “Imao je kafanu bli zu kasarne u Rajlovcu. Tu su nakon posla često svraćali oficiri. Oficiri ko oficiri, vole flašu više nego žene. Ali treba bit iskren, nisam ni ja bio bolji. Bio je neki Milenko. Po pričama bio najbolji na akademiji. On kad se napije, vadi pištolj i prijeti. A onda ga po kupi vojna policija i odvede. Dok ga vode, dere se: ‘Da je Tito živ, ja bih bio general. Hapsite. Proći će i vaše!’ Navodno su mu ženu zatekli sa komandantom kasarne. Milenko ga prebio i dobio pre komandu. Nakon rata su pričali da nije pristao da ide u Vukovar. Odležao je par godina i ostao bez posla. Sreo ga je Džemo na Dedinju kako plače pored Titovog groba.”
JNA. Beograd.
S groblja na groblje.
U počasnoj sam četi. Naša uloga je da kada neko od vojnih lica premine ispucamo na sahrani tri metka u vazduh. Cjelodnevno vježbamo da zvučimo kao jedna puška. Najčešće ručamo u au tobusu dok nas prevoze s groblja na groblje. Snijeg, kiša, sunce, trpimo sve nepogode stojeći sa šljemovima na glavi, obučeni u nova vojna odijela kao manekeni. Najviši su pored sanduka pre minulog. Ja sam kao najniži na drugom kraju stroja. Iza mene je vojni orkestar. Dobošar tačno iza mene. Kada ispalimo tri plotu na, još se neko vrijeme čuju čahure koje padaju po mom šljemu. Često idemo i van Beograda. Na jednoj od seoskih sahrana poro dica želi da se otvori sanduk. Brkati zastavnik leži u njemu u uni formi. Na nogama su mu vojne tene Borosane. Neko iz porodice je uzeo cipele da se ne bace. Poslije sahrane pijemo pivo i jedemo pečenje. Na selu se poštuju običaji, bez obzira što je umro komu nista. U povratku autobus se zaustavlja na seoskoj cesti. Pogled na osvijetljeni grad je kao s razglednice. Pišamo postrojeni.
Između sahrana život u kasarni je monoton. Sviram bas u vojnom orkestru, bez obzira što sam netalentovan. Za Hendriksa me veže samo frizura, a i nju su mi ošišali. Slovencu, vođi orkestra, koji svira sve instrumente, leži moja zajebancija.
“Bolje da si ti sa mnom nego da trpim ove primitivce.”
Kada sviramo, isključi moje pojačalo.
Orkestar sarađuje sa horom srednje škole u blizini. Po godina ma sam blizu maturanticama. Goca bi u Sarajevu sigurno pjevala u Brezama. Često preskačem žicu da se vidimo u nekom od lo kalnih kafića. Poziva me kod sebe u stan jer su roditelji odsutni. Na vješalici u hodniku vidim vojnu uniformu. Otac joj je major u našoj kasarni. Nisam ostao dugo, a na narednom sastanku slagao sam da me čeka djevojka u Sarajevu.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Nije mi ovo prvi razvod.
Ujutro me tehničar prati na CT glave. Ovo je prvi put da se ne naručujem i sedmicama čekam na termin.
Nakon toga čeka me psiholog. Pruža mi hrpu papira i moli da odgovaram iskreno.
“Ako vam nešto ne bude jasno slobodno pitajte. Ne morate žu riti, važnije mi je da odgovorite na sve. A onda sutra nastavljamo.”
Završavam test.
“Rekli su mi da ste se rastali sa suprugom. Nemojte to prihva tati kao završetak svega. Život je pred vama. Popraviće se.”
“Ne brinite. Nije mi ovo prvi razvod.”
Ispade ja njega tješim.
Prvi razvod.
Sunčica i ja živimo u podrumu porodične kuće njenih roditelja. Dene ima pet godina. Mala sobica, kupatilo i kuhinjica. Radim u štampariji. Mjesecima ne dobijamo platu. Živimo od mojih povre menih honorara. Predlažem da preselimo kod Đoleta, sto metara niže. Vratio je stan nakon rata. Ključevi su kod mene. Iz dvanaest u sto kvadrata. Možda jedna promjena prizove druge. Odbija. Pakujem garderobu i računar i prelazim u Đoletov stan. Od namještaja imam samo radni sto i krevet. Dene je često kod mene. I Vanja. Navija da se što prije zvanično razvedem. Na sudu mi pozli. Sunčica mi daje leksilijum. Vanja se još neko vrijeme nada da ću je pozvati da živimo skupa, ali kad shvati da od toga nema ništa, razilazimo se. Nakon pola godine Dene i Sunčica počinju provoditi vikende kod mene. Ljetujemo zajedno. Idealan život. Imam vremena za sve. I za prijatelje, i za posao, i za porodicu.
Počinjemo živjeti zajedno. Dene završava osnovnu školu. Uzima mo kredit i kupujemo stan. Živimo u ljubavi s puno poštovanja i bez imalo strasti. Sunčica uživa u popodnevnim kafama kod ro ditelja, ja u večernjim lozama i pivama s rajom. Često produžim s posla, pa ni ne dolazim kući. Za vikende idem u Kiseljak, Fojni cu... Jedino na more odlazimo zajedno.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Nula.
“Vaša ocjena prethodnog dana u skali od jedan do deset?”
“U petak sam saznao da je supruga odselila sa djecom. Ne znam ni gdje je. Pozlilo mi je uveče. Onda su mi sutra javili da je sa mlađom ćerkom u bolnici. Nula je ocjena od jedan do deset.”
“Ne treba da razmišljate na taj način. Pričajte mi o supruzi. Kako je vidite danas?”
“Ne znam. Volim je. Ali nisam više siguran ko je ona. Kako se može voljeti neko ko se ne poznaje? Deset godina sam stariji od nje. I prethodni partner bio je mnogo stariji od nje. Izgleda mi kao da u vezama traži oca bez kog je odrasla. Raspoloženje u toku dana joj varira. Nekada je prevesela, a nekada tužna. Teško mi je da to pratim. Ne znam šta da kažem, pa najradije šutim. Mislim da je naš problem dva porođaja u jedanaest mjeseci. Plus pande mija. Plus mali stan. Sve se poklopilo. Plus možda neki postporo đajni stres, klimaks, šta znam. Sigurno nije zla osoba. Sve je to ve lika promjena za nju. Četrdeset godina živiš s rajom po kafanama, i onda si odjednom zabijena u stančić od trideset kvadrata, s dvije bebe i mužem koji ti nije više zanimljiv. Ne znam kako drugačije da to objasnim. Sve joj dopizdilo, otkačila je teret koji je najlakše mogla otkačit. Mene i stančić. Normalno da sam postao ljubo moran. Ne jedemo skupa, ne spavamo skupa, ne pričamo skupa,
znam šta znači kad u ponoć svijetli mobitel. Pitao sam je ima li nekog drugog, odgovorila mi je da nisam normalan. Sad će imati i dokaz da nisam, s pečatom ludnice. Odjednom smo počeli govo riti različitim jezicima. Molim je da ne puši, jer se bojim za njeno zdravlje i jer mislim da nije dobro za trudnoću i dijete, ona kaže da je time kontrolišem. Kada smo se upoznali, dane smo provo dili po kafanama. Možda smo zato bili sretniji u tom periodu, jer brige nisu postojale. Sad ne možemo izlaziti skupa. Ja se vraćam u ponoć, a ona kad izađe obavezno zaglavi. Sreća pa ne izlazi često. Kaže da je bila s prijateljicom. Tako sam ja lagao cijeli život.”
Pijanstvo.
Prvi put sam se napio na kraju osnovne škole. Oduzeo sam se. Drugovi su me donijeli do stana i pobjegli. Ušao sam i legao u krevet. Kad otvorim oči soba se vrti oko mene. Ako zažmirim tonem u bezdan. Povraćam ležeći. Ne mogu ustati ni da počistim. Budim se. Otac mi kaže: “Otiđi na izvor i donesi kanister kisele vode. Kad ne podnosiš rasol.”
U Kiseljaku osamdesetih dječiji je posao donositi kiselu vodu sa izvora u kanisterima požutjelim od magnezija. Na povratku svraćam u luna park i spuštam kanister pored flipera. Sva su raja već tamo. Vrti se ringišpil, a iz zvučnika grmi: “Ima mjesta da vas je dvjesta. Široka je pista da vas je trista. Nagradnu vožnju osvoji la je gara u helankama.”
Kad potrošim sve žetone, sjetim se kanistera. Kasno, neko ga je ukrao. Vraćam se kući praznih ruku. Svaki mamurluk povezu jem s tim kanisterom.
Mamurluk je povratak sebi, praznih ruku.
Iskrin otac povremeno radi na ringišpilu. Voli da popije. Živi s
Iskrinom bakom. Iza sebe ima tri braka i troje djece. Djeca se
jedva poznaju između sebe. Kad baka umre, Iskra odlazi na sa hranu. Otac se ponaša kao da su se juče vidjeli, a ne da se nisu vidjeli godinama. Kad čuje da se rodila Ina, želi da je upozna.
Jednog od narednih dana idemo kod njega. Iskra nije odušev ljena mojom idejom. Otac je, treba to ispoštovati. I treba znati oprostiti. Dočekuje nas na ulaznim vratima kućice. Uzima Inu u ruke i govori:
“Gdje je moj Rambo!”
Kuća je zapuštena. Na stolu posuda sa bombonama. Nudi ih unuci.
“Rano je za bombone, tek joj je pola godine”, kažem.
“Onda ćemo ti i ja po jedno pivo. Može li Jelen?”
“Može. Gdje njega nađe?”
“Samo srpska piva pijem. Nema veze što sam katolik. Pod sjećaju me na Lenu.”
Otvara nam pive. Ispijamo. Kad spomene rat i HVO, pitam možemo li nešto uraditi da Iskra dobije putovnicu. Bilo bi od ko risti da Ina dobije.
“Ovdje više nema života. Bolje da ima papire da može zbrisati. Da ne zaglavi ko mi u ratu.”
“Ako je do mene, riješićemo.”
Iskra slaže facu. Ništa u životu nije završio. Nije ni to.
“Zete, može još jedno pivo?”
“Ne bih. Vozim. Hvala ti. Dođi nekada kod nas. Da vidiš gdje smo.”
“Hoću. Obećavam. Nije Sarajevo u Austriji. Od kada je auto put izgrađen za pola sata smo u gradu.”
Tih pola traje još uvijek. Možda ću i ja svoje unuke dočekivati bombonama.
Lena planira vjenčanje. Njena procjena je tri stotine zvanica.
“Odakle ti taj broj?” pita je Iskra.
“Pa nas ima sto pedeset. Ako hoćeš mogu ih nabrojati? A valj da i njih ima toliko.”
Vanbračna zajednica ima prednosti, ali i problema. Dijete se prijavljuje u opštini, a otac ukoliko roditelji nisu u braku mora potpisati izjavu o očinstvu. Druge papire moraju potpisati oboje, ne moraju istovremeno. Ja mislim da to treba obaviti što prije, dok je Ina još u bolnici. Iskra jedva hoda, ali ja sam uporan. Sve se mora završiti odmah. Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra. To će ući u optužnicu protiv mene. Tužiteljica će biti ujedno i sudija. Prednost je što se država manje trudi da spasi vezu, ako je nije sama ovjerila. Kao i sve prednosti, i ta se može izvrnuti u suprotnost.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Predo.
“Kod Đelme bi često dolazio Predo”, govori Pipa. “On ti je imao svoju agenciju za nekretnine. Nije pretjerano pio, ali je dolazio re dovno. ‘Što nam ovo nema Prede danima?’ pita me Đelmo. ‘Pojma nemam. Nemam mu ni broj telefona. Samo dijelimo sto kod tebe.’
Nakon par dana čitamo u novinama da je završio u zatvoru. Uspio je isti stan prodati trojici klijenata. Sreća da je samo jedan platio puni iznos, a druga dvojica kapare. Nikad ga više nismo vidjeli.”
Nekretnina.
“Znaš da imamo porodičnu zemlju u Miševićima”, govori mi Iskra. “Kada se mama razvela živjeli smo kod dede i bake. Odrasla sam uz njih. Mama im je jedina kćerka, a ja jedina unuka.”
“Do kada ste bili u Miševićima?”
“Do kraja rata. Onda smo odselili u Podgrab. Izbjeglice. Deda je prodao kuću i dio zemlje. Od toga smo kupili stan u Palama.”
“Pa što je ta zemlja bitna nama?”
“Dogovor je da kada se proda ostatak zemlje dio novca daju meni da kupim stan. To nam je šansa da selimo odavde.”
Od Sunčice koja radi u gruntovnici naučio sam dosta o ze mljišnim knjigama i katastru. Utvrđujem da su placevi u vlasniš tvu Iskrinog djeda u kraju gdje se zemlja zadnjih godina intenziv no prodavala. Odlazim tamo s Iskrom i ispitujem mještane.
“Neki Arapi se interesuju za zemlju”, javlja Lena. “Rekla sam im cijenu. Izgleda im prihvatljivo. Žele samo livadu, bez šume. Možeš li se ti uključiti? Bojim se da me nešto ne zeznu. Ti se razumiješ oko nekretnina.”
“Mogu. Koju si im cijenu rekla?”
“Dvadeset i šest maraka po kvadratu. Marku sam ostavila za posrednike.”
“To je malo. Prodaćemo za trideset. Ne brini. Uslov je da kupe sve po toj cijeni, a ne samo livadu. Daj mi broj telefona.”
Kupci su Arapi. Namjera im je da zemlju pretvore u manje parcele i naprave naselje za svoje sunarodnjake. Bio bi to odličan posao i za nas da imamo novaca i vremena da sve pretvorimo u manje parcele pa pojedinačno prodajemo. Ovako djedovina odlazi u arapske ruke. Ostaće samo porodično groblje koje nije prodano.
Kontaktiram posrednika.
“Lena me ovlastila da pregovaram s vama oko prodaje zemlje. Ponuda je sljedeća. Trideset maraka po kvadratu. Sve što se ugra dite preko te cijene vaše je.”
“Može, ali samo livada.”
“Ako je samo livada onda je to trideset pet maraka po kvadratu. Kada izračunate, za malo više novca dobijete puno višu vrijednost.”
Posrednik je ljut, zove Lenu. Lena uplašena da će izgubiti kup ca. Ja siguran da će se zemlja prodati po boljoj cijeni od ponuđene.
Nakon par dana pristaju na moju ponudu. Potpisujemo predugo vor. Uzimamo kaparu.
Posrednici su našli kupce. U priči objašnjavaju da žele zašti titi i nas i kupca. U stvari štite samo svoje interese. Ugrađuju se dodatne tri marke po kvadratu u odnosu na našu kupoprodajnu cijenu. Na ovom poslu zaradiće nov automobil. Poštujem dogo vor. Zamišljam koliko bi zaradili da nismo uvećali cijenu. Bilo bi kao da su vlasnici četvrtine zemlje. Kupci moraju isplatiti novac u roku od mjesec dana kako bismo potpisali kupoprodajni ugo vor. Nakon mjesec dana mole da produžimo rok još mjesec dana. Pristajemo i ne uzimamo kaparu.
Lena i ja sjedimo u notarskom uredu sa kupcima. Lena ima punomoć od dede da ga zastupa u trgovini nekretninama. Kupci zemlje su napravili propust i ne mogu ispoštovati klauzule pre dugovora. Već jednom smo produžili rok. Advokat je tvrdio da će sve biti završeno za mjesec dana. I opet smo na početku. Na suprotnoj strani stola je kupac.
“Žao mi je, ali opet smo imali birokratske prepreke.”
“I meni je žao, ali već smo jednom oprostili. Ovaj put uzima mo kaparu. Mi nismo krivci, kriv je advokat koji nije ispoštovao obećano. Može vam i on nadoknaditi štetu.”
“Onda mi odustajemo od kupovine.”
“Nije problem.”
Advokat je crven. Otkopčava dugme košulje. Blefiram. Nikada ne blefiram u životu, osim kad je poker u rukama. Lena me šapa tom pita jesam li siguran. Neće mi oprostiti ako posao ne završim. Već dvadeset godina prodaju tu zemlju bez uspjeha. Nikad nisu bili ovako blizu. Nemaju se razloga kockati. Veliki je novac u igri koji rješava niz problema, pa i naš stambeni. Kupci izlaze u su sjednu prostoriju. Vraćaju se nakon nekoliko minuta.
“Prihvatamo”, govori advokat. “Platićemo novu kaparu. Pro dužićemo rok još mjesec dana.”
Lena šapuće: “Ti si rođen za menadžera. Ti si rođen za lidera.”
Uskoro je sav novac na Leninom računu. Lider i menadžer već ima novi plan.
“Šta misliš da kupimo poslovni prostor od moje firme?” pred lažem Iskri. “Već pet godina radim bez plate. Mogao sam tuži ti firmu i naplatiti i zatezne kamate, ali nisam. Uvijek su bili fer prema meni. Dvadeset godina sam tu. Svakako trebamo sjesti s gazdom i vidjeti šta ćemo s dugovima. Stan je ionako pod hipo tekom. Pitanje je vremena kad će se morati prodati. Možda mogu dogovoriti da ga dobijemo jeftinije.”
“Pokušaj.”
Putujem u Zagreb s Minkom. Ona mi je kao sestra. Ostali smo samo nas dvoje u firmi. Dolazimo na vrijeme. Gazda kasni.
“Izvinite. Gužva je u gradu. Jedva sam našao mjesto za par‑ king. Kako ste vas dvoje?”
“Dobro”, odgovaram. “Možda može i bolje.”
“Nećemo teških tema, ali mi stvarno nije jasno kako ste uspjeli napraviti tolika dugovanja.”
“Nema opravdanja, ima objašnjenja. Nismo dijelili otkaze na vrijeme. Promet sve lošiji. Vremena se mijenjaju. Sigurno se sje ćaš da smo nekada prodavali sedmično desetine hiljada novina, a na kraju nismo mogli ni pet hiljada. Novine skoro više niko ne čita. Kasnili smo sa razvojem internet stranice. Nismo investirali na vrijeme. Prihodi su sve manji. Bilo bi još gore da nismo nas dvoje uspjeli vratiti veliki dio duga. Ali ovako više ne ide. Nema mo ni zdravstveno osiguranje.”
“Pa šta je onda rješenje?”
“Ako si saglasan, kupili bismo poslovni prostor nama za stan. Riješili dugove. Ostatak love tebi.”
“Ko ste vi? Ne kužim.”
“Živim sa novom ženom. Imamo dvije male bebe. Prodali smo zemlju od ženine familije.”
“To mi je logično. Koja je lova?”
“Mi možemo platiti sto hiljada eura. Sve preko toga je nemo guće, da bismo mogli platiti porez i renovirati.”
“Može. Kada pokrijete dugove ostatak love je meni.”
Nakon pola godine potpisujemo ugovor i kupujemo stan. Do bijamo ga za dvije trećine pune vrijednosti. Gazda je u popust uračunao moju lojalnost i pet godina rada bez plate.
Poslovni prostor je na drugom spratu. Uređen je kao kancela rijski na dvije etaže. Uslovan za poslovno korištenje, ali za stan malo teže. Moramo ga renovirati. Uštedjeli smo dovoljno na ci jeni stana. Imamo novaca i za renoviranje. Opet razmišljam da i tu uštedimo. Iskra bi voljela da potražimo arhitektu. Uvjeravam je da ćemo na arhitekti uštedjeti kuhinju. Premjeravam i crtam budući izgled. Moli me da ne planiram kabasti namještaj jer ima mo dovoljno prostora. Opet kontriram. Tražim logiku da će nam povremeno dolaziti gosti i da moramo imati neki ugao koji se razvlači ako neko želi boraviti više dana kod nas. Ne razmišljam da je bolje da im dam apartman da borave, nego da kvarimo naše odnose. Zbog buke na ulici i da sačuvamo energiju tražim trosloj na stakla. Svaki zahtjev je skuplji za par hiljada. Predlažem podno grijanje jer imam dobro iskustvo sa apartmanom. Djevojčice su uglavnom bosonoge na mansardi. U novom stanu će Inga proho dati, pa će obje trupkati po toplom podu. Iskra ne vidi potrebu ni za tim. Predlažem kompromis: podno grijanje samo na donjoj etaži. Opet problem. Iskra želi brodski pod u dnevnom borav ku, a ja objašnjavam da je znatno skuplje i da se ne preporuču je uz podno grijanje. Za nju je to razlog više da odustanemo od podnog grijanja. Ne popuštam, predlažem da ugradimo pločice koje je lakše i održavati. Opet za primjer uzimam apartman. Kao da ne gradimo dom, nego prostor za rentu, kaže ona. Kuhinja je u dijelu gdje je bila moja kancelarija. Na mjestu gdje planiram
šporet nekada sam pripremao oglase. Sada ću tu praviti klopu za nas. Djevojčice rastu, pa će moći jesti i začinjenu hranu. Uvešću ih u svijet čarobnog graha, graška, krompira i krtine. Obroke na mansardi priprema im Iskra. Redovno odlazi na pijacu i kupuje organsku hranu. Ja naravno ne vjerujem u to organstvo. Radnja sa organskom hranom preko puta mansarde zatvorena je nakon godinu dana. Očigledno nisam jedini koji sumnja. Iskrin jelovnik je raznovrstan, ali za neka jela treba mnogo vremena, pa djevojči ce ponekad tanjir dočekaju uplakane od ljutnje i nestrpljenja. Tu onda nastupam preventivno, s komadićima suhovine ili nekim slatkišem. Iskru to, naravno, ljuti. Isto tako i mene ljuti kad mi odlazeći na svoje poslove daje instrukcije kad i kako da ih hranim njenim jelima. Djevojčice, što su veće, sve ih češće odbijaju. Na kraju istresem taj organic kroz prozor kupatila na Iskrine pikavce u dvorištu i pripremam mlijeko. Obradovaće se cuke i mace.
Iskra smatra da je kuhinja kako je ja zamišljam u novom stanu prenatrpana. Objašnjavam da moramo tu imati prostora, jer ne mamo špajz. Još jedan sukob estetike i pragmatike. Zajedno od lazimo u biranje opreme za kupatila i pločice. Taj dio prepuštam njoj, jer ionako tu provodi više vremena. Ljuti se što njene odluke ne komentarišem i vjerovatno misli da se inatim.
Najzad ulaze majstori u stan. Ubijeđen sam da ćemo ponovo biti bliži jedno drugom. Konačno ćemo imati odvojenu sobu za djevojčice. Spavaće odvojeno od nas. Umjesto terase koju kori stimo pola godine, imaćemo veliki dnevni boravak i sve vrijeme ovog svijeta. Imaćemo dovoljno mjesta da i Inga prohoda. Nestaće buđi. Nećemo stalno njuškati po garderobi i prati već oprano jer je povuklo vonj vlage. Sve će biti sortirano prema godišnjem dobu, nećemo roniti po hrpama odjeće. Imaćemo i radnu sobu. Iskra više neće raditi u kuhinji, ja ću izlaziti rjeđe. Praktično ću posao samo preseliti na drugu etažu. Dobićemo više vremena i prostora za život koji se na mansardi skvrčio. Mansardu ćemo preurediti u
još jedan apartman za iznajmljivanje na Bookingu. Prihod od dva apartmana, ako im se posveti pažnja, dovoljna je finansijska sigur nost za frilensere kakvi smo oboje. Prodajom stana nama i firma se oslobodila dugova, pa i za nju imam realan poslovni plan. Mož da prvi put u životu ne bojim se budućnosti, nesigurnosti. Želim da sve bude gotovo do njenog rođendana. Tri godine naše veze.
Generalna proba.
Budi me bol u prsima. Osjećam aritmiju. Uzimam mobitel. Pola tri. Ustajem. Odlazim u kuhinju da ne probudim Iskru. Pro nalazim leksilijum. Imam samo dvije tablete. Sve teže dišem. Bol se pojačava. Hvata me panika. Biram broj hitne, ali ne pozivam. Kako će doći do mene kad su vrata haustora zaključana, a nema mo interfona. Otpješačiću do taksija.
U ovo doba noći štand kod pozorišta je prazan. Niže niz ulicu patrolna kola policije.
“Dobro veče. Loše se osjećam. Možete li mi pomoći?”
“Pa nisam doktor, kako ću ti pomoći? Šalim se. Šta ti je?”
“Gušim se. Srušiću se.”
Čučnem i držim se za grudi.
“Sad ću zvati šefa, da vidim šta da radimo.”
Uzima motorolu.
“Šefe. Imam ovdje čovjeka, žali se da mu nije dobro. Šta da radim? Ma ja, logično, zvaću ih. Sad ću zvati hitnu. Hajde, lezi na klupu kod autobuskog stajališta. Možda ti bude bolje.”
“Ne mogu da hodam. Sačekaću ovdje.”
Zove i objašnjava gdje da dođu.
“Kažu da će brzo. Smiri se. Sad će oni. Daj mi samo ličnu da zapišem. Znaš, zvao sam šefa, može me nešto pitati ako ti nešto bude. Kontaš?”
Vadim ličnu kartu i dajem.
“Čuj Gavrilović. Kao ona pašteta. Da te malo nasmijem da ne misliš o smrti.”
“Ne mislim. Valjda će uskoro. Šta su vam rekli, jesu li blizu?”
“Ne znam. Kažu da će brzo. Ne brini. Gdje stanuješ, moj Ga vriloviću?”
Diktiram adresu. Zapisuje.
“Evo hitne. Spasio sam te. Sretno.”
Maše im da stanu. Izlazi doktorica i tehničar.
“Uvedite ga u vozilo”, govori doktorica. “Nećemo na ulici in tervenisati. Možete li sami?”
“Mogu.”
“Lezite,” govori mi tehničar.
“Izmjerite mu pritisak i uradite EKG”, govori doktorica. “A vi se malo smirite i ispričajte mi šta je bilo.”
Objašnjavam kako sam se probudio, šta sam popio, kako sam došao do policije.
“Jeste li se nešto nasekirali?”
“Jesam. Ali da ne objašnjavam.”
“Sve vam je to od stresa.”
Mjeri mi pritisak.
“180/100. Dajte mi EKG?”
Tehničar daje vrpcu.
“Predinfarktno stanje. Ne bojte se, nije ništa opasno. Bićete dobro.”
Prska mi nitroglicerin u usta. Kao da imam zadah. Bira neku injekciju i daje tehničaru.
“Poslije injekcije spojite mu kanilu. Vozite za Koševo. A vi se smirite. Nije alarmantno, ne brinite.”
Gledam kroz stakla stražnjih vrata. Prepoznajem po semafo rima kuda se vozimo.
“Možete li sami?” pita me tehničar.
“Mogu, malo sam bolji.”
“Šta malo”, dobacuje doktorica. “Eto vas ko momak.”
Tehničar me uzima ispod ruke i uvodi u zgradu KUM a.
“Dobro veče, dovodimo vam pacijenta”, obraća se tehničar de žurnoj doktorici. “Predinfarktno stanje. Izgleda bolji. Dali smo mu terapiju.”
“Neka legne na bilo koji krevet. Jedini je pacijent trenutno.”
Ležim. Oko mene oprema i paravani. Ispred mene vidim dok toricu kako čita papire. Doktorica diktira sestri moje podatke.
“Nema ga u sistemu”, sestra govori doktorici. “Kako ste ono rekli da se zove?”
“Gavrilović. Kao ona pašteta.”
“Našla sam. Vjerovatno sam nešto pogrešno ukucala. A što je večeras spor sistem. Nikada nije bilo ovako. Evo ga. Pa on nije osiguran?”
“Kako nisam?” pitam sestru. “To je bilo davno. Već nekoliko mjeseci imam osiguranje.”
“U pravu ste. Ima. Garant sam nešto pogrešno ukucala. A što je spor sistem.”
Doktorica mi prilazi i mjeri pritisak.
“Eto vas ko beba. Nema razloga za brigu. Samo se smirite.”
“Uradite novi EKG”, govori sestri. Ponovo mi kače kružiće i kablove po tijelu.
Šaljem poruku Iskri da sam u bolnici. Zvoni mi mobitel. Pre kidam poziv. Fotografišem se i šaljem joj poruku sa slikom.
“Ostavite taj mobitel”, govori mi sestra. “Doktorice, uradila sam novi EKG.”
Doktorica ustaje i gleda u vrpcu.
“Ma ko beba. Rekla sam vam. Lezite još malo dok mi ovo upi šemo u sistem, pa idete kući.”
Otvaraju se vrata od prostorije.
“Dovezli smo djevojku”, govori tehničar i gura bolesnički krevet. “Izgleda da je pijana. Ali ne reaguje. Prijatelji što su bili
s njom kažu da je popila dvije čaše vina. Popila je ona više. Ne reaguje. Mislim, živa je, samo ne otvara oči. Nema komunikacije. U pičku materinu, upiša se.”
“Prebacite je na krevet”, govori doktorica. “Sestro, zovnite či stačicu da to očisti i spojite je na infuziju.”
Mene više niko ne primjećuje. Upisuju djevojčine podatke u sistem.
“Nema ni ove u sistemu”, govori sestra. “Šta je ovo večeras.
Garant sam nešto pogrešno ukucala. A što je večeras spor sistem.
Nikada nije bilo ovako.”
Djevojka se budi. Čujem glas iza paravana: “Stvarno me je stid. Izvinite. Popila sam malo više. Sada sam bolja.”
“Evo nam djevojčice”, govori sestra. “Dobro jutro. Možete li mi reći ime i prezime?”
Djevojka diktira.
“Ma ja, pogrešno upisali u hitnoj. Evo prošlo.”
“Sačekaćete do kraja infuziju i idete kući”, govori joj doktorica. “Drogirate li se? Moram pitati, iako ne izgledate tako.”
“Ne drogiram.”
“A vi?” obraća se doktorica meni. “Nije vam ovo hotel da se izležavate. Eto se i boja vratila. Uzmite papire i javite se sutra svo joj doktorici. Aspirin protect obavezno svaki dan. I nemojte se nervirati. Biće što će biti. Živi ste dobri svima. Najviše sebi. A, bogami, mrtvi nikome.”
Naredno jutro razgovaramo Iskra i ja.
“Zašto me nema ni na jednoj fotografiji na tvom profilu?” pi tam Iskru.
“Mislila sam da ti smeta zbog sina.”
“Ne smeta, slobodno objavi.”
“Opet želiš da me kontrolišeš. Neću.”
Osjećam se loše. Izlazim iz stana. Čujem Iskru kako govori: “Ako sada odeš nemoj se više vraćati.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Odlično, razmišljate pozitivno.
Psiholog mi ponovo daje testove koje treba uraditi u određenom vremenu. Vid mi je oslabio, pokreti su usporeni. Tablete. Odlazim na psihoterapije.
“Vaša ocjena prethodnog dana u skali od jedan do deset? Su tra izlazite.”
“Može li sutrašnjeg?”
“Zanimljivo. Može.”
Prazan stan, nula. Vidjeću suprugu i djecu, desetka. Dakle, petica.”
“Odlično. Razmišljate pozitivno. Kada izađete nastavićete sa psihoterapijama u dnevnoj bolnici. Danas mi malo pričajte o sebi. Kako sebe vidite nakon svega?”
“Uvijek o sebi imam loše mišljenje. Često sam nesiguran u svoje odluke. Bojim se budućnosti. Djevojčice su male. Ja imam puno godina. Treba da živim što duže i budem uz njih. Ali to ne zavisi od mene. Mislio sam da će mi vremenom biti lakše što sam onako ostavio i povrijedio bivšu ženu i sina, ali nije. Previ še je tereta. Pod tolikim teretom ne misli se jasno. Mogao sam biti tolerantniji, slobodniji, manje ljubomoran. Mogao sam lagati, umjesto šutiti. Mogao sam govoriti ono što je željela čuti. Nisam trebao da šutim. Trebali smo o svemu razgovarati. Mogao sam manje raditi i više biti s njima. Nikada u životu nisam bio sretniji. Ne mogu sad zamisliti da se budim bez njih.”
“Pretjerujete. Niste jedini koji prolazi kroz rastavu. Možda se sve vremenom popravi. Probajte dogovoriti neki izlet, vikend na planini, ljetovanje... Ima načina da se približite. Samo budite uporni.”
Prvi maj na Jahorini.
Pljusak. Užasno hladno. Drugi dan praznika. Već dva mjeseca sam razvučen između renoviranja stana i poslova. Vrijeme je za mali odmor.
Pozivam telefonom hotel na Jahorini.
“Imate li slobodnih soba?”
“Kada biste došli?”
“Danas. Dvoje odraslih i dvije bebe.”
“Hoćete li apartman ili sobu?”
“Koja je razlika u cijeni?”
“Po danu pedesetak maraka.”
“Onda radije sobu. Samo ostavite krevetce za djecu. I koliko bi to koštalo?”
“Stotinu i pedeset maraka za jednu noć na bazi polupansiona.”
“Puno je to. Kiša je. Hladno. Neće vam niko doći po ovakvom vremenu. Nudim stotinu maraka.”
“Moram pitati šefa.”
Ubrzo me pozivaju. Rekao je šef da može po toj cijeni.
Dolazimo u hotel. Prazan je. Poklanjaju nam apartman umjesto sobe da djeca imaju prostora za igru. Po ulasku u apartman otva ram laptop i spajam se na mrežu.
“Kako im je loš internet!”
“Praznik je, šta sada radiš? Ponavlja se Budimpešta. Ne vrijedi. Zaista se ne vrijedi s tobom ubjeđivati.”
Sobarica donosi dva krevetca. Stavljamo ih ispod bračnog kre veta. Sve podsjeća na našu krletku u Sarajevu. Opet razmišljam kako ćemo uskoro useliti u novi stan. Pored bračnog kreveta je pomoćni ležaj.
Silazimo u restoran. Pored je igraonica. Ina je konačno sama osvojila tobogan. Presretan sam. Naručujemo pivo, ne želim da
bude kao na moru. Nakon par tura komentarišem kako uvijek više platimo piće nego smještaj. Smijemo se.
“Hoćemo li na bazen?”
“To je nemoguće s njih dvije. Probaj ti sam s Inom.”
Uzimam Inu i odlazim. Djevojka mi daje peškire i govori da i Ina mora imati kostim.
“Nemamo kostim. Došli smo samo na jedan dan. Brzo smo se spakovali.”
“Povremeno nam ostanu kostimi od gostiju. Probajte ova dva. Mali su.”
Nadam se da neće pokupiti neki osip. Ulazimo u bazen. Ina vrišti. Vraćam je u sobu.
Iskra i ja smo već jednom bili ovdje. Tada je svaka minuta bila za nas. Plivali smo zajedno. Ležali nagi u sauni. Išli na masažu. Glave su nam poput nojevih bile zabodene u otvore na fiziotera peutskim krevetima. Nismo se mogli vidjeti, ali smo se držali za ruke dok su nas masirali. Poslije bih je zamotao peškirom. Ispod peškira bila je gola. Trčali bismo u sobu. Jeli smo jedno drugo. Nismo silazili na večeru. Čak niti na pivo.
Večeramo odvojeno. Iskra i Inga, pa Ina i ja. Sada ja želim da po pijemo zajedničko pivo. Vraćam se s Inom u sobu. Na bračnom krevetu leže Inga i Iskra. Inga spava.
“Ubaci Inu u krevetac. Ona će brzo zaspati. A ti možeš na po moćnom.”
Spavamo odvojeno. I na ljetovanju smo spavali odvojeno. Inga i Iskra, Ina i ja. Kada bi Ina zaspala iskradao bih se da ne čuju Maja i Emir iz susjedne sobe i uskakao u krevet pored Iskre.
“Molim te, idi u sobu. Čuće nas Maja i Emir. A i Inga se može probuditi.”
Budimo se. I dalje je kiša na Jahorini. Doručkujemo odvojeno. Molim je da ne razvlači i da požurimo u grad jer gosti napuštaju apartman. “S tobom je nemoguće otići na odmor. Sve mora biti precizno isplanirano. Gušiš me. Kontrolišeš me. Ne mogu više ovako.”
“Izvini.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Ne trebaju, doći ću ja.
“Halo, Iskra, čuješ li me? Sutra izlazim. Vjerovatno će Pele i Kum stvo doći po mene.”
“Ne trebaju, doći ću ja.”
“Šta se zbiva kod vas?”
“Išle smo kod dede. Malo me je i to potreslo.”
“Pa je li deda dobar?”
“Jeste. Ali više ništa ne konta. Ne prepoznaje me. Ne prepo znaje ni djevojčice. Nisam sigurna ni da li zna ko je mama. Baš je teška starost.”
“Ne opterećuj se. Na neke stvari ne možeš uticati. Vidimo se onda sutra. Volim vas.”
Iskrin djed.
Kada sam upoznao Iskrinog djeda nije mu bilo jasno kako sam se pojavio u njihovoj porodici. Već je pregazio osamdeset. Bio je to prvi ručak kod njih. Podijelili smo pivo. Moram priznati da sam ga na prvu zavolio. Prepričavao je svoju prošlost kao da se juče desilo.
Iskra ga mnogo voli. Kaže da je bio divan u njenom djetinj stvu.
Demencija je u ovih par godina učinila svoje. Počelo je sa sit nicama, a onda nije mogao da prepozna ni najbliže. Kad je prvi put pogledao kroz nju, Iskra je satima plakala. Lena sve teže pod nosi da se brine o njemu. Već odavno je u pelenama.
“Šta misliš da dedu smjestimo u dom?” pita Iskra.
O tome sam već razgovarao i sa Lenom.
“Ne znam. Volio bih da sam želi otići. Možda da nađete neku ženu da ga pazi.”
“Pa imamo već ženu koja pomaže. Ali sve je gore s njim. Imao je opet blaži moždani.”
“U domu će sigurno imati bolju njegu. A za stare ljude je to zajebana promjena. A opet, šta je njemu promjena, kad mu se sve pobrkalo. Ne znam, bolje da odlučite same.”
“Uvijek bježiš od bilo kakve odgovornosti.”
Znam da su starački domovi sada bolji nego što su bili. Ali i dalje mi je to kao da osudiš nevinog na zatvor. Doživotni. I tješiš se da neće dugo trajati. Da sam ga ja vozio tamo, rekao bih mu da je zatvor bolji nego hotel. Ali nisam. To su završile bez mene. Svog djeda, tatinog oca, nisam nikada upoznao. Umro je sa šez deset, od alkohola. Navodno su ga našli smrznutog kada se vra ćao iz kafane. Baka, tatina majka, u mom sjećanju je pogrblje na starica. Živjela je sa tetkom na selu. Imala je sedmero djece, osmo je preminulo na porodu. Nikada nije otišla doktoru. Često bi otvarala ormar i ispijala rakiju govoreći: “Ovo je dobro za cir kulaciju.” Doživjela je osamdeset. Kada je preminula već je bio rat u Hrvatskoj. Kasnio sam na sahranu jer sam polagao uslov za treću godinu. Nikada joj poslije rata nisam otišao na groblje. Otac je u izbjegličkom stanu uštedio od penzije i popravio spomenike oboma.
Cijelo selo je bilo vlasništvo naše porodice. Preko šezdeset dunuma. Otac nikada nije htio da rješava vlasničke odnose da
među rođacima ne bi došlo do svađe. Svejedno su se posvađali oko drugih stvari, a zemlja se vodi na pokojnoj baki. To je jedno rješenje. Otići iz Sarajeva i živjeti kao samotnjak na brdu Gavri lovića.
Mamin otac je u ratu s bratom bio u partizanima. Brat je poginuo s petokrakom. Djed je zbog nesreće na poslu otišao u invalid sku penziju prije svoje šezdesete. Vozio je muški bicikl. Bilo je previsoko za mene i nikad nisam naučio da ga vozim. U ratu su izbjegli iz Goražda u Foču. Rat je najstrašniji u malim sredinama. Svi se odmah sjete kako je bilo u Drugom svjetskom, zavlada pa nika, bježiš glavom bez obzira. Prvi put nakon rata obišao sam ih golfom s ljiljanima na tablicama. Pokrili su auto dekama. Bio sam i na djedovoj sahrani, ali jedini nisam ulazio u crkvu. Majci i ocu je bilo krivo. Dugovao sam to ocu Avakumu. Ali eto, nisam.
Baka, mamina majka, u Drugom svjetskom ratu je ostala siro če. Talijani su joj strijeljali roditelje. Još nikada nisam bio u Italiji. Ne vjerujem da je zbog bake. Umrla je u devedesetoj godini zara žena koronom. Nisam bio na sahrani. Rekli su mi da ne dolazim jer imamo male bebe. I mamin otac je imao mnogo zemlje na selu. Rekao sam mami da sve prepišu na ujaka, samo da nema svađe u familiji. A ujak se i brinuo o njihovim roditeljima.
I očeva braća i sestre su napustili dom. Niko nije ostao u Goraždu. Sudbine su različite. Stric, predratni direktor socijalističke firme, završio je u Kanadi. Drugi stric je izbjegao u Niš. Napustio je ima nje koje je gradio godinama. Tetka, nastavnica u područnoj školi u blizini Goražda, završila je u Crnoj Gori. Druga tetka, koja je živjela sa pokojnom bakom, završila je kao čistačica u ratnoj bol nici srpske vojske. Nestalo je prezime iz grada na Drini. Nikada nisu poželjeli da se vrate.
Prevrtanje.
Insistiram da putujemo i po treću dozu vakcine u Srbiju. Srbija daje potvrde koje su priznate na evropskim granicama, a ja za nekoliko dana letim u Beč. Uslov za ulazak u Austriju su isklju čivo tri doze vakcine. Na bečkom aerodromu čekaće me Anja sa djecom, a onda idemo na skijanje. Ta zimovanja su već tradicija. Već desetak godina se okuplja raja iz djetinjstva. Osim Anje još Mario i Marko sa djecom. Denetu to sve izgleda glupo i dosad no, pa putujem sam. Na skijalištu rentamo kuću. Boravak u njoj podsjeća nas na školska zimovanja. Danju malo skijamo, noću puno pijemo. Posljednjih godina sve češće ostajem sam u kući da odmamuram. Sve teže podnosim alkohol.
Za Ljuboviju krećemo prije zore, sve završavamo brzo i kreće mo nazad već oko 11. Kolovoz uz Drinu je bljuzgav. Negdje ispred Bratunca, kombi ispred mene naglo koči. Pritišćem kočnicu. Na bljuzgavici auto proklizava. Umor, ljutnja, stare gume... sve sku pa. Nemam kontrolu nad upravljačem. U retrovizoru vidim da je Ina vezana. Inače stalno izvlači ruke ispod kaiševa. Klizimo preko bankine u korito potoka duboko dva metra. Auto udara prednjim krajem u suprotnu obalu i prevrće se na krov. Čujem plač jedne bebe. Druga se ne javlja.
“Iskra, jesi dobro?”
“Dobro sam.”
Dubimo na glavama. Pokušavam otvoriti svoja vrata. Nemo guće. Staklo se još sasipa na nas.
“Možeš li ti izaći?”
“Kod mene nema prozora, pokušaću se izvući.”
Poput jegulje se provlači vani. Oko automobila se čuju glasovi. Puzim prema njenom prozoru. Zapetljavam se u pojas. Sjedim na rubu prozora i koprcam se kao riba u vrši. Iskra pomaže ljudima da izvuku bebe.
“Jesu li dobro?”
“Dobro su. Ne brinite.”
“Pokažite mi ih.”
Donose ih ispred mene. Žive su. Bez ozljeda.
“Može li me neko odvezati?”
Nečije ruke petljaju oko pojasa. Onda se pojavljuju druge s nožem.
Jedan točak okrenut u sivo nebo još se okreće. Prilazi mi čo vjek u radnom kombinezonu. “Treba li vam traktor, nećete puno platiti.”
Iskra je van sebe. “Platićeš mi za ovo”, ponavlja, kroz stisnute zube.
Tražim da neko pozove hitnu.
“Nema potrebe. Dobro ste. Samo ćete bespotrebno platiti ka znu i čekati da policija završi uviđaj.”
“Pozovite. Moram biti siguran da su djevojčice dobro.”
U vozilu hitne pomoći sjedimo jedno pored drugog, svako s jednom bebom u naručju.
“Mogao si nas ubiti!”
Optužnica se proširuje, danima. Opet se branim šutnjom.
U ambulanti dobijamo nalaze da su djevojčice dobro.
“Dobru ste sadaku negdje zaradili”, kaže dežurni ljekar.
U kafiću u Bratuncu čekamo prevoz BIHAMK a. Iskra odlazi da kupi cipelice za Inu. Stare su ostale u automobilu. Vraća se sa kutijom cigareta. Puši. Prvi put pored mene nakon dvije godine. Naručuje pivo.
Odlazim u policiju. Testiraju me na alkohol. Čist sam. Dobi jam kaznu zbog neprilagođene vožnje uslovima puta.
Vraćam se u kafić. Zvoni telefon. Vidim nekoliko propuštenih poziva s istog broja. Mora da nas iz BIHAMK a traže po Bratuncu.
“Molim?”
“Čujete li me, ja sam još kod auta i čuvam, hoćete li uskoro ovamo?”
“Pa šta čuvate?”
“Ukrašće vam neko opremu, odnijeti sve. Bolje da pripazim.”
“Nema potrebe da čuvate. Neka nose. Ništa nije vrijedno. Važ no je da su djeca dobro. Dođite da popijemo piće.”
Dolazi onaj mještanin u kombinezonu. Naručujem mu piće i pokušavam utrapiti novac. Pomogao nam je. Ni da čuje.
“Nisam ja ovo radio zbog novca. Žao mi vas i beba. Radim u Sloveniji. Imam ja para.”
Kako je ono Anja rekao? Svuda ima dobrih ljudi. Najviše oko kola hitne pomoći.
Dolazi kombi po nas. Zaustavljamo se pored slupanog auta. Vadim dječije stolice i zaboravljene sitnice. Pronalazim i jednu cipelicu ispod retrovizora.
Auto je završio na otpadu.
Prvu dozu vakcine dobili smo u Šapcu.
Ulazimo u ambulantu sa djecom. Primljeni smo prije drugih.
“Imate li nekih alergija?” pita doktorica.
“Oboje smo alergični na penicilin”, odgovara Iskra.
“Onda morate u hitnu da primite vakcinu. Bolje da ste tamo u slučaju kontraindikacija. Blizu je, ali bolje zbog djece da vas prevezu. Sad ću zamoliti da dođu po vas ambulantnim kolima.”
U povratku iz Šapca Iskra navija da skrene u restoran sa dječi jom igraonicom. Na parkingu nema vozila.
“Šta misliš da ovdje ručamo?”
“Tu hrana sigurno nije dobra jer je parking prazan.”
Znam da je kod Miće Bradine bolja. Naručujemo pečenje. Sli jeva se znoj niz tijelo ispod plastične tende. Djeca su od vrućine nervozna. Sve je prljavo. Ali meso – odlično.
U povratku Iskra kaže: “Hoćemo li mi ikada ručati u nekom normalnom restoranu?”
I nakon druge doze opet ručamo kod Miće Bradine.
Koji sam ja konj.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Svrbi me kurac.
Pakujem se. Odlazim u prostoriju za odmor. Prilazi mi pacijent sa kojim nikada nisam komunicirao. Ima čudan pogled ispijen od tableta.
“Ti si dobar čovjek”, kaže.
“Možda sam tebi dobar, a nekome sam sigurno loš. Ne treba se zamarati s tim. Nebitno.”
“Jesi, jesi, dobar si.” Odlazi i vraća se nakon par minuta. “Mogu li te nešto pitati?”
“Slobodno.”
“Svrbi me kurac. Šta da radim?”
Razmišljam da li me stvarno pita ili me zajebava.
“Mislim da je najbolje da se počešeš.”
“Češem se. Opet isto. Vjeruj mi.”
“Probaj se okupati.”
“Hvala ti.”
Odlazi. Nakon par minuta čujem tehničara na hodniku kako govori: “Fala kurcu da se i ti hoćeš okupati. Danima te molimo, šta ti je sad, jesi poludio na kvadrat!?”
Zvuk željeznih vrata iza mene.
Silazim kod socijalne radnice. Tu su i doktor i Iskra. Zbunjen sam. Ne prilazim Iskri, iako bih da nestanem u njenom zagrljaju. Sjedam na stolicu.
“Mi smo naše ispoštovali, dalje je do vas”, govori doktor. “Mo rate preuzeti odgovornost na sebe, morate pokazati ovoj ženi da se mijenjate. Puno toga nam je ispričala, trebaće vremena da vra tite njeno povjerenje. Trudite se. One su vam najvažnije. Nasta vak liječenja je u dnevnoj bolnici. Javite im se. Sretno.”
Povratak.
Silazimo u grad. Šutimo. Nemam snage da hodam, ali ne želim da se vozimo taksijem. Želim da smo što duže zajedno.
“Kako je bilo?”
“Kako može biti. Ko u ludnici.”
“Nije smiješno.”
Zove me na piće, ali sve bašte usput su pune. Nepodnošljiva mi je gužva.
Stižemo do Velikog parka. Sjedamo na klupu. Između nas je ceker, onaj za porodilište.
“Kako si uspio izaći nakon samo deset dana?”
“Razgovarao sam sa doktorima, socijalnom radnicom, uradio CT glave, radio testove sa psihologom. Valjda je rezultat toga to što sam vani.”
“Pojma oni nemaju na Koševu. Mojoj mami nisu skontali pravu dijagnozu. Uspio si i njih izmanipulisati. Koji si ti glumac. Glumio si tri godine u našoj vezi.”
“Iskra, doktori se školuju desetinama godinama da bi bili uspješni. Treba ih poštovati. Kako mogu izmanipulisati obrazo vane ljude u oblasti o kojoj pojma nemam?”
“Možeš. Ti možeš sve. Manipulisao si i sa mnom. Kontrolisao me. Bio si ljubomoran. Tvrdoglav.”
Šutim. Jednostavnije je. Čitam otpusno pismo. Malo naglas, malo u sebi.
“... timski zaključujemo da se kod pacijenta radi o Poreme ćaju prilagođavanja sa pretežno depresivnom kliničkom slikom. Pacijent se otpušta oporavljen, jasno distanciran od suicidalnih ideja i nakana... Uzevši u obzir sve testovne podatke... može se zaključiti... pacijent osoba nešto iznadprosječnih intelektualnih i primjerenih drugih kognitivnih sposobnosti, bez aktuelnih zna kova slabljenja mentalne efikasnosti. Od simptoma... indikatori
poremećaja u strukturi ličnosti premda su prisutne pojedine od like pojačane emocionalne labilnosti. Nema aktuelno izloženih znakova produktivne psihopatičnosti, nema... ovisničkog pona
šanja. ... diskretni simptomi iz domena psihološke reakcije na stres u odnosu na stresore (porodične i profesionalne koji traju duže vremena), pa bi se vjerovatno, u diferencijalno dijagnostič kom smislu moglo raditi o poremećaju prilagodbe na stres...”
Pušimo. Nisam dugo zapalio. Molio sam nju da ne puši, a sada pu šimo zajedno. Daje mi mobitel i ključeve od stana. Rastajemo se. Otključavam mobitel. Vidim mnogo poruka i poziva. Brišem sve. Ne želim da čitam poruke i odgovaram na njih. Ne želim da znam ko me je pozivao. Sve mi je nebitno. Mrzila je kada mi nešto priča, a ja odgovorim “nebitno” ili “dirljivo”.
Plačem. Očekivao sam više od svijeta izvan ludnice.
Otključavam drvena vrata predsoblja. Opet je zaključala samo jednu bravu. Na podu moje papuče. Na polici jedan kišobran. Sjedalice za terasu uredno složene. Kanister sa rakijom na svom mjestu. Povlačim ladicu. Na vrhu naljepnice koje sam printao za poštansko sanduče. Naša prezimena odvojena crticom.
Ulazim u kuhinju. Sve je očišćeno. Umjetničke slike nije od nijela iako ima i njenih. Suđe na policama kao kada sam otišao.
Otvaram frižider. Polica sa mliječnim proizvodima prazna. Uvi jek smo mliječne proizvode držali odvojeno od drugih artikala zbog mog gađenja na mlijeko i sve od mlijeka. Nedostaje pivo. Da sam ostavio više konzervi piva možda bih je zatekao. Nije baš smiješno. Otvaram zamrzivač. Komadići ribe i teletine što je ku hala djevojčicama. Brokule. Karfiol. Višnje. Kupine. Sve kao što je i bilo. Zaboravila je na zamrzivač.
U kupatilu je samo jedan peškir. Moja četkica viri iz čaše. Ne dostaje njena. Inina električna četkica sa figurom Miki Mausa u
ćošku. Inga još nije počela prati zube, tek su joj narasli. Nema ni šminke. U tuš kabini dječiji šampon. Gledam se u ogledalo. Smr šao sam. Daska WC školjke spuštena.
Ulazim u sobu. Otvaram plakar. Nedostaje njihova garderoba. Pronalazim par igračaka na podu. Upalim televizor, posljednji kanal koji su gledale je Baby TV. Na krevetu i dalje dva jastuka. Dječiji krevetići iščezli. Masivni sto i ugao na svom mjestu. Molila je da ih izbacimo i kupimo nešto manje da imamo više prostora. Ovako je izgledalo kad smo uselili. Možda je vrijeme stalo. Mož da će sada ući sa lepršavom kosom nakon feniranja i poljubiti me. Odnijela je svoje knjige sa polica. Među ovima koje su ostale neke smo radili zajedno. Gitara naslonjena na zid.
“Želim da razgovaramo. Ovako više ne ide.”
Gleda me, još sanjiva, pruža ruku da legnem pored nje. Od‑ bijam.
“Cijelo jutro čekam da se probudiš da razgovaramo.”
“Što smo razgovarali, razgovarali smo.”
Prilazim da je poljubim. Okreće glavu.
“Ti nisi normalan. Gotovo je između nas. Danas odlazim sa djecom.”
Sipam vilijamovku. Ispijam je.
Odlazi u prodavnicu. Igram se s bebama.
Vraća se. Šutimo.
Odlazim do kupatila. Šišam se i izlazim ćelav. Negdje sam pro čitao da je to simbolično samoubistvo.
“Zašto si to uradio?”
“Htio sam da te nasmijem.”
Razgovara telefonom.
“Naletite kod nas, možemo sjesti na terasi.”
“Kako možeš zvati raju, kada si odlučila da iselite?! Ne mogu danas odglumiti da sam radostan. Otiđi i popij piće s rajom. Ostaću s djecom. Ne brini.”
“Nećemo sjediti na terasi niti ću ići u kafanu, nego ćemo otići od tebe.”
Počinje da se pakuje.
Zovem Kumstvo. Ne javlja se. Zovem Peleta: “Molim te, dođi, Iskra želi da ode sa djecom. Loše sam.”
Odlazim u kuhinju. Iskra se pakuje. Uzimam nož. Trčim pre ma WC u. Bojim se kanile, nož je rekvizit. Moram joj nekako sta viti do znanja da život bez njih nije život.
“Ubiću se. Ne mogu živjeti bez vas.”
“Jesi normalan? Baci taj nož.”
Prilazi mi. Bacam nož. Sjedam na pod kupatila. Sjeda pored mene. Grlimo se.
“Ne boj se, neću vama nauditi, mogu samo sebi.”
Podižem kiselinu za WC i simuliram da ću je popiti. Znam da je prazna.
“Molim te, nemoj. Dođi kod mene.”
“Iskra, voliš li me?”
“Volim.”
“Molim te, nemojte otići.”
“Nećemo.”
Kako je lijepa. Zašto ovako živimo? Zašto?
Neko lupa na vrata. Otvaram. Ulaze Pele i Kumstvo. Smiruju me. Iskra kaže da idemo na terasu. Plačem. Vraćam se u sobu. Gledam naše djevojčice. Kako su bezbrižne i lijepe.
Iskra me zove da zajedno popijemo pivo. Donosi nam četiri konzerve. Sjedimo. Dan je sunčan. Iskra prva ustaje od stola.
“S obzirom da ste vi s njim, ja sad mogu da se spakujem i idem.”
U glavi mi je užas. Utrčavam za njom u sobu.
“Iskra, nemoj ići, molim te. Molim te.”
Ne obazire se.
Uzimam tablu leksilijuma. Ostale su četiri tablete. Dovoljno za scenu.
Pele me hvata i nosi do kupatila. Kao što me nosio u Reumalu. “Molim te, povrati, nisi glup.”
“Neću.”
Iskra odlazi u sobu. Zatvara vrata. Pele me drži čvrsto kao hrvač. Kumstvo nešto govori, ali ja čujem samo Iskrin glas iza zatvorenih vrata. Razgovara s nekim na telefon. Vrijeme prolazi. Tablete počinju djelovati. Jezik me ne sluša.
Ulazi policija i osoblje iz hitne pomoći.
“Pođite s nama”, govori doktorica. “Možete li hodati, ili da vas nosimo?”
Spuštam ceker. Uvlačim se u krevet na svoju stranu. Dodirujem zid. Grub je i hladan. Nano tehnologija. Dodirujem njen jastuk. Između dušeka i okvira kreveta pronalazim cuclu. Ljubičasta i ižvakana, Inina. Prvi put sam siguran, nikada ranije nisam ra zlikovao šta je čije. Iskra jeste. Kada se Ina rodila cuclu sam zvao đuđu, a ako je zakačim na njen nosić biju đuđu. Iskra je isto po čela zvati tako. Stavljam ljubičastu cuclu u usta. Kad se rode, ljudi plaču. Plačem. Plačem. Plačem. Plačem. Plačem.
Nikoga da me zagrli.
CIP zapis dostupan u COBISS sistemu Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH pod ID brojem 51721734.
ISBN 978 9926 414 18 4
Roman koji potkrada život i uznemirujuće se igra sa kodeksom intime. Priča o muškarcu čija nepobjediva
snalažljivost doživljava težak udarac i ostavlja ga prvi put samog sa sobom, da svede bilans svih (da li) uzaludnih pobjeda.
Tužno i duhovito ispričana još jedna sarajevska priča, sa ratom u vječnom drugom planu.
Nenad Veličković
9
7 8 9
9 2 6 4 1