razočarana osoba. Nakon razvoda od Lene ženio se još dva puta. Iz Iskrine priče o njemu znam samo da je alkoholičar i da nikada nije ispoštovao nijedan dogovor.
“Šta mislite, koliki je uticaj roditelja na vas dvoje?”
“Na mene slab. Osim što sam možda naslijedio njihovu tvr doglavost. Rano sam otišao od njih. I Iskra je rano postala samo stalna.”
“Hvala. Vidimo se sutra opet.”
Lena.
Upoznao sam je dok smo Iskra i ja živjeli kod Fude. Dogovorili smo susret u Ferhadiji. Sačekujem je s bajaderom.
“Ovo je za vas. Nadam se da ćete odmah otvoriti, obožavam bajaderu.”
Otvara i nudi me.
“Bivša punica mi je skidala omot da pojedem. Nadam se da možete i vi.”
Smije se.
Sjedimo u bašti Kolobare i jedemo kolače, Lena, djevojčice i ja. Držim Ingu u naručju i hranim je. Ina se igra u bašti.
“Vidiš li Inu?” pitam Lenu.
“Ne brini. Tu je, igra se.”
Pokazuje prstom. Ne vidim je od drveta. Spuštam Ingu na sto licu i kažem Leni da je pripazi. Ustajem i prikradam se drvetu da iznenadim Inu. Nema je iza drveta. Trčim i derem se: “Inaaaa!” Ne odgovara. Izlazim na Sarače. Ne vidim je. Trčim na drugi izlaz restorana. Konobar je nosi.
“Bila je u Čurčiluku”, kaže.
Zahvaljujem se. Grlim je i ljubim. Šapućem: “Molim te nemoj se odvajati od tate. Molim te.” Ne odgovara. Ne može ni odgovoriti
kada ne zna da govori. Uskoro će imati dvije godine. Drži obraz uz moj. Ne odvaja se. Siguran sam da me razumije.
Vraćamo se. Lena stoji kod drveta. Odahne kad nas vidi. Inga se već popela na stolicu i klati se kao da će se prevrnuti. Opet tr čim. Spuštam Inu i podižem Ingu. Šapućem: “Molim te, nemoj se odvajati od tate. Molim te.” Ne odgovara. Ne može ni odgovoriti kada ne zna da govori. Uskoro će napuniti godinu. Drži obraz uz moj. Ne odvaja se. Siguran sam da me razumije.
Djevojčice su pospane i plačljive. Vraćamo se prema stanu. Ingu nosim na glavi, Inu držim za ruku. Ina je ljubomorna. Legla je na trotoar i plače. Čučnem pored nje. Spuštam i Ingu. Podižem ih obje. Sreća da ih nema više, šta bih sa dvije ruke samo?
Dene je imao četiri godine. Ljetovali smo u Makarskoj. Istraživao je mjesta oko plaže sa drugim dječacima.
“Gdje je Dene?” pita me Sunčica. “Ne vidim ga.”
“Sad je bio tu”, odgovaram.
Tražimo ga. Sunčica plače. Vidim ga kod frižidera za sladoled. Pokazujem Sunčici prstom. Prodavač sladoleda nosi ga prema nama. Zahvaljujemo se.
“Što si se izgubio?” pita ga Sunčica i tapše ga rukom po guzi kao da ga bije.
“Reci mami da si htio da se izgubiš.”
Narednih dana ponavljamo igrokaz.
“Što si se izgubio?”
“Htio sam da se izgubim.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Dva metra rova.
“Mi na liniji iznad Boguševca”, govori Tetejac. “Dovedoše mi ne kakvog da kopa rov. Majke mi, nema u njemu trideset kila. Manji
od tebe. Da si ga samo vidio. Uzeo onu krampu kao da je čekić. Ne pomjera se. A komandir naredio da danas mora završiti dva metra rova. Uzmem krampu i iskopam umjesto njega. Kasnije kontam, možda nije bio naš, mogao je uzeti pušku, ubiti me i po bjeći kod njih. Iza rata sretnem ga u gradu. Pitam ga šta radi. Baš se dobro popravio. Kaže mi da je otvorio teretanu i da radi kao fitnes trener. Uhvati se i ti, Boriša, hrane.”
Kopanje.
Iako imam papire da sam nagluh i ograničeno sposoban, pozivaju me u vojni odsjek.
“Ako ne možeš ratovati, možeš kopati.”
“Izvinite, nisam vas čuo.”
“Čućeš, kada zarafalaju jer im se približavate rovovima. Ne glumi meni. Evo ti poziv. Javi se sutra u brigadu...”
Uzimam papir. Računam koliko sam maraka dao za lažne po tvrde. Na prvoj je pisalo da uzgajam kuniće na vojnoj ekonomiji. Na drugoj da sam u civilnoj zaštiti. Posljednja je bila legalna, da radim za humanitarno društvo, ali nju su mi najbrže ukinuli.
Sutra se javljam u brigadu. Vode nas na Debelo brdo. Ispod nas je Grbavica.
Zamahujem krampom. Odbija se od stijenu.
“Ovo nije zemlja”, govorim vojniku koji me čuva. “Nema šansi da ovo razbijem.”
“Kap vode pada na kamen godinama pa napravi udubljenje. Šta misliš kako je nastala planeta. Polako, napuknuće. A onda slo bodno zakotrljaj kamen na četnike. Da ih ko Kremenko ubijamo. Šteta je municije.”
Iznad nas se pojavljuje vojnik UNPROFOR a. Plavi šljem na glavi, pancir, sunčane naočale. Govori nešto ne engleskom.
“Šta ovaj hoće?” pita vojnik. “Kurči se ko da je Rambo.”
“Kaže da ako odmah ne prestanemo kopati prijaviće nas šefu. Primirje je. Ne smije biti vojnih aktivnosti.”
“Šta misliš da sam glup? Nije rekao više od dvije riječi, a ti meni Hasanaginicu ispriča. Sjedi vamo kod mene.”
Sutra me šalju na neku livadu iznad Bistrika. Vojna ekono mija. Proljetos zasijan krompir. Motika u ruci. Razgrćem zemlju. Najkrupniji krompir kao ping pong loptica.
Nakon mjesec dana novi poziv. Idemo van grada. Ostaćemo dvije sedmice. To je sve što znam. Vojna tajna.
Prolazimo kroz tunel ispod aerodromske piste. Strop je nizak. Hodamo pogrbljeni. Često zaglavim u blatu. Nemam čizme. Ča rape su mokre. Izlazimo u Butmir. Izgledam kao rudar. Iz Hrasni ce nas prevoze kamionom na Igman.
Kopamo rov za telefonske kablove i struju prema gradu. Već su provučeni kroz tunel. Spavamo u Pazariću. Jedina prodavni ca uglavnom prodaje piće i cigarete. Cigarete i hranu dobijamo. Svakodnevno skupljamo novac da kupimo najjeftiniji alkohol.
Konjak iz Srbije.
Smješteni smo u vikendicama iznad Pazarića. U našoj je šest osoba. Uveče pijemo i družimo se u prizemlju. Pored nas klanja stariji dedo koji kopa s nama. Govori nam da smo šejtani i da nećemo dobro proći u životu.
Jedan od cimera je Ivan. Prije rata radio u kamenolomu. Šaka mu veličine moje glave. Danima se žali da ga boli kutnjak. Otvo rili smo bocu i družimo se. Ivan satima mrda zub dok ga najzad ne iščupa. Ranu ispira konjakom.
Nakon dvije sedmice ponovo sam u gradu. Uspio sam donijeti i nešto hrane iz Hrasnice.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. O kajanju i oprostu.
Poslao sam Iskri SMS: “Kajem se za svaki trenutak kada si bila nesretna zbog mene. Molim te da mi oprostiš.”
Stiže odgovor: “I treba da se kaješ. Kajaćeš se usamljen do kra ja života.”
Vino.
Krajem ljeta četvrti put upisujem kurs engleskog. Škola je sprat iznad Terzine i Cecine bašte. Sjedimo i dovršavamo pivo.
“Moram ići, uskoro počinje nastava”, kažem Iskri.
“Sve OK, najavio si mi. I ja moram na neki prijem u Njemačku ambasadu. Pozvali me ko direktoricu. Već me hvata panika kako se sporazumjeti sa strancima.”
Ni ona nije talent za strane jezike. Ali je češće u prilici da na tuca, pa joj ne treba škola. Ugleda Asju s prijateljicama. Zove ih.
“Ostaću kratko s njima. Idi ti.”
Nakon sat i po izlazim iz zgrade, one još sjede. Pred njima je posuda sa ledom i boca bijelog u njoj.
“Sjedaj. Ti si moj ambasador. Šta ću sa strancima. Šta piješ?”
“Ceco, daj mi pivo i njima novu bocu.”
Ostajemo do pola dva. Tračevima nema kraja. Dosadno mi je, ne znam baš o kome pričaju jer svi imaju neke ružne nadimke. Naročito su pisci na meti podsmijeha. Uzimam blokić za kurs en gleskog, na korici crtam srce i u srcu ispisujem I love Iskra. Usta‑ jem da platim, ne bismo li najzad krenuli. Račun pokazuje da su dame popile osam boca. Predlažem Iskri da odemo u Fudin stan. Valjda mi ovaj put neće zaspati.
“A da ponesemo neko piće?”
“Kupiću. Hajde u stan. Taman da ne čekam da se istuširaš.”
Smijemo se.
Zatičem je pored prozora. Puši.
“Nemoj samo bacati opuške na Ferhadiju. Pogodićeš nekoga.”
“Kad si me vidio da bacam opuške kroz prozor? A i da bacim nema nikoga na ulici. Moraš li uvijek srati?”
Šutim. Otvaram pive.
“Odgovori mi, nisi mutav. Ako si i ljut, bar reci. Ako nešto mrzim onda je to mutavost.”
“Naravno da sam ljut. Zar si morala toliko piti? Znaš da si trudna?”
Ustaje i brzo odlazi. Trčim za njom. Stižem je kod Vječne va tre. Zaustavila je taksi.
“Iskraaa, stani, molim te.”
Grlimo se. Ljubimo. Prvi put javno.
“Moram da idem. Čeka me taksi. Laku noć.”
Vraćam se da počistim. Ispijam otvorene konzerve piva. Na stolu su ostale cigarete. Dobar razlog da je sutra nazovem da se vidimo. Kidam korice sa blokića da ne vidi Sunčica.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Mamin rođendan.
Tetejac nikad ne spava. Ni terapija mu ne pomaže.
“Što ti ne spavaš?” pita me.
Šutim. Šta da kažem?
“Znaš li koji je datum?”
Računam na prste. Znam da je petak.
“27. maj. Danas mi je mami rođendan. Neću joj moći čestitati. Možda i ne zna da sam ovdje. Samo im još ta briga treba.”
“E pa, neka je mami sretan rođendan.”
“Hvala.”
Nikad nismo slavili njene rođendane. Otac nije donosio po klone. Kao dječak bih nacrtao čestitku i ostavljao uveče na stolu da je iznenadi kada se probudi. Sad bi se iznenadila da je nazo vem. Već se navikla na SMS od dvije riječi.
Dječiji rođendani.
Ingin rođendan slavićemo vikend na Brusnici. Isto mjesto gdje sam dolazio sa Samirom i Peletom. Dolazimo prvo da provjerimo uslove za boravak. Snijeg. Početak proljeća. Vozimo se dugo. Broj panjeva je mnogo veći nego kada sam dolazio prvi put. Nedostaje šuma. Polako vozim. Strah me je da ne završimo u bezdanu ispod ceste. Djeca su nervozna. Dolazimo. Obilazimo sobe. Silazimo u restoran. Par stolova sa gostima. Praznina. Prohladno. Zatvaram vrata od objekta zbog djece. Neko od gostiju ponovo ih otvara.
“Molim vas, nemojte otvarati”, govorim. “Hladno je. Bebe su s nama.”
“Ko još ovdje dolazi sa bebama”, odgovara mi.
Ručamo. Pijemo pivo.
“I, kako ti izgleda?” pitam Iskru.
“Svejedno mi je. Sve mi je postalo svejedno. Slavićemo. Ispo štovaćemo tvoje drugove i tvoje želje.”
Pozvao sam drugove iz djetinjstva da budu šišani kumovi. Anja stiže iz Amerike. Dolazi samo zbog rođendana na četiri dana. Marko i Mario stižu iz Njemačke i Austrije. Samir jedini dolazi sa suprugom. Ado je kao naš član porodice sa nama u autu. Iskra nije sretna jer je sama sa mojim prijateljima. Nisam siguran da li i nas posmatra kao polusvijet. Prethodno sam pitao Iskru da pozove i svoje prijateljice. Rekla mi je da ne želi. Ipak smo po zvali neke. Smjenjujemo se u sobi ako djevojčice spavaju. Češće je to Iskra. Naredni dan dolaze Maja i Keno, Kumstvo i Jasa sa
porodicama. Konačno osmijeh na Iskrinom licu. Odlazim u sobu da sačekam da se djevojčice naspavaju. Napuštam svoje prijatelje, a oni su prešli hiljade kilometara zbog nas. Dolazi i Iskra u sobu.
“Molim te, siđi dole. Svi su nervozni. Zovu me šeficom. Ne mogu više.”
“Smiri se. Ingin je rođendan. Radujmo se prvoj godinici naše djevojčice.”
“Već odavno se ne radujem. Dobro je da se bar neko i od moje raje pojavio. Bio si u pravu. Možda sam mogla pozvati svoje pri jateljice. Jedva čekam naredni dan da se vratimo.”
“Sići ću. Dođi poslije i ti kada se probude.” Ljubim je. Silazim.
“A evo nam i oca”, dobacuje Samir.
“Molim vas, prestanite sa zajebancijom. Molim vas. Dječiji je rođendan. Shvatite me.” Nervozan sam. Možda nisam trebao ništa reći. Nisam zaštitio Iskru. Samo mislim da jesam. Sigurno misli da su mi svi važniji od nje i djevojčica. Uzimam čašu i nazdravljam. Tišina u restoranu. Osjeća se napetost. Opet bježim u alkohol.
Veče je. Torta je na stolu. Jedna svjećica. Inga je u Iskrinom naručju. Ina u mom. Fotografišu nas. Smješkamo se. Izgledamo kao sretna porodica. Ubrzo Iskra odlazi sa djecom u sobu. Osta jem do zore. Vraćam se u sobu. Tiho se uvlačim u krevet do Iskre. Otvara jedno oko i odmah ga zatvara. Ništa mi ne govori.
Vozimo se kući. Oblačno. Hladno. Šutimo. Na radiju se čuje Severina.
“Molim te, polako. Sletićemo negdje. Ovo je užasno. Mamuran si. Zar si morao sjediti cijelu noć?”
“Nisam. Ali su mi prijatelji došli. Ne viđamo se često. Veliko je da su zbog nas prevalili tolike kilometre. Bar je meni veliko.”
“I meni je. Zato sam i došla. Najradije ne bih bila ovdje. Ovo je pravi promašaj za proslavu dječijeg rođendana.”
Ne odgovaram. Briše maglu sa prozora. Pojačavam radio.
Tri sedmice poslije slavimo Inin rođendan. Iskra je rezervisala igraonicu na Višnjiku.
“Možeš li pozvati nekoga od raje sa malom djecom?” pita me.
“Koga da pozovem? Isuviše sam star da imam prijatelje sa ma lim bebama, a istovremeno i mlad da oni imaju i unuke uzrasta naših djevojčica. Zvaću Kumstvo i Sandru. Jedino njih imam za ovakve proslave.”
“Pa kako si mogao zvati mnoge na Brusnicu?”
“Brusnica je restoran, a ovo je igraonica. Zato smo i išli gore.”
“Bolje da nismo.”
Na rođendanu je osim naših djevojčica još samo dvoje dje ce. Ogroman sto ostavljen za nas. Većina stolica prazne. Iskra je uglavnom u igraonici sa djecom. Ispijam sok sa Kumstvom. Nema ni alkohola.
Vraćamo se. Šutimo. Nezadovoljna je. Nezadovoljan sam i ja. Bolje da ne započinjem razgovor.
Za mjesec dana je njen rođendan. Uselićemo konačno u novi stan. Napravićemo dobru feštu za našu treću godišnjicu veze koja se preklapa sa Iskrinim rođendanom. Biće sve opet kao nekada. Mora biti.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Recite mi nešto o djeci.
“Prethodni dan, u skali od jedan do deset?”
“Iskreno, ne znam. Da sam na fakultetu borio bih se za deset ku. Ovdje nemam volju da se borim. U mislima sam vani. Nadam se da ću naredne sedmice kući. Možda pet.”
“Izlazite iduće sedmice. Ali moramo ispoštovati procedure. Recite mi nešto o svojoj djeci.”
“Sin ima dvadeset pet godina. Rodio se krajem marta. Dok je supruga bila u visokoj trudnoći, boravio sam tri mjeseca na
razmjeni studenata u Štutgartu. Kad je napunio pet, njegova maj ka i ja smo se razveli. Pomirili smo se nakon pola godine. Ja sam bio našao veći stan, pa su se preselili kod mene. Mislio sam da je za njega bitno da budemo porodica. Onda sam upoznao sadašnju suprugu, i otišao. Sa sinom nemam dobar odnos od tada. Viđamo se po kafićima, uglavnom zbog novca. Nikada nije izrazio želju da upozna djevojčice koje sam dobio u drugom braku. Sestre su mu, ali kao da ne postoje. Ne znam kako da to popravim. Ina i Inga su rođene u maju i aprilu. Ina je prohodala mnogo prije nego što je napunila prvu godinu, ali zato nije progovorila ni godinu poslije. Bez cipela je odmah prohodala. Frčkava kosa joj na mene. Inga je plava. Ima blago rastavljene zube. Mnogo više liči na Iskru. Mi slim da će progovoriti prije Ine. Baš mirno dijete, skroz kontra Ine.”
“Kad mislite da ste bili najbliskiji sa sinom?”
“Jednom smo zajedno putovali u Barcelonu. Igrao sam neku nagradnu igru na njegovo ime, i dobio. Nagrada je bila putovanje na neki koncert za dvije osobe.”
Prvi put zajedno letimo avionom. Obučeni isto. Kao da je sre tan što on finansira naš turizam. Obojica u duksericama. Vežemo se. Uskoro polijećemo. Pitam ga boji li se letjeti, kaže da ne. Onda me podsjeti da je već letio kod mog brata. Takve stvari sam če sto zaboravljao. Nije čudo da se nije mogao u svemu osloniti na mene.
Ispred aerodroma u Barceloni dočekuje nas limuzina. Šofer u uniformi i bijelim rukavicama otvara nam vrata. Tek tad skonta mo da je naša nagrada za VIP goste. Dolazimo u hotel. Hilton. Pet zvjezdica. Šofer nas pita kad sutra da dođe po nas. Dene prevodi. Kažem da nema potrebe da dolazi, prošetaćemo gradom. Nosači preuzimaju prtljag. Torbe kao da ćemo na plažu. Stid me je. Da je bar Anja ovdje da mi pojasni kako se ponašati kao VIP gost. Na recepciji dajemo nagradni vaučer. Sjedimo kao da će nam uskoro
uvaliti životno osiguranje. Pokazuju nam restoran. All inclusive. Odlazimo prema sobi. Vadim napojnicu za nosače. Koliko, a da se ne provalim. Odvajam 10 eura. Ništa ne mogu pročitati s nosa čevog lica. Možda je moglo i pet?
Na TV u se vrti Welcome Dene Gavrilovic. Otvaramo torbe. Vadimo garderobu. Sve što smo ponijeli je za hotel maksimum tri zvjezdice. Zaboravili smo četkice za zube. Molimo recepciju da nam donese pribor za higijenu. Vrlo brzo je sobarica pred vra tima, sa paketom. Dajem i njoj 10 eura. Izlazimo u šetnju. Na recepciji nam daju neku kovertu na naše ime. Unutra je kartica. Dene mi objašnjava da u okviru nagrade imamo i malo para da nam se nađe. Ali šta sa karticom? Kako je koristiti? Bolje je da podignemo gotovinu. Keš svi vole. Idemo do prvog bankomata. Podižemo kompletan iznos. Ostavljam lovu kod sebe. Dene me gleda. Objašnjavam mu da je bolje da novac bude kod mene, nije mala cifra. Nije mu pravo. Smatra da je lova njegova, jer je on osvojio nagradu. Obećavam da ću mu sve što ne potrošim dati u Sarajevu. On kaže da nije mislio da išta troši, kad je sve plaćeno.
Vraćamo se u hotel. Sjedamo u restoran. Švedski sto. Meni ne poznata jela. Čudne boje i mirisi. Dovoljno da ne probam. Dene pretrpava hranom tanjir. Uzimam pivo. Bolje gladan nego da pljujem kada zagrizem. Nudim i njemu jedno, odbija. Kaže da bi smo mogli platit kaznu, jer je maloljetan. Predlažem da naručimo bezalkoholno, a da mu ja sipam iz moje boce. Gleda me, nervira ga što sam uporan.
U hotelu s pet zvjezdica idem gladan na spavanje. Dene vrti programe na TV u. To me uspava. Ujutru se tri sata muvam po sobi i telefonu. U deset ga budim, nije mu jasno što da ustane kad je koncert tek uveče. Kažem da trebamo vidjeti Barcelonu. Ne izgleda ko da me čuje. Kažem, možemo na Nou Kamp. Ustaje.
Za doručak ipak ima normalne hrane. Pretrpavam tanjir jajima i viršlama. Dene svoj raznim vrstama sireva, morskim
plodovima, jagodama, ananasom, lubenicama. Oko nas osobe u odijelima. Svi u bijelim košuljama. Kao da su konobari. Nas dvojica u duksericama. I sve nam smiješno, ko da smo napuše ni. Gaudijev park i Sagrada Família ne ostavljaju utisak na njega. Ručamo u nekom meksičkom restoranu, on tortilje, ja Koronu. Muka mi je od mirisa luka. Na obali kupujemo pončo za Sunčicu. Od moje love. Na kraju nismo stigli na stadion Barcelone. Nije ništa rekao, ali vidio sam koliko mu je krivo. Žurimo taksijem na zad u hotel, da budemo tamo kad limuzina dođe po nas. Taksista ispituje Deneta odakle smo. Ne zna gdje je Sarajevo. Nepoznata mu je i Bosna. Onda mu spominjem Jugoslaviju. Dene prevodi. Iz Libije je. Brat mu je bio na školovanju u Beogradu krajem osam desetih. Dene nervozno prevodi, nisu mu zanimljivi moji raz govori s nepoznatim ljudima. Moli me, ali zvuči kao ultimatum.
Ako mislim u stranim gradovima pričat s nepoznatim ljudima, da naučim engleski. Kažem mu da bih ga naučio da nije bilo rata. On mi onda odbrusi da je meni rat za sve izgovor. U pravu je.
U limuzini s nama na koncert ide i jedan mladi par. Kinezi iz Kanade. Opet započinjem priču. Dene prevodi. Na koncertu smo smješteni iza bine. Kinezi i mi. Ulaze meni nepoznate oso be. Fotografišu se s nama. Dene ih moli da naprave par fotki i sa našeg fotoaparata. Kao da nastupam sa horom u osnovnoj školi. Vode nas u salu. Dene mi objašnjava da smo se fotografisali sa članovima grupe. Jebiga, mogao sam bar pretražiti po internetu na čiji koncert idemo. Kupujem pivo za nas četvero. Četrdeset i osam eura. Dene me pita što sam Kinezima kupio pivo. Kažem da je prva tura naša, da će drugu platiti oni. I drugu sam platio ja.
Nakon koncerta nas limuzina vraća nazad. Odlazimo u resto ran. Dene mi priča o grupi koju smo gledali. Prihvatam se ovala pršute. Konačno meze za uz pivo. I on pije.
Na aerodromu u Sarajevu svađam se s taksistom koji skuplje naplaćuje prevoz od aerodroma do grada. Dene me gleda. Skupo
mi je pet eura više dati taksisti, a nije bilo pedeset za turu piva. Sunčica kaže da je pončo lijep, ali ga nikad nije obukla.
Iskra misli da se ne brinem dovoljno o djevojčicama. Ina me uvi jek dočekuje sa radošću kada ulazim u stan nakon posla. U po sljednje vrijeme je i ta radost iščezla. Najsretniji sam kada ostajem sam s djevojčicama. Ne osjećam grižu savjesti kad im dajem ne organsku hranu. Ali osjećam gađenje kad moram da ih presvu čem. Prije bih umro nego zabadao nos u benkice. Ponekad pre svlačim pogrešnu. Skinem pape, pantalonice, štramplice, bodi, otvaram pelenu i nalazim je čistu. Ona druga se ceri kao da me namjerno zajebala. Dok je nosim usranu u kupatilo, ispruženim rukama (zašto nisu duže!) osjećam mučninu. Čekam par minuta dok poteče topla. Ne lažu me gosti u apartmanu. Perem je da ljinskim tušem. Kad skupim mentalnu snagu, perem je i rukom. Zamotavam je u peškir, nosim nazad u sobu, navlačim pelenu, zatim bodi, pa štramplice, pa pantalonice, pa pape. Opet smrdi. Moje ruke, ili je Ina u međuvremenu.
“Ina, jesi li?”
Kad se smije liči na Iskru.
Štutgart.
Razmjena studenata.
Na kraju rata dobijam poziv da kao najbolji student Mašinskog fakulteta sa Unom i Arminom putujem u Štutgart na studentsku razmjenu. Sunčica je trudna, ali nema ništa protiv. Nije me briga je li iskrena, odlučio sam bez nje. To je prilika da vidim brata na kon pet godina. Dobio sam i dobru lovu za stipendiju. Prije puta smo se vjenčali. Možda me grizla savjest. Na ručku nakon vjen čanja, poslije par zalogaja mesa punac se zagrcne zalogajem. Ne može da diše, kleči na podu i guši se. Sunčica ga udara po leđima,
neko viče konobarima da zovu hitnu. “Zovite hitnu! Zovite dok tora!” Ja Kumstvu šapnem: “Zovite advokata...” Čuje me i Sunčica, ali njoj nije smiješno.
Una je mlađa par godina od mene. Vrijedna studentica. Ar min je štreber. Nikada se ne smije. Sa nama su i studenti sa gra đevine. Sana, Emir i Goran. Dobijamo odvojene studentske sobe. Una i Sana su zajedno. Njihovu sobu nazivam Ušće Sane i Une.
Svakodnevno idemo na institute. Krijem da ne znam strane jezike. Mučno je glumiti da razumijem o čemu razgovaramo. Naj sretniji sam kada nam daju da rješavamo neke zadatke.
Predlažem da nam organizuju kurs njemačkog. Ni ostali ne govore njemački pa im je ideja odlična. Počinje kurs, profesorica priča na engleskom i njemačkom. Pratim gledajući slike u udž beniku.
Brat mi živi pedesetak kilometara od Štutgarta. Svaki vikend boravim kod njega. Upoznajem puno izbjeglica iz Bosne. Dok smo se mi dole međusobno ubijali, oni su ovdje sjedili skupa u kafanama. Rat je stvarno besmislen. Svojom voljom više nikada ne bih ostao u njemu.
Vikendi su burni. Po povratku u studentski centar mamuram danima.
Una hoda kao patkica. To mi je simpatično. Vrlo brzo smo u vezi. Vješto se krijemo od drugih. Sunčica me čeka u Sarajevu, Una planira život sa mnom. Kad Sana ode na sedam dana kod rod bine, cijelo Ušće je naše. Garderobu peremo zajedno u mašini za veš. Počinjem razmišljati kako da to prekinem. Shvatam da sam se zaljubio.
Ležimo. Vadi knjigu ispod kreveta. Svijetlo plave boje. Velikim slovima ispisano Biblija.
“Pa ti si vjernica!”
“Da. Šta je tu loše? Nemoj mi samo reći da ti nisi?”
“Pazi. Odrastao sam u komunističkoj porodici, iako je danas otac bliže Bogu nego partiji. Knjige u stanu su bile iz matemati ke i o socijalističkom samoupravnom društvu. Nosio sam štafetu. Znaš li šta je štafeta?”
“Naravno da znam, pa nisam sto godina mlađa od tebe. I ja sam bila pionirka. To je ona palica sa porukom za druga Tita.”
“Da, ali ja sam je nosio nakon njegove smrti.”
“Tito je bio ok. Mudar lik. Šteta što nismo živjeli u njegovo doba.”
“Pa onda ne bi čitala Bibliju.”
“Glupost. Moji su išli u crkvu i tada. Nemoj bježati od teme. Stvarno ne vjeruješ u Boga?”
“Ne vjerujem. Pa studiramo nauku koja je egzaktna. Kako mo žeš vjerovati u nemoguće? Ako ti je tako lakše gurati kroz život, meni je ok. Čak i da postoji, šta će mi posrednici između mene i njega. Ne bismo ni ratovali da nisu vjere zavadile.”
“Ratovali bi onda siromašni i bogati.”
“To je onda revolucija. Mnogo poštenije. Ja bih bio Robin Hud. Otimao od bogatih i davao siromašnima.”
“E baš si građen za Robina Huda. I u prvobitnoj zajednici išao bi u lov.”
“Ne bih. Dok bi drugi muškarci lovili, ostajao bih sa ženama u pećini da održavam vatru.”
Zlaja i Brana žive u Švicarskoj. Tačnije u Bazelu. Zlaja je moj prija telj iz rata. Odrastao je u domu za nezbrinutu djecu na Bjelavama. Znao je samo za majku, a i ona je bila negdje u Hrvatskoj i viđali su se svakih par godina. Za oca je pričao da je alkoholičar. Bar mu je tako majka rekla. Još u ratu mi je rekao kada sve ovo prođe i ponovo živimo normalno, čuvaj porodicu koju stekneš. Domci, kako su sebe nazivali, živjeli su kao jedna velika porodica. Pazili bi jedni na druge i kada napuste dom. Oni koji su umjesto škole
više voljeli kriminal nikada ne bi primoravali štrebere da ih prate u tome. Sve su dijelili. Spavao sam par puta u domu dok sam se krio od mobilizacije. Voljeli su me, uvijek sam ih pazio sa hranom i lovom.
Sa Zlajom sam pokrenuo prvi biznis. Napravili smo štand od bureta na točkićima i kupili fritezu. Nabavili krompir i ulje i kre nuli sa prodajom pomfrita kada su otvoreni plavi putevi za Sara jevo. Pravili smo majonezu od starog ulja iz friteze. Dodavali to ulje u kečap i senf. Do danas mi je zagonetka kako nikoga nismo otrovali. Nažalost, slobodni prolaz za Sarajevo je kratko trajao. Zlaja je dobio poziv za vojsku. Sjedili smo kod mene i pili. Sutra se ispalio.
Predlažem Uni da odemo do njih. Imamo studentske popuste na željeznicu. Prihvata, jer se Sana u međuvremenu vratila u Ušće.
Putujemo dugo do granice sa Bazelom. Koristimo najsporije vozove jer su jeftiniji. Stalno prelazimo iz jedne kompozicije u drugu.
Na granici policajac gleda naše pasoše. Una razgovara s njim i prevodi mi.
“Kaže da nemamo vizu za Švicarsku?”
“Zar je potrebna? Mi smo na studentskoj razmjeni u Štutgartu. Želimo samo da vidimo prijatelje u Bazelu. Danas se vraćamo.”
Una prevodi njemu. Onda meni.
“To”, kaže, “svi kažu. Da su na razmjeni studenata, a onda ostanu kod njih.”
U džepu mi je studentska karta za gradski prevoz iz Štutgarta. Sa osmijehom mu pokazujem.
To mu je smiješno, ali nas onda ipak pusti. Kaže da moramo večeras nazad, dok je on u smjeni.
Na izlazu nas čeka Zlaja. Grli me i podiže sa zemlje.
“Slabo si se hranio od kada sam otišao.”
“Ne seri. Hajmo na pivu.”
“Ne misliš valjda da ćemo piti u kafani?”
Uvijek šteka lovu. Ali to je simpatično.
“Ne misliš valjda da sam očekivao da ćeš platiti piće?”
“Idemo kod nas. Brana pravi ručak. A kupio sam i gajbu pive. Bila na akciji. Probaćeš, bolja od Sarajevske.”
Izlazimo vani na trg. Pokazuje nam tri bicikla.
“S ovim ćemo do mene.”
Mislim da se šali. Una ne može da vjeruje.
“Molim te, nemoj nas zajebavati, umorni smo. Vozimo se od jutros.”
“Ne zajebavam.”
Nevjerovatno, ostao je isti. Na sreću, ne stanuje daleko. Bliže granici nego gradu.
“Pa gdje si, Brano, kućo stara”, govorim sa vrata.
“Konačno da nam i ti dođeš. Odmah ganjaj privremene papire i ostaješ.”
Spuštam pogled. Brana je trudna. Pred porodom. Kao i Sunči ca. Stvarno sam šupak prema njoj. Sutra ću je nazvati i odoh nazad.
Piva je gora od sarajevske. Stan je zakrčen raznim predmeti ma, od tehnike do namještaja.
“Majke ti, šta ti je ovo po stanu? Kao da je skladište.”
“Vidi. Ovdje stalno bacaju stare stvari na ulicu. A ja to fino po kupim, malo sredim, pa prodam. Pa ne može se od socijale živiti.”
“Jednom budala, uvijek budala.”
“Budala si ti. Ostani ovdje. Ovo je život. Radićemo.”
“Ne mogu, Zlaja. Sunčica je trudna, treba se poroditi u martu.”
Izletio sam. Una odgurne pivu i hranu.
“Hajmo. Znaš da ne smijemo kasniti na granici. A i voz će uskoro.”
Znam da imamo vremena i da me čeka teška priča. Vraćamo se gradskim prevozom.
Graničar nešto govori i smije se, ali Una ne prevodi.
Zamišljam da je rekao sretan put, završite fakultet, nemojte provesti život kao ja u kućici.
Sjedamo u voz. Šutimo oboje. Najzad...
“Stvarno si pizda, mogao si mi reći.”
Prvi put psuje.
“Rekao bih ti. Nisam ništa krio. Nisam htio da te povrijedim. Molim te, shvati me. Znaš da te volim. Možda si i ti trudna?”
“Ti nisi normalan. Nisi valjda?”
“Pa kada se porodite možemo djecu krstiti u tvojoj crkvi. Mo žeš biti kuma i obrnuto.”
“Ti si idiot. Tebi je ovo stvarno smiješno.”
“Nije mi smiješno. Ne znam šta da ti kažem. Volim te.”
“Volim i ja tebe. Jebiga.”
Na kraju boravka nude nam da ostanemo i završimo fakultet. Znam da je to nemoguće. Moram naučiti jezik, a to mi ne ide. Za tri mjeseca naučio sam naručiti pivu i šniclu bez sosa. Odbijam. Objašnjavam da sam potrebniji Bosni nakon rata. Ostali me gle daju i odgovaraju isto. Nezgodno im je da nakon svega izrade dr žavu i fakultet koji ih je poslao. Nije prvi put da lažni patriota zajebe prave.
Vraćam se autobusom. Sevdo, bratov prijatelj, dao mi je televi zor da odnesem njegovim roditeljima. Aparat je užasno težak. Zauzima pola bunkera u autobusu. Ko to tamo peva u origina lu. Stalno pravimo pauze. Nemam hrane kod sebe. Glad je sve jača. Šofer tvrdi da ćemo duže odmarati kada dođemo u Bosnu. Ulazimo u Hrvatsku. Graničari u pasoš upisuju da imam televi zor. Napominju mi da moram prijaviti da ga iznosim kada bu dem izlazio iz države. Na granici s Bosnom šofer skuplja pasoše. Bosanski carinik pita čiji je televizor. Objašnjavam da je polovan, za roditelje prijatelja. Sjetim se da ga nisam odjavio na izlazu iz
Hrvatske. Molim vozača da se vratimo nazad. Smije se budali. Pješačim par stotina metara nazad.
“Izvinite. Rekli su mi da moram prijaviti kada izlazim iz Hr vatske televizor koji je upisan u pasoš.”
“Pa gdje vam je televizor?”
“U autobusu.”
“I vi nama kažete da upišemo da ste prošli sa robom koju ne vidimo. Pretjerujete. Poštujte zakone naše države i donesite da ga vidimo ili platite carinu.”
“Pa kolika bi bila carina?”
“Pa morate donijeti račun ili televizor da procijenimo.”
Smiju se.
Vraćam se nazad. Uzimam televizor i nosim do hrvatske gra nice. Možda sam tada razvalio kičmu. Upisuju da je roba prošla kroz Hrvatsku. Ponovo ga teglim nazad. Putnici su ljuti, a ja slo mljen. Spavam.
U Sarajevo stižemo prije pet. Okrećem se oko autobusa. Niko ne čeka. Tražim Sevdine roditelje. Televizor spuštam na asfalt i vrištim u sebi od bijesa. Sad moram taksijem kući. Molim taksistu da otvori gepek.
“Pa nije ovo kombi, nego putničko vozilo. Moraćeš malo više platiti.”
“Platiću, samo vozite.”
Sunčica otvara vrata. Grlimo se. Pazim da joj ne pritisnem sto mak.
“Znala sam da ćeš se vratiti. Ipak ti mene voliš.”
“Volim. Puno te volim. Znaš da te puno volim. A volim i našu bebu.”
“Trebao si i prethodne dvije voljeti, a ne da završim na abor tusima.”
Istina boli. Dobro nam je počeo novi život.
“Znaš da je bio rat. Šta bismo da je ostalo tako?”
“Ništa, svako dijete ima svoju nafaku. Samo neka je živo i zdravo.”
Doslovno je to ponovila kada sam joj javio da sam sa Iskrom dobio kćerkicu, ali da su je zadržali na pedijatriji.
Da sam je poslušao danas bih imao petero djece i nijedno ne bi živjelo sa mnom.
Unu više nisam nikada vidio.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Pa plačite.
Popodne ulazi tehničar i govori mi da odem u ordinaciju gdje me čeka socijalna radnica.
“Dobar dan. Jutros sam razgovarao sa doktorom. Obećao mi je da izlazim iz bolnice početkom naredne sedmice. Nadam se da odluka nije promijenjena.”
“Nije. Ne brinite. Razgovarali smo. Moram vam nešto reći. Iskra je sa djecom odselila od vas.”
Šutim. Gledam kroz prozor.
“Pa zar nećete ništa reći?”
“Šta da kažem. Trudim se da ne zaplačem.”
“Pa plačite.”
“Pa da onda zaključite da još nisam dobro i da me ne otpusti te...”
“Možda isto zaključim i ako ne zaplačete.”
Plačem.
Spakujte miraz!
Kada je otišla od Galeta preselila se kod Jace. Kujemo planove šta i kako dalje.
Nakon mjesec dva Jaca se vraća s mora. Žive zajedno.
“Vodi je više”, kaže mi Jaca na zajedničkom piću. “Bračni pa rovi se mogu posvađati, a ne dvije prijateljice dok čekaju svoj red za kupatilo.”
“Šta misliš da se preseliš kod Fude?” govorim Iskri. “Ja ću naj kasnije do Nove godine. Ako ne ove, onda naredne?”
“Meni to nije smiješno. Vidi mi stomak. Pipni.”
Spuštam dlanove na trbuh. U tom trenutku beba se pomjera. Ljubim je u obraz.
“Sutra dolazim po nju”, govorim Jaci. “Spakujte miraz!”
Naredni dan dočekuje me Jaca na vratima: “Majke mi sam mi slila da foliraš. Da vidiš Iskre što se uzvrtila, ni ona ti nije vjero vala.”
“Bolje ti je prospi vodu za nama.”
Iznosimo torbe i useljavamo kod Fude.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Ne vrijedi da mandrkneš.
Uveče, dok čitam knjigu, osjetim gušenje i slabost. Ustajem i idem prema sobi gdje su tehničari. Zatičem Alju. Tek je došao u noćnu smjenu.
“Izvinite, nije mi dobro.”
“Što si tako blijed? Polako. Smiri se.”
“Ne znam. Gušim se. Kao da ću se srušiti.”
“Hajmo polako u ordinaciju da izmjerimo pritisak. Samo bez panike. U bolnici si. Šta god da je, na najboljem si mjestu za oživ ljavanje.”
Može mi još samo reći da ovako nema ni u hotelu, pa da se nasmijem. Pritišće pumpicu. Traka raste oko ruke.
Osjećam vodu po licu i vratu. Od suza. Onda shvatim da me neko šamara.
“Probudi se. Probudi se. Šta ti je?” Aljin glas. Vid mi se bistri. U sobi su Aljo i još jedan tehničar.
“Mjerim mu pritisak i samo pade. Zato sam te zvao. Dobro je, budi se. E moj Boriša, šta god da je, ne vrijedi da mandrkneš. A ja molio da te puste. Budeš li ovakav, nećeš nikada odavde. Izdao si me. Moram ovo prijaviti doktorima. Trebam još i bez posla ostati. E svašta.”
Ustajem. Drhtim.
“Nisam uspio izmjeriti pritisak. Nećemo ga ni mjeriti. Garant si kolabirao. Jedeš li išta? Nemaš ni pedeset kilograma. Eto te ko vreća cementa. Piješ li tečnosti? Vidi ti ispucalih usana. I to malo vode što uneseš kroz suze izbaciš. Moraš jesti i piti. Moraš. Nemoj me više zajebavat. Šta god da je, dok si živ možeš popraviti. Mrtav i bolestan nikome ne trebaš. Jedi ovu čokoladu. Lice ti je bijelo ko kreč.”
Uzimam komad i žvačem. Žao mi Alije, stvarno se prepao.
Nano tehnologija.
Krečimo mansardu. Vlaga nas urniše. Šta god sam pokušao, buđ se vrati. Zidovi su zeleni od nje. Moleraj mi uvijek radi Demir. Nizak rastom, nigdje veze s molerajem. Uvijek donosi visoke merdevine da uradi posao. A onda je ljut jer je treći sprat i mora se vraćati po ostatak alata i materijala. Upoznali smo se slučajno, kad je pristao da kompenziramo njegove usluge reklamom u Oglasniku.
Otključavam vrata haustora. Ispred je sa gomilom kanti i mer devinama. Unosi ih unutra.
“Zašto nosiš merdevine kada znaš da stan ima nizak strop?”
“Nemoj me peglati. Kud ću sad s njima? De i ti ponesi nešta, da se ne vraćam.”
“Možemo bar merdevine ostaviti ovdje, neće ti trebati”.
“Pa da ih neko ukrade.”
“Kako će ukrasti ako je haustor zaključan?”
“Ponesi nešto ako hoćeš, a ja merdevine ne ostavljam. Vratiću se svakako po još jednu turu.”
Uzimam dvije kante Jupola. Davno mi je objasnio da jedino Jupol ima čistu bijelu boju. Preteške su. Nakon operacije kičme doktor mi je zabrinuto rekao: “Sada smo uradili L5/S1. Načet je i L4/L5. Moraš biti ozbiljan, da ne bismo opet rezali. Ništa teže od dva kilograma ne smiješ nositi”. Obećao sam, ali je nemoguće živjeti po medicinskim pravilima, a da drugi sve ne rade za tebe. Vraćam jednu kantu, drugu podižem sa obje ruke i krećem prema stepenicama. Vrata se zatvaraju iza mojih leđa.
“Čekajte!”
Okrećem se, otvaram vrata, ispred je visok i ćelav čovjek.
“Moje poštovanje, gospodine. Ja sam Bajro. Sarađujem sa De mirom duži period.”
“Demire, odlično, imamo prijatelja da nam pomogne.”
“Oprostite, ne smijem nositi, operisao sam kičmu prije par go dina”, izvlači se Bajro.
“Neka, mi ćemo.”
“Ja vam zastupam svjetski poznatu firmu koja nano tehnologi jom rješava sve probleme s vlagom”, prati me u stopu dok teglim kantu na treći sprat. “Već smo riješili problem u gomili objekata. To je nešto najnovije u svijetu. Osim što rješava problem vlage, to je i termoizolacija. Dva milimetra ovog materijala je kao da ste stavili stiropor od deset centimetara.”
Spuštam kantu i okrećem se. Tek sada primjećujem da u ruci nosi kanticu sa nano materijalom. Drugom rukom vadi vizitku iz džepa i pruža mi je. Ne uzimam. Podižem kantu i nosim.
Demir je već stigao ispred stana. Vrata sam ostavio otvorena.
“Dobro jutro, gospođo. Mašala, što ste nakvasali, vi baš pred porodom. A kao da mi se niste ni naspavali”, pozdravlja Demir domaćicu.
Ne čujem odgovor, samo Demira. “Rekao mi je gazda da želite problem riješiti dok djevojčica ne izađe.”
“Ne brinite, gospođo, tu smo mi da riješimo problem sa nano tehnologijom”, priključuje se razgovoru i Bajro iza mojih leđa. “Vlaga i buđ su stvar prošlosti. A i visoki računi za gas.”
Ulazimo u stan. Demir se vraća po ostatak materijala. Bajro nastavlja: “Pokažite mi najkritičnija mjesta.”
“Možda je najbolje ovaj dio iza kreveta u spavaćoj sobi”.
“Uh, baš loše izgleda. Samo zamišljam kakva su vam pluća. Još trudnica. Ovdje beba ne smije boraviti. Ali tu smo mi da riješimo problem. Demire, gdje si?”
“Teglio ovaj ostatak materijala i alat. Reci Bajro.”
“Uzmi ovu kanticu i nanesi slobodno dupli premaz na ovaj dio koji je zelen”, sa osmijehom govori Bajro. “Logično da ćeš prvo očistiti ovo zelenilo po zidovima. Da nismo došli ovo bi uskoro bila livada.”
“Znam, nije mi prvi put.”
“Moram priznati da ste zaista divan par. Dobro mi vas je Dem či opisao. Svaki početak je težak, ali život je pred vama, mladi ste. Neka ovo što danas uradimo bude gratis od nas. Neće firma pro past zbog kilu materijala. A i da propadne snaći će se Bajro, nije mi prvi put. Uh, pa zaboravio sam dati vizitku. Reče mi Demir da se bavite grafikom. Kako vam izgledaju?”
Uzimam vizitke i razmišljam kako je u nama vidio mladost. Pa mi smo već u četrdesetim i pedesetim godinama. Možda misli zbog bebe koju očekujemo.
“Odlične su. Iako već dvadeset godina ne radim u štampariji, vidi se da je kvalitet štampe dobar.”
“Bavite se štampom?”
“Ne bavim, sada samo crtam na računaru ono što će drugi odštampati.”
“Izgleda baš zanimljiv posao.”
“Vjerovatno je zanimljiv u početku, ali kada nešto radite sko ro trideset godina sigurno vam više nije interesantan. Inače sam mašinstvo završio, ali nikada nisam radio kao inžinjer. Bio bih najsretniji da odem u penziju. Pa da u stanu radim ono što volim.”
“Pa to je super, onda ćete lakše razumjeti nano tehnologiju. Razvijena je u Švicarskoj. Materijal je jako skup, ali ako ste riješili problem nećete žaliti...”
“Nema potrebe da mi objašnjavate. Ako je kvalitet u pitanju nema razloga da ne kupimo. Bitno je da trajno riješimo problem.”
“Nego da ćemo riješit. Ali morate redovno provjetravat stan. Osjeti se vlaga u zraku. Ovo nije zdravo.”
Bajro hvata šteku prozora i otvara. Vani je hladno, tek smo pozdravili zimu.
“Molim Vas, zatvorite zbog supruge. Samo nam još prehlada treba pored ovog virusa.”
Zatvara.
“Niko nije od propuha obolio. Pravi ste Balkanac. Ovo morate svako jutro uraditi kada se probudite.” Smije se. “Ili se pozdravite sa plućima i životom.” Osmijeh se pretvara u zabrinutost.
“Od kada radite sa ovim? Kakva su iskustva?” skrećem priču s propuha. Greška.
“Prije rata sam radio sa rajom iz Saveza socijalističke omla dine. Ne znam koliko se sjećate toga. Strašna ekipa. Jeste čuli za igru Feri? Morali ste čuti za nju. To sam ja pokrenuo. Cijela je Jugoslavija učestvovala. Kakva je to zemlja bila! U parku si mogo zaspat da te niko ne dira. Još te ujutro neko probudi i da kiflu da doručkuješ. Vjeruj mi, mlađi si ti, sumnjam da se sjećaš, mi smo znali po mjesec dana biti na moru bez pare u džepu. A tad se nije gledalo ko je ko. Meni je najbolji jaran bio Nenad, zajedno smo proputovali od Triglava do Đevđelije. Jebo rat i ko ga izmisli!”
“Što mi je to Nenad poznato iz omladinske priče. Malo sam se i ja motao po tim društvenim organizacijama.”
“Ma naravno da je bio sa mnom i tu. Šlepao sam ga čitav život. Zahvaljujući meni vidio je svijeta. Ali čim je puklo u Sarajevu, on u četnike. Kaže mi: ‘Moraš me razumjeti, moji su svi tamo, tamo smo rođeni, moram skloniti ženu i djecu’. Isto kao da ih ja nemam. U stvari nisam ih tada ni imao. Šta i ja serem. A mogao je fino kao ja otići negdje u Evropu. Nije mu to trebalo.”
“Pa jeste li se čuli nakon rata?”
“Samo jednom. Zamjerio mi je što sam mu rekao da nije tre bao otići. Da je trebao ostati s nama. Kaže mi: ‘O čemu ti pričaš, pa nisi ni ti ostao’. Skontam da je u pravu, ali ja bar nisam uzeo pušku u ruke. Kasnije mi kaže da je bio u Crvenom krstu cijeli rat. Ispade svi bili humanitarci. Pa ko je granatiro i ubijo? Pričao mi je Ferid da su oko Sarajeva strancima naplaćivali turističku uslugu da iz snajpera gađaju građane. Sve je ovo ludo. Znam da ti izgleda ova priča šuplja, ali vjeruj da je istina. Nego šta si ti?”
“Kako misliš šta sam?”
“Mislim po nacionalnosti. Ne mislim da je bitno. Nego po imenu mislim da nisi musliman. Vidim, fin si čovjek. Kako si ti mogao ostati s nama, a ne ko moj Nenad.”
“Jugosloven. Tako mi piše u rodnom listu od sedamdesete. Ne mislim mijenjat. A u Boga ne vjerujem. Ateista. Valjda to nije problem?”
“Kakav problem, pa i ja sam se pisao tako. Ali novi vakat, ne moj biti glup, opredijeli se, lakše ćeš izgurati. Ne moraš visiti u crkvi...”
“Otkud ti da bih išao u crkvu, pa moji su porijeklom Jevreji”, lažem da me popusti.
“Uh, njih baš ne mogu, to su masoni, vladaju cijelim svijetom. Ali ti mi baš izgledaš fin čovjek. Vidiš kako se čovjek zajebe u procjeni...”
“Ja ovo navukao po zidu”, prekida ga Demir. “Kako ti izgleda?”
“Odlično. Vidi se da znaš zanat. A i lako je radit s nano tehno logijom. To se samo lijepi za zidove. Sad moramo otvorit prozor
da se ovo prozrači. Neka mlada pređe u drugu sobu, ako joj smeta.”
“Koliko dugo mora biti otvoreno?”
“Što duže to bolje. Mi sada idemo. Sačekajte par dana, pa ako se odlučite mi smo tu. Vidjećete, problem je riješen.”
“Pa šta god sam do sada uradio, bilo je dobro u početku. Na kon toga sve kao prije. Ima li kakve garancije?”
“Ponoviću ti, nano tehnologija je nešto sasvim drugo. Čuj ga rancija? Pa šta će ti garancija? Garancija sam ja, Bajro, zna me cijeli grad. Ne zajebavaj. Raspitaj se slobodno o meni. Nikad ni kome nisam prodavo maglu.”
“Pa zar Feri nije bio magla? Šalim se, vjerujem ti, vidim da si od riječi. Čujemo se.”
Da mi je samo da završim razgovor.
Kreće ka vratima, za njim i Demir.
“Pa gdje ćeš Demire ti, zar nećeš raditi?”
“Kako ću raditi kada još ne znam sa kojim materijalom ćemo ovo završiti. Nano tehnologijom ili Jupolom?”
Pa koji sam kurac teglio Jupol uz stepenice!
“Čekajte, a cijena?”
“Najgore mi je kada oko cijene pričamo. Svi misle da je skupo. A kad se problem riješi onda me u zvijezde okivaju. Ne brini, ko što reko’, na prvu ste mi se oboje svidjeli. Šteta da je mlada šutlji va. Biće neki popust. A za keš još jeftinije. I zavisi od površine.”
“Pa cijeli stan, ako je trajno rješenje.”
“To vam se ne isplati. Materijal nije jeftin, bolje da radimo samo kritična mjesta i vanjske zidove. Nano tehnologija ti je i ter mo most”.
“Stan ima dvije sobe, samo je zid između soba i oko kupatila unutrašnji. Svi su drugi zidovi vanjski. “
“Ništa. Ima vremena da se skontate. Lako ćemo oko cijene.
Hajmo, Demči.”
“Pa šta ću sa ovim kantama i alatom, dragi Demire. Mali je stan. I bez toga nema prostora da beba prohoda.”
“Eto mene sutra. Da očistimo i operemo zidove. Donijeću spe cijalnu tečnost. Malo je skuplja, ali na zidovima ne ostaje ništa. Najbolje da gospođa negdje ode, nije pametno da udiše. Otrovno je. Ostaviću i merdevine, da ih sada ne nosim. A možda će i trebati.”
“Dogovoreno, vidimo se. Hvala vam obojici.”
Tajac u stanu. Mlada je i dalje šutljiva. Pogled sve govori.
Sljedeći dan dočekujem Demira. Ispoštovao je dogovor. Pojavljuje se s čudom od tečnosti od koje stan užasno smrdi.
Zlatno pravilo s majstorima je da ih se ne pušta iz stana.
“Demire, šta ćeš da jedemo?”
“Bilo šta. Hrana je najmanje bitna. Bitno je da se posao završi. A možda je i bolje da ne pravim pauzu dok sve ne očistimo. A i ne jede mi se puno. Ako može neki sok.”
“Moraš se malo odmoriti. Odoh nam pite uzet. Koliko i koje?”
“Ja ti samo burek jedem. Još ako ima sjecani!!! A ne moraš pretjerivati. Ne znam koliko ti možeš pojesti. Nemoj više od kile. Ne pojedem sve odmah. To ja pomalo čalabrcnem, ali dug je dan. Bolje da ne kupujemo ponovo.”
“Pa zar ne reče da ćeš raditi par sati, da ćeš na drugo mjesto dok se ovo ne osuši?”
“Ma ko će ić gore dole... Nego šta si odlučio za nano tehnolo giju? Ako ti je preskupo, imam ti ja od ove firme što pravi Jupol nešto slično.”
Našao sam i sjeckani burek, ali samo pola kilograma jer nije bilo dovoljno ispečenog. Kupio sam još kilogram običnog, učinio mi se da je s manje luka.
“Smeta li ti da jedemo rukama, bez tanjira?”
“Gdje si vidio majstora da jede nožem i viljuškom?”
“Hoćeš li pivu ili sok?”
“Ne pijem dok radim. Pomiješaću boje. Pa ti našao sjecani. E baš si me obradovao.”
“Nije sve sjeckani, nije ga bilo, samo pola kilograma.”
“Nema veze. Biće mi dovoljno. Joj mene, baš nemam osjećaja. Valjda od ove tečnosti me baca. Baš smrdi. Naravno da možeš i ti uzeti. Pa nije sve moje.”
“Samo ti jedi, ja više volim obični.”
Guta zvrkove. Ne zalijeva sokom.
“E baš je bio dobar. Ni u hotelu nisam ovakav jeo. Ali ko da sam još gladan... Daj mi malo i od tog drugog.”
“Uzmi slobodno. Meni je dosta par štapića.”
“E zato i jesi tako mršav. Jedi slobodno što masnije i što više. Pusti šta doktori pričaju. Vidi mene. Svaki dan po bureku. Doduše, ne ovoliko ko danas. I vidi stomačića nigdje. Ovo je samo od pive.”
“Pa kad piješ?”
“Uglavnom uveče kada završim sa poslom. Otvorim pivu zu bima, uzmem malo grickalica i gledam fudbal ako ga ima na te leviziji.”
“Čuj otvoriš pivu zubima. Pa ja ne znam ni sa upaljačem. Uvi jek mi je to bilo interesantno.”
“Da pušiš, znao bi. Ne popijem ja puno, možda par klipača i onda me prebaci san. U tom me žena budi i viče: ‘Skini bar to radno odijelo sa sebe ako se već nećeš okupati.’ Odoh radit. Baš sam se najeo.”
Podrigne i ode. Na stolu prazan masan papir.
Nakon pola sata dere se iz sobe da mu hitno donesem jogurt. Lice mu je blijedo.
“Jesi dobro? Nemam jogurt.”
“Gdje ću bit dobro, cijeli dan radim sa otrovima. A i ja budala ne ponesoh masku. Kako nemaš jogurta u stanu? Pa i burek smo jeli bez jogurta. Bilo mi nezgodno da te pitam.”
“Ma ja sam intolerantan na laktozu. A supruga pravi neke po gačice sa jogurtom pa je sve potrošila.”
“Jebeš ti mene, ne znam ni ponoviti to što si mi prvo rekao. Daj mi vode, bilo šta. Baš mi je loše. Muka mi je.”
Trči prema kupatilu. Čujem urlik i zvuk vodopada iz vodoko tlića. Izlazi.
“E što najebah. Dobro je što sam izbacio. Obrisao sam ruke od peškir, ne ljutiš se? Ne brini, samo sam jedan prst gurnuo. Izbacio sam sve osim sjecanog. E baš im je dobar sjecani.”
Rumenilo mu se vraća. Samo mi još treba trovanje. Odavno mi prijatelji dokazuju da je bolje raditi s firmama. Malo je skuplje, ali nisi odgovoran i imaš se kome žaliti, ako loše urade.
“Ja ti sad odoh kući. Nastaviću sutra. Bolje da se malo odmo rim. Baš me ovo slomilo.”
Šutim.
Odlazi.
Nakon par dana okrećem njegov broj telefona.
“Pa gdje si, Demire, danima?”
“Ee, gazda. Ja što ti najebah onda. Cijeli dan i noć sam povra ćo. Znam da mi nećeš vjerovat, ali u hitnoj sam ti završio. Sad sam malo bolji. Nego šta si odlučio za materijal, zvao me Bajro?”
“Nisam ništa, daj mi njegov broj, nazvaću ga kasnije. Moram neki posao hitno završiti. Bitno je da si bolje. Znao sam da je neki problem. Ne bi ti mene ostavio na cjedilu. Znam da ne bi.”
“Ne bi, normalno da ne bi. Javi mi šta ste dogovorili. Ima i onaj jeftiniji materijal što rade ovi iz Jupola. Ti odluči, znaš kako je danas sa lovom, a ide i beba. Jel tako?” Diktira mi broj.
“Pa zar mi nisi mogao poslati u poruci da ne zapisujem? Ne mam ni olovke.”
“Nemam kredita. Nisam izlazio danima iz stana. Samo povra ćo. Ti ko da me ne čuješ. Hajde nađi olovku i zapiši. Sačekaću. Svakako si ti nazvo.”
Čujem smijeh dok tražim olovku. Zapisujem.
“Dobar dan. Gospodin Bajro? Bili ste prije par dana kod nas. Mladi par, kako rekoste. Htio sam da vidim sa vama koliko bi ko štalo da uradimo cijeli stan. Ovo što smo uradili je zaista bijelo.”
“Naravno da se sjećam. Jel ono bi Jugosloven? Sve nešto mi slim da se nije supruga porodila, a mi nismo posao završili. Ma možemo na ti, ako nije problem. Baš si mi lego kad smo razgo varali. Slušaj, cijeli stan za keš bi bio oko petsto do šesto maraka. Znam da izgleda puno, ali je problem riješen. Vjeruj mi.”
“Joj, ma to mi je baš puno. Očekivao sam da je par stoja, ali da je toliko... Iskreno, očekujemo bebu, znaš kako je, svaka marka je potrebna. A i ovaj virus ne popušta. Može li neki popust?”
“Rekoh ti već, dragi ste mi. Može popust. Ateista si, vjeruješ samo u materijalno. Reci koliko ti nije puno. A od našeg materi jala nema boljeg. To je najnovija tehnologija. Nano...”
Prekidam ga.
“Ma ne mogu dati više od četiri stoje. Iskren sam.”
“E kad si iskren, smatraj prihvaćeno.”
Koja sam budala. Prošlo bi tristo.
“Kad bi mi to mogao dobaciti?”
“Čuj kad? Sad. Vrijeme je novac. Čekaj me na parkingu kod pozorišta. Kod tebe je baš nezgodno parkirati. Možemo i piće po piti. Planiraj za pola sata. Zovem te kad budem blizu.”
“Dogovoreno.”
Oblačim se, brojim novac, sve ga je manje. Što pandemija duže traje, sve je teže sa poslovima. I sve se manje plaća na vrijeme.
“Halo. Bajro je. Stigo sam. Biću u kafani kod parkinga. Ne možeš fulit.”
“Nisam mislio sjediti. Žena mi je u stanu sama. A vidio si joj stomaka. Doći ću samo da platim i odnesem.”
“Hajde, nisi papučar. Pa valjda možeš pivu sa mnom popit kad smo poso napravili. A i da upoznaš jednog mog dobrog prijatelja. Ja plaćam pive, ako te to brine.”
“Dobro, može jedna. Stvarno mi je frka da je supruga duže sama. Tu sam za pet minuta.”
“Eh, stvarno si težak. Ovo je Edin. On ti se prvi u Sarajevu pro vozo električnim romobilom. Ko sad da ga gledam. Odijelo i kra vata, romobil, pa Ferhadijom. Svi se okreću kao da nikada nisu vidjeli. A sad to svaki papak vozi.”
Edin mi pruža vizitku. Brojim novac.
“Ne moraš brojat, poslovni smo ljudi. Nisam imao veliku kan tu pa sam donio pakovanja po kilogram. Petnest ukupno. To ti je ko kanta od petnaest kilograma. U gepeku su. To piši završeno. Edin ti je kralj u svom poslu. Konto sam da se i ti priključiš. Ko dodatni posao. I sam si reko da si tanak s lovom, kad smo pričali oko cijene. Čvakni nešto sa strane. Trebaće kad beba dođe. Na stavi Edine.”
“Malo Bajro pretjeruje. I njega sam uključio. I sad smo prava raja. Znamo se i od ranije, ali novac najbolje uvezuje ljude. Da ne dužim, nije Feri, ne brinite...”
“Znam da nije, ali šta god da je, stvarno ne mogu sada. Su pruga je pred porodom. Slijedi gomila obaveza, a i ovako sam zatrpan poslom. Bajro, molim te da odemo do auta, žena mi je sama u stanu.”
“A jesi nestrpljiv, saslušaj čovjeka, pa ja odvojim pola sata dnevno i eto par hiljada na kraju mjeseca. Nastavi Edine, pusti ga, nervozan, valjda zbog žene.”
“Dobro, neću dužiti, vidim da žurite. Radi se o životnom osi guranju. To vam je kao piramida. Svako od nas u lancu prodaje ima određeni procenat. Evo ja sam angažovao Bajru, a on bi sada angažovao Vas. Nađete nekoga od prijatelje ili rodbine. Može i žena. Svakako vam osiguranje treba, a uvijek možete vratiti ulo ženi novac. Za petnaest godina ste gospodin, jer se vaš novac ud vostručuje...”
“Izvinite obojica što prekidam, ali mi već imamo životno osi guranje.”
“E jebiga Bajro, pa mogao si pitati da džaba čovjeka ne pegla mo, a da i ja bespotrebno ne dolazim. Nego ko vas je osigurao i kod koga?”
“Ma moj prvi rođak. On je već odavno u toj priči. Možda prije pola godine. Dao sam mu lovu, on je sve završio. Stvarno ne znam koje je. Donio mi je papire i uplatnicu. Vjerujem mu.”
“Dobro si uradio. Ko god da je, ako legalno rade bićete zado voljni. Neću da Vas prepadam, ali...”
“Bajro, sad stvarno moram da idem. Dogovorili smo se. Ko nobar, da platim.”
“Nema šansi da ti, ja sam zvao. Neću dolaziti na babine pa mogu bar pivu platiti.”
“Nećemo se svađati. Naplatite. I hajmo po nano tehnologiju.”
“Izvini, šta ćemo za onu kantu što smo već ugradili. Znaš kad smo testirali. Ipak je ugrađeno. A i ti kažeš da ste zadovoljni. Ako ti je puno da i to platiš, ne moraš. Ali već sam ti dao dobar popust. Ma valjda možeš dodati bar još dvaest maraka. Nije puno.”
Vadim dvadeset maraka i molim se da neće tražiti još nešto. Možda bih bolje prošao da nisam ateista i Jugoslaven. Idemo do auta. Kiša je. Izašao sam iz stana dok je bilo vedro. Nemam kišo brana. A ne bih mogao ni nositi s njim.
Spušta dvije kartonske kutije na asfalt.
“Nisam mogao upakovati drugačije. Valjda nije problem. Bli zu si.”
“Odnijeću jednu u haustor. Molim te sačekaj da se vratim po ovu drugu.”
Vraćam se vrlo brzo. Ruke mi drhte od tereta. Podižem kutiju, mokro dno se provali. Kantice se kotrljaju po asfaltu. Skupljam ih i kačim po podlakticama. Pozdravljamo se.
Nakon dvije godine i dvije djevojčice zidovi su ponovo zeleni. Nano tehnologija zakazala.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Sintelan.
Budim se. Iskra i djeca više nisu sa mnom. Sinoć sam se jedva izvukao. Malo je nedostajalo da putujem kroz tunel. Ljut sam. Zašto je otišla dok sam ovdje? Zar me nije mogla sačekati? A zašto bi čekala? Već mi je nagovijestila odlazak. Njene odluke je teško promijeniti. Završio sam kao njeni prethodni partneri. Obećala mi je da neću završiti kao drugi. Sve sam sjebao. Strah me je izlaska iz ludnice. A poludiću ako ostanem.
“Plačeš pičko.” Govori mi Šprica i smije se. “Koji je to film?”
“Nije smiješno. Stvarno mi je teško. Pusti me bar danas. Može?”
“E ne može. Sad ću ja tebe oraspoložiti jednom pričom. Jed nom se naduvali sintelanom. Mislim da je bio Briga sa mnom. Uletimo u videoteku i pokrademo sve filmove. Sutra skontali da ih prodamo. Pogledamo omote kad ono sve pornići. Jebiga, ni smo ništa prodali. Bolje drkati nego se drogirati. Zar nije tako?”
Porno kasete.
Dobijam honorarni posao da skeniram omote porno filmova i printam katalog. U povratku sa posla svratim u pornoteku i na tovarim nove omote za skeniranje da naredni dan ranije radim. Parkiram automobil na ulici iznad kuće.
“Ti nisi normalan”, brine se Sunčica. “Idi bar prekrij ono u autu. Ko god prođe ulicom viri i smije se. Stid me roditelja. Ju tros mi mama kaže da joj je rekla Fatima: ‘Šta ti je ono kod zeta u autu?’”
“Ne mogu sada, javila mi se Danijela. U gradu je. Moram po nju. Nismo se nikada upoznali. A svakako je ovo posljednja tura za skeniranje.”
“S kojim ja ludakom živim.”
Danijela je Anjina djevojka. Rođena je u Americi. Ovo je naš prvi susret. Anja mi je pričao da je voli i da planira život s njom. Danijela želi da upozna Deneta i Sunčicu. Dovodim je kod nas. Pričamo o njihovom životu u Americi. Stalno se izvinjava jer nije sigurna koliko dobro priča na našem jeziku. Poziva nas da iseli mo. I Anja me je zvao kada je odlazio da mu se pridružim. Kad sam odbio tada, zašto bih prihvatio sada. Možda još jedna u nizu nerazumnih odluka. Uskoro je mrak.
“Pozovi taksi, idem kod rodice prenoćiti.”
“Pa možeš ostati i kod nas. Nekako ćemo se nagurati. Imamo i peškir za tebe. Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna. Voziću te ja. Ne brini.”
Smijemo se. Idemo do automobila. Šokira se kad ugleda omo te na zadnjem sjedištu. Ništa ne komentariše.
Možda sam rijetki muškarac koji je skenirao stotine porno fil mova, a nisam odgledao nijedan. Na studentskom boravku u Njemačkoj jedno veče lutam sam gradom. Prilazi mi nepozna ta djevojka. Prelijepa. Visoka. Mrežaste čarape. Štikle. Poziva me da pođem sa njom. Pokazuje rukom prema zgradi u blizini. Razmišljam koliko imam novaca. Koliko ta usluga vrijedi na za padu. Potrošiću novac koji štedim za rođenje Deneta. Prihvatam. Ulazimo u zgradu. Na zidu veliki križ. Zahvaljujem se, izvinja vam, bježim. Đavo se u meni prepo krsta, tako sam to poslije objasnio.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Zidne novine.
Bolnica je zgrada iz šezdesetih. Prozori u prostorijama u kojima možemo boraviti su okrenuti na sjever. Nikada ne vidim sunce, samo znam da je vedro. Teško je procijeniti vrijeme. Uglavnom ga određujem prema rasporedu obroka. U trpezariji su zidne novine, kreativni rezultat ranijih pacijenata na radnoj terapiji. Nadam se da neće skontati da sam grafičar, pa da me time zaposle. Posljednji put sam to radio u osnovnoj školi. Pacijenti se uglavnom druže u sobi za pušenje. Kada me pozovu da sjedim s njima lažem da ne podnosim duhan zbog zdravstvenih problema. Iskrin duhan nisam podnosio iz straha za njeno zdravlje. Sad mi ne bi smetao.
“Šta ono vas dvojica o filmovima pričate jutros?” govori mi Pipa. “Jednom bilo hladno. Maznuo ga dobro. Skontam, odoh u kino da se malo ugrijem. Film tek počeo. Mene prebacilo. Sanjam da su me zarobili gusari. Otimaju mi robu s broda. Došli do bačvi s rumom. Ne dam. Kad gusar zamahnu sabljom i pravo u moje oko. Probudim se. Kad na platnu Perhan sa povezom preko oka.”
Laserska korekcija vida.
Ležim na krevetu sa tuferom nakon laserske korekcije vida.
“Možeš li, molim te, ispraviti oglase za sutra?” pitam Iskru.
Godinama radim u oglasnoj firmi i ispravljam tekstove oglasa prije nego što ih objavimo na web stranici.
“Opet misliš na posao. Može li neko drugi da to završi?”
“U firmi smo ostali samo Minka i ja. Već godinama smo bez plate, vraćamo dugove, kad otplatimo, staćemo na noge, biće sve drugačije. Sada zaista nema ko drugi.”
Sjeda za računar. Objašnjavam kako da se zakači na server u firmi. Otvara program i iščitava tekst oglasa. Većina oglasa su u kategoriji poznanstava. Diktiram joj kako da ispravi tekst oglasa:
“Muškarac, pedesetih godina, 178/65, razveden, troje djece, traži damu za vezu i brak.”
“Što ovo objavljujete? Meni je ovo užasno. Pa ovo je očigledna prostitucija!”
“Iskra, firma nam je na baterijama. Ovo je jedini način da op stanemo. Najviše je takvih oglasa.”
“Toliko i o tvom moralu. Predstavljaš se moralnim i idealnim prema drugima. Meni je ovo kao podvođenje. Saučesnik si.”
“Onda neka legalizuju. Sve hoćemo iz Evrope, a ne mrdamo iz religijskih okova.”
“Nisam sigurna da nam to treba.”
“A trebaju nam parade ponosa? Slažem se da nam trebaju, ali onda prihvatimo sve.”
“Naravno da nam trebaju. To je borba za obespravljene. Ne zaboravi da ćemo dobiti kćerku. Razmisli o njenoj budućnosti.”
“Pa zar nisi rekla da treba uživati u sadašnjosti i ne razmišljati o budućnosti?”
“Ne vrijedi. Tvrdoglav si. Uvijek si tvrdoglav.”
Naredni dan je rodila Inu.
Kada smo se upoznali učestvovala je na prvoj bh. paradi ponosa. Nisam otišao s njom da nas ne zabilježe kamere. Još uvijek smo se skrivali. Sjedio sam u bašti kafane i stalno slao poruke da budem siguran da je dobro. Kada se pojavila bila je presretna. Aktivistica je godinama. Konačno su uspjeli organizovati prajd. Pored nas za susjednim stolom muškarac telefonira i govori glasno: “Jebaću ti majku. S pederima si bila. Bolje ti je kući ne dolazi.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Zašto su ti kose pobelele, druže.
Gledam kroz prozor u sunčan dan. Još par dana pa ću i dodirnuti sunce. Ulazi tehničar.
“Spremite se. Idemo na socijalnu terapiju. Druženje sa žen skim odjeljenjem.”
Sjedimo na terasi. U daljini vidim školu gdje sam držao kurs informatike gluhonijemoj djeci. Neobično iskustvo. I puno srce, kada su sami pripremili prvi školski časopis na računaru.
Ostali pacijenti se međusobno znaju sa prethodnih terapija. Razmjenjuju cigarete. Prepričavaju svoj boravak u bolnici. Neki su tu već mjesecima. Najtužnije mi je kada pričaju kako svake godine proborave tu par mjeseci. Malo se poprave, ali svaki po vratak im ponovo sruši život.
Pacijent moli sestru da nam pusti nešto od Muharema Serbe zovskog sa njenog mobitela. Priča kako je njegov otac godinama pobjeđivao na Balu Roma i kako bi volio da ima njegov glas.
“Zašto su ti kose pobelele, druže...”
Za dvije godine veze s Iskrom sasvim sam posijedio.
Uključuju se i ostali i naručuju pjesme. Podsjetilo me to na džuboks u kafani gdje sam znao svratiti sa Adom. Karirani stol njaci. Najčešće masni od mezeta. Par kuhanih jaja u zdjelici. Pepeljare pune opušaka. Pijemo iz flaše, jer ne vjerujemo da ko nobarica pere čaše. U frižideru par šerpica. Kuhana jela se pod grijavaju. Mini šporet sa tavom. Ponekad naručimo par ćevapa. Plivaju u ulju kada ih donese.
“Reci gazdi da proba neku kuhinju organizovati”, govorim ko nobarici. “Ne mogu uvijek piti na gladan stomak.”
“Eto, sigurno kući bolje jedeš. Nemaš ni pedeset kila i pame tuješ oko hrane. Šta bi ti, i uštipke da zamijesim ovdje? Pijete za dvije marke pivu i zanovijetate.”
“Dobro. Možemo li bar donijeti iz buregdžinice nešto?”
“Jedi tamo. Šta treba, da se kafana osjeti na pitu?”
Nesnošljiv miris duhana. Oblaci oko nas. Na svakom stolu su po dvije pepeljare. Jedini sam koji ne puši. Valjda je logično da uz piće ide i cigareta.
“Neću ništa jesti. Uzeću jaje. A ti nam nabaci peticu ćevapa. I daj nam neku muziku.”
“Pa nije ti ovo radio stanica. Sve hoćete džaba. Potrošite malo. Eto ti u ćošku džuboks. Ubaci kovanicu i slušaj.”
Prilazim džuboksu. Listam spisak pjesama. Pronalazim Snijeg je opet Snježana. Puštam. Svi pjevaju. Cigarete odložili u pepelja re. Dim još veći od prženja ćevapa. Sad se umjesto buregdžinice osjetimo kao ćevabdžinica. Otvaram vrata WC a, da bar malo uđe zraka u prostoriju. Iz kafane čujem pjesmu “a mnogo dana nas dijeli”.
Izlet na Trebević i Jahorinu.
Upravo sam se vratio iz Podace. I Sunčica i ja smo znali da nam je to posljednje zajedničko ljetovanje. Danima bih sjedio u sobi i dopisivao se sa Iskrom. Samo sam jednom ušao u more. Sunčica je uglavnom sa sestrom na plaži. Ne traži da i ja boravim. Dene već odavno ne ljetuje sa nama. Davno smo izgubili zajednička mjesta za nas troje. Vjerovatno je i njoj svejedno šta radim u toku dana. Možda i naslućuje da slijedi kraj. Prije polaska na ljetova nje me je upitala zašto idemo. Rekao sam da ispoštujemo njenu sestru koja je zbog odmora s nama došla iz Kanade. Ni u kafanu ne silazim. Ako se ne dopisujem sa Iskrom radim na računaru.
Iskra mi javlja da je iselila od Galeta i da živi kod Jace. Odlazim do nje.
“Hoćemo na Trebević?”
“Može, ako ti nije frka. Meni je sada svejedno.”
“Tek sam se vratio, a ti zakuhavaš. Nemoj, molim te. Uskoro ćemo živjeti zajedno.”
Na Trebeviću gužva. Pola grada uživa u sunčanom danu.
“Bolje da se ne zadržavamo, vidjeće nas neko.”
“Vidiš da je do tebe. I dalje se skrivamo. Želim da šetamo gra dom i držimo se za ruke.”
“Šetaćemo. Uskoro.”
Vozim nazad. Primjećujem pored puta drvenu brvnaru sa suncobranom. Na tabli piše: Ladno pivo, dvije marke.
“Hoćemo ovdje, izgleda simpatično.”
“Može. Ovdje nas niko ne zna.”
Sjedamo za sto pored brvnare. Gazda se zove Dragi. Tu i živi. Donosi dvije ladne. Poželio sam klipače u staroj ambalaži.
“I, šta si odlučio?”
“Kako misliš?”
“Nemoj me razočarati. Znaš da sam trudna. Ne možemo ži vjeti ovako. Bojim se da nisi siguran.”
“Ako sam nešto obećao, biće tako.”
Nekoliko sedmica prije toga nalazimo se kod Fude. Živimo od vojeno. Ne prepričavamo naše zajednice. Ispijamo pivo. Prozori otvoreni. Buka je sa ulice. Očima pokazuje na krevet u susjednoj sobi. Sada ona preuzima inicijativu. Požuda je jača od alkoho la. Želimo se i bez predigre. Svlačim joj pantalone. Kao da ih je namjerno obukla. Do sada su bile haljine. Teško ih spuštam niz kukove. Guram je polako da sjedne na krevet. Odvajam stopala od poda. Povlačim nogavice sebi.
“Šta misliš da te vežem ovim kaišom?”
“Bolje da me šibaš.”
Smijemo se. Provjeravam da li je njena mašta poput moje. Ni‑ sam siguran da li se šali ili vješto prikriva svoje želje. Volio bih da sve probam sa Iskrom.
Svlačim joj gaćice. Izgledaju kao praćka kada sam došao do stopala. Zamišljam da sam kamenčić koji će se sada ispaliti u nju. Svlačim sebe.
“Zašto se uvijek skidaš sam?”
“Da ne gubimo vrijeme.”
“Pa ti i seks vremenski planiraš.”
Možda je u pravu. Već razmišljam šta ću s njom razgovarati kada završimo. Moram skontati neku šalu. Moram biti duhovit.
Prislanjam svoje tijelo na njeno. Gledam je. Ljubimo se.
“Molim te nemoj da mijenjamo poze”, šapućem. “Nemoj skla pati oči. Želim da te gledam u njih. Prelijepe su.”
Već sam u njoj. Ritam smo uskladili kao da smo godinama zajedno. Ubrzano dišemo. Sklapa oči.
“Završila sam.”
Ja još nisam.
“Želiš li da imamo bebu?” pitam je.
Ne odgovara.
“Ozbiljan sam.”
Klima potvrdno. Privlači me sebi. Ljubi.
“Ostani u meni. Želim.”
“Daj nam još dvije.”
Nove klipače su na stolu. Smješkamo se i kuckamo grlićima. Iskra pije kao da je odrasla na gradilištu.
“Piški mi se. Ne vidim WC.”
“Pitaćemo gazdu.”
Pokazuje nam drveni WC pored svoje kuće.
“Idemo. Molim te, ne mogu ući u ono. Treba mi još neka za raza.”
“Hoćeš na Jahorinu, ako možeš trpiti? Gore smo za pola sata.”
“Ne vjerujem da mogu toliko.”
“Skontaćemo nešto.”
Palim auto. Gazda donosi povrće iz bašte i daje nam.
“Čuo sam da je trudna, bolje da jede nešto organsko.”
Nakon pet minuta vožnje zaustavljam na uzbrdici. Odmakli smo od sela. Ispod nas je šuma, ali je isuviše strmo da se spustimo iza drveća. Sada i ja osjećam da je mjehur pred eksplozijom. Iznad nas je livada obrasla ogromnim listovima, nalik na lokvanj. Iskra trči prema livadi. Spušta gaćice. Kad čučne, nestane u lokvanjima. Samo joj viri plava kosa, isto pčelica. Ja se naslanjam na auto i pišam na vrhove jela.
Sjedimo u bašti hotela Bistrica.
“Prijateljica mi je radila ovdje. Moj tadašnji dečko svirao je uveče u hotelu. Jednom im nije došla pjevačica pa su mene na govorili da uskočim. Poslije prve pjesme su mi uzeli mikrofon.”
Noge nam vire kroz otvore na ogradi. Konačno prislanjam ci pele uz njene.
“Vidiš da je isti broj.”
“Nije. Tvoja noga je veća.”
“Znaš, kad sam bio u JNA svirao sam u orkestru.”
“A meni nećeš?”
“Sviraću. Život je ispred nas.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Pitralon.
“U kancelariji sa mnom radio neki Momo”, priča nam Pipa. “Bio negdje sa Hreše. Knjigovođa. Kad god dođe osjeti se brlja u kan celariji. Majke mi, ja kontao čovjek ujutro pije. Najavili mi da će doći direktor do mene. Kažem Momi: ‘Molim te, izađi iz kancela rije, bazdiš na alkohol. Kako možeš ovako rano da salijevaš?’ ‘Ne
pijem, šefe. Ovo je od brijanja. Nikad se od rakije nisam izasuo ko ranije od Pitralona.’”
Izlet na Skakavac.
Iskra već nekoliko dana živi kod Fude. Sretni smo. Viđamo se svakodnevno.
“Jesi li bila na Skakavcu?”
“Nisam.”
Na kilometar do vodopada stajemo da ručamo. Jedan je sto u bašti slobodan. Rakija je dobra, bokalić po bokalić, sumrak. Od pune bašte ostali samo mi, jedan zaljubljeni studentski par i gazda Draško. Zove nas da sjednemo unutra, već je zahladnilo. Donosi meze i sjeda s nama.
“Gledam vas cijeli dan, baš izgledate zaljubljeno.”
“Dugo smo skupa, sigurno ima preko četiri mjeseca. Ako ovu Novu godinu ne dočekamo u zajednici, naredna je naša sigurno.”
Iskri nije smiješno: “Ponavljaš se.”
“Živiš li ovdje ili dolaziš iz grada svaki dan?” pitam Draška.
“Živim. Ono dole nije život.”
“Pa jesi sam? Imaš li neku ženu?”
“Imao sam. Vrijedna. Domaćica. Ali znaš kakve su žene. Ni kad zadovoljne.”
Iskra koluta očima.
“U početku idila, a nakon par mjeseci muka. Ali kako je se riješiti? Nas dvoje sami, na kilometar nema nikoga. Neki se oblaci navukli. Ona nadrkana. Ja režim. Skontam, to je to. ‘Ovako više ne ide.’ kažem joj. ‘Nit je tebi nit je meni dobro. Spakuj se da te vratim u grad.’ ‘Ne idem ja nigdje’, neće ni da čuje. Vidim ne pro lazi. Uzmem kanister rakije, tek je nabavio. Ima u njemu dvadeset litara i prosipam po sebi. Ona se ne mrda. Podižem drugi i poč nem prosipati. Glava mi smrdi ko Pitralon. Vidi da sam prosviro.
Tek samo vrisnu: ‘Vozi me materi!’ Koštao me je rastanak bar tri deset litara rakije. A ja je nabavljam po deset maraka.”
“Stvarno je dobra. Daj nam još bokalić.”
Donosi i kaže da je taj od njega. Njegova rakija je blaža.
Već je oko jedan. Mrkli je mrak. Predlažem da ja auto spustim do Nahoreva, a onda neka ona vozi zbog policije. Niko ne sumnja da dama pije. A i bolje podnosi alkohol. Voli da vozi. Na zadnjem sjedištu je studentski par. Gledam ih u retrovizor. Podsjećaju me na Deneta. Mladi. Vole se. Započinjem priču.
“Momčino, šta kontaš u životu sa tom djevojkom?”
“Kako mislite?”
“Fino mislim. Mlada, lijepa i pametna. Nađite neki stančić i živite zajedno. Sve je prebrzo u životu.”
“Šta ti pričaš?” prasne Iskra. “Danima najavljuješ da ćeš pre seliti.”
Zaustavljam. Možda je vožnja smiri.
Noć provodimo kod Fude. Ostajem do jutra.
“Dobro jutro, ljubavi. Odlučio sam da se više ne vraćam kod Sunčice. Od danas živimo zajedno.”
“Pa zar nisi rekao možda od naredne Nove godine?”
“Molim te, nemoj odmah frku praviti. Mamuran sam.”
“I ja sam. Izvini. Volim te.”
“I ja tebe.”
Šaljem Sunčici SMS da sam otišao van grada. Pišem joj da ću doći popodne oko pet da razgovaramo. Nema odgovora. Zna i ona da je gotovo. Nema me danima.
Oko pet sam sa Sunčicom. Sjedimo na dva kraja ugaone garnitu re. Više od mjesec dana spava u dnevnom boravku, a ja, kada se pojavim, u našoj sobi.
“Poštenije je da ti kažem, nego da se pravim lud. U vezi sam već duži period, a znaš da nisam osoba da sjedim na dvije stolice.”
Sunčica nikada nije sumnjala da postoji druga osoba, pa mogu slagati. Moje vraćanje kući u sitne sate uvijek je vezala za raju i kafanu.
“Znala sam. A šta to ne valja kod mene?”
“Nisam rekao da kod tebe ne valja. Zaljubio sam se, samo je to razlog.”
“Kad ideš?”
“Već sam otišao. Sutra ću doći po stvari. Sad ću ponijeti samo malo garderobe.”
“Vidjeću sa Denetom negdje da ode da to ne gleda. Molim te, nemoj razvlačiti danima. Sjećaš se kako si prošli put brzo otišao.”
“Sjećam.”
Sad ne plače. To znači da je ovo boli jače. Prošli put mi je od mah oprostila. Ovo neće nikad. Izlazim, slobodan i lak, kao govno.
Naredni dan prenosim garderobu kod Fude. Iskra me dočeku je i vadi krpe iz kofera.
“Čovječe, pa ovo je sve staro dvadeset godina. Molim te da bacimo.”
“Stare, ali kvalitetne.”
“Baci bar ovu.”
“To mi je poklon od Anje kada sam im bio kum u Americi.”
“Ko će nama biti kum?”
“Neko ko nam neće dati da se rastavimo.”
Mjesec dana poslije useljavamo u mansardu. Prenosim knjige i slike od Sunčice.
Iskra briše i raspoređuje.
“Lijevo idu tvoje, desno moje. Moje su uglavnom feminističke, to tebe sigurno ne zanima.”
“Zašto misliš da ne zanima?”
“Zato što vrišti patrijarhat iz tebe. Ali daš se popravit.”
“Odvoji knjige u kojima smo u impresumu oboje. Njih stavi u sredinu ormara, da nas spajaju.”
“Bolje da smo zajedno potpisani na vjenčanom listu. Uskoro će beba, možda će manje biti komplikovano u životu.”
“Odoh da prenesem rakiju. Trebaće za svatove.”
Nakon par dana predstavljam Iskru roditeljima. Nosim pet lita ra rakije ocu. Sa ormarića su sklonjene moje slike sa Sunčicom i Denetom.
“Ovo je Iskra. Moja nova djevojka. Volim je.”
“Ako je voliš ti, volimo je i mi”, govori mama. “Šta si se zbu nio!? Ponašaj se normalno. Lijepa je. Ima čvrste mišice. Čuvaće te u životu. Sretni smo zbog vas.”
“Ti od svega primijetila samo Iskrine mišice. Super kuha, mo žete razmjenjivati recepte.”
Iskra šuti. Štipka me da krenemo.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Manastirka.
Pipa započinje novu priču. “Kad bi cugali kod Seje u kafani često bi s nama za stolom sjedio Tornjak. Baš je bio sirov. Ako gubi u kartama, odmah sve pobaca sa stola. Pio je samo manastirku. Gori kad je primakneš usnama. Sad zamisli kako je kad siđe u želudac. Ali bio je dobričak. Nažalost, fasuje šećer. Ali ne odustaje od čašice. Prvo mu odsjekli palčeve na nogama, pa ostale prste, pa stopala, pa potkoljenice... Mi sjebani, a on nas tješi: ‘Nema veze, sad bar ne moram rezat nokte.’ Na kraju smo ga dovozili u kolicima. I puštali ga da pobjeđuje. Kad je umro na izlazu sa groblja sipala se manastirka.”
Aloja vera.
Kumstvo je nevjernik s dna kace, ali njegov otac slavi Svetog Alimpija. Godinama sam redovan gost na slavi.
“Donio sam odlične paprike i rakiju iz Niša, moraš probati”, govori domaćin.
“Paprike ne jedem, ali od rakije ne bježim.”
“Šteta. Jaka rakija ide uz ljuto meze.”
Toči. Nazdravljamo.
“Stvarno je odlična, ali s vodom. Jedna čašica, litar vode. Od ovoga kad razrijede prave manastirku.”
Kad se vratim, Sunčica mi kaže da se osjetim ko bolnica. Hva tam se kreveta, ali sam cijelu noć žedan. Ustajem do frižidera i natežem sok.
Ujutru, kroz mamurluk, čujem Sunčicu iz kuhinje: “Pa ti nisi normalan! Popio si litar Aloja vere!”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Golf u mraku.
“E da nešto i Tetejac ispriča dok nismo zaspali. Bio sam na liniji prema Ugorskom. Daleko doći. Baš se nahodaš. Skontam, što ne bih s biciklom išao kad mi je smjena. Sačekam mrak. Sjednem na biciklo i polako. Spuštam se s brda, kad iz mraka prema meni ide golf sa ugašenim svjetlima da ga četnici ne skontaju. Kad sam se nabio u njega odmah sam preletio preko krova automobila. Mislim da sam jedini nosio fiksatore u ratu a da me nije razvalila granata.”
Caco.
Po izlasku iz Centralnog zatvora danima sjedim u podrumu Dobrotvora. Ubijeđen sam da me i dalje prate. Paranoja.
Prilazi mi Sake iz HVO a.
“Možeš li doći da porazgovaramo?”
“Još me samo Hrvati nisu hapsili. Nije valjda zbog toga.”
“Ma nije”, ozbiljan je i dalje.
Sjedamo na zidić pored zgrade.
“Sunčica i ja smo u vezi od kada si zaglavio kod Srba.”
“Kako misliš u vezi, pa sinoć je bila sa mnom?!”
“Izgleda da smo u trouglu.”
“Pa šta želiš od mene?”
“Slušaj. Ako ne misliš ništa ozbiljno s njom bolje da je meni prepustiš.”
“Nije bitno šta ja mislim, nego šta ona misli.”
Naredni dan sa Sunčicom ispijam kafu u Bugatiju.
“Koji kreten!”
“Ja ili on?”
“On. Ništa nije bilo između nas. Ti nestao, ne javljaš se, ne znam jesam li više bila bijesna ili zabrinuta ili razočarana. Samo smo se ljubili. Ali i ti si bio par mjeseci s Natašom kada smo se mi upoznali.”
“To je bilo drugo. Znala si za nju. Ne skreći s teme. Kako onda Sake zna da imaš madež na desnoj lopatici?”
Blefiram.
“Možda je dodirnuo. Lažeš. Nije me nikad dirao po golim le đima.”
“Možda i ti lažeš. Vjerovatno je to trajalo i dok sam bio u za tvoru.”
“Nije. Otkačila sam ga u međuvremenu.”
“Pa zašto je tek sada došao da mi ispriča?”
“Pitaj njega. Znaš da samo tebe volim.”
“Sad sam se sjetio da nas je nedavno zvao na rođendan. Nisam mogao, ali ste otišle Ranka i ti. Nisi valjda!”
“Otišla sam zbog Ranke. Znaš da je ona u vezi sa Mikijem. Bio je i on tamo.”
“I onda si ostala cijelu noć.”
“Bio je policijski.”
“Nemoj mi opet reći da ni tu noć ništa nije bilo između vas?”
“Nije. Rekla bih ti. Molim te prestani. Dođi kod mene.”
Grlimo se.
Kada bi mi bilo šta prigovorila o mom kafanskom životu, vi kend druženjima na planinama, zimovanjima u Austriji, uvijek bih je podsjetio na ovaj detalj da se brže izvučem.
Sjedimo zagrljeni. Ulazi racija.
“Cacini”, šapuće konobar.
Vadim sve iz džepova osim lične karte i par novčanica i dajem Sunčici. Iskustvo prethodnih zatvaranja. Prilazi nam vojnik s he klerom.
“Imaš li ti nešto od vojnih papira?”
“Nemam. Samo ličnu.”
“Pa onda ideš s nama.”
Prati me ka izlazu iz kafane. Sunčica viče za nama: “Hej, pa ko će ovo platiti.”
Dajem joj novac i ulazim u kombi.
Kružimo gradom. Skupljaju nove žrtve da se ne vraćaju pra znog kombija u štab. Kod Ribice ugledam paroha Avakuma. Tada još nisam radio za njega, ali se znamo iz Dobrotvora. Lupam kroz prozor kombija. Maše mi rukom, pozdravlja me, ne shvata gdje sam. Ponovo lupam i pokazujem da dođe. Prilazi kombiju i govo ri: “Vojniče, pustite ovoga momka, on radi u Dobrotvoru!” E baš mi je pomogao.
Dolazimo na Bistrik. Na spratu smo škole u kojoj je štab. Svi vade neke papire. Pretražuju po džepovima. Puštam ih ispred sebe, samo da posljednji uđem u kancelariju. Caco je unutra. Strah me je. Vjerovatno povratka nema. Grad bruji o njegovim zločinima.
Nakon desetak minuta prilazi mi vojnik. Kosa mu je do pola leđa. Mršav. Visok.
“Čupo, pođi sa mnom.”
Vodi me niz stepenice, prema izlazu iz škole.
“Zahvali se onom momku vani. Odvrnuo je bombu i rekao da ćemo svi najebat ako te ne pustimo. Ali najebaćeš ti kad te opet ufatimo.”
Ispred zgrade je Džuzla na štakama. Noga mu je i dalje u fiksa torima. Pogođen je odmah na početku rata dok je izvlačio ranje ne na Skenderiji. Sa lica mu teče znoj.
“Rekla mi Sunčica da su te odveli. Trebalo mi je pola sata da dođem sa Mejtaša na štakama.”
“Hvala ti. Spasio si mi život. Sad ću nam skontati neki prevoz. Ne možeš na štakama nazad.”
Poslije rata rijetko smo se viđali. Znam da je jedno vrijeme kono barisao. Povremeno bismo se čuli telefonom. Nedavno su ga našli mrtvog nakon nekog koncerta. Srce.
Odlazim na dženazu. Dok se vozim uz Kovače šaljem Denetu Inine i Ingine fotografije.
“Ovo su tvoje sestre. Treba da znaš kako izgledaju. Nemoj se ljutiti na mene. Neću nikada insistirati na onome što ti ne želiš. Nekada će ti biti drago, kao što je meni drago jer imam vas.”
Odgovorio je lajkom.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Mašala, muslimana.
“Da vam pričam”, govori Šprica. “Ovo je baš bilo smiješno. Jednom se mi naduvali ljepilom. Kokuzluk neki naletio. Ne može se ništa kvalitetnije nabaviti. Mislim da su bili Boca, Trava, Džoja