“Nisam čekao. Bio sam u braku dvadeset pet godina. Imamo sina. Dvadeset pet godina.”
“Ti ispalio jednu, druga ispalila tebe. Ali imaš troje djece. Ja nemam ni djece ni djevojke.”
“Imaćeš. Polako. Imaću i ja i Iskru i djecu.”
Sunčica.
Prva ratna jesen. Sunčica dolazi sa sestrom po humanitarnu po moć. Niskog je rasta, crnka, cipelice trideset i šest.
“Ti si sigurno nestabilna ličnost zbog tako malih stopala”, ka žem joj, dok donosim pune kutije hrane.
Smije se.
“Biste li radile ovdje”, pitam ih. “Nedostaje nam radnika.”
Lažem. Tražim način da se opet vidimo.
“Naravno da bismo”, odgovara Sunčica. “Za hranu?”
Ona očigledno kao starija donosi odluke.
“A za šta drugo, šef sam magacina, nisam banke.”
Opet se smije.
Okreće se sestri. Klimaju glavom.
“Vidimo se sutra.”
Razmišljam kako da raskinem s Natašom. Ima osamnaest go dina. Zaljubljena je u mene. Rat je, svaki dan počinje kao posljed nji, ne želim se vezati.
Narednih dana kao šef magacina upućujem Sunčicu u posao. Na tašu, koja se povremeno pojavljuje, izbjegavam. Žao mi je. Stidim se, ali već sam zaljubljen u Sunčicu. A ona ne želi biti u paralelnoj vezi. Narednih dvadeset pet godina živjeće u nekoliko njih.
Na žurci za Novu godinu kod prijateljice nakon par pića po zivam Sunčicu u dječiju sobu. Zidovi su izlijepljeni posterima košarkaša. Na stolu udžbenici kao da čekaju da se klinci vrate.
Užasno je hladno. Liježemo pod dva ćebeta i ljubimo se. Ne tra žim ništa više. Želim ostaviti utisak da nisam sa njom samo zbog seksa. Nekoliko dana kasnije policijski sat zatiče nas kod Jasne.
Hladno je. Dva jorgana, prvi teret koji podižem stražnjicom. Nataša ima šemu da se ispali u Češku. Može izvesti i mene. Odbijam, grubo. Bezobzirnost čini da se manje stidim.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje.
Gipsani kondom.
“Pričaj mi o Gruzijki.”
“Ma ništa posebno. Upoznali smo se prije dvije godine. Radili za strance. Zbog nje sam usavršio engleski.”
“Pa šta je razlog da se baciš sa balkona?”
“Ostavila me.”
“Zar je to vrijedno smrti?”
“Meni jeste. Zaljubio se. Živjeli smo zajedno. To je prva dje vojka sa kojom sam imao seks.”
“E zato sada imaš gipsani kondom.”
Smije se.
Kod Fude.
Kupio sam par piva. Velike konzerve. Najskuplje. Valjda neće po misliti da sam snob. Prozor je otvoren. Ljeto u Sarajevu. Čuje se žamor na ulici. Stiže SMS sa porukom da je ispred. Silazim da ot ključam. Ulazi brzo i grlimo se u haustoru. Ne laže, stvarno smo iste visine. Samo što su moji kukovi bar deset centimetara niže od njenih. Preduge noge.
“Ako ćemo stojeći, trebaće mi gajba.”
Smije se.
Stan je austrougarski. Stropovi visoki. Svi prozori gledaju na Ferhadiju. Sjedimo za ogromnim stolom sa različitim modelima stolica. Sve su antikviteti.
“Može pivo?”
“Pila sam vino, ali nije problem da se prebacim.”
Nazdravljamo.
“Kako je bilo na poslu, direktorice?”
“Užasno. Zvali su me iz stranke. Insistiraju na nekim ustup cima, kao da oni upravljaju televizijom, a ne ja. Nisam njihova članica. I nisam tako zamišljala posao direktorice. Pojma nemaju o televiziji.”
Izguglao sam da je kao urednica kulture na državnoj televiziji napustila posao jer se nije slagala sa nadređenima.
“Jebiga. Oni su te doveli i naravno da nešto očekuju. Sve ima cijenu.”
“Kontam te, ali neću pristati.”
“Šta ako te smijene? Treba ti lova sigurno.”
“Ma pusti posao. To je svakako privremeno. Šta si ti radio? Valjda je bilo vedrije. Nemoj mi samo pričati o ženi.” Smije se.
“Pa i ti imaš paralelni život. Razmišljao sam. Budim se sa že ljom da si pored mene. Želim da živimo zajedno. Sretan sam kada sam s tobom. Presretan.”
“U to ime...”
Nazdravljamo konzervama. Uzimam je za ruke. Prsti su duži od mojih.
“Imaš lijepe ruke, samo su ti jagodice grube. Od gitare.”
“I od tastature.”
“Kad budemo živjeli skupa sviraćeš samo za mene?”
Ne sviram već dvadeset godina. Nikada nisam volio da svi ram. Imam loš glas. A to i nije neko sviranje. Samo štiklanje akor da. Kad si mlad, ne treba više da te djevojčice uoče. Tvoje je da se onda samo prisloniš uz najljepšu.
Ne ispuštam joj ruke. Približavam svoju stolicu njenoj. Valjda nisam izgrebao parket. Opet mislim na nevažne stvari. Ljubimo se. Volio bih da je podignem sebi u krilo. Ali stolice su antikviteti.
Zamišljam kako sjedi na meni među skršenim letvama. Sreća da s operisanom kičmom ne smijem dizati ništa teže od sebe.
“Šta se smiješ”, pita između poljubaca.
Ispričam joj sliku sa slomljenom stolicom.
“Stvarno si lud. Koja si ti čvaka.”
Gledam je i očima pokazujem prema susjednoj sobi.
“Hoćemo li?”
“Može.”
Krevet mi izgleda mali. Skidam pantalone i bacam na fotelju. Ispadaju kovanice iz zadnjeg džepa. Nikada nisam koristio nov čanik. Sve nosim po džepovima.
“Neću se valjda sama morati skinuti?”
Rajsferšlus prati pršljenove. Haljina pada na pod. Sama je odgura preko kukova. Stoji u grudnjaku i gaćicama. Izabrala je bijelu boju za ovaj susret. Fakat miriše bijelo, kao na predratnoj reklami. Vučem je prema krevetu.
“Mogu li se na brzinu istuširati?”
“Nema tople vode.”
“Nema veze, ljeto je.”
“Pa onda moram i ja.”
“Ne moraš. Ti si muškarac.”
Nikad neću proniknuti u feminističku logiku.
Odlazi. Skidam se go i pokrivam čaršafom preko glave. Kao mejt. Osluškujem zvuk vode na pločicama. Vraća se.
“Ma daj, ne glumi, izvuci tu glavu.”
“Hajmo probati sa čaršafom između nas. Nemam kondoma kod sebe.”
Smije se.
“Bolje bi ti bilo da vidiš kako ti se glava oslikala ispod čaršafa. Izgledaš kao Kasper. Nema veze za kondome. Vjerujem ti.”
“Možda ja tebi ne vjerujem. Šalim se. Dođi kod mene.”
Ljubimo se. Ubrzano dišemo. Mokra je.
“Nisam našla peškir. O čemu ti razmišljaš?”
“O tebi. Samo o tebi. Želim te.”
Vuče me ka sebi. Ruka mi je ostala ispod njenog vrata. Konač no je mogu zagrliti.
“Molim te, prestani da se smiješ.”
Grli me. Kada me obmota rukom oko leđa može da dodirne moju bradavicu na suprotnoj strani tijela. Vrijeme je da se usred sredim. Osjećam da ću uskoro završiti. Brzo se odvajam. Zagrlje ni smo. Molim je da se ne brišemo.
“Šta si u horoskopu?” pita me.
“Djevica. Ne vjerujem u horoskop. A ti?”
“Blizanci. Ne slažu nam se znakovi, ali provjeriću sa Jasmi nom. Dobre smo prijateljice. Njen brat je astrolog, ali i ona dosta toga konta.”
“Vidiš, nisam od onih muškaraca koji se odmah oblače. Uvi jek ostajem dvadeset minuta.”
Smije se.
“Još želiš da živimo zajedno?”
“Pa rekla sam ti da želim. Do tebe je. Tvoja je veza kompliko vanija.”
“Obećavam: do kraja ljeta useljavamo.”
“Nemoj samo kao jedan moj dečko koji mi je rekao da je ovo posljednja Nova godina koju slavimo odvojeno. Sutra sam ga ot kačila.”
“Nadam se da mene nećeš. Ali ako baš budeš, nemoj kao Ga leta na tvom rođendanu.”
“Ne brini, ti si nešto drugo.”
“Jebote, zaboravili smo prozor zatvoriti. Valjda se nije čulo na Ferhadiji. Pomisliće stranci da je bordel.”
“Ti si stvarno ludak. Pravi ludak. Volim te.”
“I ja tebe. Puno.”
Oblačimo se i odlazimo nazad za veliki sto. Pive su tople.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje.
Ne ponašaj se ko budala.
“Odvežite me! Odmah me odvežite”, urliče žena iz susjedne sobe.
Ne znam koliko je sati. Mrak je. Aki spava. Kroz prozor vidim uličnu rasvjetu na Breki.
“Odvežiteeee me.”
“Da nisi pravila probleme ne bismo te vezali. Nemoj se pona šati ko budala”, smiruje je tehničar.
Smiju se.
Ne mogu zaspati.
Proljeće 1993.
Rešetke 1.
U Kiseljaku utovaramo robu u šest kamiona Dobrotvora. Dogo voreno je da Srbima u Sarajevu podijelimo jaja za Uskrs. Naravno, dio bi završio na pijaci. Nekako se moraju pokriti troškovi.
Dolazi vojno vozilo sa oznakom HVO. Vojnici nam naređuju da obustavimo utovar. Samo je jedan kamion natovaren.
“Izvinite, možete li nam reći šta je razlog?” pitam.
“Provjerite u komandi. Očekuje se rat sa muslimanima. Treba će nam hrane sigurno.”
Odlazimo u kasarnu. Prepoznajem zamjenika zapovjednika.
Nekada je radio kao trgovac i družio se s mojim bratom.
“Molim te da nas pustiš sa robom.”
“Stvarno ne smijem. Sinoć je bilo pucnjave. Danas će biti još gore. Ako ste pametni, hvatajte se noge dok je na vrijeme.”
“Možemo li bar da povezemo kamion koji smo natovarili? Ako budemo istovarali uhvatiće nas mrak.”
“Dobro. Napravite mu papir za robu koju su natovarili i neka idu.”
Vozači kamiona negoduju jer su natovarili cigare i piće i sad će im naći tih par paketa, a od toga žive.
“Pa zaštekajte sa ostalim paketima iz Caritasa što su na vlastita imena”, govori Peđa, vođa konvoja.
Krećemo. U daljini se čuju detonacije.
Ulazimo na srpsku teritoriju. Pregledavaju kamione. Sumnjiv im je konvoj bez robe.
Otvaraju adresirane pakete. Dvadesetak paketa imaju identi čan sadržaj i istim rukopisom ispisane adrese.
“Šta je ovo?”
“Ne znam”, odgovara Peđa. “Stvarno ne znam. Uzeli iz Carita sa jer njihovi kamioni neće uskoro iz Sarajeva.
Poznat mi je rukopis. Pa ovo je Anja pisao. Opet mi nešto rade iza leđa. Garant su našli vozača i gurnuli mu stoju da preveze.
“Pa uzmite robu ako je sumnjiva, da ne komplikujemo”, govo rim policajcu.
“Naravno da ćemo uzeti. I ovu lozu Dalmatinku. I cigarete. Ovo je izgleda nešto organizovano. Svakako će uskoro mrak. Vo zite do Blažuja i parkirajte kod Pak centra.”
Prespavali smo u kamionima.
Jutro je. Možda oko sedam. Neko kuca na šajbu.
“Hajde izađite”, dere se brkati policajac. “Idete s nama na Ilidžu. Kamioni ostaju ovdje. Dok mi krvarimo vi švercate. E neće moći.”
Na glavi mu je šubara. Uskoro će ljeto. Kako mu nije vruće?
Dovoze nas u policijsku stanicu. Peđu odvode u susjednu pro storiju. Mene uvode u drugu.
“Prerovi ga”, naređuje inspektor.
U džepu imam tri hiljade maraka. Dali su mi kada sam kre nuo, jer znam raju u Kiseljaku, da mogu platiti hranu i smještaj ako se ne budemo mogli vratiti isti dan.
“Vidi šta dječak nosi”, govori policajac. “Ovo nisam vidio ni kada u životu. Stado ovaca kupiti.”
Osjećam udar u leđa. Padam na pod.
“Ustani. Odmah ustani.”
Dižem se. Boli me donji dio leđa. Ovaj put mi udara šamar.
“Molim vas, nemojte. Objasniću. To nam je bio novac da po krijemo troškove ako zaglavimo u Kiseljaku.”
“Pa da spavate u hotelu u Ženevi ne bi ovoliko trebalo. Ne laži.”
“Stvarno ne lažem.” Vadim cedulju na kojoj piše da sam sa bla gajne preuzeo novac za putne troškove.
“Pa ovakvih možete napraviti kad poželite. E sad ćemo mi na praviti potvrdu da se novac oduzima za potrebe vojske Republike Srpske.”
“Veži govna i vodi u zatvor”, naređuje inspektor.
Izvode me u hodnik. Dule negoduje jer više nikada neće moći napraviti posao.
“Sve mi je oduzeto. Što sam vozio, vozio sam.”
Izvode Peđu. Iz nozdrve mu curi krv.
Vode nas u podrum. Prozori su zakovani daskama. Sve smrdi na urin.
Noć je. Tišina. Kada se sjetim te zlokobne tišine u potpunosti razumijem zašto je Iskra bila nezadovoljna kada sam mrzovoljan i danima šutim.
Jutro je. Između dasaka prolaze zrake svjetlosti. Vode nas na do ručak. Smišljam plan da nas izvučem.
“Mogu li razgovarati sa inspektorom?”
“Što?”
“Pitajte ga, ako ima vremena. Najgluplje nas je držati ovako i džaba hraniti.”
Dali su nam viršle i jaja. Vjerovatno jaja s kamiona.
“Bogami nas paze”, govori Dule. “Pa ovako se ne jede ni u ho telu.”
Da mu nije sedamdeset sad bih ga poslao u kurac.
“Hajde. Zove te inspektor.”
Ulazim u kancelariju. Puši. Osjeti se rakija. Na stolu polupra zna čašica.
“Šta je? Gledaš u rakiju. Hoćeš jednu?”
“Može. Može li cigara?”
“Tebe baš krenulo. Izgledaš mi fin.” Dodaje mi cigaretu. Pri slanja žar sa svoje cigarete na vrh moje. “Kakav je vakat došao da i upaljač štedim. Živio.”
Ispijamo rakiju. Stresem se. Baš je jaka.
“Reci mi šta želiš od mene.”
“Mislim da je glupo da nas držite u zatvoru. Samo nas džaba hranite. Mi bez robe i kamiona ne smijemo u grad. Najbolje da nas mobilišete, pa da ima neke koristi od nas.”
“Nisi ti glup. Nisi. Može još jedna, ili ćeš jednu lozu iz vaših kamiona?” Smije se.
“Može. Hvala. Iako ne pijem ovako rano. Što vi ovako potežete već oko sedam?”
“E dijete moje. Imao sam sina tvojih godina, poginuo na Igmanu. Žena poludila. Samo gleda u slike i plače. Meni više ži vota nema. Nema.”
Plače.
Plačem i ja. Sunčica je ostala. Nju ne mogu izvući. Pravi sam šupak.
“Ličiš na moga Srkija. I on je imao kovrdžavu i dugu kosu. Mršav ko i ti. Mislio sam da se drogira. Bolje da je bio narkoman, ne bi ga pokupili u vojsku. Sve sam pokušao. Urgirao u komandi. Ma ne jebe te niko. E to je rat. Dijete moje. Što ti plačeš?”
“Bojim se. Bojim se šta će biti sa mnom. Ovdje nemam niko ga. Djevojka mi je u gradu. Sve se sjebalo. I još ležim u zatvoru ko zadnji kriminalac.”
“E nećeš više ležati. Može kako si predložio.”
“Možete li mi bar vratiti novac da lakše preguram ovdje. Uzeli su mi i nove farmerice.”
“Vratićemo novac. Šta će ti farmerice? Borac si, nisi maneken. Garant će vas baciti na najgora ratišta jer niste domaći. Ako slu čajno zagineš, pozdravi mi Srkija.”
Ovaj čovjek nije normalan. Zove policajca.
“Donesi one pare i napiši potvrdu na njegovo ime da je pre uzeo.”
“Imate li još djece?” pitam.
“Jebiga, nemam. Podstanari bili. Tek počeo raditi ko drot na cesti. Studirao pravo uz rad. Sve ti je trošak, pa i dijete. Vjeruj mi. Da nije bilo rata još bi hodao ulicom i noću i danju, i po kiši i po snijegu. Falilo im ljudi pa smo dobri i mi što smo pri kraju fakul teta. Dijete moje, ako ikad stekneš porodicu čuvaj i ženu i djecu, i imaj djece što više.”
“Hoću. Hvala vam. Proći će jednom i ovo. Možda sjednemo i popijemo bure skupa.”
Smije se i daje mi novac i potvrdu koju je donio policajac. Va dim sto maraka i dajem mu.
“Nije mito, neka se nađe za upaljača.”
“Isti si moj Srki. Kad je sve počelo bio sam luđi od žene. Plate nema. Kuća prazna. A onda se Srki pojavi i donese nešto. Snala žljiviji mlađi od nas starih. Nisam sposoban ni da ukradem.” Opet plače. “Siđi dole kod svojih. Ostanite u trpezariji dok mi ne jave šta ćemo s vama.”
Grlimo se.
Ulazim u trpezariju i objašnjavam šta sam dogovorio.
“Uzeo si mi robu, sad hoćeš i život”, napada me Dule.
“Onda mogu zamoliti da nas vrate u zatvor”, odgovaram. “Evo vam po dvije stoje da imate. Ja idem, a vi skontajte.”
“Dobro mali govori”, kaže Peđa. “Možemo pametovati, ali ovo je maksimum koji sada možemo izvući.”
Uzimaju novac.
“Valjda budemo svi zajedno”, govorim. “A onda ću nešto skon tati. Možda je neko od moje raje ovdje.”
Dolaze po nas kombijem. Voze nas u kasarnu.
Sa mnom u rovu su dvojica šezdesetogodišnjaka.
Ubijedio sam ih da se smjenjujemo na straži, umjesto da smo svi budni cijelu noć.
Borko je predratni građevinski poduzetnik. Ima pancir. Kaže da je mijenjao bager za njega samo da se zaštiti. Uvijek ima cigara. Ponekad donese i flašu rakije.
Rale je radio kao majstor u Energoinvestu. “Čitav život ću ža liti što nam Blum nije poživio. Nije bilo boljih vremena za nas.”
Često dlanovima pokriva usta prema nosu i puše.
“Zašto to radiš?”
“Provjeravam da li mi smrdi iz usta.”
Sad i ja osjetim. Bijeli luk, duhan i rakija.
Borko otvara flašu. Užasno smrdi. Šljiva.
“Ovakvu ni u hotelu ne bi popili”, govori Borko.
Uvijek od šljive imam kiselinu. Pijemo. Boca je začas prazna.
“Idemo Rale i ja malo odspavati”, govorim Borki. “Probudi me za dva sata da se zamijenimo. Ako bude frke budi nas ranije.”
Ulijeće Borko bez pancira i govori: “Izlazite, napadaju nas.”
Skačem iz kreveta. Tražim pušku. Rale je već na vratima. Čuje se prasak bombe. U ćošku sobe je Borkov pancir. Navlačim ga. Pucnjava sa svih strana. Ispred vrata Rale ječi držeći se za oči. Borko leži glavom prema zemlji. Aktiviram bombu i bacam u mrak. Trčim prema štabu da ih obavijestim.
U štabu odmah organizuju protunapad i šalju oklopno vozilo. Povraćam. Javljaju da je Borko poginuo, a Rale izgubio oči.
Sutra me ispituju za nekakav zapisnik. Pitanja su čudna, kao da sumnjaju da sam ih ja napao.
Moram zbrisati za Beograd. Tamo imam rodbine, a dolaze i kon voji iz Sarajeva. Tako mogu dobiti i vijesti od Sunčice.
Čujem da je Mile, raja s fakulteta, još uvijek tu. Otac mu je bio oficir. Pronalazim ga.
“Pa majmune jedan, što se nisi ranije javio?” govori mi.
“Jedva sam živu glavu izvukao. Možeš li me prebaciti u Beo grad? Nemam nikoga ovdje.”
“Pa imaš mene. Ne zajebavaj. Vidiš da nas fali. Ako uđu pobiće nas sve. Stari danima ne dolazi kući, opet je neka ofanziva.”
“Dobro si. U svojoj vjeri, na svojoj zemlji.”
“Ti to mene zajebavaš. To je slogan u Sarajevu. Ovdje se kaže Samo sloga Srbe spašava. Znaš da je Vlado poginuo. Sasjekao ga mitraljez negdje u Nedžarićima.”
“Šteta. Dobar je momak. Garant su i njega ko i mene na silu mobilisali.”
“Moram ići. Ti kao da nisi naš.”
Propada mi opcija sa Miletom. Odlazim. Povlačim dim i bacam cigaretu.
“Jebo vam Vek mater, ko da ljepenku pušim.”
“Šta psuješ, mali”, čujem glas iza leđa.
Okrećem se.
“Milane, pa otkud ti!?” Nekad nam je bio komšija. Nisam ga godinama vidio. Njegove kćerke su se igrale sa mnom. Bili smo generacija. “Bogami si ostario.”
“E i ne ostario. Još malo pa šezdeset. A vozim i kombi za Pale kada treba bolesne prebaciti. Svaki dan je lutrija da ne poginem.”
“Gdje su cure?”
“Udale se za junake. Jedna već udovica. Druga stomak do zuba. Našla je kad će zatrudnit. Žena otišla kod svojih da ih obiđe na početku rata i nikad se nije vratila. Navodno našla nekog za gondžiju. E to su ti mješoviti brakovi.”
“Pa kad ćeš za Pale?”
“Za pola sata.”
“Mogu li s tobom?”
“Naravno. Gore mi je Mira. Starija kćerka, taman da joj se ja viš. Njen Gogo je poginuo.”
“Treba li mi kakva dozvola?”
“Ne treba, ja sam ti dozvola.”
Uveče smo u Palama.
“Možeš li prebaciti Peđu i vozače narednih dana?” govorim Milanu.
“Ko su ti sad oni?”
“Zaglavili sa mnom. Naći ćeš ih u kasarni. Evo ti lova. Hvala ti.”
Odlazi. Opet sam na livadi. Gdje ću sad? Samo treba da me opet skontaju i vrate. Svratim u prvu kafanu. Đole! Zaletim se i poljubim ga.
“Dobri moj momak. Otkud ti? Niko nije smio da ode na Ilidžu da vas traži. Svi se boje.”
“Pobjegao. Nisam više mogao izdržati. Ilidža ti je sad ko da živiš u Podgrabu.”
Smije se.
“Večeras spavamo ovdje. Sutra idemo sa konvojem za Beo grad. Dodaću te na spisak.”
“Idemo. Ali me planiraj da se s tobom vratim u grad. Viđaš li mi Sunčicu?”
“Mogu pokušati da je izvučem. Žensko je, lakše ide. Naravno, ako ona to želi. A ti malo razmisli, bolje ti je da ostaneš u Beo gradu.”
U Beogradu opšti kokuzluk. Smješteni smo u hotelu Jugoslavija. Hotel je u raspadu isto kao i država. Jedva prepoznajem onu kafa nu u kojoj smo Anja i ja prije deset godina igrali u svatovima. Bili smo u posjeti Adi u JNA. Prvo veče smo ostali bez love. Sutra bazamo gladni po gradu i čekamo noćni za Sarajevo. Prolazimo pored restorana u kojem je veliko vjenčanje. Hvatamo se u kolo i cupkajući ulazimo u salu. Unutra dvije stotine zvanica. Sjedamo u ćošak, jedemo i pijemo. Povremeno neko uputi pogled prema nama, jedni zaključe da smo prijatelji mladoženje, drugi mlade. U farmerkama smo, naravno da smo sumnjivi. Prije nego što s kolom opet izađemo vani, pokupimo i par kutija cigara sa stolova.
“Molim te, poslušaj me, mogu ti otac biti, ostani ovdje”, ne odu staje Đole, dok me vodi po beogradskim kafanama. Kao da na mjerno odlaže povratak, ne bih li se predomislio. “Sunčicu ti do vedem ovdje i bježite što dalje.”
“Gdje da bježim? Sve se raspalo. Ne govorim strane jezike. Ne mam love.”
“Pa ti si najsposobniji momak kojeg sam upoznao. I ja ti du gujem lovu. A ne znam ni kako da uđeš u grad. Ne smijem te najaviti zbog kontrole kod aerodroma.”
“Skontaćemo nešto. Nemoj me ni najavljivati. Niko ne pretre sa kad konvoj izlazi iz Lukavice, nego kada ulazi u grad. A u Sa rajevu već imam raje.”
U drugom sam kamionu. Prolazimo srpsku kontrolu, pa UNPRO FOR. Kod Stupske petlje zaustavlja nas sarajevska policija.
“Molim vas papire”, govori policajac.
Đole daje spisak učesnika konvoja i otpremnice.
“Pa ima vas više?”
“Objasniću vam. Ovaj momak je naknadno uletio. Nisam sti gao da mijenjam dozvole.”
“Neka momak pođe s nama.”
Odvode me u policiju na Skenderiju. Kažem da sam se vratio da bih bio sa djevojkom. Kontaktiraju Sunčicu. Nakon dva dana sam na slobodi. Konačno neko vjeruje u našu ljubav. Možda i više od nas dvoje.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje. Nisi u pozorištu.
“Dobro jutro, momčine”, govori tehničar. “Sredite malo te kreve te. Razbudite se. Uskoro će doručak.”
Zar je već jutro? Nisam više siguran da li razmišljam ili sa njam. Već dvije noći sam tu. Budan je i Aki. Uzimam vlažne ma ramice i brišem mu lice.
“Šta ćemo sa očima?”
“Slobodno ih očisti. Nemoj da sam krmeljav.”
Vraćam se do kreveta. Stiže servirka.
“Jutros moraš jesti. Nema više glume. Nisi u pozorištu. Prija‑ viću te.”
Sreća pa je jutros hrana s ambalažom. Skrivam je u ormarić.
“Vidiš da se može pojesti kad se hoće”, likuje servirka kad se vrati po posude. “Šalila sam se. Ne bih te prijavila. A ne znam ni kome bi. Moje je da vučem ova kolica do penzije. Ako doživim. Pla te doktorima hiljade, a nama kurac. Uh, što lupetam. Vidimo se.”
Sanjao sam da smo Iskra i ja napravili iglo. Na Sjevernom polu. Vani je minus hiljadu. Čujemo zavijanje naših haskija. Sutra nastavljamo. Na Iskri je krzno. “Zar voliš nositi odjeću od mrtvih životinja?”, pitam je. “Pa da nisam pristala da dođemo ovdje, bilo bi kao treća doza vakcinacije. Stvarno si postao teretan. Bila sam prošle sedmice kod ginekologa. Trudna sam. Skontala sam da je bolje ovdje da ti kažem. Nije muško, ne zalijeći se. Treća sreća je
za muškarčine, a ne za tebe, pičkice. S obzirom da me nisi pitao, opet ja dajem ime.” “Šta misliš da abortiraš?” “Nisam se pitala kada si je napravio, zato se pitam sada. Naravno da ću je roditi.
Svijeća dogorijeva. Nemamo novu. Možda je bolje da spavamo. Nemamo više svijeća. Sutra ćemo u saonicama do odmorišta. Spavaj. Život ćeš prespavati kada je najljepše. Što se ukopah do kraja života. Izvući ću se iz ovoga.”
Govorim joj, u snu, da je beskrajno volim. Ali ne čujem svoj glas. Samo haskije.
Dani Jurislava Korjenića.
Dane provodimo u Kamernom teatru gdje je članica žirija. Poslije predstava zaglavljujemo u kafani s glumcima.
“Stvarno si bio lud i ovo veče”, kaže mi prije nego što zaspi. “Ekipa iz Beograda se oduševila tobom. Šteta što nisi glumac. Ne skriveni talenat.”
“Možda za nijeme filmove. Dikcija mi je odlična.”
Smijemo se.
“Sve teže hodam. Valjda će porod biti lagan.”
“Naravno da će biti. Tolika žena da ne može izbaciti par kilo grama. Ti si moj Jeti. Volim te.”
U renoviranoj mansardi igramo pantomime. Kasnije ću sni mati klipove i slati joj na Viber. Umiraće od smijeha.
Pozivam Iskru da odemo na svirku Formule 4. Ljubišu, fron tmena grupe, poznajem iz rata. Radio je sa nama u Dobrotvoru. Uspio sam mu obezbijediti radnu obavezu da izbjegne front na kon što je završio karijeru u umjetničkoj četi. Drag i neiskvaren lik. Svirao je na ratnim feštama u podrumu Dobrotvora. Na mom prvom rođendanu bio je i Monteno. Da se nisam napio vjerovat no ne bih uzeo gitaru od Keme. Da se sjećam kako sam svirao i
pjevao onu njegovu Jedne noći u decembru, stidio bih se i danas. Dosta se umjetnika očešalo o naš magacin.
Iskra je neodlučna. Još se krijemo. Pozivamo Maju i Kenu da nam budu paravan. Prva naša zajednička svirka uživo. I posljed nja. Olešili smo se, pitam ujutru jesam li uzimao gitaru od Lju biše. Smije se, kaže da nisam. Ne samo da može popiti više od mene, nego se i svega sjeća.
Psihijatrija.
Urgentno odjeljenje. A šta je s tobom, glumac?
“Dobro jutro. Dobro mi izgledate”, govori doktorica.
Zar je već vizita? Valjda me premjeste.
“Aki, kako si nam ti jutros?”
“Bolje je. Idem li danas odavde?”
“Ti baš nestrpljiv. Polako. Prebacićemo te. Bolje da si još ovdje. Moraš nam vjerovati. A šta je s tobom, glumac? Jesmo li konačno u nekom drugom filmu, ili bi sve ponovio da skreneš pažnju na sebe?”
“Više ne glumim. Zavjesa spuštena. Nadam se da odlazi cirkus sa ovog odjeljenja?”
“Počeli ste i da se šalite. Vidjela sam u spisu da ste završili ma šinski fakultet. Uozbiljite se kako priliči akademskom građaninu. Idete danas na drugo odjeljenje. Sprat iznad vas. Zatvoreno muš ko odjeljenje. Samo pazite, nemojte da vas vrate, onda ćete biti vezani.”
Mašinstvo. 1988.
Po završetku trećeg razreda srednje škole Ersan predlaže da po ložimo zanat i probamo upisati fakultete. Ako ne uspijemo uvijek
možemo nastaviti četvrti razred. Ersan je još jedan moj drug iz djetinjstva. U ratu me je, osim Sunčice, jedino on posjetio u za tvoru.
Mjesec dana poslije imamo diplome. Moja diploma je meta loglodača. Potvrdu da smo odradili praksu nabavio je Ivica. Otac mu je šef u obližnjoj čeličani.
Na prijemnom je preko hiljadu kandidata. Vježbam matema tiku, ali nedostaje znanje iz četvrtog razreda. Malo je vremena da se spremim. Možda i bolje. Posljednja odluka mi više ne izgle da mudro. Ako upišem ne ostajem sa rajom u četvrtom razredu. Oni će uživati još jednu godinu. Otac mi je profesor matematike. Nikada ne provjerava šta učim za školu. Vjeruje u moje petice. Možda je dio petica i zbog njega, jer je kolega mojim profeso rima. Ako ga molim da mi pomogne održi mi predavanje koje ima najmanje veze s pitanjem. Uživa, poput mene, da dokazuje superiornost u znanju koje posjeduje. Ponosio se mojim učešći ma u takmičenjima iz matematike. Jednom mi je bio pratnja na republičkom. Putovali smo u Bihać. Bio sam srednjoškolac. To je bio naš prvi zajednički boravak u hotelu. Nikada nismo ljetovali zajedno. Skupljali su novac da bar brat i ja možemo uloviti neko ljetovanje ili zimovanje.
Na listi sam primljenih studenata. Ersan i Ivica nisu. Ne želim studirati bez njih. Jedini izlaz je da zbrišem u JNA. Dok oni za vrše školu završiću s vojskom. Poslije oni idu u vojsku, pa će mi biti lakše da očistim prvu godinu jer ću smanjiti broj odlazaka u kafanu. Ideja zaista nije glupa, ali nemam dovoljno godina da me regrutuju. Osamnaest punim tek kada krenem u vojsku. Otac nevoljno potpisuje saglasnost.
Psihijatrija. Urgentno odjeljenje. Iscjelitelj.
“Spakujte stvari iz ormarića, prelazite na sprat. Budite sretni da ste ovako brzo napustili ovaj dio zgrade. Horoskop je danas na vašoj strani.” govori mi tehničar.
Pakujem se.
“Blago tebi, ti odlaziš”, kaže Aki. “Sedmicama sam tu, a ti na kon dva dana ode.”
“Ne brini. Uskoro ćeš i ti. Evo ti malo moje bioenergije da se brže izliječiš.” Dodirujem ga rukom po gipsu.
“Ti si moj iscjelitelj.”
Dolazi tehničar. Izlazimo. Gledam na kameru kod vrata. Smješkam se prema njoj. Još jedna pobjeda. Konačno nešto do bro i u bolnici.
Horoskop. Bioenergija.
“Hej, Jasmina mi je rekla za horoskop da joj trebaju tvoji podaci”, govori mi Iskra. “Kada si rođen? Mislim, u koliko sati? Datum znam. To je bitno za podznak.”
“Zaista ne znam. Mama mi je pričala da je bila noć. Bili smo kod bake na selu. Dobila je trudove. Porodila se nedaleko od ba kine kuće. Baka mi je zašila pupak crnim koncem. Zato uvijek izgleda kao da je prljav.”
“Lažeš.”
“Ne lažem. Ozbiljan sam. Čitav život strahujem da će pući konci jer nisu plastični i da će mi se utroba rasuti. Zamisli ti i ja vodimo ljubav, ti konačno pristala da budeš na meni, i onda od tereta pucaju konci i sjediš mi na crijevima.”
“Morbidan si. Vrijeđaš me. Nisam više debela. Trudna sam.”
“Šalim se. Znaš da se šalim. Volim te, Iskra.”
“I ja tebe. Možeš li pitati mamu?”
“Nemoj, molim te. Odmah će misliti da su neke vradžbine. Zvaće onog bioenergetičara da nam pomogne.”
“Kakvog bioenergetičara? Nisi mi to pričao.”
“Kada sam se razveo od Sunčice roditelji su imali misiju. Stalno su kontaktirali Sunčicu i njene roditelje. Živio sam kod Đoleta. U stanu samo krevet i sto za računar. Došli su sa Dragoljubom, mislim da se tako zvao. Kaže mama: ‘Ovo je naš prijatelj, prošao je kroz šta ti sada prolaziš, ima razne moći.’ Istjerao sam ih. Bio sam grub, poslije mi je bilo malo žao, ali to je jedini način da ne kontrolišu moj život.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Banja.
Tehničar zvoni. Otključavaju vrata na spratu.
“Uđite da zaključam. Treba nam još neko pobjeći.”
Ulazim. Opet isti zvuk vrata. Sličan hodnik kao na urgen tnom, ali mnogo više osoba i niko nije vezan.
“Ovo je vaša soba. Nema puno pacijenata. Većina kreveta je prazna. Birajte ove slobodne.”
“Mogu li do prozora?”
“Naravno, samo se nemojte bacati.”
Smije se.
Na drugoj strani sobe leži pacijent. Kosa mu je mokra. Osjeti se miris znoja.
“Buraz, da nemaš nešto slatko?”
“Nemam, tek sam stigao sa urgentnog. Dole nije bilo posjeta.”
“Spasio si se. Ovdje je banja. Šta banja, ma ko u hotelu.”
“Kako se zoveš? Što si ovdje?”
“Zovu me Šprica. Zbog droge. Krenulo je sa travama, završio na šprici.”
“Ja sam Boća. Samo sam probao trave u čajevima. Šalim se. Probao travu i tu se zaustavio.”
Tijelo, tunel, svjetlo.
Vozim roditelje za Gračanicu. Rekli su mi da su čuli za odličnog doktora u Gračanici koji može pomoći majci. Sve češće ima srča ne tegobe i probleme sa pritiskom.
Nakon tri sata dolazimo pred montažnu kuću. Na parkingu dvadesetak automobila. Kolona ljudi prema ulaznim vratima. Iznad vrata piše TRAVAR. Ljut sam. Opet vjeruju u čuda.
“Molitvama i travama ne rješavaju se ozbiljni zdravstveni pro blemi”, govorim u povratku dok vozim. “Uozbiljite se, niste ba lavci. Bez medicine nema rješenja. Raspitam se i javim šta ćemo dalje.”
Uskoro se vozimo u Tuzlu na privatnu kardiovaskularnu kliniku. Impresionirani su kako je sve uredno. Ulazimo kod doktora.
“Uradićemo dijagnostiku”, govori nam doktor. “Sačekajte vas dvojica vani. Pozovem vas kada završimo.”
Izlazimo. I otac i ja šutimo. Čekamo. Nakon pola sata doktor nas poziva u ordinaciju.
“Uradio sam ultrazvuk. Ali to nikada nije sigurno. Predlažem da se uradi kateterizacija.”
“Sve što treba uradite”, govorim.
Ne znam ni šta je kateterizacija. Opet odlučujem o tuđoj sud bini, a da ne pitam. Majka klima i prihvata. Nisam siguran da li to želi.
“Ne brinite. Nije ništa opasno. Uradićemo popodne. Ostaće da prespava kod nas. Dođite ujutro po nju.”
Otac i ja odlazimo. Šutimo u autu.
Otac me pita: “A šta je to kateterizacija?”
“To su nove dijagnostičke metode. Primjenjuju se u cijelom svijetu. Skupo je, ali bar ćemo znati na čemu smo. Dobro je da sad i to uradi.”
Lažem. Ne volim kada lažem. Ali još manje volim paniku oko sebe.
Iskru nisam nijednom slagao. Sad imam paniku u sebi. Da la žem sebe?
Uveče zovem doktora.
“Dobro veče. Boća je. Ostavio sam majku kod vas. Jeste li uspjeli uraditi kateterizaciju?”
“Jesmo. Nije ništa ozbiljno, nema potrebe za operativnim za hvatima. Imali smo mali problem. Počela je da se gubi dok smo radili. Isuviše je senzibilna osoba. Morali smo je reanimirati.”
Ujutro smo došli po majku. Zahvaljujemo se doktoru i vozimo se nazad.
“Ne znam da li su vam rekli”, govori majka, “kada su radili operaciju...”
“Nije bila operacija”, prekidam je.
“Dobro, kada su radili tu dijagnostiku, osjetila sam slabost. Izgubila sam svijest. Vidjela sam svoje tijelo. Bila sam iznad njega. Vidjela sam tunel...”
“Molim te, ne pretjeruj. Kratko si izgubila svijest. To je nor malno kada je neko osjetljiv i prepadne se. Nisi ni prva ni posljed nja koja je to prošla.”
Opet sam slagao. Šutimo do kuće. Listam njene časopise. Jedan je otvoren na članku sa iskustvima osoba koje su preživjele kliničku smrt. Svi vidjeli svoje tijelo i tunel.
Pandemija. Otac ima kancer prostate. Pokazatelji su dobri nakon prve ture terapija. Dobio je uputnicu za magnetnu rezonancu i scintigrafiju. Scintigrafija se radi u Banjaluci. Predlažem da ide mo zajedno. Odbija. Kao da je umoran od života i ne želi da se više pegla po bolnicama. Doktori su mu rekli da može ovako još dugo. Vjerovatno razmišlja zašto da se mrcvari kada mu je sva kako blizu osamdeset. Uporan sam. Pristaje tek kad ga doktori ca na kontroli vrati da donese tražene nalaze. Putujemo preko Vlašića. Zima. Uglavnom šutimo. Nagluh je. Često ne odgovori na moja pitanja. Objašnjavam prednosti dijagnoze koju će ura diti. Znam da mi ne vjeruje. Zna da sam čitao na internetu, da lažem da sam se konsultovao sa prijateljima urolozima i onko lozima. Doručkujemo zajedno u restoranu blizu bolnice. Nije mu jasno zašto, kad je mama spakovala pun ceker hrane za nas. Tako smo putovali ćirom u Goražde. Vadila bi se hrana u kupeu. Najčešće pečeno pile. Nudili bi i saputnike. Svaki čas sam išao u toalet. Držao bih pritisnutu papučicu za puštanje vode i gledao kako se nižu šinski pragovi ispod. Mučilo me ko pere pragove od pišake. U bolnici čekamo par sati. Šutimo. Predlaže da odu stanemo. Uvjeravam ga da moramo biti strpljivi. Nezamislivo mi je, nepodnošljivo, da ono što se može uraditi sada ostavljamo za kasnije. Ili ono danas za sutra. Ako ne odmah, onda je možda ni kad. Vraćamo se preko Vlašića, niz zaleđenu cestu. Napredujemo sporo. Srećom, gume sam na vrijeme promijenio. Auto je redov no servisiran. Najsitniji kvar odmah popravljam. Antene, kad mi ukradu, nalazim na otpadu. Zato uvijek vozim njemačka auta, za njih uvijek ima svega na otpadu. Za svaku ogrebotinu idem kod limara. Svi senzori moraju biti ispravni. Na svakom tehničkom sam odlikaš.
Dok vozimo kroz Kiseljak, dolinu otpada, pričam tati kako je Ado kupio auto pa nas pozvao na jagnjetinu. Pola ekipe išlo na prijed u mom autu, pola sa njim u njegovom. Čekamo ih u kafani
petnaest minuta. Stižu. Samir izlazi, ne može se prestati smijati. Pitam šta je bilo, kaže Ado smiju mu se što je sve vrijeme vozio u drugoj. Pitam ga zašto, kaže nije mu tražilo auto treću. Starom nije smiješno. Možda bi bilo, da nije zaspao.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Važno je da odete sretni.
“Dobro nam došli”, pozdravlja me ljekar sa novog odjela. “Morate biti čvrsti. Nije ova ustanova kazna. Mi smo tu da vam pomogne mo. Nećemo danas puno pričati. Vidim da poričete šta se desilo, ali to je najmanje bitno. Važno je da odavde odete sretni i više nikada ne pomislite nešto slično. Prvo ste potrebni sebi, pa onda mnogima oko sebe. I počnite da pozitivno razmišljate. Od sutra krećete sa novom terapijom.”
“Molim vas da ne povećavate dozu. Na urgentnom nisam mo gao da hodam.”
“Nisu to isti lijekovi. Promijenili smo terapiju. Ne brinite. Sa‑ rađujte da se brže oporavite.”
“Kada mislite da bih mogao odavde?”
“Pa tek ste došli. Tako ćelavi bolje da ste ovdje. Taman kosa da vam naraste. Šalim se. Nemojte o tome da razmišljate. Uklju čićemo i psihoterapiju. Kada budete dobri idete kući. Hajte sada i odmarajte.”
Frizura. Kozmetičarka.
Iskra često ide kod frizera. Uglavnom da se isfenira. Danas je otišla da se ošiša. Ulazi u sobu. Radim za računarom. Proviri iza plakara samo glavom. Kosa je lepršava.
“Kako ti izgleda moja frizura?”
“Preslatko. Ali znaš da nisam s tobom zbog frizure. Volim te i kada je vezana u rep. I kada je masna.”
Pandemija. Virim kroz ključaonicu kupatila. Već odavno je unu tra. Strahujem da li je dobro zbog trudnoće. Vikleri na glavi. Sjedi pored prozora. Ne vidim cigaretu. Pretjerujem.
Frizeri ne rade. Iskra me šiša električnim aparatom. Čučim na pločicama kupatila. Kosa pada oko mene. Sve je manje kose. Dlake su uglavnom bijele. Starim. Razmišljam da li je bolje djeci na roditeljski ići sijed ili ćelav.
Dok je bila direktorica ponekad bi mi slala fotografije iz kancela rije. Na jednoj se vide bose noge i kablovi od mobitela preko sto pala. Kao da je vezana na psihijatriji. Na drugoj je kod kozmeti čarke. Fotografisala je svoje nožne prste. Sjedi sa stopalima ispred sebe na drugoj stolici. Noge su duge kao Pelješki most. Prsti su razdvojeni nekakvim navlakama, a ispred stopala su dječija koli ca u kojima je naša djevojčica Inga. Stopala oslonjena na kolica. Vjerovatno ih nogom pomjera da je umiri.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Ceker.
Tehničar mi donosi ceker.
“Ovo su vam donijeli prijatelji. Spakovala supruga. Dobili ste mobitel. Biće u našoj sobi. Narednih dana nakon ručka možete kontaktirati koga želite petnaest minuta dnevno.”
“Mogu li pozvati danas? Nemam informacija o porodici.”
“Već sam rekao da je supruga poslala ceker. Znači da su dobro. Sutra možete zvati.”
Konačno nešto od Iskre. Vadim veš, majice i knjige. Sve miriše na nju. Plačem. Prvi put od kada sam ovdje.
“Buraz, e sad ne možeš reći da nemaš nešto slatko”, tješi me Šprica. “I prestani plakati, ništa nećeš tako riješiti.”
Dajem mu čokoladu i okrećem se prozoru.
Suze.
Iskra je angažovana na književnim susretima u Tuzli. Još uvi jek živimo odvojeno i krijemo našu vezu. Boravimo u hotelu u Doboju da se ne otkrijemo. Hotel ima bazen. Kupujemo joj kupa ći kostim. Traži jednodijelni. Vješto vrti razne modele i pita me šta mislim. Nikada nemam strpljenja u šopingu. Sa njom imam. Kostim podsjeća na korzet.
Bilo mi je manje od dvadeset. Još sam bio sa Irom, ali mi je s
Enom ispala zgodna prilika. Bili smo kod nje kući. Ljubili se, po lako sam je skidao i zapeo. Umjesto rublja imala je nešto spojeno. Nisam to znao otkopčati. Nije mi htjela pomoći. Njoj je to bilo smiješno, a mene je povrijedilo. Mislio sam ako mi ne želi pomoći oko takve sitnice, kako će mi pomoći u životu ako se vjenčamo.
Naredni dan vozimo se u Sarajevo. Kolona je. Zastoj. Radujem se da i put duže traje. Provešćemo još vremena zajedno. U Sarajevu se i dalje vraćamo u svoje zajednice. Pokušava da razgovaramo o budućnosti. Nezainteresovan sam. Glumim. Ne želim da dono sim nagle odluke. Plače. Ovo su prve suze u vezi. Na teži način ot krila je da empatiju koju imam za prijatelje ne znam da pokažem najbližim. Očekujem da najbliži trebaju da osjete što mislim i da imaju razumijevanja. I duhovitost je za druge, nije za porodicu. Što su mi bliže, manje me imaju. Otkriću to na teži način.
Kako ti može biti svejedno!
Nakon poroda Inu zadržavaju na pedijatriji. Iskra izlazi bez nje, sa cekerom. Hoda kao patkica. Vjerovatno trpi bolove, na koje inače ima ogromnu toleranciju. Plače. Grlim je i ljubim u obraz. Usne su joj ispucale.
“Hajmo u auto. Molim te, nemoj plakati.”
Sjedamo. I dalje plače. Okrećem se i grlim je.
“Hoćeš da zajedno plačemo? Šta smo onda riješili? Rekao sam ti sinoć da sam uspio dobiti informacije od više doktora sa pedi jatrije. Biće sve u redu. Samo moraju da prate njeno stanje zbog trombofilije.”
“Ti si stvarno kreten. Kako ti može biti svejedno!”
“Izvini, nije mi svejedno, naravno da mi nije svejedno, ali ne znam na koji način da te smirim. Volim te, kako će mi biti sve jedno.”
I Inga, naša druga djevojčica, takođe će jedanaest mjeseci kasnije s istom dijagnozom ostati na pedijatriji. Primiće transfuziju i iza ći za nekoliko dana. Iskra je opet izašla s cekerom i kao patkica, ali nije plakala. Mislio sam da nije zato što nije htjela zabrinuti Inu. Nisam dobro mislio.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Šprica, Pipa i Tetejac.
U našoj sobi je šest pacijenata. Najinteresantniji su Šprica, Pipa i Tetejac. Kada sam ispričao zašto sam u bolnici, prozvali su me Glumac.
Šprica je bivši narkoman. Tridesetih godina. Tijelo oslikano tetovažama. Stalno traži nešto slatko od drugih ili da mu tehničari
daju sedative jer navodno krizira. Kosu pere bar tri puta dnevno. Kaže da mu je vruće. Prošao je sve vrste droga, krao, bio u zatvo ru, tukao se...
Pipa je bivši alkoholičar. Blizu penzije. Prije rata radio je u UTP Balkan, firmi koja je držala najveći dio društvenih ugosti teljskih objekata. Tvrdi da je bio šef računovodstva i uvijek imao love jer je radio inventure po kafanama. Kaže da je sve propio i da ne žali.
Tetejac ima PTSP. Svake godine dođe u bolnicu par mjeseci jer ne može da spava. Kaže da ne voli da priča o ratu, a sve priče su mu ratne.
“Ručaaaak.”
Pratim ostale. Sala za ručak je velika. U ćošku je trenažni bi cikl i sto za stoni tenis. Imamo i televiziju, ali samo jedan pro gram, jer nema kablovske nego se koristi žičana antena. Tu je i mini kuhinja.
“Vi ste novi?” pita me servirka.
“Danas stigao.”
“Želim da što prije izađete. Koliko da sipam?”
“Ništa. Nisam gladan. Samo bananu.”
“Gledajte kako drugi jedu. Izgledate kao da ste iz logora izašli. Evo vam tri.”
Ima nas dvadesetak. Najglasniji se zahvaljuje servirki i govo ri: “Ne znam šta neki glume, pa mnogi ovakvu hranu nemaju ni kući. Hvala Seki što je uvela reda. Majke mi, ko u hotelu.”
Čitav život me prati hotelski smještaj.
Budimpešta.
Prvi put letimo zajedno, ako ne računam džointe. Sa nama su Samir i Tamara. Na aerodromu nam pregledavaju ručni prtljag.
Otvaram ruksak. Unutra laptop i tri banane. U trudnoći ih često nosi sa sobom.
Šetamo tvrđavom iznad Budimpešte. Fotografišem Iskru. U po odmakloj je trudnoći i u odjeći koja oduzima par mjeseci. Iako se ugojila, meni jednako prelijepa. Ne poklanjam joj garderobu, strah me da ću pogriješiti veličinu. S obućom je lakše. Probam je na svojim tabanima. Isti nam je broj.
Dobijam mail iz Sarajeva da hitno završim neki posao. Samir i Tamara ostaju u gradu, a mi žurimo u apartman. Ona brzo zaspi, ja radim. Budi se i gleda u monitoru knjige koje pripremam za našu izdavačku kuću.
“Obećao si da ćeš raditi samo ono što je hitno. Zašto?”
“Izvini, spavala si, htio sam da iskoristim vrijeme.”
“Opet je posao na prvom mjestu. Prosviraćeš. Poslušaj me. Molim te. Dođi kod mene.”
Grlim je. Kad opet zaspi, nastaviću.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Guziš li?
“Ja sam Nerko”, govori mi pacijent dok sjedimo u trpezariji. Dugo sam ovdje. Imamo i kuhinju. Povremeno napravimo kafu. Da ne maš cigaretu? Vratim ti sutra. Nisam danas imao posjeta.”
“Ne pušim. Jebiga. Ako se čujem sa porodicom, mogu ih za moliti. Da je supruga tu posudio bih od nje.”
“Ma nema veze, zamoliću nekog od tehničara. Dobri su prema nama. Sad ćemo praviti kafu. Bujrum.”
“Ne pijem kafu.”
“Ne ručaš, ne pušiš, ne piješ kafu. Ima li još nešto? Guziš li?”
Smije se i odlazi do kuhinje i zvecka džezvom.
Stolar.
U mansardi nema namještaja. Srećom, možemo uzeti onaj iz apartmana, koji počinjem renovirati. Ali ga treba prekrojiti. Zovem stolara Damira. Štikla cigaretu za cigaretom. Ima preko dva metra. Ne trebaju mu merdevine.
“Pa imaš li ti još stanova u centru?” pita me odmah s vrata.
“Imam tri, ali kada sve saberem nemam više od stotinu kva drata.”
“Ne kukaj, nismo ni dimenzije uzeli, a već kukaš. Znamo se. Neće biti skupo.”
Vadi metar iz džepa i mjeri. Ovo je prvi stolar koji ima sve prste na rukama. Mnogi bi rekli bježi od njega.
“Visina 220 centimetara. Moraćemo dobro srezati plakar. Šta ćemo sa policama, moramo nešto izbaciti”.
“Damire, skroji kako ti je najjednostavnije. Znam da je znatno niže nego u apartmanu. Samo da imamo što više prostora da na guramo garderobu. Kuhinja nam je važnija.”
“Kuhinju ćemo lako. Za gornji dio nemamo šta mudrovati. Imamo četiri dijela na obje strane sa dvije police u njima. A dole moramo ugurati svu tehniku.”
“Samo mi je bitno da bude čvrsto. Imamo puno suđa i čaša. A treba negdje i hranu držati. Vidiš da je sve ko krletka.”
“Ma ništa. Idemo sve kao što je nekada bilo, samo ćemo dodati mali šank na ulazu da ne jedete u sobi. Imate barske stolice. I to je to.”
“Dobro. Možel sad piva?”
“Ne pijem kada radim. Ali može kafica. Jel problem da zapalim?”
“Naravno da nije, pa nismo još uselili da trudnici smeta. A i ona puši.”
“Čekaj. Iskra ti je trudna? I ti se ne hvališ. E stvarno si majstor. U tim godinama... Čekaj, koje si ti godište?”
“Sedamdeseto.”
“Petobanka i djecu praviš. Skidam kapu.”
“Joj, izvini, ne mogu napraviti kafu, pa ništa nije priključeno od uređaja.”
“E još da bude kuronja...”
“Nije kuronja, kuronju imam iz prvog braka. Dvadeset dvije. Ne jebe me dva posto. Ali ga i razumijem. Samo sam se pokupio i nestao.”
“Ma pusti ga. Možda mu se isto desi pa se prekonta. Samo održavaj komunikaciju. Biće to dobro. Ne brini. Dobro je što ne motam cigarete. Fino otvoriš kutiju i zapališ ko gospodin. Ko da ću hiljade uštediti. Zar nije tako?”
“Ne znam, nisam zapalio dvadeset godina. Valjda neću do kraja života.”
“Sad nam daj pivu, izmjerili smo.”
“Šetam ispred poslovnih prostora u Pofalićima i spucam glavom u reklamu”, priča Damir uz pivo. “Mislim da je neka banka bila.”
“Pa kako ne znaš, sigurno ti je ostao logo na čelu?”
“Ne zajebavaj, znaš kako je bolilo. Baš je bila nisko postavljena.”
“Jel u visini našeg plafona?”
“Uletim unutra i tražim šefa i kafetin. Držim se za glavu. Boli. Ne prestaje. Izlazi šef. Ma nema u njemu metar i po. Bijela košu lja. Kravata. Skockan.
‘Izvolite, gospodine. Pravila banke su jasna, ne možemo vam dati povoljnije kredite od drugih klijenata. Ako nešto dugujete, nema potrebe da se nervirate, dogovorićemo neki ritam otplata koji možete podnijeti.’
‘Ma jebem i tebe i kredite i druge klijente. Jesu po tebi mjerili da postave reklamu?’
‘Kakvu reklamu?’
‘Kurčevu. Ovu ispred ulaza. Sad sam spucao glavom u nju. Mogli ste je još niže staviti? Ni kafetina nemate? Tužiću vas, maj ke mi.’
‘Izvinite, nema potrebe da se ljutite. Nemam kafetin, ali imam analgin. Uzmite. Riješićemo i reklamu, ne brinite. Ako želite, mo žete kod nas otvoriti račun, pa da damo malo bolje kamate.’
Joj da si ga samo vidio kako se usro.”
“Pa je li analgin pomogao? Kafetin je sigurno bolji.”
“Ti mene opet zajebavaš?”
“Ne zajebavam. Jesu li podigli reklamu?”
“Nedavno prošao. Banka zatvorena.”
Dvije godine nakon montaže kuhinje čuje se lomljava. Sjedimo u susjednoj sobi. Iskra odlazi u kuhinju. Viče: “Palo je. Sve. Dođi.”
Viseći elementi na jednoj strani kuhinje izvalili se iz zida. Na podu razbijene boce alkohola. Sve, osim Đoletovih. Od sada al kohol samo na donje police. Hrana iz ormara osveštana crnim vinom. Satima čistimo i iznosimo smeće. Šutimo oboje.
Fotografišem i šaljem Damiru.
“Jebiga, dešava se”, otpisuje.
Pola godine poslije pripremam ručak. Čujem buku iza leđa i uda rac u noge. Izvalio se i drugi element na suprotnom zidu. Tanjiri i čaše. Satima čistimo i iznosimo smeće. Šutimo oboje.
Fotografišem i šaljem Damiru.
“Jebiga, dešava se”, otpisuje.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Nova žrtva.
“Momci”, govori Šprica iz kreveta. “Ne znam da li sam vam pričao ranije.”
“Nama jesi sigurno”, odgovara Tetejac. “Pričaj Glumcu. Eto ti nove žrtve.”
Šprica nastavlja: “Imao sam odličnog druga. Zvali smo ga Aparatić. Bio je gluhonijem. Ali kada hapamo nema šta ne otva ra. Jedino nije volio da se ubode s nama. Radimo neku trafiku, kad čuje se rotacija. Uhvatimo se noge. Zaštekali se sto metara iznad i skontamo da nema Aparatića. Jebiga, nije čuo. Provirimo, kad specijalci ga vezali. Nakon dva dana šalje SMS: ‘Šta je, šupci. Založiste me. Razvalili su me u Logavinoj. Sve me boli. Cijelu noć me tukli da propjevam. Tek kada su javili ženi skontali da sam gluhonijem.’”
“Pa šta je bilo s njim”, pitam.
“Odležao je par mjeseci. Kasnije poginuo u saobraćajnoj ne sreći. Joj, i to je dobra priča. Negdje u Nedžarićima prelazio cestu. Nije čuo vozilo hitne pomoći kada je prolazilo ‘kroz crveno’ i spu calo ga. Umro je nakon sedam dana. Kažu sreća da je bila hitna pa ga je odmah prevezla na Koševo, inače bi umro na licu mjesta. Jelde da je dobra.”
Ograničeno sposoban.
Sve češće iz vojnog odsjeka žele da me mobilišu. Nemam nova ca da kupim papire. Prijete da će mi ukinuti radnu obavezu u Dobrotvoru. Pokušaću odglumiti neku dijagnozu da me oslobo de od vojske.
“Imam štelu na Koševu”, govori mi Nail. “Skontaćemo foru da imaš rak želuca, ali moraš na gastroskopiju.”
“Šta je gastroskopija?”
“Ma ništa zajebano. Gurnu ti crijevo u usta kroz jednjak i malo pregledaju želudac i uzmu uzorak za biopsiju. Rođak mi je šef odjeljenja. A poslije umjesto tvog uzorka ubace od nekog obo ljelog. Malo će koštati, ali si miran. Dobro je što s tim kancerom neki žive godinama, pa nećeš biti sumnjiv.”
Sutra smo na Koševu. Nail otvara vrata ordinacije.
“Pa gdje si, role legendo. Ovo je mali što sam ti pričao.” Poka zuje na mene.
“Uđite. Slobodno.”
Na krevetu leži pacijent na boku. Crijevo mu pomjeraju kroz usta. Krklja. Povraća. Kiselina se osjeti u prostoriji. Nestaje struje.
“E baš ste kurčeve sreće. Nama ne uključuju agregat. Štede naftu za operacione sale. Možete ostaviti neki avans, a i ne mora te. Svakako se vidimo sutra. Valjda bude struje.”
Uveče telefoniram Nailu: “Odustajem. Radije ću povraćati u rovu.”
Otada sam uradio tri gastroskopije. Nakon prve čuo sam da to može i pod narkozom.
Par dana poslije Naila srećem Bici kod Predsjedništva.
“Što si to pokisao, ko da je rat?”
“Ma proganjaju me za mobilizaciju. Sad sam iz opštine. Opet gurnuo kovertu. Da mi je neki papir da sam nesposoban.”
“Čekaj. Mama mi je u vojnoj na ORL. Idemo kod nje. Danas je u dežuri. Imam dobru ideju. Što ne bi bio gluh? Sjećaš se kada si prošle godine imao začepljeno uho pa smo išli da pročepe? Upo znao si je.”
“Naravno da se sjećam. Izvadila je smole ko da mi jelka raste u ušima.”
“Mama, možemo li ući?”
“Uđite, sama sam.”
“Ovo je Boća. Sjećaš se kada mu se uho začepilo pa mu vi otče pili. E sad mu ga treba začepiti. Ne šalim se. Možeš li mu napraviti papire da je nagluh?”
“Pa ako neću za svoju kćerku, kako ću drugima. Pazite, mo ramo biti oprezni, sve se kontroliše. Uradićemo audiometriju, ali prvi parametri ne smiju izgledati da je potpuno izgubio sluh. Na pisaćemo da je u njegovoj blizini bila detonacija.”
“Pa kako me nisu zakačili geleri?” pitam.
“Ti baš ne znaš improvizovati”, kaže Bici. “Pa bio si skriven ispod prozora, a granata pogodila zid sprat iznad. Mama, samo mu objasni kako da se ponaša na komisiji ako je nagluh.”
“Nagluha osoba sporo reaguje ako se ne obraćaš licem okre nutim prema njoj. Obavezno povedi nekoga da ti pomaže kada te nešto pitaju, a nisu okrenuti tebi. A kada pričaš slobodno se deri što jače. I pazi da ne reaguješ ako se neko dere iza tebe. Idemo napraviti snimak i pripremiti nalaz za komisiju.”
Nakon par sedmica Sunčica me prati na komisiju za ocjenu vojne sposobnosti.
Sala puna kandidata. Vjerujem da bar pola nešto blefira. Iz ordinacije izlazi sestra i proziva po imenu i pita za nacionalnost.
“Srboljub Karadžić.”
“Ja sam.”
“Nacionalnost?”
“Bosanac.”
“Uđite.”
Nakon par minuta sestra proziva sljedećeg.
“Izetbegović.”
“Recite?”
“Nacionalnost?”
“Musliman.”
“Uđite.”
I opet je sestra ispred vrata. Proziva mene.
“Boriša Gavrilović.”
Sunčica me drma: “Prozivaju te.”
“Ovdje je.” Pokazuje na mene.
“Ovdje sam.” Sala odjekuje.
“Nacionalnost?
“Srbiiiin.” Još glasnije.
Svi se okreću i gledaju u nas. Srboljub pokunjen ide prema vratima. Nije prošao na komisiji.
Unutra čujem kako sestra iza mene tiho izvještava komisiju:
“Ovaj sigurno ne folira.”
Dobijam rješenje. ograničeno sposoban. Objašnjavaju Sun čici da me više ne bi trebali mobilisati, ali za civilnu zaštitu ili kopanje i dalje sam sposoban.
Izlazimo.
“Ti stvarno nisi normalan. Svi su gledali u nas.”
“Pa rekla mi je doktorica da se derem kad pričam.”
Smijemo se.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Tri tablete u šaci.
“Kada završite sa večerom dođite po terapiju”, govori tehničar.
Uskoro je kolona u hodniku. Svi nose čaše sa vodom. Vraćam se po vodu. Ulazimo jedan po jedan.
“Vi ste novi? Ovo je vaša terapija. Popijte.”
U šaci imam tri tablete. Gutam ih. Zalijevam vodom.
“Možete li mi reći šta pijem?”
“Pitajte doktora, ne smijem davati više informacije. Zinite. Dobro je, progutali ste. Možete ići.”
Vraćamo se u sobu. Šprica je opet prao kosu. Jastuk nikad nije suh ispod njegove glave.
Uzimam knjigu da čitam. Ne mogu se skoncentrisati.
Pjevam u sebi i zamišljam da sviram.
Gitara.
“Zašto nikada ne sviraš gitaru što sam ti kupila za rođendan?”
pita me Iskra.
“Gitaru ne sviram sigurno već dvadeset godina. A i nisam neki talenat. Bole me i jagodice kada tek počnem.”
“Svirao si na mom rođendanu kada smo se upoznali. Tad te nisu boljele.”
“Sviraću i na sljedećem. Obećavam. Taman se poklapa i sa na šom godišnjicom.”
“Za sve imaš alibi. Glumac. Sve ti je predstava. Da si pravi otac naučio bi Inu da svira.”
Nisam je naučio da svira, ali sam je naučio da hoda. Bar nešto. Šetamo i držimo Inu između nas. Pjevamo joj pjesmicu: “Kad si sretan ti udari dlan o dlan...” Nezainteresovana je. Brojimo: “Jedan, dvaaaaa, triiiiii!” Osluškujemo da li ponavlja za nama. Odižemo je rukama i nosimo par koraka dalje kao da skače. Smije se. Smije se i Inga u naprtnjači na Iskrinim grudima.
Volio bih da sam kengur. Da ih ubacim u tobolac i odskaku ćem u drugu knjigu.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Faćo.
“Da ispričam jednu kafansku pa da spavamo”, govori Pipa.
“Hajde, slušamo te.”
“Imo sam ti jarana Faću. Izbjego sa Grbavice. Iza rata se vra tili u svoj neboder. Živio s majkom na osmom spratu. Baš ga je volio maznuti. Jednom se ubili od alkohola i on nas pozove da idemo kod njega na teleću koljenicu: ‘Niko je ne zna napravit ko moja mama. Niko.’ Dođemo ispred zgrade kad žuta traka oko dijela parkinga. Policija gleda prema neboderu. ‘Šta je to bilo?’, pita Faćo. ‘Ma neka budala bacila teleću kost i pogodila ženu u prolazu’, odgovara policajac. ‘Sreća pa je u rame pogodila. Valjda
nema loma. I onda još pokvareno jaje u glavu.’ Uđemo u zgradu, a Faćo se smije. ‘Ovo je garant ona moja budala, sve ostatke hrane baca sa balkona.’ Kaže mi: ‘Mrve su za golubove, kosti za cuke, a pokvarena jaja valjda mravi jedu.’”
Tetejac ustaje i gasi svjetlo.
Izgleda da mi se konačno spava. Možda je i do nove terapije. Dijaspora.
Većina mojih prijatelja živi u inostranstvu. Uglavnom su izbje gli u ratu. Par puta godišnje družimo se u nekom od restorana. Naručimo koljenicu, par boca vina i prepričavamo sjećanja. Ne vežu nas nikakvi interesi. Samo prijateljstvo i nostalgija.
Iskra je drugi put trudna. Na večeri smo sa dijasporom, a to znači da je meze koljenica. Ina još nije prohodala. Nosamo je po restoranu kada je nervozna. A takva je otkako smo došli.
“Molim te da idemo”, pokazuje mi Iskra sat. “Sad će dvanaest. Ina je nepodnošljiva.”
“Samo još jednu bocu i bježimo. Ima nas puno. To je po jedna čaša vina.”
“Već si popio. Vozićeš nas. Idemo.”
Dajem signal konobaru da ne donosi. Pakujemo se. Vozim. Šutimo.
Narednih dvanaest dana se durim. Ljut sam. I glup.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Novi dan, nova nafaka.
“Dobro jutro, momci”, govori doktorica u viziti. “Novi dan, nova nafaka. Šta nam je s ovim?” Pokazuje kolegici na mene.
“Juče je prebačen sa urgentnog. Uključena mu je nova terapija. Neka se malo adaptira. Imao je porodičnih problema.”
“Šta god da je bilo nije vrijedno da završi ovdje. Valjda si imao još nekih žena u životu. Pa nije svijet propao. Trzni se malo.”
Šutim. Više nisam ljut.
Iskrine veze.
Pandemija. Proljeće. Sjedimo na terasi Iskra i ja. Konačno sunce, da nismo u krletci.
Fotografišem je. Vezala je rep. Dvije bubuljice ispod usne. Re tuširaću. Već je u osmom mjesecu. Šorc mi se nije osušio. I njemu je dvadeset godina. Izvukao sam mokre džepove vani da se osuše. Iskra mi se smije i fotografiše. U svakom predmetu vidim neku uspomenu.
“Molim te, baci taj šorc. Izgleda kao maskirna uniforma koli ko je izblijedio.”
“Ne mogu, to mi je poklon od Vanje.”
“Opet neka tvoja djevojka?”
“Ništa ozbiljno. Jesi li ranije željela djecu?”
“Iskreno, nisam. Nisi mi rekao ko je Vanja.”
Drago mi je. Izabran sam za oca.
“Upoznao sam je na mom rođendanu.”
“Opet paralelna veza?”
“Par mjeseci joj nije smetalo. A onda mi je rekla da ne želi da živi na taj način. Džaba objašnjenja, da volim sina i da mi je bitno biti uz njega. Nakon toga povremeno smo se dopisivali. Napisala mi je da me bolje razumije od kada je postala majka. Ne znam gdje je sada. Sad ti.”
“Šta ja?”
“Tvoje veze.”
“Bilo ih je više. Sve na svoj način interesantne. Uvijek su zavr šavale identično. Ili su oni bježali od mene kada više ne bi mogli podnijeti moje bubice, ili bih ja zbrisala kada to ne bi uradili oni.
Ne želim biti nesretna. Ne interesuje me šta će biti u budućnosti. Želim da uživam u sadašnjosti.”
“E baš uživaš u sadašnjosti. Sjedimo danima sami na terasi i gledamo u pust grad. Jebla ih pandemija, poludićemo dok ne prođe. Hoćeš li od mene zbrisati?”
“Hoćeš li ti od mene?”
“Neću.”
“Neću ni ja. Ti si nešto drugo. Dođi. Ina se mrda. Pipni.”
Spuštam dlanove na stomak. Osjetim da me mrvica gura is pod kože. Prihvatila je moj prijedlog za ime. Ina. Po Makedonki koju sam upoznao davno. Samo smo se držali za ruke i pričali. Ne znam kada sam počeo da šutim.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Gruba i grublja.
Konačno imam pravo da koristim mobitel.
“Halo Iskra, kako ste?”
“Dobro. Njih dvije me slomiše. Ali biće ok.”
“Izvini zbog sranja u nedelju. Nije bila loša namjera. Pukao sam. Oprosti mi, molim te. Voliš li me?”
“Volim.”
“Jedva čekam da vas vidim. Molim te, kontaktiraj Jasu da na stavi raditi knjige umjesto mene. Oko apartmana si mirna do kra ja mjeseca. Odgovaraj na moje mailove.”
“Mislila sam da si pametniji i da bar tu nećeš razmišljati o po slu. Nemoguće je tebe promijeniti. Nemoguće. Ne brini. Već se javljam mnogima. Svi se interesuju zašto si tu. Rekla sam da si izgorio od posla.”
“Volim vas. Puno vas volim. Sve ću učiniti da budem bolji i da se što prije vidimo.”
“Budeš li nastavio tako razmišljati kontaktiraću doktoricu da te zadrže još tri mjeseca.”
“Nemoj biti gruba. Znam da sam usro. Molim te.”
“Trebala bih biti grublja.”
“Izvini. Ne mogu dugo pričati. Ljubim vas.”
Dopisivanje.
Prvi mobitel poklonio mi je Đole. Tačnije, ostavio mi je svoj kada se vraćao u Švedsku. Bio je ogroman sa dugačkom antenom. Noćima bih se dopisivao sa Vanjom. Sunčica je spavala, ili se pra vila da spava. Između nas je bio Dene Leteći Medvjedić. Isključio bih ton mobitela i tipkao poruke. Mobitel nije bio na dodir pa bi se čuo zvuk tipki kada pritisnem.
U početku sam se sa Iskrom dopisivao mailom. Tek nakon ro đendana prepiska je prešla na Viber. Ekran bi svijetlio duboko u noć. Sreća je da se nije čuo zvuk tipki. Tehnologija je napredovala. Od kada živimo zajedno prepiska je sve rjeđa. Najčešće je: “Kupi hljeb u povratku.” “Svrati u apoteku po mlijeko u prahu.” “Možeš li doći ranije, imam snimanje popodne pa bi trebala frizeru prije toga.” Sve rjeđe završi sa pusa, cmok ili volim te. Kolotečina.
Mjesecima prije dolaska u bolnicu kada se probudim u noći vi dim Iskru sa mobitelom. Ekran svijetli. Pravim se da spavam. Ljubomoran sam. Strahujem da se dopisuje s nekim kao mi u po četku veze.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Koka iz Tuzle.
“Halo, književnik, šta to čitaš?” proziva me Šprica.
“Nemam ništa slatko. Čitam knjigu.”
“Nisam ni tražio. Vidim da je knjiga, nisam nepismen. Nebit no. Jesam ti pričao kada sam dogovorio sa kokom iz Tuzle da se vidimo? Našao je u oglasima. Negdje iz Tuzle.”
“Nisi, pričaj.”
“Dogovorimo se da dođe u Sarajevo. Naći ćemo se u Mercato ru. Kraljica mi kaže: ‘Ali ja sam u kolicima.’ ‘Slobodno se dovezi. I ja sam sa biciklom.’ Ulazim u Mercator. Dogovor je da se nađemo kod info pulta. Jebo te Tito, cura u invalidskim kolicima. Kontam, bolje da smo se u Fojnici našli. Provozam je po Mercatoru, popi jemo kafu i raziđemo se nakon pola sata. Jebiga, mogla mi je reći da su invalidska, ja mislio da kolicima zove neku moćnu mašinu od automobila. Sjednem na biciklo i razgulim.”
Sportski duh.
Dolazim kući i donosim bicikl. Na guvernali je figura Miki Mausa i plastična truba.
“Sunčiceee, vidi šta imam za dječaka.”
“Samo još treba da se polomi. Živimo na nizbrdici, jesi li nor malan.”
“Naučiću ga ja. Idemo popodne na Vilsonovo.”
Na tom prvom biciklu nikada nisam skinuo pomoćne točko ve. Dene se bojao. Mnogo godina je prošlo kada je naučio. Poslije smo vozili zajedno.
Isto je bilo i sa skijanjem. Otišli smo na Vlašić. Nisam znao da skijam. Upisao sam školu zajedno sa njim. Nakon par dana smo se spuštali na blagim stazama. Samo smo još jednom otišli na Jahorinu. Odustao je kad sam počeo da biram teže staze. Opet nisam imao strpljenja.
Pokušao sam ga naučiti da pliva. Bojao se vode. Kada bismo ušli zajedno u vodu vrištao bi: “Upomoć. Upomoć. Tata me muči.” Svi na plaži bi gledali u nas i smijali se. Morao sam ga vratiti na obalu. I odustati.
“Šta misliš da kupimo Ini romobil?” pita me Iskra. “Kada je u par ku uzima od druge djece.”
“Idem odmah.”
Kod mene sve mora biti odmah. Odlazim u prodavnicu i bi ram najskuplji. Vraćam se. Sklapam ga u parku. Ina zainteresova no gleda. Pokušava da ga vozi. Nespretna je na njemu. Ostavlja ga. Uzima tuđi i vozi ga. Roditelji su mi često govorili: “Najskuplje ne znači najbolje.” Mislio sam da je do kokuzluka u socijalizmu.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Ja sam Aljo.
Ležim i čitam. U sobu ulazi medicinski tehničar.
“A što ste vi ovdje?” pita me. “Ja sam Aljo.”
“Pa valjda imate moju istoriju bolesti?”
“Nemam, ja sam tehničar. To samo doktori znaju. Ali mi izgle date kao da ovo nije mjesto gdje treba da boravite. Vi ste za dnev ne bolnice. Pođite sa mnom.”
Ulazimo u sobu gdje borave tehničari. Uzima telefon i traži broj lokala na papiru ispred sebe. Tipka par brojeva.
“Dobar dan. Izvinite što vas zovem. Imam pacijenta sa kojim niko ne razgovara. Molim vas, odvojite malo vremena za njega.”
Spušta slušalicu.
“Zvao sam socijalnu radnicu, doći će danas.”
“Upoznata sam sa vašim boravkom ovdje, ali ne odlučujem sama. Razgovarala sam sa doktorima. Od sutra imate psihoterapije. Morate biti strpljivi.”
“Znam da moram biti strpljiv. Ali svaki dan mog boravka ov dje me udaljava od poslovnih partnera. Ako ostanem predugo neću ispoštovati postojeće ugovore, a onda se jedino mogu vratiti
u bolnicu i tražiti penziju da imam riješenu egzistenciju. I žena je sama sa djevojčicama. Nadam se da me razumijete.”
“Ne razmišljajte o poslu, bolje da razmišljate kako ćete sačuvati porodicu. Jednu ste već izgubili. I budite sretni što ste preživjeli.”
Ježenje na plaži.
“Kumstvo, bojiš li se ti smrti?” pitam ga na plaži.
“Ne. Samo umiranja. A ti?”
“Nisam siguran. Mogu te nešto zamoliti?”
“Naravno, reci.”
“Kontam kada umrem da me položite u sanduk sa dlanovi ma ispod potiljka. Isto ovako kako se sada sunčam. Zamisli kada neko iskopa moj kostur nakon par stotina godina. Misliće da sam bio faraon. I obavezno ubaci mobitel pored mene. Čitao sam da je bilo slučajeva da se umrli probudi u sanduku kada ga zatrpaju. Ostavi samo svoj kontakt u mobitelu i napuni bateriju da te mogu nazvati. Zamisli nazovem Sunčicu i kažem već me varaš, a nisam se ni ohladio.”
“O čemu ti razmišljaš. Dogovoreno.”
“U stvari, možda je najbolje da me kremirate. Iako mi ni to nije fer. Garant u peći ostane malo pepela od prošlog pokojnika. I šta ako se probudim u pećnici! Vidi, sav sam se naježio. Reš leš. Dobar slogan za krematorij. Ali opet je brže nego da se probudim u sanduku.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Gazija.
“Znate da ne volim pričati o ratu”, govori Tetejac, “ali ovo je bio dobar momak, vrijedi da čujete. Negdje smo na Žuči. Ubiše nas
četnici granatama. U bajti sam sa Atkom. Već smo sedam dana tu. Nema ni municije. Atko sa trakom oko glave. Da ga ne znam mislio bi da je komandos. Najavili su obilazak linije iz štaba. ‘Vidi naših gazija’, govori komandant. ‘Ti sa trakom oko glave, dođi ovamo.’ Atko prilazi. ‘Pravi si specijalac. Takvi nama trebaju. Evo ti dvije bombe. Sumrak je. Prišunjaj se njihovim rovovima i baci ih, a onda mi udaramo.’ ‘Baci ih ti, jebale te one’. Nakon dva mje seca Atko je poginuo. Taj dan je skinuo traku. Satima smo ga iz vlačili na nosilima. Iza njega su ostale dvije djevojčice i sin.”
Tetak.
Moj tetak, oniži mršavi brko, život je proveo u kafani. Tetka bi sačekivala poštara kada dijeli penziju da preuzme i njegovu.
Nažalost, uvijek je već bio dužan u klubu penzionera. Sveska je imala gomilu recki. Prije rata operisao je karcinom u želucu. Dvadeset godina poslije bolest se vratila i dotukla ga.
Odlazim na saučešće. Tetak leži na krevetu sa povezom oko glave da vilica ostane stegnuta. Zvono na vratima. Otvaram.
“Dobar dan”, govori pokopnik. “Primite naše saučešće.”
“Hvala.”
“Gdje je preminuli?”
Uvodim ih u sobu i govorim tetki da sačeka u susjednoj sobi. Stavljaju leš na nosila. Vežu ga oko grudi, kukova i nogu. Iznose.
“Nikad ništa lakše nismo nosili”, govori pokopnik. “Berize, hajmo probati liftom, ko će ga nositi sa sedamnaestog.”
Unose nosila sa pokojnikom u lift. Drške nosila vire izvan lif ta. Vrata se ne mogu zatvoriti. Podižu nosila ukoso. Tetkova glava pada na lijevu stranu. Ulazim u lift i zatvaram vrata.
Otvaram ih u prizemlju. Ispred lifta je dječak sa majkom. “Dobardan”, pozdravi dječak tetka.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Poziv sto maraka.
Uveče slušam tehničara kako se javlja na telefon i glasno govori sa hercegovačkim akcentom.
“Halo. Pa to si ti, Ame. E da i ti nekad nazoveš. Majke mi, ko da je poziv sto maraka. Kako misliš gdje sam? Gdje ću biti drugo nego u ludnici. Cirkus za pametne.”
Cirkus.
Nakon završetka rata Sunčica i ja vodimo kumče u cirkus. Prvi poslijeratni. Pravi. Cirkus. Djevojčica ima četiri godine. Ne zatva ra usta. Nakon pola sata predstave spava. Budi se i gleda u slona, dok ja gledam u Samantu. Samanta je zvijezda predstave. Obučena u triko poput korzeta. Preko trikoa je zlatna haljinica sa resama.
“Zvaćemo je Lepa Brena”, govorim Sunčici i pokazujem na Samantu.
“Kako je slon veliki”, govori nam djevojčica.
Poslije predstave se slika sjedeći na slonu sa Samantom. Kasnije je bila luda za Severinom. Kumstvo ju je vodio s nama na knji ževne susrete u Istru. Tad još nije imao vozačku pa sam se tamo predstavljao kao šofer. Cijeli dan smo okretali jedinu Severininu kasetu u autu i slušali pjesme. Sve smo tekstove naučili napamet.
Vraćamo se iz cirkusa. Nosim je na glavi, sa nogicama oko vrata. Spustila je glavicu na moje tjeme i drži se rukama.
“Kako je slatka”, govori mi Sunčica. “Volila bih da imamo cu‑ ricu.”
“Imaćemo.”
Dobili smo sina. Inu i Ingu nosim na glavi. Još nismo bili u cirkusu.
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije. Žmiro.
“Evo jedna prije nego što zaspimo”, govori Pipa.
“S nama ti je često cugo Žmiro. On ti je radio ko staklorezac. Ali kada se ubije od alkohola veze nema gdje je. Snimimo ga mi kroz izlog kako tetura. Već ga jutros zavario. Mašemo mu kroz izlog i kucamo da nam se pridruži. Žmiro se okrenu i pravo gla vom u staklo da uđe. ‘Učinilo mi se da vidim golubove oko vas. Kontam na Baščaršiji sjedite u bašti.’”
Staklo.
Sredina rata, cijeli grad razvaljen. Proradili plavi putevi pa i neke kafane otvorene. Svi vjeruju da će se ovaj put konačno potpisati mirovni sporazum. Gazde skidaju UNHCR folije sa prozora i tra že staklo da ugrade.
“Imam ideju”, govori mi Anja. “Nemoj samo reći da je glupa. Vrijeme je da i mi zalijemo primirje.”
“Reci.”
“Sad smo bili na kafi kod Enke. Pita ima li gdje stakla da ugradi u izlog kafane. Kaže: ‘Svi ugradili, samo kod mene ko kokošinjac s ovim folijama.’ Jesi skonto šta je ideja?” Svi gledamo u stakleni portal koji je nekim čudom preživio u magacinu.
“Može. Skinite i nosite. Kad prodate kupite lozu. Ona je najjef tinija, možda bude i za dva litra. Odoh ja zamijesiti uštipke da tijesto nadođe. Imam i nekih jaja za prženice, svakako je star hljeb ko kamen. Čekam vas.”
Podižu staklo i odlaze. Vraćaju se nakon dva sata i nose po komad stakla u ruci.
“Znam da nam nećeš vjerovati”, govori Anja. “Mi došli do velikog parka. Teško. Jedva nosimo. Ado na jednu stranu, ja na
drugu. Ne znam šta nam bi da se nađemo u raskoraku. I samo čuješ cangr.”
“Čuj, šta bi”, dodaje Ado, “udari golub u staklo i ispade.”
Psihijatrija.
Odjeljenje opšte psihijatrije.
Sedmica.
Poslije doručka zove me tehničar kod doktora.
“Dobro jutro, doktore.”
“Dobro jutro. I? Jesi li se navikao? Rekla mi je socijalna radni ca. Čemu tolika žurba? Bolje je da smo sigurni da si dobro.”
“Nije žurba, ali stvarno se bojim da ću izgubiti ugovore za za počete poslove. A onda ne znam kako dalje jer uglavnom živim od honorara. A sve je lošija komunikacija i sa suprugom kada je nazovem. Moram i to rješavati.”
“Dobro. Svakako je vikend. U ponedeljak ćemo uraditi CT glave i test kod psihologa. Pa ćemo razmotriti opcije za otpust. Jesi li nekad bio na psihoterapiji?”
“Ne.”
“Razgovaraćemo maksimalno pola sata dnevno. Nećemo od mah teških tema. Za početak, koja je tvoja ocjena prethodnog dana, u skali od jedan do deset.”
“Ne znam. Rekao bih deset jer sam se čuo sa Iskrom prvi put. Ali bila je hladna prema meni, pa se sve srušilo. Možda neka sed mica.”
“To i nije loše. Popraviće se vremenom. Biće i desetka. Pričaj mi o roditeljima. Kakav je odnos između vas?”
“Čudan. Rijetko razgovaramo. Moje prvo sjećanje na oca je Boljakov potok. Tu smo bili podstanari. Često se vraćao pijan sa nekom kesom u ruci. Nekada je to bio sir, nekada pečenica, ne kada... Pravio nam je stonoteniske rekete od drveta. Na mom je
nacrtao konja. Čuvao sam taj reket do rata. Vjerovatno je ostao u stanu kada su izbjegli iz Kiseljaka. Vodio nas je u školu plivanja na DIF. Sjećam se bijelih plivačkih kapica i daski od stiropora.
Nisam naučio. Proplivao sam kao tinejdžer. Sam. Bilo me je stid drugih. Sjećam se i kada nam je kupio neke plastične letjelice. Vukli smo nazubljenu sajlu, s kružnom elisom na kraju. Moja je odletjela na školu. Otac je platio nekom dječaku da je skine sa krova. Popeo se požarnim stepenicama. Kasnije sam takve imao na zgradi magacina u ratu. Kada je krov procurio morao sam se popeti, iako se jako bojim visine. Izbjegavam sve što ne volim. Ali kad moram, ne odlažem. Otac je nosio tamne naočale. U dje tinjstvu ga je neko dijete pogodilo kamenom u oko, od tada na njega slabo vidi. Danas više ni ne čuje dobro. Prvo se zaposlio kao laborant u srednjoj školi. Družio se sa starijom ekipom profesora. Pričali su mi da je jednom vozio automobil od prijatelja jer se ovaj napio. Nije imao vozački. Sletili su u Drinu. Prijatelj je doživotno šepao. Vozački je položio krajem osamdesetih. Kupio je plavog moskviča jer su to vozili i ostali u komitetu. Krov je bio bijel, pre farban nakon prevrtanja. Objasnio nam je da je to dobro zbog sunca, jer će biti manje vruće kada se vozimo. Svi su nas zezali da smo kupili milicijsko auto na otpadu. U tom moskviču su izbjegli u ratu. PMF je završio uz rad. Tražio je posao u školi da dobi je stan. Obećani na Alipašinom nismo dočekali. Kada mi je bilo deset godina preselili smo u Kiseljak. Tamo je mogao dobiti stan odmah. Poslije rata smo se dvadeset godina vukli po sudovima dok ga nismo vratili u posjed. Prodali su ga i napravili kućicu u Palama. Kao profesor nikada mi nije pomagao oko zadaće. Čekao je da ga zamolim. Dok sam spremao prijemni za fakultet vježbao je sa mnom. Prije se kleo u socijalističko samoupravno društvo, danas je vjernik. Doživio je prosvjetljenje. Kaže da se često moli da moj život bude kako sam zamislio. Komuniciramo preko Vi bera. U posljednje vrijeme otvorenije. Izgleda kao oronuli starac
kome je glavna zanimacija briga za sinove. Tvrdoglavi smo oboji ca. Voli me, volim i ja njega, ali ne pokazujemo to.
Kad sam Iskri jednom rekao da mislim da je za djecu uvijek bolje da odrastaju u zajednici sa biološkim ocem, a ne sa bakom ili očuhom, odgovorila mi je: ‘Odrasla sam bez oca i bolja sam od mnogih koji su odrasli uz oba roditelja. Šta mi fali?’
Majka se mnogo više brinula o nama. Insistirala je na redov nim obrocima. Proganjala nas da se vraćamo tačno na vrijeme kući. Tukla nas je prutom. Završila je frizersku školu, i šišala nas svu trojicu. Izgledali smo identično. Svaki put bi rekla da nam je uštedila bar kilogram mesa tako. Zaposlila se tek kada smo odra sli. Čekala je da budemo ‘svoji ljudi’. Zbog toga nikada nije ostva rila pravo na penziju. Mnogi kažu da ličimo. Hipohondar je kao i ja, samo što su njene dijagnoze ozbiljnije. S njom imam živaca za komunikaciju još manje. Ne može, a da mi se ne miješa u život. Ne prestaje slati SMS poruke kako da organizujem život i porodicu.
Majka i otac su u horoskopu Blizanci i Djevica, kao Iskra i ja. Iskra mi je rekla da se naši znakovi ne slažu u horoskopu i da se divi mojoj majci koja ja živjela sa tri Djevice. I brat je Djevica. Ne znam kako su roditelji uspjeli sačuvati brak ako se ne slažu u horoskopu. I dalje ne vjerujem u horoskop.”
“A roditelji vaše supruge?”
“Ne znam puno. Odrasla je bez oca kao mala. Ona i majka živjeli su do rata kod dede i bake u Miševićima. Tu ih je zatekao rat. Majka, Lena, izgleda mladoliko. Po godinama sam bliže njoj nego Iskri. Već dugo je u prijevremenoj penziji zbog zdravstvenih problema. Imamo vrlo korektne odnose. S njom ponekad popi jem piće, kad dođe u grad. Rekla mi je da sam rođen za lidera i trgovca, inteligentan i elokventan. Iskra je dosta vezana za nju, ali joj nerado povjerava djevojčice na čuvanje. Kad sam pitao zašto, rekla je da pije neke lijekove i da nije uvijek sasvim pouzdana. Iskrinog oca sam vidio samo jednom. Djeluje mi kao emotivna i