Nestasni kvant

Page 1



DELSIO DANTE IVANIŠEVIĆ

NESTAŠNI KVANT


Delsio Dante IvaniševiÊ Nestašni kvant Lektura Marija JuraËiÊ Predgovor Marija JuraËiÊ Pogovor Maja Šiprak BrletiÊ GrafiËko i likovno oblikovanje Biserka-Marija VidniÊ Nakladnik Udruga umjetnika Vjekoslav Majer

CIP zapis dostupan u raËunalnome katalogu Nacionalne i sveuËiliπne knjiænice u Zagrebu pod brojem 830385 ISBN 978-953-6582-11-2


Predgovor Ako mislite da Êu hvaliti zbirku pjesama Delsia Dantea IvaniševiÊa Nestašni kvant onda ste se jako prevarili. Nije mi na kraj pameti hvaliti nešto što govori samo o sebi. Njegove pjesme šalju nam poruku da su pisane za Ëitatelja koji u poeziji traži ljepotu, Ëaroliju, za Ëitatelja Ëiji senzibilitet ne trpi moraliziranje jer je etika dio njegovog biÊa koji ne postavlja pitanja o prolaznosti i svemiru jer je on prolaznik u svemiru, vjeËiti putnik zastao na grumenu koji se naziva Zemlja. I na tom grumenu živi autor svoje ljubavi, diše svoj stvarni i imaginarni svijet duboko pomiren njime, zadivljen i slobodan, snažan i svoj, svjestan koliko je Ëovjek gradivni dio svemira; i elektron i foton i nestašni kvant i gorostas koji ne provjerava istinitost podataka svjesnoga uma, nego ih pretvara u jedan drugaËiji realitet te ga obogaÊuje stihovima originalnog i osebujnog izriËaja. Delsio Dante IvaniševiÊ je pjesnik koji Êe zadati glavobolju svakom onom tko prouËava strukturu strofe i stiha zbog jednostavne Ëinjenice da autor nije optereÊen pitanjima ni strofe, niti stiha u uobiËajenom naËinu poetskog izraza. On slijedi neku unutarnju logiku izražavanja, njegove slikovito uobliËene misli su jasne, ali puštaju Ëitatelja da sudjeluje u pjesmi vlastitim umišljajem. Tim naËinom autor se još više otvara prema Ëitatelju koji sada postaje sudionik pjesnikova stvaranja. Marija JuraËiÊ, prof.

3


Trebala je to biti Trebala je to biti sasvim obiËna pjesma pomalo vesela, pomalo tijesna s malo laži i malo boli pokojim poljupcem i mirisom soli. Plaža, more, dvoje zaljubljenih mali trg, žamor, vonj origana mirisi procvjetalih grana puno velikih rijeËi i neka mala rana na srcu. Trebala je to biti sasvim obiËna pjesma možda bez mora, al’ s topotom konja sunce što se diže iznad ravnice polja žita svježe uvaljana tijela u strasti oznojena puno plesa i pjesma cigana razbijenih Ëaša i vriske snaša tamburice što u dušu dira cjelova u rosnu zoru i malo mira. Trebala je to biti sasvim obiËna pjesma s puno šarenog šumskog cvijeÊa vilinskih plesova i romantiËnih svijeÊa

4


princ, princeza i bljesak maËa bijeg pod slapove i malo plaËa. Tajanstveno slovo na žutom papiru zmaj kao gost na veselom piru toplo ognjište i puno šale i djeËice male. Trebala je to biti sasvim obiËna pjesma al slomi se pjesnik i sve u tren nesta. I more i polje i šuma i cesta i ljubav i poljubaci zmajeva krijesta. Osta samo pjesnik slomljen njegova izmišljena djeva i jedna sedefasta suza što u praznom oku sijeva. A trebala je to biti sasvim obiËna pjesma.

5


Ništa Ništa je veliko k’o krila leptira treptaj kad se otvore dodir usana mek. Ništa koje mi daješ moja je sudbina da uhvatim pomak obrva drhtaj tek. Ništa je poput svemira udar u grudima žamor kad Ëujem da hodaš mojim mislima tako. Ništa je sve što ikad Êu imati kliktaj kad vidim kako letiš mojim krilima lako.

6


Ništa je bljesak munja u oËima pucanj kad duša se uzburka a nema dodira usklika… Ništa me proganja u besanim zorama rosnim od tvojih tragova nedoživljenih ugriza niËega… Ništa je moja sudbina dok držim sliku tvoju pored uzglavlja prije nego zaspim poljubim je ovlaš nježno poput djeteta i usnem da se moje ništa budi u kutu našeg kreveta. No, kad oËi otvorim i suza kapne nemirna znam da sve je to samo bajka predivna.

7


Sakupljač starog željeza Vidim ga nagnutog nad kontejner prebire brzo i vješto rukavica nema niti straha više nema sramota davno je nestala. Nagon mu budi zvuk olova žustrije potraga kreÊe ja lagano klizim ulicom tražim tragove sreÊe. Pod neobrijanim obrazom osmijeh ukraden Suncu pod starom jaknom pljoska je na sigurnom. Nestajem kao oblak ljetni iz njegovog malog svijeta na licu mi pogled sjetni i neka davna sjeÊanja. Dok stid me nagriza ja i dalje bježim pred njim sakupljaËem starog željeza prije nego me zamijeti mene, sina razmetna.

8


I dok vrišti svaka stanica moje duše prokleta imena da se okrenem i da ga zagrlim stare ruke da mu izljubim da iz pljoske podijelim gutljaj kao sakrament da prozborim rijeËima starog kraja ja ubrzavam korak i dalje bježim gazim po suzama i mada on se ne okreÊe cijeli se ježim. Znam da me pogledom prati bez suda i bez prezira taj moj sakupljaË starog željeza.

9


Nestašni kvant Ponekad samo propadam kroz materiju kao hologram spontano poput evolucije lijeno se uvlaËim u usporenu svjetlost igram se ljubavnika preko ruba poznatih granica karizmatika meu kvantima. Moja svijest cirkulira bez stanica moja slova su razbila tamu megalit sam na vrhu gotiËke katedrale zrno pijeska u biologiji vjerovanja sjeme istine u pustinji od laži satkane. I dok rušim zidove od magle tražim liniju ludila u mojoj DNK dolje gori zemlja u kojoj ljudi ne umiru sretni a ljubav je najveÊa tajna. Stepenište do neba je jako dugaËko i lako se odustaje. Transformacija svijesti daje mi krila feniksa.

10


Pamtim još samo prvi dan onaj prije milijun godina kad rodio se prvi san dok si mi spavala na rukama. Ja te i dalje tražim samo sam nestašni kvant a ti moja jedinica vremena ja tvoja svaka molekula ti moja aura ja tvoj poËetak a ti moj kraj.

11


Polovna priča Tamni oblaci su nestajali. Ona ih otpuhne sa dlana kao da mrvice otresa s pregaËe i napuËi usne, onako poluljutito, poluizazovno i pokaže zube poluprijeteÊi polupozivajuÊi. Izvila se u svoj svojoj ljepoti, napola zaogrnuta baršunastim ruËnikom, napola gola. Pola njene predivne dojke je izvirilo a bradavica se napela napola, što od zime, što od prikrivene strasti. On se izvije za njom zaustavivši se na pola puta prema vratu i spusti joj strasni poljubac u donji dio vrata. Naježila se ustane napola . .. i pruži ruke prema noÊnom nebu. Pola zvijezda se veÊ jasno vidjelo pozivajuÊi na noÊ ispunjenu požudom On krene dalje, vrelim usnama klizne niz donju polovicu lea prema slatkoj polutki njene oble guze i gricne.. Samo se maËkasto nasmiješila napola otvarajuÊi usne usne koje pozivaju, pune strasti. I pojavi se pola mjeseca na nebu pokrene plime i oseke.

12


Pola ljubavnika požuri prema ekstazi, a pola prema okrepljujuÊem snu. Ona se okrenu meko, lagano napola bosog stopala i njihove usne se dodirnu na pola. Vulkan prokljuËa i lava poteËe. Iz grudi zamiriše dah zmaja probuenog bubnjevi se zaËuju u daljini i otpoËne ples vjeËne bitke iz same srži poËetka svemira. HoÊemo li popola . .. upita je on i odnekud izvadi slasnu jabuku. Ne, kaza ona…više ništa ne može biti napola veÊ samo jedna nerazdvojna cjelina. Za vjeËnost pa ma koliko trajala. I zaroni u njegov zagrljaj duboko na njegova prsa osluškujuÊi mu srce kako lupa a jabuka mu ispade iz ruke i otkotrlja se daleko u vjeËnost pa ma koliko trajala…

13


Atlantida Danima nestajem na nekoj ultrazvuËnoj frekvenciji levitiram nošen samo akustikom odjeka naših slova naizgled davno zaboravljenih rijeËi. Dok Ëekam iskustva nova stepenasti krugovi mojih misli pletu mrežu kristalnih želja. U jednoj od njih su i tvoja vrela bedra daleke zvijezde u tamnim oËima skrivene tajne ispod trepavica. Dok otkidam iskru žudnje s tvojih usana znam ti si moja Atlantida nedosanjani san ja tvoj megalit spojeni zajedno mi smo novi dan.

14


Jer ona je samo žena Jer ona je samo žena. Uzalud sve pjesme i slova veseli takt i rima nova svaka latica proljetnog cvijeÊa licitarsko srce i zapaljena svijeÊa. Uzalud svi paketi s puno mašni prekrasni šareni baloni šljokice sa skupih tašni poruke što vuku avioni i milioni. Uzalud. Jer ona je samo žena. Ne želi sve te stvari i baš kao sve žene samo za jedim istinski mari. Slušaj je oËima prati ritam glasa i u najcrnjim noÊima budi luka spasa ruka za spavanje rame za plakanje budi sve ako ne bojiš se.

I ponekad, kad zaspi, nagni se razmakni nestašni uvojak spusti cjelov na potiljak zažmiri dok se na prstima iskradaš. Možda neÊeš znati ali i kroz tamu sobe njen te pogled nježno prati…

15


U tebi Simbolika u tajnom pretincu skrivena od lažnih želja budi u meni zamrlu ezoteriju i stvaram neku novu piruetu satkanu od sitno nakošenih slova. Dok te grizem do bola slatkoÊom usana naglašavam strofe klizim u neke nove udoline piramide nikad izgraene osim u mojoj mašti ili krhotini tvoga ogledala. Stisni me jako da osjetim kako krhka je stvarnost dok prodirem u tebe sav od bajki i snova. Nestaje materijalno i duhovno samo sam ja u tebi. Na postelji punoj plišanih igraËaka na jezeru gdje plutaju grimizni labudovi polja indigo maka na kojem pasu jednorozi planini bez vrhunca i bez snjegova samo ti suncem okovana

16


i ja u tebi… VeËeras Gledam te bespomoÊnu crna kosa na bijelim plahtama veËeras si tako tiho lijepa. Na mojim usnama osmijeh zamrznut dok ti dajem sve svoje sekunde u srcu nemir nestaje spuštam cjelov dok toneš u san i grlim te mislima. »uje se fijuk vjetra u daljini mirišu negdje naranËe prezrele svijet pluta univerzumom ja stojim i gledam te. VeËeras si tako tiho lijepa.

17


Samo ljetnja kiša zna Samo ljetna kiša zna da probudi nemir u meni kad spavaš da nestane sna katedrala nad kojom leti crni oblak skup neskupa razbacanih misli kap rose posred grudi brod što lagano tone i plam što nas nosi i baca bujica isprekidanih rijeËi i kiša što pada kap po kap. Samo ljetna kiša zna kako kliziš kroz oluju mojih zagrljaja spustaš se niz dugu od poljubaca ukradenih u trenu kad noÊ se pretvara u dan kad sve dobro postaje java i mi nismo više umreženi na lagani ljetni san. Samo ona zna da je beskraj prazan tek kad nestane tama da je nemir najgori

18

kad prespava u nama i preskoËi sad. Divota kišnih kapi kad se oko tek otvori bljesak i jadan mali pljas kad sve što je bilo i tek Êe biti postane jedno beskrajno sad.


Rujan Naizgled nestaje sunca i želja pada boje su te prekrile. Dah moj klizi niz tvoje šarenilo otkidam najveÊu zraku svjetla i putujemo u zrele doline. Tvoji su voÊnjaci puni obilja tvoje obline moja su polja nepresušna naizgled nestaje sunca samo naizgled.

19


Gea Zaboravljena od djece svoje potrgane utrobe broji rane nove. Ja sanjao sam san u zelenoj boji punoj šarenih zgoda i veselih priËa ja sanjao sam krug od milijardu tijela ljepoticu što me jednom htjela ja sanjao sam neprekinut pjev ptica kosu od zlatna žita razasutu Ëovjeka s istinom u srcu i ženu što pleše kao more dijete što se bezbrižno igra a tisuÊu ima ljeta. Ja sanjao sam te majko Gea. Poderana na rubu univerzuma uplakana al nikad sama Ëekaš. Probudite se sinovi i kÊeri zapjevajte prije potopa neka bosi tabani udare ritam nikad izmaštane neke nepoznate zbilje skrivene duboko u svima nama.

20


Ja sanjao sam da postoji nada svilena kao slova prve rijeËi djeteta izgubljenog pod bezbroj zvijezda bezimenih i jednog malog doma što odaziva se na Gea. TrËim preko beskrajnih livada ljepših od svih izmišljenih rajeva smijem se cijelim tijelom i svaki atom podrhtava u meni. Znam da smo jedno dok tabani diži prašinu, a pluÊa se pune nebom i više ne sanjam ne maštam samo pružam ruku. Uhvati je i poleti u srce planeta bezbrižno pusti jutarnju suzu kao kap rose radoznalo otvori srce maleno a tako veliko.

21


Trideset krugova Trideset krugova u žitnim poljima jedan znamen na pali prsten ti kao kraljevna u dolini faraona raspuštene kose postaju bujice oceani što sve odnose. Trideset simbola moÊi i jedne tamne oËi posljednja veËera svjetlosne godine daleko pamtim skute grimiznih haljina i ispod noge bose žeravicu ispod stopala trideset koraka do postelje u kojoj sve nestaje i ti se topiš u mojim rukama dok na noÊnom nebu ovan stoluje prvo trojstvo pada strast tuga i tama u plamenu ispod

22


drevnih piramida starijih od pjesme nad pjesmama. Odbrojavaš trideseti korak tražiš malo hlada u sjeni križa pored rascvale ruže konaËno se predaješ posve. Istrgnuti korijeni ponovo rastu skrivene istine postaju svjetlost vidim osmjeh na kutu usnice novi dan na obzorju kida mraËne oblake i bol nestaje ovaj put zauvijek.

23


Gol pored tebe Pored tebe stojim kao hrid gol do kosti. Uzmi me poput maslaËka i otpuši tugu s mojih zjenica jer otvorim se jednom u milijun godina sad sam ranjiv gol pred tobom malena…

24


Pljesak Pljesak ukraden gomili s dlanova tvrdih na ulici otkida se poput sante leda i hrani ti umornu dušu dok zvona gube snagu a Sunce se klanja tebi na tronu.

pljesak te prati na putu u iskon i ti znaš da si letio. stvarno živio volio i ne mašeš sjenama na putu u pakao.

Pljesak ukraden u trku dok preskaËeš vjekove u jednoj sekundi zabljesneš i umireš dok i sam svemir se moli da ne uspiješ. Pljesak ukraden bogovima u trenutku neopreza uspjeh te nosi u nebo na Ikarovim krilima i dok padaš zvona dok zamiru a Sunce zatvara oËi

25


Višnje Trpke al pune soka cijede se niz tvoje lice bradu grudi s vrele kože skidam kapljice tamne crvene ispijam u njima tvoju zanesenost dok mlada višnja zabacuje grane ispod mojih misli razigranih u skladu nesklada savršenog dana ja zaokupljen nektarom a ti pored mene sama.

26


Visoko je vodena linija Visoko je vodena linija na trupu broda bez putnika punom izgubljenih duša i jednim sjetnim pogledom na ruke u križ raširene. Na obzoru nema ptica suton i svitanje su postali jedno. Na putu u mistiËnu zemlju gdje nestaju granice samo nas prati pjesma zadnjeg od djece mora na lutnji od mjeseËeve svile u suzi sirene kaljenoj.

Visoko je vodena linija nigdje nježnosti dodira ni zlatnog praha po bedrima nigdje ukradenog osmijeha samo daljina bez šapata bez šuškanja jastuka i nijednog cjelova samo brod izgubljenih duša na putu bez povratka i jedan sjetan pogled oblutak u džepu košulje i vjeËna potraga za izgubljenom obalom prvog poljupca.

Visoko je vodena linija ovaj put nema povratka ni zvijezde na nebu vodilje nitko ne vuËe sitne konce nema gospodara lutaka samo golemo klatno i ja na vrhu oštrice. Brojim od vrha prema dolje hladni vjetrovi me toplinom biju u tunelu od crnog svjetla neke se strane suze siju ni jedne tvoje rijeËi da bar malo griju.

27


U zadanoj formi Dok lahor struji nepozvan kad pero mi zadrhti znam u zadanoj formi sam. Tražim toËke i zareze razne vitice i oblike prava slova, rimu, tehnike tad znam da nestaje zadnji duh slobodan da se prodajem za zrno taštine malo lažne vanjštine. Ali ja mrzim gramatiku i nametnutu tematiku kvadrate i kružnice slovnu matematiku i zato preskaËem redove i pišem ukrivo stihove kao da pucam rifove i punim prazan list tek kad slomim kist i poludim od ugode što mi krive rijeËi donose tad znam da nisam

28

u zadanoj formi da blistam u mulju iskonskom uprljan ljepotom jedine vladarice moja muzo nebeska inspiracijo moja carice.


Plašiš li se Plašiš li se popustiti gnjevu zavrtjeti svijet kao šarenu ruletu podignuti ruku visoko zagrliti bijes otiÊi daleko u svom nemiru negdje na put bez povratka ispraÊen samo suzama i tamnim bojama nebom od perli olovnih na nogama staklenim zaboraviti sve što je moglo biti i samo letjeti u nevieno nikad odsanjano plašiš li se.

29


Kad mi ukradu sve Kad mi ukradu sve Ëak i ptice šarene ispod prozora i zrake sunca zlaÊane u odsjaju okova i zadnju mrvu ponosa smijem se.

Kad mi ukradu sve Ëak i majËin zagrljaj zemlju nekad junaËku a desnicu mi sputaju i suzu zauzdaju rijeËi izbrišu smijem se.

Kad mi ukradu sve Ëak i zadnje misli vjetar što hladi lice subotom na rivi žamor mojih kaleta i odjek tvojih Ëizama smijem se.

I ne proklinjem da usne ne umrljam. Neka nose sve ali moja je istina. Ja pobjeujem i smijem se.

Kad mi ukradu sve igru djece vesele Ëak i zadnju nadu posljednji novËiÊ i rupice na obrazu dugu na obzoru smijem se.

30


San Probuen nakon milijun godina pjevom orlova umilnih vidim prvo suzu i tvoja koljena. Ja ležim na postelji od ognja i mašte nešto strašno me pritišÊe, a znam bio sam ptica vatrena. I pitam se dok zurim u suzu što klizi niz tvoja koljena da li krila su mi slomljena ili sve je samo san. Probuen dodirom vjetrova sjevera osjeÊam snagu u mislima pakleni dah u grudima osjeÊam. I dok pružam krila prema Suncu raaju se nove rijeËi, nova slova, nove istine i pjesma kao kap postaje slap rijeka, more sve drugo je san.

31


Probuen zveckanjem raskinutih lanaca kliËem u slavu Ëovjeka rikom lavova i punim papir cjelovima.

U daljini kÊeri Zemlje plešu odu danu svilene kose i bosi tabani prelijevaju se pred tek otvorenim oËima dok ja grlim nagu zoru s vijencem poljskog cvijeÊa i konaËno znam sve bio je san.

32


Besmrtan Besmrtan sad otvaram oËi duboko zakopan nigdje sam, a opet tu besmrtan. Ne Ëujem plaË djeteta u meni ne mašem na pozdrav pticama selicama grimizni labudovi plešu uzalud i pjesma harfe prestaje uz zadnji otkucaj mog srca no znam sad sam besmrtan. Dižem se iznad krovova kao dim iz kapetanove lule i odlazim gordo kao bujica brži od nadolazeÊe oluje. Ostala mi je samo iskrica u kutu tvoje duše ali, ne boj se sad sam besmrtan. Sad sam samo toËkica na listu tvog papira a opet cijeli svemir u snu što ti ne da mira. Besmrtan. PriËekaj, ja dolazim da ti utisnem poljubac u dlanu zapisan i sasvim besmrtan.

33


Slomljena pjesma Sad znam da sam griješio propustio ljubav djevojke dirao se u boginje i ostao sam. I dok vjetar priËa priËu sivim oblacima u daljini kosu joj mrsi s nestašnim uvojcima a oko mene ljubavnici prolaze nasmiješenih lica drže se za ruke i šapuÊu na uho nježne poruke… Ja hodam dok lahor priËa priËu o ljubavi i slušam pjesmu s usana tvrdih na ulici i sklopljenih oËiju ja vidim oËaj u ogledalu. I suze niz obraze liju kišne kapi i suze slane a ona sretno ušuškana dok je ljube usne strane ja Ëujem glas izdaleka šušti kao neka Ëudna jeka. Neka se u tebi probudi zvijer Ëovjek si i kad nanosiš bol i zlo je nešto sasvim ljudsko da dušu imam ja bih je prodao ljubav i mržnja uvijek idu skupa a mir tek odmor je od rata osveti se….

34


Ali suze i dalje teku niz tužne obraze moje na zemlju padaju meku i nježni cvijet one poje što tiho mi zbori rijeËi blage. Sjeti se ukradenog poljupca i da tvoje srce za nju kuca sjeti se osmjeha divnog u noÊi topline bajne dok te gledaju njene oËi i oprosti… No što mi vrijedi da praštam ili da se svetim kad tvoje me rijeËi ne miluju više i tvoje usne ne ljube moje sad ostaju mi samo jutarnje kiše a tvoj smijeh je sve tiše i tiše I sad znam da sam griješio tvoju ljubav nisam uzeo htio sam imati boginje i pjesma je samo ostala iako pomalo slomljena i možda malo nadanja u mome vrtu oËaja ali ne budi srca kamena poslušaj pjesmu jedina zatvori vjee neka ti šapuÊe pjesniËka duša slomljena.

35


Nikad Nikad nisi prošla mojom ulicom a Ëujem odjek tvojih koraka u daljini odzvanjaju ploËnikom kao jeka teških bubnjeva. Nikad te nisam uzeo u krilo a usne tvoje žare me nikad osjetio tvoje bilo a ruke tvoje grle me. Nikad nisi bila moja nit u polju smo skrivali tragove ne znam ni koja je tvoja boja nit skupa smo brali makove. Nikad se možda neÊemo sresti no Ëuvam srce za tebe u nekoj zagonetnoj igri sudbine ipak si postala dio mene.

36


Tragovi Nekad nam ostaju samo tragovi u stijeni uklesani prkose vremenu što neumitno teËe još jedno usamljeno ide veËe i mi smo sami nema Ëarolije u našoj glavi nema nikog da nam ih vrati. Tragovi u kamenu uklesani u dubini srca zakopani prkose svemu kao i ja njemu gospodaru vremena ne ostajem dužan nikome ali ni ne predajem svoje tragove i sve ih skupljam na sigurno prvi poljubac i prvo loše vino igru valova i ono vjetrovito lito buru u grudima i onaj mirisni pramen krv na usnama i zlokobni kamen.

37


Tragovi u stijeni uklesani. Zalutao sam na groblje u vrhu brda zima me grizla zadnjim snagama na zvoniku je otkucalo podne i ja sam se sagnuo da položim cvijet bijel poput tvoje duše. Tragovi u stijeni uklesani u meni zazidani samo ponekad popuste i tad mi pobjegne suza u kutu oka zablista i zasjaje se zjenice i dok suza slana teËe lagano niz moje lice ja odlazim ti ostaješ vjeËna tajna u moru mojih tragova prva i posljednja u stijeni uklesana.

38


Da bila bi Bila bi to samo još jedna priËa negdje u toplom ispred zadimljenog komina sa sretnim krajem i puno kiËa da bila bi… da se nisu umiješale sve te male stvari ukradeni pogledi, ležanje na travi u mislima isprepleteni ljepljivi, slani ispod sunca mali da bila bi… Bi to samo smiješna priËa u sutonu odlaze zagrljeni a nisu se nikad upoznali. Da li nisu ili samo nisu znali da im je sueno da budu zajedno. Da, bila bi to stvarna priËa olujom strasti potpisana možda nikad objavljena u nekoj ladici zaturena skrivena da, bila bi.

39


Ali, priËa je postala bajka ona strašna prava hajka kad je zabranjeno voljeti i imati nešto predivno graditi kule do svemira od karata što tiho ih dijeli sudbina da, bila bi. Ali, od bajke je postao roman ti gusarica, a ja tvoj mornar ti balerina na žici ja toreador u slici ili vitez, kuhar, poeta sve što ti treba moja malena. U našoj priËi nema zapreka u našoj pjesmi punoj osmjeha ti uvijek bit Êeš voljena vjeËno mažena pažena moja zvjezdana kraljica a bila bi to samo obiËna priËa da, bila bi….

40


Titraji Titraji se spuštaju niz tvoja gola lea trnci te prolaze na stazi mojih usana tragom mog daha i toplog vrha jezika ti se topiš opuštaš kao uvijek podatna zatvaraš oËi i ne misliš da si na drugom kraju planeta tamo negdje na sjeveru naga ispod snjegova ravnicom koraËaš uspravna i znaš noÊas si moja utjeha. Titraji kroz grudi mi prolaze kad god zagrlim zrak kad shvatim da je okolo mrak dolje na jugu niËega ali titraji kao jecaji violine tvoje mi slike donose

41


i ja dalje klizim usnama dok ne ispišem hologram od poljubaca imun od udaraca sudbine. Ja te grlit nastavljam i šaljem ti titraje da razbiju ledene vjetrove da stvore most kroz svjetove što su mislili da mogu na tren da nas razdvoje. Titraji kao maleni leptiri igraju u meni, u tebi hvatam ti ruku pruženu skupa smo samo zažmiri i pusti da te ponesu valovi titraji što ne prestaju titrati….

42


Budi moj lovac malena Možda samo utonem u polja puna makova meu tvojim rukama nestanem. Budi moj lovac malena uhvati me prije sezona kiša kao maloga poljskog miša spremi u njedra i zagrij me toplinom duše tvoje priproste nevine. Budi moj lovac malena ne daj da se igram ratova poderi skute haljine zavij mi rane stoljetne poljupcem mi izgladi bore oko srca toplinom duše tvoje priproste nevine. Budi moj lovac malena zaËaraj me s vjetrom u kosi plešimo cijele noÊi potpuno bosi probudimo sva kola vilinska neka sve propjeva procvjeta

43


toplinom duše tvoje priproste nevine. Budi moj lovac malena ja bit Êu ti vjerna lovina samo Êu da utonem u polja makova samo da nestanem u tvojim rukama ogrijan toplinom duše tvoje priproste nevine.

44


Grizi Grizi i dobiti Êeš ono što si htjela. U besanim noÊima uzmi me za ruku i povedi me na bijelu postelju šapuÊi mi nježno laži koje želim Ëuti da se osjeÊam predivno bar na tren prije nego doe zaborav. I niËeg više neÊe biti samo nas dvoje u grËu i zvijezde poviše i svemir protkan uzdasima i oËaj od onog što dolazi poslije grizi i osjeti sve što sam ti spreman dati. Neka se bar malo osmjeh vrati grizi i ja Êu ti vratiti poljupcima milovati te oËima u kojim suza nema samo istina i oËaj od onog što dolazi poslije. Grizi.

45


Jednom sam napisao Jednom sam napisao najljepšu pjesmu pobrao pljesak i ukrao pogled tajnovit, sjetan… jednom sam napisao predivnu pjesmu kao šarenu bajku punu boja jarkih i poljubaca i leptira. Jednom sam napisao strastvenu pjesmu i dodirnuo bedra od zlata nježno otvorio vrata. Jednom sam napisao tajanstvenu pjesmu duboku kao ljubav sa srebrene Ëesme s Ëijeg se izvora napiti ne smije jednom sam napisao smiješnu pjesmu kao osmjeh tvoj kad zatvoriš oËi i samo se srcem smiješ. Jednom sam napisao tužnu pjesmu kad sam pogasio svjetla i u tami ostao sam. Jednom sam napisao laganu pjesmu kad si mi došla naga u san mokra od rose i noge bose. Jednom sam napisao prazan list tvoje tijelo mi bilo kist usnama sam crtao srce dušu utkao u komad papira i slušao vrijeme kako za nas svira

46


otkucaje bez rime, igre bez mira. Jednom sam zaboravio pjesme sva zavijena slova i stihove tijesne uzeo te pod ruku i tiho otplovio u neku daleku luku.

47


Da li me se sjeaš Da li me se sjeÊaš iz najdubljeg oceana iz vjeËnog mraka donio sam plamen i bacio ga pred tvoje noge za tebe sam lovio tigrove gradio nam gnijezdo kroz vjekove da li me se sjeÊaš kako maËem krËim put do lomaËe s harfom te jutrom milujem i pišem pjesmu kroz vjekove našeg posaenog prvog drva prve zore na vratima novog svijeta svih naših drumova i kula i zidova graenih kroz stoljeÊa. Da li me se sjeÊaš prvog jecaja i prve zipke i suze što brišem ti u tužnoj noÊi kad nestale su zvijezde padalice kad smo pjevušili sanjalice kroz eone da li me se sjeÊaš dok koraËamo preko pustinje u neke ljepše krajeve

48


sanjam naše rajeve i ne bojimo se godina što dolaze niti gledamo pješËane satove. Da li me se sjeÊaš bio sam tvoj poËetak, sadašnjost i kraj svaka spirala, svaka stanica tvoga tijela sve što si ikada imala i htjela svaki dan, minuta, sekunda što ikad je bilo ili Êe biti da li me se sjeÊaš ja svaki sam stih, svako slovo svaka rijeË i svaka strofa u kozmiËkom prahu svaki atom, elektron u tvome sam dahu da li me se sjeÊaš…

49


Jugo Dok jugo donosi noÊ na krilima pospanih valova zapleten u kosu tvoju brojim poljupce tijesno je za oboje. Na kraju kamenog mula valovi polako rastu i naša strast se diže leti. A noÊ je veÊ pala na ramenu mi tvoja glava što li misli da li sanja. Nije me briga za tamu ni Mjesec što nas viri ja usnama pišem pjesmu dok jugo piri. I zvijezde razbijaju oblak prekrila nas morska pjena ja znam samo jedno da više nisi snena. I jugo mrsi krošnje i naša tijela isprepletena i mi smo sada samo tiha pjesma sirena…

50


Mjeseina MjeseËina otkriva tvoje oËi i kad se spuste teški oblaci a ja moram poÊi teškog koraka. MjeseËina mi otkriva skrivene pute do tvog srca, neke nove rute što su ih davno zamele meÊave i uporne kiše isprale. MjeseËina se smije kraljici tišine dok usne klize preko njenih lea pa nazad do umornih vjea uzdaha sakrivenih. MjeseËina se miješa u zagrljaje u poljupce oproštajne do neke sljedeÊe noÊi sljedeÊeg ukradenog sata. MjeseËina kuca na naša vrata ulazi nepozvana niËim izazvana.

51


Stijena Mjesec je izašao noÊas visoko i bacio sjaj na ponosni val što u visoku hrid udara gore na vrhu stojim ja i tvoje ime dozivam. Hladan vjetar mi tuËe u lice i donosi šapat iz daleka i smijeh odnekud odzvanja. Ja ga ne Ëujem moje su oËi sklopljene ali duša moja ne spava tvoje ime doziva. U daljini gore svijetla umornog grada a ti si skrivena u svojoj sobi u toploj postelji sama. Usnula si tiho ne Ëuješ da tvoje ime dozivam i kiša sipi niz moje lice i sunce me tuËe i prolaze dani ja nestah u tami rasplinuh se u noÊi. Samo još stijena tvrda stijena osta i gledaju njene mrtve oËi u smjeru tvoga prozora osvrni se Ëut Êeš je u noÊi tvoje ime doziva.

52


Moja Lukrecija Gutam još malo tvog otrova moja Lukrecia sipaš ga lagano u sjeni agava što su pognule na vjetru strasti pod tvojim pogledom naizgled srne no znam te, moja Lukrecia ti nisi lovina i ja nisam lovac ti nisi srna ni ja leopard. Samo se prebaci jednim kvantnim skokom u odaje naše prividne stvarnosti samo malo trepni okom i ruka neka ti ne zadrhti dok sipaš otrov u moju dušu, otrov bez imena i poznatog djelovanja u šalicu sa crnom rupom na dnu. Samo pazi da ne udahneš malo Ëarobnog praha tog da se nesvjesna ne spotakneš na komadiÊ srca mog što mi je još ostalo, moja Lukrecia pazi lovac i lovina zaËas zamjene mjesta moja Lukrecia. Još si mlada i još nisi svjesna da svemir je ponekad opasno mjesto moja Lukrecia. Nema niËeg samo sjene na stolu obilja i jedan žuti cvijetak zaboravljen na grudima što su drhtale od želje ..nikad ispunjene.

53


Nestajemo… Nestajem kao sevdah u krËmi punoj dima gdje maglu probija samo guslar i njegova rima. Ja zovem još jednu flašu i dižem te na bis u zrak nam dižem Ëašu i bacam te u vis. Letimo plesnim podijem nesvjesni vremena kao vino kad se izljeva il oštar vjetar sjevera teËemo prostorom jedno kroz drugo pa iznova sve do trena postanka. Ja sam vatra ti buktinja ti si kap ja bujica i kao što igra nikad ne prestaje mi još plešemo u zjenici oka sjaju što nikad ne nestaje….

54


Kratka pjesma Probuen uzbuen znojan slan privijaš se uz mene mornar poeta ratnik patnik sve sam za tebe zgodan mirisan divlji snažan i nimalo lažan grlim ljubim stišÊem gubim razum za tobom vještica sirena princeza vila sve si mi bila prošlost

55


buduÊnost utjeha nada i sve si mi sada nježna romantiËna strasna fantastiËna bajka sa tisuÊu priËa zajedno trajemo slobodno letimo do nesluÊenih visina vrhunci mora vulkani kometa mi jedna smo planeta.

56


Nešto sasvim drukije Na krovu autobusa gonjen bijesnom gomilom samozvanih inkvizitora htio sam dohvatiti mjesec prije plime tražio sam ËistaËa cipela sa Ëetkom srebrom okovanom da mi oËisti dušu od buke gomile dok letim preko velegrada u zaborav. Prate me neonska svjetla i degutantne reklame s nogu bacam najkice skidam uniformirane traperice presvlaËim kožu izvlaËim krila a gdje si ti bila kad su padale tratinËice iz olovnog neba kad su pljuštali poljupci niËim izazvani u parkovima se grlila neka druga djeca uz zvukove bas gitare kad sam ti dohvatio Sunce na poËetku ulice

57


a sad bježim praÊen bijesom gomile sad letim poput kanadera punim sve rezerve da ugasim želje dok sve nestaje moja i tvoja slika blijedi na limenci graha pod vrelinom monitora. Samo ostaju zarezi u gomili koja ne zna da smo na poËetku kraja i jedna mala voÊka ispod nebodera na njoj djeËak s plavim oËima briše suze s rubom umrljane košulje praÊen pogledima nezainteresirane gomile…

58


Salute…žene Pozdrav o vi.. princeze na zrnu graška sirene s glasom slavuja kuharice, spremaËice skupljaËice egzotiËnih guja domaÊice, vozaËice pozdrav, o vama žene one sjetne i one u srcu lijepe malo punije i manekenke one sasvim nježne fame fatal i kraljice snježne crvene, crne, smee i plave Ëak i one što briju glave. Pozdrav, o vi žene malodušne i posve sretne sve moje drage ljubavi ljetne našminkane i one bez bora vladarice ledenih mora one što prve ljubavi grabe i neke moje drage babe predivne, lude, uzvišene u svom svemiru izgubljene. Svima vama pozdrav o vi žene…. dreserice i glumice

59


vješte s perom i vještice dobre vile i majËice sa suzom u oËima i osmjehom na usnama pozdrav, o vi žene… I na kraju samo ako koja pomisli na mene neka samo zatvori oËi i ja u san Êu joj doÊi još ove noÊi. Pozdrav moje…žene!

60


Ne mogu spasiti sve Miris ognja se hvata za nosnice razorene su kule babilonske slomljene duše vuku se kolone izgubljenih i ti meu njima ženo apokalipse lagano jezdiš u nepoznato oËiju umornih koljena drhtavih lea pod bremenom vremena veÊ su odavno svinuta... Naslijee moje je jeza što se lagano uspinje uz krila slomljena na mome ramenu težak križ od olova dok pružam ti ruku moja malena jer ne mogu spasiti sve al spasit Êu barem sne. Zaspi bez straha od sudbine kloni se proroka i istine možda proÊi Êe sati sekunde stoljeÊa ili godine

61


al ja Êu spustiti cjelov na tvoje usne podate moja Gea najljepša kraljice. Ne mogu spasit sve al spasit Êu barem sne. Zvuk lahora što kroz šumu prolijeÊe miris vala, ruku tvoju što me miluje s njedara okus soli malo smijeha igre boli dodir zemlje kad me u nju polože ljubav što se kupit ne može toliko toga kroz eone kozmosa što nikad ne prestaje. Ne mogu spasit sve al spasit Êu barem sne.

62


Djeca Belalia Tvoj korak se gubi u gomili tvoj puls poput geigerovog brojaËa dok pokušavaš naÊi izlaz iz piramide i sve nestaje u izmaglici praÊenoj odsjajem neonskih reklama. Zamišljeni skretniËar iz sazviježa Plejada rutinirano šalje na krive putove dok sve puca po šavovima na lomljivom zrcalu planeta svi grabe svoj djeliÊ neËega moÊi ljubavi, slave neopipljivog bogatstva Ëekaju sumrak da drugom svane. I dok sva ta djeca što misle da su ljudi igraju igre skrivaËa ne mogu pobjeÊi neumitnosti nemilosrdnoj tehnologiji svemira dok se ne probude pod težinom svilenih baldahina zbace okove od sumnji i straha od nepoznatog od Ëaše indigo vina. Pogledaj u oËi milijunima iskreno propusti tisuÊe duša da sjaje iz tvojih zjenica i leti bez krila.

63


Frankenstein Svitalo je naizgled jednostavno jutro ni munja, ni išaranog neba tek gomila mutnih misli ljudi puni gnjeva razbijenog sna uhvaÊenih u životnu klopku. Ona je obukla sve podsuknje i popila mlaki Ëaj crn poput univerzuma s malo zvijezda antike namazanih preko kruha s maslacem. Znala je da nestaju vitezovi i križevi gore u plamenom ledu raa se neka nova umjetnost atomi, bozoni, formule a život sam je maštanje. On se probija kroz utrobu zvijezda kidajuÊi sve spone starog i novog jedino sad je ono što ga zanima zubima kida grkljan feniksa. U polupijanom scenariju ostala još jedna je iskra

64


u njegovim polupraznim oËima gdje umire sva filozofija samo ljubav je granica spram ljepote življenja. Smrt je tek umorna dama svladana ludošÊu pravovjernih idiota i budala. Mary, budi i u snu hrabra. On se rodio u svitanju novog poretka kao da si znala da sve bit Êe prijevara obmana ili samo šala…

65


Smrt Dama Ëije se ime piše velikim slovima donosi konaËni osmijeh i ravnodušnost spram triËarija od kojih je život najveÊa. Dama Ëije usne ljube jednom ime joj zaboravih u igri nesvjestan ozbiljnosti trenutka sve u komiËno pretvorih. Dama uzeh je kao i sve prije i slavodobitno skoËih bez da sam za sobom zatvorio vrata vjerujuÊi da se sve vraÊa i plaÊa.

66


Život Jedna pjesma ništa zamršeno i sluËajni dodir koljena vraÊa me da se sjetim svih izgubljenih cjelova da osjetim opet toplinu tvojih grudi što griju u snovima da bacim kocku kroz dubine svemira. Možda imam samo jedan ali ne znam da li mi je dovoljan za sve ili za samo jedno. Stisak zlatnih bedara dok gledam odsjaj pradavnih zvijezda u tvojim oËima.

67


Lirski ZapoËinjem sonet cvrkutom ptica i mnoštvom cvijeÊa ali samo sam boem kojem lomi se rima i gasi polako posljednja svijeÊa. … Latice ruže na tvom jastuku i lahor od strastvenih šapata sve izgubljeno u nekom našem svemiru kao kula od karata. … ZapoËinjem odu nepoznatoj ženi nešto poput himne no pucaju mi stilske figure ritam je dobar al motivi krivi. … Još gore tvoji bosi tabani na pijesku naše plaže pari se more i slamaju zore, a kako ne bi moji stihovi. … ZapoËinjem elegiju sve tužno, a ti u crnom baršunu i Ëipka od slova preko tvog lica ne dopire ni smijeh s ulica niËega do Ëega bi mi stalo.

68


… Zatvaram oËi dok mirišem toplinu iz tvoga njedra na našem brodu širimo krila iako su slomljena jedra. … ZapoËinjem ditiramb po moru prolijevam vino kao rijeËi, kitice, rime uz dodir bedra što peËe preplavljuju me tvoje plime. … Lirski ili samo iz srca epigram na buduÊu ljubav il tek epitaf na sve što nas spaja makar i s drugu stranu univerzuma znam da možemo slomiti sudbinu kad nasmiješiš se poput djeteta nevino zaspeš i snivaš naš svijet u mojim Ëvrstim rukama pa neka je i lira puknuta znam da nas spaja nešto jaËe od žica i od okova nešto bez vremena. Papir kojem ne treba olovka.

69


Metauniverzim devijacije Na rubu sedme galaksije meu milijunima zvijezda jedan mali kvant uplakan bez gnijezda traži akšiÊka polja na pragu metauniverzuma no u vakuumu ništavila samo ljubav sjaji iz obiËna Ëovjeka jer uz neke devijacije svi zakoni fizike bježe od najmanje Ëestice. Sve staje i nestaje kad se sudare atomi i bozoni na vrhu tvoje i moje usnice svi kvanti polude kad se poljube ja vjeËni led ti vatra iskonska. Devijacija rušiteljica je granica mi smo bili prije poËetka i ostajemo poslije kraja ja, razigrani kvant ti, vrtlog što me hvata.

70


Giordano Bruno Na stupu unaprijed osuen od onih koji ne razumiju. Bez suze ili kajanja on samo znada jedna je istina ona u tebi.Teško je biti sudac krvnik još teže možda ali uvijek ima onih što košta da košta. Na stupu i ja se smijem poroti bez mane bacite kamen no znam vas neÊe biti a ja ostavit Êu znamen...

71


Dum dum Bubnjanje, Ëujete li u daljini kako kroz cvrkut ptica se probija zvuk nadolazeÊeg neizbježnog. Bubnjevi najavljuju tamna proljeÊa kad sve dolje opet bit Êe gore kad Sunce bude manje od Mjeseca i dok bježe vjeverice s drveÊa bosi tabani hvataju šumsku rosu dušom zaustavljam bubnjeve što odjekuju iz mojih grudi. Dum,dum, neki ritam stran mom umu bez strasti, bez požude spram životu bez krvi vodenih zmajeva to je ritam samog beskraja bez ljubavi, bez sretnih parova bez jing i bez jang bez bijelih krijesta valova bez Eve i bez Adama samo zmija bez pogleda nema zvijezda ni svemira. HladnoÊa bez kraja i postanka dum, dum, odjekuju bubnjevi iz mojih grudi, iz prevarena srca dum, dum kroz šumu raštrkanih misli.

72


Sve gore opet je dolje bez ijedne svijetle toËke jurim kroz eone strpljiva vremena dum, dum, zaustavljam bubnjeve laganim dodirom usana pijem iz kamena pehara što ga je njena ruka dotakla. Slatki nektar što prija kao sudbina dum, dum, prate me glazbala mojih grudi, tvojih bubnjeva dum, dum, valja mi poÊi. Sjeti se jednom naših putova dum, dum prate me dum, dum dum, dum!

73


Samo smo inje Na staklu ostaje tvoj dah vatra baca sjene na zid od opeka studeni je ili pak prosinac to nije važno bitno da nije lažno tvoj uzdah dok ljubim ti rame moje rijeËi što sijeku studen kao ledolomac na staroj komodi razbacane stvari na brzinu. Kukavica nas gleda iz zidnog sata sjeÊanje na neko drugo vrijeme kad su ljubavnici bili intrigantni a osmjesi nenamješteni a poljupci kao poljupci baš onako vreli otapaju led. Na staklu ledi se dah iskrivljeni odrazi dobivaju oblik ja znam da i ti znaš samo smo inje što nestat Êe s prvim pupoljcima svibanjskim na vatri strasti izgorjet Êe do pepela

74


i manje kao list u listopadu kad ga oluja odnese. Možda i nas prenese opet u lipanj negdje na poËetak kraja jer samo smo inje pod kapom nebeskom što se iznova stvara i nestaje. Možda ipak neki trag neki bljesak ostaje jer možda smo samo inje a možda i cio svemir naš postane. Od topline tvoga daha dok ljubim ti rame u proljeÊe ili ipak bila je zima da li ono lasta nam dolijeÊe ništa od toga nije važno inje smo možda ali naša topline ostaje.

75


Bura HladnoÊa me opija klizi niz kiËmu lagano do solarnog pleksusa vrti spiralu vremena i prvih stremljenja. Bura udara u svom nesmiljenom bijesu, Ëisti prljave ulice, još prljavije duše, nosi sve pred sobom, negdje veÊ… U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene. Ispod vunene kapice vire samo crveni obrašËiÊi i leden vrh nosiÊa. Nije neki dan za šetnju pomislim, ali nije me briga. Dok god se pripijaš uz mene vjetar mi ne može ništa. Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se, lomi, ali opet uspravlja i šepuri pred olujom. Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica, naslanjamo se na golo deblo … ljubim ti vrh nosa, grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života u najËišÊem, najnesputanijem obliku. Guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople istovremeno i ja zatvaram oËi, neki val ljut što ga ne primjeÊujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleena koplja

76


ali nas nije briga, uspavani na milijun godina u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani Ëvrsto u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren dok stvaramo peti element… Bura udara nošena na repu kometa pjesma odzvanja kroz bezbroj svjetova ti i ja i hladnoÊa koja opija…

77


Prometej Lomim eter teškim slogovima brišuÊi suze nikad isplakane rubom tvog blještavog korzeta dok se naš gnjev raa iznova kao trnovita ruža klizi iz pepela. Dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima, skupljane stoljeÊima grizem ti grudi oËajem beskuÊnika, žedan strasti spram života koji nas neumitno mimoilazi i kao zvijezda repatica prolijeÊe bez osvrtanja. Ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara, a ti zagrizaš jako i bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza, sjekutiÊima prekidaš tanku liniju koja spaja dva opreËna svijeta, ja svijetlost, a ti tama, ja cio svemir, a ti sama. I dok ioni dobivaju sve moguÊe predznake na površini tvoje skliske kože skuplja se sva energija prvobitnog. Trenje proizvodi silu jaËu od bezvrijednih rijeËi, uzaludnih misli, nepotrebnih stremljenja. Razlijevam se u tvoju nutrinu poput pastorale u duginim bojama, razlijevam se po praiskonskoj iskri kozmosa, a ludi sjaj u kutu oka blijedi i padam niËice, ËekajuÊi topli cjelov iznad luka mojih obrva. Otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak. Gavran kljuca na vrhu vješala., ja tonem nazad u san prizivajuÊi feniksa. Trava je narasla još milimetar, more miriše na proliveni merlot

78


u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak zureÊi u pravilne redove spiralne Ëipke nestajem i ja s prvim zrakama, odnosi me Sunce što se raa a mjesec se gubi postajuÊi neželjenim svjedokom… Prometej sam donosim vatru u tvoju postelju i okrjepu nadu da možda jednom neÊe umrijeti dan samo Êe se izgubiti u labirintu naših udova još jedan maleni san…

79


Insomnia »ekam noÊ bez pepela od izgubljenih snova hvatam zadnji prikljuËak za nadanja nova Nitko mi rekao nije, da su poËetci tako teški, dok mladost teËe neumitno i poput srebrnog slapa klizi kroz tamu išËekivanja. Oblaci su neprobojni samo naizgled i ja nadirem kroz sadašnjost .. još jedan ovan željan boja, lovac u moguÊnostima propuštenog. A ti spavaš spokojna u svojoj lažnoj sigurnosti nepomuÊene idile nesvjesna nesanice oËajnika. Možda jednom probijem barikade dok sudbina zbija svoje redove u želji da me zadrži. Neka mi tvoje oËi poploËe put do prvog ukradenog poljupca penjuÊi se spiralnim stepenicama Ëarobnih treptaja. Lomim sva obeÊanja sebi dana param sve baËene mreže uhvaÊen, nespreman na križanju za sutra.

80


Nesanica stvara niti perfektnog stiha dok pletem pjesmu šifriranu srcem daljine se ruše, banalno ispisanom rijeËi, a maštanja prerastaju okvire igre. Negdje svira zagonetna svirala, glazbu koja smiruje pitanja i ja znam da ti znaš da ljepota naših osmijeha odnosi nemir kao bujica. Ljubim punim pluÊima probuen tvojim mislima stišÊem te sad znam moja si malena…

81


Zima dolazi Dok otkidam danu sate brojim slova na tvom tijelu cjelovima brišem tugu s mog dlana suze slane. Budim se iz noÊi bez snova dok mi tvoja nestašna kosa pokriva rame… miriše na valjanje po sijenu na mlad Mjesec pun strasti, plimu koja poziva na požudu. Spuštam ti poljubac na sneno oko i ustajem, otvaram prozor, puštam zoru da nahrupi u sobu, sunce me udara poput malja dok prodire u naše odaje, zatvaram oËi. Neke misli se uvlaËe iznova i razbijaju tamu u mojoj glavi, isprepleteni udovi, znojno bedro pod mojom rukom, dodir kozmosa, mojeg i tvojeg svemira. I dok se vani lijeno vuku prolaznici, a život ih udara nesmiljenom žestinom kao da s like iz moje glave preplavljuju ulice, tvoja dojka u mojoj ruci, soËne usne na mom vratu, prepone što drhte… sve to odlazi u eter poput dima iz komina, penje se , leti i razlijeva po pospanom gradu, preljeva ulicama poput bujice univerzalne svijesti.. donosi osmijehe, razbija mrzovolju. Negdje u daljini udaraju zvona s katedrale, možda se netko moli za spas moje umorne duše, za okrepu koja mi ne treba, koljena koja deru pod, tvoja su koljena dok se uvijaš pod snagom mog prvog udara, dok energija pršti iz naše svake pore, poput nijemog vriska što se otkida s vrha tvojih bezglasnih usana rastvorenih u molitvi božici Afroditi…. Dolje na trgu hladne ruke grabe topla peciva iz kojih se još puši, golubovi pohlepno grabe svoje mrvice… a ja sakupljam treptaje od poËetka našeg vremena , puta bez vodiËa, priËi bez kraja…

82


bajci u kojoj utrku gube atomi, bozoni, elektroni… gdje se savijaju granice fizike kao tvoja stegna pod mojim mišiÊavim torzom.. i ja znam da ima neËeg višeg … dok param u tvoju nutrinu dok te ispunjam i ja sam ispunjen mirom … i prezirom prema staroj dami smrti i mladom gospodinu životu… Stojim nad prozorom nag izvana, gol iznutra, odjekuje topot potpetica na vlažnom betonu, meškoljiš se, budiš… iznova prosipaš nježnost , razasuta tako po izgužvanim plahtama…Zaboravljam grad, ulice, šume, planine , mora, sunce, planete, zvijezde ivraÊam se u tvoje krilo, ljubim ti vrat, oko, usne, grudi pupak, stopalauranjam u središte tvoje slasti pristajuÊi poput vrelog pekmeza u krafnibudim ono što nikad nije ni zaspalo. Miriše i dalje tvoja kosa na izvaljano sijeno, vjetar lupa nezatvorenim prozorskim krilom… a ti se podaješ bez sjenke sumnje... cijelim tijelom i bitkom… meni, sebi, cijelom sanjivom univerzumu… Hladan zrak ulazi u sobu na oknu se hvata prva pahulja snijega zima lupa na neËija vrata al’ mi smo zatvorili srca toplinom opijeni ne Ëujemo kako nam kuca.

83


Ljubomora Napisana velikim slovima na uglu pretklijetke mog srca zastala je ne ulazi niti ne kuca. U mnoštvu ljudi nisam ja jedan od onih koji sve znaju nisam ni prorok ni mudrac samo toËkica na kraju. No znam da je moje srce veliko za sve ljude planete zvijezde kako da ga zatvorim kad toliko duša okolo usamljene jezde. Napisana velikim slovom u kutu tvojih ljupkih usana zamrznuta Ëeka od iskre da postane plamen da naruši grau svijeta ostavi neki svoj znamen. Ja je gušim zagrljajem tako iskrenim naslanjaš svoj nosiÊ na moje rame oko se moje smiješi dok preko puta neko sjedi a njeno koljeno slobodno luta.

84


Doktor Živago Vlak za nigdje uhvaÊen žudnjom zaboravljenih donosi nemir kida skretnice lomeÊi led u oku proljetne tundre. Zeleno mi kida sitne spojnice u zjenici umornoj od pokušaja da polovi sve iskre što se otkidaju ispod užarenih kotaËa parne lokomotive na putu za nigdje. Livadne pastorale lome moja jedra, jarbol i pucaju pod pritiskom samoÊe, osuen na Ëekanje skidam cigle s pokrova tvoje duše, žudno ËekajuÊi skrivene poruke. Šamani plešu ode božici Zemlji...vape za kišom kao što ja iskah trag nikad upoznatih usana. Maestral dodira, lahor što razbija mistiËnost drevne šume usnulih ruža svibanjskih. A snjegovi prekrivaju naše traËnice, perone nikad posjeÊene, pijesak avanture nikad dosanjan. Ludim u želji da te istrgnem rutini, da zaigram na slijepo, zaboravim obeÊanja, sve zavjete krivokletnika, penjem se eonima starim stepenicama do lomaËe, skupljajuÊi pepeo od prosutih osmijeha...nadanja...

85


Crno je moje more i prijeti da postane ocean dok plovim tvojim leima do nepovratne toËke. U vrtlog trnja i žudnje postajem feniks izgaram u želji da dobijem krila.. Vlak pišti, zvone zvona na staroj katedrali skretniËar je umoran i drhte mu rukedok ja molim zaigranu sudbu da te skrene na moje pute. Jezdim suznim drumovima tražeÊi razlog da sve zaboravim prtljagu i odredište u želji da samo tiho putujem ti na mom ramenu zakriljena a naš svemir u toplom dlanu zarobljen.

86


Jelka Δutim grane jelke prelijepe tako krhke, lomne, ranjive u misli mi ulazi lagano razbija oblake sanjive neprimjetno. Prvo bijaše slovo što se odmetnu u njenu luku pa slovo posta ptica široko raširi krila i planina od krila nasta predivna, a zatim sve se u vjetar dalo, oluja osjeÊaja, ocean od milovanja. Jedno malo Êao u zori novog dana, ona šeÊe kišnim jutrom skoro sama a njene grane lete u nebo do Sunca sve do mog srca i dalje. Loman korijen puca, mi letimo skupa, bar na tren okovi su spali. Δutim listove moje jelke nikad pripitomljene sve njene rane bole me osmijesi njeni vole me a rijeËi samo su rijeËi. Pitam se da li ikad Êu granicu prijeÊi od mašte stvoriti priËu zagrliti je u suton plaštem istine

87


šapnut njeno ime. Na postelji od svile bjelinom dana umivene ljubit obraze njene suze slatko slane dati joj jedino što nisam nikad dao onog pravog sebe.

88


Biografija u akrostihu Dan se bliži kraju Evo ga dolazi Lica nasmiješenog Suzu ne vidim Inat je jaËi Od boli. I opet se smije Vrhovima usana A ona je u Ëudu Ne razumije Istinu. Šarena košulja mu vijori na vjetru Evo ga odlazi Vrijeme je stalo I ona tiho prošaputa Δao.

89


Rije o autoru

U ljubav zaljubljen Ako u rukama sluËajno ili ciljano držite zbirku pjesama Nestašni kvant, dobili ste priliku da uronite i prepustite se magiËnom putovanju na koje Êe vas povesti Delsio Dante IvaniševiÊ istanËanim osjetilom pjesniËkog biÊa, ploveÊi morem ljubavi, ponosa, Ëežnje, želja, boli, suosjeÊajnosti , nježnosti, tuge i snova. Pjesmama dotiËe morske dubine, nebeske visine tragajuÊi za iskonom, sjedinjenjem s drugom polovicom duše za kojom svi tragamo, poistovjeËujuÊi se s kvantom, tom malom svemirskom Ëesticom, bez koje ni veliko svemirsko prostranstvo ne bi bilo isto.ImajuÊi na umu autora ove zbirke kao Ëovjeka koji naoko mora hodati „ zadanim okvirom“ reda i zakona, na ovim stranicama pronaÊi Êete Titana koji nam je pokazao izuzetnu osjeÊajnost i tankoÊutnost pjesniËkog izriËaja te nam na uvid svojim bogatim poetskim govorom sugestivno podastire poeziju punu metafora, aluzija i personificiranog izuzetno snažnog pjesniËkog doživljaja. Poeziju piše od najranijeg djetinjstva, kako sam kaže, i ne sjeÊa se kada i kako je napisao prvu pjesmu, ali oduvijek je imao potrebu da se izrazi u pisanoj formi, odnosno kroz prozne crtice ili slobodno pisani stih prenoseÊi osjeÊaje koji ga obuzimaju, na druge. Naslovna pjesma Nestašni kvant vodi nas kroz vrlo osoban i sofisticiran doživljaj sebe samoga s osvrtom na svijest iz nekih pradavnih vremena te kroz slobodan stih, slijedeÊi autorovu misao putujemo poput karizmatika meu kvantima, kao zrno pijeska, kao megalit, naoko lutamo od morskih dubina, prostranstva svemira, sve do stepenica koje u samo nebo vode s osvrtom na poËetak i kraj, na Nju koja je autorov centar svijeta. Pjesma obasjava pjesnikov svijet stvarnosti i intimni mikrokozmos posebnom svjetlošÊu / pjesma Nestašni kvant /

90


. . . Ponekad samo propadam kroz materiju kao hologram spontano poput evolucije lijeno se uvlaËim u usporenu svjetlost igram se ljubavnika preko ruba poznatih granica karizmatika meu kvantima . . . Delsio kroz gotovo sve pjesme veliËa i slavi ljubav, usudim se kazati da je doista u ljubav zaljubljen na jedan poseban naËin. I dok u centar pjesama stavlja more, sunce, kamen koji obilježavaju cijeli njegov život, neizbježno tu je Žena koju glorif icira kroz gotovo sve svoje pjesme. U njegovim oËima žena je sve ono najljepše i najËistije, što posebno dolazi do izražaja u pjesmi Salute Žene . . . Pozdrav, o vi . . . princeze na zrnu graška sirene s glasom slavuja kuharice, spremaËice skupljaËice egzotiËnih guja domaÊice,vozaËice pozdrav o vama žene one sjetne i one u srcu lijepe malo punije i manekenke one sasvim nježne fame fatal i kraljice snježne

91


crvene,crne, smee i plave Ëak i one što briju glave pozdrav, o vi žene. Nadalje, svaka od pjesama u ovoj zbirci sadrži važne poetske elemente bez kojih ova zbirka ne bi imala ovu težinu i tankoÊutnost koju ima. Naime, iz svake pjesme može se zakljuËiti da autor vrlo ozbiljno i duboko ponire u dubine svoje svijesti i središte misaonih sfera, posebno u sferu intime, koja je vrlo važna orjentacija u samim trenucima stvaralaËnog zanosa, u nastajanju bilo koje od pjesama. /ATLANTIDA/ . . . Danima nestajem na nekoj ultrazvuËnoj frekvenciji levitiram nošen samo akustikom odjeka naših slova naizgled davno zaboravljenih rijeËi dok Ëekam iskustva nova stepenasti krugovi mojih misli pletu mrežu kristalnih želja u jednoj od njih su i tvoja vrela bedra . . . Srce pjesnika puno je energije da je naprosto moralo doÊi do eksplozije iz koje su se rodili stihovi koji bude Ëežnju, koji snaže pjesnikove o sjeÊaje. Potaknut osobnim doživljajem magliËastog plavetnila mora i neba, Delsio je Ëovjek koji osjeÊa svijet o ko sebe, a kroz prizmu stihova njegova duša pjeva jarkim emocijama, jarkim bojama, mirisom ljeta, šume, soli, kamena. Istovremeno te misli nisu patetiËne, veÊ su sigurne, pune optimizma, što se rijetko via u poeziji. Dok je veÊina sklona pisati o tuzi i patnji, on živi i piše ljubav.. /U TEBI /

92


Simbolika u tajnom pretincu skrivena od lažnih želja budi u meni zamrlu ezoteriju i stvaram neku novu piruetu satkanu od sitno nakošenih slova dok te grizem do bola slatkoÊom usana naglašavam strofe klizim u neke nove udoline piramide nikad izgraene osim u mojoj mašti Na kraju bih kazala kako ova Zbirka pjesama Ëini puni krug u kojem su obuhvaÊeni upravo i izvori osjeÊaja od iskona i pradavnih vremena, preko onih priželjkivanih dubinom pjesniËke duše, odnosno do onih u konstantnom odnosu izmeu poetskog stvaranja vidljivih svjetova, isprepletenih dosanjanim snovima. Delsio Dante IvaniševiÊ svojim prvijencem „Nestašni kvant“ snažnim i unikatnim pjesniËkim izriËajem zakoraËio je na poetsko nebo zasjavši punim sjajem kojim je obilježio put novim Zbirkama pjesama. Maja Šiprak BrletiÊ

93


Sadržaj Predgovor Trebala je to biti Ništa SakupljaË starog željeza Nestašni kvant Polovna priËa Atlantida Jer ona je samo æena U tebi Samo ljetna kiπa zna Rujan Gea Trideset krugova Gol pored tebe Pljesak Viπnje Visoko je vodena linija U zadanoj formi Plaπiπ li se Kad mi ukradu sve San Besmrtan Slomljena pjesma Nikad Tragovi Da bila bi Titraji Budi moj lovac malena Grizi

94

3 4 6 8 10 12 14 15 16 18 19 20 22 24 25 26 27 28 29 30 31 33 34 36 37 39 41 43 45


Jednom sam napisao Da li me se sjeÊaπ Jugo MjeseËina Stijena Moja Lukrecija Kratka pjesma Neπto sasvim drukËije Salute... æene Ne mogu spasiti sve Djeca Belalija Frankenstein Smrt Æivot Lirski Metauniverzum devijacije Giordano Bruno Dum dum Samo smo inje Bura Prometej Insomnia Zima dolazi Ljubomora Doktor Æivago Jelka Biografija u akrostihu RijeË o autoru Sadræaj

46 48 50 51 52 53 55 57 59 61 63 64 66 67 68 70 71 72 74 76 78 80 82 84 85 87 89 90 94

95



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.