morate nešto i uraditi da biste ga zaštitili i, eventualno, unaprijedili. Sjajne inicijative koje su u posljednje vrijeme pokrenute u našoj zemlji imaju za cilj čišćenje javnih prostora i zelenih površina, ali to nam nameće dva pitanja: 1) Zašto takve inicijative pokreće isključivo NVO sektor, a ne nadležne institucije?; 2) Gdje je svijest građana jedne zemlje koja se već 25 godina zove “ekološkom” kad je u pitanju stvaranje tog zagađenja (bacanje smeća u prirodu, formiranje nelegalnih deponija građevinskog otpada, izlivanje fekalne kanalizacije u rijeke i more, itd)?
4. Na kojem nivou je crnogorska arhitektura u odnosu na svjetsku? Crna Gora ima svjedočanstva o nevjerovatnim stvaraocima i njihovim djelima, ništa manje značajnim i revolucionarnim od onih “svjetskih”. Međutim, razlika je u tome što smo za te “svjetske” čuli jer je njih neko prepoznao, priznao i zaštitio. U Crnoj Gori to nije tako, pa se nalazimo u nekom limbu u kojem ignorišemo sopstvene vrijednosti i gubimo identitet, očajnički pokušavajući da ga “pozajmimo”, ‘’skrpimo’’ i precrtamo.
5. Šta možemo izdvojiti kao njene najbolje karakteristike, a šta su najveće greške i nedostaci? To je teško pitanje. Najbolje karakteristike arhitekture ne postoje, sve karakteristike mogu biti dobre i loše, to zavisi od konteksta.
Arhitektura je kao partija šaha – ulazni podaci su brojni i značajni, a konačni proizvod je najbolje odigrana serija poteza u kojoj nešto mora biti žrtvovano.
Kvalitetna arhitektura se ogleda u najmanjoj (ili makar
u najpraktičnijoj) žrtvi. Nekad će odličan projekat na drugoj lokaciji biti tragično implementovan. Nekad će forma biti zanemarena zarad funkcije ili genijalan uzlet duha u tkanju prostora biti potisnut finansijskim barijerama. Kada pričamo o dobrim karakteristikama arhitekture, rekla bih da su, pojedinačno gledane, one samo karakteristike koje međusobno čine jedna drugu dobrom ili lošom.
6. Šta vidite kao budućnost arhitekture u našoj zemlji? Budućnost bilo čega je nepredvidiva stvar - može biti manje ili više dobra ili loša, što je takođe relativno. Pomoći ću se još jednim izvikanim konceptom – mi smo krojači svoje budućnosti, i ona se neće desiti sama, a još manje će se desiti sama na opšte zadovoljstvo, što znači da nešto moramo uraditi u tom pravcu.
Budućnost arhitekture u Crnoj Gori stvoriće ljudi koji u njoj žive, pri čemu ne mislim samo na stručnjake, stvorićemo je svi mi. Trenutno stanje je prilično sivo i djeluje bezizlazno. Akteri koji utiču na arhitekturu u Crnoj Gori su struka, institucije, javnost i investitori, a da bi arhitektura bila smatrana uspješnom, a prostor dobro i kvalitetno korišten, SVI akteri moraju učestvovati – u suprotnom, interesi onih koji ne učestvuju biće zanemareni. Danas smo svjedoci ignorisanja javnog interesa, a kako stvari stoje, na pomolu je poraz struke… Šta će biti sjutra? Iako bih voljela da to tako ne mora biti, u bliskoj budućnosti nam vidim borbu za prostor. Pravo na grad je pravo svih nas, a za to pravo se moramo ponovo izboriti. septembar 2016. | Recept za aktivizam |
19