ZNAŠ, MI SMO TI OLOŠ OVOG MJESTA… (nova evangelizacija ili nešto tome slično)
B
io je ponedjeljak, dan koji mi iz nepoznatog razloga nekako teško pada…Ponedjeljkom baš nisam sposobna za neke velike akcije, napravim ono što se od mene traži i ‘smucam’ se po kući spora koraka. Inače, svaki dan započnem molitvom, zahvalom za ovaj dan, bez obzira na to kakav će on biti u svjesnosti da mi je darovan i da bi trebala od njega nešto korisna i napraviti. I Gospodin me većinom iznenadi. Bilo je tako i tog ponedjeljka. Bio je kišni dan, još jedan razlog više da od umora jedva držim otvorene oči i jedva budem svjesna svijeta oko sebe; kad li zazvoni mobitel. S druge strane draga prijateljica koju nisam vidjela par mjeseci jer je radila u inozemstvu. Pita me što radim i jesam li sam za kavu, rekoh da ne radim ništa, ali da nisam dobro društvo jer sam umorna, da sam išla kasno spavati i tako to…Međutim, ona se neda smesti, želi se podružiti i dolazi po mene autom. I tako u obližnjem kafiću pričamo o našim životima, što ima novo, uglavnom lijepo druženje, bez usiljenosti i ikakvog grča. Uskoro dolazi još jedna naša prijateljica i zezamo se i smijemo i najednom jedna od njih kroz šalu kaže: „E, Anika, a znaš li ti da smo ona i ja ološ ovog mjesta? Mi smo ti na najlošijem glasu. Ja sam ti prva na najlošijem glasu, a onda ti je ona.” Malo sam se uozbiljila na te riječi i nastojala ozbiljno dati do znanja da ja to do sad nisam čula. Još ih pitam, pošto su one ološ, što je to potrebno napraviti da čovjek postane ološ. I dalje napola u šali one odgovaraju da je dovoljno to što sam došla u ovaj kafić, to je već dosta za živjeti u sigurnosti kako spadam među ološ. Nasmijala sam se i rekla da je onda u redu i da prihvaćam biti ološ s njima. Ove cure možda nisu susrele Boga, možda Ga i opsuju, možda za svoju mladu dob i dosta popiju, ali imaju prekrasna srca. Srca jednostavna i iskrena poput djece. I zato meni nije teško prijateljevati s njima. One jako dobro znaju koliko je Bog meni u životu važan i kako On i samo On daje smisao mojim danima. Mogli bismo reći da smo nas tri pot-
21
puno suprotni svjetovi, ali se super razumijemo. Bog doista zna spojiti nespojivo. Došavši doma uhvatila me tuga… Tuga jer sam osjetila kako te moje prijateljice zapravo duboko pate. Ma zamislimo samo da sami sebi kažemo da smo ološ, pa kad to čovjek stvarno i čuje, to se utisne u srce i možda polako doista počinjemo i vjerovati da ništa ne valjamo… A to je tako daleko od istine. Istina se krije negdje između onoga „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12) i onog „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43). I kako sad, u vrijeme nove evangelizacije tako ranjenim ljudima pričati o Isusu? Kako ih uvjeriti da ima Netko tko ih bezuvjetno ljubi, bez da ih povrijedim i u njima ne izazovem još veću ogorčenost? Jer… nije najvažnije pričati o Kristu, najvažnije je živjeti tako da ljude zaintrigiramo svojim načinom života. Iako bih najrađe pričala o Učitelju koji je toliko ljubio svijet da je dao sebe, do kraja, davši život za nas, ipak to nisam učinila. Osjetila sam povrijeđenost svojih prijateljica, pa čak i povrijeđenost zbog onih koji odlaze u crkvu, a zapravo ne žive po tome što su čuli u crkvi. Umjesto toga, prihvatila sam ih, upravo takve kakve jesu i one su to znale cijeniti. Na kraju, pri mom odlasku su me i glasno (iako je bilo nekoliko ljudi u kafiću) zamolile da se pomolim za njih. Eto, kao što rekoh, ne moramo uvijek na sva zvona pričati o Isusu, možda je najvažnije živjeti s Njim, svaki dan, od zore do mraka i tada On nemoguće čini mogućim. Želim nam svima puno uspjeha u nenametljivosti novog evangeliziranja s mislima Paula Claudela: „Govori o Kristu samo kada te pitaju. Ali živi tako da te se o Kristu pita!”