Page 43

stoji vrijeme prije stvaranja, vrijeme započinje Božjim stvaranjem. Onih sedam dana što se spominje u Bibliji pokazuje samo da je stvaranje proces a ne doslovno da je Bog stvarao svijet u 7 dana. Stvaranje uzima vremena, vrijeme u Bibliji nije nešto čega bi se trebali osloboditi, Bog sam temelji ga i učvršćuje tako što ne stvara sve odjednom, malom čovjeku potrebna je objava u malim količinama, rekli bi u etapama.Bog koristi zaobilazne putove da bi se ljudima objavio, trebamo shvatiti Božju pedagogiju, tj kako Bog strpljivo odgaja svoj narod. Vrijeme je znak Božje strpljivosti, većina nas ne odgovara odmah kad čuje Božje kucanje, ali Bog se ne predaje, on čeka i tako stvara vrijeme. Time što nam daje vrijeme pokazuje koliko nas cijeni naš odgovor. Rasti i sazrijevati za nas znači učiniti vrijeme između Božjeg kucanja i našeg odgovora što kraćim. Bog nam stalno nudi svoju ljubav, ali nije nas stvorio tako da nužno i automatski odmah odgovorimo DA. Spomenuo bih svakako i Isusa i njegovo vrijeme, kakvo je to Isusovo vrijeme? Pravu teologiju vremena nalazimo u Isusovu životu. Bog je u Isusu postao čovjekom da pokaže kako Bog živi ljudskim životom i kako čovjek može živjeti božanskim životom. Isus je vrijeme dobio od Oca, kad Luka piše da je Isus rastao i napredovao u znanju, želi zapravo reći da je Isus poštivao vrijeme. Ranije se vjerovalo da je Isus znao sve što mu je činiti i što se sve može dogoditi u Njegovu životu, jer nemati to znanje značilo je ne biti Bog. Ipak danas se tvrdi suprotno da Isus nije sve znao,Isus jeste Bog, ali utjelovljeni. On ozbiljno uzima činjenicu da je postao čovjekom, on želi biti sličan nama u svemu osim u grijehu. Isus se slobodno odriče svoga božanskog znanja koje ostaje kod Oca. Na taj način ne postaje manje Bog, nego naprotiv pokazuje tko je Bog, On je ljubav koja se potpuno daje za onog koga voli. On je mogao čekati da se ispuni vrijeme, to vidimo iz njegova neobično duga skrovitog života u Nazaretu. A mi? Mi nemamo vremena čekati,žuri nam se,neka nam Isus bude primjer i u pogledu na vrijeme. Zar nije to bio i grijeh u zemaljskom raju,NESTRPLJIVOST, kada čovjek nije mogao čekati da mu se plod dadne!? Čitamo u Otkrivenju „Pobjedniku će dati da jede sa stabla života (2,7). Ali čovjek ne može da čeka tako dugo, on se baca na plod i jede u pogrešno vrijeme. Bogu je bio plan da čovjek bude poput Njega ali vrijeme još nije bilo došlo. Bog je htio da se čovjek pripravi i doraste tom velikom daru, nažalost čovjek nije imao vremena,vidite „Ne imati vremena“ započinje već u raju zemaljskom. Novi zavjet

ustrajno govori o STRPLJIVOSTI, treba čekati,bdjeti, biti pripravan. Stari zavjet, pogotovo proroci, navode nas na zaključak da se sva obećana ispunjaju odjednom kada dođe Mesija. Međutim Novi zavjet polagano mijenja to mišljenje i pokazuje da svršetak vremena nije jedna točka, nego novo razdoblje koje ima određeno vremensko trajanje. Sam Isus govorio je da je kraljevstvo došlo ali da još nije ispunjeno. Postoji vrijeme između Isusova odlaska na nebo i ponovnog dolaska, to kratko vrijeme je vrijeme Crkve. Isus čeka također strpljivo svoj čas, „Ženo što ja imam s tobom, još nije došao moj čas“, vidite Isus čeka. Karakteristično je za Njegov način življenja u vremenu da ništa ne uzima unaprijed, prihvaća samo ono što mu Otac daje. Mi kršćani ne idemo prema budućnosti nego ona dolazi k nama, ne približava se čovjek Kraljevstvu Božjem, nogo ono njemu. U Očenašu ne molimo „dolazimo u kraljevstvo Tvoje“ nego „Dođi kraljevstvo Tvoje“. Teolozi razlikuju između futurum i adventus. Futurum je sekularizirana budućnost čovjeka, koja je velikim dijelom plod našeg truda i nastojanja a Adventus je naprotiv budućnost kršćanskog čovjeka, to je budućnost koja dolazi, koju ne stvaramo nego nam se daje odozgo. Naša budućnost jeste Bog. Budućnost nužno ne dolazi poslije prošlosti,nego se vrlo lijepo uklapa i prije.To je najbolje vidljivo u Euharistiji koja je spomen smrti i uskrsnuća, dakle upućuje na povijesne događaje,ona istovremeno prelazio i u budućnost, u pretvorbi kruha koji simbolizira cijeli svemir, sve je već podloženo Sinu i uključeno u njega, mi koji imamo udjela u toj euharistiji živimo istovremeno u tri dimenzije. Spomenut ću ovdje kako reformacija nije mogla razumjeti kako Katolička crkva može govoriti o transsupstancijaciji(pretvorbi),kako se može tvrditi da je kruh postao tijelo, kemijski se nije ništa promijenilo. Ali moramo znati da supstancija stvari ne proizlazi iz njihovog kemijskog sastava, ona je njihova duša. Zato današnja teologija rado govori o transsignifikaciji (preoznačenju), kruh koji je po svom kemijskom sastavu ostao nepromijenjen, dobiva potpuno novo značenje ili smisao. O vremenu bi se dalo još mnogo pričati ali nemamo vremena. Shvatimo da vrijeme i vječnost su uključeni jedno u drugo i stoje u relaciji kao stvorenje sa svojim Stvoriteljem.Vrijeme je Božji dar,te ga pretvorimo u izvor radosti i kao odskočnu dasku ka vječnosti.

Dalibor Gagul 43

Ljudima prijatelj 3 2013  
Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement