Poznate istorijske ljubavi

Istorijski časopis Osnovne škole „ Braća Ribar “ Peti broj ( No. 5)

POZNATE ISTORIJSKE LJUBAVI

Redakcija:Gordana Radulović, Borjana Karadžić Mentor: Biljana Krtolica

SADRŽAJ: ADAM I EVA........................................................

KLEOPATRA I MARKO ANTONIJE....................

NAPOLEON I ŽOZEFINA.....................................

MARIJA I PJER KIRI...........................................

ALBERT I MILEVA AJNŠTAJN...........................

HITLER I EVA BRAUN.....................................

TITO I JOVANKA..............................................

ISIDORA DANKAN I SERGEJ JESENJIN.............

BONI I KLAJD...................................................

ADAM I EVA Adam i Eva su bili prvi muškarac i žena.

Bog je uzeo prašinu sa tla i pomoću nje načinio savršeno tijelo- čovječije tijelo. Tada je udahnuo u čovjekov nos i Adam je počeo živjeti.

Bog je imao posao za Adama. Rekao mu je da dâ imena svim vrstama životinja. Adam je trebao dugo posmatrati životinje, kako bi im mogao izabrati najbolja imena. I dok je davao imena životinjama, nešto je uvidio. Životinje su imale drugove. Ali Adam nije imao druga, i tako je Bog duboko uspavao Adama, a onda je uzeo jedno rebro iz njegovog tijela. Pomoću njega, Bog je stvorio ženu za Adama i ona mu je postala supruga.

Bog je želio da Adam i Eva vječno žive. Želio je da učine cijelu Zemlju lijepom kao što je bio Edenski vrt. Ali, sreća Adama i Eve nije dugo trajala.

Učinili su ono što im je

ADAM I EVA

Bog rekao da ne učine.

Mogli su jesti jabuke s drveća u vrtu. Ali s jednog drveta, Bog je rekao da ne jedu, ili će umrijeti. To je drvo on zadržao za sebe.

Jednog dana kad je Eva bila sama u vrtu, zmija je s njom razgovarala. Rekla je Evi da jede ,, zabranjeno voće“ . Ali, kad je Bog stvarao zmije, nije ih stvorio sa sposobnošću govora. Tu sposobnost podario im je anđeo kojeg je Bog stvorio još prije nastanka Zemlje.

Bio je sposoban prevariti Evu. Kad joj je rekao da će postati poput Boga ako pojede tu jabuku, ona je povjerovala. I tako je jela voćku, a Adam je učinio isto.

Zbog neposlušnostiizgubili su svoj prekrasan dom u vrtu.

Izvan Edenskog vrta, Adam i Eva imali su mnogo poteškoća. Trebali su teško raditi da bi imali hrane. Umjesto prekrasnih voćaka, vidjeli su kako raste mnogo trnja i čičaka.Ali još gore, Adam i Eva počeli su venuti istog dana kad su uzeli jabuku. Sva djeca Adama i Eve rodila su se nakon što je Bog istjerao njihove roditelje iz Edena. Da su Adam i Eva poslušali Boga, život bi za djecu i njih bio srećan. Mogli su zajedno živjeti vječno u sreći na Zemlji.Eva nije dugo bila prijatelj s Bogom. Zbog toga, kad je rađala djecu, nije joj bilo lako. Kada im se rodio prvi sin, nazvali su ga Kain. Svom drugom sinu, dali su ime Abel.

KLEOPATRA I MARKO ANTONIJE Marko Antonije bio je rimski državnik i vojskovođa. Antonije je ostao upamćen prije svega kao jedna od vodećih ličnosti u vrijeme posljednje faze građanskih ratova u Rimu koja se završila upravo njegovim porazom u bitki kod Akcija i uspostavljanjem Avgustovog principata.

Kleopatra je porijeklom bila Grkinja iz Makedonije i nasljednica porodice Ptolomej koja je upravljala Egiptom još od vremena kada je Aleksandar Makedonski osvojio te teritorije 332. godine prije nove ere. Kada je njen otac Ptolomej XII umro 51. godine p.n.e. ostavio je kraljevstvo tada 18 godina staroj Kleopatri.

MARKO ANTONIJE

Kako je po egipatskom zakonu žena mogla jedino da vlada sa suvladarom, svojim suprugom, Klepatra se udala za svog mlađeg brata, koji je tada imao 12 godina, Ptolomejom XIII. Imala je tri sestre i dva brata.

Kleopatra je bila posljednji faraon Egipta i prvi koji je govorio narodnim jezikom. Bila je ljubitelj kozmetičkih trikova, a imala je i glas za koji se tvrdilo da podsjeća na zvuke lire.

Bila je sa slavnim Cezarom, a zahvaljujući toj vezi uspjela je da se po drugi put vrati na prijesto. Kada je Cezar ubijen, za prevlast u Rimu borili su se Marko Antonije i Oktavijan Avgust.

UPOZNAVANJE U želji da učvrsti poziciju Rima, Marko Antonije zove Kleopatru na razgovor, koja ne propušta priliku da opet osigura svoj položaj kraljice Egipta, zavodeći ga .

Sastanak je dogovoren na obali Sidnusa, rijeke u Maloj Aziji. Dolazeći na sastanak, a znajući da je Marko veliki ženskaroš i ljubitelj pića, oblači se kao boginja ljubavi Venera. Klepatra je odugovlačila dolazak želeći da Antonije postane nestrpljiv. Kada je brod doplovio na mjesto sastanka, Marko je prvo bio impresioniran sjajem pozlaćenog broda, a zatim i izgledom egiptske vladarke.

Ubrzo postaje novi Kleopatrin ljubavnik, toliko podložen njenom uticaju da se sa njom vratio u Egipat, zaboravivši na svoju suprugu Fluviju u Rimu.

Dobili su blizance 40.godine p.n.e, koje je on priznao i dao im imena Aleksandar Helios (Sunce) i Kleopatra Selena (Mjesec). Aleksandar Helios je bio krunisan za kralja Imperije Seleukida, a Kleopatra Selena je postala kraljica Kirenaike i Krita. Za vrijeme boravka kod Kleopatre, poklonio joj je Krit, Liban, Siriju i bogate šume u Jerihonu.

Njihov brak sklopljen 36.godine p.n.e. toliko je uzburkao strasti u Rimu da je počela ozbiljna kampanja protiv njih. Vrhunac nezadovoljstva je bio kada je Kleopatra rodila još jednog sina , Ptolomeja Filodelfosa, kojeg je Marko proglasio kraljem Male Azije kada je imao samo dvije godine. Vjerovalo se da želi da sjedište moćne Rimske imperije preseli u Aleksandriju. Da bi spriječio dalje urušavanje Rima, Oktavijan objavljuje rat Kleopatri.

Rimska vojska se sukobila sa egipatskom 2.septembra 31.god.p.n.e. u čuvenoj pomorskoj bitki kod Akcijuma gdje je egipatska flota pretrpjela strahovit poraz.

Kleopatra i Marko bježe u Egipat, gdje se Kleoptra povlači u svoju palatu, a Marko sa novom vojskom kreće da dočeka Oktavijana. Noć pred sukob, Antonije je dobio vijest da je Kleoptra mrtva. Marko Antonije je povjerovao u ovu neistinu i pokušao samoubistvo tako što se proboo svojim mačem. Umro je u Kleopatrinom naručju, nakon čega je i ona izvršila samoubistvo.

NAPOLEON I ŽOZEFINA Napoleon I Bonaparte (1769-1821.) francuski je vojskovođa, državnik, car i vladar.

Napoleon je rođen na Korzici, a učio je u Francuskoj za artiljerijskog oficira. Postao je poznat tokom Francuske revolucije, kada je kao general vodio uspješne pohode protiv Prve i Druge koalicije koje su bile usmjerene protiv Francuske.

Godine 1799. Napoleon je izvršio državni udar i postavio sebe za prvog konzula; pet godina kasnije je sam sebe krunisao za cara Francuske. Tokom prve decenije 19. vijeka, zaratio je sa skoro svakom važnijom evropskom silom, dominirajući kontinentalnom Evropom nizom pobjeda. Žozefina de Boarne (1763 - 1814) bila je francuska carica, kraljica Italije i prva supruga francuskog cara Napoleona I. Žozefina je rođena na karipskom ostrvu Martinik, u uglednoj porodici Tašer, koja je posjedovala plantažu šećera. Njeni roditelji su je udali već sa 16 godina za bogatog vikonta iz Pariza, kome je rodila i dvoje djece. Ipak, njihov brak nije bio srećan – ona je bila punija i nije bila tipično elegantna dama tamošnjeg visokog društva, što mu je smetalo. On je postao nevjeran i ubrzo je napuštio.

PRVI SUSRET Mlada udovica s dvoje djece upoznala je Napoleona 1795. kad je imala 32 godine, a on samo 26.

Napoleon je veoma mlad postao general, pa kako bi u očima drugih oficira djelovao ozbiljnije i dobio više poštovanja, težio je tome da oženi stariju ženu.

Takođe, želio je da bude bogata. Znajući to, Pol Baras, čovjek koji je trebalo da postane budući car Francuske, riješio je da ga spoji sa Žozefinom, svojom skupom ljubavnicom. Baras je čeznuo da se otarasi nje, jer je našao ljepšu i mlađu, i nije imao sredstava da izdržava obje.

Upoznali su se na jednoj zabavi, a Napoleon se, ne očekujući, momentalno zaljubio. Opčinila ga je šarmom, inteligencijom, dobrim ukusom. Bio je spreman da zatraži njenu ruku. Međutim, emocije nijesu bile obostrane - Žozefina je mislila da je dosadan i posljednje što je željela jeste da postane njegova supruga, a ostao je zapamćen i njen tadašnji komentar: " Bonaparta je dobar ni-za-šta".

Ipak, Žozefina, koja je voljela „život na visokoj nozi“ , nije mogla da priušti da ona i njena djeca ne nastave da žive životnim stilom na koji je navikla. Tako je pristala na njegovo udvaranje i vrlo brzo se udala za njega iz interesa.

Ni njena ni njegova porodica se nijesu slagale s brakom. Ipak, ona je bila starija, imala je već dvoje dece. Uprkos tome, imala je određeni status u društvu, ljudi su je simpatisali i bila je vrlo vješta u sklapanju poslova i kontaktima sa ljudima na važnim pozicijama.

Napoleon je odmah nakon sklapanja braka morao da otputuje i bio je očajan jer je, silno zaljubljen, htio stalno da bude u blizini svoje žene. Svakodnevno joj je slao pisma puna divljenja, ljubavi i lijepih reči. Napoleon ju je često molio da mu se priduži, ali ona je uvijek nalazila izgovore, a jednom je išla dotle da je čak izmislila i lažnu trudnoću. Kasnije je iscenirala spontani pobačaj, a Napoleon je tada dugo oplakivao nerođenog sina.

Napoleonovi prijatelji, oficiri, vojnici, svi su znali za Žozefinine vanbračne avanture i ćutali. Kada je jednom prilikom to konačno saznao, "slomio" se, razbijesnio i njegova ljubav se smanjila. Ipak, to nije bio kraj braka, ali jeste velika prekretnica i događaj koji je promijenio prirodu njihovog odnosa. On se osamio u jednoj prostoriji kuće i nije želio da razgovara sa njom. Začudo, Žozefina ovakvu situaciju nije dočekala sa olakšanjem, upravo suprotno - ona se baš tada zaljubila u njega. Koliko ga nekada nije voljela, toliko je u tom trenutku čeznula za njim.

Ona je svoj budući život posvetila njemu, riješila je da mu postane dobra i vjerna supruga - i zaista je tako bilo. Ali, slavni vladar zauzeo je drugačiji stav - više nije bio lud za njom, nije živio samo za nju, ređao je ljubavnice...

Ipak, njegova ljubav nije potpuno nestala - on je bio duboko privržen njenoj deci, brinuo se o njima i volio ih, i uvažavao je Žozefinine sposobnosti kao domaćice.

Čak ni romantične emocije nijesu skroz "umrle", u svojim pismima on joj je i dalje pisao tople i nježne riječi: "Dobro sam. Volim te i želim. Za mene postoji samo jedna žena na svijetu".

Takođe, često je uklanjao njenu nervozu i stišavao ljubomoru zbog drugih žena: "Ne znam šta mislite kada mi pominjete druge žene koje imaju kontakte sa mnom. Ja volim samo moju malu Žozefinu, koja se često duri, koja umije da se svađa tako graciozno, mada ona sve radi graciozno, jer ona je prosto fascinantna... “ Napoleon je u decembru 1805. postao car Francuske, pa su se okolnosti i njegove društvene i državne obaveze promijenile - on je morao da obezbijedi nasljednika, a Žozefina nije mogla da ima djecu. Zato je četiri godine kasnije uslijedio razvod, uprkos Žozefininim molbama i suzama. Odluka je bila donijeta Napoleon je znao da mora da podnese ličnu žrtvu zarad veće slave Francuske, i bio je spreman na to.

Bivši supružnici su ostali u dobrim odnosima. Do kraja se požrtvovano brinuo o njoj i njenoj deci. Na korišćenje je dobila dvorac Malmezon, nedaleko od Pariza, gdje se bavila uzgojem ruža. Čak 250 vrsta ruža raslo je u njenom vrtu.

Nekoliko mjeseci nakon razvoda pisao joj je: " Želim da vas vidim! Ako ste u Malmezonu, ja ću doći krajem mjeseca jer silno želim da vas vidim!"

Nikad nije prestao da joj piše romantična pisma.

Na kraju života je priznao da je njegova nova žena, austrijska princeza Matija Lujza, bila korisna jer je rodila sina, ali da je Žozefina ispunila njegov život pravom ljubavlju i bila mu uvijek vjerna podrška u svemu. Četiri godine nakon razvoda Žozefina je umrla od upale pluća. U to vrijeme Napoleon je već bio poražen, a za njenu smrt saznao je na ostrvu Elbi. Kada je čuo da je umrla, zaključao se u sobu na dva dana, ne želeći nikoga da vidi.

On je umro oko sedam godina kasnije, a posljednja riječ na samrti bila mu je upravo Žozefinino ime. Ljubičice koje mu je ona poklonila nosio je u medaljonu oko vrata sve do smrti.

MARIJA I PJER KIRI Marija Sklodovska - Kiri (1867 —1934) bila je francuska fizičarka i hemičarka poljskog porijekla. Imala je francusko i poljsko državljanstvo. Veći dio života je provela u Francuskoj, a tamo je i započela naučnu karijeru.

Marija Kiri je od malena cijenila obrazovanje i kao dijete izdvajala se iznad druge djece. Sa 5 godina Marija je naučila da čita i piše, slušajući svoju sestru kako uči azbuku. Od početka svog školovanja bila je brilijantan đak, a na kraju srednje škole je i nagrađena zlatnom medaljom za uspjeh.

Međutim, njena domovina, Poljska, je tada bila pod Ruskom dominacijom, i žene nijesu mogle da pohađaju univerzitet, pa je Marija sa starijom sestrom Branislavom sklopila dogovor da je finansijski pomaže tokom njenog studiranja medicine u Parizu, u zamjenu za to da sestra nju počne finansirati, na isti način, za dvije godine.

Godine 1891. otišla je u Pariz da živi sa svojom sestrom i upisala studije matematike, fizike i hemije na Sorboni. Preko dana je studirala, a noću radila davajući privatne časove. Studije na Sorboni završila je kao najbolji student, i to kao prva u klasi fizike i hemije, i druga u klasi matematike.

Pjer Kiri ( 1859-1906) rođen je u Parizu i potekao je iz bogate i visoko obrazovane porodice. Već od malena prepoznali su njegov potencijal i usmjerili ga ka nauci. Kao devetnaestogodišnjak diplomirao je fiziku, da bi se već sa 36 godina zaposlio kao univerzitetski profesor.

PJER KIRI

UPOZNAVANJE Marija i Pjer su se upoznali 1894. godine. Pjer je tada imao oko 30 godina i već je bio uvjeren da se nikada neće oženiti. Spojila ih je večera kod zajedničkog prijatelja, na kojoj su razgovarali bez prestanka, u potpunosti obuzeti jedno drugim.

Nakon ove, nizale su se večere i razgovori, prvo kako bi diskutovali o naučnim projektima, a i nijesu mogli jedno bez drugog. Godinu dana nakon njihovog upoznavanja, Pjer je zaprosio Mariju. Iako joj se dopadao Pjer, odbila ga je, jer je namjeravala da se zaposli u Poljskoj. Sudbina je, ipak, imala druge planove.

Kako je u to vrijeme bilo neuobičajeno da žena bude zaposlena kao profesor na fakultetu, njen zahtjev za posao u Krakovu nije bio prihvaćen, pa se Marija vratila u Francusku.

Već 26. jula 1895. godine Pjer i Marija Kiri imali su skromno vjenčanje. Bivajući jako nesebična i posvećena naučnom radu, Marija je svoje sudbonosno DA izgovorila noseći jednostavnu, tamnoplavu haljinu, rekavši Pjeru da nema drugu haljinu sem one koju nosi svaki dan. Svoj medeni mjesec ovaj par koji je svijetu doprinio više nego mnogi drugi, proveo je putujući biciklima kroz Francusku.

Zajedno je ovaj par naporno radio u drvenoj šupi, pod krovom koji je propuštao vodu, prerađujući skoro 20 tona rude uranijuma, smatrajući da se u njemu nalazi radioaktivni element koji mu daje promjenljiva svojstva.

Tako jula 1898. uspijevaju da izoluju potpuno nov hemijski element – polonijum, koji naziv nosi u čast Marijine domovine. U decembru iste godine otkrivaju male količine još jednog elementa sa intenzitetom radijacije višestruko većim od uranijuma. Nazvan je radijum.

1903. Marija je postala prva žena na svijetu koja je odbranila doktorat iz fizike.

Iste godine su ona, Pjer Kiri i Anri Bekerel dobili Nobelovu nagradu. On je dobio katedru na Sorboni i labaratoriju „Kiri“ u kojoj je istraživanja vodila Marija. Dobar dio novca koji je bio dio nagrade poklonili su ljekarima, Marijinoj sestri i zetu, kao pomoć za otvaranje sanatorijuma.

Tragedija se desila ubrzo, već 19. aprila 1906.godine. Vraćajući se iz laboratorije, Pjer je sa smrskanom lobanjom završio pod točkovima konjske zaprege. Marija se sa tugom borila tiho i nenametljivo. Marija je čuvala Pjerovu odjeću, obraćala mu se u svom dnevniku, gajila uspomenu na njega dugo nakon njegove smrti, koristeći svoja osjećanja kao motivaciju da nastavi baš tamo gdje je njen muž zastao. Zahvaljujući svojoj odlučnosti, dobila je drugu Nobelovu nagradu 1911. godine za stvaranje metoda za mjerenje radioaktivnosti. Tokom Prvog svjetskog rata, Marija je dizajnirala automobile koji su sadržali skenere sa X- zracima, što je mnogo doprinijelo otkrivanju položaja metaka, a njen doprinos ogleda se još i u osnivanju ustanova za liječenje raka zahvaljujući radioaktivnim elementima.

I pored svoje genijalnosti, postojala je jedna stvar koju Marija nije znala.

Prevelika izloženost radioaktivnim supstancama i njihovo baratanje golim rukama u periodu od nekoliko decenija prouzrokovalo je ranu smrt jedine žene koja je Nobelovu nagradu primila dva puta. Marija Kiri preminula je 4. jula 1934. godine.

ALBERT I MILEVA AJNŠTAJN Srpska naučnica Mileva Marić Ajnštajn rođena je 19. decembra 1875. u Titelu, kao prvo od troje djece Marije i Miloša Marića.

Drugačija još od rođenja, kada joj je iščašen kuk, pa je zbog kraće lijeve noge prohodala šepajući, Mileva je odrasla u bogatoj kući oficira austrougraske vojske, pored mlađe sestre Zorke i brata Miloša.

U Gimnaziji u Sremskoj Mitrovici maturira kao najbolja u razredu iz matematike i fizike, a preseljenjem u Zagreb zbog očeve službe dobija specijalnu dozvolu da u Kraljevskoj velikoj gimnaziji, koja je primala muškarce, prisustvuje časovima fizike.

Iznenađuje svojom upitanošću pred fenomenom univerzuma, misterijom života i smrti, brzinom kretanja svjetlosti...

Talentovana i zainteresovana za nauku, ima sve uslove da se školuje u evropskim univerzitetskim centrima. Prvo upisuje medicinu u Cirihu 1896. godine, ali ubrzo se preusmjerava i sve što je tražila nalazi na Državnoj politehničkoj školi na studijama matematike i fizike. Kao peta žena ikada primljena u ovu školu, jedna od dvije koja je diplomirala i jedina u svojoj generaciji, na predavanja fizike ide kod profesora dr Fridriha Vebera. Naročito se interesuje za nebesku fiziku, astronomiju i nebesku mehaniku.

Mileva je uživala velike simpatije kolega, ali i podnosila stalna ubjeđivanja profesora Vebera, koji u svojoj grupi nije želio ženske kandidate, da pređe na neku lakšu grupu prirodnih nauka.

Uporna Srpkinja nastavlja ono što je planirala, ističe se u radu na proračunima, uvijek brzim i tačnim rezultatima, zbog čega joj zainteresovano prilazi i najmlađi student na grupi, Albert Ajnštajn. Ona je imala 21, a on 17 godina kada su počeli da se druže, a prve tri godine bili su samo dobri prijatelji koji su često zajedno učili u njenoj sobi, razmjenjivali matematičke ideje i svirali - ona klavir, a on violinu.

Albert Ajnštajn rođen je 14. marta 1879. godine, u jevrejskoj porodici nastanjenoj u gradu Ulm. Albertov otac Herman po zanimanju je bio trgovac, koji se kasnije bavio elektrohemijskim poslovima, a majka Paulina Ajnštajn, domaćica.

Albertovo rođenje je kod porodice Ajnštajn, naročito kod njegove majke Pauline, izazvalo strah. Ona je mislila da je glava njenog novorođenčeta previše velika i da je loše oblikovana.

Albert Ajnštajn je progovorio znatno kasnije od većine prosječne djece, tek nakon treće godine, i rijetko je i nevoljno govorio sve do devete godine. Godine 1894, nakon propasti elektrohemijskih poslova njegovog oca, Albert se seli iz Minhena u Paviju, italijanski grad blizu Milana. Albert je ostao u Minhenu želeći da završi školu, ali je završio samo jedan semestar, prije nego što je napuštio gimnaziju u proljeće 1895, da bi se pridružio svojoj porodici u Paviji.

On napušta školu godinu i po dana prije završnih ispita, ne govoreći o tome ništa svojim roditeljima, uvjeravajući školsku upravu da mu dozvole odlazak uz pomoć ljekarskog uvjerenja dobijenog od jednog prijateljski nastrojenog doktora.

Ali to je ujedno značilo i da neće dobiti svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi.

Njegova porodica šalje ga tada u Arau u Švajcarskoj da završi srednju školu, tako da postaje jasno da on neće biti inženjer elektrotehnike, kao što se njegov otac do tada nadao. Tamo, on sluša povremena predavanja iz Maksvelove elektromagnetske teorije i konačno prima svoju diplomu u septembru 1896. godine. Ajnštajn je do kraja svog života pokazivao znake „retardiranosti“, koji su se ogledali u nemogućnosti da obavi neke veoma proste radnje, kao na primjer – da zaveže svoje pertle.

UPOZNAVANJE Po Milevinom povratku u Cirih 1899. planula je ljubav s Albertom. On je bio impresioniran ne samo njenim intelektom, već i disciplinom i odlučnošću, a ona je počela da se bavi njegovim radovima.

Dok se Milevini roditelji nijesu protivili ovoj vezi, Ajnštajnovi su, pogotovo majka Paulina, pošto-poto htjeli da im stanu na put jer je Mileva bila pravoslavka, skoro četiri godine starija od njihovog sina jedinca. Njegova majka nije mogla da podnese pomisao da će jedna Srpkinja pravoslavne vjere ući u njihovu pristojnu porodicu i do kraja života smatrala je da ona nije dostojna supruga za njenog sina.

Sa druge strane, Milevu je toliko bila obuzela ljubav prema Albertu, da je počela da popušta na studijama - ocjene su joj na završnom ispitu bile tek prelazne, a ispitna komisija odbila je da joj izda diplomu. Ponovo je pokušala da položi diplomski ispit 1901. godine, u šestom mjesecu trudnoće.

Krajem januara 1901. godine, kod roditelja u Kaću, Mileva je rodila djevojčicu.

Sve vrijeme u ljubavnoj prepisci sa Albertom, daje joj ime Lizerl, po njegovoj volji.

Krštena u pravoslavnoj crkvi pod imenom Ljubica, djevojčica je imala svu pažnju u roditeljskom domu svoje majke. No porodica Ajnštajn, pogotovo Albertova majka Paulina, nijesu bili naklonjeni Milevi.

Ipak, dva mlada naučnika vjenčavaju se 6. januara 1903. godine u Bernu. Ali prije toga, žena budućeg velikana podnosi prvu žrtvu. Da ne bi imao nijednu mrlju iz prošlosti, ona njihovo prvo, ali vanbračno dijete, Lizerl, daje na usvajanje.

U maju 1904. Mileva i Albert dobili su sina Hansa Alberta, ali to ih nije spriječilo da završe radove: Braunovo kretanje, Fotoelektrični efekat, Opšta teorija relativiteta, kao i rad u kojem se javlja čuvena jednačina E=mc2.

Tada su počele i prve trzavice u braku, jer je Ajnštajn, inače veliki ljubitelj žena, započeo prepisku s bivšom djevojkom. Prividna sreća zavladala je rođenjem sina Eduarda 1910. godine. Ipak, kada su saznali da je on rođen sa šizofrenijom, njihovi odnosi su zahladnjeli, a Mileva je postajala sve očajnija. Bolest sina bio je težak udarac za nju i na sve načine je pokušala da mu pomogne. Čak je posjetila i čuvenog Sigmunda Frojda u nadi da će on uspjeti da ga izliječi, ali sve je bilo bezuspješno.

Ajnštajnov poslovni odlazak u Berlin 1912. godine bio je početak kraja.

Boraveći kod tetke Fani, sve više se zbližavao sa njenom ćerkom Elzom. Da bi osvježila brak, Mileva organizuje putovanje po Švajcarskoj, zemlji njihove mladosti, ali sa svakog putovanja Albert se javlja Elzi. Mileva sve to teško podnosi, a u julu 1914. godine doživljava najveći šok. Albert joj uručuje listu uslova za nastavak zajedničkog života.

Pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, Mileva se spakovala i s djecom vratila u Cirih, a Albert je ostao sa Elzom i završio Opštu teoriju relativiteta. Kada je 1916. od Mileve zatražio razvod, ona se razboljela.

Pristala je da se razvedu tek dvije godine kasnije. Dogovorili su se da, ukoliko Albert dobije Nobelovu nagradu, dâ Milevi novac, tako da su se zvanično razveli 1919, kada se Ajnštajn oženio Elzom.

Albert joj je na početku novac slao „na kašičicu“, a kako je njihov mlađi sin Eduardo bio teško bolestan, Mileva je izdržavala djecu držanjem časova matematike i klavira. Kada mu je iziritirana Mileva 1925. tražila da joj vrati originale znamenitih naučnih članaka i prijetila da će otkriti ko je njihov pravi autor, Ajnštajn joj je odgovorio okrutnim pismom: „ Stvarno si me dobro nasmijala kada si počela da prijetiš tvojim sjećanjima.

Zar ti zaista nikad makar na trenutak ne padne na pamet da niko ne bi ni pet para davao za tvoja lupetanja da čovjek s kojim imaš posla nije ostvario nešto važno? Kada je neko niko i ništa, onda tu nema ništa više da se kaže, ali onda taj neko treba da bude skroman i da zaveže. Savjetujem ti da postupiš tako- govorio joj je Albert.“ Ipak, Mileva nije odustala od novca koji joj je obećan, a Albert je popuštio tek kada mu je napisala pismo u kojem mu je rekla da će pisati njegovu biografiju jer od nečeg mora živjeti. Mileva je prodala sve što je imala kako bi platila troškove liječenja, a do kraja života izdržavala je sebe i svog starijerg sina Hansa radeći razne poslove.

Umrla je 4. avgusta 1948. u Cirihu, gde je na groblju Nordhajm sahranjena po pravoslavnim običajima. Ubrzo po njenoj smrti Ajnštajn je u njenu kuću poslao povjerenike koji su neovlašćeno uzeli sve Milevine lične stvari, između ostalog i dio njihove prepiske.

HITLER I EVA BRAUN Adolf Hitler, rođen je 20. aprila 1889. u austrijskom gradu Braunau kao četvrto od šestoro djece carinika Alojsa Hitlera i njegove žene Klare. Od sve djece samo su preživjeli on i njegova sestra Paula.

Bio je njemački političar, diktator i vođa Nacističke partije koji je 1933. postao njemački kancelar.

Eva Braun rodila se 6. februara 1912. godine u Minhenu. Majka Fanny poticala je iz vrlo pobožne katoličke porodice, a otac Fritz, porijeklom iz Njemačke, pripadao je Luteranskoj crkvi.

Ipak, otac je dozvolio da se njihove tri kćeri - najstarija Ilse, Eva i Gretl odgajaju u duhu katoličanstva, iako je sam ostao luteran. Majka je bila domaćica, zarađujući šivenjem odjeće, a otac je radio kao učitelj, predavajući na Višoj tehničkoj školi u Minhenu.

Eva je odrastala u prosječnoj njemačkoj porodici, zanimajući se za sve ono što je tadašnje djevojke zanimalo - muziku, film i lijepu odjeću.

Oduvijek je voljela sport, posebno plivanje. Roditelji su je poslali na školovanje u Samostan engleskih sestara, što je, nije nimalo oduševilo.

Evini roditelji su u godinama nakon Prvog svjetskog rata zapali u bračne probleme, a neslaganje je kulminiralo Fritzovim napuštanjem porodice. Navodno su se i službeno razveli, da bi se ponovno vjenčali 1922. godine. Iako su uspjeli održati brak, taj je prekid, a posebno očevo privremeno ostavljanje porodice, na sve tri kćerke zasigurno ostavilo traga.

UPOZNAVANJE Kad je Eva upoznala Hitlera u famoznom Hofmanovom studiju, u septembru 1929, on je bio opsjednut svojom rođakom Geli. U to se vrijeme Hitler, osim s Evom, povremeno u javnosti pojavljivao i s drugim djevojkama, često još maloljetnima.

Evu je vremenom počeo doživljavati drugačije od ostalih djevojaka koje je povremeno izvodio.

Privlačila ga je svojom "nezahtjevnošću", duhovitošću i vedrom naravi. Uz to, sve više je uviđao da Eva Braun posjeduje osobinu koja mu je bila dragocjena, a to je povjerenje. Znao je da joj može vjerovati.

Hitler Evu počinje izvoditi i na večere u njegov omiljeni restoran blizu Hofmanovog studija.

Preokret u njihovoj vezi dogodio se nedugo nakon smrti Geli, u septembru 1931. godine. Hitler je zbog toga jedno vrijeme bio neutješan, ali tu je bila umiljata i diskretna Eva, spremna pružiti mu utjehu. Eva počinje dolaziti u Hitlerov minhenski stan i sve više zauzima mjesto koje je dotad pripadalo Geli.

Ubrzo Eva počinje uviđati da je Hitler "ne doživljava ozbiljno." Rijetko je svraćao u Minhen i, obuzet predizbornim aktivnostima, krstario Njemačkom. Ni na dogovorene susrete često nije stizao, ne smatrajući za obavezu da je obavijesti da neće doći.

Eva tada odlučuje Hitleru očitati lekcije. U novembru 1932. pokušala je izvršiti samoubistvo, nastojeći da taj čin ipak ostane samo na pokušaju. Nije željela umrijeti, samo Hitleru pokazati da je ne smije zanemarivati. U porodičnom domu očevim je pištoljem pucala sebi u vrat. Promašila je arteriju i u bolnici su joj sanirali povredu bez većih poteškoća.

Ovaj događaj, ne samo da je Hitlera "uozbiljio" kad je riječ o vezi s Evom, već i pokazuje koliko je ona bila odlučna zauzeti važno mjesto u njegovom životu.

U januaru 1933. Hitler postaje njemački kancelar. Samo nedjelju dana nakon što je preuzeo vlast, poklonio je Evi skupocjeni nakit.

Od tada ona postaje neslužbena Prva dama, stalna gošća Hitlerovih rezidencija - od Berlina do Orlovog gnijezda. Većina nacističkih prvaka nikad je nije prihvatila, smatrajući da je ta obična minhenska prodavačica nedostojna i neprikladna za Hitlera.

Dobro je poznato da ju je Hitler, kad je riječ o poslu, držao po strani, i da je bila zadužena prije svega da ga oraspoloži, donese mu čaj, popravi kravatu.

Eva je, da je to htjela, mogla saznati mnoge uznemirujuće stvari o Hitlerovoj zločinačkoj politici, samo da se potrudila i da ju je to zanimalo.Ali, činjenice govore da je bila nezainteresovana za politička, a i za ratna zbivanja.

O najstrašnijoj posljedici nacističkog režima – holokaustu Eva Braun navodno nije znala ništa više od prosječnih Njemaca.

Za Evu Braun drugi muškarac osim Hitlera nije postojao. On je bio njena prva i jedina ljubav, čovjek zbog kojeg je uništila svoj život. Iako su u ozbiljnoj vezi proveli punih trinaest godina, ona je cijelo vrijeme čekala da je Hitler javno prizna kao "svoju." Te rijetke trenutke Eva Braun dočekala je na samom kraju života.

Trenutak Hitlerove javno iskazane privrženosti Evi dogodio se 22.aprila 1945, nedjelju dana prije Hilerovog samoubistva, kad je pred dvije sekretarice i kuvaricom poljubio Evu u usta.

Eva mu je prišla, uzela ga za ruke i s osmijehom mu rekla: " Znaš da ostajem s tobom. Neću dopustiti da me negdje pošalješ." . Hitlerove oči su zablistale.

Odluka o smrti je donešena, a Hitler je najprije otrovao svog psa, njemačkog ovčara Blondi.

Eva Braun odlučila je umrijeti s Hitlerom iako ju je on nagovarao da napušti Berlin. Prije toga se na zaprepašćenje svih, malo prije ponoći 28. aprila, s njom vjenčao.

POSLJEDNJI SATI ŽIVOTA Nakon kratke potvrde o stupanju u brak, uslijedilo je potpisivanje. Nervozna i zbunjena Eva, kojoj se na samom kraju života ostvario san, pritom se zbunila.

Počela je pisati Eva B, no shvativši zabunu, brzo je prekrižila slovo B i potpisala se kao Eva Hitler rođena Braun.

Nakon svog vegetarijanskog ručka s dvije sekretarice i kuvaricom, 30. aprila, Hitler je dao zadatak vozaču da pripremi dvije stotine litara benzina, kako bi njegovo i Evino mrtvo tijelo bilo spaljeno.

Nakon odmora u sobi, novopečeni mladenci izašli su na hodnik, gdje je nastupilo opraštanje. Hitler i Eva pružili su svima ruke, a zatim se vratili u sobu, a ubrzo, oko 15 sati i 30 minuta, iz nje se začuo pucanj. Njihova beživotna tijela pronašao je vozač.

Hitler je ležao na krvavom krevetu, a pištolj mu je bio kraj nogu. Evino tijelo bilo je bez tragova krvi, usne plave. Na sebi je imala plavu haljinu od šifona. Glava joj je klonula. Izgledalo je kao da spava. Prazna kutijica u kojoj je bila staklena ampula s otrovom ležala je na podu.

TITO I JOVANKA BROZ Tito – ime koje je obilježilo 20. vijek. Sinonim Socijalističke Jugoslavije, tvorac trećeg puta u blokovskoj podjeli svijeta, osnivač Pokreta nesvrstanih.

Danas, uglavnom, Tito je lijepo sjećanje na dane tzv. Juge kada se lijepo živjelo.

Josip Broz je rođen u selu Kumrovcu u Hrvatskom zagorju kod Zagreba 7. maja 1892. godine. Bio je sedmo od petnaestoro djece roditelja Franje i Marije Broz, rođene Javeršek. Težak život na selu u tom vremenu nije mimoišao i njegovu porodicu. U svojim pričama iz djetinstva često je navodio da su koristili svaku priliku kad bi došli gosti da traže da jedu.

Majka ih tada nije odbijala već im je davala dosta hrane koju bi plaćali batinama poslije odlaska gostiju.

Po završetku osnovne škole Josip Broz je otišao iz rodnog mjesta na zanat u mehaničarsku radionicu u Šišku. Po završetku šegrtske škole 1910.god. stiže u Zagreb u kojem se upoznao sa radničkim pokretom i postao njegov član.

Za vrijeme velikog rata bio je vojnik austro-ugarske vojske. Borio se na istočnom frontu gdje je zarobljen 1915.god. poslije ranjavanja.

U ruskom zarobljeništvu je ostao do kraja rata. Poslije pobjede Oktobarske revolucije stupa u odred Crvene internacionalne garde i postaje član jugoslovenske sekcije Ruske komunističke partije. 1920.god se vratio u Jugoslaviju i postao član Komunističke partije Jugoslavije.

U Kraljevini Jugoslaviji komunizam je bio zabranjen zakonom pa je Broz često hapšen, osuđivan i proganjan. 1937.god postao je sekretar KPJ i na njenom čelu ostao do kraja života.

Okupacija Jugoslavije ga je zatekla u Zagrebu , odakle se prebacio u Beograd.

Vrši pripreme i organizuje ustanak protiv okupatora. 16 oktobra 1941.god. odlazi iz Beograda na slobodnu teritoriju u Užice, odakle će sa svojim jedinicama preći duge puteve u borbi za oslobođenje zemlje. Tokom bitke na Sutjesci je ranjen.

Uporedo sa borbom sa fašistima i njihovim pomagačima je rađeno na stvaranju nove jugoslovenske zajednice na principu ravnopravnosti svih republika i naroda.

Poslije završetka rata Tito je došao na čelo Jugoslavije.Zalagao se da ona vodi svoj put i da se nezavisno razvija od drugih socijalističkih zemalja. Prvi put je za predsjednika Republike izabran 14. januara1953. godine.

Josip Broz Tito službeno je imao četiri braka. Prva supruga bila je Pelagija Belousova . Sa njom je bio u braku od 1919. do 1936. Druga supruga bila je Anna Köenig, njemačka komunistkinja koja je stradala u Staljinovim čistkama. Bili su u braku od 1936. do 1937.god.

Sljedeća gospođa Broz bila je Herta Haas sa kojom je bio u braku od 1940. do 1943.god. I četvrta najpoznatija supruga je bila Jovanka Broz sa kojom je bio u braku od 1952.god. do 1980.god.

Njegova velika ljubav je bila Davorjanka Paunović, ratnog imena Zdenka, bila je Titov kurir i lična sekretarica, više od dvije decenije mlađa, Titova ljubavnica i jedina žena za koju je on navodno rekao „ Ja bez nje ne mogu“.

Umrla je od tuberkuloze pred sam kraj rata. Sahranjena je po Titovom nalogu, bez ikakve ceremonije, u dvorištu Bijelog dvora u Beogradu u koji se on uselio kada se rat završio.

POSJETA NIKŠIĆU Bračni par Broz je dvaput boravio u posjeti Nikšiću. Prvi put 20.09.1959.god. kada je Josip Broz Tito posjetio Željezaru „Boris Kidrić“ i Hidrocentralu „Perućicu“. Na dočeku na Trgu okupilo se oko 60 hiljada ljudi. On se tada obratio Nikšićanima i posebno osvrnuo na značaj fabrike čelika, ne samo za grad već i za čitavu SFRJ. Druga posjeta se desila deset godina kasnije. U sklopu posjete Crnoj Gori 12. maja 1969.god. boravio je u Nikšiću jedan dan.

ODLAZAK VELIKANA Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani.

Sahranjen je je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta.

Titova sahrana se smatra najvećim pogrebom nekog državnika u svjetskoj istoriji. Bilo je preko pola miliona ljudi na sahrani.

Prevezen je iz Ljubljane u Beograd svojim čuvenim Plavim vozom.

Jovanka Budisavljević Broz (Pećane, 7. decembar1924 — Beograd, 20. oktobar2013) bila je prva dama SFRJ, udovica jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Bili su u braku od 1952. do njegove smrti 1980. godine. Imala je čin potpukovnika JNA. Rođena je 7. decembra 1924. u selu Pećanima. Sa 17 godina je stupila u Savez komunističke omladine Jugoslavije.

Godine 1943. tokom Drugog svjetskog rata ranjena je u nogu i razboljela se od tifusa. U 21. godini je dobila dva Ordena za hrabrost, a takođe je i nosilac Partizanske spomenice 1941. Josipa Broza Tita je upoznala prilikom njemačkog desanta na Drvar 1944. godine.

UPOZNAVANJE Kako su se Tito i Jovanka upoznali, dan danas nije sasvim jasno. Postoji više priča o njihovom upoznavanju. Jedna je kako je tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Aleksandar Ranković izabrao pet najboljih između 50 ponuđenih djevojaka te ih posebno prezentovao Titu koji je kasnije odabrao Jovanku.

Tito je 1951. god završio u bolnici, Jovanka je tada ostala uz njega kako bi mu olakšala bolesničke dane. Tito joj je rekao kako misli da bi s njom mogao osigurati miran i srećan život.

Trebalo joj je neko vrijeme da pristane jer joj je smetala razlika u godinama, a i kako sama kaže, bila je mlada, ostali muškarci su je primjećivali i imala je puno udvarača, ali nakon nekog vremena su se zbližili i zavoljeli.

Tajno venčanje desilo se 15. aprila1952. u lijepoj vili Dunavka u Iloku sa Aleksandrom Rankovićem kao mladoženjenim kumom i generalom Ivanom Gošnjakom kao mladinim kumom. Međutim, njeno zvanično otkrivanje kao prve dame se odigralo godinu dana kasnije tokom državne posjete britanskog ministra spoljašnjih poslova Entonija Idna.

Ona je na svim putovanjima pratila svog supruga, do 1975.god. Jovanka je posljednji put viđena u javnosti 14. juna1977. na zvaničnom prijemu za premijera Norveške sa Titom. Poslije smrti Tita živjela je izolirano u kućnom pritvoru do svoje smrti.

ISIDORA DANKAN I SERGEJ JESENJIN Sergej Aleksandrovič Jesenjin ( 1895 —1925) je bio ruski pjesnik.

Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije.

Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „ pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu.

Rođen je u selu Konstantinovo. Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Bio je u braku sa plesačicom Isidorom Dankan.

Isidora Dankan (1877 - 1927) je bila američka plesačica.

Mnogi je smatraju majkom modernog plesa. Iako nikada nije bila popularna u SAD-u, zabavljala je publiku širom Evrope. Godine 1900, preselila se u Pariz.

Na scenu je izlazila bosa, u prozirnim kostimima, pomjerala je granice, tvrdila da klasičan balet nije umjetnost jer ograničava i ne dozvoljava ženi da se izrazi. Govorila je da će ples budućnosti biti sličan onom iz antičke Grčke – prirodan i slobodan. Njen život bio je češće ispunjen tugom nego radošću, pa je ples bio jedino "mjesto" gdje je bila svoja, slobodna i srećna.

Nakon velikog uspjeha u Parizu, odlazi u Rusiju i otvara školu plesa.

Neposredno prije nego što je otputovala i srela Jesenjina, gatara joj je predskazala da će "otići na dug put u zemlju pod blijedo-plavim svodom. Postaće bogata, vrlo bogata i udaće se...". Isidora je iza sebe imala promašene brakove i nije željela da se ponovo veže. Posebno ne u Rusiji, zemlji koja nije njena.

UPOZNAVANJE Isidora je Jesenjina upoznala 1921. u Petrogradu, u ateljeu slikara Žorža Jakulova. Bila je to prava boemska žurka, sa mnogo vina i dima. Isidora je ušla sa svojim menadžerom dok je Jesenjin svirao harmoniku i pjevao.

Gosti, obuzeti njegovom pjesmom, nijesu ni primijetili da je stigla slavna gošća. Tužni zvuci harmonike, Jesenjinova mladost, mangupski izgled, izražajne oči... potpuno su opčinili Isidoru. I on je zanijemio kada je vidio ko mu aplaudira. Svi su krenuli ka važnoj gošći, ne bi li je što bolje ugostili, ali ona je gledala samo u Sergeja.

Isidora je imala 44 godine, a Jesenjin 26. Ona je znala tek par riječi na ruskom, on nijednu na engleskom. Ali, ljubav se rodila, rasplamsavala se iz dana u dan bez obzira na razliku u godinama i jezičku barijeru. Ali, nije potrajala, završila se tragično, sukobima, tučama, samoubistvom i smrću. Jesenjin je često napuštao Isidoru, a ona ga je preklinjala da se vrati, klečala na koljenima i ljubila mu cipele, nježno mu govoreći: “Sergej Aleksandroviču, ja te volim!”

Voljenog je zvala “Sergej Aleksandrovič”, ali još češće “Anđele“. Jesenjin je nju zvao “Isadora”. Par je posjećivao prijeme i književne večeri gdje je Dankan plesala, a Jesenjin čitao stihove. Kući bi se obično vraćali pred jutro.

U međuvremenu ruska karijera Dankan nije išla najbolje - tačnije rečeno, sovjetske vlasti joj nisu dozvoljavale tako široko polje djelovanja kako je ona očekivala. Pošto joj je 1922. u Parizu umrla majka, slavna plesačica je riješila da otputuje iz Rusije. Ali nije htjela da se rastaje sa Jesenjinom, i da bi on mogao dobiti vizu kako bi zajedno s njom pošao na put, riješili su da sklope brak.

Nakon što su proveli dva srećna mjeseca u Parizu, otputovali su u Ameriku. Ali, ljubavna idila nije trajala dugo. Isidora je na svaki način nastojala da promoviše muža – pjesnika, organizovala je prevođenje i publikovanje njegovih pjesama, priređivala književne večeri . Međutim, Jesenjin nikada nije dobio priznanje za svoj rad, daleko od domovine, on je bio samo muž slavne igračice.

Zato je on smatrao da nije nikome potreban, tugovao je, padao u depresiju.

Počeo je da pije, između njega i Isidore sve češće su izbijale svađe, koje bi se obično završavale time što je neko od njih dvoje odlazilo iz stana, poslije čega bi se opet mirili.

Na jednom od njenih koncerata toliko je bio pijan i fizički je nasrnuo na nju da je zvala policiju koja je Sergeja odvezla u psihijatrijsku bolnicu. Kada se poslije tri dana vratio kući nije više video ženu koju voli, već umornu,ostarjelu i neprivlačnu.

U avgustu 1922. su se vratili u Sovjetsku Rusiju. Ali njihovi odnosi su se u to vrijeme mnogo izmijenili. Napivši se, često je pravio skandale i povremeno je i tukao. Umorna od svega, Isidora mu je jednog dana rekla: ”Sergej Aleksandrovič, ja otići u Pariz.” Otputovala je sama. Uskoro je od Jesenjina dobila telegram: ”Ja volim drugu. Stop. Ženim se sa njom. Stop. Srećan sam. Stop”. Tako je on pokušao da je izbaci iz svog života.

Jesenjin je bio u sve gorem psihičkom stanju. Jedan njegov prijatelj prisjećajući se posljednjeg susreta, nekoliko dana uoči njegove smrti, rekao je da ga je pjesnik upitao: “Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isadore. Ona mi ga je poklonila. Eh, kako me je voljela ta starica! Ja ću joj napisati... pozvaću je, i ona će razdragana dotrčati da mi padne u zagrljaj..."

Samo nekoliko dana posle toga napisao je posljednju pjesmu “ Doviđenja, druže, doviđenja”. Kao da je želio da se oprosti, jer je sjutradan, 28. decembra 1925. godine u jednom hotelu u Lenjingradu, izvršio samoubistvo i to na tri načina, da bude siguran da će umrijeti. Sebi je presudio u sobi broj 5 u kojoj je nekada boravio sa Isidorom. Presjekao je vene, zapalio cijev od grijanja, obmotao šal koji mu je poklonila nekada voljena žena oko vrata i objesio se.

Posle tragedije Isidora se potpuno povukla iz javnog života. Šal je postao i njen ”ubica“ Uveče, 14. septembra 1927. Isidora Dankan je tragično poginula – dugački šal se zamotao oko automobilskog točka i udavio je.

Sticajem nesrećnih okolnosti sudbina je htjela da i uzrok njene smrti bude gušenje.

BONI I KLAJD Boni Parker i Klajd Barou su možda najpoznatiji romansirani par u američkoj istoriji koji se bavio kriminalnim radnjama. Ubijali su, kidnapovali, krali, pljačkali.

Njihova imena su postala sinonim za Veliku depresiju koja je 30-ih godina prošlog vijeka vladala u SAD-u. Tada je generalni stav građana SAD bio protiv Vlade, pa su Boni i Klajd to iskoristili.

Bili su mlad, zaljubljeni par koji je bježao od zakona na otvorenom putu. Zbog Klajda i njegove impresivne vožnje autobomila, često su uspijevali da pobjegnu policiji u posljednjem trenutku, dok je Bonina poezija osvajala srca mnogih. Dvije godine su proveli u zajedničkim kriminalnim aktivnostima. Većinu vremena su provodili u ukradenim automobilima. Živjeli su od novca iz opljačkanih prodavnica, benzinskih pumpi i, rijetko, banaka.

Zanimljivo je da nikad nijesu uspjeli mnogo novca da iznesu iz banaka. Istina, ubili su 13-oro ljudi, ali su ujedno kidnapovane policajce i civile puštali nepovrijeđene, miljama dalje, čak im dajući i novac da se vrate kući. Kao da su bili na avanturi, zabavaljajući se i kršeći zakon.

ŽIVOT PRIJE KRIMINALA Boni Elizabet Parker je rođena 1. oktobra 1910. u Roveni, u Teksasu, kao drugo od troje djece Henrija i Eme Parker. Otac joj je bio zidar i porodica je uspijevala da se prehrani od njegove plate. Međutim, umro je kad je Boni imala samo četiri godine i porodica se preselila kod Emine majke u predgrađe Dalasa, u Teksasu. Prema pričama, Boni je bila prelijepa, skladne građe i plave kose.

Bila je odličan đak i voljela je da piše poeziju.

Međutim, bila je izmorena od svog prosječnog života. Napuštila je školu sa 16 godina i udala se za Roja Torntona. Međutim, zajednički život nije dugo trajao. Roj je mnogo vremena provodio van kuće. Godine 1929. bio je uhapšen zbog pljačke i osuđen na pet godina zatvora. Tada ga je Boni posljednji put vidjela. Nikad se nije razvela. Dok je Roj bio odsutan, Boni je radila kao konobarica, ali je 1929. godine dobila otkaz, pred sam početak Velike depresije.

Klajd Čestnat Barou je rođen 24. marta 1909. u mestu blizu grada Teliko, u Teksasu, kao peto od sedmoro djece Henrija i Kami Barou. Porodica je bila veoma siromašna. Bili su podstanari i njegovi roditelji su radili kao farmeri.

Klajd je neko vrijeme živio kod rođaka jer njegovi roditelji nijesu imali dovoljno novca da prehrane porodicu.

Kad je napunio 12 godina, porodica Barou se preselila u zapadni Dalas gde je Klajdov otac otvorio benzinsku stanicu.

Pošto je to bio surov kraj, težak za život, Klajd i njegov brat Marvin „Bak“ Barou su često imali problema sa zakonom zbog krađe ćurki i automobila. Klajd je imao dvije ozbiljne ljubavne veze, ali se nikad nije ženio.

PRVI SUSRET BONI I KLAJDA Boni i Klajd su se upoznali u januaru 1930. godine kod kuće zajedničkog prijatelja. Svidjeli su se jedno drugom istog trenutka. Dvije sedmice poslije upoznavanja, Klajd je osuđen na dvije godine zatvora zbog svojih prethodnih kriminalnih radnji. Boni je bila skrhana.

Međutim, Klajd je ubrzo pobjegao iz zatvora sa pištoljem koji mu je Boni prokrijumčarila. Sedmicu kasnije je ponovo uhvaćen i osuđen na 14 godina zatvora.

U tom zatvoru je počinio svoje prvo ubistvo jer je na smrt prebio jednog zatvorenika. Misleći da će ga prebaciti u drugi zatvor ako se pokaže fizički nesposobnim, zamolio je drugog zatvorenika da mu odsiječe dva nožna prsta.

Iako mu ovo nije pomoglo, Klajd je iz nepoznatih razloga dobio rani uslovni otpust iz zatvora. Kad je na štakama otpušten u februaru 1932. godine, zakleo se da će radije umrijeti nego se vratiti na to mjesto.

ZAJEDNIČKI KRIMINALNI POČECI Budući da je vladala Velika depresija i da je bilo teško naći posao, čim mu je rana zarasla, Klajd je ponovo počeo da pljačka i krade. Na jednoj od prvih pljački priključila mu se i Boni. Iako je bila u automobilu tokom pljačke, Boni je bila uhvaćena i poslata u jedan od teksaških zatvora. Ali, ubrzo je bila puštena zbog nedostatka dokaza.

Još jedan učesnik, Klajdov drug, Ralf Fluits, takođe je bio uhvaćen. Odslužio je vrijeme u zatvoru i više se nikada nije priključio Barou bandi. Dok je Boni bila u zatvoru, Klajd i njegov drug Rejmond Hamilton su, u pokušaju pljačke jedne prodavnice, neplanirano ubili vlasnika Džona Bučera. Boni je uprkos ovome ostala sa Klajdom.

Naredne dvije godine, Barou banda je „harala“ u više američkih država – Teksasu, Oklahomi, Mizuri, Luizijani, Novom Meksiku itd. Predah su pravili blizu granica da bi brzo mogli da pobjegnu jer policija jedne države nije smjela da prelazi granice druge. Klajd je veoma često mijenjao i krao automobile. Vrlo dobro je poznavao mape i sve sporedne puteve. To je bio razlog zašto su toliko puta uspijevali da pobjegnu policiji. Boni i Klajd su na svaka dva mjeseca išli u posjetu svojim roditeljima. To je policija tek kasnije saznala.

RAFALI U DŽOPLINU Klajdov brat Bak je pušten iz zatvora u martu 1933. godine. Do tada je Barou banda počinila nekoliko ubistava, opljačkala nekoliko banki, mnogo prodavnica i benzinskih stanica, i ukrala nekoliko automobila. Boni i Klajd su iznajmili apartman u gradiću Džoplin, u državi Mizuri, da bi se sastali sa Bakom i njegovom suprugom Blanš.

Posle dvije sedmice odsijedanja, Klajd je primijetio dva policijska automobila kako se parkiraju u dvorištu. Uslijedili su rafali. Preplašena Blanš je izletela na prednja vrata trčeći.

Barou banda je ubila jednog policajca, a drugog teško ranila. Boni, Klajd, Bak i V. D. Džons su iz garaže pokrenuli automobil i pobjegli. Usput su usporili da bi pokupili Blanš koja je i dalje trčala.

Policija je u apartmanu našla mnogo informacija o Barou bandi. Dokaz sa vjenčanja Bak i Blanš, oružje, Bakovi papiri o uslovnom otpustu iz zatvora i Boninu pjesmu. Te fotografije su danas najpoznatije fotografije Boni i Klajda. Sve ovo ih je učinilo još poznatijim i zanimljivijim. Kasnije, ekipa se, u nadi da ne bude otkrivena, često sklanjala u prirodu gdje je potpaljivala vatru i kupala se u hladnim potocima.

U junu 1933. godine, vozeći se po Teksasu, Klajd je propuštio upozorenja o izgradnji mosta i prevrnuo automobil u jarugu. Budući da je izbio požar u kolima, Boni je zadobila ozbiljne povrede na desnoj nozi .

Nakon toga je teško mogla da trči, a pred kraj svog života je jedva mogla da hoda. Skakutala je na jednoj nozi, ili ju je Klajd nosio.

RAFALI U PLEJT SITIJU I AJOVI; BJEKSTVA IZ ZATVORA Sljedećeg mjeseca iste godine, Boni, Klajd, Bak, Blanš i V. D. Džons smjestili su se u dva apartmana blizu Plejt Sitija u državi Mizuri. Praveći buku, postali su sumnjivi lokalcima i vlasniku apartmana. Policija je ovaj put došla pripremljenija nego prethodni put. Sat vremena prije ponoći policija je zakucala na vrata apartmana. Blanš je uzviknula: „Samo trenutak da se obučem!“ To je Klajdu dalo dovoljno vremena da dohvati svoju automatsku pušku i počne da puca. Počeli su masivni rafali sa obje strane. Baku je jedan metak okrznuo glavu. Klajd je uspio da okupi Barou bandu i svi su pucajući iz garaže ušli u automobil. Policija im je izbušila dvije gume i staklo na vratima koje je oštetilo Blanšino lijevo oko, na koje je ostala trajno slijepa. Preko noći su se zaustavljali da kupe zavoje i mijenjaju gume.

Stigavši u Ajovu, jedan od lokalnih farmera je našao krvave zavoje na putu i prijavio policiji. Lokalna policija je okupila oko stotinu policajaca, gardista i lokalnih farmera. Pravo je čudo da su skoro svi članovi Barou bande ovo preživjeli. Okruženi sa svih strana, rafali metkova su letjeli u svim smjerovima.

Ušavši u automobil sa Boni i V. D. Džonsom, Klajda je jedan metak pogodio u ruku i zakucali su se u obližnje drvo. Sve troje su izletjeli iz vozila i počeli da trče, preplivavši rijeku. Klajd je ubrzo nakon toga ukrao automobil sa jedne farme.

Tim putem su uspjeli ponovo da pobjegnu. Klajda su upucali četiri puta. V. D. Džons je zadobio povredu glave.

BAROU BANDA

Boni i Klajd su nekoliko mjeseci odmarali, da bi se u novembru iste godine vratili pljačkama i krađi. Živjeli su u svom automobilu da ih niko ne bi prepoznao.Tog meseca je V. D. Džons uhvaćen i zatim je ispričao svoju priču policiji. Opet izbjegavši policijsku zasjedu gdje su i njihove porodice mogle biti povrijeđene, Boni i Klajd su, iz osvete, pomogli Klajdovom prijatelju Rejmondu Hamiltonu da pobjegne iz zatvora.

Tokom operacije je jedan stražar ubijen, a nekoliko zatvorenika je takođe pobjeglo. Jedan od njih, Henri Metvin, priključio se Boni i Klajdu. Kriminalne radnje su se nastavile tako što su ubili još dva policajca na motociklima. Ovo je mnogo razjarilo policijski sistem SAD-a.

SUROVA SMRT Policija je napravila dogovor sa ocem Henrija Metvina da će njegovom sinu biti oprošteno sve ako preda Boni i Klajda vlastima. Henri se „igrom slučaja“ rastao od Boni i Klajda 19. maja 1934. godine. Znajući koliko je Barou banda u bliskom odnosu sa svojim porodicama, policija je pretpostavila da će Boni i Klajd tražiti Henrija kod kuće njegovog oca . Šestorica policajaca je isplanirala zasjedu.

Zaplijenili su kamion Henrijevog oca i ostavili ga na putu za njegovu kuću, misleći da će ozloglašeni par tuda proći i zaustaviti da bi vidjeli šta nije u redu sa kamionom. To se upravo i desilo.

23. maja 1934. godine oko 9 :15 h ujutru, Boni i Klajd su se zaustavili vidjevši kamion Henrijevog oca na putu. Klajd je izašao da vidi šta nije u redu, a Boni je ostala u automobilu. Policija je odmah počela da puca. Boni i Klajd nisu imali vremena da reaguju. U njih je ispaljeno oko 130 metaka jer policija „nije htjela da rizikuje“. Kad se situacija smirila, vidjeli su da je Klajdov potiljak eksplodirao, a Boni je nedostajao deo desne šake. Ubrzo se lokalni narod okupio i počeo da skuplja „suvenire“ s mjesta ubistva, od parčića stakla, čaura, do krvavih djelova odjeće Boni i Klajda.

Jedan lokalac je izvadio džepni nož i krenuo da odsiječe Klajdovo lijevo uvo.

Ubrzo su rastjerani. Tijela su odnešena u Dalas gde je javnost mogla da ih vidi.

Iako je Boni zahtijevala da bude sahranjena pored Klajda, sahranjeni su na različitim grobljima po željama njihovih porodica.

IZVORI: http://www.presstiz.rs/kultura/poslednja-voznja-boni-i-klajda/ http://afirmator.org/ljubavni-zivot-poznatih-kleopatra/ http://www.medias.rs/najmocnije-zene-u-istoriji-iii-kleopatra https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/zanima-vas/ljubavne-price-kojese-dugo-pamte-kleopatra-i-marko-antonije https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0%B0%D1%80%D0%BA%D0%BE_%D 0%90%D0%BD%D1%82%D0%BE%D0%BD%D0%B8%D1%98%D0%B5 http://www.telegraf.rs/vesti/1337839-ovo-je-prava-istina-o-milevi-i-albertuanstajnu-foto https://zena.blic.rs/porodica/mileva-je-mogla-sve-samo-da-ima-ljubav-svogajnstajna-zbog-ovog-genija-sve-je-i/r48eyf3 https://stil.kurir.rs/lifestyle/63443/strasan-zivot-eve-braun-zene-koja-je-vise-odsvega-volela-hitlera-sta-je-sve-prezivela-u-braku

http://www.prekoramena.com/t.item.389/detinjstvo-adolfa-hitlera.html http://www.prelepapoezija.com/sergej-aleksandrovic-jesenjin-biografija/ https://sr.wikipedia.org/srec/%D0%98%D0%B7%D0%B0%D0%B4%D0%BE%D1%80%D0%B0_%D0%94 %D0%B0%D0%BD%D0%BA%D0%B0%D0%BD http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+.303.html:455532-Najvece-ljubavi-IsidoraDankan-i-Sergej-Jesenjin http://www.vijesti.me/caffe/uraganska-romansa-isidore-dankan-i-sergejajesenjina-58199 http://knjige.pravac.com/biografije/napoleon-bonaparta-79/# https://sr.wikipedia.org/srel/%D0%96%D0%BE%D0%B7%D0%B5%D1%84%D0%B8%D0%BD%D0%B0_ %D0%B4%D0%B5_%D0%91%D0%BE%D0%B0%D1%80%D0%BD%D0%B5 http://www.dnevno.rs/istorijski-zabavnik/zanimljivosti-iz-istorije/61879/napoleon-izozefina-bludnici-u-vrtlogu-hirovite-neobicne-i-vecne-ljubavi https://www.b92.net/zivot/vesti.php?yyyy=2017&mm=01&dd=10&nav_id=121891 1 https://sh.wikipedia.org/wiki/Josip_Broz_Tito

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/biografija-jovanke-broz-otisla-je.-uz-jednuzelju-da-je-pokopaju-uz-tita-u-kuci-cvijeca/902019/ http://secanja.com/postojana-velika-ljubav-marije-i-pjera-kiri/ https://sr.wikipedia.org/srel/%D0%9C%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%9A%D0%B8 %D1%80%D0%B8 https://www.svetnauke.org/10216-marija-kiri-prva-svetski-poznata-i-priznatanaucnica http://www.medias.rs/velike-ljubavi-velikih-ljudi-xviii-marija-i-pjer-kiri http://amazonke.com/2017/08/01/izabela-i-kraljica-kastilje/ https://sr.wikipedia.org/srel/%D0%A4%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D0%BE _II_%D0%BE%D0%B4_%D0%90%D1%80%D0%B0%D0%B3%D0%BE%D0%B D%D0%B0 KNJIGA : „ GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA“ – TAMARA NIKČEVIĆ