Istorijski časopis

Istorijski časopis Osnovne škole ,,Braća Ribar“ Treći broj (No.3)

PRINCEZE Redakcija: Maša Pejović, Dragana Karadžić, Borjana Karadžić Mentor: Biljana Krotolica

SADRŽAJ: Zorka KaraĎorĎević………………………………………………

Milica Nikolajevna Romanov…………………………

Anastasija Stana Nikolajevna………………….

Jelena Savojska……………………………………………………

Ana Petrović-Njegoš…………………………………………

Ksenija Petrović-Njegoš………………………………

Vjera Petrović-Njegoš…………………………………

Marija Marica Petrović-Njegoš…………………

Olga Nikolajevna…………………………………………………

Tatjana Nikolajevna…………………………………………

Marija Nikolajevna……………………………………………

Anastasija Nikolajevna…………………………………

Zorka Karađorđević Knjeginja Ljubica-Zorka KaraĎorĎević (djevojačko Petrović; 1864-1890) je bila najstarija kćerka crnogorskog knjaza, kasnije kralja Nikole I Petrovića i supruga Petra I KaraĎorĎevića, kralja Srbije, od 1903. do 1918. i kralj Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921. godine.

RoĎena je (po starom i novom kalendaru)11/23. decembra 1864. godine na Cetinju. Na krštenju na dan Svetog Save dobila je ime Ljubica, kum je bio srpski knez Mihailo Obrenović koga je na Cetinju na krštenju zastupao državni savjetnik ĐorĎe Đoša Milovanović (1813-1885). Radi uspostavljanja dobrosusjednih odnosa Srbije i Crne Gore i ostvarenja narodnog jedinstva, da Ljubica-Zorka kako se knjeginja naziva na

krštenju bude simbol ljubavi i zore novog vremena. Bila je prvo od ukupno dvanaestoro djece crnogorskog knjaza Nikole I Petrovića i knjeginje Milene.

Svoje djetinjstvo, provodi na Cetinju do 11. godine, gdje su je učili cetinjski učitelji i Švajcarkinja, gospoĎa Najkom. Knjeginju Zorkusu 1875. poslali u Rusiju da u Smoljnskom Institutu (gdje su se vaspitavale djevojke iz najuglednijih porodica ruske aristokratije) nastavi svoje školovanje. Po završetku školovanja vraća se na Cetinje.

Početkom 1883. na Cetinje dolazi knez Petar KaraĎorĎević. Namjera mu je bila da se na Cetinju oženi, zbliži sa Crnogorcima i da se tu doseli i živi sa porodicom. Zaprosio je mladu i lijepu knjeginju. Dolazak Petra KaraĎorĎevića na Cetinje i njegova vjeridba sa knjeginjom Zorkom Petrović Njegoš nije bila po volji protivnicima ove dvije dinastije, ali je zato taj čin s radošću prihvatio srpski i crnogorski narod, koji je u krvnom srodstvu gledao potvrdu za buduću zajednicu. U

Cetinjskom manastiru 30. jula 1883. godine objavljeno je vjenčanje knjeginje Zorke (19. godina) i Petra KaraĎorĎevića (39. godina).

Svadbeno veselje, kao i prethodna vjeridba, prireĎena je po narodnoj tradiciji s mnogobrojnim gosima koji su jedva mogli da se smjeste na mali prostor Cetinja.

Knez Petar i knjeginja Zorks otputovali su na dan vjenčanja, po podne, za Pariz, na svadbeni put. Po povratku s puta, kneževski par se nastanio na Cetinju. Tu u cetinjskom miru podizali su djecu .

Knjeginja Zorka je Petru I KaraĎorĎeviću rodila petoro djece: -Jelenu, roĎena 23. oktobra (4.novembra) 1884. godine. Bila je supruga velikog kneza Ivana Konstantinoviča- koja je sa djecom 1917. srećno izbjegla sudbinu carske porodice zahvaljujući svojoj hrabrosti i snalažljivosti, kao i pomoći srpskog poslanika u Sankt Peterburgu gospodina Miroslava Spalajkovića, dok je njen suprug ,

kao najbliži roĎak carske porodice Romanov strijeljan. Umrla je 1962. godine.

-Milenu, roĎena 26.aprila 1886. Umrla kao dijete 22.decembra 1887.

-ĐorĎa,roĎen 27.avgusta (8.septembra) 1887, a koji je jedini živio i umro u otadžbini, u Srbiji. 1909. odustao je od svog prava na kraljevstvo u korist svog mlaĎeg brata Aleksandra. Umro je 1972. godine.

-Aleksandar, roĎen 4.decembra (16.decembra) 1888, nazvan viteški kralj Aleksandar Ujedinitelj. Bio je drugi kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921-1929), a kasnije i Kraljevine Jugostavije (19291934). Grupa zavjernika ga je ubila u Marselju 1934. godine.

-Andriju, roĎen i umro 1890. godine.

KaraĎorĎevići su živjeli na Cetinju, a onda je cetinjska rezidencija postajala sve tjesnija. Odlučili su da sagrade novu na barskoj obali. Nazvana je Topolica, po

Petrovom rodnom mjestu Topalu u Srbiji i ista se nalazi na barskoj rivi. Na dva visoka jarbola, u uglovima dvorišta, viorile su se i srpska i crnogorska zastava.

Glavna preokupacija knjeginje Zorke za života bila je da njen suprug postane kralj Srbije, te je stalno bila trudna u namjeri da pretendentu na srpski prijesto ostavi što više potomaka. Umrla je 16. marta 1890. godine, ubrzo poslije poroĎaja i roĎenja poslednjeg sina Andrije, koji je takoĎe preminuo nekoliko dana posle svoje majke. U želji da pomogne svojoj supruzi, Petar I pozvao je ljekare iz Beča, ali knjeginji nije bilo pomoći. Umrla je sa riječima: ,,Biće kralj.“, misleći na Petra KaraĎorĎevića, što se i ostvarilo 13 godina kasnije nakon Majskog prevrata. Sahranjena je na Cetinju, kod manastira Sv. Petar, ali kada je izgraĎena Oplenac Zadužbina kralja Petra I, prenijeta je 15. marta 1912. godine. Iako je kratko živjela, knjeginja Zorka je ostavila veliki trag u istoriji kao spona Srbije i Crne Gore i kao majka jugoslovenskog kralja, Aleksandra I KaraĎorĎevića.

Trinaest godina kasnije, nakon smrti knjeginje, njen otac, Nikola I, čestitao je 6. juna 1903. godine svom zetu Petru KaraĎorĎeviću dolazak na prijesto Srbije ovom

depešom:,,Naše jednomišljenje i krvna veza koja nas spaja jemstvo je srpstvu za vječito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore.

To će bratstvo ostati na vjekove svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod.

Za to se bratstvo za prijestolom Višnjega mole duše naših srpskih mučenika, tome bratstvu i slozi srpskoj bdiće i anĎeoska duša moje Zorke, tvoje supruge, čija krv i ljubav vezaće navijek tvoje i moje sinove.“

Pjesmom je obilježeno i njeno krštenje i prenos posmrtnih ostataka sa Cetinja na Oplenac. Crnogorski godišnjak „Orlić“ za 1866. godinu donosi pjesmu o krštenju knjeginje Ljubice.„Preradosnom prilikom krštenja Ljubice Zorke Petrović Njegoš na Dan Svetoga Save srpskoga 1865.“ Prilikom prenosa posmrtnih ostataka na Oplenac 1912. godine, „Cetinjski vjesnik“ je njoj u čast objavio pjesmu „Umrloj vili“ od Radoja Roganovića.

Jelena Karađorđević sa mužem Ivanom Konstantinovičem

Đorđe Karađorđević

Aleksandar I Karađorđević sa svojom ženom i prvorođenim djetetom

Milica Nikolajevna Romanov Milica Nikolajevna (Cetinje, Crna Gora, 26. jul 1866. godine; Aleksandrija, Egipat, 5. septembar 1951. godine) je bila kćerka crnogorskog kralja Nikole I Petrovića i kraljice Milene.

Udala se 26. jula 1889. godine (po starom kalendaru) za velikog knjaza Petra Nikolajeviča (18641931), unuka ruskog cara Nikolaja I. Imali su četvoro djece: -Marina Petrovna(1892-1981) -Roman Petrovič (1896-1978) -Nadežda Petrovna (1898-1988) -Sofija Petrovna (1898-1898)

Njena sestra Anastasija Nikolajevna (18681935) bila je udata za velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča MlaĎeg, Petrovog brata.

Milica Nikolajevna se 1889. udala za Petra Nikolajeviča, mlaĎeg sina Nikolaja Nikolajeviča, unuka imperatora Nikolaja I. Njen suprug je bio brat od strica tadašnjeg ruskog cara Aleksandra III koga je 1894. naslijedio najstariji sin, Nikolaj II. Posebno je bila bliska sa suprugom Nikolaja Nikolaja II, Aleksandrom Fjodorovnom. Milica Nikolajevna je tražila podršku za crnogorske planove, prenosila je mišljenja Cetinja ruskom caru, ali se žalila i na odnos pojedinih ličnosti prema svom ocu. Tako u post skriptumu pisma poslatog 10. januara 1913. godine bilježi: “ Gen, major Potapov, ruski vojni agent u Crnoj Gori, nalazi se u Petrogradu. O svom odlasku iz Cetinja on nije našao za shodno da obavijesti moga oca. Zbog toga, sve do razjašnjenja kako se Ti odnosiš prema takvom potcjenjivačkom postupku prema ličnosti moga oca, pored ostalog, ruskog general-feldmaršala, ja, razumije se neću se sa njim sresti.” (izdao R. Raspopović)

U pismu iz 5. aprila 1915. godine Milica Nikolajevna prenijela je ruskom imperatoru teritorijalne aspiracije svog oca, tako da ovo pismo ima prvorazredan značaj u izučavanju crnogorske diplomatije i razvoja ratnih ciljeva tokom Prvog svetskog rata. U njemu se, izmeĎu ostalog navodi: “Dragi Niki, Nikolica (kralj Nikola) mi je dostavio sledeće: Da li je gospodaru po volji da mu ti napišeš kako smatraš- Da li je poželjno da razgraničenje izmeĎu Crne i Gore i Srbije obavi Rusija?“ Drugo: da ti odrediš granice Crne Gore. (…)

Moj otac, svakako pretpostavlja da će Rusiji biti razumljive niže izložene želje Crne Gore o budućim granicama; od sveg srca kao prvo, istorijom, bezbrojnim žrtvama ljudi koji su se vjekovima borili za zaštitu krsta i porobljene braće- a zatim i ne mnogo velikim ekonomskim pogodnostima koje je Crna Gora u potpunosti zaslužila. Petsto godina slobodna Crna Gora održavala je plamen pravoslavlja i nadu u osloboĎenje u drugim balkanskim zemljama, koje su to dočekale tek tokom prošlog vijeka, i od tada doživjele značajan razvoj i napredak. (...) Ja ću posebno srećna biti ako mojom domovinom zasija nova svijetla zora, po volji Rusije. (...) Po Tvojoj volji.“

Anastasija Stana Nikolajevna Anastasija Stana Nikolajevna (Cetinje, 4. januar 1868. godine, Antib; 15. novembar 1935. godine) je bila kćerka kralja Crne Gore Nikole I Petrovića (1841-1921) i kraljice Milene (1847-1923).

Velika knjeginja Anastasija, na ruski način pisana je kao Anastasija Nikolajevna.

Dana 12. maja 1907. na Jalti se vjenčala za Nikolaja Nikolajeviča MlaĎeg (1856-1929), unuka cara Nikolaja I. Anastasiji je to bio drugi brak. Nikolaj Nikolajevič MlaĎi bio je ozbiljan pretendent na ruski prijesto.

Da je kojim slučajem povratio prijesto i uspostavio monarhiju, ruska carica bi bila

Stana Nikolajevna. No, Nikolaj Nikolajevič MlaĎi je umro u izbjeglištvu 6. januara 1929. godine u Antibu, a Stana, princeza crnogorska, a potom velika ruska knjeginja i nesuĎena carica, nadživjela ga je 6 godina.

Umrla je takoĎe u Antibu 15. novembra 1935.

Nijesu imali djece. Njena roĎena sestra, Milica je bila udata za Nikolajevog brata.

Njen prvi muž bio je Georg fon Lojhtenberg (1852-1912) koji je bio princ Romanovski, vojvoda od Lojhtenberga i knez od Aihsteta (1901-1912).

Vjenčali su se 28. avgusta 1889. godine u Peterhofu, a razveli su se 28. novembra 1906. godine.

U tom braku su imali 2 djece: -Sergej od Lihtenberga (1890-1974), vojvoda od Lojtenberga od 1942. godine, nije se ženio.

-Elena od Lihtenberga (1892-1971), udata za poljskog grofa Stefana Tiškievčeva sa kojim je imala kćerku Nataliju (1921. godine)

Marija Marica Petrovi ć Princeza Marija Marica Petrović Njegoš bila je kćerka kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene.

Princeza Marija, od milošte zvana Marica, roĎena je 29. marta 1869. godine na Cetinju. RoĎena je kao četvrto dijete u porodici i kao četvrta kćer.

Kao i svim njenim sestrama, pruženo joj je svo moguće obrazovanje. Princeza je bila krhka, bolešljiva djevojčica, koja je više bila u društvu majke i dvorskih dama nego sestara.

Krhka princeza se razboljela 1884. godine, a umrla je 7. maja 1885. godine, nepuna dva mjeseca poslije svog 16. roĎendana.

Jelena Savojska Jelena Petrović Njegoš je bila italijanska kraljica koja je vladala u 20. vijeku. Bila je šesta kćerka crnogorskog kralja Nikole i kraljice Milene. TakoĎe je bila i žena italijanskog kralja Viktora Emanuela Savojskog. Imali su petoro djece.

Bila je poznata po svom humanitarnom radu i rimski papa joj je dodijelio Zlatnu ružu.

Biskupi su je predložili za beatifikaciju i trenutno je u prvoj fazi kanonizacije, 2001. godine dobila je titulu Božje sluge.

Od sve djece, princeza Jelena je bila najpoželjnija, jer kada se rodila, Danilo se već bio rodio. Knjaz je

odlučio da je krsti ruski car Aleksandar. Car je prihvatio kumstvo. Jelena je bila veoma veoma voljeno dijete, a najviše je voljela svoju sestru Zorku, koja je od nje bila starija 8 godina. Neki dogaĎaji koji su se desili u njenoj mladosti, ostavili su traga na životu, naime, 1876. godine rat je buktio na prostoru Crne Gore i bila je svjedok brojnih tragičnih scena kada je imala samo četiri godine. Njena sestra Sofija je umrla tek što se rodila u tim okolnostima. Žene su tada radile u bolnicama i pomogle ranjenim borcima u ratu, tako da je Jelena veoma mlada bila upoznata sa humanitarnim radom. Puno vremena je provodila u švajcarskom guvernatu u kojem je naučila francuski jezik. Voljela je da uči i bila je radoznala i voljela je narod nižeg staleža. Veoma rano je naučila da čita i piše i bila je privržena ocu. On ju je naučio Njegoševim pjesmama i dozvoljavao joj je da uzima knjige iz njegove biblioteke.

Veoma mlada je napustila Cetinje, sa svega deset godina i otišla je na djevojački institut u Petrogradu. Bila je talentovana za slikarstvo i arhitekturu i projektovala je spomenik na Cetinju.

Kraljica Jelena sa svojom porodicom

Legenda o kraljici Jeleni, poslednjoj italijanskoj kraljici, stvorena je još za vrijeme njenog života i sačuvala se do današnjih dana u svijesti crnogorskog i italijanskog naroda. Njen život obilježili su tragični preokreti-njen otac i njen muž za njenog života ostali su bez svojih kruna-ali i brojna dobročinstva.

U poslove pomaganja knjeginja Milena je uključila i svoje kćerke, čak i najmlaĎu Jelenu, koja je imala melanholičan majčin karakter. Ona je slijedila njen primjer i velikodušno uzela učešće u svim tim poslovima. Nije željela da ostane po strani, već je htjela da radi isto što i sestre. Noću je ostajala da sjedi pored ranjenika vodeći računa da je uvijek tu ako se koji uznemiri i zatraži pomoć.

Knjaz Nikola je zapazio njenu emotivnost, sposobnost i želju za sticanjem novih saznanja pa je zbog toga bdio nad njenim obrazovanjem. Tako je dosta vremena u djetinjstvu provela sa švajcarskom guvernantom uz koju je učila francuski jezik.

Mnogo je voljela da ide meĎu običan narod.

Posebno joj je bilo zabavno kada bi pošla na cetinjski pazar meĎu tezge s kaštradinom i kupovala voće i povrće, a naročito njeno omiljeno voće-grožĎe. Neprijatno se osjećala dok je posmatrala drugu cetinjsku djecu koja su oskudno živjela u skromnim kućama.

Mnogo je voljela oca i zamišljala kako ga grli, a da tom prilikom ne mora da osjeti hladan čelik revolvera koji je uvijek nosio

sa sobom. Bila je sa njim bliska i o svemu su razgovarali. Tako ga je jednom molila zbog nečega što joj je pritiskalo dušu – da se roĎenje ženskog djeteta u Crnoj Gori ne tretira više kao nesreća, da se prema djevojčicama ne odnose više kao prema neželjenoj djeci, niti da se žene moraju osjećati kao da su učinile kakav grijeh.

Knjaz je cijenio njeno mišljenje, pažljivo je slušao te razumne riječi , ukazivao joj je poštovanje, ljubav i nježnost.

Jelena je bila sklona umjetnosti i pisanju, pa je ponekad i sama pisala stihove tražeći o njima mišljenje od oca i učitelja. Rado je čitala očeve pjesme, naročito one koje su bile posvećene pjesnicima i junacima, a kasnije je gledala izvedbu njegove drame „Balkanska carica“. Čitala je mnoge knjige iz očeve biblioteke koja je sadržavala oko četiri stotine naslova. Zahvaljujući čitanju znala je mnogo više od onoga što joj je nudilo osnovno obrazovanje. Tome je doprinosila i činjenica da je njen otac, pjesnik i vladar, nekadašnji pariski Ďak, često boravio u društvu glumaca, pjesnika i mnogih umnih ljudi koje je okupljao na Cetinju.

Sa deset godina princezu Jelenu su uputili na školovanje u Rusiju, u Petrograd, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronom i bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica. Odvajanje od porodice bilo je bolno, a radost se ubrzo pretvorila u neraspoloženje, jer su svi u porodici osjećali njeno odsustvo, pogotovo njena mlaĎa braća kojima je bila „druga majka“.

Kada je došla u Petrograd, posmatrala je grad i lica tih ljudi koji joj ni po čemu nijesu ličili na one sa Cetinja, te je stalno nastojala da otkrije makar neki maleni kutak koji bi je podsjećao na svoju zemlju. Tamo su već bile na školovanju njene dvije sestre, Marija i Stana.

SUSTRETI PRINCEZE JELENE SA VIKTOROM EMANUELOM U februaru 1895. godine otvorena je Svjetska izložba savremenog slikarstva u Veneciji na koju je bila pozvana i crnogorska kraljevska porodica. Tom pozivu su se odazvale knjeginja Milica i princeze Jelena i Ana koje su doputovale iz Nice, gdje su bile na zimovanju.

Smjestile su se u hotelu „Danijel“ u Veneciji. Tu je bila i kraljevska porodica Savoja: italijanski kralj Umberto, kraljica Margareta i sin Viktor Emanuel III. Princeza Jelena je ostavila veoma jak i pozitivan utisak na italijansku kraljvsku porodicu. To je uticalo da su kraljicu Milenu u apartmanima hotela lično posjetili kralj Umberto i kraljica Margareta, koji su je pozvali u goste sa kćerkama i takoĎe predložili da zajedno posjete izložbu savremenog slikarstva i pozorište.

Kraljevska porodica je otvorila izložbu savremene umjetnosti, a u prvom planu bile su crnogorske gošće sa kojima su razgovarali mnogo duže nego što je bilo uobičajeno pri sličnim ceremonijama.

Za kralja i kraljicu Italije ovo je bio značajan susret jer im se mnogo dopala lijepa, zdrava i obrazovana princeza Jelena, pa su je čitavo vrijeme smatrali kao buduću snahu. Knjeginja Milena se, počastvovana

pažnjom italijanskog kraljevskog para, sa kćerkama zadovoljna vratila na Cetinje.

Princeza Jelena je primila katoličku vjeru, čvrsto uvjerena da se Bogu najbolje služi kroz ljubav prema bližnjem.

Zbližila se sa princom Viktorom Emanuelom III na balu u Rusiji 26. maja 1896. godine, upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije. Baš tu, na dvoru, za vrijeme svečanosti odmjerena i odvažna princeza Jelena rekla je sudbonosno „da“ princu od Savoja, budućem kralju Italije i tog dana odredila svoj životni put.

U avgustu 1896. godine stigao je Viktor Emanuel u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremoniju.

Kakav je utisak ostavila princeza Jelena u Veneciji na majku vjerenika vidi se iz telegrama koji je kraljica Margareta poslala knjazu Nikoli povodom vjeridbe: „Sreća moga sina moja je najveća radost. Vi i vaša supruga budite uvjereni da će knjeginja

Jelena, čiji boravak u Veneciji ostaju u neizbrisivom sjećanju, meni naći najnježniju majku. Srećna sam sto je vjerenica moga sina vaša kćerka i što priprada vašem hrabrom i čestitom narodu, prema kome sam oduvjek gajila najveće divljenje.“ Kraljica Milena, kao i svaka druga majka, duboko je razmišljala o udaji svoje kćerke Jelene koja napušta svoje rodno ognjište, odlazi u drugu zemlju i prima tuĎu vjeru i običaje. Knjazu Nikoli takoĎe je teško padala promjena vjere jer je i ruski car oštro reagovao zbog primanja katoličke vjere.

Kraljevska jahta „Savoja“ je 19. oktobra 1896. g. krenula iz barske luke prema Italiji i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima.

Civilno vjenčanje je obavljeno u velelepnom dvorcu Kvirinale, a crkveno u crkvi Santa Marija od AnĎela gdje su prisustvovali mnogobrojni gosti iz cijele Evrope.

Kraljica Jelena je bila veoma humana. Jedno vrijeme radila je kao bolničarka što ju je veoma ispunjavalo. Ona je takoĎe uvijek bila brižna majka i trudila se da njena djeca budu humana.

Kralj Viktor je jednom izjavio da kraljica troši mnogo na siromahe, da će, ako i on po čne da troši toliki novac, propasti.

Kraljica Jelena je dobila brojna odlikovanja, a katolički biskup pokrenuo je proces da se crnogorska princeza i poslednja italijanska kraljica proglasi sveticom.

ANA PETROVIĆ NJEGOŠ Ana Petrović Njegoš,crnogorska princeza(18. avgust 1874.-22. april 1971)bila je sedmo dijete i šesta kčerka crnogorskog kralja Nikole I i njegove žene, kraljice Milene.

Ana je roĎena 18. avgusta 1874. godine.

Anine sestre uspjele su ostvarili brakove sa moćnim kraljevskim ličnostima, zahvaljujući ocu. I kao i njene sestre, Ana se školovala u Rusiji na račun ruske carske porodice.

Ana je upoznala princa Franca Žozefa od Batenberga u Francuskoj, gdje je princ bio u posjeti kraljici Viktoriji i Ana je posjetila svoju sestru, princezu Milicu i zeta Petra Nikolajeviča. Na maloj zabavi prireĎenoj

kraljici Viktoriji, princeza Alisa od Batenberga, Franc Žozefov brat najavio je vejeridbu princeze Ane i svog brata.

Ana i Franc su dobili dozvolu za vjenčanje od strane kraljice Viktorije i ruskog suda. Dana 18. maja 1897, u prisustvu cijele njene porodice, Ana se udala za princa Franca Žozefa od Batenberga (kralj Nikola je rekao da su Nikolaj II i carica Aleksandra Fjodorovna dali Ani milion rubalja kao miraz. To je bilo uslovljeno brakovima njene dvije sestre).

Nijesu imali djece ali su bili veoma poštovani i cijenjeni. Franc je umro 31. jula 1924. u Švajcarskoj; kao i njegova supruga Ana koja je umrla 22. aprila 1971. godine.

Kralj Nikola sa svojom porodicom nakon krunisanja

KSENIJA PETROVIĆ NJEGOŠ Ksenija Petrović Njegoš(Cetinje, 22.april 1881. – Pariz, 10. mart 1960) bila je crnogorska princeza, kćer kralj a Nikole Petrovića Njegoša i Milene Petrović. Bila je njegovo deseto dijete i osma kći. Nije bila udata, niti je iza sebe ostavila potomke.

Kao i sva Nikolina djeca, Ksenija je bila veoma obrazovana, s tim što je za razliku od svojih sestara, Ksenija imala tutore na Cetinju i nije išla u Smolni institut u Rusiji, kao što će biti slučaj i sa njenom mlaĎom sestrom Vjerom.

Kralj Nikola, kraljica Milena, princeza Ksenija i princeza Vjera u egzilu Bordo, Francuska, 1916.

Pojave princeze Ksenije u evropskim novinama toga doba,bila je rezultat neistinitih priča. Te glasine su kružile Evropom jer je njen otac uspio da uda svih svojih pet kćeri u više plemićkih porodica u Evropi. Novine su pisale da su njeni prosci izmeĎu ostalih kralj Aleksandar Obrenović, grčki prinčevi, princ Nikola, ĐorĎe i Anderej. No, Ksenija, je na kraju ostala neudata.

Umrla je 10.marta 1960. godine, u 78. godini života, u Parizu. Njeni posmrtni ostaci su u Crnoj Gori vraćeni 1. oktobra 1989. godine. Sahranjena je na Cetinju zajedno sa ostacima roditelja i njene sestre, princeze Vjere.

Princeza Ksenija u druĹĄtvu sa kraljem. Viktorom Emanuelom i prijateljima, San Rozoje, Italija

VJERA PETROVIĆ NjEGOŠ Princeza Vjera (22. februar 1887. godine31. oktobar 1927. godine) bila je 11. dijete kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene.

Malo podataka je poznato u vezi sa njom. Zna se samo da se nije udavala.

Ona i princeza Ksenija su bile veoma bliske.

OLGA NIKOLAJEVNA Olga Nikolajevna (Carsko Selo, 16. novembar 1895 — Jekaterinburg, 17. jul 1918) bila je ruska velika knjeginja, najstarija kćerka imperatora Nikolaja II i njegove žene Aleksandre Fjodorovne.

Ubijena je u noći 17. jula 1918, kada su nju i njenu porodicu strijeljali boljševici.

TATJANA NIKOLAJEVNA Tatjana Nikolajevna (Peterhof, 11. jul 1897 — Jekaterinburg, 17. jul 1918) bila je ruska velika knjeginja, druga kćerka imperatora Nikolaja II i njegove žene Aleksandre Fjodorovne.

RoĎena je 11. jula 1897. godine, a umrla je sa samo 21 godinom, 17. jula 1918. godine, kada su nju i njenu porodicu strijeljali boljševici.

Tatjanu Nikolajevnu su često opisivali kao najlepšu carevu kćerku.

Visoka, svijetlo-smeĎe kose, sivih očiju, važila je za veoma privlačnu djevojku. Bila je omiljena svojoj majci, carici Aleksandri. Kao i sve ostale princeze, nju su zanimale haljine i nakit te ih je imala na gomile.

Svog najboljeg prijatelja je vidjela u svojoj starijoj sestri Olgi, sa kojom je dijelila sobu i „titulu“ Velikog para.

Njima je kasnije, dodijeljen puk vojnika Elizavetskih djevojaka i dat rang pukovnika.

U vreme Revolucije, Tatjana je zajedno sa majkom i sestrom Olgom njegovala ranjene vojnike poput prave bolničarke. Svom mlaĎem bratu, cesareviću Alekseju, bila je kao druga majka u Tobolsku, selu gdje je porodica Romanov bila zatočena nekoliko meseci.

Brinula je o njemu kada majka nije bila u toj mogućnosti. TakoĎe je vodila brigu o svemu zašta nije marila Olga, koja se radije pridržavala knjige nego kućnih poslova. Nakon što je dobila male boginje, naglo je smršala i promenila se. Kada su je streljali, imala je samo dvadeset i jednu godinu.

Kralj Srbije Petar I je namjeravao da osigura ruku kćeri ruskog cara Nikolaja II, sedamnestogodišnje velike knjeginje Tatjane, za svog mlaĎeg sina i prestolonasljednika Aleksandra. Prilikom posjete Petrovgradu, u januaru 1914. predsjednik srpske vlade Nikola Pašić je caru Nikolaju uručio lično kraljevo pismo u kome je bila izražena želja da „oženi svog sina sa jednom od velikih knjeginja“.

Kao razlog za to navodila se dužnost prema zemlji i sinu. Kralj Petar je uvjeravao cara da će ponuda ostati tajna i da njegovo odbijanje neće umanjiti naklonost prema Rusiji. Car je odgovorio da on ostavlja svojim kćerkama da same odluče za koga će se udati, dodavši da je primjetio da je Aleksandar na porodičnom ručku često bacao poglede na veliku knjeginju Tatjanu.

Izbijanje Velikog svjetskog rata, 28. jula

1914. godine prekinule su pregovore izmeĎu dvije dinastije oko ruke careve kćeri. Vijest o masakru carske porodice u Jekatinburgu, 17. jula 1918. godine vrhovnog komandanta srpske vojske regenta Aleksandara je stigla na Solunskom frontu, doživjevši nervni slom oplakivao je smrt svoje nesuĎene supruge velike knjeginje Tatjane.

Dva mjeseca kasnije, po nareĎenju vrhovnog komandanta regenta Aleksandra, 15. septembra 1918. srpska vojska na Solunskom frontu krenula je u juriš, 5. oktobra osloboĎeno je Vranje, 12. oktobra trupe su ušle u Niš, a 1. novembra osloboĎen je Beograd, čime je definitivno prekinuta komunikacija Beč — Istanbul, zbog čega je Bugarska kapitulirala 29. septembra, a potom Turska 30. oktobra, da bi 3. novembra kapitulirala Austrougarska, a 11. novembra i Njemačka što je dovelo do kraja Prvog svjetskog rata.

Marija Nikolajevna Marija Nikolajevna (Peterhof, 27. jun 1899 — Jekaterinburg, 17. jul 1918) bila je velika knjeginja, treća kćerka ruskog imperatora Nikolaja II i njegove žene Aleksandre Fjodorovne.

Nakon Ruske revolucije 1917. zarobljena je zajedno sa svojom porodicom i ubijena od strane boljševika u noći 17. jula 1918. godine.

Marija je bila starija sestra Anastasije Nikolajevne, čije je moguće preživljavanje bilo predmet glasina tokom devedeset godina.

Godine 1990, nakon otkrivanja grobnice Romanovih u blizini Jekaterinburga, ruski naučnici su utvrdili da mošti velike kneginje Marije nedostaju, inicirajući priče da je možda Marija preživjela Revoluciju. Daljim

istraživanjima utvrĎeno je da je cijela carska porodica ubijena 1918. godine.

Savremeni istoričari opisuju Mariju kao lijepu koketu, zgodnu, svijetlobraon kose i krupnih plavih očiju, koje su u porodici zvane „Marijine tacnice“. Njen tutor, Francuz Pjer Žiljar, rekao je da je Marija bila visoka i dobro graĎena, rumenih obraza.

Knjeginja Tatjana Botkina opisala je njene oči kao „nježne i ljubazne“.j Njen izgled poreĎen je sa likovima Botičelijevih anĎela.

Veliki knjaz Vladimir Aleksandrovič joj je dao nadimak „mila beba“ zbog njene blage prirode. Marijine starije sestre Olga i Tatjana su je često nazivale svojom „polusestrom“, budući da je kao dete bila mirna i nije učestvovala u njihovim šalama.

MeĎutim, u nekim prilikama, Marija je umjela da bude vrlo nestašna. Jednom prilikom je ukrala biskvite sa stola za čaj njene majke Aleksandre Fjodorovne, koja je želela da je kazni. Car Nikolaj II ju je oslobodio kazne, rekavši da mu je „drago što se ponaša kao svako normalno dete“. Marijina dadilja, Irkinja Margaret Igar, zapisala je u svojim memoarima da je Marija jako voljela svog oca i da je često bježala iz svoje spavaće sobe da bi „išla kod tate“. Kada je car jednom bolovao od tifusa, devojčica je svako veče

ljubila njegov minijaturni portret kako bi ozdravio.

Puno vremena su provodile zajedno, i često su nosile iste haljine. „Veliki par“ činile su starije sestre Olga i Tatjana, koje su takoĎe dijelile sobu. Četiri sestre su često potpisivale pisma sa „OTMA“, početnim slovima svojih imena. Marija je takoĎe imala mlaĎeg brata, hemofiličnog cesarevića Alekseja.

Tokom operacije krajnika 1914, Marija je mnogo krvarila, te je njena tetka sa očeve strane, velika kneginja Olga Aleksandrovna, vjerovala da su sve četiri njene nećake mnogo krvarile i da su nosile gen hemofilije, kao i njihova majka.. Članovi porodice su je takoĎe zvali francuskom verzijom njenog imena, „Mari“, i ruskim nadimcima „Maša“ i „Mašenjka“.

Sa lijeva na desno: Velike knjeginjice Olga, Tatjana, Marija i Anastasija, 1906.

Marijin ukus bio je jednostavan i bila je vrlo ljubazna i nježna, što su njene sestre ponekad koristile. Godine 1910, četrnaestogodišnja Olga je ubedila desetogodišnju Mariju da napiše njihovoj majci pismo, u kome je zatražila da Olga dobije svoju sobu. Marija je kasnije uvjeravala svoju majku da je pisanje pisma bilo njena ideja. Lili Den, prijateljica Aleksandre Fjodorovne, rekla je da Marija nije bila živahna kao i njene sestre, ali da je znala da razmišlja svojom glavom. Marija je bila vrlo talentovana crtačica, uvijek koristeći lijevu ruku, ali je generalno bila nezainteresovana za školsko gradivo. Bila je iznenaĎujuće jaka i ponekad bi se zabavljala odižući svoje tutore od zemlje. Pored svoje nježne prirode, Marija je umjela da bude i vrlo tvrdoglava i lijena.

Marija je često flertovala sa mladim vojnicima koje je sretala u palati i na porodičnim proslama. Voljela je djecu i sanjala je o tome da se uda za ruskog vojnika i s njim osnuje veliku porodicu. Prema riječima Margaret Igar, Mariji su se vojnici dopadali od najranijeg djetinjstva: Marijin roĎak Luis Mountbaten je do svoje smrti 1979. godine držao njenu fotografiju pored svog kreveta u sećanje na njegovu nekadašnju opčinjenost njome.

Aleksandrina pisma otkrivaju da se Marija, srednje dete, ponekad osjećala nesigurnom i izuzetom iz društva starijih sestara, kao i da se plašila da je roditelji vole najmanje od sve dece.

Marija je, poput njene majke, bila je nosilac gena hemofilije, te je postojala mogućnost da prenese bolest narednoj generaciji porodice. Dvije adolescentkinje, koje su bile premlade da bi bile bolničarke kao njihova majka i starije sestre, igrale su igru dame i bilijar sa vojnicima, i trudile

se da ih oraspolože. Ranjeni vojnik po imenu Dmitrij upisao se u Marijin spomenar, nazvavši je jednim od njenih nadimaka, „slavnom Mandrifoli“.

Tokom rata, Marija i Anastasija su posjećivale škole za bolničarke i njegovale djecu. Marija je pisala svom ocu da je mislila na njega dok je hranila djecu i brisala njihova lica nakon jela. Često je, zajedno sa majkom i sestrama, posjećivala cara i carevića Alekseja u ratnom štabu u Mogilevu.

Marija i njena porodica su 2000. godine proglašeni svecima Ruske pravoslavne crkve. Porodica je prethodno 1981. poglašena velikomučenicima, od strane ispostava Ruske pravoslavne crkve van granica tadašnjeg komunističkog Sovjetskog Saveza.

Tijela cara Nikolaja, carice Aleksandre i tri njihove kćeri su sahranjena u Katedrali Svetog Petra i Pavla u Sankt Peterburgu 17. jula 1998. godine, osamdeset godina nakon njihovog ubistva.

Anastasija Nikolajevna Anastasija Nikolajevna (Peterhof, 18. jun 1901 — Jekaterinburg, 17. jul 1918) bila je velika knjeginja, najmlaĎa kćerka imperatora Nikolaja II Aleksandroviča i njegove supruge Aleksandre Fjodorovne.

Anastasija je bila mlaĎa sestra velike knjeginjice Olge, velike knjeginje Tatjane i velike kneginje Marije.

Starija je sestra cesarevića Alekseja Nikolajeviča.

Pretpostavlja se da su je ubili boljševici 17. jula 1918. zajedno sa njenom porodicom. Ipak neprekidno su kružile glasine da je uspela pobeći 1918. Nekoliko žena je tvrdilo da one predstavljaju Anastasiju. Najčuvenija od njih je bila Ana Anderson, čije tijelo je kremirano 1984. Nekoliko ljudi, koji su poznavali pravu Anastasiju podržali su tvrdnju Ane Anderson da je ona prava Anastasija. Testiranjem DNK ostataka Ane Anderson 1994. pokazalo se da ona nije Anastasija.

Kada se rodila Anastasija bila je četvrta kćerka, pa su njeni roditelji i roĎaci bili razočarani, jer očekivao se prestolonaslednik. Car Nikolaj II Aleksandrovič je prije prve posete novoroĎenoj kćerci napravio dugu šetnju da se smiri. Djeca cara Rusije su podizana na najjednostavniji mogući način. Spavali su na tvrdim krevetima bez jastuka, sem kada su bila bolesna.

Velika kneginja Anastasija Nikolajevna sa svojim ocem, carem Nikolajem II, koji ju je zvao „maljenkaja“ (malena)

Povremeno bi je zvali francuskom verzijom imena ili ruskim nadimkom „Nastja“. Mlada Anastasija je izrasla u energično i živahno dete, opisivana je kao niska. Imala je plave oči i crvenkasto smeĎu kosu. Guvernanta Margareta Eger je rekla da je Anastasija bila najšarmantnije dete koje je ona poznavala. Često su je opisivali kao nadarenu i pametnu, ali njeni tutori su naglasili da nije pokazivala zanimanje u uslovima školskog ograničenja. Anastasija se usuĎivala da povremeno preĎe granice dozvoljenog ponašanja. Sin dvorskog ljekara Gleb Botkin je rekao da je ona pravila najviše nestašluka od sve carske djece.

Dalja roĎaka Nina Georgijeva je kasnije sećala da je Anastasija bila neprijatna do granice zlobe. Zatim da je varala, udarala i grebala saigrače tokom igre. Bila je uvreĎena jer je mlaĎa Nina bila viša od nje. Bila je manje zainteresovana za svoj izgled od ostalih sestara. Iako je bila energična Anastasija je ponekad bila lošeg zdravlja.

Patila je od buniona, koji su joj napadali oba palca. Imala je loše leĎne mišiće, pa je bilo propisano da dva puta sedmično ide na masažu. MeĎutim, ona bi se sakrivala pod krevetom ili u ormaru, da bi izbjegla da ide na masažu.