Promišljanje o održivosti: Od koncepta do integriranog zahtjeva poslovanja

prof. dr. sc. Krešimir Buntak Sveučilište Sjever, Koprivnica, Hrvatska kresimir.buntak@unin.hr

Uvod

U suvremenom globaliziranom svijetu, termin održivost postao je nezaobilazan dio rječnika, prožimajući diskusije od korporativnih odbora do političkih arena i svakodnevnih razgovora. No, iza te široke upotrebe krije se složen koncept koji nadilazi jednostavno ekološko očuvanje. Njegova složenost leži u nužnosti sagledavanja kroz tri fundamentalne, međusobno zavisne domene: ekonomsku, ekološku i društvenu (sociološku). Istinska održivost ne postiže se dominacijom jedne domene nad drugima, već kroz njihovu optimalnu interakciju i sinergiju, stvarajući zajedničko rješenje koje nadilazi pojedinačne interese. Ovaj članak promišlja o održivosti ne samo kao idealu, već i kao nužnom zahtjevu u poslovanju i svim društvenim aktivnostima. Poseban fokus stavljen je na njezinu multidimenzionalnost – sagledavanje kroz ekonomsku, ekološku i društvenu domenu. Kroz povijesni razvoj koncepta održivog razvoja, od ranih ekoloških upozorenja do modernih globalnih okvira poput Ciljeva održivog razvoja (SDGs), istražit će se kako su se ove tri dimenzije postupno integrirale. Kroz diskusiju će se pokazati da preferiranje bilo koje pojedine domene dovodi do suboptimalnih rješenja te da se istinska održivost može ostvariti samo kroz optimalnu interakciju i sinergiju sve tri dimenzije. Naposljetku, analizirat će se kako je ovo shvaćanje kulminiralo u praksi kroz zahtjeve za ESG (Environmental, Social, and Governance) izvje - štavanjem, čime održivost postaje mjerljivi i obvezujući standard poslovanja.

Povijesni razvoj koncepta održivosti i održivog razvoja

Ideja o održivom postupanju s resursima seže u daleku prošlost, proizašavši iz intuitivnog shvaćanja ograničenosti prirode. Međutim, njezina formalizacija i globalno prepoznavanje intenziviraju se tek u drugoj polovici 20. stoljeća.

Rane spoznaje i ekološka svijest: Prvi signalni radovi koji su skrenuli pažnju na odnos rasta i resursa uključuju Thomasa Malthusa i njegovu teoriju o populacijskom rastu (Malthus, 1798), iako s drukčijim fokusom. Značajniji poticaj modernoj održivosti dolazi 1960-ih i 1970-ih godina s rastućom ekološkom sviješću. Radovi poput „Tihog proljeća“ Rachel Carson (1962), koje su upozoravale na devastaciju okoliša, te izvješće „Granice rasta“ Rimskog kluba (Meadows et al., 1972), koje je simuliralo buduće scenarije globalnog rasta i iscrpljivanja resursa, ključni su trenuci. Ti su radovi jasno ukazali na potrebu za preispitivanjem paradigme neograničenog rasta i naglasili da ekološki sustavi imaju svoje granice.

Definicija održivog razvoja: Prekretnica u razumijevanju i prihvaćanju koncepta dolazi s izvješćem Svjetske komisije za okoliš i razvoj (Brundtland komisija) pod nazivom „Naša zajednička budućnost“ iz 1987. godine. U njemu je održivi razvoj definiran kao „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe“ (WCED, 1987, str. 43). Ova definicija postala je kamen temeljac modernog shvaćanja održivosti, naglašavajući međugeneracijsku dimenziju i integraciju ekonomskih, socijalnih i ekoloških aspekata. Time je i službeno potvrđeno da održivost nije isključivo ekološko pitanje, već zahtijeva balansiranje potreba ljudi i planeta.

Od Brundtlanda do Milenijskih i Ciljeva održivog razvoja (SDGs): Nakon Brundtlandovog izvješća, koncept se razvija kroz niz globalnih konferencija i inicijativa. Konferencija UN-a o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru 1992. (Earth Summit) rezultirala je Agendom 21, globalnim akcijskim planom za održivi razvoj. Godine 2000. usvojeni su Milenijski razvojni ciljevi (MDGs), koji su se fokusirali na smanjenje siromaštva i poboljšanje zdravlja i obrazovanja. Međutim, 2015. godine zamijenjeni su mnogo ambicioznijim i sveobuhvatnijim Ciljevima održivog razvoja (SDGs) (UN, 2015). SDGs predstavljaju globalni plan sa 17 ciljeva i 169 podciljeva koji se odnose na ključne global- ne izazove poput siromaštva, gladi, zdravlja, obrazovanja, rodne ravnopravnosti, čiste vode, pristupačne energije, dostojanstvenog rada, industrije, inovacija, nejednakosti, održivih gradova, klimatskih akcija, očuvanja morskog i kopnenog života, mira i partnerstva. Oni su jasan pokazatelj globalne težnje ka integriranom pristupu održivosti, prepoznajući da se problemi ne mogu rješavati izolirano.

Tri domene održivosti: Sinergija za optimalno rješenje

Održivost se manifestira kroz tri međusobno zavisne domene koje, kada su optimalno uravnotežene, čine temelj za dugoročni prosperitet. Preferiranje bilo koje od ove tri domene zapravo donosi izlazak iz optimalnog modela u kojem se zajednički skup sve tri domene smanjuje i zapravo preferirajući jednu domenu negativno utječe na druge dvije.

• Ekološka održivost: Ova domena odnosi se na očuvanje prirodnih resursa i ekosustava za sadašnje i buduće generacije. Ona postavlja planetarne granice unutar kojih se sve ostale aktivnosti moraju odvijati (Rockström et al., 2009). Uključuje smanjenje emisija stakleničkih plinova, zaštitu bioraznolikosti, smanjenje otpada, efikasno korištenje vode i energije te prelazak na obnovljive izvore. Ekološka održivost je fundamentalni preduvjet za sve ostalo, jer bez zdravog okoliša nema uvjeta za ljudski život niti za ekonomsku ili društvenu aktivnost. Prirodni sustavi pružaju osnovne „usluge“ poput čistog zraka, vode i plodnog tla, koje su nezamjenjive (Costanza et al., 1997).

• Ekonomska održivost: Odnosi se na sposobnost sustava da generira i održava gospodarski rast i razvoj na način koji je dugoročno održiv. To uklju- čuje efikasno korištenje resursa, inovativnost, profitabilnost, ali i pravičnu raspodjelu bogatstva, stabilnost tržišta i stvaranje dugoročne vrijednosti (Elkington, 1998). Ekonomska domena ključni je pokretač i omogućitelj održivosti. Kroz tehnološku transformaciju i inovativni razvoj, ekonomija može razviti učinkovitije procese i proizvode, smanjiti pritisak na okoliš i stvoriti resurse za ulaganje u ekološka i društvena rješenja. Bez ekonomske vitalnosti, često nedostaju sredstva za implementaciju održivih praksi.

• Društvena (sociološka) održivost: Obuhvaća pravednost, jednakost i dobrobit svih članova društva. To uključuje promicanje ljudskih prava, pravedne radne uvjete, pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, društvenu koheziju, smanjenje siromaštva i nejednakosti, te poštivanje kulturnih raznolikosti. Društvena održivost osigurava da razvoj ne ostavlja nikoga iza sebe i da svi imaju priliku sudjelovati u dobrobitima napretka (UN, 2015). Bez društvene stabilnosti, prihvaćanja i angažmana, ni ekonomske niti ekološke inicijative ne mogu biti dugoročno uspješne.

Optimalna interakcija: Ključna poruka je da nema hijerarhije među ovim domenama u smislu superiornosti. Umjesto toga, svaka je domena neophodna i međusobno se podupiru. Pretjerano fokusiranje na samo jednu domenu na štetu drugih dovodi do neuravnoteženosti i, posljedično, do neodrživih rješenja. Na primjer, čist ekonomski rast bez obzira na ekološke i društvene posljedice dovodi do degradacije resursa i socijalnih nemira. Slično, čisto ekološki ciljevi bez ekonomske izvedivosti i društvene podrške mogu ostati nerealizirani. Istinska održivost nalazi se u optimalnom sjecištu sve tri domene, gdje se ciljevi jedne do- mene postižu bez ugrožavanja ciljeva drugih.

Razmišljanje o hijerarhiji domena: Nema „temelja“ u tradicionalnom smislu

Tijekom rasprave o odnosu između Maslowljeve hijerarhije potreba i domena održivosti, postavilo se pitanje postoji li „temeljna“ domena. Početna misao bila je da je ekološka domena baza, pružajući osnovne preduvjete za život. Međutim, daljnjim promišljanjem, došli smo do važnog zaključka:

„Znači li to da se onda moramo vratiti u civilizacijske korijene i ponovo krenuti put pećina, jer tada smo najmanje i najekološkije koristili resurse?“

Ovo je bilo ključno pitanje koje je pomoglo da se izbjegne pogrešna interpretacija održivosti kao regresije. Odgovor je jasan: ne, nikako! Vraćanje u pećine ili odustajanje od civilizacijskog napretka nije rješenje niti je cilj održivosti. Poanta nije u potpunom prestanku korištenja resursa, već u njihovom pametnom, efikasnom i odgovornom korištenju.

Nadalje, postavljeno je i pitanje: „Nije li onda temelj tehnološka transformacija i inovativni razvoj s ciljem povećanja efikasnosti i produktivnosti s ciljem osiguranja i ekološke dimenzije održivosti? Ako je tako, onda je temeljna domena ekonomska.“ Ovo je uistinu važno zapažanje koje naglašava ulogu ekonomije kao omogućitelja održivosti.

Ipak, naše konačno promišljanje dovelo nas je do zaključka da ne postoji jedna temeljna domena u tradicionalnom hijerarhijskom smislu.

„Sada smo došli ipak do toga da ne postoji temeljna domena već je održivost temelj u kojem interakcija sve tri domene do razine optimuma omogučava maksimalno rješenje.“

Ovo je srž suvremenog shvaćanja održivosti. Umjesto piramide s jasnom bazom, možemo zamisliti održivost kao vennov dijagram triju preklapajućih skupova, gdje se istinska održivost nalazi u sjecištu, odnosno u zajedničkom optimalnom području sve tri domene. To područje predstavlja točku u kojoj su postignuti ciljevi svake domene bez ugrožavanja ili preferiranja drugih. Svaka od domena je nužna, ali niti jedna nije dovoljna sama po sebi. Preferiranje jedne dovodi do neuravnoteženosti i, posljedično, do suboptimalnog rješenja za cjelokupni sustav.

Maslowljeva hijerarhija potreba i cjelovita održivost

Maslowljeva hijerarhija potreba (Maslow, 1943) pruža zanimljiv okvir za razumijevanje kako uravnotežena održivost može zadovoljiti ljudske potrebe na svim razinama. Umjesto da domene održivosti direktno mapiramo na specifične razine piramide, možemo reći da uspješna interakcija sve tri domene održivosti stvara holističke uvjete za zadovoljenje Maslowljevih potreba na svim razinama:

• Z adovoljenje Fizioloških i Sigurnosnih potreba: Ovi osnovni preduvjeti (zrak, voda, hrana, sklonište, sigurnost) direktno ovise o zdravom ekološkom sustavu koji pruža osnovne resurse i stabilno okruženje. U isto vrijeme, stabilna ekonomija omogućuje proizvodnju i distribuciju tih resursa, dok društvena kohezija i sigurnost osiguravaju pravedan pristup i zaštitu od prijetnji. Dakle, sve tri domene su nužne za osiguravanje ove bazne razine.

• Z adovoljenje potreba za Pripadnošću i Poštovanjem: Ove potrebe (društvene veze, osjećaj zajednice, ugled) su usko povezane s društvenom održivošću. Društva koja su pravedna, uključiva i koja promiču jedna - kost stvaraju okruženje u kojem se ljudi osjećaju cijenjenima i povezanima. Ekonomska stabilnost omogućuje resurse za obrazovanje i zdravstvo koji jačaju društveni kapital, dok ekološki zdrav okoliš pruža prostor za zajedničke aktivnosti i rekreaciju.

• Z adovoljenje potreba za Samoaktualizacijom: Na vrhu Maslowljeve piramide nalazi se težnja za ostvarenjem punog potencijala pojedinca. To je moguće u okruženju koje potiče inovacije, kreativnost i osobni rast. Inovativna i prosperitetna ekonomija, koja djeluje unutar ekoloških granica i promiče društvenu pravednost, stvara takve mogućnosti. Ekološki očuvano okruženje pruža inspiraciju i vitalnost, dok inkluzivno društvo osigurava pristup prilikama za sve.

U konačnici, ne radi se o tome da je jedna domena temelj, već da uravnotežena i sinergijska interakcija ekološke, ekonomske i društvene dimenzije održivosti stvara stabilan i plodan temelj na kojem se mogu zadovoljiti sve Maslowljeve potrebe, od najosnovnijih do najviših. To je cjelovit pristup koji osigurava dobrobit i sadašnjih i budućih generacija.

Od koncepta do zahtjeva: ESG izvještavanje

Sve veća svijest o važnosti integriranog pristupa održivosti dovela je do formalizacije zahtjeva prema poslovnom sektoru. Koncept održivosti, koji je nekoć bio dobrovoljna praksa, sada postaje imperativ, a jedan od najznačajnijih manifestacija toga je ESG (Environmental, Social, and Governance) izvještavanje. ESG nije samo trend, već odraz sve većeg prepoznavanja da su nefinancijski faktori ključni za dugoročnu vrijednost i otpornost poduzeća.

ESG je okvir koji organizacijama omogućuje sustavno mjerenje, upravljanje i izvještavanje o njihovom učinku u tri ključne, međusobno povezane domene (KPMG, 2020):

• E (Environmental / Okoliš): Odnosi se na utjecaj tvrtke na prirodni okoliš. Uključuje pokazatelje poput emisija stakleničkih plinova, potrošnje energije i vode, upravljanja otpadom, onečišćenja, očuvanja bioraznolikosti i utjecaja na klimatske promjene. Poduzeća se potiču na smanjenje svog ekološkog otiska i na prelazak na cirkularnu ekonomiju.

• S (Social / Društvo): Fokusira se na odnose tvrtke sa svojim zaposlenicima, dobavljačima, kupcima i zajednicama u kojima posluje. Obuhvaća teme kao što su radni uvjeti, ljudska prava, raznolikost i inkluzija, angažman zajednice, zdravlje i sigurnost zaposlenika, zadovoljstvo kupaca, te etičko poslovanje. Društvena komponenta naglašava odgovornost tvrtke prema svim dionicima.

• G (Governance / Upravljanje): Odnosi se na unutarnje sustave, kontrole i prakse koje osiguravaju etično, transparentno i odgovorno upravljanje tvrtkom. Uključuje korporativno upravljanje, sastav uprave, neovisnost odbora, borbu protiv korupcije, zaštitu podataka, etičke kodekse i transparentnost izvještavanja. Snažno upravljanje ključno je za uspješnu implementaciju ekoloških i društvenih ciljeva.

Zahtjev za ESG izvještavanjem proizlazi iz rastućeg pritiska investitora, regulatora, potrošača i šire javnosti.

Investitori sve više prepoznaju da nefinancijski rizici i prilike vezani uz ESG faktore mogu značajno utjecati na dugoročnu financijsku izvedbu i otpornost poduzeća (Amel-Zadeh & Serafeim, 2018). Regulatorna tijela diljem svijeta, poput Europske unije s Direktivom o nefinancijskom izvještavanju (NFRD) i nadolazećom Direktivom o izvještavanju o korporativnoj održivosti (CSRD), uvode obvezujuće ili preporučene okvire za ESG izvještavanje, signalizirajući pomak prema većoj transparentnosti i odgovornosti poduzeća.

ESG izvještavanje prisiljava tvrtke da sustavno promišljaju o svom utjecaju na sve tri domene održivosti, integriraju ih u poslovne strategije i prepoznaju da održivost nije samo trošak, već i izvor inovacija, konkurentske prednosti i stvaranja dugoročne vrijednosti. Ono potiče tvrtke da prepoznaju svoju ulogu u širem ekosustavu i da doprinose pozitivnim promjenama.

Zaključak

Koncept održivosti prešao je dug put od ranih ekoloških upozorenja do složenog i integriranog zahtjeva suvremenog društva i poslovanja. Njegovo pravilno shvaćanje i primjena nužno zahtijevaju optimalnu interakciju i sinergiju triju domena – ekološke, ekonomske i društvene.

Niti jedna od ovih domena nije samostalan temelj, već svaka pridonosi cjelovitosti i otpornosti sustava. Kroz ovaj rad može se reći da se došlo do spoznaje da je održivost područje u kojem interakcija sve tri domene do razine optimuma omogućava maksimalno rješenje. Analogija s Maslowljevom hijerarhijom potreba dodatno pojačava ideju da uravnotežena održivost stvara uvjete za cjelokupni ljudski razvoj i zadovoljenje potreba. Sve veći fokus na ESG izvještavanje signalizira zrelost koncepta održivosti, pretvarajući ga iz teorijske rasprave u mjerljiv, obvezujući i strateški aspekt odgovornog poslovanja. Budućnost leži u kontinuiranom traženju optimalne ravnoteže koja će osigurati prosperitet za sadašnje i buduće generacije, prepoznajući da je naš ekonomski i društveni napredak neodvojiv od zdravlja našeg planeta.

Integrirani pristup održivosti nije opcija, već nužnost za izgradnju otporne i pravedne budućnosti iako s aspekta globalne konkurentnosti danas to može imati i upitnu dimenziju.

Literatura

Amel-Zadeh, A., & Serafeim, G. (2018). Why and how investors use ESG information: Evidence from a global survey. Financial Analysts Journal, 74 (3), 87-103.

Carson, R. (1962). Silent Spring. Houghton Mifflin.

Costanza, R., d'Arge, R., de Groot, R., Farber, S., Grasso, M., Hannon, B., ... & van den Belt, M. (1997). The value of the world's ecosystem services and natural capital. Nature, 387(6630), 253-260.

Elkington, J. (1998). Cannibals with Forks: The Triple Bottom Line of 21st Century Business. Capstone.

KPMG. (2020). The Future of Corporate Reporting: An Overview of the ESG Landscape. [Dostupno online, npr. putem KPMG globalnih izvješća] Malthus, T. R. (1798). An Essay on the Principle of Population. J. Johnson. Maslow, A. H. (1943). A theory of human motivation. Psychological Review, 50 (4), 370–396.

Meadows, D. H., Meadows, D. L., Randers, J., & Behrens III, W. W. (1972). The Limits to Growth: A Report for the Club of Rome's Project on the Predicament of Mankind. Universe Books.

Rockström, J., Steffen, W., Noone, K., Persson, Å., Chapin III, F. S., Lambin, E. F., ... & Foley, J. A. (2009). A safe operating space for humanity. Nature, 461(7268), 472-475.

United Nations (UN). (2015). Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development. [Dostupno online, npr. putem UN web stranice]

World Commission on Environment and Development (WCED). (1987). Our Common Future. Oxford University Press. ST