Perspektive 1-2 2023

SADRŽAJ

3 Pismo glavnog urednika

TEMA BROJA: KADA ĆE STANDARD POSTATI STRATEŠKI CILJ?

5 BLAGOSTANJE NACIJE Poklon ili konačni rezultat Mladen Vedriš

8 INFLACIJA NARUŠAVA CILJEVE

Hrvatsku je zahvatio snažan val inflacije, koji predstavlja veliku opasnost za životni standard, posebno onih s niskim primanjima. Najteže su pogođeni radnici u niskoakumulativnim djelatnostima (tekstil, obuća). Najviše su porasle cijene voća, povrća i mlijeka, kao i režije. Država intervenira, ali se pokazalo da inflacija raste brže od rasta BDP-a. Potrošačka košarica je sve skuplja. Vlada mora pitanju standarda posvetiti veću pozornost.

Godina 13, broj 1-2 – lipanj 2023.

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA

Zaklada Konrad Adenauer

Seniko studio (suizdavač)

Glavni urednik: Ante Gavranović

Uredništvo: Drago Kojić, dr.sc. Darko

Horvatin

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 475 primjeraka

ISSN 1848-140X

Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući

Financijskoj podršci zaklade Konrad

Adenauer, Zagreb

e-mail: info@inicijativa.com.hr

Perspektive online

Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi treću stranicu korica.

Usporavanje gospodarskih aktivnosti ugrožava standard Ante Gavranović

15 OPASNOSTI DRŽAVNOG INTERVENCIONIZMA

I bez recesije životni standard u opadanju Marijana Ivanov

21 NEDJELOTVORAN LIJEK PROTIV NEZAPOSLENOSTI Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda Damir Novotny

32 UBLAŽAVANJE EKONOMSKIH

NERAVNOTEŽA

Euro usporio ritam inflacije Marko Primorac

37 SNALAŽLJIVOST SREDIŠNJIH BANKARA

Kako se monetarna politika bori s inflacijom?

Vedran Šošić, Kristiana Lesničar, Maja Sabol

46 SMANJENJE RIZIKA I NEIZVJESNOSTI

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana Velimir Šonje

53 UTJECAJ VANJSKIH ŠOKOVA NA

GOSPODARSTVO

Golemi iskorak Hrvatske

Tina Peter

64 RENTIJERSTVO U HRVATSKOJ

Pravimo li slona od muhe?

Goran Šaravanja

70 GENEZA MONETARNOG INTEGRIRANJA

EU-a

„Nemoguće trojstvo“ inspirator

zbližavanja Dražen Derado

74 FINANCIJSKA PREVIRANJA

Regulativa je očvrsnula banke

Darko Horvatin

80 HRVATSKA POLJOPRIVREDA

Rast produktivnosti uvjet za „preživljavanje“

Zvjezdana Blažić

86 OPASAN ZASTOJ U PROMOVIRANJU RADNIKA

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

Krešimir Sever

98 OČUVANJE PRIRODNIH BOGATSTAVA

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

Lucija Blašković, Filip Varga, Larisa Hrustek, Dragica Šalamon

117 NARODNE OBVEZNICE

Početak dobre prakse

Darko Horvatin

121 TURIZAM KOČI RAZVOJ PROIZVODNIH

AKTIVNOSTI

Pretvorili smo se u državu rentijera

Ante Gavranović

U FOKUSU

127 IZAZOVI EUROPSKE KONKURENTNOSTI

Sve dublji globalni tehnološki jaz Ante Gavranović

135 (NE)RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

Trnovit put do afirmacije žena

Drago Kojić

141 DODATNO NAGRAĀIVANJE

Napojnica (ni)je milostinja

Drago Kojić

NOVE KNJIGE

146 INFLACIJA JAHAČA APOKALIPSE

Deset katastrofa prijete čovječanstvu

149 Staljinova londonska epizoda

152 Zanemarena opasnost od žeđi IN MEMORIAM

154 Franjo Žilić

Pismo glavnog urednika

Mjera za uspješnost

Ulazak Hrvatske u eurozonu donio je, po svim ekonomskim mjerilima, određene koristi ukupnom gospodarstvu, posebno kad je riječ o kretanju ljudi, kapitala i robe. Donio je, i veliki nepovoljan psihološki uteg: valja se tek prilagoditi novim odnosima vrijednosti robe i usluga izraženoj u novoj valuti – euru. U čemu je kvaka? Iako se stvarni odnosi nisu izmijenili, jer je inflacija bila visoka i prije uvođenja eura, psihološki je bilo lakše „progutati“ činjenicu da velik broj ljudi životari od 140,66 kuna nego od 18,68 eura na dan (uzeli smo kao predložak minimalnu plaću za 2023.).

STANDARD KAO MJERILO USPJEŠNOSTI

Dodamo li tome činjenicu da umirovljenici koji su otišli u punu starosnu mirovinu, kojih je krajem veljače bilo 508.701, u prosjeku primaju 477 eura, korisnici prijevremene mirovine 442 eura, a korisnici invalidske mirovine 325,6 eura. Prosječna obiteljska mirovina za 210.000 korisnika isplaćena u ožujku iznosila je 336 eura (dnevno 11,2 eura). Zaštićenu najnižu mirovinu prima ukupno 280.393 korisnika, a ona prosječno iznosi 267,84 eura (8,93 eura). Moramo se zapitati je li takav odnos primjeren zemlji koja se nastoji svrstati među razvijenije zemlje. Može li se na takvim osnovama graditi istinski razvoj? Gdje su zapreke da Hrvatska, bogom-dana u mnogim prirodnim resursima, toliko zaostaje?

Polazimo od činjenice da se gospodarska i društvena uspješnost neke zemlje može doživljavati na dva načina. Samozadovoljno, kad je uporišna točka na niskoj razini, pa je svaki uspjeh i apsolutan i relativan. Puno je, međutim, sadržajniji i prihvatljiviji put uspoređivanja s drugima.

Prijelaz na euro ogolio je sve mistifi kacije i, prvi put, omogućio svakom građaninu realnu usporedbu s ostalim članicama EU-a. Kvaka je upravo u tome da na tom području padamo na ispitu. Među problemima udara na životni standard najveće opasnosti vidimo u nekontroliranom rastu cijena i inflaciji, opasnosti smanjivanja poslovnih aktivnosti i usporenog rasta te ozbiljnim elementima recesije.

Učinkovitost i konkurentnost

Strateški okvir za razvoj Hrvatske pokušava, istina, odgovoriti na pitanja kako djelotvorno osigurati prosperitet, ali i blagostanje svojih građana u konkurentnom tržišnom

Inflacija ugrožava ciljeve razvoja i usporava poslovne aktivnosti

gospodarstvu u okvirima socijalne države prilagođene uvjetima 21. stoljeća. Inzistiranje na učinkovitosti i konkurentnosti, ali i na socijalnoj sigurnosti, znači usredotočenje interesa na društveno uravnoteženom razvoju, u kojem će rezultate gospodarskog napretka osjećati svi slojevi stanovništva. Nitko ozbiljan ne spori određeni napredak i u tom pogledu, ali zapaža i apsolutno zaostajanje u usporedbi s drugima. A to je ono što nas najviše boli, jer smatramo da Hrvatska može i mora – bolje.

Prema posljednjim dostupnim podacima WIIW Instituta za prvih devet mjeseci 2022., prosječna bruto plaća u Hrvatskoj u razdoblju od siječnja do rujna iznosila je 1.375 eura. Hrvatska se tako našla u gornjem dijelu ljestvice prema visini prosječne bruto plaće, ispod Slovenije gdje je prosječna bruto plaća u istom razdoblju iznosila u prosjeku 1.984 eura, Češke (1.596 eura) te Poljske (1.393 eura). U usporedbi s ostalim zemljama u okruženju, iza Hrvatske su Mađarska (1.314 eura), Rumunjska (1.281 eura), Slovačka (1.266 eura), te Bugarska (873 eura) dok je na samom začelju Srbija (862 eura).

Međutim, dinamički prikaz kroz razdoblje od početka 2009. ukazuje na razmjerno snažniji trend rasta prosječnih bruto plaća kod usporedivih zemalja dok istovremeno prosječna bruto plaća u Hrvatskoj pokazuje poprilično skromnu dinamiku godišnjeg rasta. Dakako, snažni inflatorni pritisci koji su prisutni od posljednjeg tromjesečja 2021. uvjetuju i dinamiku kretanja prosječnih plaća u realnom izrazu, utječući tako i na realni raspoloživi dohodak.

U trenutnoj geopolitičkoj situaciji koju obilježavaju visoke stope inflacije i rastući troškovi života, u Hrvatskoj, kao i u zemljama u okruženju, visoka i ustrajna inflacija nastavlja iz mjeseca u mjesec umanjivati realnu vrijednost plaća unatoč pozitivnoj nominalnoj dinamici godišnjeg rasta. S druge strane razmjerno snažan nominalan rast plaća podržan je sve izraženijim zahtjevima za rastom plaća i u privatnom i u javnom sektoru. U istom smjeru djeluje i činjenica da u određenim djelatnostima nedostaje radne snage, dok Hrvatska dinamikom rasta plaća još uvijek zaostaje za zemljama u okruženju.

U riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prošle je godine u Hrvatskoj bila svaka peta osoba, odnosno njih 20,9 posto, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku. Malo je to poboljšanje u odnosu na 2019. i 2020. kada je postotak ljudi čiji dohodak iznosi tek 60 posto prosječnog (medijana) raspoloživog dohotka u Hrvatskoj iznosio nešto više od 23 posto.

Nakon hvale vrijednih uspjeha na međunarodnoj pozornici došlo je zaista vrijeme da se kreatori ekonomskih i društvenih kretanja u većoj mjeri usmjere prema rješenjima koja bi dala odgovore na pitanje: KADA ĆE

(KONAČNO) STANDARD POSTATI

STRATEŠKI CILJ? Standard i ukupna kvaliteta života postaju odredišne točke u mjerenju uspješnosti. To je ono što najviše zanima običnoga građanina. Tu činjenicu ne bismo smjeli nikada smetnuti s uma!

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

BLAGOSTANJE NACIJE Poklon ili konačni rezultat

Svako bogatstvo plod je nečijeg rada (John Locke)

Osnovni ciljevi svake suvisle ekonomske politike kristaliziraju se u dva temeljna cilja. Jedan je porast blagostanja nacije, a drugi je cilj visoka stopa zaposlenog vlastitog stanovništva, na kvalitetnim radnim mjestima.

piše: prof. dr. sc. Mladen Vedriš1

1 Autor je nastavnik na Visokom učilištu Effectus i predsjednik Zagrebačke inicijative.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

kontingent radnika adekvatna zamjena za one koji su iz

Hrvatske otišli. Nije li bilo razumnije i neusporedivo korisnije da se u Hrvatskoj stvorilo uvjete za nove investicije u novu strukturu

Stopa zaposlenosti pojedinih država članica EU je u prosjeku 70%; primjerice u susjednoj Sloveniji 73,1%., što znači da znatna proporcija stanovništva ostvaruje kupovnu moć, kako za svoje, a isto tako i u većini slučajeva, obiteljske potrebe. U Hrvatskoj je pak stopa zaposlenosti (tek) 64,9%. Kvaliteta i struktura ekonomije u kojoj su prisutne djelatnosti koje stvaraju više stope dodatne vrijednosti, uvjet su da konzekventna razina osobnih dohodaka omogućuje adekvatan standard življenja. A ostvareni porezni prihodi po osnovi poslovanja tvrtki, te primanja i potrošnje pojedinaca pune lokalne i nacionalni proračun iznosima što omogućuje ostvarenje pristojne razine osobnih dohodaka zaposlenika koji ostvaruju bitne javne politike i servise: javna sigurnost, uprava i pravosuđe, obrazovanje, komunalna infrastruktura i – … sve ostalo. U hrvatskim okolnostima tu su i znatna sredstva koja se iz proračuna usmjeravaju na troškove zdravstva i osiguranja mirovina koji znatno nadmašuju iznose prikupljene po osnovi doprinosa na primanja zaposlenih.

Drugačije rečeno, proces počinje, nastavlja se i završava intenzivnim i kontinuiranim procesom stvaranja kvalitetnih proizvoda i usluga koji ostvaruju tržišnu potvrdu, a time se – jedino time, stvara osnova za održavanje i podizanje osobnog standarda građana, ali isto tako i kompleksnog zadovoljavanja javnih potreba.

U javnoj percepciji, javnim i političkim raspravama, i to ne rijetko, dominira pogled iz perspektive raspodjele i preraspodjele – kome uzeti, kome dati i – koliko. Da takav model ne daje i odgovarajuća rješenja, potvrđuje činjenica da je u proteklih desetak godina gotovo pola milijuna građana poglavito kompetitivne kvalifikacijske radne strukture, napustilo Hrvatsku i otišlo u inozemstvo na adrese gdje se i razumije i djeluje u pravcu stvaranja, a tek zatim konzekventno i argumentirano o modelima raspodjele.

Istovremeno hrvatsko tržište rada postaje destinacije za priljev radne snage izuzetno niskog kvalifikacijskog profila – prošle godine izdano je više od 120.000 radnih dozvola, a ove godine se očekuje više od 150.000 na pomoćnim poslovima u građevinarstvu, za usluge čišćenja i održavanja, pomoćnih poslova u turizmu, te logistike raznih profila – Bolt, Wolt,… Nedvojbeno je da ti zaposleni ostvaruju izrazito nisku razinu osobnih dohodaka, tek dijelom i registriranih. Njihov doprinos podmirenju javnih potreba kroz plaćanje poraza i doprinosa je više nego limitiran.

Ključno je i ne tek retoričko pitanje, da li je novopridošli

nacionalne ekonomije kojoj su tako otišli radnici bili zaista i neophodni.

Smanjene gospodarske aktivnosti poduzeća, potrošnje i ulaganja uslijed udara pandemija pogodilo je tržište rada i ugrozilo radna mjesta, raspoloživ dohodak i socijalnu sigurnost građana

Istovremeno postaje sve jasnije da će ukupni socijalni troškovi na teret svih proračuna rasti, uz istovremeni trend povećanja cijena rada sa zahtjevima za izjednačavanje primanja sa svim drugim zaposlenicima. Ključno je i ne tek retoričko pitanje, da li je taj novopridošli kontingent radnika adekvatna zamjena za one koji su iz Hrvatske otišli. Nije li bilo razumnije i neusporedivo korisnije da se u Hrvatskoj stvorilo uvjete za nove investicije u novu strukturu nacionalne ekonomije kojoj su tako otišli radnici bili zaista i neophodni.

Tekstovi koji su sadržaj ovog broja sadržajno, vrijedno i sadržajno, argumentirano i nedvojbeno pokazuju što se mora i može učiniti da se životni standard građana i blagostanje nacije suštinski unaprijedi. Jer, životni standard i bogatstvo nacije uvijek su plod nečijeg rada.

INFLACIJA NARUŠAVA CILJEVE

Usporavanje gospodarskih

aktivnosti ugrožava standard

Raskorak između težnji i ostvarenja nije primjeren zemlji koja se nastoji među razvijenije zemlje eurozone i koja ima ambicije da postane članica OECD-a.

piše: Ante Gavranović

Ulazak Hrvatske u eurozonu donio je, po svim ekonomskim mjerilima, određenu korist ukupnom hrvatskom gospodarstvu, posebno kad je riječ o kretanju ljudi, kapitala i roba. Donio je, međutim, i veliki nepovoljan psihološki uteg: valja se tek prilagoditi novim odnosima vrijednosti robe i usluga izraženoj u novoj valuti – euru. Očito je da velik broj stanovnika još nije prebrodio tu psihološku barijeru. UZ to, omogućio je svakom građaninu realnu usporedbu s ostalim članicama EU-a. To se posebno odnosi na usporedbe u plaćama, socijalnim pravima, mirovinama, kvaliteti zdravstvenih i drugih usluga važnim za kvalitetu života stanovništva. Ukratko, skrenuo je pozornost na STANDARD kao mjerilo uspješnosti kreatora i provoditelja ekonomske i socijalne politike.

Ulazak u EU otvorio je svojevrsnu Pandorinu kutiju. Omogućio je kretanje ljudi, pa je uzrokovao velik odljev radno sposobnog stanovništva unatoč osjetnom rastu plaća i nekih drugih beneficija. Hrvatska se susreće s novim paradoksom: zapravo, nikad nisu plaće bile više nego sada, ali pritisak na daljnje podizanje plaća svih kategorija zaposlenih također nikad nije bio jače izražen, sve do ozbiljnih prijetnji štrajkovima. Što se, zapravo. događa? Pri razmišljanju o razlozima ovog paradoksa ne smijemo zaboraviti na strateške odrednice koje opredjeljuju prioritetna područja javne politike među kojima dostojanstveno starenje i socijalna sigurnost te odgovornost igraju izuzetno važnu ulogu. Postavljeni su jasni ciljevi i određeni pokazatelji uspješnosti (očekivani broj godina zdravog života i smanjivanje broja osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti).U percepciji stanovništva (koja ne mora biti točna) stječe se utisak da su ti ciljevi zapostavljeni i da se time urušava borba za bolji život sviju, a ne samo povlaštenih.

Inflatorni pritisci globalnog karaktera

Vlada je, svjesna takve percepcije, u nekoliko navrata intervenirala je upravo u nastojanjima da otupi oštricu kritika i ublaži pad standarda jer rast BDP-a nije omogućavao brži rast plaća, a rast plaća nije pratio rast inflacije. Predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio je nedavno 4. paket Vladinih mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena, a time i zaštitu standarda stanovništva. To je - tvrde u Vladinim krugovima - prvenstveno odgovor na globalnu energetsku krizu i inflaciju s kojom smo suočeni, vrijedan 1,7 milijardi eura. Paket konkretnih mjera, četvrti po redu, Vlada je usvojila u ožujku 2023., a sastoji se od tri elementa pomoći: ublažavanja rasta cijena energije, zaštite od inflacije te posebnih potpora i poticaja.1

„Nastavljamo, kao i do sada, s istom političkom zamisli – dati odgovor na krizu s kojom smo suočeni“, naglasio je premijer prigodom predstavljanja ovog paketa novih mjera. „Najveći dio četvrtog Vladinog paketa mjera pomoći odnosi se na ublažavanje rasta cijena energije, za što će država osigurati 1,181 milijardu eura. Za zaštitu od inflacije predviđeno je 169 milijuna eura, a za posebne potpore i poticaje 347 milijuna eura“.

1 4. paket mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva, Vlada RH 23. ožujka 2023.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Tri temeljna cilja

Obrazlažući razloge donošenja ovog paketa mjera premijer Plenković je posebno naglasio: „Globalna energetska kriza nam je prouzročila inflatorne pritiske pa želimo s mjerama (koje poduzimamo praktički zadnjih više od godinu dana, a kada uključimo i COVID gotovo zadnje tri godine) postići tri temeljna cilja – za građane i za gospodarstvo i sve druge institucije ublažiti rast cijena energenata, zaštititi se maksimalno moguće od inflacije te dati posebne potpore i poticaje različitim ciljnim skupinama kalibrirano, tako da pomognemo onima koji su u krizi najranjiviji“.

Ohrabrenje tom paktu mjera za zaštitu standarda i ukupne kvalitete života u Hrvatskoj potvrđuje najava revidiranja prognoze gospodarskog rasta u ovoj godini s ranijih 0,7 posto na 2,2 posto. Posljedica je to činjenice da smo, praktički, na razini cijele države završili u suficitu od 0,4 posto. Najavljeno je usvajanje Nacionalnog programa reformi za 2023. godinu te Programa stabilnosti Republike Hrvatske za razdoblje 2024. – 2026. U okviru tih nastojanja očekuje se i usporavanje inflacije i to na 6,6 posto.

„Ovaj put se Nacionalni program nastavlja na Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Ukupno će biti 85 mjera, 56 je stalnih, koje su u nastavku, a dodano je još 29 mjera u područjima gospodarstva, imovine, obnove i slično“ – rekao je Plenković pa dodao: „Posebno je važno što ćemo usvojiti Program stabilnosti. Iskoristit ću ovu prigodu da kažem ono što mi se u ovim gospodarskim okolnostima čini najbitnije. Glavnu okosnicu vođenja ekonomske politike u razdoblju od 2023. - 2026. godine činit će odgovorno vođenje javnih financija. To je odlika naše Vlade, zahvaljujući ustrajnosti u toj politici stekli smo kredibilitet. Cilj ovoga je povećati rast gospodarstva i biti na tragu dva velika pravca, klimatske politike, a istodobno digitalne transformacije“.

2 Sjednica Vlade RH, 27. travnja 2023.

Vlada u svom programu pokušava maksimalno zaštititi kućanstva od rasta cijena s naglaskom na najranjivije skupine, kao i dosad. Uz to, nastavlja s reformama u obrazovanju, zdravstvu i drugim područjima, ali i ubrzanom provedbom demografskih mjera, sanacijom štete uzrokovane potresom te sa zelenom i digitalnom tranzicijom – sukus je ekonomske i socijalne politike Vlade.

Rezultati dosadašnjih paketa mjera

Rekapitulirajući dosadašnje pakete mjera, valja naglasiti da je izdvojeno ukupno 5,1 milijarda eura. Posebno mjesto u tim nastojanjima ima isplata plaća zaposlenima u privatnom sektoru čime su tijekom pandemije očuvana radna mjesta. Za to je utrošeno 1,6 milijardi eura.

„Naš BDP je sada oko 67 milijardi eura“, ističe premijer. Navodeći trendove, istaknuo je da smo sada na 17.240 eura po stanovniku, a rast u dosadašnjem tijeku mandata ove vlade je 5890 eura po stanovniku. „Kada smo nastupili 2016. godine bili smo na 62 posto europskog prosjeka BDP-a po stanovniku. Sada smo podigli taj postotak za 10 postotnih bodova i nalazimo se na 72 posto 2022. godina“, poručio je Plenković, istaknuvši da realna godišnja stopa promjene BDP-a u sedam godina kumulativno iznosi 25,1 posto rasta.

Dojmljiva su i kretanja oko vanjskog duga. „Bili smo na 83,2 posto, prije COVID-a dug je smanjen na 72, zbog pandemije sve je skočilo na 87, a sada smo se u samo dvije godine munjevito vratili na putanju na kojoj smo bili, i sad smo ispod onoga

što je bilo prije COVID-a i ovo je jedan od razloga da smo ušli u euro područje“, kazao je premijer. „Ovo govori o odgovornoj politici upravljanja javnim financijama, osobito odgovornom upravljanju proračunom“.

Ipak, u ovom trenutku je nezaobilazna tema pad kupovne moći najvećeg dijela stanovništva i inflacija. Plenković navodi kako je ruska agresija na Ukrajinu dovela do okolnosti da su inflatorni pritisci globalnog karaktera i utječu na sve ono što radimo. Prosječna mjesečna neto plaća u zadnjih šest godina rasla je 35 posto ili više od 2.000 kuna. Rasla je i minimalna neto plaća koja je konzistentno podizana od početka mandata ove Vlade. „Porasla je za 69 posto ili 229 eura i sada smo došli na 560 eura“, poručio je premijer. Porasla je i prosječna neto mirovina. „Kad smo krenuli iznosila je 2.508 kuna, a narasla je na 3.114, dakle za 606 kuna ili 24,2 posto“, naglasio je.

Bez „socijalne frakture“

„Kao odgovorna Vlada koja vodi računa i o društvenoj solidarnosti i o kvalitetnoj redistribuciji sredstava, djelujemo da se u hrvatskom društvu održi socijalna kohezija, da nemamo socijalnu frakturu, da svi prođu sa što manje rizika i da ostanu na nogama, a da država ispuni svoju ključnu ulogu da je uz radnike, uz gospodarstvo na maksimalan mogući način“, kazao je premijer pri obrazloženju spomenutoga paketa mjera.

Hrvatska je do sada iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) povukla

2,2 milijarde eura, a što se tiče natječaja, trenutno ih je do sada, što raspisanih, što zatvorenih za gotovo 2,9 milijarde eura, ističe savjetnik predsjednika Vlade za

Usporavanje gospodarskih aktivnosti ugrožava standard

ekonomska pitanja Zvonimir Savić. „Nadamo se da će se ta dinamika nastaviti jer koristi imaju i poduzetnici, društvo i gospodarstvo“. U sklopu NPOO-a provodi se 76 reformi i 146 investicija, od čega se više od polovice tih sredstava, odnosno 54 posto, odnosi na gospodarstvo.

Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (SAFU) sudjeluje u 1670 projekata EU fondova. Ugovoreni i realizirani projekti odnose se na brojne investicije u zdravstvu, na prometnu infrastrukturu, jačanje gospodarstva, razvoj tehnologije i inovativnosti, kao i na razvoj komunikacijskih usluga te očuvanje bogate kulturne i prirodne baštine. Brojni projekti diljem Hrvatske pokazatelj su da EU fondovi zaista pridonose razvoju lokalne zajednice, stvaraju nova radna mjesta, nove prilike i mogućnosti za razvoj gospodarstva i turizma.

Vrlo brzo ćemo znati jesu li ta raspoloživa sredstva zaista i utrošena, o čemu se vodi mnogo računa, i u nas, ali i u odgovornim tijelima EU. Posebna se pozornost posvećuje namjeni i načinu korištenja, što je razvidno već kroz nekoliko afera širih razmjera.

Sigurno je, međutim, jedno. Bez sredstava EU-a, (bez obzira iz kojih izvora dolazili), u Hrvatskoj bi bilo osjetno manje novih ulaganja, ne bi se razvijala u dostatnoj mjeri infrastruktura, mnoge tvrtke jednostavno ne bi preživjele, investicijske aktivnosti bile bi usporene, ako bi ih uopće i bilo. Sasvim je vjerojatno da u sljedećih sto godina neće biti ovakve prilike za

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

povlačenjem sredstava, pa ni toliko prostora za ravnomjeran regionalni razvoj. EU sredstva i sredstva iz proračuna, budimo iskreni, pomogla su da prodiše gospodarstvo, odnosno to je pomoglo mnogim tvrtkama da pokrenu i ojačaju svoju tržišnu poziciju, ulažu u razvoj produktivnosti i novih tehnologija, a mjere Vlade i NPOO znatno su utjecale na gospodarski rast. „Nije slučajno da je Hrvatska prošle godine rasla preko šest posto, što je bio četvrti najbrži rast u cijeloj EU“ naglašavaju iz Vlade. To su činjenice koje je teško pobiti.

Dobitnici i gubitnici

Iako se u 2023. godini očekuje znatno usporavanje rasta i dalje bi Hrvatska bila među državama za koje se očekuje najbrži gospodarski rast. To je sada i dodatno potvrđeno najavom osjetno višeg rasta nego što su bile prve službene najave i pretpostavke. Očekuje se, međutim, ipak znatno usporavanje gospodarstva, što otežava ukupno stanje. Na nas, naime, utječu i naši najvažniji vanjskotrgovinski partneri za koje se također očekuje vrlo slab rast. Stoga je jasno da će ova, a vjerojatno i još pokoja godina, biti jako izazovna i zahtjevna. S tim jednostavno moramo živjeti.

Analize pokazuju da su posljednjih godina plaće konstantno rasle. Međutim, visoka stopa inflacije utječe na usporavanje pa čak i padanje realnog rasta plaća, što ozbiljno ugrožava i utječe na standard stanovništva. Ako je suditi prema recentnim ekonomskim analizama dolazi polako do smirivanja trendova i stabiliziranja ponude i potražnje. No, predviđeni rast BDP-a od 2,2 posto uz najavljenu inflaciju od više od šest posto samo će dodatno proširiti nastalu pukotinu. Upravo tu pukotinu najviše osjećaju stanovnici, posebice u nekontroliranom porastu cijena hrane, na što najveći dio stanovništva i najviše troši.

Moramo se stoga ozbiljno zapitati je li takav odnos primjeren zemlji koja se nastoji svrstati među razvijenije zemlje eurozone, koja je članica najrazvijenije poslovne zajednice na svijetu (EU) i koja teži da uskoro postane i članica OECD, dakle svjetske poslovne elite? Može li se na takvim osnovama graditi istinski razvoj? Gdje su zapreke da Hrvatska, bogom dana u mnogim prirodnim resursima, toliko zaostaje? Za građane je stoga trenutno najvažnije pitanje: ima li u svim tim pokušajima da se pomogne kućanstvima i gospodarstvu realnog manevarskog prostora za podizanje osobnog i društvenog standarda kao temeljni budući strateški cilj.

OPASNOSTI DRŽAVNOG INTERVENCIONIZMA

I bez recesije životni standard u opadanju

Pogrešno usmjeren državni intervencionizam dodatno potkopava ekonomsku stabilnost.

Prokletstvo makroekonomskih podataka je što su poput sarme. Neki jedu meso, drugi kupus, a i kupus je postao skup, posebno na tržnici ako je domaći - što jezikom prosječnog Hrvata znači da je zdrav, bezopasan i bez pesticida. Naš kupus! Ali zapravo nema garancije da u njemu nema pesticida, ili da nije izrastao u nekoj zoni zagađenoj industrijskim željezom stare propale tvornice za koju je prije tridesetak godina netko zaključio da nam više ne treba.

piše: prof. dr. sc. Marijana Ivanov1

Asocijacija nije slučajna – parcele kod bivše tvornica alatnih strojeva u industrijskoj zoni Zagreba, koja je nekada imala pogone u još osam manjih hrvatskih gradova. Tijekom 80-ih zapošljavala je 7.500 radnika s relativno dobrim plaćama i životnim standardom – barem u terminima ondašnjeg pogleda na životne potrebe i dostatnost sredstava za hranu i piće, režije, odjeću, zabavu, školske knjige za djecu, sedam dana ljetovanja na moru, uz riješeno stambeno pitanje, nov namještaj, auto i malu kućicu na selu za odmor i druženje s prijateljima.

Naravno da je bilo i onih bogatijih, koji su zbog visoke kvalifikacije imali bolje plaćen posao, pa čak i onih koji su dobro koristili prilike da ukradu nešto za sebe, i onih koji su već tada gradili kuće i apartmane na moru, a kasnije ih proširili u velike obiteljske turističke pansione čije plodove ulaganja i danas ubiru njihova

1 Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

djeca i unuci. Problem je što današnji tvornički radnici, djelatnici u trgovinama, bankari na šalteru, kao i zaposleni u brojnim drugim aktivnostima nemaju plaću kojom bi mogli financirati ono što su mogli njihovi bake i djedovi s tek završenim srednjim obrazovanjem ili niže.

Danas ni završeni fakultet nije garancija pristojne plaće i životnog standarda, iako visoko obrazovane osobe imaju više prilika za bolje radne uvjete od radnog vremena i prostora do visine plaće, a posljedično i više prilika za potrošnju, štednju, investiranje i opću socijalnu i financijsku uključenost. Visoke i vrlo visoke plaće imaju uglavnom menadžerske strukture i dio zaposlenih u području tehnologije i razvoja, informacijskih tehnologija i telekomunikacije, odnosno u djelatnostima farmacija, bankarstva, IT sektora, energetike, znanosti, .... . Međutim njihov udio u ukupnom društvu je relativno nizak, a daleko više je onih koji zarađuju prosječnu plaću i onih čija je plaća niža od prosjeka. I naravno tu su mnogobrojni umirovljenici, čije su mirovine uglavnom niske i daleko ispod razine koja bi omogućila ikakav pristojni standard. To je ona priča o sarmi i kupusu koji je mnogima preskup, čak i iz uvoza dostupan u trgovini.

A niska primanja većine znače nisku ukupnu potrošnju i nizak BDP, odnosno nizak BDP po glavi stanovnika koji izražen u paritetu kupovne moći uobičajeno koristimo kao makroekonomsku mjeru životnog standarda i temeljem kojeg pravimo usporedbe među zemljama. Po pokazateljima visine plaća i životnog standarda, Hrvatska je na dnu Europske unije, a po cijenama hrane i drugih proizvoda relativno malo odstupa od prosjeka Unije. Da bismo to znali nije nam trebalo uvođenje eura. Uvođenje eura nam je trebalo da riješimo probleme brojnih neravnoteža i nelogičnosti koje smo kumulirali proteklih trideset godina i da kupimo/platimo povjerenje u valutu i institucije.

Inflacija – porez na siromaštvo

Uvođenje eura poklopilo se s razdobljem energetske krize i inflacije koja u tekućem vremenu uništava realnu vrijednost novca i životni standard, a zasigurno će imati srednjoročne učinke na dodatno produbljenje razlika u životnom standardu stanovnika različitih članica Europske unije. Inflacija cijena energenata, a posebno rast cijena hrane više srozavaju standard života stanovnika siromašnijih članica kod kojih potrošnja hrane ima daleko više učešće u ukupnoj potrošnji kućanstva.

Na isti način postojeće okolnosti inflacije više ugrožavaju standard života siromašnijih kućanstva u Hrvatskoj u usporedbi s onim bogatijima, koji manji dio dohotka troše na hranu i druge osnovne životne potrebe kod kojih je udar inflacije bio najveći, a veći dio dohotka im čine ostali izdaci za potrošnju, otplate kredita i štednja. Kad se govori o većim iznosima prihoda od PDV-a koje je država prikupila, prikupila ih je od svih nas koji trošimo, ali regresivni učinak PDV-a sad je još više izražen jer je u uvjetima visoke inflacije relativni teret više podnijelo stanovništvo niže kupovne moći.

U takvom slučaju je državna intervencija u smislu reguliranja maksimalne cijene određenih prehrambenih proizvoda bila opravdana, jer je bila socijalno osjetljiva i imala je određeno antiinflacijskog djelovanje. Opravdano je stoga bilo i oporezovati one poduzetnike koji su razdoblje inflacije iskoristili za neopravdano povećanje svojih marži i profita, što znači da su posljedično platili veći porez na dobit, ali je pitanje koliko je država napravila dugoročne štete ad hoc uvođenjem dodatnog poreza na dobit na kraju poslovne godine na koju se on odnosi.

Problem je i njegova primjena za sve djelatnosti, uključujući prerađivačku industriju koju sve druge članice EU štite i podupiru te javnim i skrivenim potporama koriste državni intervencionizam kao mehanizam kojim podupiru istraživanja i razvoj, primjenu novih tehnologija i inovacija koje će povećati novu dodanu vrijednost proizvodnje te spriječiti da se udio prerađivačke industrije u gospodarstvu smanji. Hrvatska na tom polju ne radi gotovo ništa pa i ne čudi da je deindustrijalizacija kontinuirani proces, a izuzetak je jedino sektor energetike uključujući podupiranje razvoja infrastrukture proizvodnje i korištenja obnovljivih izvora energije te spašavanje elektroprivrede koja je financijski podžnjela teret državnih mjera za regulaciju cijena energenata. Usporedno, različitim se mjerama podupiru aktivnosti koje se i same tržišno razvijaju poput turizma i sektora nekretnina, uključujući relativno nizak porezni teret i mogućnost paušalnog oporezivanja u turizmu, APN i POS programe u stambenom zbrinjavanju te toleranciju prema sivoj ekonomiji i gotovinskim plaćanjima na tržištu nekretnina uz potencijale neoporezovanog osobnog bogaćenja dijela društva.

Državna intervencija opravdana je jedino u slučaju izraženih tržišnih poremećaja, manjka konkurencije zbog postojanja monopola, zbog rizika prenošenja zaraze krizom iz jednog sektora u drugi, u slučaju negativnih eksternalija te asimetričnih informacija i moralnog hazarda koji dovode u pitanje efikasno funkcioniranje tržišta.

I to sve jedino ako su koristi uplitanja države veće od troškova za ukupni sustav i ekonomiju koji će oni polučiti.

Otežana tržišna ravnoteža

Što se tiče dodatnog poreza na dobit koji će između ostalog omogućiti državi rješavanje različitih problema uzrokovanih energetskom krizom, njegova najveća mana je što smo domaćoj i svjetskoj investicijskoj zajednici još jednom pokazali da biznis u Hrvatskoj znači nepredvidivost poreznih propisa i mjera te kontinuiranu borbu s apsurdima državne administracije. Čak nije ni problem novac koji će poduzeća platiti. Oni koji su zaradili su zaradili daleko više nego što su platili dodatnog poreza. Problem je što se u Hrvatskoj profit prečesto stvara na nečiji preveliki probitak i/ili na nečiju preveliku štetu pa jasno da su dohodovne i imovinske razlike u društvu iz godine u godinu sve veće. Problem je što odnos između probitka potrošača i probitka poduzetnika nije adekvatan, a državni intervencionizam se

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

uglavnom ne koristi za rješavanje tog problema što bi trebao biti slučaj i njegovo opravdanje.

Opravdane su svakako bile mjere koje su potrošačima i malim poduzetnicima omogućile nižu cijenu energenata, kao i mjere koje su održale zaposlenost i prihode poduzeća u uvjetima lockdowna tijekom covid pandemije. No i takvim slučajevima uplitanje države u tržište ima i loše učinke jer onemogućava tržištu uspostavljanje ravnoteže, pa na tržištu opstaju i oni čija poslovna aktivnost više nema opravdanje te sputava nove poduzetničke inicijative i uspavljuje ukupno gospodarstvo da iskoristi svoje pune potencijale za inovacije i kreativnu destrukciju koja bi potakla promjenu strukture prema poslovanju koje stvara veću dodanu vrijednost i veće profite. Zbog izostanka poduzetničkog duha i prevelikog oslanjanja na državu i socijalne transfere, riječ profit u hrvatskom društvu predstavlja riječ u lošoj konotaciji, a prečesto se zaboravlja istaknuti da bez profita i profitabilnog poslovanja nema ni rasta BDP-a, ni rasta dodane vrijednosti koja bi povećala kvalitativnu strukturu domaće proizvodnje, izvoza i ukupnog gospodarstva te omogućila skok na više razine prosječne i medijalne plaće i viši životni standard.

Socijalizam opstao u razmišljanju

Iako je socijalizam propao prije trideset godina i može se kazati da danas imamo prilično razvijenu tržišnu ekonomiju, socijalizam je i dalje uvelike prisutan u sustavu razmišljanja našeg društva, čak i onih koji ga mrze, koji mrze partiju, komunizam i sve ono loše iz bivšeg sustava. Svi znamo da je država loš gospodar, da su državna poduzeća uglavnom manje efikasna, da se u njima uglavnom ne provodi i odgađa restrukturiranje, ali kao društvo u cjelini ne volimo privatizaciju posebno kada se radi o ulasku stranog kapitala u vlasničku strukturu nekog poduzeća. Ne volimo rizik, pa nam je država svima štit koji nas štiti od različitih rizika. No najveći problem državnog intervencionizma i sveprisutne države je što postajemo djeca koja nezgrapno trče ili uopće ne trče, koja se ne znaju penjati na stablo niti preskakati ogradu jer su se roditelji za njih previše brinuli i nisu im dali priliku da probaju i to nauče, a poslije je bilo prekasno ili je strah od rizika postao faktor koji dugoročno sputava bilo kakvo djelovanje i promjenu. Treba znati trčati, skakati u vis, preskakati prepreke, tražiti izazov i zakoračiti u nešto novo, drugačije.

Socijalistička tvornica alatnih strojeva s početka priče je osim brojnih pogona u Hrvatskoj imala i dvije tvrtke u inozemstvu, jednu u njemačkom Dübendorfu i jednu u Meksiku. I da, kao i brojne druge izvozila je u Rusiju, ali i zapadni dio svijeta. I bila je moderna tvornica, gigant izgrađen državnim investicijama, koji je veličinom mnogostruko premašio nacionaliziranu prvobitnu obiteljsku strojobravarsku radionicu osnovanu 1922. Možda je bila prevelika s lošim sustavom upravljanja, možda nedovoljno konkurentna i produktivna, možda orijentirana na proizvodnju za koje se tržište 90-ih suzilo, možda premalo zainteresirana za provođenje novih inovacija i tehnološki napredak ili pak prelazak na proizvodnju nečeg drugog. U

svakom slučaju trebalo joj je restrukturiranje. Svakako joj je trebala i privatizacija – ali neka koja bi omogućila nastavak proizvodnje i inkorporiranje u nove biznise i globalne proizvodne lance. Na kraju je propala, odnosno ono što je ostalo daleko je od onog što je nekad bila, kao i u slučaju niza drugih proizvodnih poduzeća koja su koncem 90-ih i početkom 2000-ih nestala s tržišta, iako je njihov kraj zapravo počeo daleko ranije u doba socijalizma, društvenog vlasništva i političkog državnog upravljanja.

Lekcija koju nismo naučili je da je država loš gospodar i loš biznismen, uz još veći problem nesavršenih asimetričnih informacija nego u slučaju privatnog sektora, manjak transparentnosti, političko kadroviranje, rizik korupcije i lobiranja protivnom općim i ekonomskim interesima društva i nedovoljno efikasnu alokaciju oskudnih resursa.

Planiranje zamijenila stihija

Nakon pada Berlinskog zida, početka liberalizacije i tržišnih reformi u istočnom dijelu Europe i raspada tržišta bivše Jugoslavije, hrvatskoj industriji je trebalo pronaći novu ulogu i mjesto u globaliziranom svijetu. Trebalo je planirati budući rast i razvoj gospodarstva na temeljima aktualnih promjena i potencijala koje možemo iskoristit, ali planiranje je kao pojam odbačeno, kao da to upravo i nije ona suštinska uloga državnog intervencionizma, da planira, racionalno donosi strategije razvoja, potiče inovacije, istraživanja i razvoj i okuplja sudionike privatnog sektora koji u tome mogu sudjelovati. Planiranje i upravljanje su različiti pojmovi, država je zadržala upravljanje a planiranje je zamijenila stihija i/ili popuštanje lobističkim grupama. Umjesto proizvodne izvozno i razvojno orijentirane ekonomije postali smo uslužna i uvozno zavisna ekonomija čiji se fokus modela privređivanja svodi na trgovinu, smještaj i pripremu hrane i pića, javni sektor, bankarstvo, prijevoz i nekretninski biznis, uz eventualno malo svjetsko na kraju tunela koje pruža sektor energetike –još jedan u nizu podupiratelja rasta uvoza s nedovoljnim doprinosom rastu izvoza i promjeni kvalitativne strukture ekonomije.

Je li moralo biti tako teško je danas govoriti, ali nije učinjeno puno da nam životni standard danas bude viši. Dečki koji su se 90-ih vratili s ratišta, nisu zatekli stara radna mjesta. Tokari i bravari iz bivše tvornice alatnih strojeva više nikom nisu trebali, postali su zanimanja koja odumiru, nisu bili prilagođeni za novu industriju i djelatnosti koje u Hrvatskoj i svijetu mogu ekspandirati. Dio njih umirovio se unatoč mladosti, a umirovile su se relativno mlade i žene i muškarci u brojnim drugim djelatnostima. Tako je krajem 90-ih država omogućila rješavanje problema nezaposlenosti, a u novijoj povijesti on se sam od sebe rješavao iseljavanjem mladog i radnoaktivnog stanovništva pa smo na koncu završili s manjkom radne snage u gotovo svim neadministrativnim poslovima, s premalo IT stručnjaka i vojskom visokoobrazovanih magistara društvenih znanosti koje će zaposliti javni sektor i administrativna zanimanja u privatnom sektoru. Dugogodišnjom praksom

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

preranog umirovljenja stvoren je problem visokih javnih rashoda i prevelikog broja umirovljenika uz pucanje mirovinskog sustava i prije nego su u novijoj povijesti starenje stanovništva i iseljavanje totalno pogoršali demografsku sliku. A visoki javni rashodi, znače i potrebu za visokim porezima, doprinosima i drugim fiskalnim davanjima kako bi se financirale javne usluge i potrebe, zdravstvo, obrazovanje, cestovna infrastruktura, mirovine i plaće zaposlenima u javnom sektoru.

Sveprisutna država – preskupa

A javni sektor je prevelik ne samo zbog brojnih institucija i regulative te prostorne raspršenosti na mnogobrojne gradove i općine, nego i zato što je država sveprisutna u svemu od uobičajene uloge institucija i pružatelja javnih dobara i usluga do biznisa i upravljanja u poduzećima i poslovnim institucijama u pretežnom vlasništvu države i državnih institucija. I naravno sve to košta, a efikasnost je uglavnom nedovoljna ili zastrašujuće loša. Pitanje je u kojoj mjeri digitalizacija uopće pridonosi povećanju ukupne efikasnosti javnog sektora, jer ne donosi samo korist, transparentnost i poboljšanja za rad zaposlenika javnog sektora i korisnike njihovih usluga, nego donosi i ogromne izdatke/ rashode u iznosima svota javnih nabava po astronomskim cijenama koje nude prodavatelji znajući da se one moraju provesti ne samo zato što je digitalizacija nužnost u povećanju efikasnosti i zaštiti od različitih rizika, nego i posljedica europskih i hrvatskih regulativa uz sve prisutnu ulogu države u svemu. A država i njene institucije će naravno platiti te nabavke ma koliko da košta, a budimo iskreni oni koji na kraju o tome odlučuju zapravo i ne razumiju što se točno i zašto nabavlja, a još manje koliko to realno vrijedi.

U privatnom sektoru to ipak funkcionira drugačije. Kupuje se ono što se mora, što donosi korist veću od troškova, što predstavlja investiciju pa se izdatak isplati zbog budućih većih prihoda. A budžet je ograničen, ne radi se rebalans zato što treba veće rashode podmiriti većim prihodima ili zaduživanjem kao u slučaju države, jer uvjeti zaduživanja su za privatni sektor ograničeni. Razlog rebalansa proračuna poduzeća je efikasna upotreba oskudnih resursa, jer poduzeće nije država koja može kad se sjeti uvesti novi porez npr. dodatni porez na dobit, ili povećati stope PDV-a, doprinosa ili prodati svoje udjele u nekom poduzeću koje još nije privatizirano. Naposljetku, iako smo po životnom standardu na dnu Europe, možda smo i bogatiji od Švicarske, jer još uvijek ima novca, a toliko ga je iscurilo kroz korupciju i neefikasne alokacije i upravljanje.

NEDJELOTVORAN LIJEK PROTIV NEZAPOSLENOSTI

Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda

Glavni cilj javne, pa tako i ekonomske politike, u suvremenim društvima mora biti stvaranje pretpostavki za rast ukupnog blagostanja. Ne postoji viši nacionalni cilj od prosperiteta građana, odnosno kako kaže Malcolm Fraser1 „potrebno je potpuno odbaciti političke koncepte u kojima država ima superioran status te je sama sebi svrha“. Metafizika je ključna za religije, ali ne može biti sastavni dio racionalnog upravljanja nekom nacionalnom državom, što političari često zaboravljaju postavljajući se iznad građana koji su ih birali. Dakle, temeljni nacionalni cilj i cilj svih političara mora biti stalno unapređivanje ekonomskog i socijalnog položaja pojedinaca. Političari pri tome moraju biti službenici, nikako ne gospodari, u funkciji ovog strateškog cilja. Tržišno orijentirani ekonomski model i politička demokracija, otvorenost prema inovacijama te snažne institucije (kao skupovi pisanih i nepisanih pravila) pokazali su se kroz 20. stoljeće kao najuspješniji okvir za dostizanje tog cilja.

piše: dr. sc. Damir Novotny 2

1 Fraser, Malcolm. „National Objectives–Social, Economic and Political Goals.“ The Australian Quarterly, 47, no. 1 (1975): 24–35. https://doi.org/10.2307/20634674

2 Profesor stručnih studija, T&MC Group / Edward Bernays

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Inflacija potkopava blagostanje onih kojima vlade navodno žele pomoći

Građani istočne Europe su početkom 1990-ih izabrali tržišnu orijentaciju i liberalnu demokraciju kao alternativu potpuno neučinkovitom sovjetskom modelu upravljanja javnom politikom. Iako se model socijalističkog radničkog samoupravljanja , uveden početkom 1970-ih u bivšoj Jugoslaviji, znatno razlikovao od sovjetskog centralno-planskog modela i ostvarivao početne snažne pozitivne učinke na opće blagostanje, zbog svojih „konstrukcijskih grešaka“ (Josip Županov)3 doživio je koncem 1980-ih jednako brz kolaps kao i njegov istočno-europski izvorni uzor. Iako je socijalističko radničko samoupravljanje, kao „treći put“ između kapitalizma i centralno-planskog socijalizma, nakon uvođenja privuklo pozornost zapadnih ekonomista (Benjamin Ward i Jaroslav Vanek), „ilirsko poduzeće“4 nije bilo održivo zbog političkog upravljanja, odnosno zbog najmanje četiri razloga na koje ukazuje Županov: 1) politički menadžment nije orijentiran na profitabilnost već samo na održavanje socijalnog mira i preživljavanje poduzeća pod svaku cijenu, 2) menadžerski proces se ne temelji na stručnosti, 3) u poslovanju na međunarodnom tržištu amaterizam „ilirskog poduzeća“ sučeljen s profesionalnim menadžmentom gubi i sklapa štetne ugovore, te 4) politički utjecaj na poduzeća čini proces donošenja odluka krajnje kompliciranim i dugotrajnim. Nakon izlaska iz sovjetskog ekonomskog modela i modela radničkog samoupravljanja, zemlje istočne Europe su različitom brzinom uvodile tržišne demokracije. Sve zemlje „nove Europe“ su, doduše, prihvatile višestranački politički sustav. Međutim, uvođenje pune tržišne orijentacije u ekonomskim sustavima i osobito „inkluzivnih“ institucija, kao pretpostavki za ubrzavanje ekonomskog razvitka i povećavanje blagostanja građana (kako to sugeriraju Acemoglu, Johnson i Robinson5), se odvijalo znatno sporije. Istočna Europa nije, kako je to zagovarao Jeffrey Sachs, američki ekonomist i jedan od teoretičara tranzicije, preskočila tranzicijski potok u jednom koraku. Neke su zemlje taj potok pokušale preskočiti u dva koraka i – pale u vodu.

3 Županov, Josip. „Samoupravni socijalizam – kraj jedne utopije“. Politička misao, vol. XXVI, no. 4(1989): 21-36.

4 Pojam „ilirsko poduzeće“ je u literaturu uveo Banjamin Ward, profesor komparativnih ekonomskih sustava na University of California, Berkley, 1957. godine. Koncept „ilirske ekonomije“ i poduzeća u toj ekonomiji su kasnije istraživali Jaroslav Vanek, Evsey David Domar, Branko Horvat i brojni drugi. Budući da je samoupravni socijalizam ušao 1980-ih u duboku krizu, diskusija o ovom modelu u akademskim krugovima je utihnula.

5 Acemoglu, Daron, Simon Johnson, and James A. Robinson. „Institutions as a fundamental cause of long-run growth.“ Handbook of economic growth 1(2005): 385-472.

Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda

Prostor za jačanje populističkih političara

Iz današnje perspektive možemo vidjeti da su zastoji u razvoju tržišno-orijentiranih sustava i snažnih institucija stvorili prostor za jačanje populističkih političara i povratak na model upravljanja javnom politikom koji zagovara neke važnije nacionalne ciljeve od cilja prosperiteta pojedinaca. Sve više akademske literature prepoznaje jačanje populizma u istočnoj Europi te pokušava identificirati ekonomski model koji populističke vlade oblikuju kako bi ostale na vlasti. Neki analitičari tvrde kako je populizam u Europi više povezan s političkim stilom i pokušajem mobiliziranja marginalnih, politički neaktivnih i nezadovoljnih skupina u društvu, podjednako na lijevom i desnom dijelu političkog spektra, ne s ekonomskom politikom. Analizirajući učinke nacionalnih ekonomija Poljske, Mađarske i Rumunjske, zemalja u srednjoj i istočnoj Europe za koje se općenito smatra da u njihovim politikama jača utjecaj populističkih političara, Feldmann i Popa su svojim istraživanjem iz 2022. godine 6 došli do naizgled neobjašnjivih rezultata. Za razliku od populizma koji se proširio u zemljama Latinske Amerike i doveo do poražavajućih ekonomskih rezultata, populističke vlade u Europi su ostvarile relativno dobre ekonomske učinke. Za nastavak rasprave, autori ovog istraživanja nude moguća objašnjenja. Prvo, članstvo u EU i približavanje prema zajedničkim politikama EU u ovim zemljama ipak nije dovelo do dubokih fiskalnih neravnoteža i kriza u javnim financijama. Europsko okruženje je do 2020. godine bilo iznimno povoljno za ubrzavanje ekonomskog rasta u tim zemljama. Europski strukturni i kohezijski fondovi su ostvarili značajan utjecaj na rast BDP-a u tim zemljama, unatoč populističkim trendovima, zahvaljujući pretežitoj alokaciji u korist ulaganja privatnog sektora. U Mađarskoj i Poljskoj su, tako, stvorene nove, dugoročno održive ekonomske strukture i snažan privatni sektor, na koje kratkoročno orijentirane populističke vlade svojim fiskalnim politikama nisu negativno utjecale. U slučaju Rumunjske, naglasak korištenja EU fondova ipak je bio na javnom sektoru, manje na privatnim investicijama te su utjecaji političkog populizma na ekonomske učinke bili nešto izraženiji, ali ne presudni. Barem ne do sada. Međutim, sužavanju tržišne alokacije ekonomskih resursa i naglasak na političkoj redistribuciji novostvorene vrijednosti, kao platformi populističkih vlada kojima je popularnost porasla tijekom COVID 19 krize u 2020. g. i vanjskih ekonomskih šokova, može izazvati negativne posljedice za razvoj liberalne demokracije i tržišno orijentiranih institucija. Inflatorni trendovi, nastali kao posljedica naglog rasta ukupne potražnje nakon otvaranja tržišta u postpandemijskoj 2021. g. te agresija Rusije na Ukrajinu u 2022. g. izazvale su novi val fiskalnog intervencionizma i osnaživanja trenda populistički intoniranih ekonomskih politika, dugoročno pogubnih za ekonomski rast i prosperitet.

6 Feldmann, Magnus i Mircea Popa. „Populism and economic policy: lessons from Central and Eastern Europe.“ Post-Communist Economies 34.2 (2022): 219-245

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Vladina politika i inflacija

Utjecaj inflacije na ekonomski rast i blagostanje ekonomisti istražuju desetljećima, moramo ustvrditi, s različitim i često oprečnim rezultatima. Empirijski rezultati i preporuke za ekonomsku politiku su ponekad u konfliktu7. Ranija istraživanja su se kretala od zaključaka da inflacija neutralno djeluje na ekonomska kretanja (Dorance, 1963)8 do pozitivnih učinaka inflacije na ekonomski rast. Benhabib i Spiegel9, ekonomisti u Federal Reserve Bank San Francisco (jedne od središnjih banaka u SAD), su u svom radu iz 2009. g. ustvrdili da inflacija do 5% nema negativnog utjecaja te da deflacija može znatnije ugroziti rast od blage inflacije. Ipak, u ekonomskoj literaturi prevladava stav da inflacija usporava ekonomski rast i povećavanje općeg blagostanja. Zbog toga su centralni bankari od političara dobili zadaću da inflaciju drže ispod 2%. Zašto je odgovornost za suzbijanje rasta cijena prenijeta na središnje banke? Zato što je u akademskoj literaturi prevladao stav Miltona Fridmana, koji su prihvatili kreatori javne politike, kako je „inflacija uvijek i svugdje monetarni problem“.

Jedini alat koji središnji bankari imaju u rukama protiv inflacije je povećavanje kamatnih stopa i smanjivanje ponude novca. Povećavanje kamatnih stopa donosi dodatne velike troškove dužnicima i korist vjerovnicima. S druge strane, inflacija je poput novog općeg poreza-donosi troškove svima. Zbog toga ekonomistima nije jednostavno objasniti dužnicima, često pretjerano dužnima i financijski nemoćnima, kako središnje banke moraju podići kamatne stope i smanjiti ponudu kredita, koje će u kratkom roku biti pogubno za jedan dio građana, ali će u srednjem roku biti korisno svima. Ova dilema, poput dileme svakog generala prije velike bitke koji je svjestan da će jedan dio vojnika sigurno poginuti, uistinu nema opće prihvatljivo ekonomsko objašnjenje.

Razdoblje između globalne financijske krize u 2009. do 2021. g. obilježavalo je okruženje niskog rasta i niske inflacije. Od 2012. ukupna i temeljna inflacija u eurozoni u prosjeku su iznosile 1,1%. S druge strane su se, osobito u mediteranskim zemljama, akumulirali vrlo visoki javni dugovi, koji su, uz kamatne stope znatno više od stopa inflacije, stvarali novu neravnotežu i ograničavali potencijale rasta. Slijedom ovih okolnosti, Europska središnja banka (ECB) je tijekom tih godina vodila izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku koja je rezultirala padom kamatnih stopa i olakšavanje položaja zaduženih zemalja, uz održavanje niskih stopa inflacije. Osim vrlo niskih, pa čak i negativnih kamatnih stopa, to je također uključivalo niz mjera usmjerenih na upravljanje inflacijskim očekivanjima.

7 Akinsola, Foluso A., and Nicholas M. Odhiambo. „Inflation and economic growth: A review of the international literature.“ (2017).

8 Dorrance S. (1963), The effect of inflation on economic development. IMF Staff Papers.10 1–47. Washington, DC: International Monetary Fund.

9 Benhabib J. i Spiegel M.M. (2009), Moderate inflation and the deflation–depression link, ’Journal of Money, Credit and Banking’ 41(4), 787–798.

Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda

Rast inflatornih pritisaka

Pandemija COVID 19 je izazvala nagli pad ekonomskih aktivnosti u 2020. godini i globalnu recesiju. Monetarna politika je nastavila s povećavanjem ponude novca. Vlade većine europskih zemalja pogođenih recesijom su se opredijelile za provedbu mjera fiskalne intervencije prema kućanstvima i poduzećima, uz istovremeni rast javnog duga. Kako je pandemija jenjavala u 2021. g, potražnja u razvijenim zemljama je naglo rasla i dovela do neočekivano brzog oporavka. Ovaj oporavak, kao i pomak potrošnje s usluga na industrijsku robu i ozbiljni poremećaji u opskrbnim lancima doveli su do snažnog porasta inflacije u svim većim gospodarstvima tijekom 2021. Globalne cijene energije i sirovina naglo su porasle, što je značilo da je najveći doprinos inflacijskim pritiscima u eurozoni došao od „uvezene“ inflacije. Početne procjene ECB i ostalih europskih središnjih banaka su bile da na ovakvu prirodu vanjskog šoka nije potrebno reagirati podizanjem temeljnih kamatnih stopa i monetarnom kontrakcijom, te da će se nakon smirivanja inflacija spustiti ispod ciljanih 2%. Na temelju ovih procjena, ECB je odlučila započeti s postupnom normalizacijom monetarne politike. Invazija Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine je, međutim, pojačala inflatorne pritiske, osobito kroz snažan rast cijena energije i primarnih poljoprivrednih proizvoda. Do sredine te godine inflacija u euro-području je dosegla 8,6%, te je postalo očito da bi inflatorni pritisci mogli potrajati, inflacija ući u „drugu rundu“ kada se povećavaju unutrašnji zahtjevi za rastom cijena (rada i ostalih domaćih činitelja proizvodnje) i inflatorna očekivanja. Središnji bankari su se našli pred dilemom ubrzavanja normalizacije monetarne politike kroz povećavanje kamatnih stopa i smanjivanje otkupa državnih vrijednosnih papira, koja je mogla sniziti inflatorna očekivanja ali i izazvati ponovni pad ekonomskih aktivnosti i povećavanje socijalnih neravnoteža. Zbog toga je ECB, pa tako i ostale središnje banke u EU, kasnila s podizanjem kamatnih stopa i zaustavljanjem inflatornih očekivanja. Tijekom 2022. je monetarna politika u euro-području postala popustljiva. Tek je početkom 2023. monetarna politika ECB zauzela neutralan stav i čak postala blago restriktivna. Budući da monetarna politika utječe na realno gospodarstvo i inflaciju kroz različite i zakašnjele prijenosne kanale, proći će nekoliko mjeseci dok ne vidimo učinke promjena monetarnog stava na inflaciju.

Zakašnjelo reagiranje monetarne politike na inflatorne pritiske, prisililo je vlade na provođenje mjera fiskalnih intervencija, kako bi zaustavile inflaciju maloprodajnih cijena koja je osobito pogađala kućanstva s nižim dohocima. Rast cijena je, međutim, osigurao rast javnih prihoda, osobito u zemljama s fiskalnim sustavima koji se oslanjaju na poreze na potrošnju kao glavni izvor prihoda. Iako su ekonomska kretanja u 2021. i 2022. godini bila iznimno povoljna, uz visoke stope rasta realnog

BDP-a, većina vlada u EU, posebno istočno-europskih vlada s populističkim političarima, odlučilo na obilate intervencije. Učinci tih fiskalnih mjera na inflatorna kretanja su u pravilu bili vrlo skromni, čak pro-inflatorni. Fiskalne mjere koje su vlade

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

europskih zemalja provodile tijekom 2022. su se u pravilu odnosile na povećavanje realnih dohodaka kućanstava kroz dva glavna smjera:

Direktnim transferima prema kućanstvima i/ili snižavanjem stopa poreza na dohotke kućanstava, te

• Snižavanjem stopa poreza na potrošnju roba i usluga (primjerice snižavanjem stopa PDV-a i trošarinskih poreza na energiju) u cilju snižavanja potrošačkih cijena.

• Nekoliko nacionalnih vlada (Hrvatska i Mađarska) se odlučilo na direktne intervencije u cijene energije i određenih roba dnevne potrošnje.

Mjere su u pravilu bile horizontalne, nisu bile ciljane i posebno nisu bile oblikovane s obzirom na razlike u učinku inflacije unutar dohodovnih skupina. Unutar nižih dohodovnih kvintila, kućanstva koja su više pogođena inflacijskim šokom primila su niže dodatne transfere od onih manje pogođenih inflacijskim šokom. Stoga kućanstva koja su ozbiljno pogođena inflacijom nisu imala dovoljno koristi od provedenih mjera. Intervencije vlada u EU nisu uspjele obuzdati inflaciju jer u svojoj biti ne sadrže anti-inflacijski potencijal. Upravo suprotno, ekspanzivne fiskalne intervencije ograničavaju dosege monetarne politike u zaustavljanju inflacije i ekonomskoj stabilizaciji. Nakon dugog razdoblja niske inflacije, kreatori ekonomske politike se moraju podsjetiti na lekcije iz 1980-ih. Zaustavljanje inflacije, uz istovremenu stagnaciju, nakon snažnih naftnih šokova, bilo je moguće samo kada protu-inflacijske mjere djeluju usklađeno iz tri smjera:

1) podizanje primarnih kamatnih stopa i smanjivanje ponude novca bez razmatranja mogućih negativnih učinaka na ekonomske aktivnosti i zaposlenost,

2) smanjivanje fiskalne ekspanzije i proračunskih deficita te stabilizacija fiskalnih očekivanja kao generatora rasta cijena, te

3) oživljavanje ekonomskih sloboda (liberalne ekonomske politike) i tržišnog mehanizma koji u konačnici uvijek zaustavlja prekomjeran rast cijena.

Broj istraživanja koja ukazuju na odustajanje od liberalne ekonomske politike u zemljama srednje i istočne Europe je u proteklim godinama sve veći. Populistički političari, tvrdeći da je ulazak stranog kapitala i investicija međunarodnih poduzeća ugrozio „nacionalne interese“, priklanjaju se zatvaranju, natalitetnoj politici kao zamjeni za otvaranje tržišta rada i uvoz radne snage te suverenitetu i ekonomskom nacionalizmu. Populistička agenda podupire razvoj posebnog ekonomskog modela, o koji smo kratko spomenuli u uvodu ovog članka, koji uključuje ekonomske politike temeljene na novom tipu etatizma s naglašenim egalitarističkim obilježjima. Analize slučajeva političke ekonomije populizma u istočnoj Europi10 opisuju te politike i

10 Orenstein, Mitchell A. i Bojan Bugarič. „Work, family, Fatherland: the political economy of populism in central and Eastern Europe.“ Journal of European Public Policy 29.2 (2022): 176-195.

Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda

ukazuju na razvoj posebnog oblika ekonomskog nacionalizma. Ovaj pomak u ekonomskim politikama na istoku Europe se podudara s nastojanjima privlačenja ulaganja državnih poduzeća i fondova iz istočnih autoritarnih država (Kine i Rusije do 2022. U razgovoru za Večernji list 8. travnja o.g. predsjednik vlade Andrej Plenković izjavio je: „Nismo dopustili socijalnu frakturu. Nismo se prepustili tržištu, pad kupovne moći spriječili smo subvencijama.“

Neučinkovitost državnih poduzeća

Ako bismo vulgarno tumačili citiranu izjavu predsjednika hrvatske vlade o ekonomskim politikama koje je njegova vlada provodila nakon 2020. godine, tada bismo mogli zaključiti kako se hrvatska vlada priklonila populističkom trendu u istočnoj Europi, odnosno trendu jačanju uloge države i derogiranja tržišnih mehanizama. Vjerojatno tome nije tako, vjerojatno se ipak radi samo o političkoj retorici premijera koji nije osobito upućen u metode makroekonomskog upravljanja. Hrvatske vlade, bez obzira iz kojeg će političkog kruga dolazile, nisu niti će provoditi ekonomske politike koje značajno odstupaju od europskog institucionalnog okvira kojim se definiraju pravila, primjerice, upravljanja javnim financijama. Ulazak u euro-područje, dakle još uže i institucionalno vrlo razvijen ekonomski prostor, dodatno će smanjiti mogućnosti političkog voluntarizma u vođenju ekonomskih politika. Međutim, uz ocjenu da je hrvatska ekonomija postigla neosporan napredak, osobito nakon ulaska u članstvo EU i najnovije članstvo u EMU (kao važnom postignuću domaćih političara11), moramo ustvrditi kako su ostale zemlje srednje i istočne Europe ostvarile ipak veće razvojne iskorake i smanjile jaz u razvijenosti prema starim članicama. Za većinu hrvatskih građana je ova činjenica neprihvatljiva, posebno imajući u vidu pred-tranzicijske prednosti u odnosu na ostale zemlje istočne Europe. Model radničkog samoupravljanja se mnogima u Hrvatskoj, čak i tadašnjim najutjecajnijim ekonomistima, činio neusporedivo bliži tržišnoj ekonomiji od sovjetskog ekonomskog sustava, te je „preskakanje tranzicijskog potoka“ trebalo biti jednostavno. Činjenice pokazuju da tome nije bilo tako. Izuzmemo li ratno razdoblje s početka 1990-ih, u kojem je došlo do naglog pada ekonomskih aktivnosti (iako nije bilo neizbježno, kao što to danas pokazuje Rusija prelaskom na ratnu ekonomiju), prvi ozbiljan tranzicijski iskorak je predstavljao anti-inflacijski i stabilizacijski program vlade Nikice Valentića iz listopada 1993. „Valentićev program“, kojeg bez dvojbe možemo smatrati najozbiljnijim reformskim paketom u novijoj povijesti hrvatske ekonomske politike, u pravoj fazi je imamo cilj zaustavljanje hiperinflacije i monetarnu stabilizaciju. Uvođenje hrvatske kune i stabilizacija tečaja u 1994. godini je, očekivano, uspješno zaustavilo inflaciju u kratkom roku. Instrumenti monetarne politike (tečaj, ponuda

11 U ovom tekstu ne bismo posebno razlagati argumente o važnosti ulaska u euro-područje.

Možemo samo naglasiti da će u borbi protiv inflacije članstvo u EMU biti iznimno značajno.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

novca i eskontna stopa) su, dakako, odigrali glavnu ulogu u snižavanju inflacije s 38% mjesečno na podnošljive stope ispod 5% godišnje.

Inflacija nije više bila problem hrvatske ekonomije, ali strukturni problemi su ostali. Druga i treća faza „Valentićevog programa“, koje su se odnosile na ubrzanu privatizaciju, uklanjanje monopola na tržištu i jačanje konkurencije te uravnoteženje javnih financija i sanaciju banaka, su odgođene zbog snažnih političkih pritisaka. Tako je suspendiran ovaj, vrlo ambiciozan, program ubrzavanja ekonomske tranzicije i sustizanja dinamike razvoja ostalih tranzicijskih zemalja u srednjoj i istočnoj Europi, ali i započeo trend populističke vladine politike u Hrvatskoj.

Vlada Ivice Račana se u 2000-im, okrivljujući provedenu privatizaciju za slabe učinke hrvatske ekonomije, umjesto nastavka tranzicijskog procesa priklonila ekonomskom populizmu. Javna vladina retorika je usmjeravana prema negativnim učincima politički sponzorirane privatizacije provedene u razdoblju 1991. – 2000. (što se tek djelomično moglo poduprijeti argumentima i činjenicama), te stvarnom jačanju državnog sektora. U protekla dva desetljeća se broj poduzeća u vlasništvu središnje i lokalne države (eng: state owned enterprises-SEO) ne samo da nije smanjen, već se blago povećao. Prema izvještaju Instituta za financije iz 2017. g.12 (u međuvremenu se nisu dogodile značajnije promjene), u Hrvatskoj je postojalo 1.149 poduzeća u većinskom vlasništvu države, u različitim pravnim oblicima, od kojih je 36 razvrstano u status „od posebnog interesa“ (strateška poduzeća)13. Poduzeća u vlasništvu države zapošljavaju oko 14% od ukupnog broja zaposlenih, uz Grčku i Poljsku najviše u EU. Ukupnom broju državnih poduzeća i zaposlenika bi bilo potrebno dodati poduzeća u kojima država ima značajan vlasnički udjel, kao što su Podravka d.d, INA d.d. i Petrokemija d.d.

Izvještaj OECD-a iz 2021. g.14 ukazuje na strateške slabosti i operativnu neučinkovitost državnih poduzeća. Državna poduzeća su strateški neučinkovita, često znatno velika u komercijalnih sektorima u kojima posluju, otežavaju ulazak privatnih konkurenata i narušavaju tržišno natjecanje. U operativnom smislu, državna poduzeća ostvaruju znatno nižu učinkovitost od prosjeka grane i privatnih konkurenata. Razlozi niske učinkovitosti su prije svega političko upravljanje, visoka zaduženost i visoki troškovi rada. Razina plaća u državnim poduzećima nije usklađena s produktivnošću i viša je nego u drugim zemljama članicama EU. Učešće troškova rada u operativnim prihodima hrvatskih državnih poduzeća se kreće oko 37 % – što je znatno više od prosjeka. To se uglavnom pripisuje prilično nefleksibilnom sustavu određivanja

12 Bajo, Anto, Marko Primorac, and Lana Zuber. „Financial performance of state-owned enterprises.“ Fiscus: prudent and responsible public sector financial management 3.5 (2018): 1-22.

13 Iako Vlada koristi pojam „javni interes“, kriteriji razvrstavanja na popis strateških državnih poduzeća su potpuno nejasan.

14 OECD (2021), OECD Review of the Corporate Governance of State-Owned Enterprises: Croatia, https://www.oecd.org/corporate/soe-review-croatia.htm

Dugotrajne administrativne intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda

plaća u hrvatskim državnim poduzećima zbog postojanja kolektivnih ugovora koji često rezultiraju višim plaćama nego u privatnom sektoru.

–

Praktično zaustavljanje ekonomske tranzicije od radničkog samoupravljanja prema

tržišno orijentiranom i konkurentom ekonomskom sustavu u Hrvatskoj početkom 2000-ih je postalo velika prepreka povećavanju ukupnog blagostanja. U protekla dva desetljeća jačanje javne potrošnje i povećavanje razine sudjelovanja države u ekonomskim aktivnostima postupno istiskivalo poduzetnički sektor, koji jedini može stvoriti dovoljno nove vrijednosti za raspodjelu i povećavanje blagostanja. Uz prihvaćanje trenda populističkog makroekonomskog upravljanja, kojim se sužava prostor tržišne raspodjele novostvorene vrijednosti15, napredak u ostvarivanju temeljnog političkog cilja – povećavanje blagostanja hrvatskih građana, je bio

15 Zanimljiva je činjenica, koja bi zavrijedila posebnu akademsku raspravu, da su vladine ekonomske politike bile blagonaklone prema turističkom segmentu privatnog sektora. Međutim, nisko porezno opterećenje, snažna ulaganja javnog sektora u korist turističkih krajeva, povoljni prostorno-regulatorni uvjeti i toleriranje sive ekonomije nisu bili dovoljni za povećavanje učinkovitosti turističkih aktera. Nagli pad turističkih aktivnosti u 2020. godini mnogi ne bi preživjeli bez vladinih potpora.

Tablica 1: Ekonomski pokazatelji

usporedive zemlje iz CEE regije

Izvor: HNB/ Eurostat/OECD

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

vrlo skroman. Ovu tvrdnju argumentira analiza ekonomskih pokazatelja nacionalnih ekonomija zemalja-članica EU iz srednje i istočne Europe (Tablica 1). Pad BDP-a od 36% u razdoblju 1990. – 1993. godine nije bio nadoknađen u razdoblju od usvajanja stabilizacijskog programa u 1994. do 2000. godine, u kojem je prosječna stopa rasta novostvorene vrijednosti iznosila 4,5%. U razdoblju od 2000. godine do 2021.g, prosječna stopa rasta BDP-a je iznosila tek 1,8%, znatno niže od prosjeka rasta u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe. Hrvatska je 2021. godine dosegla 70% prosjeka BDP-a u EU, znatno niže od Slovenije s kojom dijeli povijest izlaska iz samoupravnog ekonomskog modela i koja se približila prosjeku razvijenosti EU.

Oprezni optimizam

Oprezni optimizam autora ovog teksta dovodi do zaključka kako će se domaća ekonomija u narednim godinama postupno razvijati i približavati ekonomskim trendovima u razvijenoj srednjoj Europi, kakvi god oni bili i kakvu god politiku vodile hrvatske vlade. Jednostavno će konvergencija prema glavnim trendovima u europodručju biti snažniji od populističkih trendova u domaćim vladinim politikama i mogućim divergencijskim učincima. Ubrzavanje ekonomskog rasta i općeg blagostanja bi bile moguće uz pretpostavku konačnog dovršavanja tranzicijskog procesa, provođenja privatizacije državnih poduzeća i oblikovanja arhitekture hrvatskog ekonomskog sustava prema najboljoj praksi susjeda u europodručju. Potrebno je, dakle, provesti radikalne reforme u državnom sektoru i otvoriti prostor za konkurentnost i privatne investicije u svim područjima. Međutim, niti jedna politička stranka u Hrvatskoj nije objavila ovakve nakane. Hrvatska ekonomija će, vrlo vjerojatno, ostvarivati rast, jer nije moguće ostati nerazvijen u blizini nekih od najrazvijenijih zemalja svijeta (Slovenija i Češka su to zorno pokazale). Prepreke na tom putu će biti: populističke ekonomske politike hrvatskih vlada i – inflacija, koja u narednim desetljećima neće biti zaustavljena. Tražeći odgovor na pitanje zašto je inflacija neizbježna, moramo se podsjetiti na riječi Ludwiga von Misesa, jednog o velikih ekonomista 20. stoljeća koji se pitao 1959. godine: „Ako je inflacija loša i ako je ljudi shvaćaju, zašto je postala gotovo način života u svim zemljama?“16. Od tada su zapadne ekonomije prolazile kroz razdoblja visokih stopa inflacije, poput onih u 1970-im ali i kroz razdoblja niske i stabilne inflacije, kao što je bio slučaj od 1982. do 2008. g. Pred nama je ponovo, najvjerojatnije, dulje razdoblje visokih stopa inflacije zbog ogromne ponude novca koju su monetarne vlasti emitirale u prošlom desetljeću i koju neće u kratkom roku vratiti u ravnotežu. Ako svi razumijemo da je inflacija loša i da se može zaustaviti povećavanjem kamatnih stopa, zašto mnogi ne

16 Mises, L., ’Inflation’, in Mises, L., Economic Policy: Thoughts for Today and Tomorrow, Auburn, Alabama: Ludwig von Mises Institute, 2006 [1979], pp. 55–73.

žele povećavanje kamata i zašto vlade interveniraju te tako čine upravo suprotnodolijevaju ulje na vatru inflacije. Mises je ponudio odgovor: inflacija može biti način života jer je „inflacija politika – namjerna politika ljudi koji pribjegavaju inflaciji jer to smatraju manjim zlom od nezaposlenosti“. Ali ipak treba podsjetiti da je to neodrživa politika i da dugotrajno razdoblje inflacije donosi štetu svima i zapravo potkopava blagostanje onih kojima vlade navodno žele intervencijom pomoći. Borba protiv inflacije fiskalnim, umjesto monetarnim mjerama je sama po sebi kontradiktorna. Najviše koristi od inflacije ima vlada, koja povećane prihode koristi za redistribuciju dohodaka i to opravdava socijalnim razlozima. Međutim, snažne i dugotrajne vladine intervencije dovode do erozije ekonomskih sloboda i time, zapravo, utječu na usporavanje rasta blagostanja. Kako se možemo izvući iz zatvorenog kruga borbe protiv inflacije – neodlučnosti monetarnih politika i ekspanzije fiskalnih politika? Raste broj ekonomista koji su mišljenja da se moramo vratiti na anti-inflacijske lekcije iz 1980-ih, odnosno da 1) masovne državne intervencije i povećavanje javnog duga ne vode prema povećavanju blagostanja, 2) uvođenje novih poreza (primjerice poreza na visoke profite) neće doprinijeti zaustavljanju inflacije te da je 3) kratkotrajna ekonomska kontrakcija, kao posljedica monetarnih anti-inflacijskih mjera ipak bolja od dugotrajne inflacije17.

17 Croitoru, Lucian. „How Inflation is a Policy Nowadays.“ Transylvanian Review of Administrative Sciences 19.68 (2023): 5-19.

Rekordna inflacija u Hrvatskoj s tendencijom opadanja

UBLAŽAVANJE EKONOMSKIH NERAVNOTEŽA

Euro usporio ritam inflacije

Usporavanje poslovnih aktivnosti utječe na rast BDP-a.

Vrijeme će pokazati u kojoj će se to mjeri odraziti na ciljeve ekonomske politike i strateškog cilja da se u većoj mjeri približimo prosjecima EU.

piše: Marko Primorac1

Proteklu godinu karakterizira snažan gospodarski rast u prvoj polovini s očekivanim usporavanjem prema kraju, u uvjetima geopolitičkih napetosti, ruske agresije na Ukrajinu, nastavka poremećaja u opskrbnim lancima, a sve to u kontekstu vrlo snažnih inflatornih pritisaka. No ipak, bruto domaći proizvod je, promatran kumulativno, u 2022., zabilježio realni rast od 6,3% u odnosu na 2021. Udio javnog duga u BDP-u smanjen je za 10 postotnih bodova, sa 78,4% na kraju 2021. na 68,4% na kraju 2022., a ostvaren je i pozitivan proračunski rezultat za prošlu godinu. U razdoblju od 2019. do 2021. Hrvatska je prema BDP-u po paritetu kupovne moći porasla sa 67% na 70% prosjeka Europske unije, s projekcijama za 2022. godinu od 72% prosjeka. Navedenom dinamikom cilj o dostizanju 75% prosjeka EU do 2030. ostvarit će se i ranije. Uzrok ovakvih rezultata su znatno povoljniji opći gospodarski uvjeti u Hrvatskoj i inozemstvu u odnosu na prethodna očekivanja, a ogledaju se, prije svega, u osjetno većem pozitivnom doprinosu rastu BDP-a od strane izvoza roba i usluga, osobne potrošnje, kao i investicija. Takvim okolnostima su pridonijeli i okviri koje je postavila Vlada, u kojima građani i poduzetnici uspješno sudjeluju, unatoč okolnostima značajnih rizika i nesigurnosti.

Nakon pada oporavak gospodarske aktivnosti

Višegodišnje odgovorno upravljanje makroekonomskom i fiskalnom politikom u pred-kriznom razdoblju stvorilo je prostor za promptno djelovanje u upravljanju

izazovima uzrokovanim pandemijom, a sada i energetskom krizom, radi očuvanja zaposlenosti i održavanja ekonomske aktivnosti. Nakon gospodarskog pada u

1 Autor je ministar financija u Vladi Republike Hrvatske.

2020. od 8,6%, uzrokovanog COVID-19 pandemijom, došlo je do brzog oporavka gospodarske aktivnosti u 2021., kada je zabilježen povijesno najveći međugodišnji rast realnog BDP-a od 13,1%. Gospodarski rast i oporavak u prethodnim godinama bio je popraćen znatnim smanjenjem vanjskih i unutarnjih makroekonomskih neravnoteža hrvatskog gospodarstva. Uz gospodarski rast, na proces smanjenja neravnoteža utjecala je i odgovorna fiskalna politika te učinci pristupanja EU-u, što je rezultiralo znatno povoljnijim pokazateljima održivosti duga i neto inozemne pozicije. Smanjenje neravnoteža u Hrvatskoj potvrdila je i Europska komisija te sukladno njihovom izvješću iz svibnja 2022. Hrvatska više nema makroekonomskih neravnoteža, dok je godinu ranije bila kategorizirana među države članice s makroekonomskim neravnotežama.

Paralelno, manjkovi na svjetskim tržištima, kako rada tako i ostalih inputa, u okruženju snažnog oporavka agregatne potražnje, stvorili su unazad više od godine dana ubrzavajuću inflaciju. Ranije navedeni pritisci dodatno su pojačani ratom u Ukrajini i popratnim sankcijama, koji su doveli do snažnog rasta cijena plina, a posljedično i električne energije. Na razini cijele 2022. inflacija je iznosila 10,8%. Povećanje inflacije, kao i izraženo zaoštravanja monetarnih politika u svijetu, djeluju nepovoljno na raspoloženje potrošača. Prema procjeni DZS-a, godišnja stopa inflacije potrošačkih cijena je u travnju 2023. peti mjesec zaredom nastavila usporavati. Naime, u travnju 2023. su potrošačke cijene zabilježile rast od 8,8% u odnosu na isti mjesec prošle godine, što predstavlja najnižu inflaciju od ožujka prošle godine.

Rekordno visok kreditni rejting

U kontekstu teme ovog članka, ne treba izostaviti činjenicu kako je Hrvatska od 1. siječnja 2023. postala dvadeseta država članica europodručja. Sama najava ulaska u europodručje dovela je do toga da su tri najvažnije agencije za dodjelu kreditnog rejtinga (Fitch, S&P i Moody’s) povećale kreditni rejting Hrvatske. To je ujedno i prvi put nakon prosinca 2012. da su sve tri navedene agencije naš kreditni rejting odredile na investicijskog razini i sada po sve tri agencije Hrvatska ima najviši rejting u povijesti, odnosno od kada je prvi put po sve tri agencije rejting dodijeljen prije 25 godina (1997. godine). To najbolje govori kakvu sigurnost euro donosi našoj državi, gospodarstvu i kućanstvima. Glavna prednost uvođenja eura za hrvatsko gospodarstvo jest ukidanje valutnog rizika povezanog s tečajem kune prema euru, kojemu je hrvatsko gospodarstvo bilo izrazito izloženo. Kamatne će se stope postupno približiti razinama kamatnih stopa u europodručju što će dovesti i do snižavanja prosječne kamatne stope na hrvatski javni dug i rezultirati uštedama na kamatnim izdacima. Uvođenje eura trebalo bi se povoljno odraziti na većinu čimbenika o kojima ovisi visina kamatne stope, pogodujući poboljšanju uvjeta financiranja za sve domaće sektore. Uvođenjem eura nestaju transakcijski troškovi zamjene kuna u euro i obrnuto koji su proizlazili iz razlike kupovnog i prodajnog

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

tečaja, a godišnja ušteda samo u tom dijelu procjenjuje se na oko 160 milijuna eura tj. 1,2 milijarde kuna za cjelokupno gospodarstvo.

Zamjetna otpornost na krize

Znatna korist za državu je i veća otpornost gospodarstva i financijskog sustava na krize jer Hrvatska kao članica europodručja ima pristup dodatnim izvorima financiranja – monetarne operacije Europske središnje banke i zajmovi europskoga stabilizacijskog mehanizma (ESM), koji su dostupni samo državama koje su uvele euro. ESM kao zajednički zaštitni mehanizam, osim što izravno pomaže državama koje su pogođene financijskim poteškoćama, pozitivno utječe i na povjerenje financijskih tržišta prema svim članicama koje su uvele euro. Očekujemo i da će uvođenje eura pogodovati privlačenju inozemnih izravnih ulaganja zbog smanjenja tečajnih neizvjesnosti i ostalih neformalnih prepreka ulaganjima. Upotreba zajedničke valute trajno pridonosi jačanju međunarodne razmjene i konkurentnosti. Hrvatska je već članstvom u Europskoj uniji ostvarila značajne pozitivne učinke na izvoz robe i usluga, koji će se dodatno intenzivirati sada kada smo uveli euro. U postupku uvođenja eura, konstantno smo se suočavali s pitanjem o utjecaju uvođenja eura na stabilnost cijena. Nedavna analiza Hrvatske narodne banke i Europske središnje banke pokazala je da je utjecaj prelaska na euro na potrošačke cijene u Hrvatskoj do sada bio relativno malen (+0,4 postotna boda) te istog reda veličine kao onaj uočen u ranijim pridruživanjima europodručju, unatoč izazovnijem inflacijskom okruženju. U analizi, koja se fokusirala na mikro podatke iz velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj i na više od 90.000 cijena, utvrđeno je da se cijene oko 65% proizvoda nisu mijenjale nakon prelaska na euro. Cijene preostalih 35% proizvoda su se promijenile i to tako da su za znatan udio proizvoda (njih oko 25%) cijene pale dok je tek za 10% proizvoda cijena porasla. U navedenoj se analizi zaključuje kako je, unatoč izazovnijem inflacijskom okruženju, učinak prelaska na euro na potrošačke cijene u Hrvatskoj bio relativno malen, jednokratan, koncentriran na sektor usluga te istovjetan utjecaju u državama koje su posljednje uvodile euro kao svoju službenu valutu.

Izazovi očekivanog usporavanja rasta

Okrenimo se i prema aktualnom razdoblju te budućim očekivanjima. Prema našim projekcijama, u 2023. predviđa se značajno usporavanje gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj, nastavno na pogoršanje domaćih pokazatelja u drugoj polovini 2022., uslijed očekivanog usporavanja globalnog rasta, nepovoljnog utjecaja visoke inflacije na realne tijekove, pogoršanja ekonomskih očekivanja te zaoštravanja uvjeta financiranja. Prognozira se da bi realni rast hrvatskog BDP-a u 2023. mogao iznositi 2,2%, a bit će ostvaren dominantno pod utjecajem domaće potražnje. Kako bi se u godini usporavanja gospodarskog rasta mogli nositi s izazovima ključno

je daljnje korištenje sredstava iz Nacionalnog plana otpornosti i oporavka putem kojeg su već pokrenute značajne reforme i investicije u gotovo svim područjima politike. Unatoč zahtjevnim financijskim okolnostima, u nadolazećem razdoblju nastavit će se s odgovornim upravljanjem javnim financijama radi smanjenja makroekonomskih neravnoteža, što je preduvjet za zdrav i održiv gospodarski oporavak i rast. Nedavno je obilježena dvogodišnjica uspostave Mehanizma za oporavak i otpornost – ključnog instrumenta u središtu europskog plana oporavka NextGenerationEU vrijednog 800 milijardi eura. Europska komisija je do sada u okviru Mehanizma isplatila više od 144 milijarde eura, uključujući bespovratna sredstva (96 milijardi eura) i zajmove (48 milijardi eura).

Europske milijarde – prilika bez presedana

Za Hrvatsku je 5,5 milijardi eura bespovratnih sredstava koje imamo na raspolaganju (što je jednako otprilike 10% našeg BDP-a) prilika bez presedana. Stoga je uspješna i pravovremena provedba Plana oporavka i otpornosti jedan od ključnih prioriteta Vlade. Čak 40,3% ukupne alokacije našeg plana podržava klimatske ciljeve, a 20,4% podržava digitalne ciljeve. U tom smislu, očekujemo veliki učinak mjera koje će se provoditi u sektorima prometa i energetike, gospodarenja otpadom i vodama, kao i obnove zgrada. Hrvatskoj je do sada za provedbu reformi i investicija definiranih Nacionalnim planom otpornosti i oporavka uplaćeno preko 2,2 milijarde eura, što je više od 40% ukupnog iznosa bespovratnih sredstava predviđenih za provedbu u Hrvatskoj. Radi se o 818,4 milijuna eura predujma koji je isplaćen u rujnu 2021. i dvije pojedinačne isplate od 700 milijuna eura u vidu prve i druge tranše koje su isplaćene u 2022. (u lipnju i prosincu).

Plan oporavka i otpornosti – podloga za reforme i ulaganja

Hrvatska je treća po redu država EU koja je podnijela drugi zahtjev i kojoj je isti isplaćen te je time i nadalje među nekoliko najuspješnijih država EU-a u provedbi Plana oporavka i otpornosti (prije nas to su učinile samo još Španjolska i Italija). Važnost tih isplata je i u činjenici da su to najveći iznosi ikad uplaćeni iz europskog proračuna Hrvatskoj. Trenutno se intenzivno radi na provedbi 45 pokazatelja vrijednih dodatnih 700 milijuna eura u okviru treće tranše. Uspješnim povlačenjem ove tranše Hrvatska bi do sredine 2023. trebala povući više od polovice

ukupne omotnice, odnosno 53% ukupno dodijeljenih bespovratnih sredstava. No, Nacionalni plan oporavka i otpornosti nije važan samo zbog svih sredstava koja su Hrvatskoj na raspolaganju, već i u kontekstu reformskih procesa i investicija koje će hrvatsko gospodarstvo učiniti snažnijim i otpornijim na krize. Konkretno, reformska agenda Plana oporavka i otpornosti Hrvatske, između ostalog, uključuje: reformu

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

obrazovnog sustava podržanu koherentnim planom infrastrukturnih prilagodbi; jačanje mjera i institucija tržišta rada i njihove koordinacije sa socijalnim službama; mjere unapređenja mirovinskog sustava povećanjem primjerenosti mirovina te sustava socijalne skrbi smanjenjem rizika od siromaštva i socijalne isključenosti; reformu pravosudnog sustava (odnosno smanjenje broja neriješenih predmeta i duljine sudskih postupaka); reformu javne uprave, posebice - uvođenje novih modela plaća i rada u državnoj službi te poticanje spajanja jedinica lokalne samouprave; mjere za poboljšanje korporativnog upravljanja u poduzećima u državnom vlasništvu i intenziviranje aktivacije tih poduzeća i njihove neaktivne imovine; reforme koje promiču energetsku učinkovitost, obnovljivu energiju i održivi promet te mnoge druge.

Nije izostavljen ni standard građana

Do sada, ukupna vrijednost objavljenih natječaja, poziva, izravnih dodjela i financijskih instrumenata iznosi 5,3 milijarde eura. To je 83% vrijednosti cijelog Plana oporavka i otpornosti, odnosno 96% ukupne alokacije bespovratnih sredstava koje imamo na raspolaganju. To je dodatna potvrda snažne posvećenosti provedbi reformi i investicija koje će značajno pridonijeti oporavku i otpornosti Hrvatske u vremenima snažnog rasta inflacije i energetske krize. Također, tijekom 2023., u okviru Plana oporavka i RepowerEU inicijative usmjerene ciljano na energetske izazove s kojima je suočena cijela EU, iskoristit ćemo priliku za financiranje dodatnih ulaganja u hrvatsku energetsku infrastrukturu i osiguranje opskrbe energentima (npr. proširenje LNG-a, povećanje energetske učinkovitosti u zgradama, proširenja ulaganja u obnovljivu energiju u prometu). Sukladno ciljanim izmjenama Uredbe o Mehanizmu za oporavak i otpornost, Hrvatska će imati na raspolaganju dodatnih otprilike 270 milijuna eura bespovratnih sredstava za ulaganja i reforme usmjerene na jačanje energetske otpornosti, kako Hrvatske tako i EU-a. Također, na raspolaganju imamo i preostala sredstva za zajmove u okviru Mehanizma za oporavak i otpornost, koja do sad nismo koristili, a riječ je o iznosu od 3,6 milijardi eura. Sve navedeno, dodatno će i značajno pridonijeti jačanju standarda hrvatskih građana i poduzetnika uz približavanje najrazvijenijim državama EU-a, ali i svijeta.

Kako se monetarna politika bori

s inflacijom?

Iako je povišena inflacija globalni problem njezin intenzitet nije posvud jednak.

Andy Grove, jedan u nizu uspješnih šefova Intela, inaugurirao je paranoju kao ključno poslovno načelo. Uspjeh, prema njemu, vodi samozadovoljstvu, koje zatim otvara put prema neuspjehu. Da je kojim slučajem danas živ, Grove bi vjerojatno ustvrdio kako su središnji bankari postali pretjerano uspješni i nedovoljno paranoični. Nakon što su kroz desetljeća inflaciju uspjeli održavati na niskoj i razmjerno stabilnoj razini, središnje su banke postale uvjerene da su je definitivno pobijedile. Činilo se da je unaprjeđenje institucionalnog okvira za vođenje monetarne politike središnjim bankama izgradilo snažnu reputaciju, odnosno središnje su banke uspjele uvjeriti cjelokupnu javnost u svoju spremnost i sposobnost kontroliranja inflacije. Pretvaranju visoke inflacije u poglavlje iz povijesnih udžbenika pomogle su i strukturne promjene u globalnom gospodarstvu poput jačanja globalizacije i deregulacije tržišta rada.

Iako je povišena inflacija nedvojbeno vrlo atipična pojava za suvremeno gospodarstvo, napukline na intelektualnom zdanju suvremenog središnjeg bankarstva javljale su se već neko vrijeme. Financijske krize postale su sve češće i intenzivnije te su aktivirale rizik dugotrajnih deflacijskih spirala. No, pravo je iznenađenje stiglo sredinom 2021. godine, kada je inflacija ponovo pokucala na vrata globalnog gospodarstva. Za prve naznake rastuće inflacije smatralo se da će biti samo privremene naravi i da će inflacijski pritisci popustiti kako se budu oporavljali pandemijom narušeni i isprekidani lanci opskrbe, usporedno s postupnim ispuhivanjem potražnje nabujale na krilima ukidanja epidemioloških ograničenja i „otvaranja“ gospodarstva. Većina komentatora i središnji bankari pripisali su inflacijske pritiske problemima na strani

1 Glavni ekonomist, Hrvatska narodna banka.

2 Stručna suradnica, Direkcija za monetarnu politiku, Hrvatska narodna banka.

3 Stručna suradnica, Direkcija za monetarnu politiku, Hrvatska narodna banka.

pripremili: Vedran Šošić1, Kristiana Lesničar2 i Maja Sabol3

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

ponude, koji su obično prolazne naravi, nakon čega bi se inflacija trebala stabilizirati „sama od sebe“. Međutim, umjesto očekivanog povratka inflacije na ciljane razine, nakon ruske agresije na Ukrajinu uslijedio je novi šok u vidu dosad nezabilježenih poremećaja na energetskim tržištima i dodatnog snažnog poskupljena niza sirovina. Inflacija se tako u drugom tromjesečju prošle godine snažno ubrzala pod utjecajem rastućih cijena energenata i sirovina. Europa se za sada pokazala otpornom na poremećaje u opskrbi energentima zahvaljujući preusmjeravanju na alternativne dobavne pravce i smanjenju potrošnje energenata, djelomično i pod utjecajem tople zime, što je omogućilo gotovo kontinuiran pad cijena energenata i drugih sirovina od sredine protekle godine, u nekim slučajevima čak i uz povratak ispod razina zabilježenih neposredno uoči ruske agresije na Ukrajinu (Slika 1., lijevo). Istovremeno su počeli popuštati ostali poremećaji u lancima opskrbe, smanjili su se zastoji u najvećim svjetskim lukama, a krenule su i isporuke žitarica i drugih važnih prehrambenih sirovina iz Ukrajine. Sve je to pružilo snažan impuls postupnoj stabilizaciji, a onda i smanjenje inflacije od sredine prošle godine. No, iako ukupna inflacija u europodručju već neko vrijeme postupno usporava (godišnja stopa inflacije se s vrhunca od 10,6% u listopadu 2022. do travnja ove godine smanjila na 7,0% (Slika 2.)), temeljna inflacija i dalje se zadržava na povišenim razinama, što pokazuje da se inflacijski pritisci postupno šire i izvan segmenata hrane i energije, koji su potakli inicijalni porast inflacije (Slika 1., desno).

Izvor: HWWI i Bloomberg (lijevo) i Eurostat (desno).

Slika 1. Cijene energenata i drugih sirovina (lijevo) i inflacija u europodručju (desno)

Neke su zemlje izloženije poremećajima

Premda je povišena inflacija globalni problem, uz tek nekoliko iznimki, i ujedno zajednički problem svih članica europodručja (Slika 2.), njezin intenzitet nije posvuda jednak pa se znatno povećala i disperzija inflacije među članicama. Godišnja stopa inflacija se tako u travnju kretala između 2,7% u Luksemburgu i 15,0 % u Latviji. Više je čimbenika uzrokovalo tolika odstupanja stope inflacije među zemljama, a najvažnije

su razlike u energetskoj politici i subvencijama intenziteta troška energenata. Te su razlike uvelike odredile intenzitet rasta cijena energenata, a onda i pojedinih proizvoda i usluga, osobito energetski intenzivnih. Nadalje, otvaranje gospodarstva nakon ublažavanja epidemijskih mjera više je povećalo inflaciju u zemljama koje su zabilježile manje gospodarske gubitke tijekom pandemije i u kojima je nedostatak radne snage počeo vršiti pritisak na rast plaća (Müller, 2023). Također, pojedine su zemlje izloženije poremećajima u opskrbnim lancima, posebice nakon što su rat i sankcije prekinuli razmjenu s Rusijom, a alternative jeftinim ruskim energentima i drugim sirovinama su im teže dostupne i znatno skuplje. Inflacija je osobito porasla u zemljama srednje i istočne Europe (CEE), što je uz sve navedene čimbenike (veći oslonac na ruske energente i sirovine uz ograničen fiskalni kapacitet) djelomično povezano i sa strukturom potrošačkih košarica u tim zemljama, u kojima su zbog nižih razina dohotka više zastupljeni energenti i proizvodi s izraženim rastom cijena, poput hrane. Pritom je inflacija i u zemljama izvan europodručja, poput Mađarske i Poljske, dosegla vrlo visoke razine, unatoč vrlo brzom i snažnom zaoštravanju monetarne politike. Tako su članice EU izvan europodručja uglavnom bile usporedno suočene s visokom inflacijom i vrlo nepovoljnim uvjetima financiranja.

Velika i postojana odstupanja u stopama inflacije između pojedinih članica europodručja mogu stvoriti razlike u realnim kamatnim stopama, odnosno uvjetima financiranja, i narušiti cjenovnu konkurentnost zemalja u kojima je divergencija inflacije posebno izražena (Gern i sur., 2022). Ipak, za sada je još rano za ocjenu eventualnih učinaka različite transmisije zajedničke monetarne politike na pojedine članice. Realne kamatne stope su koncept koji promatra buduća kretanja, odnosno izvode se iz očekivanih kamatnih stopa i inflacije. Potpuni prijenos cijena energije u nekim je zemljama odgođen zahvaljujući paketu nacionalnih fiskalnih mjera. Stoga bi se i razilaženje pokazatelja konkurentnosti moglo postupno zaustaviti ili čak obrnuti kako se fiskalni paketi budu postupno povlačili. Tada će postati jasniji utjecaj epizode povišene inflacije na cjenovnu konkurentnost pojedinih članica.

Slika 2. Godišnja stopa inflacije u travnju 2023. godine 4

4 Izvor: Eurostat; obrada autora.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Kanali i učinci promjene kamatnih stopa

Nakon što je početkom 2022. postajalo jasno da inflacija ustrajno nadmašuje projekcije i ciljane razine, središnje banke SAD-a i europodručja počele su ubrzano normalizirati monetarnu politiku, najprije zaustavljanjem izvanrednih pandemijskih poticaja, a onda i povećanjem ključnih kamatnih stopa i smanjenjem bilance. Prvi potez središnjih banaka velikih razvijenih gospodarstava je bio zaustavljanje pandemijskih programa otkupa vrijednosnih papira, što je američki FED proveo u ožujku, a ESB nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju 2022. godine. FED je u ožujku ujedno prvi put povećao ključne kamatne stope, kad je inflacija dosegnula razinu od 8,5%, a od lipnja je započeo i kvantitativno zatezanje, odnosno smanjenje bilance djelomičnim reinvestiranjem dospjelih vrijednosnih papira. ESB je prestao povećavati bilancu kupnjama vrijednosnih papira nekoliko mjeseci nakon FED-a, u lipnju 2022., nakon čega je u srpnju, kad je inflacija dosegnula 8,9%, počeo podizati kamatne stope, dok je kvantitativno zatezanje započeo u ožujku 2023. Time je ESB započeo najsnažniji ciklus pooštravanja monetarne politike otkako je euro uveden (Slika 3. desno) (Lane, 2023). ESB je povećavao ključne kamatne stope na svakom sastanku od srpnja 2022. godine, a ukupno su do travnja 2023. povećane za 375 baznih bodova (Slika 3. lijevo).

Određeni vremenski pomak u djelovanju ESB-a posljedica je činjenice da je inflacija u SAD-u ranije porasla te je u većoj mjeri bila posljedica pretjerane potražnje, dok je u europodručju bila snažnija uloga poremećaja na strani ponude. Također, ESB je zapravo ranije počeo smanjivati bilancu od samog djelomičnog prestanka reinvestiranja sredstava u sklopu programa otkupa vrijednosnih papira (APP).

Naime, nakon promjena uvjeta ciljanih operacija dugoročnog financiranja (TLTRO III) potakla je banke da krenu otplaćivati sredstva i prije dospijeća, što je u drugoj polovici 2022. godine počelo smanjivati bilancu ESB-a s vrhunca od oko 56% BDP-a europodručja (Schnabel, 2023).

Kamatne stope ostaju glavno oruđe monetarne politike. Kanali i učinci promjene kamatnih stopa razmjerno su dobro istraženi i nema razloga sumnjati u njihovo djelovanje i u trenutnim okolnostima. Ipak, uz podizanje ključnih stopa, iz niza je razloga važno nastaviti proces smanjivanja bilance ESB-a. Prvo, smanjivanje bilance središnje banke ujedno smanjuje viškove likvidnosti, čime se dodatno jača restriktivan karakter monetarne politike. Nadalje, kupnja vrijednosnih papira ima određene nuspojave, poput utjecaja na funkcioniranje tržišta vrijednosnih papira, koje više ne šalje jasne signale o rizičnosti pojedinih vrsta imovine, stvaranje rizika fiskalne dominacije ili akumuliranja ročne neusklađenosti u bilanci središnje banke (Schnabel, 2023). Stoga se prije aktiviranja kupnji vrijednosnih papira moraju zadovoljiti strogi kriteriji, poput dostizanja nulte (ili negativne) granice ključnih kamatnih stopa ili djelovanje s ciljem ublažavanja rizika za financijsku stabilnost, što je predstavljalo važnu argumentaciju za hitni pandemijski program kupnje. U razdoblju u kojemu su kamatne stope porasle znatno iznad nultih nema smisla koristiti program otkupa vrijednosnih papira u punom opsegu, a smanjivanje bilance

Kako se monetarna politika bori s inflacijom?

ujedno stvara prostor za buduće krizno djelovanje. Taj proces se za sada odvija postupno, djelomičnim, odnosno od srpnja vjerojatno i potpunim prestankom reinvestiranja vrijednosnih papira u okviru izvornog programa kupnje (APP), što je u skladu s namjerom da bude postojan i predvidiv.

Izvor: ESB (izračun HNB-a).

Napomena: DFR se odnosi na kamatnu stopu na novčani depozit; MLF na kamatnu stopu na stalno raspoložive mogućnosti granične posudbe i MRO na kamatnu stopu na glavne operacije refinanciranja. Siva osjenčana područja označavaju cikluse pooštravanja monetarne politike u europodručju.

Slika 3. Ključne kamatne stope ESB-a (lijevo) i ciklusi pooštravanja monetarne politike u europodručju (desno)

Tri linije obrane

Nakon početka normalizacije monetarne politike, ojačali su i rizici povezani s učinkovitom transmisijom monetarne politike. Nagle promjene prinosa na obveznice pojedinih članica koje nisu povezane s ekonomskim fundamentima obično se prelijevaju na ukupne uvjete financiranja u toj članici i uzrokuju razlike u transmisiji zajedničke monetarne politike. Kako bi uklonio utjecaj kratkoročnih poremećaja na financijskim tržištima na transmisiju monetarne politike, ESB se oslanja na tri linije obrane: prva je fleksibilnost pri reinvestiranju dospjelih sredstava u okviru hitnog programa kupnje zbog pandemije (PEPP), drugu liniju čini instrument zaštite transmisije (TPI), dok treću liniju predstavlja program izravnih monetarnih transakcija (OMT). Zajednički cilj svih zaštitnih mehanizama je očuvanje jedinstvenosti monetarne politike, odnosno suzbijanje fragmentacije u transmisiji monetarne politike koja proizlazi iz povećanja raspona (engl. spreadova) prinosa državnih obveznica zemalja članica europodručja koja proizlazi iz neopravdane, neuredne tržišne dinamike (engl. unwarranted, disoderly market dynamics). S druge strane, instrumenti se ne smiju koristiti za neutraliziranje povećanja raspona u prinosima na državne obveznice ako se ocjenjuje da je ono opravdano makroekonomskim fundamentima. Razlike između tri navedena instrumenta proizlaze iz razmjera intervencije, pri čemu snažnija intervencija sa sobom nosi višu razinu kondicionalnosti. Dok Upravno vijeće

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

ESB-a u načelu redovito odobrava mogućnost korištenja određene fleksibilnosti pri reinvestiranju sredstava iz PEPP-a, aktiviranje TPI-a pretpostavlja da države članice imaju tzv. zdrave i održive makroekonomske politike, što Upravno vijeće ESB-a ocjenjuje temeljem 4 unaprijed zadana kriterija. Konačno, u OMT-u je kupnja državnih obveznica uvjetovana sudjelovanjem dotične države članice u odgovarajućem EFSF/ESM programu i ujedno se pridržavajući određenih uvjeta (Bernoth i sur., 2022). Tako je već samo postojanje navedenih „linija obrane“ umanjilo mogućnost neurednih tržišnih kretanja. Pooštravanje monetarne politike ESB-a razmjerno se brzo prenijelo na troškove financiranja. Kamatne stope banaka u europodručju primjetno rastu od druge polovice prošle godine, pri čemu su snažnije porasle kamatne stope na kredite poduzećima i na depozite poduzeća. Prosječna kamatna stopa na prvi put ugovorene kredite nefinancijskim poduzećima povećala se do ožujka ove godine za više od 230 baznih bodova u odnosu na lipanj prošle godine, mjesec prije nego što je ESB započeo ciklus povećanja ključnih kamatnih stopa, dok je taj rast kod stanovništva iznosio gotovo 160 baznih bodova.

Izvor: ESB: ESB (Anketa o kreditnoj aktivnosti banaka); izračun HNB-a. Napomena: Prikazane su kamatne stope na prvi put ugovorene kredite nefinancijskim poduzećima. Serija se odnosi na čiste nove poslove. Podaci o standardima odobravanja kredita dostupni su zaključno s prvim kvartalom 2023.

Slika 4. Standardi odobravanja kredita (lijevo) i kamatne stope na kredite nefinancijskim poduzećima (desno)

Kamatne stope u Hrvatskoj su za sada porasle manje nego u drugim članicama europodručja, a razlike su osobito vidljive u odnosu na usporedive zemlje s vlastitim valutama (Slika 3. desno). Prema posljednjim su podacima za ožujak prosječne kamatne stope na prvi put ugovorene kredite nefinancijskim poduzećima u Hrvatskoj iznosile 4,0%, dok na stambene kredite 3,0% odnosno 5,5% na gotovinske nenamjenske kredite, što je ispod prosjeka europodručja (prosječne kamatne stope na kredite poduzećima u europodručju iznosile su 4,2% u ožujku, a na stambene kredite 3,5%). Na prijenos utječe mnogo čimbenika, a neki od njih su viškovi

likvidnosti banaka i omjer kredita i depozita. Kretanje troškova financiranja rezultat je niza čimbenika poput stabilne i rastuće depozitne baze hrvatskih banaka, velikih viškova likvidnosti i relativno niskog omjera kredita i depozita. Pritom je usklađivanje monetarnog instrumentarija uoči uvođenja eura u Hrvatsku smanjilo regulatorni trošak za banke i dodatno povećalo već ionako visoke viškove likvidnosti u sustavu. Također, gotovo potpuna eliminacija tečajnog rizika smanjila je ukupnu rizičnost zemlje i financijskog sustava pa se ocjenjuje da je neposredno nakon odluke Vijeća EU-a o usvajanju eura sredinom srpnja 2022. prinos na državne obveznice smanjen između 60 i 100 baznih bodova u odnosu na kretanje prinosa drugih zemalja, ovisno o analitičkom pristupu (HNBlog, 2022). Na kretanje kamatnih stopa donekle utječu i zakonska ograničenja koja su vezana za prosječne stope na postojeće kredite, koje se relativno sporo mijenjaju zbog rasprostranjene prakse fiksiranja kamatnih stopa i primjene nacionalne referentne stope (NRs), odnosno implicitnog troška financiranja banaka, koji za sada nije počeo rasti. Ipak, očekivani nastavak pooštravanja monetarne politike trebao bi potaknuti dodatni porast kamatnih stopa banaka na kredite, što neće izbjeći ni Hrvatska.

Pooštravanje uvjeta financiranja pratilo je postepeno pooštravanje standarda kreditiranja (Slika 3. lijevo). Banke su već i prije recentnih previranja na financijskim tržištima izvijestile o znatnom pooštravanju kreditnih standarda i uvjeta odobravanja kredita, što dodatno otežava pristup kreditima. Uvjeti kreditiranja pogoršali su se najviše zbog troškova izvora sredstava i bilančnih ograničenja te izraženije percepcije rizika, poglavito rizika vezanih uz opća gospodarska kretanja i izglede pojedine industrije, što je ujedno pridonijelo pooštravanju standarda odobravanja svih vrsta kredita, a najviše kredita nefinancijskim poduzećima. Istovremeno je vidljivo i smanjenje potražnje za kreditima, osobito izraženo kod stambenih kredita, a ponajviše zbog rasta kamatnih stopa. Negativna perspektiva u vezi s tržištem nekretnina i narušeno pouzdanje potrošača dodatno su pridonijeli padu kreditne potražnje stanovništva, dok je doprinos smanjenju potražnje poduzeća za kreditima povezan s smanjenim investicijama u fiksni kapital, zalihe i obrtni kapital (ESB, 2023).

Upravljanje rizicima glavni posao monetarne politike

Nakon što su u proteklom razdoblju bili nedovoljno paranoični, središnji bankari sada moraju ispravno dozirati paranoju. Vođenje monetarne politike trenutno se svodi na upravljanje rizicima. S jedne strane stoji rizik nedostatnog zaoštravanja monetarne politike, koji može rezultirati ukorjenjivanjem inflatornih pritisaka i većim sveukupnim troškovima spuštanja inflacije. S druge je strane rizik prekasnog prepoznavanja znakova padajuće inflacije, što bi moglo dovesti do pretjeranog zaoštravanja monetarne politike i „tvrdog prizemljenja“ s recesijom i padom inflacije ispod ciljane razine. Monetarna politika, naime, djeluje na gospodarsku aktivnost i inflaciju sa znatnom i promjenjivom vremenskom odgodom, od godinu ili čak dvije, pa se i njezine prilagodbe moraju voditi makroekonomskim projekcijama

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

za narednih nekoliko godina. Stoga se svaki novi podatak pozorno promatra u svjetlu tri skupine pokazatelja – prva su skupina različiti gospodarski i financijski pokazatelji; drugu čine pokazatelji ukupne i temeljne inflacije, a treću pokazatelji koji govore o intenzitetu transmisije monetarne politike.

U prvoj skupini pokazatelja svakako se izdvaja intenzitet gospodarske aktivnosti, koji je krajem protekle i početkom ove godine nadmašio praktički sva očekivanja. Gospodarstvo europodručja na početku je godine raslo i za sada se izbijanje recesije ne čini osobito izglednim. To je sigurno dobra vijest, ali komplicira posao središnjim bankarima s obzirom na to da otpornost gospodarstva može produžiti trajanje povišene inflacije. Stoga ne iznenađuje previše postojanost i sve veća rasprostranjenost temeljne inflacije, unatoč postupnom smanjenju ukupne inflacije pod utjecajem smanjenja cijena energenata. Ipak, u ožujku je prvi put od početka inflacijske epizode ESB revidirao projekciju ukupne inflacije na niže (Slika 5.), premda očekuje nešto višu temeljnu inflaciju nego ranije. No, produženo razdoblje povišene inflacije koja je nagrizla kupovnu moć podgrijava zahtjeve radnika za povećanjem plaća pa se u uvjetima vrlo niske nezaposlenosti može očekivati sve brži rast plaća. Tradicionalni pokazatelji ukupne i temeljne inflacije u takvim bi okolnostima mogli biti nedostatni za pravovremeno raspoznavanje inflacijskih trendova zbog promjena značaja pojedinih komponenti u njihovoj strukturi pa će posebnu pozornost trebati posvetiti različitim komponentama inflacije. Konačno, za razliku od gospodarskih i financijskih pokazatelja, smanjenje inflacije bi moglo ubrzati stres na financijskim tržištima. Iako su se financijska tržišta europodručja primirila nakon propasti američkih banaka i intervencije regulatora u Credit Suisse, vidljivo je snažno usporavanje kreditne aktivnosti banaka praćeno zaoštravanjem uvjeta odobravanja kredita, što bi se tek moglo odraziti na kreditiranje. Nestabilnosti na financijskim tržištima mogu pojačati učinke pooštravanja monetarne politike na gospodarstvo te time pojačati rizik pretjerivanja sa zaoštravanjem monetarne politike. Optimalno doziranje intenziteta zaoštravanja i ocjenu trenutka kada je dosegnut vrhunac kamatnih stopa zahtijevat će oprezno vaganje međudjelovanja svih navedenih skupina čimbenika.

5 Izvor: ESB; obrada autora. Revizija se odnosi na ožujak.

Slika 5. Revizija projekcije inflacije u europodručju5

Privremenost i trajnost

Borba protiv povišene inflacije i krize životnih troškova može se na prvu činiti kao kratkotrajno odstupanje od ugodnog svijeta niske i stabilne inflacije u koji ćemo se ubrzo vratiti. No, dok su utjecaji pandemije na inflaciju doista privremeni, geopolitička fragmentacija - koja nije vezana isključivo uz rusku agresiju na Ukrajinu, kao i veća učestalost ekstremnih vremenskih prilika mogli bi ostati trajnije s nama. Prestanak globalizacije kakvu smo poznavali, odnosno njezino preoblikovanje, otklonit će ustrajne dezinflacijske pritiske koju su proizlazili iz kontinuiranog povećanja radne snage uključene u svjetsku ekonomiju. Preoblikovanje dobavnih pravaca u geografski bliske i prijateljske zemlje, potrebno za osiguravanje otpornosti gospodarstva, moglo bi povećati troškove proizvodnje. Vremenski ekstremi istovremeno pogoršavaju urode prehrambenih proizvoda i povećavaju njihove cijene. Sve to može rezultirati trajno višim inflacijskim pritiscima i promjenama u pristupu monetarnoj politici. No, što god da nam budućnost nosi, ne treba sumnjati u sposobnost središnjih banaka da se još jednom prilagode novim izazovima i pronađu u novim uvjetima da i dalje (o)čuvaju stabilnost cijena.

Reference

Bernoth, K., Dietz, S., Ider G. i Lastra, R. (2022): The ECB’s Transmission Protection Instrument: a legal & economic analysis; Monetary Dialogue Papers (requested by ECON Committee)

ECB (2023): April 2023 euro area bank lending survey (press release)

Gern, Klaus-Jürgen, Sonnenberg N. i Stolzenburg U. (2022): Inflation divergence in the euro area: nature and implications; Monetary Dialogue Papers (requested by ECON Committee)

HNBlog (2022): Skorašnje usvajanje eura već je povoljno utjecalo na troškove zaduživanja

Hrvatske

Lane, P. (2023): The euro area hiking cycle: an interim assessment, Dow Lecture by Philip R. Lane, Member of the Executive Board of the ECB, at the National Institute of Economic and Social Research

Müller M. (2023): Why is inflation so high and so different in different euro area countries? Speech by Mr Madis Müller, Governor of the Bank of Estonia (Eesti Pank), at the Bank of Slovenia, Ljubljana

Schnabel, I. (2023): Back to normal? Balance sheet size and interest rate control; Speech by Isabel Schnabel, Member of the Executive Board of the ECB, at an event organised by Columbia University and SGH Macro Advisors

Schnabel, I. (2023): Quantitative tightening: rationale and market impact; Speech by Isabel Schnabel, Member of the Executive Board of the ECB, at the Money Market Contact Group meeting

SMANJENJE RIZIKA I NEIZVJESNOSTI

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana

Velimir Šonje1

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana

Velimir Šonje

Pad kamatnih stopa na povijesno niske razine u razdoblju od 2014. do 2022. godine omogućio je dostupnost kredita građanima kakva ranije nije bila zabilježena. To se odnosi na stambene i na ostale nenamjenske (potrošačke) kredite. Unatoč poboljšanoj dostupnosti kredita, ukupna zaduženost građana u spomenutom razdoblju rasla je sporije od dohodaka

Stvarna zaduženost sektora stanovništva nalazila se u padu. Pokazatelj servisiranja duga –omjer ukupnih kredita odobrenih kućanstvima na kraju prosinca 2022. (19,9 milijardi eura) i

Pad kamatnih stopa na povijesno niske razine u razdoblju od 2014. do 2022. godine omogućio je dostupnost kredita građanima kakva ranije nije bila zabilježena. To se odnosi na stambene i na ostale nenamjenske (potrošačke) kredite. Unatoč poboljšanoj dostupnosti kredita, ukupna zaduženost građana u spomenutom razdoblju rasla je sporije od dohodaka. Stvarna zaduženost sektora stanovništva nalazila se u padu. Pokazatelj servisiranja duga – omjer ukupnih kredita odobrenih kućanstvima na kraju prosinca 2022. (19,9 milijardi eura) i BDP-a 2022. (67,4 milijardi eura) – koji je 2022. godine u Hrvatskoj iznosio 29,5%, uvjerljivo je najniži europodručju (Slika 1). To se pokazuje kao sretna okolnost nakon što su kamatne stope počele rasti jer sprječava ugrozu životnog standarda građana zbog povećanja kamatnih stopa.

BDP-a 2022. (67,4 milijardi eura) – koji je 2022. godine u Hrvatskoj iznosio 29,5%, uvjerljivo je najniži europodručju (Slika 1). To se pokazuje kao sretna okolnost nakon što su kamatne stope počele rasti jer sprječava ugrozu životnog standarda građana zbog povećanja

kamatnih stopa

Slika 1.

Slika 1.

Dug sektora stanovništva prema bankama na kraju 2022. godine u % BDP-a

Izvor: ESB Datawarehouse za zemlje europodručja 2022., vlastiti izračun za RH

Izvor: ESB Datawarehouse za zemlje europodručja 2022., vlastiti izračun za RH

Objašnjenja relativno niske zaduženosti stanovništva

Objašnjenja relativno niske zaduženosti stanovništva

Relativno niska zaduženost stanovništva i dostupnost standardnih stambenih i potrošačkih kredita odrazili su se u smanjenju važnosti drugih oblika kreditiranja

Relativno niska zaduženost stanovništva i dostupnost standardnih stambenih i potrošačkih kredita odrazili su se u smanjenju važnosti drugih oblika kreditiranja stanovništva. Auto krediti, prekoračenja i zaduženja po kreditnim karticama zabilježili su dugoročnu stagnaciju ili pad od 2014. do 2022. godine. U isto vrijeme, stambeni i potrošački krediti rasli su po umjerenim stopama te su se omjeri zaduženosti nalazili u padu.

Proces razduživanja kućanstava može se objasniti istovremenim djelovanjem nekoliko čimbenika: (1) gospodarski oporavak od 2015. nije bio zasnovan na zaduživanju, (2) val iseljavanja 2015.-2019. smanjio je udjel mlađih ljudi koji su skloniji zaduživanju, (3)

1 Autor je ekonomski analitičar. Vlasnik i glavni urednik portala ArhivAnalitika.

Max (Nizozemka) Min (Slovenija) Prosjek europodručja Hrvatska

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana

stanovništva. Auto krediti, prekoračenja i zaduženja po kreditnim karticama zabilježili su dugoročnu stagnaciju ili pad od 2014. do 2022. godine. U isto vrijeme, stambeni i potrošački krediti rasli su po umjerenim stopama te su se omjeri zaduženosti nalazili u padu.

Proces razduživanja kućanstava može se objasniti istovremenim djelovanjem nekoliko čimbenika: (1) gospodarski oporavak od 2015. nije bio zasnovan na zaduživanju, (2) val iseljavanja 2015. – 2019. smanjio je udjel mlađih ljudi koji su skloniji zaduživanju, (3) poboljšanje naplativosti kredita zbog rasta gospodarstva i dohodaka, (4) povećanje financijske pismenosti i opreza pri uzimanju kredita, te (5) ranije spomenute najniže kamatne stope u povijesti. Tako su se hrvatski građani pri ulasku u novi ciklus rasta kamatnih stopa 2022. našli u razmjerno povoljnom položaju koji jamči da eventualni daljnji rast kamatnih stopa /ili usporavanje gospodarskoga rasta neće dovesti do problema s otplatom duga kakve pamtimo iz prošlosti.

U prilog ovoj tvrdnji govori još jedna činjenica: Hrvatska bilježi jedan od najsporijih prijenosa povećanja kamatnih stopa središnje banke i tržišta novca na kamatne stope na kredite otkako je započeo novi ciklus rasta kamatnih stopa u europodručju potkraj 2021.

poboljšanje naplativosti kredita zbog rasta gospodarstva i dohodaka, (4) povećanje financijske pismenosti i opreza pri uzimanju kredita, te (5) ranije spomenute najniže kamatne stope u povijesti. Tako su se hrvatski građani pri ulasku u novi ciklus rasta kamatnih stopa 2022. našli u razmjerno povoljnom položaju koji jamči da eventualni daljnji rast kamatnih stopa /ili usporavanje gospodarskoga rasta neće dovesti do problema s otplatom duga kakve pamtimo iz prošlosti.

U prilog ovoj tvrdnji govori još jedna činjenica: Hrvatska bilježi jedan od najsporijih prijenosa povećanja kamatnih stopa središnje banke i tržišta novca na kamatne stope na kredite otkako je započeo novi ciklus rasta kamatnih stopa u europodručju potkraj 2021.

Brzina kamatnog prijenosa i monetarna politika

Slika 2 ilustrira sporost kamatnog prijenosa promjenom prosječnih kamatnih stopa na stambene kredite s rokom dospijeća preko 10 godina u razdoblju od studenog 2021. do veljače 2023. kada je u europodručju došlo do rasta kamatnih stopa na kredite.

Brzina kamatnog prijenosa i monetarna politika

Slika 2 ilustrira sporost kamatnog prijenosa promjenom prosječnih kamatnih stopa na stambene kredite s rokom dospijeća preko 10 godina u razdoblju od studenog 2021. do veljače 2023 kada je u europodručju došlo do rasta kamatnih stopa na kredite.

Slika 2

Povećanje prosječne kamatne stope na stambene kredite s rokom dospijeća preko 10g., 11/2021 - 02/2023

Napomena: prema metodologiji ESB-a podaci se mogu razlikovati u odnosu na podatke HNB-a.

Izvor: ESB Datawarehouse

Napomena: prema metodologiji ESB-a podaci se mogu razlikovati u odnosu na podatke HNB-a.

Izvor: ESB Datawarehouse

Kako bismo u potpunosti razumjeli koncept brzine kamatnog prijenosa, moramo ukratko podsjetiti na novije događaje s monetarnom politikom i kamatnim stopama tržišta novca i obveznica. U tom kontekstu moguće je shvatiti koliko je kamatni prijenos u Hrvatskoj do sada bio spor te objasniti tu pojavu

Nakon velikog ciklusa monetarne ekspanzije koji je dodatno pojačan intervencijom u vrijeme pandemijskog zatvaranja 2020. (PEPP – pandemic emergency purchase program bio je najizdašniji monetarni program u povijesti europodručja s ukupnim iznosom 1.850 milijardi eura), Europska središnja banka je potkraj 2021., suočena s inflacijom koja je zaprijetila

Slika 2.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Kako bismo u potpunosti razumjeli koncept brzine kamatnog prijenosa, moramo ukratko podsjetiti na novije događaje s monetarnom politikom i kamatnim stopama tržišta novca i obveznica. U tom kontekstu moguće je shvatiti koliko je kamatni prijenos u Hrvatskoj do sada bio spor te objasniti tu pojavu.

Nakon velikog ciklusa monetarne ekspanzije koji je dodatno pojačan intervencijom u vrijeme pandemijskog zatvaranja 2020. (PEPP – pandemic emergency purchase program bio je najizdašniji monetarni program u povijesti europodručja s ukupnim iznosom 1.850 milijardi eura), Europska središnja banka je potkraj 2021., suočena s inflacijom koja je zaprijetila izmicanjem kontroli. Tada je najavljen kraj pandemijskog programa hitnog otkupa. Program je uistinu i obustavljen potkraj ožujka 2022. ESB tada još nije povećavala svoje kamatne stope. Prevladao je stav da je inflacija prolazna i će prestanak programa kvantitativnog popuštanja monetarne politike biti dovoljna mjera za njezino zauzdavanje. Kamatna stopa na prekonoćne depozite (eng. deposit facility rate, DFR) i dalje je bila negativna (-0,5%), a kamatna stopa na glavne operacije refinanciranja (eng. marginal refinancing operations) dugo se kretala na razini historijskog minimuma od 0%. Unatoč tome, sama najava monetarnog zaoštravanja obustavom najizdašnijeg programa otkupa financijskih imovina (uglavnom državnih obveznica) bila je dovoljna da izazove rast kamatnih stopa i prije nego što će ESB od srpnja 2022. početi podizati svoje kamatne stope. Prvo su na samome kraju 2021. reagirale kamatne stope tržišta novca (euribor). Za njima su počeli rasti prinosi na državne obveznice, a nakon toga su počele reagirati i kamatne stope na depozite i kredite. Prijenos na kamatne stope depozita i kredita bio je najbrži na tržištima razvijenih zemalja članica. Na primjer, kamatne stope na stambene kredite u Njemačkoj počele su rasti već početkom 2022. kada su se kamatne stope u Hrvatskoj još nalazile u padu.

Već u toj, ranoj fazi rasta kamatnih stopa, u Europi su se pojavile dvije skupine zemalja čiji su kamatni trendovi značajno odstupali od generalnog prosjeka; jedna skupina u kojoj su kamatne stope rasle puno brže od prosjeka europodručja, i druga u kojoj su kamatne stope na depozite i kredite rasle puno sporije od prosjeka europodručja. Hrvatska je tada pripadala drugoj skupini država, u kojoj se nalazi i danas.

U prvoj skupini država našle su se istočne članice EU koje su zadržale vlastite valute (Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska). One su rano zabilježile snažan rast kamatnih stopa pod utjecajem iznadprosječne inflacije i fluktuacija tečajeva nacionalnih valuta. U drugoj skupini našle su se dvije zemlje koje u to doba nisu bile u europodručju (Hrvatska, Bugarska) i manji broj država članica europodručja (Cipar, Malta, Slovenija) gdje su kamatne stope na depozite i kredite sporo ili nikako reagirale na promjenu općeg trenda kamatnih stopa prije početka rasta kamatnih stopa ESB-a.

ESB je s povećanjem svojih kamatnih stopa započeo tek u srpnju 2022. kada je prevladao stav da inflacija nije samo prolazna pojava. Od tada do ožujka 2023.

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana

dogodio se najbrži rast kamatnih stopa središnje banke u povijesti europodručja. Spomenuta kamatna stopa na prekonoćna sredstva povećana je s -0,5% na 3,0%, a na glavne operacije refinanciranja s 0,0% na 3,5%. Prijenos utjecaja monetarne politike na kamatne stope nastavljen je prema sličnom obrascu koji je uočen i prije nego što je ESB započela s podizanjem kamatnih stopa: prosječne kamatne stope na depozite i kredite reagirale su približno proporcionalno u zemljama europske jezgre (npr. Njemačka, Nizozemska), dok su u nekim zemljama poput Hrvatske kamatne stope reagirale puno sporije.

Objašnjenja sporosti kamatnog prijenosa

Kako objasniti sporost mehanizma kamatnog prijenosa u Hrvatskoj? Prema rezultatima koji su objavljeni u HUB Analizi 76, prikazane razlike u brzini kamatnog prijenosa možemo objasniti uz pomoć četiri čimbenika:

1. Visoka likvidnost i stabilnost depozitne osnovice

Zemlje s likvidnim bankarskim sustavima, a naročito zemlje čije se banke na strani izvora sredstava u većoj mjeri oslanjaju na stabilne depozitne osnovice, imaju u prosjeku sporiji kamatni prijenos. U Hrvatskoj su oba likvidnosna čimbenika utjecala na sporiji kamatni prijenos. Hrvatske su banke otprije bile među najlikvidnijima u Europskoj uniji. Likvidnost je dodatno povećana zbog pristupanja europodručju kada su otpuštene obvezne rezerve. Bio je to sretno odabran trenutak. Drugo, hrvatske banke su strukturalno konzervativne u smislu oslanjanja na depozitnu bazu. Banke se ne financiraju preko tržišta novca gdje se prvo osjećaju impulsi zaoštrene monetarne politike.

2. Kvaliteta kredita i oštriji uvjeti kreditiranja kao zamjena za rast kamatnih stopa

Ranija istraživanja su pokazala da je kamatni prijenos sporiji u zemljama gdje su rizici veći, tj. gdje je udjel neprihodujućih kredita veći. U rizičnijem okružju kreditori nisu skloni brzom podizanju kamatnih stopa jer na taj način mogu potaknuti negativnu selekciju – pad prosječne kvalitete dužnika na višoj razini kamatnih stopa. Hrvatske banke imaju ispodprosječnu kvalitetu kredita u usporedbi s prosjekom europodručja. Omjer neprihodujućih kredita iznosi 2,4% spram prosjeka od 1,9% prema definiciji

EBA-e za treće tromjesečje 2022. Međutim, utjecaj rizika i negativne selekcije u proteklom razdoblju nije bio značajan u usporedbi sa spomenutim utjecajem likvidnosti i stabilnosti depozitne osnovice.

3. Strukturni čimbenici: intenzitet

konkurencije i troškovna efikasnost

Ranija su istraživanja pokazala da i strukturni čimbenici bankarskih sustava koji su povezani s intenzitom konkurencije utječu na brzinu kamatnog prijenosa. Slaba

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

konkurencija je povezana s visokim stupnjem tržišne koncentracije (oligopoli), visokim povratima na imovinu i kapital, te s niskom troškovnom efikasnošću. Svi spomenuti čimbenici ubrzavaju kamatni prijenos jer je bankama lakše prenijeti rast troškova izvora financiranja na klijente. U Hrvatskoj je situacija obratna, što objašnjava dio sporosti kamatnog prijenosa. Povrat na kapital kreće se između 8 i 9% na godišnjoj razini, što je umjeren povrat na kapital u europskim okvirima. Omjer troškova i dohotka (eng. cost-income ratio, CIR) također je niži od prosjeka europodručja (Slika 3).

Slika 3.

Izvor: EBA Risk Dashboard

HUB Analiza 76 je pokazala da troškovna efikasnost naročito usporava kamatni prijenos na kamatne stope na potrošačke kredite.

HUB Analiza 76 je pokazala da troškovna efikasnost naročito usporava kamatni prijenos na kamatne stope na potrošačke kredite.

4. Direktne regulacije i intervencije

4. Direktne regulacije i intervencije

Naposljetku, niz mikroekonomskih čimbenika, čiji utjecaj nije lako kvantificirati, također utječe na brzinu kamatnog prijenosa. Rast dohodaka kućanstava, očekivanja i financijska pismenost utječu na osjetljivost klijenata na promjene kamatnih stopa. Što su klijenti osjetljiviji – spremniji smanjiti potražnju za kreditima ako narastu kamatne stope – prijenos kamatnih stopa će biti sporiji. U uvjetima rasta tržišnih kamatnih stopa, dužnike treba podsjećati da odlučuju pažljivo i postupno nakon što dobro prouče ponude banaka. Može se iznijeti i generalna preporuka u prilog zaduživanju uz fiksne kamatne stope, premda ta preporuka zavisi o nepredvidivom kretanju kamatnih stopa u budućnosti o čemu će biti više riječi u zaključnom dijelu rada.

Naposljetku, niz mikroekonomskih čimbenika, čiji utjecaj nije lako kvantificirati, također utječe na brzinu kamatnog prijenosa. Rast dohodaka kućanstava, očekivanja i financijska pismenost utječu na osjetljivost klijenata na promjene kamatnih stopa. Što su klijenti osjetljiviji – spremniji smanjiti potražnju za kreditima ako narastu kamatne stope – prijenos kamatnih stopa će biti sporiji. U uvjetima rasta tržišnih kamatnih stopa, dužnike treba podsjećati da odlučuju pažljivo i postupno nakon što dobro prouče ponude banaka. Može se iznijeti i generalna preporuka u prilog zaduživanju uz fiksne kamatne stope, premda ta preporuka zavisi o nepredvidivom kretanju kamatnih stopa u budućnosti o čemu će biti više riječi u zaključnom dijelu rada.

Raspoloživost fiksnih kamatnih stopa omogućuje manje problema s otplatama i povoljniji utjecaj na životni standard. Hrvatske banke donedavno nisu imale značajnu ponudu kredita s fiksnim kamatnim stopama, ali se i to zadnjih godina promijenilo. To se dogodiilo u pravom trenutku kada su kamatne stope bile niske. Poboljšanju ponude kredita s fiksnim kamatnim stopama doprinijela je uklopljenost hrvatskih banaka u međunarodne bankovne grupacije te, u novije vrijeme, stabilnost tečaja, ulazak u bankovnu uniju i Europski tečajni mehanizam 2020., a naposljetku i ulazak u europodručje 2023.

Bilo bi pogrešno shvatiti da su fiksne kamatne stope najbolje uvijek i za svakoga. Ciklusi promjena kamatnih stopa realnost su koja ima dvije strane. Fiksiranje stopa u dolu ciklusa je sjajno, no teško je unaprijed znati gdje je dol kamatnog ciklusa. Prije početka recentnog rasta kamatnih stopa brojni su analitičari i institucije, među njima i Međunarodni monetarni fond, kreirali i koristili poštapalicu „low for long“, sugerirajući da će razdoblje iznimno niskih kamatnih stopa trajati veoma dugo. To se nije pokazalo točnim Istom logikom, samo s druge

Omjer troškova i dohotka, rujan 2022.

Izvor: EBA Risk Dashboard

Kako kamatne stope utječu na životni standard građana

Raspoloživost fiksnih kamatnih stopa omogućuje manje problema s otplatama i povoljniji utjecaj na životni standard. Hrvatske banke donedavno nisu imale značajnu ponudu kredita s fiksnim kamatnim stopama, ali se i to zadnjih godina promijenilo. To se dogodiilo u pravom trenutku kada su kamatne stope bile niske. Poboljšanju ponude kredita s fiksnim kamatnim stopama doprinijela je uklopljenost hrvatskih banaka u međunarodne bankovne grupacije te, u novije vrijeme, stabilnost tečaja, ulazak u bankovnu uniju i Europski tečajni mehanizam 2020., a naposljetku i ulazak u europodručje 2023.

Bilo bi pogrešno shvatiti da su fiksne kamatne stope najbolje uvijek i za svakoga. Ciklusi promjena kamatnih stopa realnost su koja ima dvije strane. Fiksiranje stopa u dolu ciklusa je sjajno, no teško je unaprijed znati gdje je dol kamatnog ciklusa. Prije početka recentnog rasta kamatnih stopa brojni su analitičari i institucije, među njima i Međunarodni monetarni fond, kreirali i koristili poštapalicu „low for long“, sugerirajući da će razdoblje iznimno niskih kamatnih stopa trajati veoma dugo. To se nije pokazalo točnim. Istom logikom, samo s druge strane, fiksiranje kamatnih stopa na vrhuncu kamatnog ciklusa je loše, no teško je unaprijed znati gdje je vrhunac kamatnog ciklusa. Na vrhuncu kamatnog ciklusa pametnije je uzeti kredit s promjenjivom kamatnom stopom koja će padati, no kako znati što donosi budućnost?

Problem cikličkog tajminga mogao bi se ignorirati preporukom da se kamatne stope isplati fiksirati ako se mjesečni teret otplate komotno uklapa u dohodak koji smo spremni izdvojiti za otplatu kredita, bez obzira što mislimo o tome kako će se kamatne stope kretati u budućnosti. Drugim riječima fiksiranjem kamatnog troška kupuje se miran san.

Ipak, nekim će dužnicima više odgovarati krediti s promjenjivom kamatnom stopom i zbog toga je dobro da ih uvijek ima u ponudi. Međutim, tu počinje potencijalni problem. Hrvatska ima veoma strogu regulaciju promjenjivih kamatnih stopa koja ograničava njihovu visinu. Iako na prvi pogled štiti dužnike, regulacija visine promjenjivih kamatnih stopa može dovesti do nestašice kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Regulatorni limit kamatnih stopa na potrošačke kredite s promjenjivom kamatnom stopom računa se na temelju prošlih podataka o prosječnim kamatnim stopama na sve odobrene, a ne samo na novoodobrene kredite. Pri tome postoji značajan vremenski pomak pri izračunu limita. Pomak je dulji od šest mjeseci jer se limit objavljuje dva puta na godinu (vrijedi, dakle, šest mjeseci), no taj koji se objavi je na temelju podataka otprije nekoliko mjeseci, a ti podaci su prosjek kamatnih stopa na stanja kredita iz prošlosti. Zbog toga je moguće da se trenutačni tržišni uvjeti u uvjetima rasta kamatnih stopa značajno promijene u odnosu na regulatorni limit izračunat na temelju dalje prošlosti, te da ponuda kredita nestane jer bi njihovo odobravanje značilo gubitak za banke. Takva regulacija je primjer čimbenika koji usporava kamatni prijenos, ali ne znači nužno poboljšanje uvjeta za potrošače.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Zaključak

Životni standard hrvatskih dužnika u ovom je trenutku dobro zaštićen od aktualnog rasta kamatnih stopa. Prvo, stupanj zaduženosti građana je općenito nizak – najniži u europodručju. S omjerom ukupnog duga i BDP-a od oko 30% pokazatelj servisiranja duga je nizak čak i ako se uzme u obzir dostignuti stupanj gospodarskog razvitka odnosno razina realnih dohodaka (zaduženost je u prosjeku niža u zemljama na nižoj razini gospodarskog razvitka).

Drugo, prijenos impulsa rasta kamatnih stopa na hrvatsko tržište kredita u ovom se ciklusu rasta kamatnih stopa pokazao veoma spor. Glavni uzrok sporosti je visoka likvidnost odnosno izdašnost depozitne osnovice među izvorima financiranja banaka. Sporosti doprinosi i intenzitet konkurencije na hrvatskom bankarskom tržištu, što se prije svega odnosi na troškovnu efikasnost hrvatskih banaka. I povećanje likvidnosti zbog ulaska u europodručje pokazalo se kao sretna okolnost koja je ublažila kamatni šok.

Međutim, budućnost je teško ili nemoguće predvidjeti. Svi bismo voljeli znati kada će se i na kojoj razini zaustaviti rast kamatnih stopa. To će zavisiti o tvrdokornosti inflacije. Središnje banke će podizati kamatne stope sve dok se ne uvjere da stopa inflacije konvergira prema srednjoročnom cilju od 2% na godinu. Trenutačno se očekuje da će nakon još jednog povećanja u svibnju i eventualno još jednog u srpnju, rast kamatnih stopa u europodručju zastati jer inflacija pokazuje znakove smirivanja. Međutim, smirivanje nije dovoljno uvjerljivo, a svaka prognoza inflacije je uvjetovana nepredvidivim događajima kao što su geopolitički odnosi i energetski šokovi. Stoga je umjesto oklada na samo jedan scenarij koji se u ovom trenutku čini najvjerojatnijim (blizina kraja ciklusa rasta kamatnih stopa ESB-a), razborito biti spreman na različite scenarije i držati dug pod kontrolom sukladno vlastitoj kreditnoj sposobnosti.

U širem smislu, nakon ulaska u Schengen i europodručje u Hrvatskoj su se stekli uvjeti za smanjenje rizika i neizvjesnosti, što obećava da aktualni kamatni šok neće ostaviti dubljeg traga na životnom standardu građana koji će se vjerojatno povećati. Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima je rast prosječne plaće već u ožujku 2023. sustigao inflaciju i doveo do pozitivne stope promjene realne prosječne plaće (1%) na godišnjoj razini. Možemo zaključiti da će dostupnost kredita uz prihvatljive kamatne stope nastaviti doprinositi ostvarenju stambenih i potrošačkih planova novih generacija građana jer je Hrvatska razboritom regulacijom i odgovornim ponašanjem kreditora i dužnika u zadnje vrijeme, uz pomoć spleta sretnih okolnosti kao što je pravovremeni pristup europodručju, uspjela izbjeći pretjerano snažan kamatni udar u ovom ciklusu povećanja kamatnih stopa.

UTJECAJ VANJSKIH ŠOKOVA NA GOSPODARSTVO

Golemi iskorak Hrvatske

Unatoč nepovoljnim okolnostima u mnogim aspektima bilježimo nadprosječan učinak.

Hrvatska kao najmlađa članica Europske unije, odnedavno i članica Eurozone i Schengenskog prostora, napravila je ogromne iskorake u smanjivanju razlika između ostalih

država članica, posebice nakon ovih najdubljih integracija čije pozitivne učinke će građani osjetiti tek u periodu koji nam slijedi. Trenutno Hrvatska ima dosad najveći BDP per capita koji iznosi 73% prosjeka EU-a.

piše: Tina Peter, mag. oec., univ. spec. publ. et. rel.1

Projekcije Europske središnje banke pokazuju da će cijelo europsko područje u ovoj godini usporiti svoj rast i zadržati se na prosjeku od 1,0%, ali u sljedećoj rasti po stopi od 1,6%. Razlog tome leži u daljnjoj neizvjesnosti koja raste nastavkom agresije Rusije na Ukrajinu, što posljedično utječe na snažne inflacijske pritiske.

Sve države članice, posebice one istočne Europe, takozvane tranzicijske zemlje, prilično su dobro i uspješno zaustavile pandemiju koronavirusa koja je dovela do zatvaranja zemalja i neminovno utjecala na drastičan pad europskog, ali i svjetskog gospodarstva. Poremetila je prije svega regularne tijekove roba, prijevoza i radnih uvjeta, što je utjecalo i na to da se taj snažan negativan šok prelije i na Hrvatsku. Većina tih negativnih posljedica sanirana je otvaranjem gospodarstava i zaustavljanjem pandemije, ali i zahvaljujući intervenciji Vlade Republike Hrvatske mjerama pomoći gospodarstvu i očuvanju radnih mjesta. Samo u pandemiji kroz mjere Vlade sačuvano je preko 800 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru.

1 Ministarstvo financija, viša stručna savjetnica (tina.peter@mpgi.hr)

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Tijekom pandemije, odnosno 2020. godine, Europska komisija predstavila je i Plan oporavka kako bi sve države članice što prije izašle iz gospodarske krize uzrokovane pandemijom i stvorile temelje za otpornije i održivije gospodarstvo. Sam dogovor između europskih tijela postignut je u veljači 2021. godine na temelju čega je uspostavljena regulativa Mehanizma za oporavak i otpornost. Hrvatskoj je kroz ovaj Plan na raspolaganju do 2026. godine bespovratno ukupno 5,5 milijardi eura. Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) Hrvatske podijeljen je na šest (6) komponenti od kojih će ostvarivanje ciljeva svake doprinijeti konkurentnijem, bržem i agilnom rastu gospodarstva. Prva komponenta odnosi se na gospodarstvo i čini čak 53% (3,4 milijarde eura) ukupnog iznosa NPOO-a. Druga komponenta odnosi se na jačanje javne uprave, pravosuđa i državne imovine u vrijednosti 584 milijuna eura. Treća komponenta namijenjena je ulaganju u obrazovanje, istraživanje i znanost u vrijednosti milijardu eura te čini 16% NPOO-a. Tržište rada i socijalna zaštita u vrijednosti 278 milijuna eura. Peta komponenta odnosi se na zdravstvo budući da je pandemija ukazala koliko je važno investirati u modernizaciju zdravstva i istraživanja. Komponenta zdravstvo iznosi ukupno 342 milijuna eura. Posljednja komponenta namijenjena je kao dodatan izvor obnove zgrada oštećenih u potresima. Iznosi 12% ukupnog iznosa NPOO-a u vrijednosti 793 milijuna eura.

Usporedbe radi, između svih država članica Europske unije – 5,5 milijardi eura koja su bespovratna sredstva – čine preko 10% hrvatskog BDP-a iz 2020. godine. Tako visoku razinu ima jedino država članica Grčka uz Hrvatsku. Prosjek tih sredstava iznosi 3,7% BDP-a.

Izazovi glede rasta gospodarstva su se pak nastavili i agresijom Rusije na Ukrajinu koja je uzrokovala drastične i nesagledive posljedice koje su dovele do globalne i energetske krize u kojoj se nalazimo. Snažan rast cijena energenata koji se dogodio utjecao je i na rast inflacije.

Zahvaljujući paketu mjera Vlade (ukupno četiri u vrijednosti 6,8 milijardi eura) možemo reći da u vremenu najvećih globalnih neizvjesnosti Hrvatska ima drugu najnižu cijenu energenata u cijeloj Europskoj uniji. Što se pak tiče usporedbe s tranzicijskim zemljama Hrvatska je druga zemlja članica Europske unije s najnižom cijenom plina za kućanstva (28 € /kWh, veljača 2023.). Prosječna cijena plina u EU rasla 92%, dok je u Hrvatskoj taj rast bio samo 13%. Jedino Mađarska je imala nižu cijenu plina.

Normalizacija inflatornih pritisaka i stabiliziran rast gospodarstva u 2024.

Kada gledamo sam rast gospodarstva, odnosno bruto domaći proizvod, u zadnje tri godine te vrijednosti teško možemo svrstati u neki „sličan“ kontekst usporedbe ili promatranja kroz vrijeme. I sama pandemija, a i energetska kriza, utjecale su na korigiranje projekcija realnog BDP-a koji je smanjen i na razini Europske unije i

europodručja. Poremećaji u opskrbi energenata, smanjeno pouzdanje investitora i rast inflacije utjecali su na smanjeni rast BDP-a u svakoj državi članici Europske unije ne samo u Hrvatskoj.

Realni rast BDP-a u 2022. godini u Hrvatskoj iznosio je 6,3 % u odnosu na prethodno promatrano razdoblje, svrstavši Hrvatsku na 4. mjesto u cijeloj Europskoj uniji po rastu BDP-a. Najveći rast ostvaren je i u usporedbi s tranzicijskim zemljama, među kojima se jedino Slovenija s ostvarenih 5,4% blago približila Hrvatskoj. Imajući u vidu da je i u 2021. godini Hrvatska ostvarila najveći skok među tranzicijskim zemljama u rastu gospodarstva pokazuje da se oporavlja brže i žilavije od kriza u odnosu na ostale.

Realne godišnje stope BDP-a

Izvor: Eurostat; obrada autora

Što se tiče samog nominalnog BDP-a mjerenog u tekućim cijenama od 2015. godine do danas, on ostvaruje lagani rast. Tako se unatoč pandemiji ipak zadržao na visokim razinama, odnosno u svakoj godini može se vidjeti napredak, što je znak zdravog i održivog rasta.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

HRVATSKA - BDP, tekuće cijene, mil.€

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat, obrada autora

Kada se pak uspoređujemo s ostalim tranzicijskim zemljama valja u obzir uzeti i geografske podatke, odnosno i veličinu samog gospodarstva, broj stanovnika, ali i veličinu zemlje. U tom smislu Hrvatska se pozicionirala negdje na sredini u odnosu ostale tranzicijske zemlje, dok prednjače Poljska, Češka i Rumunjska.

Kada se pak uspoređujemo s ostalim tranzicijskim zemljama valja u obzir uzeti i geografske podatke, odnosno i veličinu samog gospodarstva, broj stanovnika, ali i veličinu zemlje.

smislu Hrvatska se pozicionirala negdje na sredini u odnosu ostale tranzicijske zemlje, prednjače Poljska, Češka i Rumunjska.

Kada se pak uspoređujemo s ostalim tranzicijskim zemljama valja u obzir uzeti i geografske

Na sljedećim grafikonima može se vidjeti kretanje BDP-a u ostalim tranzicijskim zemljama.

Na sljedećim grafikonima može se vidjeti kretanje BDP-a u ostalim tranzicijskim zemljama.

podatke, odnosno i veličinu samog gospodarstva, broj stanovnika, ali i veličinu zemlje. smislu Hrvatska se pozicionirala negdje na sredini u odnosu ostale tranzicijske zemlje, prednjače Poljska, Češka i Rumunjska.

SLOVENIJA - BDP

Na sljedećim grafikonima može se vidjeti kretanje BDP-a u ostalim tranzicijskim zemljama.

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor:

MAĐARSKA

MAĐARSKA - BDP, tekuće cijene, mil.€

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor:

Izvor:

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

BUGARSKA - BDP, tekuće cijene, mil.€

Izvor:

Izvor: Eurostat; obrada autora

ČEŠKA - BDP, tekuće cijene, mil. €

Izvor: Eurostat; obrada

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

POLJSKA , BDP, tekuće cijene, mil. €

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

LITVA , BDP, tekuće cijene, mil. €

LITVA , BDP, tekuće cijene, mil. €

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

ESTONIJA - BDP, tekuće cijene, mil.€

40.000,

35.000,

25.000,

20.000,

15.000,

10.000,

5.000,

30.000, 2015 2016 2017 2018 2019 2020 2021 2022

Izvor: Eurostat, obrada autora

Izvor: Eurostat; obrada autora

Inflacija je pak uslijed rasta energenata i rasta cijena sirovina snažno porasla, najvećim dijelom i zbog velikih šokova ponude, stoga potrošačke cijene rastu mnogo brže nego prije. U europodručju je tako 2021. inflacija mjerena potrošačkim cijenama iznosila približno 2,6% oko ciljane vrijednosti, dok je u 2022. na godišnjoj razini iznosila 8,4%, a u 2023. 5,3%. Što se tiče Hrvatske, tendencija kretanja sličila je onoj u europodručju uz nešto više stope, tako je na samom kraju 2021. inflacija mjerena HICPOM iznosila 5,2% više nego u istom razdoblju prethodne godine, dok je prema podacima Državnog zavoda za statistiku inflacija na godišnjoj razini iznosila 10,8%. Početkom 2023., inflacija svaki mjesec usporava svoj rast.

Kada promatramo inflacijska kretanja valja imati na umu kontekst u kojem se nalazimo. Kriza pandemije koronavirusa koja je izazvala zatvaranje gospodarstva utjecala je jednim dijelom na brži rast inflacije prilikom ponovnog otvaranja gospodarstva, dok je energetska kriza uz rast cijena energenata utjecala također na snažni daljnji rast inflacije.

Inflacija je pak uslijed rasta energenata i rasta cijena sirovina snažno porasla, dijelom i zbog velikih šokova ponude, stoga potrošačke cijene rastu mnogo brže nego europodručju je tako 2021. inflacija mjerena potrošačkim cijenama iznosila približno oko ciljane vrijednosti, dok je u 2022. na godišnjoj razini iznosila 8,4%, a u 2023. 5,3%. tiče Hrvatske, tendencija kretanja sličila je onoj u europodručju uz nešto više stope, na samom kraju 2021. inflacija mjerena HICPOM iznosila 5,2% više nego u istom

prethodne godine, dok je prema podacima Državnog zavoda za statistiku inflacija godišnjoj razini iznosila 10,8%. Početkom 2023., inflacija svaki mjesec usporava svoj

Trenutno najvišu stopu inflacije bilježi Mađarska, a slijede Latvija, Litva i Estonija, dok je Hrvatska među tranzicijskim zemljama jedna od najbolje rangiranih država po obuzdavanju inflacije. I sam paket mjera Vlade, koji se jednim dijelom odnosi i na obuzdavanje inflacije, utjecao je na smanjenje vanjskih pritisaka te na sam rast.

Kada promatramo inflacijska kretanja valja imati na umu kontekst u kojem se nalazimo. pandemije koronavirusa koja je izazvala zatvaranje gospodarstva utjecala je jednim

na brži rast inflacije prilikom ponovnog otvaranja gospodarstva, dok je energetska rast cijena energenata utjecala također na snažni daljnji rast inflacije.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

HICP, INFLACIJA VELJAČA 2023.

Izvor: ECB, HNB; obrada: Tina Peter

Izvor: ECB, HNB; obrada: Tina Peter

Procjene Europske središnje banke ipak predviđaju vraćanje inflacije na 2,1% tek u 2025., dok bi se sljedeće godine ona trebala zaustaviti na otprilike 2,9%. Stoga, kada pogledamo sam blaži rast gospodarstva koji bilježe države i rast inflacije kojoj svjedočimo dolazi se do zaključka kako će rast BDP-a i dalje biti nešto niži, ali pozitivan, dok se oporavak i brži rast može očekivati krajem 2024. i u 2025. godini.

Procjene Europske središnje banke ipak predviđaju vraćanje inflacije na 2,1% tek u 2025., dok bi se sljedeće godine ona trebala zaustaviti na otprilike 2,9%. Stoga, kada pogledamo sam blaži rast gospodarstva koji bilježe države i rast inflacije kojoj svjedočimo dolazi se do zaključka kako će rast BDP-a i dalje biti nešto niži, ali pozitivan, dok se oporavak i brži rast može očekivati krajem 2024. i u 2025. godini.

Na europskoj i globalnoj razini među najuspješnijima smo po makroekonomskim pokazateljima

Na europskoj i globalnoj razini među najuspješnijima smo po makroekonomskim

pokazateljima

Izdašna europska sredstva koja države članice imaju na raspolaganju iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti trenutno su jedan od ključnih motora pokretača svakog gospodarstva u Europskoj uniji. Stoga je od izuzetne važnosti što brže i kvalitetnije povlačenje tih sredstava u čemu Hrvatska prednjači od svih država članica. Hrvatska je izrazito uspješna, brza i učinkovita u ispunjavanju reformi i mjerila, a treba spomenuti kako je u 2022. čak preko 70% investicija bilo pokrenuto iz Plana oporavka i otpornosti. Naime, prema dosadašnjim podacima Hrvatska je treća država članica po uspješnosti provođenja reformi iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te povlačenju bespovratnih sredstava, brže su jedino Španjolska i Italija. Ukupno 2,2 milijarde eura već su isplaćene Hrvatskoj kroz NPOO, a očekuje se uskoro i nova tranša vrijedna 700 milijuna eura. Do sada je ispunjeno ukupno 59 indikatora, odnosno 40% predviđenih NPOO-om, a nakon treće tranše taj postotak će iznositi čak 60%. Velik broj članica Europske unije još nije podnio ni zahtjev za isplatu bespovratnih sredstava ili tek počinju, a približno pola država članica ih

Izdašna europska sredstva koja države članice imaju na raspolaganju iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti trenutno su jedan od ključnih motora pokretača svakog gospodarstva u Europskoj uniji. Stoga je od izuzetne važnosti što brže i kvalitetnije povlačenje tih sredstava u čemu Hrvatska prednjači od svih država članica. Hrvatska je izrazito uspješna, brza i učinkovita u ispunjavanju reformi i mjerila, a treba spomenuti kako je u 2022. čak preko 70% investicija bilo pokrenuto iz Plana oporavka i otpornosti. Naime, prema dosadašnjim

podacima Hrvatska je treća država članica po uspješnosti provođenja reformi iz Nacionalnog

još nije primilo prvu tranšu sredstava. Na osnovi Nacionalnog plana planira se provesti ukupno 146 investicija.

Hrvatska je na globalnoj i europskoj razini jedna od najuspješnijih zemalja te kontinuirano ostvaruje odlične makroekonomske pokazatelje. Nalazimo se na 73% europskog prosjeka BDP-a po stanovniku te imamo od srpnja 2022. godine najviši kreditni rejting, na razini investicijskog, prvi put u povijesti, što je snažan signal povjerenja i snažna poruka stranim ulagačima.

Uz sve to Hrvatska se nalazi i u društvu 15 zemalja u najvažnijim svjetskim integracijama – EU, NATO, eurozona, Schengen, a slijedi nam i ulazak u OECD. Upravo bi to trebalo dovesti do pravog preporoda hrvatskog gospodarstva, privlačenja inozemnih investicija, daljnjeg otvaranja novih radnih mjesta te jačanja i modernizacije javne administracije.

Pelješki most – jedan od najuspješnijih projekata uz pomoć europskih sredstava

RENTIJERSTVO U HRVATSKOJ Pravimo li slona od muhe?

Turizam je omogućio ekonomsku i demografsku stabilnost

znatnog dijela zemlje, a uočene deformacije moguće je ublažiti razumom, ali ne drastičnom, poreznom politikom.

piše: Goran Šaravanja1

Pitanje rentijerstva2 u Hrvatskoj se najčešće pojavljuje u raspravama o utjecaju turizma na gospodarska kretanja. Tako od osamostaljenja do danas često slušamo kako je turizam prejak i da zauzima prevelik dio hrvatsko gospodarstva. Iz stava o dominantnoj ulozi turizma u gospodarstvu razvija se teza da to potiče rentijerstvo, odnosno nerad. Realnost je, kao što to često zbiva, ipak malo složenija, što nikako ne znači da ne bismo trebali razmatrati rizike koje rentijerstvo objektivno donosi jednom društvu.

No, što je to uopće rentijerstvo? Rentijerstvo je stjecanje prihoda od posjedovanja imovine ili od aktivnosti vezane uz ulaganja. Prihodi rentijerstva imaju karakteristiku da su ostvareni neovisno o učinku/radu ili stupnju upravljanja. Iz toga se žargonski pojam rentijera i rentijerstva povezuje s lagodnim životom. Međutim bavljenje turizmom baš se i ne uklapa u definiciju klasičnog rentijerstva. Naime, bavljenje turizmom nije lagodno zanimanje. Za početak, strana konkurencija je ogromna. Cijelo se Sredozemlje snažno oslanja na turizam i vodi se borba za svakog gosta. Promjene u strukturi gostiju i njihovim zahtjevima vidljive se i onima koji se turizmom ne bave. Međutim, izrazita sezonalnost ove branše potiče stavove o nedovoljnom radu. Istina je da ljudi zaposleni u turizmu ne rade istim tempom kroz cijelu godinu, ali zar sličnu situaciju nemaju i neke druge djelatnosti, npr. poljoprivrednici, posebno ratari izraziti su sezonci, ali to se u javnosti ne naglašava.

Uzrok „ozloglašenosti“ turizma i rentijerstva dobrim dijelom počiva na činjenici da je razmjerno velik broj ljudi uključen u njega. Hrvatska nije posebna po broju

1 Glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore.

2 U ovom članku ćemo pitanje rentijerstva promatrati isključivo u kontekstu vlasništva nekretnina što znači da obuhvaćamo samo jedan dio problematike.

ležajeva, već po velikom broju vlasnika tih ležajeva. A zašto je to tako? Iz podataka Eurostata vidimo da, uz Rumunje, Hrvati imaju najveću stopa vlasništva nekretnina u Europskoj uniji. Ta tradicija posjedovanja nekretnina ima duboke korijene. Vlasništvo stvara kod ljudi osjećaj slobode, posjedovanje nekretnine daje mogućnost izbora zanimanja koje ljudi bez prostora stanovanja nemaju. Desetljećima se gradi mišljenje da je osiguranje nekretnine najveća pomoć koju roditelji mogu pružiti djeci na putu u samostalan život. Uz to, dugotrajne makroekonomske nestabilnosti i inflacija u Jugoslaviji učvrstile su mišljenje kako je posjedovanje nekretnina najbolji zalog za osiguranje budućnosti. Brojni iseljenici odlazili su na Zapad u potrazi za poslom koji će im osigurati stjecanje nekretnine. Planska, zatvorena ekonomija, koja jedva da je imala obilježja privatnog sektora, objektivno nije mogla imati burzu, niti je država izdavala obveznice na način kao danas. Stoga je potpuno razumljivo da stanovništvo koje nije moglo ulagati u dionice, obveznice, investicijske fondove i ostale financijske instrumente ulaže u nekretnine.

Prekomjerna usitnjenost kapaciteta

Sve rečeno, kao i nekadašnji kronični nedostatak kapitala za velike državne investicije potakli su razvoj smještajnih kapaciteta kakve danas poznajemo. Prema zadnjim dostupnim podacima Eurostata (iz 2021. godine) prosječan broj ležajeva po objektu u EU-a iznosi 47, dok u Hrvatskoj turistički objekt u prosjeku ima tek 10,5 ležajeva – gotovo 5 puta manje. Osim usitnjenosti turističkih objekata vidljiv je i nedostatak hotelskog smještaja. Udio hotela u turističkoj ponudi na razini EU iznosi 56,3%, dok je u Hrvatskoj svega 22,4%. Istovremeno, udio objekata u domaćinstvu3 (Holiday and other short-stay accommodation) u Europskoj uniji je 25,3%, a u Hrvatskoj 52,7% što je ujedno najveći pojedinačni udio u zemljama članicama EU-a. Kada pri tome uzmemo u obzir da je u EU-u bilo 416.925 pojedinačnih objekata obiteljskog smještaja, od čega 101.413 jedinica u Hrvatskoj, jasno je da se radi raširenom potencijalu za rentijerstvo. Održavanju ovakve strukture turističkog smještaja doprinosi i porezna politika. Vrlo često, prihodi od turizma u domaćinstvima se paušalno oporezuju. Prag od 39.816 eura (300.000kn) prihoda po osobi ima vrlo nisku poreznu stopu i u odnosu na oporezivanje rada, dobiti i kapitala porezni je tretman više nego povoljan. Porezni tretman obiteljskog smještaja u kontekstu suzbijanja rizika od rentijerstva svakako je tema za daljnju raspravu koja je su Hrvatskoj itekako vodi, osobito u smislu izjednačavanja poreznog tretmana rada. No, jesu li stvari uistinu crno-bijele kada je riječ o učincima turizma na hrvatsko gospodarstvo i kako to tretirati u kontekstu rizika od rentijerstva?

3 U ovom članku koristimo pojam obiteljskog turizma kada govorimo o privatnom vlasništvu nekretnina u funkciji iznajmljivanja i turizma https://narodne-novine.nn.hr/ clanci/sluzbeni/2007_08_88_2724.html

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Zaštita od iseljavanja

Iseljavanje je daleko emotivnija tema u hrvatskom društvu od rentijerstva. Kad pogledamo službene podatke o migracijama u i iz Hrvatske na razini županija, vidljivo je da su priobalne županije relativno uspješne u obuzdavanju iseljavanja. Naime, u razdoblju od 2014. do 2021. (koje obuhvaća godine punopravnog članstva u Europskoj uniji) službeni saldo migracije s inozemstvom jest 103.467 iseljenih osoba. U tom broju sedam priobalnih županija4 participira sa svega 7.251 osoba. S obzirom na to da su prihodi od turizma (izuzev godina pandemije) u stalnom porastu, dalo bi se zaključiti da je turizam pozitivno utjecao na demografsku sliku priobalnih županija. Mogli bismo zaključiti da su Lika i Dalmacija povijesno generirale većinu emigranata iz Hrvatske, ali da je tu ulogu u novije vrijeme preuzela Slavonija. Razlog je jasan – turizam. Ili da budemo još otvoreniji: bez turizma imali bismo dvije Slavonije (u kontekstu emigracije). Još jedan povijesni aspekt bitan je u razmatranju rentijerstva i općenitog razvoja hrvatske ekonomije. Riječ je o uvjetima i rezultatima restrukturiranja industrijske baze. Konkretan primer je nekadašnji industrijski bazen koji su činili Split, Solin i Kaštela. Radi se o drugom najvećem industrijskom bazenu u Hrvatskoj nakon Zagreba. Od nekada velikih industrijskih proizvođača, koji su često bile i veliki zagađivači, ostalo je relativno malo industrijske aktivnosti. AD Plastik i Cemexovo postrojenje za proizvodnju cementa su možda najpoznatije tvrtke koja se i danas (na daleko održiviji način) bave industrijskom proizvodnjom. Od bivših tvornica Jugovinil, Kaštelanski staklenici i Željezara Split ostala su tek zvučna imena i ekološki problemi. Do sanacije zagađenog zemljišta je dalek put, ali je turizam u tom prostoru stvorio neku vrstu padobrana tako da su se oni koji posjeduju nekretnine mogli okrenuti toj djelatnosti. Naime, vjerojatnost da će se bivši radnik primjerice Jugovinila pretvoriti u IT stručnjaka ili neko drugo danas traženo zanimanje su nikakvi u odnosu na mogućnost da će se uspješno baviti turizmom tijekom sezone. Turizam je gledajući iz te perspektive vrlo zahvalna djelatnost jer zahtijeva vrlo raznolik profil zaposlenika. Premda situacija u Splitu nije bajna, o čemu najbolje govori činjenica da niti jedan splitski gradonačelnik do sada nije uspio osvojiti drugi mandat, ne može se reći da restrukturiranje splitske ekonomije nije prošlo relativno uspješno i da su izbjegnuti scenariji koji su uključivali dublje društvene poremećaje.

Uravnoteženija zaposlenost

Sljedeći podatak koji nam daje zanimljivu sliku o posljedicama „rentijerskog gospodarstva“ nalazimo u tablici s procjenom regionalne aktivnosti radno sposobnog stanovništva. Iz popisa stanovništva 2021. godine isključili smo mlađe

4 Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitskodalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija koje čine statističku regiju Jadranska Hrvatska.

od 15 i starije od 65 godina, a iz ankete o radnoj snazi izračunali smo prosječan broj zaposlenih osoba u 2022. na razini NUTS 2 statističkih regija. Kad smo broj zaposlenih podijelili s procjenom radno sposobnog stanovništva, dobili smo da Jadranska Hrvatska ima stopu zaposlenosti kao i Grad Zagreb (69,4% i 69,2%), te da je stopa zaposlenosti u Jadranskoj Hrvatskoj veća od one u Panonskoj Hrvatskoj. Iz ovoga teško možemo zaključiti da rentijerstvo značajno utječe na smanjenje aktivnosti radno sposobnog stanovništva u dijelovima Hrvatske u kojima je turizam daleko najvažnija ekonomska aktivnost. Od trendova koji su dugoročno zanimljivi za tržište rada važno je sagledati i podatke o redovnim studentima koji su upisani na stručnom i sveučilišnom studiju po županijama. Zbog podudarnosti s popisima stanovništva iz 2011. i 2021. usredotočili smo se na podatke za sedam priobalnih županija iz zimskog semestra 2010./2011. i 2021./2022. Između dva popisa stanovništva došlo je do 7,4-postonog smanjenja broja stanovnika (100.473 ljudi). Istovremeno, broj redovnih studenata s prebivalištem iz spomenutih županija pao je za 2.705, odnosno 7,1%. Ako pogledamo po županijama, vidjet ćemo da se najveći pad broja redovnih studenata dogodio u Primorsko-goranskoj županiji (-18,6% u odnosu na pad stanovništva od -10%) i Istarskoj (-8,6% naspram -5,9%) županiji, dok je najbolje situacija u Zadarskoj županiji gdje je broj redovnih studenata porastao 7,8% dok je broj stanovnika pao -5,7%. Iz svega se da zaključiti da u turistički najaktivnijim županijama nema dramatičnog pada u potražnji za obrazovanjem. Situacija je najlošija na sjevernom Jadranu5, ali Istarska županija povijesno ima najmanji udio postdiplomski školovanog stanovništva.6 Kada međutim aproksimiramo stopu aktivnosti radno sposobnog stanovništva vidimo da relativno velik udio Istrana radi u odnosu na ostatak Hrvatske, tako da nisku stopu visokog obrazovanja u Istri teško možemo povezati s rentijerstvom, odnosno neradom koji bi to rentijerstvo trebalo poticati.

Neutemeljena povika na rentijerstvo

Rentijerstvo je objektivan rizik o kojemu svakako treba voditi računa, pogotovo kada uzmemo u obzir široko rasprostranjeno vlasništvo nekretnina u Hrvatskoj i udio turizma u hrvatskom gospodarstvu. Porezna politika ovdje se nameće kao važan faktor o čijim učincima trebamo provesti temeljitu raspravu. Srećom, ta rasprava je u tijeku. Promatrajući turizam u širem kontekstu, svakako treba istaknuti da je upravo on zaslužan za smanjenje obujma iseljavanja u Jadranskoj Hrvatskoj.

5 Ne isključujemo mogućnost da blizina Italije i Slovenije također privlači određen broj redovitih studenata iz Primorsko-goranske i Istarske županije koji posljedično nisu obuhvaćeni domaćom statistikom. U tom bi kontekstu pristup podacima o hrvatskim studentima u svijetu bio iznimno zanimljiv na više razina.

6 Hrvatska gospodarska komora, Indeks gospodarske razvijenosti županija koji je u pripremi.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Note: due to rounding, deviations can occur between total and subtotals.

(¹) 2021 mjesečni podaci; ":" - podaci nisu raspoloživi; "z" - Not applicable.

Source: Eurostat (online data code: tour_occ_ninat, tour_occ_nim)

Table 1. Noćenja po vrsti turističkog smještaja, 2021.

Turizam sprječava odlazak i pruža nade u demografsku obnovu

Turizam i s njime povezan pojam rentijerstva djelovao je kao padobran u razdoblju transformacije prijašnjih industrijskih zona poput splitske-kaštelanske aglomeracije. I možda najvažnije, rentijerstvo je otvorilo velikom dijelu stanovništva stabilnu mogućnost stvaranja svježeg kapitala i to prvi put u našoj dugoj i bremenitoj ekonomskoj i političkoj povijesti. Ta vrlo važna činjenica nažalost se gotovo uopće ne percipira u našoj javnosti. Također, značajni prihodi od turizma pozitivno su utjecali i na razvoj infrastrukture – ne tako davno velik broj obalnih naselja, i posebno na otocima patio je od nedostatka pitke vode, nepostojanja suvremene kanalizacije pa i slabe telefonije. Sve to je u velikoj mjeri unaprijeđeno, ali se također slabo percipira u javnosti. Kako će pojedinac upravljati sa zarađenim kapitalom njegova je stvar. Neki će uložiti u sebe, svoju djecu i svoje nekretnine, neki neće. Vidljivo je primjerice da trendovi u pohađanju visokog obrazovanja kod stanovnika

Jadranske Hrvatske nisu jednoznačne. Prihodi od rentijerstva se djelomično ulažu u visoko obrazovanje. Kao i u mnogo čemu, stvari kod rentijerstva nisu crno-bijele.

Možda nije dovoljno vremena prošlo da vidimo sve pozitivne aspekte rentijerstva u Hrvatskoj. U međuvremenu moramo učiniti sve kako se rizici rentijerstva ne bi proširili i tako umanjili pozitivne strane.

GENEZA MONETARNOG INTEGRIRANJA EU-a

trojstvo“ inspirator zbližavanja

Razdoblje slobodnih fluktuacija valuta zahtijevalo je brze reakcije.

Deset godina nakon ulaska u punopravno članstvo EU (1. srpnja 2013.) Hrvatska je ostvarila dva značajna integracijska iskoraka – ulazak u euro područje i ulazak u područje slobodnog kretanja bez graničnih kontrola unutar granica EU (tzv. Šengensko područje). Na taj način dokazuje se da EU sa svojim institucionalnim, zakonodavnim i širim regulatornim okvirom nije sama sebi cilj, već predstavlja jedinstveni integracijski proces koji uključuje različite razine ekonomskog integriranja – od integriranja tržišta roba i usluga, preko integriranja tržišta rada i kapitala, pa do stvaranja jedinstvenih politika, u što nesumnjivo spada i formiranje ekonomske i monetarne unije s jedinstvenom monetarnom politikom i eurom kao zajedničkom valutom. Osim toga, treba znati da ovakav funkcionalistički pristup integriranju sa završetkom svake prethodne integracijske faze zahtijeva novu razinu integriranja kako bi se već ostvareni rezultati očuvali i unaprijedili. Upravo na ovaj način treba razumjeti suvremeni proces monetarnog integriranja u Europi čime se doprinosi ostvarenju davno zacrtanog cilja, a to je stvaranje zone trajnog mira i stabilnosti i jačanje ekonomskog blagostanja za sve građane ove nadnacionalne integracije.

(Ne)održive kombinacije

Teorijska pozadina i razlog stvaranja monetarne integracije s jedinstvenom valutom leži u tzv. problemu ’nemogućeg trojstva’ (impossible trinity), tj. nemogućnosti istovremenog provođenja: 1. autonomne monetarne politike, 2. fiksnih (stabilnih) deviznih tečajeva i 3. slobodnog prekograničnog kretanja kapitala, a sve u uvjetima slobodne trgovine. Ovakva konstelacija ciljeva ekonomske politike je neodrživa,

„Nemoguće

piše: prof. dr. sc. Dražen Derado1

1 Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu

„Nemoguće trojstvo“ inspirator zbližavanja

budući da ostvarivanje bilo koje kombinacije dvaju od navedenih ciljeva, neizbježno ugrožava održivost, tj. ostvarivanje trećeg cilja. Konkretno, autonomna monetarna politika i puna prekogranična mobilnost kapitala onemogućila bi održavanje stabilnih i predvidljivih deviznih tečajeva nužnih za nesmetano odvijanje međunarodne trgovine. Pritom, autonomnost monetarne politike predstavlja slobodu izbora ciljeva koje kreatori ekonomske politike žele ostvariti – npr. stabilnost cijena ili punu zaposlenost – pri čemu održiva razina inflacije, zajedno sa stabilnim deviznim tečajevima, predstavlja važnu polugu ekonomske politike u ostvarivanju integralne ravnoteže u gospodarstvu. Sloboda upravljanja deviznim tečajem neposredno utječe na međunarodnu konkurentnost gospodarstva, što se odražava na kretanje izvoza i uvoza, odnosno na stanje bilance plaćanja, tj. eksternu ravnotežu gospodarstva. Nadalje, autonomna monetarna politika i stabilni devizni tečajevi, predstavljali bi neodrživu kombinaciju u uvjetima slobodnog prekograničnog kretanja kapitala. Alternativa, tj. ograničavanje kretanja kapitala bilo bi u današnjim uvjetima nezamislivo, ne samo zbog uznapredovale globalizacije i ostvarene visoke razine liberalizacije kapitalnih tijekova, već i zbog koristi koju slobodno kretanje kapitala donosi – od efikasnije alokacije kapitala, do veće dostupnosti kapitala za zemlje koje njime oskudijevaju – stvarajući na taj način bolje uvjete za gospodarski rast i razvoj u dugom roku. Konačno, puna mobilnost kapitala i fiksiranje deviznih tečajeva ograničili bi ekonomsko-političku agendu monetarne politike i centralnih banaka na način da ih primarno fokusira na održavanje stabilnosti deviznih tečajeva, odnosno zadržavanje njihova osciliranja u uskom rasponu oko središnjeg pariteta. Osim toga, ovakav izbor nužno dovodi i do dilema vezanih uz izbor valute i razine središnjeg pariteta koji će se braniti, u odnosu na neke druge valute, odnosno razine pariteta.

Ranjivost međunarodnog ekonomskog sustava

Povijesno gledano, izbor koji je problem ‘nemogućeg trojstva’ stavljao pred zemlje EU krajem 20. stoljeća nije bio nimalo jednostavan, a niti nov, jer datira još s početka tog istog stoljeća. Posljednje desetljeće 20. stoljeća obilježio je uznapredovali proces globalizacije i sveopća liberalizacija međunarodnih tijekova kapitala – trend koji je bilo nemoguće (i nepotrebno) zaustaviti ili preokrenuti. S druge strane, jedno od najvećih postignuća EU-a bili su gospodarski rast i blagostanje koji su ostvareni zahvaljujući liberalizaciji trgovine i formiranju carinske unije, a kasnije i jedinstvenog tržišta s tzv. ’4 slobode’ koje osim slobodnog kretanja robe i usluga, uključuju i prekograničnu mobilnost proizvodnih faktora (rada i kapitala). Stoga, prava dilema za EU s kraja 20. stoljeća bio je izbor između autonomije monetarne politike zemalja

članica i stabilnih deviznih tečajeva koji su bili nužni za nastavak daljnje integracije tržišta i ekonomskih politika zemalja članica.

S druge strane, iskustvo europskih zemalja između dva svjetska rata, nakon napuštanja tzv. ’zlatnog standarda’ i dodatno opterećeno velikom gospodarskom krizom (1929. – 1939.), pokazalo je svu ranjivost međunarodnog ekonomskog

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

sustava utemeljenog na nekoordiniranoj politici deviznih tečajeva među zemljama. Usto, kratkoročni ciljevi i prioriteti ekonomske politike u to vrijeme su se znatno razlikovali od zemlje do zemlje (primjer: Velika Britanija, Njemačka, Francuska), pa zato devizni tečajevi nisu nužno pratili inflacijske diferencijale između zemalja. U takvim uvjetima, neke su valute deprecirale, što je automatski izazivalo realnu aprecijaciju drugih valuta devizni tečajevi kojih su ostali nepromijenjeni, a što je sve u konačnici ugrožavalo eksternu ravnotežu, pa tako i ukupnu gospodarsku ravnotežu pojedinih zemalja. U nekim ekstremnim uvjetima slabljenja međunarodne konkurentnosti, dijelom uzrokovano posljedicama borbe protiv hiperinflacije (Njemačka, 1923.) i aprecijacijom domaće valute, neke su zemlje (Njemačka) pribjegavale ograničavanju vanjske trgovine na način da su primjenjivale bilateralne bartere2 kako bi izbjegle krizu na deviznom tržištu.

Dugotrajne posljedice valutnih vrludanja

Privremeno rješenje problema prevelikih i nekoordiniranih oscilacija deviznih tečajeva uslijedilo je nakon drugog svjetskog rata s uvođenjem tzv. BrettonWoodskog monetarnog sustava, baziranog na američkom dolaru kao referentnoj valuti zamjenjivoj za zlato. Pritom, zamjenjivost svih ostalih valuta za dolar, jamčila je stabilnost deviznih tečajeva na sličan način na koji su to ranije – u vrijeme ’zlatnog standarda’ – omogućavale tzv. zlatne točke. Prevedeno na jezik ’neodrživog trojstva’, Bretton-Woodski monetarni sustav jamčio je stabilnost deviznih tečajeva3 u uvjetima kontroliranih tijekova kapitala i uz monetarnu autonomiju zemalja članica. Ipak, unutarnje neravnoteže američkog gospodarstva, koje su se neizbježno reflektirale na rast cijena u zemlji i s time povezani rastući inflacijski diferencijali između zemalja, a uz nepromijenjene devizne tečajeve, doveli su do apreciranosti američkog dolara. Sve to, zajedno sa sve slabijom kontrolom međunarodnog kretanja kapitala, polako je dovelo do ponavljanja problema ’neodrživog trojstva’ i raspada Breton-Woodskog monetarnog sustava 1971. godine (kada je ukinuta odredba zamjenjivosti američkog dolara za zlato.). Uslijedilo je razdoblje dotad nezabilježenih slobodnih fluktuacija valuta što je zahtijevalo brze reakcije.

U Europi je u to vrijeme uveden sustav koordiniranog fluktuiranja bilateralnih deviznih tečajeva europskih valuta u rasponu od ±1,125%, te njihovog zajedničkog fluktuiranja vis-à-vis ostalih valuta (USD) od ±2,25% (tzv. ’zmija u tunelu’). Ipak, niti ovo rješenje nije donijelo ništa novo – kontrole prekograničnog kretanja kapitala bile su sve slabije, nacionalni ciljevi monetarne politike imali su prioritet (posebno odlučnost u borbi protiv inflacije koja je uslijedila 70.-ih godina). Rastući inflacijski diferencijali u uvjetima fiksnih pariteta nacionalnih valuta ponovno su ugrozili održivost sustava. Slična situacija dogodila se i sa osnutkom Europskog monetarnog

2 Razmjena robe za robu bez korištenja novca.

3 Devizni tečajevi bili su ’fiksni, ali prilagodljivi’.

sustava (European Monetary System) 1979. godine i primjenom mehanizma deviznog tečaja (Exchange Rate Mechanism) koji je i dalje patio od rastućih inflacijskih diferencijala između europskih zemalja, koji se nisu odražavali u de facto fiksnim deviznim tečajevima. Kao i više puta dotad, to je ugrožavalo eksternu konkurentnost zemalja čije su valute realno aprecirale. Koordinacija kretanja deviznih tečajeva postajala je sve teža i u tim uvjetima europske zemlje postale su sve svjesnije važnosti kontrole rasta cijena kao izvora problema održivosti deviznih tečajeva. U takvim uvjetima u fokus je došla Njemačka sa svojim beskompromisnim stavom po pitanju postizanja niske inflacije, te su ostale europske zemlje počele vezivati svoje valute uz kretanje njemačke marke, koja je na taj način postala neslužbeno monetarno sidro ostalih europskih valuta. Riječima ’nemogućeg trojstva’, zemlje članice EU na taj su se način odrekle svoje monetarne autonomije, te su u uvjetima nezaustavljive liberalizacije međunarodnog prekograničnog kretanja kapitala, i sa željom očuvanja dostignute razine liberalizacije trgovine i očuvanja jedinstvenog tržišta došle na korak do stvaranja monetarne unije i uvođenja nove, zajedničke valute. Sporazum iz Maastrichta (1992.) tome je dao političku dimenziju i odredio put ka stvaranju ekonomske i monetarne unije na europskom tlu.

Hrvatska u eurozoni – novi iskorak prema integraciji unutar EU

FINANCIJSKA PREVIRANJA

Regulativa je očvrsnula banke

Može li nedavni financijski kaos uzrokovan krahom

dvije američke i jedne švicarske banke dovesti svijet do gospodarskog sloma? Izgleda da su nas protekle krize (ne samo financijske) dodatno učvrstile i da smo postali žilaviji na nepovoljne događaje. Najveći rizik gospodarskom rastu predstavlja pad kreditne aktivnosti. Europske banke bit će i dalje manje profitabilne od američkih, dok se nadamo da će centralni bankari pronaći najbolju mjeru za usporavanje rasta cijena i oživljenje kreditnog tržišta.

piše: dr. sc. Darko Horvatin1

Propast američkih banaka Silicon Valley i Signature dobrano je uzdrmala (ne samo) američko tržište. Kada se još dogodilo donedavno nezamislivo, da i švicarska banka Credit Suisse krahira, bankarski svijet dobrano se zatresao, a cijene dionica snažno pale. Investitori su panično počeli detaljnije iščitavati bilance banaka, tražeći kolika im je izloženost obvezničkom tržištu. U eri rekordno niskih kamatnih stopa, banke su se sve više okretale ulaganju u obveznice, koje su nudila kakve-takve prinose. Pritom su ih većinom držale kao imovinu do dospijeća (HTM – Hold till Maturity), a manjim dijelom kao imovinu raspoloživu za prodaju (AFS – Available for Sale).

Razlika je u cijenama po kojima se takvi papiri vode u poslovnim knjigama. Kod HTM se vodi po amortiziranom trošku2, a kod AFS po tržišnoj cijeni. U trenutku

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

2 Amortizirani trošak financijske imovine je iznos po kojem je financijska imovina mjerena pri početnom priznavanju, umanjen za iznos otplate glavnice, uvećan ili umanjen za kumulativnu amortizaciju primjenom metode efektivne kamatne stope za svaku razliku između početnog iznosa i iznosa po dospijeću, te umanjen za sva smanjenja (izravna ili kroz račun ispravka vrijednosti) zbog umanjenja vrijednosti ili nemogućnosti naplate.

Regulativa je očvrsnula banke

kada se iz bilo kojeg razloga krene prodavati imovina iz HTM portfelja, sva takva preostala imovina mora se reklasificirati u AFS portfelj i voditi po tržišnim cijenama. Kako su kamatne stope krenule naglo rasti, tako je tržišna cijena obveznica u portfelju banaka počela padati. Kada su štediše nahrupile u banke tražeći isplatu, banke nisu imale dovoljno likvidnih sredstava i krenule su prodavati obveznice po tržišnoj cijeni, što je generiralo gubitke. Gubici su naglo povećani kad je čitav HTM portfelj sveden na tržišnu vrijednost. Tako su donedavno (naizgled) zdrave banke, postale hodajući mrtvaci. Srećom, poslovni model hrvatskih banaka razlikuje se od „zapadnih“ banaka te se uglavnom temelji na klasičnom bankarstvu (prikupljanju depozita i kreditiranju stanovništva i gospodarstva). Uz to, domaće su banke visoko kapitalizirane, tako da mogu podnijeti i snažnije potrese u svom dvorištu. Na to je u više navrata skrenuo pozornost guverner Hrvatske narodne banke, Boris Vujčić. Ipak, recentni događaji, podsjetili su nas na veliku financijsku krizu koja je 2007. također krenula iz SAD-a, te s razlogom izazvali zebnju diljem globusa. O mogućim reperkusijama tih previranja u bankarstvu u više je navrata pisao tjednik The Economist, čiji se odjeci daju u nastavku.

Postali smo otporniji na krize

Kako se stvari brzo mijenjanju! Ne tako davno analitičari su vjerovali da je globalno gospodarstvo bilo na putu snažnog opravka, da bi uslijedila nagla zabrinutost, prijeteći dubokom recesijom zbog previranja na bankarskom tržištu, prvo u SAD-u, zatim i u Europi. Umjesto bezbrižnog leta, moglo bi nas očekivati tvrdo prizemljenje, smatraju američki financijski analitičari. Figurativno rečeno, zrakoplov je postao nestabilan (manjak tržišnog povjerenja) uz prijetnju gašenja motora (bankovni krediti).

Prije tog kaosa očekivao se rast globalnog BDP-a po stopi od tri posto. U bogatim zemljama tržišta rada bila su na vrhuncu, dok je indeks menadžera nabave upućivao na stabilnu tržišnu aktivnost. Svi ti pokazatelji upućivali su na zaključak kako je izvjesno očekivati globalni gospodarski rast od 3,4 posto, nešto manje od očekivanja prije kolapsa američke banke Silicon Valley Bank (3,7 posto). Ipak, još je prerano donositi krajnji sud. Prema analizama u JPMorgan banci, stručnjaci smatraju da postoje dva razloga za zabrinutost. Prvi je neizvjesnost jer ljudi instinktivno u strahu od puke najave potencijalne bankarske krize i popratne panike staju s potrošnjom i investicijama. Drugi se pak tiče banaka koje u takvim situacijama ograničavaju kreditne aktivnost u strahu od potencijalnih gubitaka, što pak otežava poduzećima pristup kapitalu. Unatoč toj tmurnoj slici, postoje razlozi za nadu da nedavna previranja u bankarskom sektoru neće imati poguban učinak kako je to u početku izgledalo. Razmotrimo neizvjesnost. Međunarodni monetarni fond je 2013. objavio istraživanje da iznenadni nepovoljni događaji, poput napada na Irak ili propast banaka mogu dovesti do godišnjeg pada BDP-a za 0,5 posto – ponajviše zbog odgađanja investicija u gospodarstvu. Za sada (ako se previranja u bankarskom

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

sektoru ne nastave) izgleda da bankarski potres nije ostavio prevelikih posljedica. Prema istraživanju globalne agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Ipsos, u ožujku je povjerenje američkih potrošača čak i poraslo, unatoč početnom strahu startupova u Silicijskoj dolini da će im biti otežan pristup kapitalu. Poslovno raspoloženje u Njemačkoj se popravilo koncem ožujka, a termin „bankarska kriza“ koji je početkom sloma regionalnih banaka u SAD-u, a kasnije europske Credit Suisse, bio vrlo čest na internetskom pretraživaču Google, sve je manje zanimljiv korisnicima interneta. Zašto smo postali tako otporni na te rizike? Je li to zbog svih pošasti koje su nas pogodile unatrag nekoliko godina (COVID-19, rat u Ukrajini, nuklearne prijetnje), pa nam se sve čini podnošljivijim. A možda i očekujemo da će problem već netko drugi (država) riješiti?!

Europa ovisna o kreditima

Stručna javnost veći problem vidi u kontrakciji kreditne aktivnosti jer ako poduzeća ne mogu doći do kredita teško će ostvarivati rast poslovnih aktivnosti. Čelnik Feda (američke centralne banke) Jerome Powel, upitan o vezi između strožih uvjeta kreditiranja i gospodarskog rasta, diplomatski se izvukao na „masu ekonomske literature“. Valja podsjetiti da je nakon globalne financijske krize 2007. – 2009. gospodarski rast i dugoročni rast produktivnost patio zbog nefunkcionalnog kreditnog tržišta. U siječnju i veljači ove godine, američke su kompanije na dnevnoj bazi prosječno izdavale korporativne obveznice (s investicijskim rejtingom) u iznosu od 5 milijardi dolara. Nakon kraha Silicon Valley Bank (SVB), tržišta kapitala su potpuno zamrla, a u razdoblju od 11. do 19. ožujka nije bilo niti jednog izdanja takvih obveznica. Pa ipak, nakon početne panike, tržište je ubrzo pokazalo znakove života. Tako su Brown-Forman (proizvođač viskija Jack Daniel’s) i komunalna tvrtka NiSource prvi probili led, uspješno se zaduživši na tržištu kapitala. Premda su spreadovi na korporativne obveznice nakon sloma SVB-a naglo porasli i tu je došlo do smirivanja situacije. Izgleda da su kompanije tek nakratko odgodile izdavanje novog duga, dok nisu provjerile da je zrak čist. Tako da će se i krizni ožujak u konačnici pokazati kao prosječan mjesec glede novih izdanja korporativnih obveznica. Veću štetu pretrpjet će banke i njihovi dioničari jer su cijene dionica od početka krize pale za više od 10 posto. Dosadašnja istraživanja pokazala su snažnu korelaciju pada cijena dionica banaka i kreditne aktivnosti. Zabilježe li banke odljev depozita, to će sigurno negativno utjecati na kredite. Ako pak investitori posumnjaju u njihovu sigurnost, trebat će im svježi kapital. Prema analitičarima u banci Goldman Sachs, pad kreditiranja usporit će gospodarski rast SAD-a i eurozone za oko 0,4 postotna boda. Turbulencije u bankarstvu više su naštetile američkim bankama, ali gospodarstvo eurozone više ovisi o kreditima nego američko, što bi još dodatno moglo smanjiti globalni rast s 2,5 posto, na približno dva posto. Kako izgleda, ova turbulencija u bankarstvu ipak neće pogurati globalnu ekonomiju u provaliju. Naravno, ako nas u međuvremenu ne iznenadi još pokoja banka. Bankarima

sada slijedi čišćenje bilanci. Sve dok centralni bankari ne ocijene da su dobili bitku s inflacijom, rastuće kamatne stope kočit će kreditnu aktivnost, a posljedično i gospodarski rast. No ima i silnica koje bude optimizam. Jedna je oporavak Kine. Predviđa se da će tamošnje gospodarstvo u drugom kvartalu 2023. ostvariti rast od preko 7 posto. Cijena energenata se smanjila, a uska grla u opskrbnim lancima gotovo nestala. Stoga nas nastavak neuobičajene žilavosti globalne ekonomije ne bi trebala iznenaditi.

Grčka nije Švicarska

Kada je nakon kolapsa Credit Suisse, Yannis Stournaras, guverner grčke centralne banke, smirivao investitore tvrdeći kako njegova zemlja neće imati ozbiljnijih problema zbog toga, financijski analitičari su se odmah oglasili, s dozom ironije, da Grčka nije Švicarska. Naime, poučeni iskustvom, ulagači su se bili zabrinuli da bi se „zaraza“ iz te alpske zemlje mogla proširiti na čitavu eurozonu, što je i bio razlog naglom padu dionica europskih (i svjetskih) banaka. Globalna financijska kriza 2007-2009. te kriza državnog duga koja je uslijedila dovela je do strožeg nadzora velikih (sistemski važnih) europskih banaka od strane Europske središnje banka (ECB). Zaoštravanjem regulative i čišćenjem bilanci, banke su postale „dosadan“ biznis, ali i zato znatno otpornije prema raznim stresovima. Ipak, nedavni događaji koji su potresli banke u SAD-u, a zatim i u Europi, ponovno su unijeli nervozu na tržište te se čini kako se nanovo preispituju bilance banaka. Pritom se ističu tri glavna rizika.

Prvi je likvidnost sustava. Koncem prošle godine europske su banka raspolagale likvidnim sredstvima za čak 150 posto više od onoga što je regulator tražio. No brzina kojom su depoziti isparili iz banaka Silicon Valley i Credit Suisse pokazala ja da ipak nije sve tako sjajno kao što izgleda na papiru. Tomu svakako ne pridonosi činjenica da europske banke otkrivaju puno manje detalja o prirodi svojih depozita nego one preko bare, što unosi dodatnu nesigurnost kod investitora. Sreća u nesreći je što je najveći dio depozita u rukama fizičkih osoba čiji su depoziti (do 100.000 EUR u svakoj banci) osigurani. Depoziti koji nisu osigurani uglavnom su u vlasništvu pravnih osoba, a ne štediša koji oponašaju jedni druge, poput švicarskih obiteljskih ureda ili američkih startupova. I Americi i Europi nedostaje fleksibilnije i dublje novčano tržište. Ipak, kako su počele rasti kamatne stope, većina sredstava koje su kompanije povukle iz banaka od sredine 2022. (oko 300 milijardi EUR), počela su se vraćati u banke u vidu oročenih depozita. Ta su sredstva manje fleksibilna od tekućeg računa, ali nude više povrate.

Drugi rizik odnosi se na pad vrijednosti imovine. Ali i ovdje ima lijeka. Kao i u slučaju inverznog kretanja cijene (vrijednosti) obveznica i kamata, tako i vrijednost postojećih kredita opada kako rastu tržišne kamatne stope. Kako su europski regulatori prisilili sve banke da se zaštite od tog rizika, ta se prijetnja smatra zanemarivom. Treća i možda najozbiljnija prijetnja je da dužnici pravovremeno ne servisiraju dug, pri čemu

se ističu krediti dani vlasnicima poslovnih nekretnina. Rast kamatnih stopa praćen sumornim gospodarskim prognozama vrše pritisak kako na cijene nekretnina tako i na najamnine i to u vrijeme kada vlasnici trebaju platili sve više za podmirivanje dugova. Malo umiruje činjenica da su europske banke manje izložene nekretninskom tržištu od američkih.

Niska profitabilnost

Kako zbog borbe s inflacijom i posljedičnog rasta kamatnih stopa gospodarstvo gubi dah, sve više jača rizik od kontaminiranih kredita koji će se teško naplatiti. Srećom su banke danas puno spremnije na takav scenarij jer su stvorile dostatne rezerve kapitala za apsorbiranje takvih potencijalnih gubitaka. Od 2015. do 2022. udio vlasničkog financiranja povećan je sa 12,7 posto na gotovo 15 posto rizikom ponderirane aktive, što je znatno više od 10,7% koliko regulator traži. Pojedine banke su čak i povećale rezervacije za potencijalne gubitke po kreditima tijekom pandemije COVID-19, što bi se moglo iskoristiti za pokriće novih gubitaka. Osim toga, dobar dio kredita poduzećima osiguran je garancijom države. Europske banke već se dugo suočavaju s činjenicom da premalo zarađuju, što je problem koji ih prati od 2010. kada je kombinacija loše kvalitete aktive, niskih kamata, sporog ekonomskog rasta te strože regulative dovela do pada marži, a time i prihoda. Tek se lani, zbog početka rasta kamatnih stopa, učinilo da dolazi do preokreta i rasta profita. U proteklih 14 godina tek je lani bankarski sektor iskazao dvoznamenkasti povrat na kapital. Izgleda da je to bio samo trenutačni bljesak. Jedan od razloga za takvo promišljanje je da će kamatne stope svoj vrhunac doseći prije i na nižoj razino nego se donedavno očekivalo jer će središnji bankari morati prilagoditi

Izvor: The Economist

monetarnu politiku stabilnosti bankarskog sustava i sporijeg gospodarskog rasta. Tako će se prihodi banaka smanjiti, dok će istovremeno porasti troškovi financiranja jer štediše traže više prinose na svoje depozite. Osim toga, investitori u bankovne obveznice „Additional-Tier 1“3 tražit će više prinose nakon što su neki od njih izgubili kompletno ulaganja prilikom preuzimanja Credit Suissa od strane UBS-a. Krajnji rezultat svega navedenoga bit će pad kamatnih marži u trenutku kada će rastući troškovi nagristi profit banaka. Plaće u prosjeku čine 60 posto ukupnih troškova banaka i tek trebaju uloviti korak za inflacijom. Izgledno je da će porasti i premija osiguranja depozita koju banke plaćaju agencijama za osiguranje. Tako u JPMorgan Chase banci predviđaju da bi svi ti troškovi mogli umanjiti povrat na kapital za jedan posto. Izvjesno je da će i regulatori postrožiti pravila kako bi bankarski sustav učinili otpornijima na potencijalne navale štediša koji panično traže isplatu zbog širenja panike kojoj pogoduju društvene mreže. Prinos na kapital europskih banaka u nadolazećem razdoblju sigurno neće biti znatno viši od 10 posto. Za dioničare to će biti poput ulaganja u komunalna poduzeća – stabilna dividenda, ali malo akcije. Slabost je što će rastuće tvrtke (startup) biti prisiljene kapital tražiti izvan banaka, u nekim tamnijim i rizičnijim kutcima financijskog sektora. Investitori skloniji rizicima i većim prinosima ostat će razočarani europskim bankama, pa će akciju i uzbuđenje morati potražiti u SAD-u.

Svaka nova kriza za posljedicu ima strožu regulativu. Tako će i ovaj potres na bankarskom tržištu rezultirati nekim novim pravilima. I koliko se god ponekad na njih ljutili, u konačnici se pokazuje njihova opravdanost. Iz svake krize svi nešto naučimo. Pametnome dosta.

3 Obveznica koja se pod određenim okolnostima (kada banka uđe u probleme) konvertira u kapital. Kreirane su nakon globalne financijske krize 2007-2009. kako bi se spriječila potreba za spašavanjem nesigurnih banaka financiranim od strane države. Investitorima nose veći prinos, ali i veći rizik.

HRVATSKA POLJOPRIVREDA Rast produktivnosti uvjet za

„preživljavanje“

Gdje su šanse domaće poljoprivrede? Možemo li „preživjeti“ udar niskih cijena i nelojalne konkurencije? Što to znači za standard građana? Unatoč vrlo visokim subvencijama, hrvatska poljoprivreda se mijenja sporo, a strukturni problemi se ne rješavaju.

piše: Zvjezdana Blažić1

Vrijednost poljoprivredne proizvodnje

Prema drugoj procjeni Državnog zavoda za statistiku (DZS), očekuje se da će vrijednost poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj u 2022. godini biti veća za 13,7 posto i iznosit će 3,12 milijardi eura, dok se procjenjuje da će vrijednost realnog dohotka u poljoprivredi iznositi 1,76 milijardi eura, odnosno biti 4,8 posto veći u odnosu na prethodnu godinu. Bruto dodana vrijednost procjenjuje se na 1,55 milijardi eura i u odnosu na prethodnu godinu očekuje se porast od 6,3 posto, a bilježi se i blagi rast uloženog rada u poljoprivredi te realnog dohotka u poljoprivredi po jedinici godišnjeg rada.

No podatak o vrlo visokom rastu vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u 2022. godini treba usporediti i sa količinskim pokazateljima koji nam jasno pokazuju da ne proizvodimo više, nego su visoke cijene povećale rezultate.

Ako se usporede podaci vrijednosti poljoprivredne proizvodnje unazad desetak godina, onda je vidljivo da je ovaj pomak ipak minimalan, u odnosu na ulaganja u poljoprivredu, odnosno količinu poticaja koji su godišnje plasiraju u poljoprivredu, a radi se o sredstvima od gotovo milijardu eura.

Tako smo primjerice 2010. i 2011. godine u poljoprivredi bili na razini proizvodnje vrijedne preko 2,8 milijardi eura. Nakon toga vrijednost proizvodnje je padala pa

1 Autorica je savjetnica u području poljoprivrede i prerađivačke industrije

je 2014. godine prijetilo da padnemo ispod dvije milijarde eura. Do 2018. godine vrijednost poljoprivredne proizvodnje je bila stabilna i na gotovo istim razinama, a tek je 2019. krenuo lagani rast koji je došao do prošlogodišnjih procijenjenih 3,12 milijardi eura.

Moram napomenuti da je metodologija izračuna vrijednosti poljoprivredne proizvodnje nakon pristupanja EU bila promijenjena pa se dio potpora koji je prije bio uključen u vrijednost poljoprivredne proizvodnje sada više ne uračunava. No, iznosi potpora koje su onda bile isplaćivane su bili značajno manje u odnosu na isplate potpora sada, tako da zapravo niti nemaju veći učinak na usporedbu same vrijednosti proizvodnje.

Najbolji nam podaci o otkupu i vrijednosti prodaje to mogu ilustrirati.

Vrijednost otkupa i prodaje svih poljoprivrednih proizvoda 2021 godine gotovo je na istoj razini kao i 2014. a cijene hrane rasle su 1,6%.

Vrijednost otkupa i prodaje iz proizvodnje poslovnih subjekata sudjelovala je sa 57,9%, a vrijednost otkupa od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava sudjelovala

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

je sa 42,1%. Potrebno je napomenutu da je od 170 000 poljoprivrednih gospodarstva gotova 160 000 OPG, a samo 10 000 čine obrti, trgovačka društva, zadruge.

Rast u 2022 u najvećoj mjeri je bio uslijed povećanja cijena (prema podacima Eurostata rast cijena hrane u Hrvatskoj u prosincu 2022 u odnosu na prosinac 2021. je bio 19,7%, od toga su cijene pšenice raste preko 20%, kukuruza 40% a svinjetine čak 50%) a u manjoj mjeri uslijed porasta količina (samo kod uljarica, vina i povrća).

DZS je nedavno objavio privremene podatke o proizvodnji žitarica i ostalih usjeva u 2022. godini, koji su dominantni u hrvatskoj proizvodnji. Podaci pokazuju da je proizvodnja u konačnici kod glavnih ratarskih kultura ipak bila manja. Naravno, taj pad proizvodnje treba pripisati i suši koja je bila prošle godine, no ipak to nas ne opravdava da proizvodimo manje jer se s istim klimatskim problemima suočavaju i poljoprivrednici u cijelom svijetu i EU, ali ipak nemaju tako izraženi pad proizvodnje.

Kako su objavili iz DZS-a, procjenjuje se da je u Hrvatskoj prošle godine povećana proizvodnja suncokreta i to za 24,2 posto u odnosu na godinu dana ranije te neznatno proizvodnja pšenice za 0,8 posto. Međutim, procjenjuje se da je u 2022. proizvodnja kukuruza za zrno smanjena za 26,1 posto, šećerne repe za 25,9 posto, uljane repice za 19,2 posto, krumpira 16,4, soje za 14 posto i silažnoga kukuruza za 11,5 posto, u usporedbi s ostvarenom proizvodnjom godinu prije. Samo ovi podaci govore da u najboljem dijelu hrvatske poljoprivrede, ratarstvu, ipak nije došlo do revolucionarnog zaokreta koji bi pogurao vrijednost proizvodnje. Ali je došlo do ogromnog rasta cijena, pa se tako pšenica prošlo ljeto prodavala za oko 2,2 kune za kilogram, dok su svih ranijih godina cijene u otkupu kretale od jedne do 1,2 kune.

Hrvatska nije polučila niti bolje proizvodne rezultate u proizvodnji voća i povrća. U 2022., u usporedbi s 2021., ostvarena je povećana proizvodnja pojedinih manje prisutnih vrsta, ali je pala proizvodnja jabuka za 20% o proizvodnja kupusa za 12%. koje su naše najzastupljenije vrste u voću i povrću.

Proizvodnja jabuka pada već niz godina kao i mandarina što pokazuje opasna trend pada proizvodnje najznačajnijih voćnih vrsta u našoj proizvodnji. Kod povrća je situacija značajno bolja i povrtlarska proizvodnja ima oscilacija u pojedinim godinama, ali je pristan trend rasta.

U stočarskom sektoru je značajno gora situacija od stanja u biljnoj proizvodnji te se ovaj sektor godinama urušava. Posebice se to odnosu na sve manju proizvodnju mlijeka. Proizvodnja mlijeka je najugroženija poljoprivredna proizvodnja. I prošle godine je proizvodnja mlijeka pala za više od 5%. Pada broj mliječnih farmi, broj muznih krava, proizvodnja mlijeka i predaja mlijeka otkupljivačima. Tako smo krajem 2022. godine imali 79.000 muznih krava, a samo godinu dana ranije 102.000. Prije deset godina, dakle 2012. godine imali smo ih 181.000. I u svinjogojstvu je situacija krajnje ozbiljna.

Kada analiziramo strukturu naše poljoprivredne proizvodnje od ulaska u EU do danas ta struktura se nije bitno poboljšala. U strukturi vrijednosti poljoprivredne

Rast produktivnosti uvjet za „preživljavanje“

proizvodnje, pada vrijednost žitarica ali snažno raste udio proizvodnje industrijskog bilja, osobito uljarica i soje, te krmnog bilja.

Hrvatska je danas značajan proizvođač soje na razini EU (u 2021. Hrvatska na petom mjestu među državama članicama; udio proizvodnje u ukupnoj proizvodnji EU 9,2%), ali značajno pada proizvodnja šećerne repe.

Raste udio proizvodnje povrća, a značajno pada udio proizvodnje voća. Pada udio proizvodnje vina, a raste udio proizvodnje maslinova ulja.

U strukturi poljoprivredne proizvodnje 2021. godine: biljna proizvodnja čini 59%, a stočarstvo 35%. Ostalo su usluge u poljoprivredi.

Poljoprivreda je ulaskom u EU doživjela kumulativni šok snažne konkurencije otvorenog EU tržišta, novih pravila EU poljoprivredne politike, gubitka tradicionalnog CEFTA tržišta.

U 2015. godini je zaustavljen pad i vrijednost polagano raste /stagnira, a od 2018. godine rast je značajniji, naročito u 2021. i 2022. godini.

Godinama nerješavana strukturna pitanja poljoprivrede, vrlo niska konkurentnost, naročito produktivnost proizvodnje i po radniku i po ha (na nivou 30% EU prosjeka) dovela su do toga da je vrijednost poljoprivredne proizvodnja slabo rasla u prvih deset godina u EU.

Potpore u poljoprivredi

Hrvatskim poljoprivrednicima potpore su značajne za stabilizaciju dohotka. U 2020. godini u neto dodanoj vrijednosti prosječnog tržišno orijentiranog hrvatskog poljoprivrednika, ukupne potpore, osim investicijskih, čine udio od čak 59,1%.

Sveukupna vrijednost isplaćenih potpora u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 2013. do 2020. je 4,46 milijardi eura (33 milijardi kuna).

Od 2013. godine godini pristupanja EU isplaćene su potpore u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju u iznosu 305 milijuna eura, 2022. taj se iznos popeo na 903 milijuna eura da bi 2021 bio 934 milijuna eura.

Više od polovine sredstava za potpora u poljoprivredi isplaćuju se poljoprivrednim proizvođačima kroz izravna plaćanja koja su u najvećoj mjeri namijenjena kao nadopuna dohotku odnosno nastoji se održati dohodak poljoprivrednih gospodarstava i otpornost poljoprivrednog sektora što je jedan od ključnih ciljeva

ZPP. I u novom programskom razdoblju ( 2023. – 2027.) direktna plaćanja u okviru

ZPP-a trebala bi služit kao zaštitni mehanizam za poljoprivrednike.

Međutim, ako žele primiti te izravne potpore, poljoprivrednici će morati primjenjivati znatno strože osnovne standarde dobrih poljoprivrednih i ekoloških metoda u načinu

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

obrade tla i provođenju drugih poljoprivrednih procesa i tehnika. Nove zelene politike stavljaju ogromne zahtjeve pred poljoprivrednike kojima proizvodnja postaje skuplja, a to može samo dodatno utjecati na pad europske proizvodnje te bi EU, a time i Hrvatska, bi mogla postati tržište za jeftinu i lošiju hranu iz cijelog svijeta kojima proizvodnja nije izložena tako povećanim zahtjevima koji proizvodnju čine skupljom ili manje efikasnom.

Drugi dio značajnih sredstava za poljoprivredu dolazi iz Programa ruralnog razvoja za koji je u Hrvatskoj bilo izdvojeno 2,4 milijarde eura i isplaćeno do kraja prošle godine više od 75% sredstava. No za investicijske mjere je isplaćeno je 800 milijuna eura. Unatoč velikim ulaganjima iz prethodnog programskog razdoblja, iskazane potrebe su bile značajno veće i prelazile su 2, 5 milijarde eura.

Program ruralnog razvoja će se nastaviti i u narednom razdoblju, samo što su sredstava nešto niža, a također se prema EU pravilima čak 35% sredstava mora usmjeravati prema intervencijama koji se klimatsko – okolišne prirode, a Hrvatskoj nužno trebaju znatna investicijska sredstava koja će povećati produktivnost.

Rast produktivnosti uvjet za „preživljavanje“ hrvatske poljoprivrede i otporno na jeftiniju konkurencije tržišne pa i klimatske rizike.

Kada uzmemo u obzir hitnu potrebu modernizacije proizvodnje radi prevladavanja jaza produktivnosti i ukupnih faktora konkurentnosti te prilagodbe proizvodnje potrebi smanjenja klimatskog otiska (naročito prehrambene industrije) procjenjujemo da su potrebna sredstva daleko veća nego su isplaćena do sada, a pogotovo nego su alocirana u novom Strateškom planu ZPP za Hrvatsku.

Hrvatski poljoprivredni sektor zaostaje u konkurentnosti i produktivnosti, a produktivnost rada hrvatske poljoprivrede iznosi 6.107 EUR/AWU što je 30,5 posto prosjeka EU-a te smo na dnu EU čiji je prosjek 20.120 EUR/AWU. Produktivnost rada hrvatske prehrambene industrije od (25.945,5 EUR/osobi) također značajno zaostaje u odnosu na prehrambenu industriju EU (50.663,7 EUR/osobi). Generalno hrvatsku

Rast produktivnosti uvjet za „preživljavanje“

poljoprivredu karakterizira niska produktivnost, slaba konkurentnost, veliki uvoz prerađenih proizvoda (mesa, mliječnih proizvoda, svih kategorija prehrambenoprerađivačkih proizvoda), dok izvozna konkurentnost raste najvećim dijelom kroz proizvode ratarstva.

Produktivnost poljoprivrednog zemljišta je također niža od prosjeka EU, prevladavaju kulture niske vrijednosti. No, prinosi žitarica, povrća i uljarica bilježe vidljivi rast zadnjih godina.

Osnovne konstatacije vezane uz potrebe ulaganja u poljoprivredu utvrdila je i analiza Svjetske banke „Stanje sektora i analiza javnih izdataka za poljoprivredu i ruralni razvoj“:

• U poljoprivrednom sektoru RH nedostaju ulaganja u kapital, tehnologiju, istraživanje i razvoj čime se dodatno koči produktivnost

• Mali proizvođači i poslovni subjekti u poljoprivredi nemaju pristup kapitalu za financiranje investicija

• Izostaje nužno udruživanje radi zajedničkog pristupa tržištu

• Nedostaje dovoljno velikih količina proizvoda ujednačene kvalitete po konkurentnim cijenama što ograničava tržišni položaj prerađivača poljoprivredno prehrambenih proizvoda

• Vrijednosni lanci koji dobro funkcioniraju ograničeni su i nedostatkom usluga moderne logistike

• Mali proizvođači moraju imati veću poljoprivredno financijsku pismenost i poduzetničke sposobnosti kako bi mogli proizvoditi na financijski isplativ način, no rizici malih poljoprivrednih gospodarstava su vrlo visoki

• Nedostaju učinkoviti mehanizmi podjele rizika između financijskih institucija i komercijalnih banaka radi mobilizacije većeg posuđivanja te banke preuzimaju ukupni rizik za sredstva koja posuđuju

• Povećanje poljoprivrednog kapitala i ulaganja u istraživanje i razvoj moglo bi znatno povećati poljoprivrednu faktorsku produktivnost u Hrvatskoj.

Hrvatska poljoprivreda mora povećati svoju produktivnost ako želi konkurirati na EU tržištu. Povećanje produktivnosti i konkurentnost je temelj u borbi za agresivniji nastup na domaćem tržištu, ali još više za izlazak na međunarodno tržište. Iako Hrvatska ima sve prirodne predispozicije za proizvodnju svih vrsta hrane, za kvalitetne poljoprivredne proizvode i proizvode dodane vrijednosti, kako za domaće tržište, tako i za turističku potrošnju i izvoz, samo prirodni potencijali nisu za to dovoljni, nego je potrebno više investirati u nove tehnologije, modernizaciju proizvodnje, istraživanje i razvoj, digitalizaciju, obnovljive izvore energije i podizanje znanja. Jedino pod tim uvjetima će se moći steći otpornost i na klimatske i na tržišne rizike kojima je poljoprivreda sve više izložena.

OPASAN ZASTOJ U PROMOVIRANJU RADNIKA

Strateški ciljevi su ispunjeni –standard građana nije bio na popisu!

Kakve god boje i predznaka bili, političari i javna politika

trebaju početi služiti boljitku naroda i vratiti njegovo povjerenje jer je … — prevaren i razočaran.

piše: Krešimir Sever1

Od osamostaljenja Hrvatske naovamo mnogi su strateški ciljevi ostvareni. Najprije, 1991. godine osamostaljenje i neovisnost, 1992. godine prijem u članstvo Ujedinjenih naroda i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Godinu kasnije, 1993. godine, postala je i punopravna članica Svjetske banke kao i dijela njene grupacije, Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Punopravna članica Vijeća Europe Hrvatska je postala 1996. godine. U međuvremenu je pobijedila u Domovinskom ratu, uz ogroman broj poginulih, nestalih, ranjenih, ogromna razaranja i materijalnu štetu. Hrvatska cjelovitost vraćena je u siječnju 1998. godine, nakon mirne reintegracije Podunavlja. U članstvo Svjetske trgovinske organizacije Hrvatska je primljena 2000. godine. Iste godine postala je članica Partnerstva za mir, svojevrsnog „predvorja“

NATO-a, čija je članica postala 2009. godine. Pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji (EU) započela je 2005. godine, a pregovori su završili 2011. godine. U srpnju 2013. godine postala je punopravna članica EU. Službeni zahtjev za članstvo u OECD-u uputila je 2017. godine i pregovori će potrajati još nekoliko godina. Ove godine Hrvatska je postala 20. članica europodručja i 27. članica

Schengenskog područja.

Kad se sve sagleda, osim članstva u OECD-u (gdje je u čekaonici), Hrvatska je ostvarila svoje političke i dijelom gospodarske ciljeve. No, postoje i građani. A njima baš nešto i nije dobro. Bar ne većini. Obilježja jedne suverene države su teritorij, grb, zastava, himna, jezik, kultura, povijesno nasljeđe i, naravno, narod. Sve to

1 Autor je predsjednik Nezavisni hrvatski sindikati

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

Republika Hrvatska ima. Uz sve ove ostvarene strateške ciljeve uvijek se trebala provlačiti i jedna nit vodilja – dobrobit naroda. Neovisnost i samostalnost svakako su osnovni preduvjeti za to. I političke elite opredijeljene služiti tom istom narodu, građanima. Ne vladati. A tu postoji problem već dugi niz godina. Političke elite međusobno su sučeljene, u neprekidnom su „prepucavanju“. Nisu politički suparnici nego, nerijetko, ljuti protivnici pa su, uz čestu nesposobnost i nedoraslost rješavanju problema, okrenute ponajprije sebi, zadržavanju vlasti, svrgavanju s vlasti „onih dosadašnjih“ i dolasku na vlast. Narod tu ostaje tek sredstvo, a na kraju nerijetko prolazi po onoj narodnoj: „Dok se bikovi međusobno bodu, trava ostaje izgažena“. Narod u ovoj poslovici, naravno, ima ulogu trave. No, ti se isti političari često okreću temama bliže ili malo dalje povijesti i prošlošću skreću pozornost sa sadašnjosti. Dijelom i zato što za sadašnje probleme ne znaju i nemaju rješenja, a mnoge su i sami proizveli, dok budućnost nisu u stanju sagledati. Osim da u svemu tome traže svoje mjesto. Za sebe i svoje. Često nas obasipaju različitim statistikama, brojkama, uspjesima i sve više nas time ozlojeđuju. Neprekidno nas žele uvjeriti kako nam je bolje nego što jest. Jedan će bivši ministar financija ostati upamćen i po upečatljivoj izjavi kako narod živi dobro, samo toga nije svjestan. Kao da mi ne znamo kako živimo. Tu su i poslodavci u Hrvatskoj, uz časne izuzetke i sposobne menadžere, veliki dio njih jednostavno nije dorastao vremenu u kojem živimo, u kojem djeluju i rade, a kamo li budućnosti koja dolazi. Mnogi nisu u stanju razumjeti sadašnjost niti predvidjeti budućnost i pripremiti se za nju. A profit im je važniji od radnika koji ga svojim radom stvaraju. I tu je, u toj čudnoj simbiozi ranije spomenutih političara i ovakvih poduzetnika, poslodavaca, veliki hrvatski problem. Kombinacija volje za moći i trke za zaradom i profitom radnike stavlja u drugi plan. Radnike i građane.

A nekako ispada da su radnici, zapravo građani svih minulih godina bili i ostali izvan pogleda, iza horizonta, u sjeni „strateških ciljeva“, vrlo često žrtve i oni koje se gotovo nikada i ništa ne pita. Samo bi valjda trebali zahvalno pljeskati.

Bezbrojne reforme – nezadovoljstvo građana

U Hrvatskoj razni političari i analitičari već godinama, zapravo desetljećima, još od 1991. godine naovamo, naglašavaju potrebu raznih reformi kako bi se društvo preselilo iz zastarjelog i neučinkovitog društvenog i gospodarskog modela u model primjeren novom vremenu i vremenima koja dolaze. To je najprije bilo prelaženje iz dogovorne ekonomije u tržišnu. Razdoblje pretvorbe društvenog vlasništva u državno pa državnoga u privatno. Vrijeme pretvorbe i privatizacije. Vrijeme u kojem su se mnogi obogatili, neki postali i vlasnici ne jednog ili dvaju, već i više desetaka poduzeća. Mnogi su i propali. Pri svemu tome je čak više stotina tisuća radnika ostalo bez posla. I sve se to događalo u vremenu dok je još trajao Domovinski rat. Neki su ginuli, bili ranjavani, ostajali bez svega što su oni ili generacije prije njih godinama, desetljećima stvarali, a drugi se bogatili. Ratno profiterstvo i kriminal u pretvorbi i privatizaciji uzeli su svoj danak. Pretpostavke su da je tako nastala šteta

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

veća od štete nastale zbog ratnih razaranja za vrijeme Domovinskog rata.

Strateški cilj kojim se željelo postići prijelaz na tržišno gospodarstvo, omogućiti privlačnost za investicije, posebice strane, urediti gospodarstvo za poslovanje po suvremenim tržišnim načelima svakako je dijelom postignut. No, ujedno je, zbog posljedica po radnike i novopečenih bogataša, obogaćenih bez poštenog rada, nastupilo ogromno nezadovoljstvo velikog dijela građana, i to ne samo onih koji su kroz te postupke ostali bez radnih mjesta i posla. Dobar cilj tako je postao „dobar lijek s nekim štetnim posljedicama“, izazvao i neželjene posljedice, ozlojeđenost i revolt građana, što nije baš puno „splasnulo“ ni do danas. Za ispunjenje cilja privlačenja stranih ulaganja, ali i domaćih, za rast konkurentnosti i postizanje boljih poslovnih rezultata, u Hrvatskoj se u velikoj mjeri koristila i receptura smanjivanja (ili sporog rasta) plaća i materijalnih prava radnika kao i smanjenje radnih prava radnika, uz rast nesigurnosti zaposlenja i poslova. Takvu neodrživu i po društvo nezdravu konkurentnost, koja je poticala iseljavanje, zagovarali su za Hrvatsku, od trenutka kada je postala njihovom članicom, i MMF i Svjetska banka. Tako je, prisjećamo se, RH sa Svjetskom bankom 2001. godine potpisala Ugovor o zajmu za strukturnu prilagodbu (SAL), vrijedan 202 milijuna USD, a godinu kasnije i Stand by aranžman s MMF-om u iznosu od 151 milijun USD. Hrvatska se Ugovorom i Aranžmanom obvezala izmjenama Zakona o radu (ZOR) fleksibilizirati sustav rada. Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) tada su i javnost i zastupnike u Hrvatskom saboru, kroz prosvjede i pisma, upozoravali na pogubnost tih obveza po hrvatske radnike. Vlasti su to negirale. Godinu poslije, 2003. Vlada je kroz resorno ministarstvo započela s predstavnicima Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i sindikalnih središnjica opsežne pregovore za izmjene ZOR-a, upravo i na tragu tih Ugovorom i Aranžmanom preuzetih obveza. Pregovaralo se o cjelovitom Zakonu i sindikati su u mnogome uspjeli popraviti veliki dio odredbi, osim onih obveza danih Svjetskoj banci i MMF-u. Ministar rada tada je jasno rekao kako se na to ne može utjecati zbog obvezujućih odredbi u tim dokumentima. Riječ je o radu na određeno vrijeme i u drugim nestalnim, fleksibilnim oblicima zapošljavanja, radu agencija za privremeno zapošljavanje, smanjivanju otpremnina, kraćenju otkaznih rokova... Nakon toga je među ukupno zaposlenima drastično počeo rasti udio zaposlenih na određeno vrijeme i u drugim nestalnim oblicima rada. On je 2002. godine, prije izmjena ZOR -a, u Hrvatskoj iznosio 10% dok je prosjek EU iznosio 12,4%, no godine 2016. popeo se u Hrvatskoj na 22,2%, a u EU na 14,2%. Uoči Covid krize u Hrvatskoj je čak 25% radnika radilo na određeno vrijeme i u drugim nestalnim i nesigurnim oblicima rada. Od te fleksibilizacije ZOR-a nije bilo godine u kojoj je zapošljavanje u nestalnim oblicima rada među novozaposlenima bilo manje od 90%. U nekim godinama i više od 96% novozaposlenih zaposleno je u nekom od nestalnih i nesigurnih oblika rada. No, kao da fleksibilizacija 2003. godine nije bila dovoljna, Vlada je 2013. i 2014. godine s predstavnicima poslodavaca i sindikata pokrenula nove pregovore za izmjene i daljnju fleksibilizaciju ZOR-a. Uz to je namjeravala donijeti i poseban Zakon o povremenim poslovima. Od tog je zakona, zbog snažnog pritiska argumentima sa sindikalne strane, na kraju ipak odustala. No, ne i od

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

izmjena ZOR-a. To je opravdavala potrebom povećanja konkurentnosti jer „Hrvatska zaostaje za usporedivim zemljama“. Za to joj je poslužilo jedno suludo mjerilo koje je smišljeno u „radionici“ OECD-a, a koje se zove Indeks zakonske zaštite zaposlenja. Zapravo je riječ o dva indeksa, Indeksu zakonske zaštite zaposlenja za ugovore o radu na neodređeno vrijeme, uključujući kolektivna otpuštanja i Indeksu zakonske zaštite zaposlenja na određeno vrijeme. Oni vrjednuju zakonski propisanu dužinu otkaznih rokova i visinu otpremnine, ovisno o dužini staža kod poslodavca. Bave se postupcima izvješćivanja radnika o otkazu i odgodama početka otkaznoga roka, definicijama, odredbama koje se u užem smislu tiču otkaza, definicijom neopravdanog otkaza, dužinom probnog rada, naknadama, odnosno odštetama za neopravdani otkaz, maksimalnim rokovima za pokretanje radnog spora zbog neopravdanog otkaza, definicijom kolektivnog viška radnika, otkaznim rokovima i ostalim posebnim troškovima za poslodavce. Postavljena je teza kako je taj indeks zakonske zaštite izravno povezan sa zaposlenošću, odnosno nezaposlenošću i brojem ugovora na određeno vrijeme i drugim nestalnim oblicima rada, preciznije, što je indeks veći to je veća nezaposlenost, manji broj ugovora o radu na neodređeno i veći na određeno vrijeme i drugih nestalnih oblika rada. Poslije izmjena ZOR-a došlo je do pomaka na ljestvici, u skladu sa željama poslodavaca i vlasti. Gora je za radnike i od Češke, Slovenije, Poljske..., a tek za nijansu bolja od Estonije i Mađarske. Za radnike, za građane je lošija no, za OECD, vlasti i poslodavce to je bio cilj i postignut je. Zakonska zaštita zaposlenja je smanjena. Iako, vidjeli smo i pri zadnjim pregovorima za izmjene ZOR-a, poslodavci bi tu zaštitu još više smanjili. Mala primanja i nesigurni poslovi rezultirali su kroz godine iseljavanjem domaće radne snage, a posebno nakon ulaska u članstvo EU. Poseban problem bio je i ostao iseljavanje mladih visokoobrazovanih. Tijekom minula dva desetljeća došlo je i do neke vrste preokreta u vrsti i strukturi poslova. Dok su drugi krupnim koracima koračali prema novim oblicima gospodarstva, koji se zasnivaju na snažnoj modernizaciji, novim tehnologijama, digitalizaciji i umjetnoj inteligenciji, što je značilo i veću proizvodnost rada, ali i poslove s većom dodanom vrijednosti, Hrvatska je sve više tonula u djelatnosti koje traže veće udjele nižekvalificirane radne snage. To je zamjetno i po strukturi nezaposlenih, gdje je došlo do drastičnog pada nižeobrazovanih u ukupnom broju nezaposlenih. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS) u Hrvatskoj je u 2022. godini (Anketa o radnoj snazi) prema stupnju obrazovanja bilo 6,2 % zaposlenih s osnovnim i nižim obrazovanjem, 64,7 % sa srednjoškolskim i 29,1 % s visokim obrazovanjem. Dakle, među ukupno zaposlenima, njih 70,9 % obrazovano je do razine završene srednje škole.

Hrvati odlaze – stranci dolaze

Dobro je razvijati turizam. Hrvatska za to ima sve preduvjete. Ali nije dobro što je njegov udio u BDP-u narastao na gotovo 20%. Nije problem u samom turističkom razvoju. Problem je u zaostajanju drugih gospodarskih dijelova. Dobro je graditi

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

nove kapacitete i preuređivati postojeće, dizati kategoriju, bez obzira je li riječ o hotelima, ugostiteljskim objektima, apartmanima i slično, jer to podiže kvalitetu ponude. No, usput treba spomenuti kako pri graditeljskim radovima sve više sudjeluju strani radnici, a veliki dio ugrađenog materijala je iz uvoza kao i veliki dio opreme za te objekte, jednako kao i dio prehrambenih artikala i pića, a i sve je manje domaćih radnika koji u tim objektima rade. Nadomještaju ih strani radnici. Dobro je za BDP, ali ne u jednakoj mjeri i za domaće radnike i proizvođače. S obzirom na poreznu politiku i niski paušalni porez po krevetu u apartmanskom smještaju u vlasništvu građana, (domaćih i stranih) sve je manje privlačno za dio stanovnika raditi negdje za plaću, kad se daleko bolje može živjeti od rente. U pojedinim je turističkim dijelovima izuzetno teško naći radnu snagu za neke druge poslove, osim u turizmu. Mnogi su napustili svoje redovne poslove i opredijelili se za sezonske ili za iznajmljivanje apartmana.

Nešto više od tri četvrtine mladih ljudi u Hrvatskoj u radnosposobnoj dobi ne uspijeva napustiti roditeljski dom i osamostaliti se. Mala primanja i nestalni poslovi čine ih kreditno nesposobnima za stvaranje uvjeta za stambeno zbrinjavanje i osamostaljivanje, a onda i za zasnivanje obitelji i rađanje djece. Cijene kvadratnog metra stana otišle su „u nebo“, pogotovo u nekim dijelovima zemlje, dok se u drugim, manje privlačnim za život, kuće i stanovi prodaju „ispod cijene“, gotovo „u bescjenje“. Kad javne vlasti iz javnog novca kroz neke mjere subvencioniraju stambene kredite, isti tren rastu i cijene kvadratnog metra stana, najčešće i više od iznosa subvencije. Tako si sve manji broj (mladih) ljudi može „priuštiti“ kupnju vlastitog stambenog prostora, a i oni koji su kreditno sposobni, često nisu u dovoljnoj mjeri platežno sposobni za kupnju odgovarajuće stambene jedinice pa kupuju premalu za dostojno stanovanje, a pogotovo i za rađanje djece. Zbog velike potražnje za stanovima i cijena najma stanova leti „u nebo“ pa je i to jedan od razloga sve manjeg osamostaljenja mladih ljudi. U Hrvatskoj je i u iznajmljivanju stanova još jedno područje za zarade veće od plaće za mnoge poslove pa se, tko može, odlučuje i za kupnju stana ili stanova za iznajmljivanje, često za iznajmljivanje „na crno“. Očito je kako Hrvatska vapi za nekim održivim modelom socijalnog stanovanja i daleko pristupačnijom cijenom za najam stanova iz „javnog portfelja“.

U prošlom stoljeću privremeno je na rad u inozemstvo u pravilu odlazio jedan član obitelji, najčešće suprug, otac pa bi se nakon poboljšanja financijskog statusa za obitelj, vratio kući. Danas sve više odlaze mladi, još neoženjeni mladići i neudane djevojke, jer u Hrvatskoj, uz premale plaće, nesigurne poslove i slabe mogućnosti napredovanja na poslu, nemaju osnovne preduvjete za brak, djecu, ali odlaze i cijele obitelji, zajedno s kućnim ljubimcima.

Za mnoge je poslove u Hrvatskoj izuzetno teško naći domaću radnu snagu. Kako su godine prolazile i sve se više radnika, obitelji iseljavalo iz Hrvatske, tako su na njihova mjesta dolazili radnici iz drugih zemalja s nižom cijenom rada od hrvatske.

Najprije iz zemalja bližeg susjedstva, ali kako se i ti radnici sve više odlučuju otići raditi u daleko razvijenije zemlje EU, s većim plaćama, boljim radnim uvjetima i

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

mogućnostima napredovanja, tako u Hrvatsku na rad sve više dolaze radnici iz dalekih zemalja. I vlasti i poslodavci bili su bezbrižni minulih godina. Ipak je imao i ima tko raditi. Ako već nema domaćih radnika, ima stranih. Za plaću od koje malotko u Hrvatskoj može dostojno živjeti, spremni su raditi radnici koji dolaze „iz očaja većeg od hrvatskog“. Tako broj stranih radnika u Hrvatskoj raste iz godine u godinu, baš kako je rastao i broj iseljenih domaćih radnika iz Hrvatske. Podatci MUP-a govore kako je u Hrvatskoj u prošloj godini bio zaposlen 124.121 strani radnik, odnosno 42.166 više nego godinu ranije (51,45% više). Od toga, najviše u graditeljstvu 53.772, u turizmu i ugostiteljstvu 32.306, u industriji 16.932, u prometu i vezama 7.336, u poljoprivredi i ribarstvu 2.957... Za ovu, 2023. godinu, očekuje se kako će u Hrvatskoj broj stranih radnika prijeći 200.000. Naravno taj „uvoz“ stranih radnika brine sindikate. Ne zbog toga što bismo bili protiv stranaca. To nije nikakva ksenofobija. Kako imamo razumijevanja za naše radnike, koji zbog neimaštine i besperspektivnosti napuštaju Hrvatsku i odlaze u inozemstvo u potrazi za bolje plaćenim poslovima, od kojih mogu dostojno živjeti, ostvariti pravo na obitelj, djecu, razvijati se i napredovati u poslu, tako razumijemo i strane radnike koji odlaze, bježe iz neimaštine svojih domova i domovine u potrazi za boljim, kako bi oni i njihove obitelji mogli dostojno živjeti. Kad netko, primjerice iz Nepala (gdje se plaće kreću od 80 EUR, minimalna, do 177,64 EUR prosječna), dođe raditi u Hrvatsku, čak i za minimalnu plaću, koja ove godine iznosi 700 EUR bruto, odnosno 560 EUR neto, njemu je to ipak značajan pomak. Međutim, dok god ima stranih radnika koji su za tu plaću spremni raditi, dotle poslodavci ni nemaju posebnog razloga dizati plaću. A od te plaće se u Hrvatskoj ne može živjeti. Medijalna plaća za veljaču iznosila je 917 EUR, što znači da se do toga iznosa kreće nešto više od 800 tisuća plaća. Zbog svega toga hrvatski radnici napuštaju Hrvatsku. Zbog malih primanja, nedostatnih za dostojan život, pogotovo obitelji s djecom, ali i zbog nestalnih, nesigurnih poslova.

Uporno širenje siromaštva

Kad je riječ o primanjima, ne treba smetnuti s uma kako službene statistike barataju prosječnom, medijalnom i minimalnom plaćom, odnosno prosječnom mirovinom. Međutim, tu nedostaje jedan važan detalj, kreditna zaduženost građana. Ona je u prosincu 2022. godine iznosila 149,12 mlrd kn (19,79 mlrd EUR), što je za 5,38% više nego godinu ranije. Tako je zapravo mjesečni dohodak kućanstva, raspoloživ za trošenje, realno manji za mjesečni obrok kredita. Nedavno objavljeni Eurostatovi podatci govore kako je trošak po satu rada u EU nešto viši od 30 EUR, u Belgiji 43,5 EUR, Njemačkoj 39,5 EUR, Austriji 39 EUR, Sloveniji 23,1 EUR. U Hrvatskoj on iznosi 12,1 EUR. Gori od nas tek su Mađarska s 10,7 EUR, Rumunjska s 9,5 EUR i Bugarska sa 8,2 EUR po satu rada. Doista smo siromašni. A osim toga, ovi podatci opovrgavaju tezu koju često ponavljaju poslodavci, kako je rad u Hrvatskoj preskup u odnosu na druge, a posebno najrazvijenije zapadne zemlje. Podatci Državnog zavoda za statistiku RH govore kako je prosječna mjesečna bruto plaća

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

po satu u RH u veljači iznosila 9,37 EUR (neto 6,81 EUR). Dok minimalna plaća za 2023. godinu u Hrvatskoj iznosi bruto 700 EUR, ona je u Sloveniji 1.203 EUR, u Francuskoj 1.709,2 EUR u Belgiji 1.955 EUR, u Njemačkoj 1.987 EUR, u, u Luksemburgu 2.387,4 EUR. Niže minimalne plaće od Hrvatske su u Latviji – 620 EUR, Rumunjskoj – 606,12 EUR, Mađarskoj – 578,74 EUR, Bugarskoj – 398,81 EUR, dok je slovačka minimalna plaća jednaka hrvatskoj.

U Hrvatskoj je u ožujku 2023. godine bilo 1.621.379 osiguranika i 1.228.274 korisnika mirovina (1,32:1). I po odnosu broja osiguranika i broja umirovljenika vidljiv je nedostatak radnika. No, za „zdrav“ odnos između broja osiguranika i umirovljenika, uz radnike nedostaje i radnih mjesta, posebice onih više vrijednih i bolje plaćenih. Anketa o radnoj snazi DZS-a za 2022. pokazalo je kako je stopa zaposlenosti u RH iznosila 48,7 %. Podatci Eurostata pokazuju kako je ta stopa prosječno u EU iznosila 54,1 % (u Italiji najmanje, 45,1%, a najviše na Islandu, 71,8 %). Veliki dio umirovljenika ne može imati veće mirovine jer su cijeli život proveli na slabo plaćenim poslovima. A onda „životare“ u starosti, često ovisni o pomoći djece koja im ni ne mogu puno pomoći jer i sama nisu dostatno plaćena za neko dostojno življenje. Prosječna mirovina isplaćena u travnju za ožujak iznosila je 408,57 EUR. (Istovremeno prosječna dužnosnička mirovina iznosila je 1.577,60 EUR). Kad se sagledaju i visina plaća i visina mirovina u odnosu na životne troškove, nije čudo što je na dan 28. veljače 2023. godine bilo blokirano i pod ovrhom 226.947 građana.

Siromaštvo (i bogatstvo) zemlje ogleda se, uz ostalo i u podatcima koliki je udio troška hrane i bezalkoholnih pića u mjesečnoj potrošnji kućanstva. Što je taj udio veći, to je zemlja siromašnija. Kako još ne postoje noviji podatci, može se usporediti podatke za 2021. godinu. Prosječan udio toga troška na mjesečnoj je razini za EU 27 iznosio 14,3%. No, u Luksemburgu je on bio 9%, u Austriji 10,9%, u Njemačkoj 11,8%, u Nizozemskoj 12,6%, u Sloveniji 14,4%, a u Hrvatskoj 19,5%.

To su Eurostatovi podatci. A kad pogledamo službene državne stranice za 2023. godinu, primjerice Slovenije, taj udio iznosi 17,7%, a Hrvatske 25,95 %. To su prosjeci, a što je raspoloživi dohodak za potrošnju u kućanstvu niži, to je veći udio troška hrane i bezalkoholnih pića u ukupnoj potrošnji kućanstva. Kako se plaća spušta od prosječne preko medijalne do minimalne ili od iznadprosječne mirovine preko prosječne i niže, tako udio troška hrane u mjesečnoj potrošnji kućanstva raste na više od 30%, 40% pa i više od 50%. Kad se tome pridodaju još i troškovi stanovanja, od gotovo 17%, to doista potvrđuje kako je Hrvatska, kad je riječ o standardu građana, na samom dnu EU. Podatci DZS-a govore kako je 2022. godine stopa rizika od siromaštva iznosila 18%, a osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti bilo je 19,9%, dok je stopa materijalne deprivacije iznosila 8,4%. Tome bi se mogle pridodati još i razne druge statistike i analize, a one bi nas samo još čvršće vezale za dno.

Svjetska financijska i gospodarska kriza i recesija od 2008. godine, kod nas gotovo do 2015. godine, još su nas dodatno unazadile. Potpuno pogrešne recepture za izlazak iz krize, koje su gorljivo zagovarale Europska komisija i Europska središnja

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

banka (pod snažnim utjecajem MMF-a i Svjetske banke), rigidna štednja i smanjenje potrošnje, kroz rezanje plaća, materijalnih prava radnika i gašenje radnih mjesta, slabljenje snage sindikata i kolektivnog pregovaranja bili su pogubni ponajprije za radnike, ali i gospodarstva zemalja. Tu se upalo u jednu negativnu spiralu, vir koji je snažno vukao prema dnu. Smanjenje platežne, kupovne moći u javnom i privatnom sektoru kroz smanjenje plaća i ostalih primanja radnika, smanjivalo je potrošnju i potražnju. To je onda smanjivalo potrebu za proizvodnjom i uslugama te rezultiralo otpuštanjima radnika i propašću mnogih tvrtki, obrta, posebno onih malih, bez pričuva iz kojih bi se moglo „krpati“ loše poslovanje. Za razliku od većine drugih zemalja EU, Hrvatska je takvu pogrešnu politiku primjenjivala neobjašnjivo dugo. Sve je to još više pripomoglo masovnom iseljavanju iz Hrvatske. Kombinacija nestalnih i nestabilnih poslova, (Hrvatska je prva, najgora po broju ugovora o radu na određeno vrijeme do tri mjeseca u cijeloj EU), premale plaće, slaba mogućnost napredovanja na poslu, besperspektivnost, sporost zapošljavanja mladih visokoobrazovanih (Hrvatska je zadnja u EU po brzini njihova zapošljavanja), teškoće u zasnivanju doma i obitelji, sve je to rezultiralo masovnim iseljavanjem iz Hrvatske svih dobnih skupina, a posebice mladih i k tomu visokoobrazovanih. Sve ono što su u njih uložili vlastita obitelj i matica zemlja dobivaju strane zemlje besplatno, kao „bonus“, bez ijednog uloženog eura, dolara, funte... pa im u startu mogu ponuditi puno više. Hrvatska tako ne samo da stari i odriče se novorođenih, jer mladi odlaze u produktivnoj dobi, nego se tim odriče i svojeg razvojnog ljudskog potencijala. Sve dok se zarade „vrte“, a BDP te odlaske ne osjeti, dotle niti gospodarstvenike niti političare to previše ne brine. Već desetljećima demografi upozoravaju, zajedno s njima sindikati i odgovorni pojedinci, no to se od političkih elita odbija poput teniske loptice od zida. Spominju mjere koje su donijeli, ali one su gotovo potpuno neučinkovite. Hrvatska je od popisa stanovništva iz 2011. godine, kad je brojila

4.284.889 stanovnika, deset godina kasnije, na popisu 2021. godine, izbrojila

3.888.529 stanovnika. To je gubitak od 396.360 stanovnika, odnosno 9,25%.

Međutim, dugoročno, upravo zbog iseljavanja mladih u produktivnom razdoblju, to znači i značajan gubitak novorođene djece. Sve veću besperspektivnost i potonuće u starenje društva.

Taman, nakon 2015. i u godinama koje su uslijedile, nakon što su drukčije gospodarske i socijalne politike počele davati rezultate, pojavili su se najprije globalna pandemija bolesti COVID-19 pa potresi u Zagrebu i Banovini, a potom, pri znacima oporavka i od tih pošasti i stradanja, rast cijena energenata i hrane, rat u Ukrajini i inflacija svjetskih razmjera.

Previše natiskanog novca, izdašna sredstva za oporavak od Covida, potrgani i oštećeni opskrbni lanci, rast potražnje i agresija na Ukrajinu doveli su do drastičnog rasta cijena nafte, plina, električne energije, sirovina, transporta i hrane. Vladine mjere su u načelu bile dobro pogođene, još od bolesti Covid-19 naovamo. Subvencije i potpore gospodarstvu i građanima, posebno za energiju, pomogle su da posljedice rasta cijena ipak ne budu pogubne. No, jasno je kako su plaće i mirovine, bez obzira na rast (nedovoljan), izgubile trku s cijenama. Često se u

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

svjetskoj i hrvatskoj javnosti tijekom prošle godine moglo čuti mnoge poslodavce, analitičare i političare, kako bi rast plaća mogao povećati potražnju i potrošnju te dodatno pogoršati inflaciju. Gospodarstvenici su govorili o „nepremostivim teškoćama izazvanim inflacijom i prenapregnutosti svojih financija te o dizanju plaća koliko god mogu.“

Pohlepa poslodavaca produbljuje krizu

A sindikati u svijetu, EU i Hrvatskoj upozoravali su kako pohlepa tvrtki i njihovih vlasnika samo još produbljuje krizu. Cijene su često rasle daleko više od nužnoga pri čemu su neki koristili situaciju i dizali ih samo zbog još veće zarade i, naravno, doprinosili rastu inflacije. Dobit je rasla daleko većom stopom nego plaće. I to ne samo u energetskim tvrtkama. Podatci za svijet, Europu i Hrvatsku pokazuju kako je upravo to, a ne rast plaća, snažno doprinosilo inflaciji.

Europska središnja banka (ESB) i neke druge europske institucije objavili su u ožujku 2023. neke analize i podatke iz kojih je vidljivo kako su upravo dizanje cijena i visoka zarada tvrtki u protekloj godini bili ključni u stvaranju i rastu inflacije. O tome je, vezano za Hrvatsku, govorio i guverner HNB-a, Boris Vujčić, na svojem izlaganju 17. travnja na University Club of New York.

HNB je koristio istu metodologiju koju je za europodručje koristio i ESB. Pokazatelj cjenovnih kretanja tzv. „BDP deflator“ pokazuje strukturu lanjske inflacije u Hrvatskoj, odnosno prikazuje domaću komponentu inflacije i obuhvaća cijene svih finalnih proizvoda koje je proizvelo domaće gospodarstvo, a potrošačke se cijene odnose na robe i usluge koje plaćaju i koriste potrošači. Jasno je vidljivo kako 80% ukupne prošlogodišnje inflacije čini „domaća inflacija“ (8,5% od ukupnih 10,8%). Njoj je najviše pridonio „jedinični profit“, 5,1 postotni bod (2021. godine njegov je udio bio 1,1 postotni bod). U domaćoj su inflaciji jedinični troškovi rada sudjelovali s 1,5 postotnim bodom (2021. godine s 0,9 postotnih bodova), a porezi s 2,2 postotna boda. Dobit tvrtki prošle je godine izdašno rasla. Iz te analize jasno je vidljivo ne samo kako su pohlepa tvrtki i korištenje prigode stvorene kroz inflaciju za dizanje cijena i profita ubrzali i povećali inflaciju, nego, očigledno, kako bi inflacija u Hrvatskoj i njene posljedice bili daleko manji i lakši da su tvrtke htjele suspregnuti tu svoju glad za povećanim profitom te da odjednom, koristeći prigodu, nadoknade izgubljeno tijekom Covid krize i „podebljaju“ profite. Javne vlasti podupirale su ih javnim novcem baš kao i kroz Covid krizu, one su pri tome dobro zarađivale, a uz javni novac, sve su to svojim osiromašivanjem platili građani. To je ponovno potvrdilo onaj stari poučak: „Dok im dobro ide, dobit je njihova, a kad im krene i ide loše, tada gubitak nije samo njihov, socijaliziraju ga pa ga plaća cijelo društvo.“

Eurostatovi podatci pokazuju kako su najosnovniji životni troškovi u EU rasli do četiri puta brže od plaća. U prošloj je godini rast plaća u EU iznosio samo polovicu povećanja troškova života. Podatci ESB-a pokazuju kako su povećanja profitnih marži u 2021. i 2022. godini bila veća od povećanja jediničnih troškova rada,

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

prošle godine značajno veća. To je jasan pokazatelj kako je upravo povećanje profitnih marži imalo daleko snažniju ulogu u poticanju i rastu inflacije od rasta jediničnih troškova rada. Rast cijena energije i hrane bio je izrazito visok i jasno je kako su posebno tvrtke iz tih sektora iskoristile probleme s opskrbom kako bi osjetno povećale svoje cijene i ostvarile rekordne dobiti. Slijedili su ih i mnogi drugi. Snažno povećanje cijena hrane za krajnje je kupce bilo pogubno, posebno za građane niže kupovne moći. Koga briga za potrošače, građane! Njih vrjednuju očito samo kao sredstvo koje će im pomoći povećati zaradu i bogatstvo, koji će sve to platiti. A negativne posljedice toga i tako snose ponajprije građani. („O Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se i onako za sebe pobrinu.“ Prljavo kazalište, „Lupi petama“).

Ovo je tek dio koji čini hrvatsku zbilju, sivu i tmurnu, gotovo besperspektivnu za većinu hrvatskih građana.

Tronožac bez jedne noge

Radnike se nerijetko poima, ovisno prosuđuju li ih političari ili poslodavci, samo kao glasački stroj i sredstvo rada, sredstvo za stjecanje zarade i dobiti, kao objekt, a ne kao subjekt rada i kao ljudske osobe u svoj njihovoj plemenitosti ljudskog bića i složenosti obilježja, od kojih je rad tek jedno. Ne kao osobe koje svojim radom stvaraju nove vrijednosti i oplemenjuju društvo, na čijim leđima, poput Atlasovih, na kojim počiva cijeli nebeski svod, počiva cijelo društvo. Svrha čovjekovog življenja i postojanja nije rad nego je on tek jedan od načina da ljudi mogu dostojno živjeti. Dostojna plaća, dostojni radni uvjeti i radno vrijeme, koje pomiruje radno i privatno, temeljne su postavke svrhe rada. Zato se radnici već više od stoljeća udružuju u sindikate. Sindikati i poslodavci socijalni su partneri. Vlade s njima čine trolist, tronožac na kojem su sindikati jedna od tri noge. Druge dvije su vlasti i poslodavci. No, bez te jedne noge ni jedan tronožac ne može stajati. Zato je za svako društvo ta „radnička, sindikalna noga“ silno važna. Zemlje visoko razvijenog socijalnog dijaloga, socijalnog partnerstva i razvijenog kolektivnog pregovaranja te visoke stope pokrivenosti kolektivnim ugovorima, zemlje su razvijenog socijalno tržišnog gospodarstva, zemlje u kojima ima bogatih pojedinaca, ali zemlje u kojima narod nije siromašan. Zemlje u kojima narod može dostojno živjeti od svoje plaće i mirovine, u kojima ostvaruje pravo na primjereno utočište, dom, na obitelj, djecu, zdravlje, društvenu skrb za one u potrebi, obrazovanje, zaposlenje i napredovanje u poslu…

I bez obzira što je ratificirala ključne konvencije Međunarodne organizacije rada, među ostalima i o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja, Europsku socijalnu povelju, što je članica EU, što sudjeluje pri kreiranju raznih direktiva, smjernica, što ju u mnogome obvezuju Povelja EU o temeljnim pravima i Europski stup socijalnih prava, ipak se često ponaša kao da ne pripada tom krugu. Vlasti socijalne partnere ne uključuju u rane faze izrada prijedloga zakona i propisa (ili njihovih izmjena),

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

ponekad niti u savjetovanje. Često ih se poima kao niže pozicionirane, (jer „pobjeda na izborima znači da su od naroda dobili mandat za sve što rade“), a ne kao partnere. Često se zaboravlja kako reprezentativne sindikalne središnjice itekako imaju kapacitete za sudjelovanje u odgovornom socijalnom dijalogu i partnerstvu. I to ne samo kroz zaposlene u svojim stručnim službama nego i zaposlene te razne stručnjake, dostupne kroz međunarodna sindikalna udruženja, ponajprije Europsku konfederaciju sindikata (ETUC), njen sindikalni institut (ETUI) kao i Međunarodnu konfederaciju sindikata (ITUC). Ali i kroz članstvo u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru. Prava je šteta što se to ne razumije. U Hrvatskoj već dugi niz godina postoji Gospodarsko- socijalno vijeće (GSV), koje čine predstavnici triju reprezentativnih sindikalnih središnjica, jedne reprezentativne poslodavačke udruge i predstavnici vlade (šest ministara). No, ministri u raznim vladama, uz časni izuzetak ministara rada, prečesto imaju „važnijeg“ posla nego doći na sjednicu GSV-a pa, radi forme, šalju zamjene (kojima svaka čast i ne obezvrjeđujemo ih), ali to pokazuje stvarnu razinu opredjeljenja vlasti za istinski i uvažavajući socijalni dijalog. Uz to, GSV je savjetodavno tijelo Vlade. No, toga savjetnika vlade obično ne uvažavaju, osim kad se suglasi s njihovim prijedlozima. Zbog toga prečesto točke dnevnog reda GSV-a završavaju sa: „Primili na znanje“. Naravno, poslodavci i sindikati. U posljednje vrijeme na sjednice GSV-a, u pravilu svaka tri mjeseca, po nekim temama dolazi i predsjednik Vlade. Tada dođu i ministri, članovi GSV-a, ali i neki koji nisu članovi. Ipak, nije rješenje da nazočnost predsjednika Vlade na sjednicama GSV-a „utjeruje“ ministre na sjednice. Trebali bi dolaziti zato što je to njima važno, što je to vlastima važno, što je to važno za hrvatsko društvo, a ne jer strepe od moguće „špotancije“ predsjednika Vlade.

U Hrvatskoj neće biti značajnijeg pomaka nabolje dok se socijalni dijalog i uvažavanje socijalnih partnera, posebno sindikata, ne dignu na puno veću razinu. Baš kao i kolektivno pregovaranje. A ono je također na izrazito niskoj razini. Razne javne vlasti kolektivno pregovaraju, kako na nacionalnoj tako i na lokalnim razinama i sklapaju sa sindikatima kolektivne ugovore. Isto je i u državnim i javnim poduzećima i poduzećima u vlasništvu lokalnih jedinica. Ali privatni sektor definitivno podbacuje. Zauzima se za smanjenje obujma odredbi u ZOR-a i prepuštanje dobrog dijela tih odredbi kolektivnom pregovaranju, ali istovremeno kolektivno ne pregovara. Barem ne u širem obujmu. Ukupna pokrivenost kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj s mukom doseže 46%, a u samom privatnom sektoru tek jedva 20%.

Političke elite prisvajaju zasluge, odbacuju odgovornost

Europski parlament je u rujnu 2022. godine donio Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama koja zemlje članice usmjerava i na pokrivenost kolektivnim ugovorima od minimalno 80%. Zemlje članice imaju dvije godine za provođenje Direktive. One čija će pokrivenost kolektivnim ugovorima biti ispod 80% morat će

Strateški ciljevi su ispunjeni – standard građana nije bio na popisu!

donijeti akcijski plan s načinom i rokovima kako i do kada će postići tu pokrivenost. Uvažavajuće kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora preduvjeti su da razvijeno tržišno gospodarstvo nosi i predznak socijalno i da u njemu velika većina građana dostojno živi. To bi Hrvatskoj morao postati strateški cilj. No, od njega smo očigledno još daleko. Svi ovi ranije postignuti ciljevi gube svoj smisao i učinak ako im temeljna svrha nije usredotočenje na boljitak naroda, građana. Ako građani nisu osnovni razlog zbog kojega su ciljevi postavljeni i ispunjeni. Kad već svih ovih godina (osim deklaratorno) boljitak naroda nije bio temeljna nit vodilja za mnoge od postignutih ciljeva, koji sami po sebi jesu dobri i poželjni, ali tako da narod od njihova ispunjenja bolje, dostojno živi, a kako na kraju ne bi bilo po onoj „operacija je uspjela, a pacijent je umro“, nužan je sveobuhvatan zaokret, preokret u gospodarskim i socijalnim politikama. Nema sretnoga društva, države sretnih i zadovoljnih ljudi, gdje narod nema pravo na siguran i stabilan posao, na plaću od koje radnik i njegova obitelj mogu dostojno živjeti, gdje mladi imaju pravo na primjereno stanovanje, obitelj, djecu, vrtić, gdje svi imaju jednake mogućnosti i pristup obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenim uslugama, neovisno o članstvu u političkim strankama ili zavičajnoj pripadnosti, godinama starosti, gdje radnici ne moraju raditi na dva ili više poslova kako bi preživjeli, a umirovljenici ne proklinju dan kad su morali u mirovinu, gdje uz mirovinu, stari, radom iscrpljeni i potrošeni, bolesni ne moraju raditi, gdje potrebiti javne potpore i skrbi uživaju svu naklonost, osjetljivost i skrb društva, gdje nema povlaštenih i potlačenih, socijalno uključenih i isključenih, gdje su ranjive skupine prepoznate u svim njihovim problemima i potrebama, gdje su žene i muškarci jednako plaćeni za isti posao i imaju jednake mogućnosti napredovanja...

Koliko li je Hrvatska daleko od toga?! Ušli smo u predizbornu godinu. Sad će se političke elite natjecati u međusobnom obezvrjeđivanju i vrijeđanju, kao i u obećanjima boljega života za sve građane.

Ali, konačno, koji god bili, kakve god boje, predznaka i orijentacije, političari i javne politike trebaju početi služiti boljitku naroda i vratiti njegovo povjerenje, jer je prečesto prevaren i razočaran. Narod mora biti temeljna svrha i cilj njihova postojanja i djelovanja. Moraju doista predano raditi za opće dobro. U tome je uvažavajući socijalni dijalog od značajne koristi.

Mora se promijeniti navika ponašanja političkih elita kojom sve što je dobro pripisuju sebi i svojim sposobnostima, a krivice za neuspjehe socijaliziraju, rasprostiru na svoje političke suparnike i druge društvene dionike. Kako bi boljitak građana konačno postao strateški cilj moraju na tome raditi svi društveni dionici.

Uz ostalo, socijalni dijalog mora se maknuti iz deklaratorne retorike i jednostavno se oživotvoriti. Ne treba izmišljati ništa što već druge razvijene zemlje nemaju. Nije sramotno prepisivati od Njemačke, Austrije... Samo se konačno pomaknimo. Predugo ovom vlaku zvanom Hrvatska, koji je predugo ostao zaglavljen u tunelu, razne vlasti samo tresu vagone, kako bi putnici barem imali dojam da se kreću. Treba ga stvarno pokrenuti. Zbog putnika.

OČUVANJE PRIRODNIH BOGATSTAVA

Značaj javnih otvorenih

podataka agrikulturnog sektora

Koliko vrijedi trenutna snaga javno dostupnih podataka za budućnost bogatstava sektora poljoprivrede i ruralnog

razvoja i sektora zaštite prirode i okoliša u Hrvatskoj?

pišu: doc. dr. sc. Lucija Blašković1, dr. sc. Filip Varga2 , Larisa Hrustek mag. oec3. i izv. prof. dr. sc. Dragica Šalamon4

Vrijednost informacije i podataka u upravljanju prirodnim bogatstvima i u upravljanju proizvodnjom hrane potaknula je razvoj prvog pisma, razvoj statistike i shematskih karti kanala u davnom Sumeru. Tim je postignućem u 4. tisućljeću pr.n.e. stvorena jedna od prvih civilizacija na svijetu s temeljem ekonomije Sumerana u proizvodnji hrane na obradivim zemljištima s kompleksnim sustavom navodnjavanja iz površinskih voda. Još prije 6 000 godina zapisi, arhiva i karte bili su alati kojima se planirala, upravljala i osiguravala financijska vrijednost iz proizvodnje. Karte kao alat u opskrbi hranom poznate su još iz paleolitika. Danas, nakon još dvije velike globalne poljoprivredne revolucije (u 17. stoljeću i u drugoj polovici 20. tog stoljeća) tranzicija proizvodnje u digitalnu, kružnu i održivu zahvaća nakon industrije općenito

1 Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, doc. Lucija Blašković je ekonomistica i dr. informacijsko komunikacijskih znanosti te se bavi elektroničkim poslovanjem i osiguranjem kvalitete informacijskih sustava.

2 Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet dr. sc. Filip Varga je poslijedoktorand i bavi se genetskim i GIS metodama, te otvorenim bazama podataka u zaštiti biljnih genetičkih izvora.

3 Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, Larisa Hrustek je asistentica u Laboratoriju za upravljanje poslovnim procesima i digitalnu transformaciju. Izrađuje doktorat vezan uz digitalnu transformaciju i primjenu digitalnih tehnologija kao podrške održivim praksama u poslovnim procesima i praksi što uključuje i primjenu otvorenih podataka u Hrvatskoj.

4 Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet prof. Dragica Šalamon primjenjuje genetičke i GIS metode u zaštiti farmskih životinjskih resursa i divlje bioraznolikosti, te se bavi podatkovnom pismenosti studenata.

i agroindustriju te konačno i temeljnu proizvodnju hrane i hranjiva. Globalna tranzicija ove veličine i enormnog značaja, po prvi je puta od osamostaljenja Hrvatske revolucionarni zadatak hrvatskog društva pred kojim su se našli i tržište i mali i veliki proizvođači kao i javne institucije. Upravljanje prirodnim resursima i okolišem, koje je u Hrvatskoj danas predmet resornog ministarstva zasebnog od resora poljoprivrede i ruralnog razvoja, postaje uslijed zahtjeva za kružnim i održivim pristupom ponovno sve više vezano i uz temeljnu proizvodnju hrane. Jesu li osnovni alat za uspješnu digitalnu tranziciju u proizvodnji hrane senzori, sateliti, serveri, procesori, roboti i umjetna inteligencija (AI) na farmama i za farme? Individualna i sustavna ulaganja u tržište zasićeno novim tehnologijama iz proizvodne sezone u sezonu i kojim sredstvima? Ili su novi alat za uspješnu tranziciju proizvodnje i integraciju digitalnog u proizvodnju upravo novi načini i vrijednosti u upravljanju poslovnim procesima koje donosi dijeljenje i ponovna uporaba podataka? Koji je značaj podatkovne pismenosti u društvu za osiguravanje i prijenos vrijednosti i efikasnosti proizvodnje hrane u financijske vrijednosti? Ovim ćemo člankom ukazati na značaj podatkovnog prostora sektora poljoprivrede i ruralnog razvoja i naglasiti važnost integracije sa podatkovnim prostorom sektora zaštite prirode i okoliša.

Također nam je cilj ovim člankom prenijeti najnovija saznanja u protekle četiri godine o trenutnoj snazi, vrijednosti, ali i slabostima ekosustava podataka važnih za trenutnu tranziciju sektora poljoprivrede i ruralnog razvoja u Hrvatskoj.

Uloga podataka u digitalnoj tranziciji proizvodnje

hrane

Javni (otvoreni) podaci najvrjedniji su resurs 21. stoljeća, a digitalne tehnologije omogućuju da se temeljem njihove primjene unaprijede poslovni procesi. Nakon ere podataka javnih institucija na zahtjev, ušli smo u eru u kojoj se naprednim načinima dostave podataka iz javnih institucija krajnjim korisnicima podržava transparentnost i osigurava međusektorska suradnja, te se upravlja ostvarenjem vrijednosti protoka podataka u realnu dobit karika podatkovnog ekosustava. Stupanj razvoja tog servisa u pojedinim institucijama ili državama ukazuje na:

stupanj kontrole koji imaju u upravljanju svojim sektorom,

stupanj razumijevanja korisnika proizvoda tog sektora, te

stupanj uvažavanja samih dionika i proizvođača vrijednosti u sektoru.

Način na koji podaci racionaliziraju ostvarenje dobiti i uvećavaju realizaciju te vrijednosti, u svojoj osnovi, nije nov. Podaci se u svim poslovnim modelima koriste za donošenje odluka temeljenih na informacijama i utemeljenim zaključcima, koje onda poboljšavaju poslovne procese i efikasnost poslovanja, daju informaciju o tržištu, služe za otkrivanje nedostataka ili interesa korisnika, za stvaranje inovativnih usluga ili proizvoda (moguće i korištenjem širokog spektra AI tehnologija), odnosno, za izgradnju povjerenja kod potrošača i drugih dionika. Iako ni koncept otvorenih

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

podataka nije nov, sam izraz stekao je popularnost s globalnim inicijativama kao što su otvoreni državni podaci, otvoreni zdravstveni podaci, otvoreni bankovni i financijski podaci, otvoreni podaci za poljoprivredu i prehranu, otvoreni podaci u umjetnosti, kulturi i baštini, otvoreni klimatski podaci, otvoreni podaci za pametne gradove, otvoreni podaci pametnih sela, otvoreni prometni podaci, otvoreni podaci za stanovanje, gradnju i nekretnine, otvoreni obrazovni podaci itd. u mnogim primjerima pod zajedničkim nazivom e-(javna)uprava (engl. e-Government) u širem smislu.

Vrijednost podataka na europskom tržištu u doba kreiranja Europske strategije za podatke (2019-2025) bila je 301 milijarde eura (2,4 % BDP-a EU-a u 2018), te je projiciran porast podatkovnog gospodarstva u EU27 na 829 milijardi eura u 2025 godini. Zbog toga se otvoreni (javni) podaci smatraju važnim (državnim) strateškim sredstvom koje je kod zemalja koje najuspješnije kapitaliziraju vrijednost podataka u različitim sektorima objedinjeno pod upravom, strategijom i modelnim rješenjem resora unutarnjih poslova, a sami sektorski podatkovni prostori različitih resora se povezuju naprednim ICT i web tehnologijama koje osiguravaju otvorenost i interoperabilnost 2.0 (npr. engl. linked data, federated learning open models (Guberović i sur., 2022), blockchain tehnologije, itd.) i nadilaze prekogranično i podatkovno web i ICT povezivanje prve generacije.

Podatkovna analitika koristi se za potporu radu velikih tvrtki, te se tim putem i razvila financijska vrijednost podataka i informacije, a EU podatkovne strategije i zakonodavstvo danas snažno potiču razvoj međunarodnog sustava otvorenih podataka u svrhu pružanja potpore učinkovitosti malih i srednjih poduzeća, što bi olakšalo energetsku tranziciju, učinkovitu i održivu proizvodnju hrane te zaštitu okoliša i prirode. Prema tome, od kritične je važnosti i u Hrvatskoj osmisliti sustav javnih otvorenih podataka koji podupire povezanost tih sektora što je deklarirano npr. u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu i očituje se kroz procese (trenutno ponekad u skladu, a ponekad u koliziji) unutar resora proizvodnje hrane i hranjiva, održivog korištenja okoliša i zaštiti prirode.

Kako bi prikupljanje i upravljanje podacima bilo isplativo, a sami podaci korisni pri stvaranju dobiti i dodatne vrijednosti, nužan je razvoj podatkovnih kompetencija u obliku podatkovnih analitičara i sličnih zanimanja koja su diljem Europe danas u porastu i to unutar svakog sektora, jer samo stručnjaci unutar sektora mogu razumjeti sektorski podatkovni kontekst. Razvoj podatkovne pismenosti je ključan osobito u kadru javnih institucija koje su glavni dionici koji trebaju omogućiti i povesti transformaciju vrijednosti podataka u povećanje sektorskog/resornog financijskog prometa. U takvoj podatkovnoj pismenosti je digitalna pismenost samo jedan mali dio. Nužnost podatkovnih kompetencija u različitim sektorima i disciplinama na europskom tržištu naglašena je u EU Direktivi o otvorenim podacima, i EU predloženim novim legislativama kao što je Zakon o podacima (Data act, prijedlog Europske komisije u raspravi), Provedbeni zakon o skupovima podataka visoke vrijednosti (Implementing act on high-value data sets kao dio OD Direktive,

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

donesen 22. prosinca 2022.) i Zakonu o upravljanju podacima (Data Governance Act, prihvaćen krajem lipnja 2022. i u primjeni počevši s rujnom 2023. godine). Upravo mjere propisane ovim posljednjim, usmjeravaju se u stvaranje vrijednosti za građane i male proizvođače (SME-ove) u digitalnoj tranziciji, a među pet najvažnijih sektora podataka ističu se uz podatke javne uprave poljoprivredni podaci i okolišni podaci. Malo je reći da upravo u uspjehu postavljanja ukupnog hrvatskog javnog podatkovnog prostora gdje su poljoprivredni i okolišni sektor naglašeni, leži „zlatno jaje“ za hrvatski standard u predstojećem vremenskom periodu.

Povećanje transparentnosti

Javni (otvoreni) podaci su podaci koje prikupljaju, proizvode ili plaćaju javna tijela i koji su besplatno dostupni svima za ponovnu upotrebu u bilo koju svrhu (Europska Komisija, n.d.). Otvoreni podaci mogu uključivati različite vrste podataka, kao što su tekstualni ili numerički podaci, geoprostorni podaci, medicinski podaci, karte, matematičke formule, praksa/smjernice/savjeti itd. Ideja dostupnosti javnih/otvorenih podataka je u tome što su informacije javnog sektora u zajedničkom vlasništvu svih građana, s obzirom da ih prikupljaju i izrađuju tijela javne vlasti u okviru svoje nadležnosti i iz javnih sredstava. Inovativno korištenje tih podataka moguće je izravno, ali i neizravno ukoliko su ograničeni pravima intelektualnog vlasništva, zaštite osobnih podataka, sigurnosti ili poslovne tajne, te treba biti omogućeno čitavom društvu (Musa i sur., 2018). Karakteristike koje ih uistinu čine otvorenima i ključne su za ostvarivanje vrijednosti su: i) potpunost i kompletnost podataka, ii) originalnost podataka, iii) pravovremenost podataka, iv) dostupnost podataka, v) strojno obradivi i dostupni u online trajnim arhivama, vi) nediskriminirajući pristup za sve, vii) nevlasnički formati podataka, viii) licenciranje podataka bez ograničenja i troškova korištenja, i ix) točnost podataka (Charalabidis i sur., 2018).

U počecima, inicijative otvorenih podataka pokrenute su sa svrhom povećanja transparentnosti i povećanja povjerenja u rad i djelovanje javnih institucija, a prepoznat je i njihov potencijal u kreiranju inovativnih proizvoda i usluga te kreiranju dodatne vrijednosti istih (Welle Donker i van Loenen, 2017). Ipak, danas se teži prema izgradnji snažnih ekosustava vođenih podacima koji objedinjuju dionike u nekoj industriji ili sektoru (Hrustek et al., 2023), što je podržano politikama digitalnog razvoja kao što su Druga digitalna agenda za Europu od 2020 do 2030 (eng. The Second Digital Agenda for Europe), Bijela knjiga o umjetnoj inteligenciji (eng. White Paper on Artificial Intelligence), Europska strategija za podatke (eng. European strategy for data) i Digitalni kompas 2030.: europski put za Digitalno desetljeće (eng. 2030 Digital Compass: the European way for the Digital Decade). Model ekosustava otvorenih podataka (Slika 1.) uključuje četiri temeljna elementa i njihove karakteristike koje treba uzeti u obzir pri detaljnoj razradi i analizi podatkovnih ekosustava, a to su dionici, infrastruktura, podaci te politike/upravljanje (Hrustek i sur., 2023).

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Digitalnu tranziciju proizvodnje hrane lako je svesti na pojačanje uporabe novih tehničkih rješenja u proizvodnji integracijom IoT (eng. Internet of things) tehnologija u poljoprivredna gospodarstva i investiranjem u pojačani nadzor energetske i sirovinske racionalnosti, no, jamči li takvo razumijevanje digitalne poljoprivrede napredak ovog sektora?

Dijeljenje i ponovna uporaba podataka

Osiguravanje dovoljnih količina kvalitetne hrane, učinkovitost i efikasnost u radnim aktivnostima te razvoj održive prakse samo su neki od zahtjeva u razvoju poljoprivrednog sektora. Dok integriranje tehničkih/digitalnih rješenja kojima se poboljšava efikasnost proizvodnje nije problematično ako se novi prihodi i ostvarene vrijednosti očituju brzo u proizvodnom ciklusu, postizanje ciljeva Europskog zelenog plana u održivosti (eng. European Green Deal ) može se činiti kao nedostižno u društvima i gospodarstvima poput hrvatskog čija produktivnost stoji na ramenima malih obiteljskih gospodarstava. Je li realno moguće očekivati da sustav otvorenih podataka nosi snagu koja će biti „vjetar u leđa“ kompleksnom sustavu malih proizvođača u kojem svaka skupina proizvodnje ima svoje specifične potrebe da

Slika 1. Konceptualni model elemenata i karakteristika ekosustava otvorenih podataka.

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

tu proizvodnju ojača? Možda dašak optimizma nosi upravo ogromna inovativnost u proizvodnji i opskrbi hranom te poduzetni duh malih proizvođača hrane u Hrvatskoj koju smo imali prilike svjedočiti u trenucima žara nedavne COVID pandemije. Spremnost prihvaćanja raspoloživih digitalnih alata za opskrbu proizvodnje i osiguravanje tržišta, te inovativnost u ograničenom krugu podataka i informacija skromni je pokazatelj mogućeg scenarija u slučaju osiguravanja dionika ovog sektora svim relevantnim podacima ili podatkovnim alatima. Prema Open Data Charter procjeni upravo otvoreni podaci o tržištu najviše pridonose osnaživanju proizvođača hrane, uz otvorene podatke iz područja službenih evidencija, dok nešto manji utjecaj imaju socio-ekonomski setovi podataka o infrastrukturi i ostale pravno-administrativne skupine podataka kao što su uprava, zakoni i regulative, javne financije i ruralni razvoj i projekti (ODC 2020).

Slika 2. Vrste javnih podataka iz različitih sektora potrebne u otvorenom pristupu za sektor poljoprivrede i ruralnog razvoja, s primjerima skupina podatkovnih setova (prema ODC: AgPack – Agriculture OD Package)

Osnovni izvori za ostvarivanje dodatnih vrijednosti u poljoprivrednom sektoru su društveno-ekonomski podatkovni setovi, podaci administracije i javne politike, a neizostavni su i setovi podataka iz okoliša (EO, engl. Earth observation, npr. podaci senzora satelita ili lokalnih senzora bilo javnih i u većim proizvodnjama često privatnih) i prirodnih resursa (resursi i održavanje tekućica, mora, stajaćica,

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

tla, zraka, šuma). Neizostavan, ali manji dio podataka za sektor poljoprivrede i ruralnog razvoja se odnosi na poljoprivredu i poljoprivredne tehnologije kao što je to pokazano na Slici 2.

Poljoprivreda je identificirana kao jedan od ključnih sektora u kojem digitalna rješenja mogu pomoći u smanjenju globalnih emisija stakleničkih plinova i upotrebe pesticida (Hrustek, 2020) te racionalizirati uporabu energije i resursa. Uz inovacije i ambiciozne ekološke standarde, od organizacija se u njihovoj tranziciji i transformaciji očekuje usvajanje digitalnih tehnologija s manjim utjecajem na okoliš te većom energetskom i materijalnom učinkovitošću (2030 Digital Compass, 2021).

No, cilj digitalnih rješenja u proizvodnji svakako ne bi trebao biti samo praćenje utjecaja na okoliš, već integracija treba biti osmišljena u svrhu povećanja vrijednosti sektora proizvodnje hrane. Zašto je integracija digitalnih tehnologija i podataka tako teška u proizvodnji hrane i razvoju ruralnih prostora? Kroz iskustva druge i treće poljoprivredne revolucije razvidno je da, izuzev kad nova rješenja proizlaze iz samog sektora poljoprivrede, taj tip proizvodnje teže integrira nova rješenja iz drugih sektora, te kasni za industrijom. Mogući razlog tome leži u specifičnostima potreba različitih tipova proizvodnje i kompleksnom sustavu koji takvu proizvodnju hrane objedinjuje. Prije velikih investicija u tehnološka rješenja sa svrhom skupljanja podataka potrebno je osmisliti i racionalizirati uporabu postojećih podataka, te uvrstiti postojeće podatke i informacije kroz sustav javnih otvorenih podataka u poslovni model s realizacijom novih vrijednosti. Ključna rješenja su otvaranje podataka i ulaganje u portale, algoritme i izvještajne i obavještajne sustave koji se ocijene ključnima za pojedinu skupinu dionika u poljoprivrednom i ruralnom ekosustavu podataka. Svaka investicija u digitalnu tehnologiju je skupa kako za

Slika 3. Dionici u poljoprivrednom podatkovnom ekosustavu. (Prilagođeno iz Hrustek i sur., 2022)

proizvođača, tako i za centralne javne institucije, te se u digitalne i podatkovne otvorene tehnologije treba ulagati ciljano i utemeljeno na istraživanju korisnika (Slika 3).

Sektor poljoprivrede i ruralnog razvoja danas globalno teži ka transformaciji poslovnih procesa i izgradnji održivih inovativnih poslovnih modela koji uključuju dijeljenje i ponovnu uporabu podataka u poslovanju kao preduvjet napretka (Hrustek 2020). „Lijek“ za potrebne transformacije pružaju podaci koji vode učinkovitosti, efikasnosti i održivoj proizvodnji i time i konkurentnosti poljoprivrednog sektora. Ključni poslovni procesi u omogućavanju paradigme otvorenih podataka su:

– otkrivanje podataka,

– planiranje otvorenih podataka,

– akvizicija podataka,

– analiza podataka, – objava i diseminacija podataka (Hrustek i sur., 2020).

Proces otkrivanja podataka polazi od potreba dionika u podatkovnom ekosustavu. Akvizicija podataka podrazumijeva definiranje politika i planova veznih uz podatke koji nastaju u procesima. Analiza podataka uključuje sve aktivnosti njihove pripreme za objavu, dok se objava i diseminacija odnose na stavljanje podataka na raspolaganje ciljanim korisnicima u ekosustavu podataka. No, dijeljenje podataka u ekosustavu između svih dionika zahtjeva interoperabilnu infrastrukturu i procedure rada, a time i smislenu komunikaciju i suradnju svih pri osmišljavanju sustava podataka koji funkcionira.

Primjer i preporuke kompletnog ekosustava otvorenih podataka koji djeluju u nekom sektoru i industriji, teško je prenijeti iz jedne ekonomije u drugu. Najbolji primjeri danas nastali su iz prve generacije otvorenih podataka u svrhu transparentnosti, te se iz tog sustava prilagođavaju tehnologijama otvorenih podataka 2.0 i novoj europskoj i nacionalnim legislativama koje su još u razvoju. Iako možebitno takva postavka na ukupnom tržištu znači prednost za najranije korisnike otvorenih poslovnih rješenja, to nije nužno tako jer kroz iskustva razvoja digitalne tehnologije (mobilne telefonije i mreža, računala, senzora, robotike itd.) postoji nemali broj primjera gdje je mudro preskočiti investiciju u razvoj tehnologije i uključiti se u uporabu rješenja koja već funkcioniraju. Što se tiče poslovnih modela i strategija, ako senzore, računala i tehniku stavimo na stranu, dostupne su brojene smjernice i iskustva.

Smjernice Europske unije kroz Europsku strategiju za podatke potiču stvaranje ovakvih podatkovnih ekosustava i potrebu za uključivanjem poslovnih dionika i organizacija. Stvaranje zajedničkog podatkovnog okruženja za poljoprivredne podatke koji se temelji na postojećim pristupima razmjeni podataka dovesti će, tek u trenutku centralizacije cjelokupnog sustava, do uspostave platforme za razmjenu i okupljanje poljoprivrednih podataka u repozitorije, javne podatke, ali i

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

privatne. Najvažnije je za sektor poljoprivrede bilo postići legislativu koja omogućuje dijeljenje i ponovnu uporabu privatnih podataka, jer su u tom sektoru svi podaci proizvodnje u vlasništvu uzgajivača. Temelji za ugovorno dijeljenje podataka u Hrvatskoj postavljeni su nakon 2018. godine.

Održiva digitalna budućnost

„Kodeks ponašanja o poljoprivrednim podacima“ razvijen je 2018. godine za razmjenu poljoprivrednih podataka prema ugovoru, a 2019. godine države članice EU potpisale su deklaraciju o suradnji „Pametna i održiva digitalna budućnost za europsku poljoprivredu i ruralna područja“. Međutim, ugovorni sporazum stvara ograničeno povjerenje i potrebni su dodatni alati za poticanje sudjelovanja poljoprivrednika u podatkovnom gospodarstvu budući da se agrobiznis (tj. digitalni stručnjaci) razlikuje u stručnosti i znanju od poljoprivrednika (tj. nedigitalnih stručnjaka). Kodeks se uglavnom fokusira na neosobne podatke. Ipak, ako su podaci povezani s osobom koju je moguće identificirati putem ugovora, zemljišne knjige, koordinata i sl., smatraju se osobnim podacima i potpadaju pod Opću uredbu o zaštiti podataka i u Hrvatskoj pod djelokrug Agencije za zaštitu osobnih podataka, gdje službenici za zaštitu podataka pružaju između ostalog i savjetodavnu zadaću vezano uz obradu i korištenje te skupine podataka. To je danas osobito važno iz aspekta npr. Registra farmi i Jedinstvenog registra držanih životinja koji potpadaju pod Provedbeni zakon o skupovima podataka visoke vrijednosti (Implementing act on high-value data sets) te naglašava uz geospacijalne podatke i podatke o registriranim tvrtkama koji u otvorenom obliku trebaju sadržavati između ostalog naziv, funkcionalni status i adresu sjedišta tvrtke.

Za uspješan dijalog, komunikaciju i suradnju u osmišljavanju sustava podataka koji će vrijednosti pretakati u dobit sektora formiraju se brojne inicijative globalno. Povećanje dostupnosti podataka na današnjoj razini farme te prikupljanje podataka, i analiza nisu bez izazova. Skup pravila i postupaka kodificiranih od strane različitih organizacija koji osiguravaju sigurnost, cjelovitost i učinkovitost pohrane podataka i pristupa na takav način da maksimiziraju učinkovitost i omogućuje sigurnost podataka nazivaju se upravljanje podacima (engl. data governance).

SAD, Novi Zeland, Australija i Europska unija imaju vlastite skupove propisa koji su svi dobrovoljni i stoga mogu služiti samo kao smjernice za formalne ugovorne sporazume (npr. „Privacy and Security Principles for Farm Data“ u SAD-u, „Farm Data Code of Practice“ u Australiji i Novom Zelandu).

Upravo su mali proizvođači u poljoprivrednom sektoru izvor velikih skupova podataka i njihovom agregacijom formira se vrijedan resurs za poboljšanje učinkovitosti proizvodnje i ekonomije u velikim razmjerima. No, neki proizvođači često oklijevaju dopustiti da se njihovi podaci koriste na ovaj način, a ugovornim sporazumima stvara se ograničeno povjerenje. Ugovori kao dugački dokumenti puni pravnog žargona aktivno se izbjegavaju, te se uz postavljanje podatkovnih sustava uvijek

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

prakticira educiranje poljoprivrednika i građana kako bi bolje razumjeli svoja prava i odgovornosti. Uz edukaciju, sve te velike ekonomije koriste strategije aktivnog poticanja sudjelovanja poljoprivrednih proizvođača u podatkovnoj ekonomiji (npr. monetizacija podataka, kupnja derivata i sl.) (Cue i sur., 2021).

Uz sve navedeno, zbog potreba za ugovornim skupljanjem velike količine podataka, javne institucije ovog sektora trebaju se organizirati da ponude centralizirani pristup za razmjenu i ponovnu uporabu podataka što čini problem u kompleksnom okruženju resornih javnih institucija koje često mijenjaju strukturu (Calliera i sur., 2021). Poljoprivredni sektor ima značajnu ulogu u globalnom i regionalnom razvoju, no zahtjeva puno pažnje u uspostavljanju održivih praksi samih poslovnih procesa (Sadovska i sur., 2020). Ključni elementi strateškog planiranja, donošenja odluka te menadžmenta u poljoprivredi su upotreba i integracija digitalnih tehnologija, prijenos znanja te odgovarajuća politika poslovnih procesa u poljoprivredi. Pristup poslovnim procesima s otvorenim podacima poboljšava poslovanje te stvara održive vrijednosti u poljoprivredi kroz integriranje komunikacije, suradnje i inkluzije, sa politikama, financiranjem i poznavanjem poslovanja, proizvodnje i diverzifikacije.

Razvoj podatkovne pismenosti

Ulaskom u svijet digitalizacije, Interneta stvari (IoT), umjetne inteligencije i sveprisutne datafikacije, organizacije i institucije okružene su velikim količinama podataka koji danas predstavljaju sirovinu za stvaranje dodatne vrijednosti ili donošenje odluka u svim sektorima. Kako bi se stvorilo znanje ili dodana vrijednost, podatke je potrebno prikupljati, izdvajati, čistiti, transformirati, modelirati, evaluirati, analizirati i komunicirati etički i zakonito i pri tome ne možemo računati na statističare ili na informatologe, već su u javnim institucijama potrebni sektorski stručnjaci osposobljeni za rad s podacima (Šalamon i sur., u procesu objave).

Podatkovna pismenost kao krovni koncept pokriva različite pismenosti potrebne u modernom svijetu (kao što su računalna, matematička, informacijska, informatička, znanstvena, kvantitativna, financijska, digitalna, medijska, evaluacijska/analitička ili statistička pismenost) i obogaćuje ih vještinama rukovanja podacima, čuvanja, komuniciranja i etičkog korištenja (Panetta, 2021). Podatkovna pismenost i raširena pompa o „znanosti o podacima“ (engl. data science) danas su potrebni izvan istraživanja i znanosti. Potražnja za takvim kompetencijama postoji u svim vrstama javnih i privatnih organizacija, gdje su podatkovni znanstvenici, podatkovni/poslovni analitičari, dizajneri tehničkih podataka ili podatkovni umjetnici u nedostatku, a pojavljuju se i nova zanimanja, poput podatkovnih novinara ili podatkovnih etičara. Stvaranje i korištenje digitalnih usluga u ekosustavu otvorenih podataka koji će se koristiti u svakodnevnim situacijama, a kao dio koncepta „digitalnog društva“, zahtjeva podatkovne kompetencije (stavove, vještine i znanja).

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Tehničke kompetencije

Informacijska pismenost smatra se temeljnim građanskim pravom (Sturges i Gastinger 2010). U svijetu s rastućim izvorima podataka, od kojih se neki objavljuju i distribuiraju pod licencom i mogućom pretplatom, drugi su dostupni besplatno na webu i/ili ih dijele njihovi vlasnici, nije samo privilegija istraživača razumjeti kako se koriste njihovi podaci ili za identificiranje problema koje podaci mogu riješiti. Mnogi obrazovni sustavi nastoje uključiti bitne elemente podatkovne pismenosti od najranijih faza formalnog obrazovanja (npr. UK, Nizozemska) kroz izgradnju stavova, širenje znanja i povećanje različitih tehnoloških pismenosti i to postupno na svim razinama školovanja, te kao uvjet kompetencija za nastavno osoblje (Schüller, 2020).

Kakva je situacija danas u Hrvatskoj teško je procijeniti jer je javni fokus na digitalnoj pismenosti. Na žalost, digitalna pismenost je tek fragment tehničkih aspekata podatkovne pismenosti (Slika 4) i nije ta koja sama ima snagu transformirati podatke u dobit, odnosno osposobiti društvo da iskoristi sve potencijale digitalne transformacije. Analizirali smo strukturu kompetencija, kao sveobuhvatnog pojma za vještine, znanja i stavove, na Sveučilištu u Zagrebu Agronomskom fakultetu, te smo analizirali ishode učenja i kompetencije upisane u pojedinim sektorima Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.

Analizirali smo ponudu podatkovne pismenosti i edukacije o otvorenim podacima u kolegijima na Sveučilištu u Zagrebu Agronomskom fakultetu kao najstarijoj obrazovnoj instituciji ovog sektora koja je uspješno savladala brojne povijesne transformacije sustava proizvodnje hrane. U osnovnom sadržaju 216 preddiplomskih kolegija i 345 magistarskih kolegija na hrvatskom jeziku (9 preddiplomskih i 26 diplomskih programa) te temeljem intervjua sa profesorima utvrđeno je da se teme otvorenih podataka eksplicitno obrađuju samo iznimno u tek nekoliko kolegija. Na razini diplomskih kolegija, većina strukture kompetencija za podatkovnu pismenost odnosi se na tehničke kompetencije podatkovne pismenosti i pretežno je usredotočena na područje kompetencija za analizu (Slika 4). Iako je ovo bio očekivani rezultat, detaljniji prikaz pokazuje potrebu za poboljšanjem stvaranja vrijednosti iz otvorenih podataka i inovativnosti. Također, utvrđeno je da se očekuje da studenti ulaze u preddiplomske programe s uravnoteženom, ali ograničenom strukturom opće podatkovne pismenosti. U konačnici, taj rezultat pokazuje da se od studenata koji upisuju ove kolegije već na preddiplomskoj razini očekuje da je temeljna skupina kompetencija podatkovne pismenosti stečena već na srednjoškolskoj razini.

Okvir kompetencija EU Science Huba (DigComp 2.0), podatkovnu i informacijsku pismenost postavlja kao jednu od četiri pod-kompetencije digitalne pismenosti, iako se u današnjem globalnom svijetu povezanom sveprisutnim izvorima podataka radi o interdisciplinarnom i općem konceptu, kao što je npr. etička pismenost prisutna u svakoj drugoj pismenosti, što je uočljivo i iz samih komponenti kompetencija koje čine podatkovnu pismenost prema Open Data Institute (ODI, 2020) (Slika 4).

Slika 4. Učestalost kompetencija podatkovne pismenosti zabilježena u 35% preddiplomskih i diplomskih kolegija Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. (Prilagođeno iz Šalamon i sur. u procesu objave)

Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) je instrument koji definira jasne standarde kvalitete obrazovnog programa ili kurikuluma u Republici Hrvatskoj i slijedi koncept europskog kvalifikacijskog okvira (European Qualification framework – EQF). Usklađivanjem s HKO formalnim obrazovnim programima i programima obrazovanja odraslih, koje nude različite institucije, otvaraju se nove mogućnosti cjeloživotnog učenja, olakšava prolazak kroz sustav (horizontalni i vertikalni), nadograđuju se potrebna specifična znanja za pojedina zanimanja i u konačnici olakšavaju omogućena je mobilnost i priznavanje kvalifikacija diljem Europe. Uvođenje mikrokvalifikacija u obrazovni sustav omogućeno je za programe obrazovanja odraslih od druge polovice 2022. godine, a u fazi je odobravanja programa temeljenih na kompetencijama navedenim

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

prema 22 različita sektora u Registru HKO (https://hko.srce.hr/registar/). Registar

HKO trenutno uključuje 456 standarda zvanja, 164 standarda kvalifikacija i 86 obrazovnih programa. Prijavljena skupina kompetencija (SKOMP) i ishodi obrazovanja

(SIU) mogu se koristiti za kreiranje formalnih obrazovnih programa po određenim razinama, opsežnih programa obrazovanja odraslih ili mikrokvalifikacijskih modula.

SKOMP-ovi i SIU-ovi mogu se za osmišljavanje i registraciju mikrokvalifikacijskih programa koristiti iz tri različita sektora i ponuditi u četvrtom. Time je omogućeno da se, iako se mikrokvalifikacijski modul može ponuditi/registrirati samo za jedan sektor, može postići interdisciplinarnost potrebna za obrazovanje o otvorenim podacima.

SKOMP-ovi i SIU-ovi smo analizirali za odabrane sektore do kraja veljače 2023.

godine:

I. Poljoprivreda, prehrana i veterina (AGR)

– VII. Elektrotehnika i računarstvo (ER)

– VIII. Građevinarstvo, geodezija i arhitektura (GGA)

– XI. Promet i logistika (PL)

XVIII. Informacije i komunikacije (IK)

– XIX. Pravo, političke znanosti, sociologija, državna uprava i javni poslovi (PPSDUJP)

Sektorske analize izvršene su za razine:

– Razina 4 - razina kvalifikacije koja se stječe završetkom srednje škole

– Razina 5 - razina kvalifikacije koja se stječe završetkom preddiplomskog programa

– Razina 6 - razina kvalifikacije koja se stječe završetkom diplomskog programa. Na temelju rezultata kompetencija pismenosti otvorenih podataka pokrivenih na preddiplomskoj razini na Sveučilištu u Zagrebu, bilo bi preporučljivo primijeniti mikrokvalifikacije već na razini 4. Trenutno, sektor GGA, PL i PPSDUJP temeljitije se usredotočuju na tematiku pismenosti otvorenih podataka u manjem broju SIU programa koji bi se mogli univerzalno koristiti i kombinirati putem mikrokvalifikacijskog sadržaja koji se nudi različitim sektorima. Najvrjednije i univerzalno upotrebljive skupove i jedine koji eksplicitno specificiraju „Otvorene podatke“ SIU-ova i SIUprograma registrirani su od strane Geodetskog fakulteta u veljači 2023. na razini

5 u sektoru VIII. (GGA).

Možemo zaključiti da osnove za podatkovno opismenjavanje u HKO već postoje, no da je potrebna sistematična evaluacija sektorskih razina i potreba da bi se kreirao svrsishodan sadržaj edukacije za programe općih, ali i pojedinih strukovnih srednjih škola, kao i sadržaj akademskih programa. Mikrokvalifikacije predstavljaju kvalitetan alat za podatkovno opismenjavanje javnih službenika i drugih dionika sektora.

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

Primjer osnova znanja o otvorenim podacima dan je u Hrvatskoj trenutno samo u obliku trenutno necertificiranog MOOC programa koji je besplatan/otvoren za polaznike i kreatore novih edukativnih sadržaja: Otvoreni podaci: Što su i kako mi mogu koristiti? dostupan na: http://science.geof.unizg.hr/todo-platform/ (TODO, 2022).

Potrebe dionika ekosustava poljoprivrednih

podataka

Nedostatak razmjene podataka i decentralizirani pristup podacima otežava bilo kakav oblik suradnje između dionika u podatkovnom ekosustavu sektora poljoprivrede i ruralnog razvitka u Hrvatskoj (Hrustek i sur., 2021). U poljoprivrednom ekosustavu Hrvatske identificirano je pet skupina dionika: poljoprivredni proizvođači/farmeri, organizacije za upravljanje i podršku, organizacije potrošača/potrošači, istraživači i znanstvenici te dobavljači (Hrustek i sur., 2021), Tablica 1.

Tablica 1. Sudionici/dionici ekosustava dijeljenih i otvorenih podataka u sektoru poljoprivrede i ruralnog razvitka u Hrvatskoj. Prema (Hrustek i sur., 2021).

Farmeri/ proizvođači hrane

Vlasnici poljoprivrednih zemljišta; poljoprivredna gospodarstva: proizvođači mlijeka, uzgajivači stoke, proizvođači mesa i povrća, šumari, ribari, proizvođači organskih proizvoda, proizvođači cvijeća, vina, uzgajivači gljiva, obiteljske farme; prerađivači poljoprivrednih proizvoda (mlijeko, meso, voće, povrće)

Dobavljači

sve prisutne domaće i strane tvrtke: Proizvođači tehnoloških rješenja i mehanizacije u poljoprivredi, uzgajivači sjemena, sadnica, proizvođači sredstava za zaštitu bilja, mineralna gnojiva, poljoprivredne zadruge, vlasnici šuma i zemljoposjednici

Organizacija

za upravljanje i podršku

Ministarstvo poljoprivrede; Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu; Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju; Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu, Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu djelatnost; nacionalni pružatelji obuke u poljoprivrednom sektoru; lokalne akcijske poljoprivredne skupine za poljoprivredu; agencije u ruralnom razvoju i poljoprivredi; nezavisni konzultanti u poljoprivredi; poljoprivredne proizvođačke zadruge i lokalne partnerstva; kreatori poljoprivrednih programa; izdavatelji certifikata u poljoprivredi; Hrvatski hidrometeorološki zavod; meteorološke postaje; institucionalni Odbor za brigu o životinjama i etiku; Državna geodetska uprava; Hrvatski veterinarski institut; Hrvatsko poljoprivredno društvo; Hrvatsko društvo za biljne znanosti

Potrošači i potrošačke organizacije

Istraživači i znanstvenici

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

poslovni subjekti u turizmu, privatni smještaji, hoteli, organizirana gastronomska događanja, lokalno stanovništvo, kućanstva, kupci poljoprivrednih proizvoda

Obrazovne institucije, Agronomski fakultet, Fakultet Agrobiotehničkih znanosti, uredništva stručnih časopisa, studenti agronomije, laboratoriji, znanstvenici, multidisciplinarni timovi, šumari, organizatori obrazovnih programa

Ostali

vlasnici organskih vrtova i eko sela; lov i lovno turistička središta; botanički vrtovi; školski vrtovi; mediji: poljoprivredni portali, web stranice; zaposlenici u poljoprivredi

Uloge dionika u sektoru, ali i procesu dijeljenja podataka, se razlikuju, no svi teže ekonomskoj, ekološkoj i društvenoj održivosti poljoprivrednog sektora. Promatrajući ih u kontekstu podatkovnog ekosustava moguće ih je identificirati kroz uloge u procesu dijeljenja otvorenih podataka pa tako oni mogu biti: kreatori i pružatelji podataka, pružatelji infrastrukture, programeri rješenja u ekosustavu, pružatelji usluga podrške, krajnji korisnici (Kitsios i sur., 2017). Njihove potrebe usmjerene su na veću suradnju kroz dijeljenje podataka i iskustva svih dionika ekosustava (Slika 5).

Odnosi između dionika konstruirani su i profilirani s obzirom na javno/vladino, privatno i nevladino društvo gdje su organizacije za upravljanje i podršku te istraživači i znanstvenici bili javno/vladini predstavnici (eng. government segment). Poljoprivredni proizvođači/farmeri i dobavljači predstavljali su poslovnu stranu (eng. business segment). Potrošači i potrošačke organizacije predstavljale su potrošački segment (eng. customer segment).

Slika 5. Savezi dionika u ekosustavu razmjene otvorenih i ugovornih podataka potrebnih za sektor poljoprivrede i ruralni razvitak u Hrvatskoj. (Prilagođeno iz Hrustek i sur., 2022)

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

Najznačajniji prepoznati dionici u poljoprivrednom podatkovnom ekosustavu su organizacije za upravljanje i podršku, poljoprivredni proizvođači i farmeri te dobavljači. Važnost pojedinih dionika u podatkovnom ekosustavu sektora poljoprivrede i ruralnog razvitka u Hrvatskoj je prikazana veličinom oblika, a strelicama su prikazani odnosi dijeljenja podataka, gdje debljina strelice ukazuje na važnost izgradnje odnosa između pojedinih dionika. Potreba za dijeljenjem podataka i važnost posebno je naglašena u odnosu između organizacija za upravljanje i potporu i poljoprivrednih proizvođača/farmera. Također važnu ulogu imaju i dobavljači.

Analizom procijenjene razine važnosti u ekosustavu razmjene poljoprivrednih podataka te procjenom ponude podataka između dionika u Hrvatskoj utvrđeno je koji dionici imaju najveći utjecaj u djelovanju poljoprivrednog podatkovnog ekosustava u Hrvatskoj (Slika 6). Skupine za koje je analizom utvrđeno da otvaraju malo podataka, a koji su važni za sektor su istraživači/znanstvenici te dobavljači. Organizacije za upravljanje i potporu prepoznate su kao važan dionik s velikim doprinosom u opskrbi podacima u ekosustavu dijeljenja poljoprivrednih podataka u Hrvatskoj. Druga skupina dionika s važnim podacima i nešto manjom razinom otvaranja podataka su poljoprivredni proizvođači i farmeri.

Potrošačke organizacije/potrošači kao dionici koji nisu izravno uključeni u poljoprivredne aktivnosti, imaju manji značaj i utjecaj u ekosustavu podataka o

Slika 6. Mapa dionika u ekosustavu podataka potrebnih za sektor poljoprivrede i ruralnog razvitka u Hrvatskoj (Prilagođeno iz Hrustek i sur., 2022)

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

poljoprivredi. Poljoprivredni proizvođači i farmeri naglasili su pak svoju potrebu za poznavanjem tržišnih cijena i tržišne potražnje za što su im nužni pravovremeni podaci (Hrustek i sur., 2022). Dvosmjerna komunikacija između dionika u ponudi i potražnji podataka, preduvjet su za izgradnju uspješnog poljoprivrednog sustava utemeljenog na održivosti.

Unatoč velikim naporima i financijama koje su uložene u postavljanje zasebnih podatkovnih sustava u poljoprivrednom sektoru i sektoru ruralnog razvoja, ekosustav otvorenih podataka ovog sektora može se ocijeniti nascentnim. Snaga ekosustava leži u količini otvorenih podataka, no iako su mnogi sustavi podataka postavljeni ne može se tvrditi ni da su otvoreni, ni da su pruženi na raspolaganje najvažnijim korisnicima za ponovnu uporabu, ni da su u pravim formatima. Zbog toga je suradnja prepoznatih dionika u hrvatskom sustavu utemeljena na ad hoc suradnji, a ne strateškim podatkovnim odnosima.

Pojedini elementi ovog podatkovnog ekosustava u povojima su dostupni putem sljedećih repozitorija:

Portal otvorenih podataka Republike Hrvatske (https://data.gov.hr/) u tematskom području Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo;

web stranica Ministarstva poljoprivrede (https://poljoprivreda.gov.hr/ );

web stranica Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (https://www.hapih. hr/), te

web stranice Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (https://www.apprrr.hr/).

Uz objavu pojedinih otvorenih dokumenata, Ministarstvo poljoprivrede Republike izrađuje baze podataka za različite ciljne skupine (za potrošače, odnosno uže profesionalne zajednice) kao što su banka hrane, Hagris, SVIS, Lysacan, VetIS, Vlasnik, Med hrvatskih pčelinjaka, Jaja hrvatskih farmi, KOLK-VETI i Nusproizvodi. Dostupni su preko istoimenog ili drugih) web ili instalacijske aplikacije Ministarstva(npr. e-donacije, eDPZ. Pristup bazama podataka moguć je uz registraciju, ali nema podataka o tome kako se korisnici registriraju. Baze podataka Med hrvatskih pčelinjaka i Jaja hrvatskih farmi nude ograničeno pretraživanje kao opcije za korisnike koji se nisu registrirali. Povratne informacije omogućene su putem korisničkog sustava od strane kontaktiranje osobe zadužene za svaku prijavu kako za registrirane tako i za one koji nisu registrirani.

Objedinjavanje dionika moguće je strateškim centraliziranim infrastrukturnim kapacitetom koji u ovoj fazi nije uočljiv. Zbog toga samo mali broj dionika međusobno dijeli podatke, ali ne na temelju standardiziranih procedura ili online platformi. Troškovi izvještavanja unutar sektorskih javnih institucija podmiruju objavljuje u PDF (čak 40%) ili XML zatvorenim formatima (Šalamon i sur., 2021), a standardizirane procedure i pravila za objavu podataka najčešće ne postoje. Putem portala otvorenih podataka Republike Hrvatske dostupni su samo agregirani

Značaj javnih otvorenih podataka agrikulturnog sektora

podaci i sumarne statistike, koje ukazuju na činjenicu da stvarni podaci i dalje „leže pod ključem“. Podaci koje stvaraju poljoprivredni proizvođači/farmeri gotovo se nikada ne prikupljaju na digitalno obradive načine, ne otvaraju i rijetko se koriste za poboljšanje poljoprivrednih praksi na gospodarstvu. Iako postoje politike na nacionalnoj razini, sektorske poljoprivredne politike prepoznaju važnost podataka, a ekosustav je još uvijek u razini teorije.

Iako je ekosustav poljoprivrednih podataka u povojima, potencijal zasigurno postoji i može biti realiziran kroz standardiziranje procesa i mehanizama, i korištenje otvorenih podatkovnih standarda. Ključnim se čini ulaganje sustavnih napora u adekvatno kvalificiranje javnih službenika za podatkovnu agendu.

Odgovornost i potrebe u ruralnom razvoju Hrvatske

Tehnika u uporabi na proizvodnim jedinicama ovog sektora (senzori, sateliti, serveri, procesori, roboti… ) važna je za olakšanje poslovanja, i nije ključ digitalne revolucije, već je ključna inovativnost utemeljena u uporabi podataka. Digitalne tehnologije koje povezuju fizički i digitalni svijet odnose se najviše na algoritme, analize, AI i ostala rješenja potrebna za rad sa velikim setovima podataka.

Upravo je u javnim institucijama sektora ključna sustavna izgradnja kompetencija sektorskih stručnjaka da bi mogli povesti centralizirani dijalog sa dionicima svog podatkovnog ekosustava te povećati ponudu podatkovnih setova i dići njihovu kvalitetu i sigurnost. Ključnu ulogu u tom procesu tranzicije ima centralizacija distribucije podataka potrebnih sektoru poljoprivrede i ruralnog razvitka i tranzicija izvještajnih praksi javnih institucija. Digitalna tranzicija društva i cijelog gospodarstva uključujući i proizvodnju hrane prati digitalizaciju javne uprave.

Inovativni digitalni koncepti temelje se na prikupljanju i primjeni podataka, stoga je razvoj podatkovne pismenosti u današnjem društvu jedna od najznačajnijih potreba u izgradnji osobnih i poslovnih kapaciteta. Podatkovna pismenost je potrebna kompetencija svakog zasebnog sektora, jer stručno razumijevanje konteksta omogućuje adekvatno planiranje prikupljanja i obrade podataka, kao i tumačenje dobivenih rezultata i zaključaka. Potrebna je sveobuhvatna analiza i plan adekvatne edukacije za sektor koja omogućuje otvaranje svih kapaciteta digitalne transformacije, te korištenje interdisciplinarnih mikrokvalifikacija.

Kako bi poljoprivredno gospodarstvo bilo održivo, ekosustav dijeljenih podataka koji ga podupire mora biti utemeljen na znanju, novim poslovnim konceptima i tehnološkim inovacijama te ključni dionici poljoprivrednog sektora trebaju jačati svoja područja djelovanja. Utvrđivanje relevantnosti uloge i potreba dionika ovog sektora, kao i način otvaranja podataka konstantni su zadatak u samom prijelazu i u daljnjem razvoju digitalne poljoprivrede. Pri tome najveće odgovornosti proizvođača jesu oslobađanje, otvaranje, ustupanje i dijeljenje podataka.

Neizostavno je u javnim institucijama demonstrirati transparentnost procesa i usredotočiti se na izgradnju povjerenja, prema uspješnim primjerima iz drugih tržišta, pri ugovornom dijeljenju podataka i otvaranju podataka poljoprivrednih proizvođača. Jedan od preporučljivih pristupa bio bi adresirati veliku potrebu proizvođača poljoprivrednog sektora za detaljnijim, kvalitetnijim, odnosno, i otvorenijim, setovima podataka tržišta. Tome se može pristupiti iznalaženjem najprikladnijih načina otvaranja potrebnih setova podataka poljoprivrednih, agroindustrijskih, te agroturističkih poslovnih subjekata. Upravo tim akcijama očekuje se ostvarenje dodatnih vrijednosti sektora najviše kroz facilitaciju agri- vrijednosnih lanaca, ali i kroz osnaživanje malih proizvođača, podršku agrifinancijama i u svrhu provođenja politika.

Izgradnja sveobuhvatnog sustava koji je kompatibilan sa ostalim otvorenim sustavima drugih sektora također je ključna pretpostavka povećanja vrijednosti u poljoprivrednom sektoru, npr. podaci o upravljanju i kvaliteti vode i drugi podaci upravljanja okolišem i prirodom.

Pametnim sustavima do veće proizvodnje

NARODNE OBVEZNICE

Početak dobre prakse

Hrvatska je u ožujku uspješno izdala tzv. narodne obveznice

koje su u najvećoj mjeri završile u rukama građana. Time smo se pridružili državama poput Mađarske i Rumunjske

koje već imaju uhodanu praksu posuđivanja novca od vlastitih građana.

piše: dr. sc. Darko Horvatin1

„Dosad su samo banke zarađivale na javnom dugu, nema razloga da se to ne omogući i građanima. Bude li takve obveznice, prvi ću je kupiti“, izjavio je u siječnju 2012. godine čuveni, a neki bi rekli i avangardni ekonomist Guste Santini, koji nas je napustio koncem 2022. Bila je to njegova reakcija na najavu izdavanja državnih obveznica, prije svega namijenjenih građanima – tzv. narodnih obveznica. Za one koji malo duže pamte, tada je na vlasti bila Kukuriku koalicija u čijoj je vladi ministar financija bio Slavko Linić. U to vrijeme Hrvatska se borila s očuvanjem kreditnog rejtinga, koji je bio na dnu investicijskog razreda. Ministar Linić otkrio je tada da vlada računa s domaćim kapitalom i štednjom građana, ali da je preduvjet za izdavanje takvih dionica stabiliziranje javnih financija i zadržavanje investicijskog rejtinga. Kako su sve najvažnije (Fitch, Standard & Poors’s te Moodys) kreditne agencije u narednom razdoblju gurnule Hrvatsku u špekulativni razred, vjerojatno je i to bio jedan od razloga da se odustane od izdavanja obveznica, primarno namijenih građanstvu. Pred 10-ak godina, Hrvatska se na tržištu kapitala zaduživala po prosječnoj stopi od šest posto, dok su se kamate na štednju kretale od tri do četiri posto.

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Cijena obveznice porasla

Ovakav uvod je samo zbog toga da se podsjetimo da narodne obveznice nisu izmišljotina sadašnje vlade, već je to bila i namjera sadašnje oporbe, ali joj makroekonomske i druge okolnosti nisu dale priliku da to učine. Stoga doista, čudno zvuči omalovažavanje takvog poteza, kojeg je uspješno proveo sadašnji ministar financija Marko Primorac, pri čemu ne treba zanemariti pripremu terena koju je odradio dugotrajni čelnik javnih financija Zdravko Marić. Podsjetimo, Ministarstvo financija RH izdalo je 08.3.2023. obveznicu s dospijećem od dvije godine (08.3.2025.) u iznosu od 1,85 milijardi eura po cijeni od 100,00 i fiksnu kamatnu stopu od 3,65 posto. Od toga je 1,35 milijardi eura prodano građanima, dok je 500 milijuna eura obveznica završilo na računima institucionalnih investitora (pretežito mirovinskih fondova). Nešto više od 43 tisuće građana odlučilo je prihvatiti ponudu Ministarstva financija, što je izvrstan odaziv i znak da domaće retail tržište može biti dobra baza i za buduća zaduživanja države. Nominalna vrijednost jedne obveznice iznosi jedan euro, a uvrštene su u kotaciju Zagrebačke burze te je njima, u nešto više od mjesec dana (do 24. travnja) protrgovano 9.276.684 komada uz ukupan promet od 9.317.108 eura – što znači da je prosječna cijena obveznice bila nešto viša od inicijalnih 100. Da budemo precizniji, cijena predmetne obveznice na 24. travnja iznosila je 100,504. Dakle porasla je za 0,5 posto pa onaj tko ju je tada prodao zaradio bi pola posto. Uzmimo primjer malog investitora koji je kupio 10 tisuća obveznica i platio ih je 10 tisuća eura, kada bi ih prodao po cijeni od 100,504 ukupno bi prihodovao 10.050,40 eura plus stečena kamata za 50 dana koliko je držao obveznice a koja iznosi 49,86 eura. Ukupno bi prihodovao 10.100,26 eura (umanjeno za naknadu za trgovanje). Zašto se navodi ova kalkulacija? Zato što su mnogi stručnjaci i političari (ne samo oporbeni) naglašavali problem prodaje obveznica i plašili narod kako će na tome izgubiti. Preporuka kupcima tih obveznica je da ih drže dvije godine do dospijeća (kao da imaju oročeni depozit) jer time eliminiraju rizik promjene cijene. Ali ako zbog bilo kakvih razloga zatrebaju keš, kao što smo vidjeli iz gornjeg primjera uvijek ih mogu prodati, pa čak pritom i zaraditi na razlici u cijeni (kapitalni dobitak). Naravno, svako ulaganje, pa tako i ovo nosi sa sobom određene rizike, koji su u slučaju državnih obveznica (pogotovo zemlje koja sada ima izrazito visok kreditni rejting s tendencijom prelaska u A razred) ipak znatno niži od primjerice, ulaganja u dionice.

Mađari i Rumunji prednjače

Zloguki proroci ovdje rado povlače paralelu s tzv. narodnom dionicom Hrvatskog telekoma kada su građani prilikom IPO (inicijalna javna ponuda) iskoristili mogućost kupnje te dionice uz određeni diskont) jer je time tadašnja vlada pod vodstvom Ive Sanadera na taj način „kupovala“ glasove. Kako je ubrzo nakon toga uslijedila globalna financijska kriza što je za posljedicu imalo ogroman pad cijene dionica, mnogi su u konačnici izgubili na tom ulaganja – što ih je ohladilo

od tržišta kapitala. Stoga sada pušu i na hladno pri pomisli na bilo kakvo ulaganje u financijske instrumente. Koliko je ta priča povezana s narodnim obveznicama, neka svatko za sebe prosudi. Pritom svakako treba povesti računa o tome kolike su u tom trenutku bile kamate na štednju u bankama (nešto više od nule), dok je ulaganje obveznice jamčilo prinos od 3,65 posto (ako se drže dvije godine – do dospijeća). Građani su samo dobili opciju da ulože u siguran financijski instrument sa znatno višom kamatom nego u banci. Isti taj argument koristio je i ministar Linić u najavi narodnih obveznica pred desetak godina. U konačnici, zašto i građanima ne ponuditi mogućnost kupnje državnih obveznica, ako ih već kupuju (pretežito) domaći i inozemni investicijski fondovi i banke?! Hrvatska se nije prva dosjetila ponuditi javni dug građanima, već je to uobičajena praksa i u drugim zemljama jer se time pristupa onim investitorima koji su na neki način stabilniji i ne prodaju obveznice na prvi znak krize, što uobičajeno rade veliki institucionalni ulagatelji. Pritom su posebno inozemni ulagači „brzi na okidaču“. Nama susjedna Mađarska već više godina uredno izdaje narodne obveznice s namjerom smanjivanja ovisnosti o inozemnim investitorima. Tako je do sredine prošle godine u vlasništvu mađarskih državljana bilo nešto više od 21 posto svih izdanih obveznica u lokalnoj valuti forinti. I Rumunjska je aktivna u tom području, a njihovi građani drže gotovo tri milijarde eura u obveznicama uz maksimalno dospijeće od tri godine, dok se dospijeće mađarskih obveznica proteže i do pet godina.

Financijska (ne)pismenost

Ovdje treba pojasniti da su građani mogli i do sada kupovati državne obveznice –što su mnogi i činili. Pogotovo oni koji su imali više slobodnih novčanih sredstava, a nisu bili skloni investiranju u rizičnije instrumente (dionice). Kao i uvijek, vrag je u detaljima ili da budemo precizniji u nominali – minimalnom iznosu jedne obveznice. Državne obveznice, primarno namijenjene institucionalnim investitorima uglavnom imaju nominalni iznos od 100.000 eura i to je minimalna količina kojom se može trgovati, a obični smrtnici rijetko imaju toliku štednju. Bankama, koje su agenti izdanja državnih obveznica, također je tako lakše organizirati prodaju obveznica jer se direktno obraćaju manjem broju potentnih institucionalnih ulagatelja, poput mirovinskih fondova, koji po zakonu moraju veći dio portfelja plasirati u državne obveznice. Tako uz relativno manji poslovni angažman dolaze do svojih naknada koje im plaća izdavatelj (u ovom slučaju država). Kada se želi proširiti krug potencijalnih kupaca obveznica, tada se smanjuje nominala, što pak za aranžere znači da će imati daleko više posla, da bi u konačnici dobili istu naknadu. Nesklonost banaka narodnim obveznicama krije se i u činjenici da će građani (ako ga već nemaju u čarapi), povući novac s bankovnih računa, a to im ne odgovara. I u našem recentnom izdanju obveznica, pojedine banke su to odradile s figom u džepu, dok su neke vrlo agresivno odgovarale građane od kupnje obveznica istovremeno im nudeći investicijske fondove kojima upravljaju društva u njihovom vlasništvu. Tu

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Hrvatska izdala obveznice: interes iznad očekivanja

dolazimo do ključnog problema našeg tržišta kapitala – većina ljudi financijski je nepismena i ne razlikuje dionicu od obveznice, a niti s kamatama nisu baš svi na ti. Kvaliteta i sigurnost financijskog instrumenta u najvećoj mjeri ovisi o onome tko ih je izdao i tko jamči (kod obveznica) za uredno servisiranje obveza (duga).

Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga trudi se kroz različite akcije financijski opismeniti javnost. Između ostalog, trebalo bi kroz školski sustava djecu upoznati s osnovama financija kako bi s više razumijevanja jednom vodili svoje osobne financije. Mnogi su baš zbog tog neznanja i velikog apetita završili u dužničkom ropstvu. Uspješan plasman narodnih obveznica ima i edukacijsku notu jer će se sve više građana upoznavati s vrijednosnim papirima čime će se podizati i razina financijske pismenosti i svijesti da ima alternative štednim ulozima u bankama.

Pritom će se stvarati navika diverzifikacije portfelja, a ne da „sva jaja budu u istoj košari (banci)“.

TURIZAM KOČI RAZVOJ PROIZVODNIH

AKTIVNOSTI

Pretvorili smo se u državu rentijera

Privatni, obiteljski iznajmljivači koji nude smještaj za turiste zauzimaju velik dio našeg ukupnog turističkog kolača.

Točnije, u obiteljskim objektima je približno 60 posto svih naših turističkih smještajnih kapaciteta (kreveta). Lijepo je

čuti koliko stranih gostiju dolazi na našu obalu, impresivne su brojke koje se ostvaruju kroz turizam. No, ipak je sazrjelo

vrijeme je da se ozbiljno zapitamo koliko smo, zapravo, uspješni u turizmu, imajući na umu činjenicu da je Hrvatska u Europi zemlja s najvećim sezonskim oscilacijama dolaska gostiju.

piše: Ante Gavranović

Napravljeno je nekoliko strateških dokumenata razvoja hrvatskog turizma s našim i međunarodnim stručnim institucijama koji su trebali dati nove razvojne inpute prije svega na temu iskorištenosti smještajnih kapaciteta. No rezultati baš i ne ohrabruju. „Niti jedna strateška studija nije svoju priču temeljila na sezonalnosti, tvrdi Jerko Sladoljev, otac kamping i naturalnog turizma u Hrvatskoj. A iskorištenost kapaciteta iz godine u godinu sve više raste u „špici“, a sve više pada kada je najpotrebnija, u predsezoni“.

„Gledajući rezultate sedamdesetih godina prošlog stoljeća (prije 45 godina) uspijevali smo u hotelu Diamant u Poreču imati popunjenost od 302 dana, hotelu Mirna u Istarskim toplicama 338 dana, a u motelu Lovac u Pazinu čak rekordnih 347 dana!. To pišem, jer je moja malenkost vodila marketing ondašnjeg poduzeća

„Riviera“ Poreč. Prosječna hotelska iskorištenost varira danas u Hrvatskoj između

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

130-140 dana godišnje. Bilo je i pojedinačnih dobrih primjera pa je tako, na primjer, hotel Olimpya u Vodicama bilježio 2018.g. 227 dana popunjenosti. Vjerojatno postoje još neki svjetliji podatci u recentnoj povijesti , no daleko je to od varijante koja bi popravila našu lošu sliku kao najsezonalnije destinacije u Europi“. Sladoljev svoju analizu dopunjava: „Ni nacionalna struktura turista danas nam ne ide baš na ruku. Godine 1982. (prije 40 godina) imali smo skoro 70% popunjenosti klijentima iz Njemačke (čak 42%), Austrije (11%), Italije (8,4%) i Ujedinjenog Kraljevstva (7.9%). Danas iz tih tržišta nam dolazi tek oko 36 % svih dolazaka ili polovina ondašnjih dolazaka, a njihova je prisutnost bilo jamstvo dužeg boravka i bolje turističke potrošnje, posebno iz Ujedinjenog Kraljevstva“.

Opasnosti monokulture i zapostavljanja proizvodnje

Turizam je danas u Hrvatskoj najznačajnija gospodarska djelatnost koja kroz proteklih nekoliko godina bilježi udio u BDP-u od oko 20% te je uz to jedna od djelatnosti koje obilato pune državni proračun. Činjenica koja ozbiljno zabrinjava je da jedan nisko akumulativni sektor nosi čak petinu BDP-a, a ujedno je to i sektor na koji se država, unatoč izrazito niskoj akumulativnosti, gotovo i najviše oslanja.

Problem nastaje kada zbog različitih vanjskih utjecaja sektor ne ostvari željene prihode. Kao jednu od takvih situacija možemo izdvojiti i COVID-19 pandemiju koja je imala veliki nepovoljan utjecaj na cjelokupno gospodarstvo svijeta, tako i na Hrvatsku i njen turizam. Iz tih razloga mnogi stručnjaci – u nas i u svijetu –naglašavaju opasnosti monokulture, u što se turizam u nas pretvara. Hrvatska bi trebala, ističu stručnjaci, krenuti sa značajnijim razvojem drugih sektora u budućnosti kako se ne bi susretala ponovno s nepovoljnom situacijom iz 2020. zbog vanjskih učinaka koje nitko ne može predvidjeti, ali niti utjecati na njih.

Luc Triangle, glavni tajnik Federacije industrijskih sindikata IndustriAll, u razgovoru za Lider, vrlo jasno kaže: „Bez turizma bili biste najsiromašnija i najnerazvijenija zemlja EU-a“. Da li je stvarno turizam naša dugoročna sudbina ili se stvari i okolnosti mogu promijeniti? Recentni ekonomisti i drugi stručnjaci tvrde da Hrvatska može i mora bolje, bez oslonca samo na turizam. Ovo tim više što razvoj turizma, posebno na priobalju i otocima, koči širenje drugih poslovnih aktivnosti i zadržava nas objektivno u zoni nerazvijenosti. Niska dohodovnost ne otvara širi manevarski prostor za STEM program, koči razvoj proizvodnih djelatnosti, a analiza potrebne strukture zapošljavanja pretvara nas (trajno) u zemlju konobara, kuhara i sobarica.

Nerealno porezno opterećenje

Ono što je posebno nepovoljno i što „bode oči“ jest činjenica da turizam ima u Hrvatskoj povlašteni porezni tretman pod egidom nacionalnog interesa, što je nepravedno prema svima ostalima poduzetnicima. Pritom valja upozoriti na opasnu

praksu hrvatske politike koja koristi moć za usmjeravanje kretanja, bira sektore od strateške važnosti, bez ikakve odgovornost i eventualnih posljedica ako je pogriješila. Recimo, apartman negdje na moru ili (sve više) u unutrašnjosti trebao bi moći kupiti tko hoće – domaći ili stranac. Ali, ako se bavi iznajmljivanjem, trebao bi imati i isti porezni tretman kao ostali poduzetnici. Zapravo, riječ je o tome da porezni sustav mora biti pravedan, jednostavan, ali i svrsishodan i razmjeran. I jednak za sve. U najmanju ruku neutralan, pa da nekome bude svejedno hoće li uložiti u apartman ili proizvodnju. Paradoksalno je da je iznajmljivanje apartmana (kao djelatnost) najmanje oporezovani vid ekonomske aktivnosti u zemlji, stoga ne čudi da se ovom djelatnosti bavi preko 100 tisuća građana.

Rentijerski krug se širi

Sve više je domaćih ljudi, posebno na priobalju (u posljednje vrijeme i u zaobalju) koji sele iz središta mjesta i svoje domove (stanove i kuće) pretvaraju u apartmane (primjer Dubrovnika i Splita). Novac stečen iznajmljivanjem, također sve češće, ulažu u nove apartmane. Rentijerski krug se time nezadrživo širi.

Ozbiljna opasnost se krije i u činjenici da domaći ljudi sve više nekretnina prodaju strancima. Strani državljani kupili su 2021. godine 9514 nekretnina u Hrvatskoj, što je porast od visokih 50 posto u odnosu na 2020. godinu, doznajemo u Poreznoj upravi. Najveći međugodišnji rast kupnje domaćih nekretnina među strancima, prema istome izvoru, ostvarili su državljani Njemačke, Austrije i Slovenije. Državljani Njemačke su 2021. kupili u Hrvatskoj 2637 nekretnina, što je porast od 1089 kupoprodaja ili čak 70 posto u odnosu na 2020. godinu, Austrijanci su ostvarili 1109 kupnji (472 nekretnine više ili rast od 74 posto u odnosu na 2020.), dok su Slovenci postali vlasnici 2309 nekretnina u našoj zemlji ostvarivši rast kupovine u odnosu na prethodnu godinu za 32 posto ili 550 nekretnina više.

Ukratko, na tržištu nekretnina više od petine prometa ostvaruju strani kupci. Stranci imaju sve važniju ulogu na tržištu te su u deset godina kupili 60 tisuća stanova ili apartmana. I dok je 2010. udio stranaca među kupcima bio 14 posto, prošle je godine svaki četvrti kupac apartmana ili stanova bio stranac. Stranci su lani tako kupili četiri od deset prodanih nekretnina u Istarskoj županiji, tri od deset u Primorskoj-goranskoj, svaku četvrtu u Zadarskoj županiji, svaku petu od Dubrovnika do šibenskog područja i 16 posto u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je udio stranaca među kupcima na Jadranu bio najniži

„U podacima nije iskazana ukupna kupoprodaja nekretnina u 2020. i 2021., nego se isključivo radi o kupoprodaji nekretnina za koje je Porezna uprava provela postupak utvrđivanja porezne osnovice. Uz to, još uvijek traje ažuriranje podataka o kupnji nekretnina te su dostavljeni podaci podložni promjenama“ napominju u Poreznoj upravi te daju naslutiti da bi u konačnici rast broja kupoprodaje nekretnina koje su sklopili stranci s prodavateljima u Hrvatskoj mogao biti i veći.

Pretvorili smo se u državu rentijera broj

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

Pritisak na rast cijena

U svakom slučaju, registrirani rast potražnje stranaca za domaćim nekretninama potvrđuje nedavno iznesene navode poduzetnika i stručnjaka da je upravo pojačani interes stranaca za domaćim nekretninama jedan od uzroka dosad nezabilježenog rasta cijena novih stanova u posljednjem tromjesečju 2021. i cijeloj prošloj godini. U 2022. nastavljen je gotovo nezaustavljiv trend prodaje strancima. Strani državljani kupuju sve više kuća i stanova u Hrvatskoj. Samo prošle godine vlasništvo nad nekretninom u našoj zemlji steklo je njih 13.200, 35% više nego godinu prije. Čak 95% kupljenih nekretnina u jadranskim je županijama. U ukupnom volumenu transakcija stambenim nekretninama u Hrvatskoj oni čine čak 31 posto, a u takozvanim obalnim županijama čine udio od gotovo nevjerojatnih 68 posto. Pritom ako izuzmemo veće gradove uz more, udio stjecanja stranaca u većini mjesta uz obalu prelazi i 80 posto transakcija. Posebno su velika očekivanja u priobalju s obzirom na to da je Hrvatska ušla u eurozonu i Schengen. Usprkos svemu, nekretnine se u ovim nestabilnim vremenima, zbog inflacije i nesigurnosti ulaganja u nekim drugim sferama, i dalje čine kao vrlo dobra investicija.

Nelojalna konkurencija

Nije, međutim, problem samo u vlasništvu stranaca. Veliki dio njih ponaša se poput malih agencija i samostalno iznajmljuju svoje apartmane, a da je država i lokalna zajednica ozbiljno zakinuta, jer se najčešće te radnje ne prijavljuju i izostaju i minimalni prihodi. S druge strane, zbog izrazite sezonalnosti i „zagušavanja normalnoga života“ u dva-tri ljetna mjeseca ozbiljno trpe stanovnici tih mjesta koji nemaju veze ili koristi od turizma, što stvara dodatne tenzije i određenu fobiju domaćeg stanovništva prema turizmu uopće.

Hrvatska udruga poslodavaca stoga snažno zagovara uvođenje novog poreza na privatni smještaj, pa nas uoči svake sezone dočekuje ista priča: kako smanjiti iznajmljivanje na crno te kako povećati broj prijavljenih gostiju.

Iznajmljivanjem se u Hrvatskoj bavi više od 106 tisuća domaćinstava u kojima je prijavljeno više od 600 tisuća kreveta, što čini oko 60 posto ukupnog smještaja u turizmu Hrvatske. Objekti u domaćinstvu lani su imali 47 milijuna noćenja, nešto manje od polovice ukupnog broja noćenja. Istovremeno, radi se o segmentu smještaja koji ima znatno najkraću sezonu, uz 15 postotnu godišnju popunjenost, a najviše takvih objekata upravo je na Jadranu. Zato se uvođenje jače kontrole iznajmljivanja na crno već neko vrijeme najavljuje u okviru inicijative koja se još uvijek razrađuje na razini Europske unije.

U međuvremenu domaći turistički stručnjaci već godinama upozoravaju da je broj ilegalnih iznajmljivača i dalje vrlo visok, od 15 do 20 posto, te da se broj neprijavljenih gostiju u pojedinim primorskim regijama penje i do 50 posto. Takva

Pretvorili smo se u državu rentijera

praksa na tržište donosi nelojalnu konkurenciju koja ne plaća turističku pristojbu i članarinu, a registrirani iznajmljivači koji svoje goste ne prijavljuju, odnosno ne izdaju račun, oštećuju javne proračun za stotine milijuna eura. Tomislav Fain, predsjednik Udruge hrvatskih putničkih agencija, već godinama upozorava na štetni utjecaj crnog tržišta iznajmljivanja. Nedavno je izjavio da na području Zadra ima oko 38 tisuća ležajeva u privatnom sektoru, a broj prijavljenih gostiju u špici sezone, kada se ne može pronaći slobodan smještaj, ne prelazi 20-ak tisuća, što znači da ih nešto manje od polovine nije bilo prijavljeno. S druge strane, ističe Fain, broj neregistriranih objekata kreće se između 15 i 20 posto.

Ukorijenjene anomalije u vođenju države

Postavlja se pitanje: može li se domaće ljude kriviti za takvo ponašanje? Krivce ne treba tražiti u individualnim snovima i željama za zaradom i rentijerstvom (ako je to moguće ostvariti) već u duboko ukorijenjenim anomalijama u vođenju državne i gospodarske politike. Kao rezultat, Hrvatska se pretvorila u naciju rentijera. Porez na dohodak od plaće je naime, znatno veći od poreza na najam nekretnine. Upravo u toj razlici rentijer pronalazi svoj ulagački motiv te ostvaruje svoje zadovoljstvo. Zbog visoke porezne presije na tržištu država često potiče rentijerske aktivnosti, a u biti bi trebala potencirati razvoj poduzetništva.

Pod udarom mahnitog širenja privatnog smještaja, cijela obala je postala velika rentijerska i apartmanska zona, a ista poslovna logika sada se pomalo preljeva i na poljoprivredu, u kojoj je isplativije iznajmiti ili zakupiti zemljište nego ga kupiti pa i obrađivati. Problem se pojavljuje kada više od 100 tisuća građana koji se bave iznajmljivanjem apartmana na moru postanu povlaštena skupina, plaćajući u prosjeku sramotnih 300 kuna paušalnog poreza godišnje po krevetu. Kod iznajmljivanja toliko, pa i više, dobivaju za samo. jedno noćenje.

Deset razloga eksplozije rentijerstva

Poslovni časopis Lider nedavno je objavio razloge zbog kojih se zaista pretvaramo u rentijersku državu, kome je u interesu status quo, tko se sve bavi rentijerstvom u ovoj državi, zbog čega smo nacija rentijera i gdje nas to može dovesti u budućnosti.

Navodimo tih deset razloga:

1. Po broju nekretnina po stanovniku Hrvatska je na drugom mjestu u Europi (skoro 90 posto stanovnika posjeduje vlastite nekretnine)

2. Živi od turizma

3. Porez na dohodak od plaće je znatno veći od poreza na najam nekretnine

4. Nedostatak poduzetničke klime i prilika za dostojan život od rada

5. Rentijerstvo je porezno najmanje opterećeno u odnosu na druge djelatnosti

Tema broja: Kada će standard postati strateški cilj

6. Raste potražnja za zakupom i vrijednost poljoprivrednog zemljišta

7. Cijene nekretnina su stabilne

8. Niska razina financijske pismenosti kao alternativnih ulaganja

9. Njeguje se filozofija koja zagovara lak način življenja, uz što manju količinu rada

10. U velikom dijelu zemlje ljudi nemaju od čega drugoga živjeti.

Kratkovidnost popustljive politike

Rentijerstvo je loše za hrvatsko gospodarstvo jer koči njegov razvoj, demotivira stanovnike za obrazovanje, uništava tržište rada, potiče iseljavanje stanovništva, uzrokuje probleme stambenog zbrinjavanja, rast cijena nekretnina itd. To znamo.

A znamo i da ga volimo i da nam je omiljena ‘djelatnost‘ živjeti od pasivnih prihoda i po mogućnosti ne raditi.

Desetljećima se oporezivanjem privatnih iznajmljivača nisu imali hrabrosti pozabaviti niti šerifi lokalnih zajednica niti ’visoka’ politika. Šerifima je više stalo do političkih glasova nego do novca kojeg bi kroz veći porez uprihodile njihove zajednice. Vidljivo je to u činjenici da najveći broj općina ne koristi zakonske mogućnosti većeg oporezivanja ležaja (u najvećem broju to je ranijih 15o kuna ili 20 eura) i tako jednostavno ispušta značajan priljev sredstava za razvoj komunalne infrastrukture i uređenje samoga mjesta. Ministarstvo turizma i Ministarstvo financija, sagledavajući nesrazmjer između mogućih realnih prihoda i stvarnoga stanja, tek se u posljednje vrijeme postupno uključuju u tu važnu problematiku. Trenutno su vlasti u Hrvatskoj pod pritiskom da se ljudima koji žive i zarađuju na renti od iznajmljivanja poveća porez na dohodak. Privatni iznajmljivači sada plate oko 20 milijuna paušalnoga poreza. Kad bi općine i gradovi iskoristili postojeće zakonske okvire mogli bi naplatiti najmanje pet puta toliko. U isto vrijeme iz EU-a stiže inicijativa da se od turista koji unajmljuju smještaj preko internetskih platformi naplaćuje PDV. Hrvatska udruga poslodavaca učestalo traži da se smanji porezno opterećenje na plaće, a da se sredstva za to smanjenje nadomjesti jačim oporezivanjem privatnoga najma u turizmu. Lokalne jedinice, međutim, nisu sklone povećanju poreza na teret vlastitog stanovništva i svog biračkog tijela, pa tako ni poreza na iznajmljivanje smještajnih kapaciteta. U tom pogledu se ni u narednim godinama (svakako ne prije izbornih ciklusa) ne očekuju ozbiljnije promjene. Hrvatska turistička zajednica angažirala je Institut za turizam u Zagrebu da pripremi analizu koja bi trebala dati pravu sliku stanja i ponuditi prijedloge za nužne promjene. U tome će sigurno poslužiti kao realna podloga i studija Ekonomskog instituta Zagreb koja priznaje značenje turizma za ukupno gospodarstvo, ali jasno upozorava na negativne posljedice koje jednosmjerni pravac kretanja dugoročno donosi hrvatskoj ekonomiji. Kakvi će odgovori kreatora ekonomske politike na ove anomalije i paradokse biti teško je predvidjeti.

U fokusu

IZAZOVI EUROPSKE KONKURENTNOSTI

Sve dublji globalni tehnološki jaz

Europa je kroz povijest imala sjajne rezultate u pogledu održivosti i uključenost. Godinama su europske zemlje u tome bile predvodnice. Sada su zabrinute za sigurnost opskrbnih lanaca, energije, hrane i obrane. Regija treba

brinuti o svom korporativnom i tehnološkom jazu, koji ugrožava budući rast i stratešku autonomiju.

pripremio: Ante Gavranović1

Vjerojatno se što prije treba utvrditi kako se detaljno i u praksi uhvatiti u koštac s europskim nedostacima u korporativnoj izvedbi i inovacijama, tehnologiju po tehnologiju i sektor po sektor, dugoročno ugrađujući otpornost u europski model.

Najnovija kretanja, uključujući i rusku invaziju na Ukrajinu, razotkrila je niz slabosti, od sigurnosti hrane i energije do obrane. Rat je naglasio stvarnost da otpornost ovisi o snažnom gospodarstvu sa strateškom autonomijom u tim kritičnim područjima koja se dugo uzimala zdravo za gotovo.

1 Izvor: Izvješće je zasnovana na Reportu - McKinsey Global Institute

Kina lider u ključnim novim tehnologijama

Kina je u „nevjerojatnom vodstvu“ u 37 od 44 strateški važne i nove tehnologije na područjima koja uključuju obranu, energetiku i biologiju, utvrdio je nedavno australski institute za stratešku politiku (ASPI), upozorivši da zapadne zemlje ozbiljno zaostaju u globalnom natjecanju u istraživanju. Na nekim je područjima svih deset najboljih svjetskih istraživačkih institucija smješteno u Kini, naglasio je Australski institut, sažimajući rezultate istraživanja koje je financiralo američko Ministarstvo vanjskih poslova. SAD je na brojnim područjima zauzeo drugo mjesto, a još uvijek vodi u istraživanjima u računalstvu visokih performansi, kvantnom računalstvu, malim satelitima i cjepivima, pokazalo je istraživanje ASPI-ja. „U proteklih pet godina Kina je proizvela 48,49 posto važnih svjetskih istraživačkih radova o sofisticiranim zrakoplovnim motorima, uključujući hipersonične, i sjedište je sedam od 10 najboljih svjetskih istraživačkih institucija“, stoji u istraživanju. Kineska akademija znanosti zauzela je prvo ili drugo mjesto u većini od 44 tehnologije koje je istraživanje pratilo, uključujući obranu, svemir, robotiku, energiju, okoliš, biotehnologiju, umjetnu inteligenciju (AI), napredne materijale i kvantnu tehnologiju. „Zapadne demokracije gube u globalnom tehnološkom natjecanju, uključujući utrku u znanstvenim i istraživačkim otkrićima”, utvrdio je australski institut, pozivajući vlade da više ulažu u istraživanja. Kina je postigla „nevjerojatno vodstvo u strateški važnim istraživanjima“ u okviru vladinih programa, naglasio je institut. ASPI je analizirao najčešće citirane znanstvene radove za koje vjeruje da će najvjerojatnije rezultirati patentima. Kina će vjerojatno izgraditi monopol na 10 područja, uključujući sintetičku biologiju u kojoj čini trećinu svih istraživanja, i električne baterije, 5G i nano industrijsku proizvodnju. Zahvaljujući istraživanjima fotonskih senzora i kvantne komunikacije, Kina bi mogla postati „nevidljiva“ za zapadne obavještajne službe, uključujući one „Pet očiju“ –Velike Britanije, SAD-a, Australije, Kanade i Novog Zelanda, upozorili su autori. Autori istraživanja pozivaju demokratske zemlje da češće surađuju kako bi stvorile sigurne opskrbne lance i „brže krenule u smjeru strateškog ključnog tehnološkog napretka“. Kina intenzivira istraživanja znanjem stečenim u inozemstvu, utvrdio je australski institut, dodavši da podaci pokazuju da se petina najboljih kineskih istraživača obrazovala u članicama skupine „Pet očiju“.

Ranjivost i izloženost EU-a

U svemu tome je tehnologija ključni element. Ako Europa ne uhvati korak s drugim velikim regijama u pogledu ključnih tehnologija bit će ranjiva u svim sektorima u pogledu rasta i konkurentnosti. To bi moglo ugroziti relativno čvrste rezultate regije u pogledu održivosti i uključenosti – kao i sigurnosti i strateške snage, posebno kad je riječ o dugoročnoj otpornosti. S obzirom na seizmičke događaje unutar vlastitog kontinenta, snažna je Europa nedvojbeno potrebna više nego ikada. Ipak, da bi to postalo stvarnost, regija se mora pozabaviti usporenom krizom konkurentnosti koja se tiho odvija već dva desetljeća, usredotočena na njezin korporativni i tehnološki

jaz s drugim velikim regijama. Suočavanje s ovim jazom zahtijevat će od čelnika da pokažu više odlučnosti i uspostave veću suradnju.

Tu, zapravo, dolazimo do ključnoga paradoksa: Iako Europa ima mnogo tvrtki s visokim učinkom, ukupno gledano, europske tvrtke su lošije od onih u drugim velikim regijama: rastu sporije, stvaraju niže povrate i ulažu manje u istraživanje i razvoj od svojih američkih kolega. To uvelike odražava činjenicu da je Europa promašila posljednju tehnološku revoluciju, zaostajući u pogledu vrijednosti i rasta informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) i drugih disruptivnih inovacija.

ICT i drugi tehnološki sektori iznjedrili su, naime, niz transverzalnih tehnologija koje se horizontalno šire kroz sektore i određuju konkurentsku dinamiku. Najnovije istraživanje razmatra deset transverzalnih tehnologija i otkriva da Europa vodi u samo dvije. Ako Europa ne bude uspješna u natjecanju u tim tehnologijama, također bi mogla izgubiti svoja uporišta u tradicionalnim industrijama. Ulozi su veliki. Recentna istraživanja McKinseya procjenjuju da bi korporativna dodana vrijednost od 2 do 4 bilijuna eura godišnje mogla biti u pitanju do 2040. – vrijednost koja bi mogla generirati plaće, zapošljavanje, ulaganja i gospodarski rast na širu dobrobit društva. Ako se ne riješi, ova će kriza hendikepirati Europu u mnogim aspektima, uključujući rast, uključenost i održivost, te njezinu stratešku autonomiju i glas u svijetu. Europa može nastaviti graditi na svojim snagama. Njen socioekonomski model do sada je dobro služio. Ali ako tvrtke žele igrati na razini i brzini koja je potrebna za natjecanje u svijetu u kojem se poremećaj tehnologije širi posvuda, često s dinamikom da pobjednik uzima najviše, možda će biti potrebna ponovna procjena dugotrajnih uvjerenja i kompromisa. Integrirani paket inicijativa mogao bi stvoriti okruženje koje bi im to omogućilo – u tom procesu pomažući osigurati da se današnja visoka kvaliteta života mnogih europskih građana dugoročno očuva.

Geografski opseg istraživanja

Nastavak poboljšanja života svih Europljana na duge staze zahtijeva održivost, uključenost i rast. Njih troje jačaju – ili mogu potkopavati – jedno drugo. Stoga je opravdano pitanje: gdje je Europa? Europa je predvodnik u pogledu održivosti i uključenosti, barem u sjevernoj i kontinentalnoj Europi. Kad Europa radi, radi dobro. Međutim, učinak regije u pogledu rasta je slabiji nego u Sjedinjenim Državama:

• rast BDP-a po stanovniku bio je sporiji tijekom posljednja dva desetljeća. BDP po stanovniku Europe danas je 30 posto ispod onoga u Sjedinjenim Državama.

• Što se tiče održivosti, Europa ima 2,4 puta niže emisije CO2 po glavi stanovnika od Sjedinjenih Država i 1,8 puta niže emisije CO2 po jedinici BDP-a. I emisije po glavi stanovnika i emisije po jedinici BDP-a smanjile su se brže u Europi nego u Sjedinjenim Državama od 1990. Europa se također obvezala postići nultu neto emisiju ugljika prije drugih regija.

• Što se tiče uključenosti, Europa prednjači u većini dimenzija, uključujući jednakost, društveni napredak i zadovoljstvo životom. Nejednakost dohotka mjerena Ginijevim indeksom iznosi samo 30,6, a u Sjedinjenim Državama iznosi 41.

• Što se tiče društvene mobilnosti, svih deset prvih zemalja u Indeksu društvene mobilnosti koji objavljuje Svjetski ekonomski forum su europske.

• Europa općenito ima najviši očekivani životni vijek u svijetu: prosjek EU-27 je 80 godina (80,3 za EU-30); iznosi 79 u Sjedinjenim Državama i 77 u Kini.

Što se tiče rasta i prosperiteta, Europa je pratila spori rast BDP-a po stanovniku drugih naprednih gospodarstava po ukupnoj godišnjoj stopi od 1,2 posto, slično 1,1 posto u Sjedinjenim Državama, između 2000. i 2019. Međutim, u Sjedinjenim

Državama ukupno rast BDP iznosi 1,9 posto godišnje, u usporedbi s Europom od

1,4 posto godišnje. Europski BDP po stanovniku još uvijek je oko 30 posto niži od onog u Sjedinjenim Državama. Četrdeset posto ovog jaza posljedica je svjesno različitih izbora rada (na primjer, ranija dob za umirovljenje i više godišnjih odmora i roditeljskog dopusta). Dodatnih 30 posto potaknuto je stalno velikim razlikama između različitih regija Europe.

Korporativno zaostajanje

Dugogodišnja slabost korporativne Europe u tehnologiji sve je očitija u današnjim brojkama. Ovaj jaz se dugo smatrao rezultatom specijalizacije i konkurentske prednosti drugdje – da je Europa jaka u drugim sektorima kao što su kemikalije, materijali i moda, na primjer – što znači da slabost stoga nije nešto o čemu treba brinuti. Međutim, to više nije istina. Tehnologija sada prožima sve sektore putem transverzalnih tehnologija kao što su umjetna inteligencija (AI), biorevolucija i oblak. Jasna i dobro poznata europska slabost u tehnologiji izvor je velikog i rastućeg izazova korporativnog učinka. Podaci pokazuju da je europska korporativna izvedba sveukupno nepovoljna. Kako bismo razumjeli razlike u korporativnoj izvedbi, u istraživanju su koristili McKinseyjev Corporate Performance and Analytics Tool (CPAT) kako bi se ispitalo uzorak od više od 2000 američkih i europskih tvrtki s prihodom većim od 1 milijarde USD. Rezultati su vrlo zanimljivi: Između 2014. i 2019. velike europske tvrtke bile su 20 posto manje profitabilne (mjereno povratom na uloženi kapital), prihodi su rasli 40 posto sporije, ulaganja su 8 posto manja (kapitalni izdaci u odnosu na zalihe uloženog kapitala) i trošilo se 40 posto manje na istraživanje i razvoj od ostalih tvrtki u uzorku.

Većina razlika vidljiva je u industrijama koje su ovisne o razvoju tehnologije, posebno u ICT-u i farmaciji. Zajedno, ti sektori čine 90 posto jaza kod povratka na uloženi kapital, 80 posto jaza ulaganja, 60 posto jaza rasta i 75 posto jaza – ICT je nekad bio sektor; sada je posvuda. Tehnološka baza izgrađena u ICT-u iznjedrila je niz transverzalnih tehnologija koje se horizontalno šire u većini vertikalnih

sektora. Stvaranje vrijednosti pomiče se u ta horizontalna područja, s dinamikom pobjednika koji uzima najviše i mrežnim učincima u stvaranju tehnologije i prednostima u usvajanju tehnologije. Svjetski ekonomski forum procjenjuje da će 70 posto nove vrijednosti stvorene u cijelom gospodarstvu u sljedećih deset godina biti digitalno omogućeno. Europski nedostatak razmjera u transverzalnim tehnologijama ugrožava njezin položaj u gotovo svim sektorima, uključujući trenutna uporišta poput automobilske industrije i luksuzne robe. Činjenica da Europa nije držala korak sa Sjedinjenim Državama u prvom tehnološkom valu usredotočenom na internet i softver sada znači da je Europa u oslabljenom položaju u transverzalnim tehnologijama u svim sektorima. Taj tehnološki jaz vidljiv je u usporedbi: u kvantnom računalstvu, 50 posto od deset najvećih tehnoloških tvrtki koje ulažu u ovu transverzalnu tehnologiju nalazi se u Sjedinjenim Državama, 40 posto u Kini, a niti jedna u EU. U 5G, ključnom elementu budućnosti povezivanja, Kina zauzima gotovo 60 posto vanjskog financiranja, sa Sjedinjenim Državama

27 posto i Europom 11 posto. U umjetnoj inteligenciji, Sjedinjene Države osvojile su 40 posto vanjskog financiranja u razdoblju 2015. – 2020. Europa je zauzela

12 posto, a Azija (uključujući Kinu) 32 posto. U biotehnologiji Europa ima snažnu znanstvenu bazu i snažan skup talenata, a tijekom pandemije je dokazala da može inovirati. Međutim, ulaganja u biotehnologiju razlikuju se od regije do regije. U razdoblju 2018.–2020. Sjedinjene Države potrošile su 260 milijardi dolara, Europa 42 milijarde dolara, a Kina 19 milijardi dolara.

Što se tiče čiste tehnologije, Europa je ambicioznija od većine drugih regija u pogledu ciljeva za smanjenje emisija ugljika do 2030., ali gubi tlo pod nogama u sljedećem valu čiste tehnologije. Europski igrači drže 38 posto više patenata za čistu tehnologiju nego tvrtke u Sjedinjenim Državama, više nego dvostruko više od broja u Kini, te imaju više instaliranih zrelih tehnologija po glavi stanovnika. Općenito, međutim, izgledi Europe da bude vodeća u čistoj tehnologiji blijede. Kina prednjači u proizvodnji čistih tehnologija u gotovo svim područjima, često s tržišnim udjelima većim od 50 posto, a Sjedinjene Države vode u većini revolucionarnih tehnologija.

Ugroženi socijalni programi

Na kocki nije samo izvedba europskih tvrtki, njihova tehnološka moć i gospodarski rast i prosperitet, već i njihov dosadašnji napredak u pogledu održivosti i uključenosti. Iako postoje rasprave oko toga je li niži rast potreban za postizanje održivosti i zaustavljanje klimatskih promjena, suprotni argument je uvjerljiv: rast jača povjerenje i stvara zdravu investicijsku klimu za stvaranje inovacija povezanih s održivošću i novih tokova prihoda koji su potrebni za plaćanje prijelaz energije. Štoviše, zaostatak rasta mogao bi potkopati uključenost ograničavanjem fonda raspoloživih sredstava za trošenje na socijalne programe.

Europski donositelji odluka i tvrtke moraju krenuti u ofenzivu za iskorak u pomaku u pogledu tehnoloških sposobnosti i konkurentnosti. Europa može i treba nastaviti koristiti svoje brojne snage. Oni uključuju njene visokokvalitetne obrazovne sustave, koji proizvode vodeće talente za znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku (STEM), kao i neke od najproduktivnijih strukovno obrazovanih radnika.

Europa je također najotvorenije i najotvorenije veliko gospodarstvo na svijetu. Međutim, ulozi su toliko visoki za Europu da bi donositelji odluka morali razmotriti otvaranje novog terena i preispitivanje kompromisa na način koji je do sada bio neugodan. Kako se dinamika pobjednika uzima najviše širi, Europa treba igrati na većem opsegu i brzini te izjednačiti uvjete za konkurentnost svojih tvrtki. Kako se izvori konkurencije – i rasta – pomiču prema disruptivnim inovacijama i nematerijalnim dobrima, pojavljuje se dinamika pobjednika koji uzima najviše u kojoj su razmjer, brzina i uspostavljeni tehnološki ekosustavi sve važniji. Promjenjivi geopolitički krajolik komplicira i produbljuje taj izazov.

U tom kontekstu niz izazova dovodi Europu u nepovoljan položaj. Među njima se četiri ističu i međusobno jačaju: fragmentacija i nedostatak razmjera; nedostatak uspostavljenih tehnoloških ekosustava; manje razvijeno financiranje rizičnim kapitalom; i regulatorno okruženje koje bi moglo više podržavati poremećaje i inovacije.

Ti su izazovi dobro poznati među europskim čelnicimai. Osmišljavaju se i pokreću mnoge inicijative. U EU-u, program Horizon Europe vrijedan 95 milijardi eura, inicijativa za pametnu specijalizaciju, okvir za važne projekte od zajedničkog europskog interesa i program Digitalno desetljeće samo su neki od nedavnih primjera. Ipak, ako Europa želi riješiti jaz u korporativnoj uspješnosti i izbjeći usporenu krizu koja će se odvijati tijekom godina koje dolaze, mogla bi korisno razmotriti jedno pitanje: podudara li se ukupan zbroj svih inicijativa koje su u tijeku i planiraju samo s razmjerom onoga što regije rade, ili ga premašuju i stoga omogućuju sustizanje današnje slabije pozicije?

Odlučujući trenutak

Realno je u tim okvirima postaviti pitanje: Kako europski izvršni direktori mogu izgraditi otpornost za rast u današnjem gospodarskom vrtlogu? Splet kriza i poremećaja zamračio je europsko nebo. Energetska kriza je već vrčo ozbiljna i mogla bi se pogoršati. Rat u Ukrajini se nastavlja, nesmanjenom humanitarnom tragedijom. Troškovi osnovnih životnih potrepština porasli su - cijene su u nekim zemljama porasle osam puta. Poslovni znakovi slabe. Kina, ključni dobavljač i kupac, bori se sa svojim gospodarskim problemima. Učinci klimatskih promjena izraženi su diljem kontinenta, a suše i ekstremne vrućine ograničavaju hidroenergiju i čak

ugrožavaju industrijsku proizvodnju. Energetska kriza prijeti da poremeti prijelaz na nultu potrošnju. Nedostaci poluvodiča, tehnološki nedostaci i nedostatak radne snage ostaju. Najnoviji McKinseyevi scenariji, poduzeti u partnerstvu s Oxford Economicsom, sugeriraju da će se europski BDP najvjerojatnije sveukupno smanjiti 2023.

Kako će europski poslovni čelnici odgovoriti? Ovo je odlučujući trenutak za generaciju rukovoditelja koji nikada nisu bili testirani na ovakav način. Da, današnji čelnici suočili su se s globalnom financijskom krizom, krizom eura, Brexitom i pandemijom COVID-19. Svi su bili izazovni na svoj način; svaka je kriza zahtijevala domišljatost, hrabrost i odlučnost. Mnogi su se poslovni čelnici iznimno dobro suočili s tim izazovima. Ali danas se suočavaju s jedinstvenim stjecištem kriza koje su drugačije veličine. Igre iz prošlosti bit će samo umjereno od pomoći.

Tvrtke trebaju nove pristupe za izgradnju otpornosti potrebne u ovim odlučujućim vremenima, kroz pronicljiv odgovor na trenutne izazove, predviđanje za predviđanje sljedeće runde poremećaja i sposobnost prilagodbe koja će postaviti poslovanje na temelje za uspješan rast.

Definirajući trenutak vodstva

Nijedna kriza nikada nije ista kao prethodna; niti se njime može upravljati na isti način. Isto tako, nijedna industrija nije pogođena na isti način u različitim krizama. Uz izuzetak farmacije, nijedan sektor nije pokazao pozitivne povrate tijekom pandemije i novijeg razdoblja geopolitičkih previranja. Štoviše, u trenutnom stjecaju kriza velika većina poduzeća ostvarila je negativne povrate. Rukovoditelji su reagirali na svaki poremećaj zasebno, ali sveobuhvatnim odgovorima; bore se s požarima. Ali prije nego što se oporave od jedne, sljedeća kriza je pred vratima. Ovaj pristup nije održiv u kontekstu stalnih poremećaja. Čelnici sada raspravljaju o otpornosti kao bitnom uvjetu. Kako organizacije mogu zauzeti otporan stav, upozorene na ono što je iza horizonta i spremne izdržati šokove i ubrzati sljedeću stvarnost?

Neki misle da je otpornost sposobnost brzog oporavka, ali ona je više od toga. Otpornost je sposobnost suočavanja s nedaćama i šokovima te kontinuirane prilagodbe i ubrzanja za rast. Posljedično, istinski otporne organizacije oporavljaju se bolje nego prije i nastavljaju napredovati u neprijateljskom okruženju. Dobro igraju obranu, a idu i u napad. Ovo je doista odlučujući trenutak za vodstvo. Tvrtke ne mogu učinkovito odgovoriti na trenutnu gospodarsku krizu na potpuno isti način kao što su to činile u ranijim krizama. Ipak, neke osnovne lekcije mogu se izvući iz prošlih iskustava. Istraživanje je pokazalo da tvrtke koje pobjeđuju kroz otpornost rade tri stvari dobro u poremećenom okruženju:

1. Rade brže i teže korake u produktivnosti, čuvajući kapacitet rasta.

2. Stvaraju više operativnih i financijskih opcija u svojim bilancama, prilagođavajući financijsku polugu ili čisteći naslijeđe.

3. Djeluju brzo na otuđivanja u fazi pada i poremećaja i na akvizicije na prijelomnoj točki oporavka.

Ne samo da vodeće tvrtke dobro rade ove tri stvari, već ih rade u najodlučnijem trenutku za njihovu buduću dobrobit. Oni reagiraju u krizi kada je to najvažnije i stoga su u mogućnosti otvoriti ranu prednost u usporedbi s konkurentima, koja se može značajno povećati tijekom razdoblja oporavka i rasta. Razdoblja oporavka i rasta nakon pada često su duža od stvarnog pada, tako da su vodeće tvrtke u dobroj poziciji da dugoročno nadmaše ostale. Zaokret u ciklusu je trenutak koji zahtijeva istinsko vodstvo da se upusti bilo u napad ili obranu. Ali najuspješnije tvrtke ne čekaju da se taj preokret konačno otkrije – ili ne: djeluju s namjerom i hrabrošću u suočavanju s dubokom neizvjesnošću o makroekonomiji.

Sljedeća granica otpornosti

Suočeni s preklapajućim poremećajima i složenom europskom situacijom, rukovoditelji moraju odlučiti gdje koncentrirati svoje snage sada, tijekom sljedećih šest mjeseci i kasnije. Ključna pitanja na koja treba odgovoriti su o odgovoru, predviđanju i prilagodbi: Tvrtke koje gledaju u budućnost počele su strukturirati svoj program otpornosti kroz tri aktivnosti – odgovor, predviđanje i prilagodbu. Oni dalje diferenciraju svoj odgovor, ciljajući akcije u šest dimenzija poduzeća. Bilo da se kreću u obranu ili napredovanje, tvrtke mogu iskoristiti veliki raspon otpornih poluga koje su prilagođene njihovom specifičnom profilu, industriji i početnoj poziciji. Uz brzu prilagodbu, tvrtke mogu ispuniti svoje dugoročne ciljeve održivog i uključivog rasta za kupce, zaposlenike, investitore i širu zajednicu. Europski poslovni čelnici suočavaju se s duboko nesređenim gospodarstvom, s potencijalno egzistencijalnim rizicima za one tvrtke koje uđu u krizu sa slabostima u svojoj bilanci i poslovnom modelu. Otkrili smo da je većina viših rukovoditelja vrlo sposobna igrati obranu u nestabilnim i neizvjesnim okruženjima. Zaštita je neophodna, ali se pojavljuju i prilike za rast. Iznimni vođa pronalazi put do sljedeće granice otpornosti, odgovarajući na bitna pitanja o tome gdje osnažiti obranu i gdje se kladiti na budućnost.

(NE)RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

Trnovit put do afirmacije žena

Stare i nove demokracije tek su polovično ispunile velika

obećanja

piše: Drago Kojić

Od propasti matrijarhata u dalekoj prošlosti do danas u nadmetanju spolova za ravnopravnost (ili za demokraciju) žene su najčešće bile gubitnice, prisiljene pomiriti se s nezahvalnom društvenom ulogom. Čak i u društvima koja su se voljela hvaliti svojom demokratičnošću, poput stare Grčke, uočljiv je suficit obećanja i deficit ispunjenja. Lozinka Erica Blaira, poznatijeg kao Georgea Orwella – koji je u Životinjskoj farmi oglasio da su sve životinje ravnopravne, ali su neke ravnopravnije, bila je aktualna znatno prije nego što je napisana, a zacijelo će još dugo potrajati. Naravno, uz primjenu na ljude, kojima je i namijenjena. Neki su ravnopravniji i u modernoj demokraciji, Sjedinjenim Američkim Državama, koje ni nakon dva i pol stoljeća nezavisnosti nisu uspjele spriječiti uskogrudnost i izabrati ženu za predsjednicu, dajući često prednost ispodprosječnim muškarcima.

Objavljene su biblioteke tekstova o višestoljetnoj neravnopravnosti žena i o ugrožavanju njihovog fizičkog opstanka. Vjerska zastranjivanja odgovorna su za neke od povijesno najbrutalnijih ratova, pogroma i proganjanja, uključujući pet stoljeća jedva zamislivog terorizma uz djelovanje europske inkvizicije i sadistička umorstva gotovo devet milijuna žena. Najčešća optužba je bila da su vještice, ali i preljub, stvaran ili lažan nerijetko je bio dovoljan grijeh za smaknuće. Možda bi kao utjeha mogla poslužiti spoznaja da je zbog nekih od „smrtnih grijeha“ na drugi svijet otpremljen i stanovit, ali znatno manji, broj muškaraca?

Mukotrpno do prava glasa

Današnjim potrošačima informacija, koji posredstvom internetskih komunikacijskih blagodati i sami mogu planetarno iskazivati svoje komentare o svakoj temi, nestvarno djeluje podatak da se europske žene pravo glasa uglavnom stekle tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Upornim uskraćivanjem toga prava državne su vlasti pokazivale koliko im nije bilo stalo do ravnopravnosti spolova.

Prvi glasovi koji su tražili promjenu pravila administrativne igre čuli su se u vrijeme Francuske revolucije i revolucija diljem Europe 1848. Ali ubrzo su utihnuli sve do potkraj 19. stoljeća dok nisu ojačali ženski pokreti u mnogim zemljama, tražeći društvenu i političku ravnopravnost. Okidač za odlučniji nastup bile su reforme izbornih zakona, koji su i dalje isključivali žene iz izbornih zbivanja, nudeći takvu povlasticu tek malobrojnima od njih, ali i to u ograničenom obliku. Nepopustljivost vlastodržaca ojačala je ženske pokrete. Prekretnicu je označio Prvi svjetski rat i većina zemalja uključenih u to krvoproliće, doživjela je radikalne političke promjene 1918. ili nešto kasnije. Austrija nije bila jedina zemlja u kojoj su tada uvedena ženska izborna prava. Međutim u nekima, među kojima je i Francuska – tobožnja perjanica svekolike jednakosti- izborna ravnopravnost ostvarena je, barem formalno, tek 1944. U Europi je Finska bila prva koja je uvela izbore bez diskriminacije spola 1906., a slijedile su nešto kasnije Norveška, Danska, Island, Njemačka, Estonija, Latvija, Litva, Luksemburg, Austrija, Nizozemska, Češka, Švedska i Irska. Ujedinjeno Kraljevstvo učinilo je 1928., Španjolska 1931. Tek po završetku Drugog svjetskog rata 1945. zajedno s Bugarskom i Mađarskom, učinila je to i Jugoslavija, dakle posredno i Hrvatska. Iza nas su slijedile Italija, Rumunjska, Malta, Belgija i Grčka. Konzervativna Švicarska na taj popis dospjela je tek 1971. – pet godina kasnije slijedio ju je Portugal, a Lihtenštajn 1984. Uz napomenu da je kanton u kojem uglavnom žive pripadnici malobrojne zajednice Retoromana to pravo dobio tek 1991.

U stvari Slavonija koja je i tada bila u sastavu Hrvatske dopuštala je ženama koje su plaćale porez da sudjeluju u lokalnim izborima još 1881. no to je pravo ukinuto 1895.

U globalnim razmjerima naslov svjetskog rekordera izborne ravnopravnosti pripada Novom Zelandu koji je ženama u parlamentarnim izborima pravo glasa dodijelio u 19. stoljeću, tj. 1893. A verbalno razmetljive demokracijom, Sjedinjene Američke Države ustavnim amandmanom 26. kolovoza 1920. omogućile su ženama da biraju i da budu birane. Ali još ni jedna predstavnica podcijenjenog spola nije uspjela osvojiti Bijelu kuću.

U povijesno vrlo kratkom razdoblju otkad su se izborile za pravo da biraju i da budu birane na vodeće državne funkcije žene su se pokazale da ne zaostaju za muškarcima kada im je ukazana prilika da iskažu državničku odgovornost. Na žalost, to se ne događa baš često, a nerijetko ima tragičan kraj. Sirimavo Bandaranaike, predsjednica vlade Šri Lanke imala je čast da bude prva žena premijerka u tri navrata od 1960. do 2000., ali ju je to koštalo života – ubijena je u atentatu. Nesretan ishod imala je i indijska premijerka Indira Gandhi, koja je uspješno nastavljala državničku promišljenost svog oca Jawaharlala Nehrua. Na žalost usmrtili su je tjelohranitelji sa 16 metaka dok je prolazila kroz vrata koja su oni tobože čuvali.

Treća azijska državnica koja je stekla međunarodnu pozornost proturječnim je ponašanjem umanjila ukupna državnička postignuća žena. Aung San Suu Kyi,

premijerka Mjanmara dobila je 1991. Nobelovu nagradu za mir i borbu za ljudska prava, nakon 20 godina provedenih u pritvoru. Kada je došla na vlast ukinula je sva građanska prava, dakle zanijekala je sve ono za što se borila i status ljubimice javnosti zamijenila općom omraženosti u domovini i u svijetu.

Više nije rijetkost da u razvijenim zemljama, uglavnom europskim, ali i u nekim „egzotičnim“, žene u najmanju ruku s jednakom djelotvornošću kao i muškarci obavljaju državničke dužnosti, predsjednica država ili vlada. Vjerojatno neće biti nepristrano izdvojiti dvije od njih: premijerku Ujedinjenog Kraljevstva Margaret Thatcher, „željezna lady“ i Njemačke Angelu Merkel. Donekle se možemo utješiti podatkom da je i Hrvatska imala predsjednice države i vlade. Nisu imale ni malo lošiji učinak od muškaraca na tim dužnostima.

Femicid nije iščezao

Uz sve prepreke i povremene uzmake (kao što su npr. ratovi koji zapravo nikad nisu prestali tijekom ljudske povijesti) civilizacija je ipak donekle evoluirala pa žene više nisu žrtve institucionalnog pokolja u najzaostalijim državama. Ali femicid, tj. umorstvo žena, nije iščezlo. Ono što više ne čine državne vlasti, nastavili su individualni nasilnici svakojakih vrsta. Naći će se u obitelji, na radnom mjestu, čak i na okupljalištima koja bi trebala biti mjesta rekreacije i zabave. Diljem planeta pravi je raritet informacija na društvenim mrežama i drugim medijima da je neka žena usmrtila muškarca. Ali na žalost posve je uobičajena vijest suprotnog predznaka. Statistika kaže da je u Hrvatskoj lani 13 žena izgubilo život te smo se „uspješno“ uklopili u međunarodnu podjelu zločina. Pokazuje se da je femicid (umorstvo žena) zasad praktički neiskorjenjiv oblik nasilja. Na žalost, stradavanje žena u svakojakim oblicima neiscrpna je umjetnička inspiracija. Knjige i filmovi na tu temu ne prestaju se „štancati“, a potražnja publike je nezasitna. Ako dokoni TV-gledatelj s daljinskim upravljačem u ruci počne kasno navečer mijenjati programe na stotinjak ili više postaja, veliki su izgledi da će naići na film – stare ili nove proizvodnje – u kojem nesretno zaljubljeni psihopat, sadist ili neki drugi poremećenik ucjenjuje, fizički i psihički maltretira i nerijetko ubija žrtvu, naravno ženu. Znatan dio takve „umjetnosti“ više služi vulgarnoj zaradi nego osudi ili sprečavanju nasilja ili afirmaciji umjetnosti.

Uostalom, koliko je svekolika javnost istinski prihvatila ravnopravnost spolova govori i činjenica da čak i obrazovane osobe s lakoćom izgovaraju izričaj LJUDI I ŽENE. Umjesto muškarci i žene. Ne tako davno slavni francuski film Un homme et une femme prikazivan je kao Jedan čovjek i jedna žena. Cinici će reći da je to „samo“ verbalna diskriminacija, ali od takve retorike do djelovanja tek je koračić.

Zabrinjavajući dohodovni jaz

Sve u svemu, uz još uvijek prisutnu diskriminaciju u ravnopravnosti spolova žene u mnogim područjima života ruše barijere koje im sprečavaju napredak u karijeri. Osim

što postupno neke od njih uspijevaju doći do vodećih mjesta državne upravljačke hijerarhije, vjerojatno se s još više učinka probijaju na vodeće dužnosti u poslovnom svijetu. Danas više nije rijetkost vidjeti ženu na čelu velikih i vrlo uspješnih kompanija međunarodnog značenja. Nalazimo ih na kormilu financijskih institucija svjetskog ranga. Naravno, takvi uspjesi iziskivali su mnogo talenta, truda i odlučnosti. Prije pola stoljeća žene zaposlene na londonskoj burzi (London Stock Exchange) među muškim kolegama doimale su se kao egzotična bića. Žene su tada u Cityu mogle biti telefonistice ili tipkačice, danas mogu dospjeti do čelne uloge Europske ili Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih institucija.

Na žalost, uz sav napredak zasad je uočljiv jaz, koji se doduše smanjuje. Riječ je o jednakoj plaći za jednaki rad. Znatan dio dohodovne razlike posljedica je učinka poslova koje obavljaju prema vlastitom izboru i društvenim očekivanjima. Radna mjesta na kojima su zaposlene žene često su slabije plaćena od onih koji se namijenjena muškarcima. Međutim nije rijetkost da su gotovo identična radna mjesta plaćena manje, ako ih obavljaju žene. Tada je to čista diskriminacija kako je to zaključio tjednik The Economist u svom osvrtu na tu temu što je objavljuje redovito svake godine na dan žena 8. ožujka.

Općenito se razlika u plaćama za jednaki rad godinama postupno smanjuje, međutim pandemija COVID-a 19 poremetila je pozitivni trend, a u 2021. godini u razvijenim zemljama, OECD-a, npr. Velikoj Britaniji i Kanadi, opet se povećala razlika na štetu žena.

Kada su hoteli, restorani, kafići pa i mnoge trgovine zatvorile vrata zbog širenja korona virusa, zaposlenici, većinom žene, masovno su ostajale bez posla ili su im smanjene plaće. Nakon što je epidemija jenjala, počelo se oporavljati ugostiteljstvo i druge uslužne djelatnosti pa su npr. u Americi zaposlenicima u tim djelatnostima počele opet rasti plaće. Tako je i u mnogim drugim zemljama, valjda i u Hrvatskoj.

Iako neke prognoze sugeriraju da bi za 15-ak godina u razvijenim zemljama razlika u plaćama mogla iščeznuti, sadašnje stanje npr. u Europskoj uniji daleko je od takvog optimizma jer razlike u 27 zemalja iznose u prosjeku 13%. To drugim riječima znači da bi žene morale raditi dodatnih 18 mjeseci da bi za približno isti posao dobile plaću kao muškarci.

Žene u Hrvatskoj donekle se mogu tješiti podatkom da su im plaće mrvicu manje loše od prosjeka. Drugim riječima zaostaju „samo“ 11,2% u odnosu na muške kolege. U ovoj podjeli neravnopravnosti, najbolje prolaze Luksemburžanke kojima plaće zaostaju samo 0.7% za muškim. Zadovoljne bi mogle biti i Rumunjke, Slovenke, Talijanke, Poljakinje i Belgijke sa zaostatkom od 2,4 do 5,3%. Najviše razloga za negodovanje imaju žene u Latviji, Estoniji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Finskoj, Češkoj, Francuskoj, Slovačkoj, Nizozemskoj, Danskoj i još nekima, gdje razlike dostižu od 13,3 do čak 233%.

Očito je da će se poslodavci i administracija u svim državama morati dosta potruditi da bi se ublažio muško-ženski jaz zarade. Ali još više da se uklone neke deformacije institucionalnog ponašanja kao što je razvod braka ili pravo na pobačaj, gdje i u najrazvijenijim zemljama (ne isključujući Hrvatsku) još uvijek u znatnoj mjeri dominiraju ili koegzistiraju srednjovjekovni, gotovo inkvizicijski nazori. Očito je da globalni mediji još dugo neće izgubiti zahvalnu, kritikom izazvanu temu barem tijekom jednog dana u godini.

Poduzetništvo vrhunske kategorije

I ove godine mediji su opširno obilježili Dan žena. Reprezentativno je to uradio poslovni dnevnik Financial Times. U vrlo opsežnom prilogu objavio je niz tekstova, obuhvativši brojne aspekte uvijek aktuelne teme, ukazujući na dostignuće i propuste u pokušajima da se ublaži neravnopravnost. Slijedeći tekst na temu talijanskog vinarstva sugerira koliko se može ostvariti kada se podjednako vodi računa o učinku biznisa i o zaštiti planeta koji je sve ugroženiji zbog raširene pohlepe. Mogla bi to biti inspiracija i za hrvatske OPG-ove od kojih neki, doduše u skromnijim dimenzijama, već kroče tim putem ne samo u vinarstvu nego i u drugim agrarnim sektorima.

Godine 1385. kada je Firenca stjecala status renesansnog bankarskog, trgovačkog, financijskog i umjetničkog središta Giovani di Piero Autimori stekao je odobrenje da pstane pripadnik gradske bratovštine proizvađača vina- polažući temelje onoga što je danas jedan od najstarijih i najvećih vinarskih obiteljskih biznisa u Italiji.

Tijekom proteklih stoljeća izredali su se potomci 25 generacija vinarske obitelji Antimori prenoseći upravljanje s oca na sina uzgajajući na terenima Toskane grožđe vrste Sangiovese od kojeg se proizvodi chianti classico, jedno od najpoznatijih talijanskih vina. Ali danas obiteljski biznis Marchesi Antimori, koji posjeduje više od 3.000 hektara vinograda na 26 imanja u Italiji i u inozemstvu, ne vode muški potomci nego tri sestre obitelji Antimori. Predvodi ih najstarija od njih Albiera, predsjednica kompanije. Ona je među rastućim brojem žena u vodećim ulogama u talijanskoj vinskoj industriji koja dostiže vrijednost od 13 milijardi eura. „Moj otac nije imao sina, što je olakšalo izbor nasljedstva“, kaže Albiera, koja je počela raditi u vinariji nakon završetka škole 1996. „U vrlo tradicionalnoj obitelji s dugom prošlošću moglo je biti previše zahtjevno očekivati takav kadrovski rasplet, tj da će djevojka ili žena uopće raditi u upravi kompanije, a pogotovo da će joj biti povjereno vodeće radno mjesto. Ali život je nepredvidiv“, dodaje ona.

Talijanska proizvodnja vina, kao i većina tamošnje poljoprivrede po tradiciji je rezervirana za muškarce. Ipak 1990-ih žene su počele tamo zalaziti jer su mladići iz zemljoposjedničkih obitelji sve češće tražili radna mjesta u gradovima. „Selo je iščezlo s lista prioriteta najstarije seoske djece koja su tražila zaposlenje u financijama i drugim strukama“, kaže Antimori. „Zemlja je dodjeljivana kćerima ako su zato pokazivale zainteresiranost“.

Sada udruga Le Donne del Vino (Žene vina) – utemeljena 1988. za šačicu žena u tadašnjem vinskom biznisu broji više od 1.000 članica. Obuhvaća od nasljednica afirmiranih obiteljskih imanja do stručnih kritičara somelijera i poduzetnika koji su utemeljili vlastite vinarije.

Rastući utjecaj žena rezultat je utjecaja klimatskih promjena na industriju, traženja održivijih postupaka i brige o tome hoće li sljedeća generacija zadržati sklonost održavanja obiteljskih vinarija. „To je poetičan biznis, ali je nepopustljiv,“ kaže Antimori. Ipak ona uočava kako žena daje dodatni smisao upravljanju vinarskim poslovima.

Obiteljska kompanija Marchesi Antimori sada proizvodi više od 20 milijuna boca vina na godinu s gotovo 100 različitih etiketa. Ali Albiera, čiji je 84-godišnji otac Piero aktivan kao počasni predsjednik, kaže da prioritet nije ostvariti maksimalan promet ili rekordnu zaradu, nego osigurati održivost – značilo to uzgoj stabala, sprečavanje erozije ili izbjegavanje prekomjerne proizvodnje. Za nas je prioritet, zemlju koju obrađujemo ostaviti u boljem stanju sljedećem naraštaju.

Zastupljenost žena u Hrvatskoj na rukovodnim mjestima raste, ali sporo

DODATNO NAGRAĀIVANJE Napojnica (ni)je milostinja

Dodatno plaćanje usluge različito je u pojedinim podnebljima.

piše: Drago Kojić

Kada netko odluči učiti neki strani jezik, ne temeljito da bi postao lingvist ili školski nastavnik nego da bi se kao turist sporazumijevao s domaćima u inozemstvu jedna od prvih riječi koja bi im mogla biti od koristi jest napojnica. U susjednoj Italiji to je mancia, u Španjolskoj propina, u Francuskoj pourboire, u Americi ili Engleskoj tip i gratuity, u Njemačkoj trinkgeld, u balkanskim zemljama bakšiš, a nedaj Bože – Rusiji – končik. Vjerojatno je to jedna od najstarijih riječi u ljudskom vokabularu, kojom se željelo pribaviti bolju uslugu uz dodatnu nagrada povrh normalne cijene. Moglo bi se zaključiti da je napojnica nerijetko sadržavala i milostinju prema siromahu, a to obilježje nije u potpunosti i posvuda iščezlo. U vrijeme komunizma u Hrvatskoj, kao i u drugim područjima Jugoslavije, praćena je bila mrštenjem vlastodržaca, ali je u primjeni bila dobrodošla i gotovo neograničena, barem u ugostiteljstvu i srodnim djelatnostima. Potkraj prošlog političkog sustava neslužbeno je prihvaćena francuska praksa upisivanja u račune, ali su neki korisnici usluge ipak dodavali poneku kovanicu u naturi. U sadašnjoj ideološki uglavnom steriliziranoj Hrvatskoj državni financijaši ne znaju što bi učinili s tim oblikom transakcije između davatelja i korisnika usluge. Posao im je zakomplicirao, ne ulazak u Schengen nego uvođenja eura. U početnim danima primjene zajedničke valute u kafićima pa i u restoranima višeg i visokog ranga, potrošači su bili naglo zagorčali život konobarima, ostavljajući vrlo skroman, gotovo neopipljiv bakšiš (da upotrijebimo riječ koja je kod nas gotovo iščezla). Čini se ipak da su se Hrvati smilovali onima koji im serviraju kavu, pivo ili gurmanske ručkove i večere. Ne smijemo zaboraviti ni utjecaj epidemije koronavirusa, koja je, nešto milom nešto silom, bila osjetno reducirala broj ugostiteljskih potrošača, ne samo kod nas nego diljem svijeta

Tko se je zabunio?

Učestalo plaćanje usluge karticama naoko bi moglo obeshrabriti korisnike uhodanih transakcija, ali nema straha za takav ishod. Konobari čak i u Hrvatskoj prije

demokracije „naučili“ su poslovne goste da se nakon plaćanja računa nagrada za usluge može uručiti u gotovini i to u poprilično velikom iznosu. Danas je to dovedeno do savršenstva što potvrđuje nedavno iskustvo jednog poslovnog čovjeka u zagrebačkom restoranu koji nije imao kod sebe gotovine od 100 ili 200 kuna, što je uobičajeni minimum nagrade poslužitelja. U novčaniku je našao tek skromnu novčanicu od 20 kuna i stavio je u presavijeni račun. Nakon nekoliko sekundi konobar se vratio i bez imalo zbunjenosti upitao: „Gospodine, niste li se zabunili?“

Primjena napojnice uvelike se razlikuje diljem svijeta. U SAD-u, gdje dodatni račun za ručak ili večeru najčešće dostiže 20 posto, neki stručnjaci tvrde da je rasna nejednakost pridonijela primjeni takve prakse. Kako podsjeća tjednik The Economist, novinar John Speed je prije više od stoljeća (1902.) napisao: „Crnci, naravno, uzimaju napojnicu, to čovjek očekuje od njih – kao simbol inferiornosti. Ali dati nezarađeni novac bijelcu bilo mi je neugodno“. U mnogim, naročito europskim zemljama naknada za uslugu (servis) uključena je u račun i ne očekuje se da korisnici nešto dodaju, ali mnogi od njih zaokružuju iznos, ostavljajući kovanicu ili sitnu novčanicu na stolu. To ukupan izdatak za obrok povećava za jedan do dva posto. U nekim azijskim zemljama napojnica nailazi na odlučno neodobravanje pa i na izrazito negodovanje. Primjerice, u Japanu se na to gleda kao na uvredljivu insinuaciju da je primalac nalik na prosjaka koji žudi za nezarađenim poklonom, tj. za milostinjom. Takvo stajalište sugerira da je takvo nagrađivanje upravo rezultat pranja savjesti imućnih koji se pokušavaju na neki način odužiti siromahu. Tijekom dugotrajne primjene takvo darivanje vjerojatno je izgubilo prvobitno značenje i pretvorilo se u očekivano nagrađivanje. Kao rezultat ne dobročinstva korisnika nego zasluge poslužitelja usluge. Takav zaključak u neku ruku sugerira i spomenuti zagrebački primjer, gdje konobar bez imalo nelagodnosti opominje gosta da mu je valjda zaboravio dati „pristojnu“ napojnicu.

Djelotvorni trikovi

David Frank počeo je zarađivati uz pomoć napojnice kada mu je bilo 11 godina, zabavljajući goste tijekom večeri u jednom restoranu u New Yorku svojim mađioničarskim trikovima. Kao tinejdžer zarađivao je prosječno 60 do 70 dolara na večer, što nije za podcijeniti, ali ambicije su mu bile više. Stoga je proučio stručnu literaturu o obliku zarađivanja za život te je otkrio da su konobari koji su gostima poslije večeri ostavljali na stolu nenaručeni slatkiš često dobivali dodatak pri plaćanju računa. Poučen tom praksom Frank je po završetku svoje mađioničarske točke gostima počeo davati po jednu igraću kartu, nadajući se da će ih to navesti da mu dadu veću napojnicu. Pokazalo se da su njegove pretpostavke utemeljene. Čini se da je Frankovo iskustvo potvrdilo zaključak da je napojnica nagrada za izvrsnu uslugu. To se može smatrati korektnim stajalištem, ali dodatna istraživanja s Michaelom Lynnom na Sveučilištu Cornell, gdje Frank sada studira, sugerira da stvari nisu tako jednostavne. Naime, otkrili su da je izvođenje magičnih trikova

za stolom ujedno povećalo napojnice konobaricama i konobarima koji su tamo posluživali, iako nisu čini apsolutno ništa više od uobičajenog poslužiteljskog posla. Iako davanje i uzimanje napojnice može naličiti na jednostavnu ekonomsku transakciju, potičući ljude da posao obavljaju iznimno kvalitetno, čini se da tu ima još nečeg. Prije svega, ekonomistima je zagonetno zašto mnogobrojni ljudi uvažavaju napojnice, tj. dobrovoljno daju novac za rutinsku uslugu, u okolnostima kada se pretpostavlja da korisnici općenito žele platiti manje za ono što kupuju. Ali čini se da važnu ulogu imaju nejasne stvari koje je teško definirati i kvantificirati, kao što je osjećaj zahvalnosti do kojega je došao spomenuti David Frank. Anketa što ju je 2010. proveo Ofer Azar, istraživač na izraelskom Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu, otkrilo je da je 85 posto američkih davatelja napojnice izjavilo da slijede društvenu normu, dok je 60 posto izjavilo da to čine kako bi izbjegli osjećaj krivnje. Čini se da su se tijekom pandemije koronavirusa ti nedovoljno jasni činitelji intenzivirali. Lynn je, kako navodi londonski tjednik, primijetio da ljudi izdašnije nagrađuju uslužitelje čak i kada naručuju hranu dostavom, dok je Sarah Conlisk, zaposlenica Federalne rezerve (središnja banka) uočila da oni koji se voze taksijem u gradskim područjima gdje žive bogatiji stanovnici daju vozačima veće napojnice nego prije. Pretpostavlja se da bi to mogao biti milodar povezan s općom opasnošću jer su napojnice u Americi općenito porasle prateći povećane stope hospitalizacije.

Samuraji preziru nezarađeni novac

Prisutnost pandemije ili izvođenja mađioničarskih trikova za jednim stolom u restoranu samo su dva od brojnih činitelja koji mogu utjecati na visinu napojnice. Onaj tko je daje može naprosto biti dirnut poslužiteljem. Ako on ili ona čuči uz stol pored vas, primajući narudžbu, to obično polučuje veću napojnicu. Istraživanje napojnica kod taksi vozača pokazalo je da crnci dobivaju u prosjeku 13 posto povrh tarife, a bijelci čak 20 posto. Jedna druga anketa sugerira da vozačice Uberovih taksija mogu računati na 10 do 12 posto dodatka na cijenu - ali ne ako su starije od 65 godina. Eto posla za sociologe, psihologe, demografe, borce za jednakost spolova i cijelu regimentu stručnjaka. Rekli smo da u Japanu darivanje novca iznad iznosa nije dobrošlo. Međutim, usred pandemije koronavirusa skupina entuzijasta pokrenula je inicijativu da se i u zemlji izlazećeg sunca pokuša afirmirati zapadnjački barbarski običaj nagrađivanja. Čak je bio sročen „Projekt napojnica“, a glavni pokretač ideje Yoshihito Kamogashira početkom 2021. očekivao je da će primjena američke metode, koju je Japan desetljećima uspješno ignorirao, u novonastalim okolnostima donekle poboljšati teško stanje restorana i konobara, ali i garderobijerki, čistačica javnih zahoda, taksi vozača i frizerki, nipošto stjuardesama, gostioničarkama, vozačima autobusa ili presađivačima kose. Čini se, međutim da je plan propao te da će potomci samuraja nastaviti živjeti bez prihvaćanja zapadnjačkih običaja. U još nekim dijelovima Azije imitiraju japanski prezir prema napojnicama te se niti u Južnoj Koreji ili Hong Kongu ne očekuje nikakva nagrada.

Ali u Indiji, sada vjerojatno najnapučenijoj ne samo azijskoj nego svjetskoj zemlji, nagrada je dobrodošla i čak se očekuje. Slično je i u većini afričkih država, gdje se i na taj način pokušava makar simbolično ublažiti golemi dohodovni jaz između imućnih i siromašnih.

Poticaj ili ne?

Nedavno istraživanje u 30 zemalja sugerira da su napojnice češće u društvima gdje je vrlo raširena ekonomska nejednakost i gdje su izrazito uočljivi osjećaji krivnje bogatijih društvenih slojeva, što bi ih trebalo motivirati da budu darežljiviji, zahvaljujući sustavu rejtinga koji ih izlaže ocjeni poslužitelja. Najočitije je opravdanje za napojnicu poticaj poslužitelja da pruži kvalitetniju uslugu. Ali logika napojnice kao poticaja nije naročito čvrsta. Većina gostiju u restoranima ne spada u kategoriju redovitih. Slučajni namjernik neće imati veće koristi od ostavljanja napojnice kako bi očekivao bolju uslugu prilikom idućeg dolaska na ručak ili večeru – koji će vjerojatno izostati. Ali nije izvjesno da i redovitim gostima davanje nagrade konobarima jamči bolji tretman. Kad bi bilo drukčije, drži Ofer Azar, napojnice bi rasle ili padale ovisno o kvaliteti usluge više nego kod neredovitih, slučajnih gostiju. Ali izraelski istraživač nije uspio naći dokaz da se to događa. Uostalom, kvaliteta usluga u zemljama poput Japana i Juže Koreje, gdje je napojnica apsolutni raritet, nije uočljivo lošija nego u Americi ili Europi. Kada bi napojnice djelovale kao poticaj moglo bi se očekivati da budu češće i u drugim profesijama gdje se često susreću davatelj i korisnik usluge. Ali i to izostaje jer niz profesija kao što su stomatolozi, veterinari ili automehaničari u potpunosti izbjegavaju kulturu davanja i uzimanja takva stimulansa. U Azerovoj anketi samo 14 posto Amerikanaca daje dodatan novac kako bi izbjegli lošiju uslugu. Jedno istraživanje pokazalo je da kvaliteta usluge objašnjava razliku od samo pet posto u visini napojnice. U analizi korištenja Uberovih taksija (gdje je napojnica primijenjena samo u 15 posto slučajeva) pokazalo se da su karakteristike korisnika tri puta važnije nego vozačeve kada je riječ o visini nagrade.

Tko je dobitnik?

Vrlo često restorani ili druge kompanije imaju jednaku – ili čak veću – korist od napojnice nego formalni dobitnik. Privlačeći korisnika niskom javno iskazanom cijenom, kasnije se oduzme napojnica, koja i ne odlazi u cijelosti onome tko ju je formalno dobio. Tako su nedavno internetske platforme kao Twiter, Facebokk i YouTube nastojale zadržati najtalentiranije djelatnike dopuštajući svojim vrhunskim „kreatorima“ da uzimaju napojnice od čega je kompanija uzimala dio za sebe. Naručite li danas da vam u New Yorku ili Washingtonu dostave pecivo ili kavu, dostavljač će vjerojatno na svom ekranu zatražiti da mu date napojnicu. Mnogim je naručiteljima neugodno odbiti. Primjena napojnica sadrži i podosta rizika za one koji su u to uključeni, od menadžera do poslužitelja, naročito u okolnostima

kada između 20 i 60 posto konobarove zarade čini taj izvor prihoda, što je vrlo raširena praksa u Americi. Ako biznis cvjeta i uprave uslužitelja mogu trljati ruke jer napojnice su obilne. Kada biznis malaksava pada i zarada uslužiteljima kao i ukupan prihod. Stupanj rizika različit je po zemljama. U Britaniji i Njemačkoj npr. napojnice se ne uračunavaju u minimalnu plaću. Ali u Francuskoj i nekim dijelovima Amerike, gdje na neki način provode konfiskaciju, zaposlenici zapravo gube prve napojnice koje zarade u korist poslodavca koji ih može iskazati kao dio minimalne plaće. Napojnice u gotovini (kešu) lako je prikriti od poreznika koji diljem svijeta iskazuju sve veću pohlepu i nastoje ih oporezivati u obliku servisa koji se iskazuje na računu te je vidljiv, ili na neki drugi način. Čini se da ta dvojba muči i hrvatske poreznike koji žele oduzeti i tu milostinju. Na koncu se nameće pitanje: Tko zapravo dobiva napojnicu?

Dogovoreno je koliki će iznos napojnica biti neoporezovan

Nove knjige

INFLACIJA JAHAČA APOKALIPSE

Deset katastrofa prijete čovječanstvu

Nouriel Roubini u novoj knjizi prognozira budućnost koja se ne doima privlačnom.

Legende, mitovi, bajke i ostali oblici usmene i pisane predaje, uz obilje manje ili više pouzdanih povijesnih zapisa već stoljećima, čak i milenijima, zastrašuju čovječanstvo proročanstvima od kojih su neka učinkom nadmašila maštovitost profesionalnih i amaterskih proroka. Glad, rat, kuga, kolera i ostali jahači apokalipse (uključujući i još uvijek aktualni COVID-19)

ostavili su vidljive tragove, ali pretkazivači ne odustaju od najave svakojakih novih pogibelji. Kao da žele pojačati duhovito-ciničnu dosjetku „Ne bojte se, dobro biti neće“. Na popis pretkazivača novih oblika zla upisao se (ne prvi put)

i Nouriel Roubini, autor knjige „Mega-

prijetnje: Deset trendova koji ugrožavaju našu budućnost i kako ćemo ih preživjeti“ („ Megathreats: The Ten Trends That Imperil our Future, and How to Survive Them“, izdavači John Murray u UK-u i Little, Brown u SAD-u). Na 320 stranica on proširuje broj tradicionalni jahača apokalipse na još desetak s područja ekonomije, financija, politike, tehnologije, prirodnih katastrofa prouzročenih klimatskim promjenama i čovjekovom zloporabom planeta na kojemu (zasad) opstajemo. „Razumno ponašanje moglo bi djelomično ili potpuno spriječiti jednu ili više pogibelj, ali promatrano u cjelini nevolje se čine neizbježnim“, zaključuje lakonski Rou-

bini. „Očekujte mnogo mračnih dana, prijatelji moji“, dodaje bez okolišanja.

Zloguki prorok

Čitatelji nestrpljivo-nervoznog temperamenta vjerojatno bi takvu knjigu bez oklijevanja mogli odložiti u kantu za otpatke ne pročitavši ni stranicu. Ali oni koji su zahvaćeni pesimizmom mogli bi biti dodatno oneraspoloženi nepovoljnim stanjem u svijetu. Upozorenja autora za svakoga bi mogla biti uznemirujuća, ali su na žalost vrlo vjerojatna. Čovjek se jedino može nadati da će globalni ekonomski i politički kormilari smisliti pouzdanija rješenja za sprečavanje najpogubnijega scenarija od onih koje ima Roubini. On ima iskustva u promicanju nesreće, a investitori su ignorirali njegovo upozorenje na vlastitu štetu. Osvrćući se u Megaprijetnjama na svoju izvornu temu, ekonomiju, Roubini upozorava da nam predstoji dugovna kriza divovskih razmjera. Cijeli svijet nalik je na delinkvente poput Argentine koja se devet puta oglušila na otplatu dugova od svoje neovisnosti 1816. Krajem 2021. globalni dug, javni i privatni, iznosio je 350% bruto domaćeg proizvoda planeta. Majka svih dužničkih kriza (kako Roubini definira dostignuto stanje) čini se neizbježnom tijekom tekućeg ili sljedećeg desetljeća. Svaki potencijalni lijek dužničke katastrofe sadrži vlastite prijetnje: paradoks štednje, kaos neplaćanja dugova, moralnu opasnost sanacije oporezivanja imovine i rada – što suzbija investicije ili ugrožava najsiromašnije, inflaciju koja odvlači sredstva. Sami odaberite otrov koji će vas dokrajčiti, iro-

nično sugerira autor. Najnovija zaluđenost modernom monetarnom teorijom, držeći niske kamatne stope, uz gomilanje dugova, samo će dovesti do drukčijeg oblika obračuna. I kao da eksplicitni dugovi nisu dovoljni da bismo bili zabrinuti, implicitni su još opasniji. Čak ni najbogatije zemlje nisu dovoljno imućne da ispune obećanja dana sve većem broju umirovljenika. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak (OECD) procjenjuje da nepodmireni dugovi 20 država dostižu zapanjujućih

78 bilijuna USD.

Sumnja u nove financijaše

Roubini je u knjizi iskazao sumnju u sposobnost aktualnih guvernera središnjih

banaka. Nakon najnovijih bankarskih skandala

u SAD-u i Švicarskoj njegova

bi kritika jamačno bila još žešća, usmjerena na ukupan globalni bankovni sustav. Napominje da su vrhunski ekonomisti kao Ben Bernanke, nekadašnji čelnik Federalne rezerve (američke centralne banke) i Mario Draghi, koji je primjereno vodio Europsku središnju banku, zamijenjeni sadašnjim pravnicima i regulativcima. Autor drži malo vjerojatnim da će sadašnje čelne financijske ekipe učiniti nešto djelotvorno u zaustavljanju stagflacije – opake kombinacije stagnirajućeg ekonomskog rasta i uzleta cijena – pa bi ono što se događalo prije pola stoljeća (1970-ih) bio blagi zastoj u odnosu na predstojeći pogubni scenarij. Ako se obistine takva predviđanja mogli bismo očekivati valutnu eroziju i jačanje ekonomske nestabilnosti. Financijska mlitavost Grčke i Italije mogla bi uzdrmati i srušiti Europsku novčanu uniju. Financijska previranja prouzročit će dodatni protekcionizam i premještanje industrijske proizvodnje. To će ubrzati deglobalizaciju i fragmentaciju vezama isprepletenog svijeta. Naravno, Roubini nije oduševljen utjecajem i obećanjima umjetne inteligencije, koja već pridonosi opasnoj koncentraciji kompetitivne moći, porastu društvene nejednakosti i širenju dezinformacija koje ugrožavaju demokratsku politiku. Tvrdi da snaga umjetne inteligencije već ugrožava znatan broj uredskih intelektualnih radnih mjesta i prouzročuje masivnu tehnološku nezaposlenost. „Ne vidim urednu budućnost

tamo gdje nova radnja mjesta zamjenjuju poslovi koje je automatizacija već prigrlila. Ta revolucija čini mi se već odlučenom“, piše on.

Opasno nadmetanje

SAD-a i Kine

Bitka za tehnološku prevlast između SAD-a i Kine dodatno će zaoštriti postojeće geopolitičke napetosti. To bi moglo izazvati rat dviju suprotstavljenih velesila. Autor iznosi stajalište da je prethodno tetošenje Kine od strane Washingtona možda jedna od najvećih strateških pogrešaka koje je u novije vrijeme učinila bilo koja zemlja. Zašto?

Zato što je time ubrzan uspon snažnog autoritativnog konkurenta. „Kina će postati najveća svjetska privreda, o tome nema sumnje – jedino je pitanje kada“, piše on. Čitatelji bi se na ovom mjestu zapitali kakvi su Roubinijevi zaključci o klimatskim opasnostima kojima smo izloženi. Svi ekonomski i tehnološki potezi koji bi mogli dovesti do brzog rješenja imaju teško savladive političke prepreke ili su enormno skupi. Sjetimo se samo koliko je natezanja u pokušaju da se ograniči ispuštanje ugljičnog dioksida. Ne smije se podcijeniti ni stalna najezda imigranata, s kojom je posebice suočena Europa.

Nade u oporavak

Što je moguće učiniti u sprječavanju spomenutih i još nekih megaprijetnji?

Toj temi, u vrlo opsežnoj knjizi autor je posvetio samo sedam stranica. Teško je naći argumente kojima on obrazlaže opasnosti s kojima smo suočeni. Ipak, kako u prikazu knjige u Financial Timesu obrazlaže ugledni urednik londonskoga tjednika John Thornhill, valjalo bi se podsjetiti da se čovječanstvo i u prošlosti suočavalo s nimalo

blažim opasnostima. Svijet nije bio naročito ugodno mjesto 1941., ali je ipak na koncu uspio poraziti fašizam i nacizam. Žestoke krize često su oživljavale zajedničku akciju u svladavanju protivnika napretka. Jednom od mogućnosti prevladavanja zastoja Rou-

bini vidi u porastu ekonomske produktivnosti i djelotvornijoj zaštiti okoliša. Snažan i postojan ekonomski rast veći od pet posto na godinu mogao bi suzbiti neke od nabrojenih opasnih trendova i potaknuti opći rast dohotka.

Staljinova londonska epizoda

Novi roman objavljen u povodu 70. godišnjice smrti jednoga od najokrutnijih diktatora u ljudskoj povijesti sugerira da je povremeno u mladosti znao iskazati barem rudimentarne znakove čovječnosti.

Mediji diljem svijeta nisu propustili obilježiti nedavnu sedamdesetu godišnjicu smrti jednoga od najkrvoločnijih vlastodržaca u povijesti čovječanstva, koji je umro 5. ožujka 1953. Josif Visarionovič Džugašvili, poznat kao Staljin, pod intimnim komunističkim nadimkom Koba inspirirao je brojne autore da u opsežnim knjigama opišu zlodjela tog zlotvora, koji je možda usmrtio više stanovnika Sovjetskoga saveza nego što su to učinili Nijemci i ostali osvajači dok je to područje bilo Rusija, uključujući Napoleona. Okrugla godišnjica i pokušaji Putina da stekne slavu nalik na zloglasnog prethodnika, prikladne su okolnosti za još jednu knjigu o Kobi, s adekvatnim naslovom „Prodajte nam konopca“ (Sell Us the Rope, u engleskom originalu izdavača Sandstone

D.K.

Press). Autor Stephan May smatrao je navedene okolnosti prikladnim izazovom da nas još jednom vrati u prošlost. Kao što su odavno otkrili njegovi prethodnici, teško je dati sveobuhvatan prikaz života tiranina pa se uglavnom ograničio na kratko razdoblje 1907. kada je Staljin nekoliko mjeseci boravio u Velikoj Britaniji, uglavnom u Londonu, gdje je održan peti kongres ruske komunističke partije. U to doba Koba, tada 29-godišnjak, nije još monstrum kakav će postati kasnije te je iskazivao određeni šarm, zbunjenost i čak simpatičnost. Moglo se vidjeti kako mu je kao ocu nedostajao sin Jakov koji je ostao kod kuće u Gruziji.

Sentimentalna veza?

U poglavljima romana opisan je Kobin boravak u UK-u, od dolaska u Harwich do završetka konferencije. Autor nam ne nameće Staljinova stajališta nego opisuje još neke delegate, najčešće lijepu i enigmatičnu Finkinju Elli Vuokko. Na stranicama knjige susrećemo i Rosu Luxemburg, Lava Trockog, Maksima Gorkog i pripadnike tajne carske policije Okhrane, kojoj možda je, a možda nije, pripadao i Koba. Možda su najzanimljivije stranice knjige koje opisuju manje važne ličnosti. Vuokko je iščezla iz povijesti, iako se čini da su je usmrtili ruski vojnici za vrijeme

građanskoga rata u Finskoj 1918. Spominje se i Arthur Bacon, simpatični sin vlasnika pansiona u Londonu

gdje je Staljin sa svojim gruzijskim

komunističkim kolegama smišljao

snove o jednakosti. May je majstorski dočarao vidike i mirise Londona na

prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bio je to grad u kojemu su konji još uvijek bili glavno prijevozno sredstvo, a ulice skliske zbog balega. Stalnu opasnost činile su bolesti i nasilje, ljudi su umirali od bijede, mršteći se na imućne kapitaliste. Koba je dobro prošao u autorovim zapažanjima. U jednom dijalogu s Vuokko kaže: „Teško je živjeti uz spoznaju da si nekoga ubio. Život dolazi i prolazi, ali pokojnik te nikad ne napušta.“

Nasilnik od malih nogu

Kako će čitatelj reagirati na ovaj inteligentno sročen i čitak roman uvelike ovisi o tomu u kojoj je mjeri sposoban usporediti i suočiti ponuđeni prikaz Staljina s masovnim krvoprolićima koja su uslijedila kasnije. Netko bi mogao pokušati usporediti novo štivo s romanom Normana Mailera „Dvorac u šumi“ (objavljen 2007.) u kojemu je prikazan mladi Hitler kojeg je zlostavljao njegov izopačeni otac. Takve devijacije mogu poslužiti kao objašnjenje, ali ih je teško prihvatiti kao opravdanje. Uostalom dimenzijama Staljinove krvoločnosti uvjerljivo svjedoče brojne druge knjige u kojima je prikazana njegova izopačenost. Čak je dvije napisao Simon Sebag Montefiore, od kojih jedna (objavljena 2007.), koji također stavlja pod povećalo mladost opakog diktatora. Montefiore je zacijelo u pravu kada tvrdi da su gulag i masovna ubojstva 1937-38. ključni događaji u povijesti 20. stoljeća. On drži da se Staljinova politika nije pojavila na sceni nenajavljeno. Da bi to dokazao, autor je proučio dječaštvo

i odrastanje velikog terorista. Uvjeren je da je otkrio kako je Staljin bio opasno poremećeni mizantrop tijekom cijeloga života. Kvalifikacije nije iznio napamet. Uz pomoć nekih Rusa i Gruzijaca iskopao je gomile dotad nepoznatih podataka. Sam Staljin nikad nije iznosio događaje iz svog života prije revolucije 1917. Povremeno je prijateljima uz večeru iznosio priče, ali najčešće je pri tom lagao i prikrivao činjenice. Očito s čvrstim razlogom. U školi je bio ozloglašen zbog zločestih trikova u hrvanju s prijateljima. U pravoslavnom sjemeništu, gdje se školovao za svećeničko zvanje, opet se tukao i kada nije bio izazvan. Na marksističkim sastancima sve je uznemiravao beskonačnim spletkama. Kada je dospio u zatvor organizirao je ubojstvo jednog zatvorenika. Staljin se naročito protivio objavljivanju jedne od svojih najvećih eskapada, iako je izvedena u korist komunista. Organizirao je 1907. pljačku dviju kočija koje su prevozile imovinu dviju banaka u Tbilisi. Bila je to jedna od najodvažnijih pljački u Europi u to doba, o čemu su opširno izvještavale

novine diljem svijeta, a Staljin je svoj dio grabeži ponosno dao Lenjinu. Ali marksisti općenito nisu odobravali takve pljačke jer su im rušile ugled. Sve u svemu čini se da se da diktator od početka nije zazirao od zlodjela.

D.K.

Staljin u dobi od 23 godine (1901.)

Zanemarena opasnost od žeđi

Iako je odavno jasno da globalne rezerve vode za piće ali i brojene druge namjene, nisu neiscrpne, gotovo ništa se ne čini da spriječimo isušivanje vodotoka.

Iako je voda, uz zrak, najvažnija materija za nastanak života i opstanaka na planetu, čovječanstvo se već dugo nedovoljno trudi sačuvati je. Bez pretjerivanja bi se moglo tvrditi da potpuno zapostavlja taj dragocjeni resurs. Od 22. do 24. ožujka u New Yorku je na temu zaštite vodnog bogatstva održana konferencija UN-a – prvi put nakon 46 godina. Taj podatak dovoljno sam po sebi pokazuje „koliko je sati“, tj. koliko nam je stalo do zaštite. Na tom skupu glavni tajnik UN-a Antonio Guterres jednostavnim je riječima upozorio da se čovječanstvo nalazi u opasnosti od globalnog nedostatka čiste vode, što će se samo pogoršavati u idućim godinama. „Prekinuli smo vodeni ciklus, uništili ekosustave i zagadili podzemne vode. Isušen je krvotok čovječanstva putem vampirske potrošnje i neodrživog načina korištenja vode koja isparava i zbog globalnog zatopljenja.“ Dijagnoza je zabrinjavajuća, ali nerealno je očekivati da će slične konferencije utažiti globalnu žeđ ako se ne okanimo rasipništva i neodgovornosti u zaštiti onoga što je još preostalo. Na temu vode napisane su tijekom povijesti brojne knjige. Nedavno je tu vrstu literature obogatio Edward Wilson-Lee, autor knjige „ A History of Water “, u izdanju William Collinsa.

Oštroumni povijesni pregled

„Mnogi povjesničari u svojim kronikama hvale povijest, ali te su pohvale najčešće neutemeljene“, zapisao je Damião de Góis, portugalski kraljevski arhivar, u prikazu vladavine Manuela I, objavljenom 1566-7. De Góis je smatrao da je povijest beskrajna i „da se ne može svesti ni u kakve granice“. To

je neobičan manifest za kroniku, jedan od najsuhoparnijih i najsažetijih literarnih prikaza povijesti. Ali da bi obuhvatio široku viziju svoje zadaće de Góis uzima u obzir široko područje od povijesti šijitske muslimanske vjere do školovanja abesinske kraljice majke Eleni. Autor knjige „Povijest vode“ Edward Willson-Lee odobrava takvu sveobuhvatnu radoznalost, a u nekim detaljima nastoji je oponašati. Knjiga obuhvaća istraživanje života i razmišljanja portugalskog kroničara, ali ujedno zagovara globalizaciju, otvorenost i zamisli o svijetu lišenom dogmatičnosti. Doduše, trenutačna zbivanja u svijetu, rat u Ukrajini, agresivnost Kine i Sjeverne Koreje, učestalo zveckanje čak i nuklearnim oružjem, ne govore u prilog autorovim argumentima, ali povijest je (barem zasad) bezgranična u prostoru i vremenu.

Neumorni putnik

De Góis je bio neumoran putnik kopnom i morem pa je dobro upoznao svjetska vodna bogatstva. U mladosti je radio u velikom trgovačkom središtu, Antwerpenu te je imao prilike spoznati važnost trgovine morem. Kasnije je obavljao diplomatske funkcije u Danskoj, Poljskoj, Prusiji i Rusiji, dakle uvijek blizu vode. Pustolovine su ga izložile intelektualnom vrenju doba u kojem je živio. Družio se s Erazmom u Frei-

burgu, radeći kao tajnik ostarjelog filozofa. Objedovao je s Martinom Lutherom u Wittenbergu, a Ignatius Loyola, utemeljitelj jezuitskog crkvenog reda, posjećivao ga je u Padovi.

Tragičan kraj

Putovao je još dalje vremenima i morima, ali ne u stvarnosti nego čitanjem i pisanjem. Portugal je bio začetnik doba istraživanja i u tom je razdoblju slovio kao glavna veza između Europe i ostalih područja svijeta u prijevozu robe, informacija i – što baš nije bilo najsretnije – ljudi (od kojih su mnogi završili kao roblje). De Góis je svojim čitanjem, ali i pisanjem širio vlastite horizonte, što je bilo u proturječnosti s tadašnjim dominirajućim društvenim stajalištima. Iako je već bio na pragu 70-e godine života (što je tada bila duboka starost) inkvizicija ga je 1571. osudila na 19 mjeseci zatvora. Tijekom tamnovanja bio je podvrgnut stalnom ispitivanju, tj. svojevrsnom ispiranju mozga. Optužba je bila da njegov katolicizam nije u skladu s onim što su zahtijevali inkvizitori. Nakon što su tog tobožnjeg buntovnika u siječnju 1574. pustili iz zatvora uslijedila je njegova smrt – slučajno ili posljedica umorstva. Prema nekim iskazima je spaljen, po drugim zadavljen.

D.K.

Franjo Žilić (1939 – 2023)

Eto, prošlo je već nekoliko mjeseci kako nas je napustio moj dugogodišnji prijatelj i najbliži mi suradnik –Franjo Žilić. Do posljednjeg trenutka surađivali smo intenzivno, da bi tričetiri dana prije (ipak) iznenadne smrt još dogovarali smjernice za upravo ovaj broj našega časopisa, koji je uređivao sa mnom od samoga početka i osobno mnogo pridonio njegovom profiliranju i pozicioniranju na hrvatskoj medijskoj pozornici. Kad me, zaista iznenada, zatekla Franjina smrt nisam osjećao samo duboku bol za prijateljem i suradnikom s kojim sam usko surađivao od 1959. sve do smrti već istinsku prazninu u mom životu. Bilo je to nešto poput gubitka mlađeg voljenoga brata.

Franjo Žilić, dugogodišnji novinar, glavni urednik i direktor nekada kultnog Privrednog vjesnika, otišao je nenadano, nakon kratke i teške bolesti. U dugoj novinarskoj karijeri, Franjo je bio jedan od doajena privrednog novinarstva u Hrvatskoj. Izabrao je novinarstvo kao životni poziv i ostao mu vjeran do kraja svoga života. Zajedno smo surađivali od samoga početka njegova novinarskog djelovanja i cijelo vrijeme zajednički tražili najbolja rješenja, zajednički projicirali nova izdanja, određivali politiku lista. Time ne prestaje njegova novinarska aktivnost.

Zajedno osnivamo izdavačku kuću BINOZA Press s nekoliko kultnih izdanja. Kasnije, u visokoj životnoj dobi i podobro narušenog zdravlja, zajednički aktivno uređujemo časopis Perspektive, programski okrenut prema najživotnijim i strateškim temama razvoja naše zemlje.

Pripadao je krugu lučonoša inovativnih i slobodnih ideja koje su doprinosile bržem i zdravijem razvoju hrvatske ekonomije i društva u cjelini. Svojim pristupom, razradi koncepcije lista (i drugih izdanja) Privredni vjesnik je, već tada, pomalo sramežljivo, ali hrabro nagovještavao okvire tržišnoga gospodarstva i da pripada drukčijem, slobodnijem, ljudskijem svjetonazoru. Uspio je vješto okupljati ljude i suradnike, otvarao prostor za niz ekonomista koji su kasnije postali korifeji ekonomske misli i nositelji zagrebačke ekonomske škole.

Franjo Žilić u mom će sjećanju ostati zauvijek svijetao primjer iskrenog prijatelja, čovjeka s kojim sam dijelio najintimnije misli, nedostajat će mi zajednički razgovori. Ukratko, nedostajat će mi zauvijek moj prijatelj i dragocjeni suradnik!

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2023

3-4-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2022

1-2-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2022

3-4-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2021

1-2-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021

3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020

1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020

3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019

1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019

3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018

2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018

1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018

3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017

2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017

1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017

4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016

3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016

2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016

1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016

4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015

3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015

2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015

1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015