ZIMA U BEOGRADU Piše: Mišo MARIĆ Od prošle jeseni, malo-malo, londonski drugari hvataju mi muštuluk: “Air Bosnia” od januara leti London Gatwick – Sarajevo. Triput jeftinije nego što letih preko Zagreba, Splita i Dubrovnika. I direktno, što mi je najvažnije. Zovem predstavništvo u Londonu... Letiće od februara... Boing već rula na pisti, letiće od marta... Odletila je kompletna ekipa “Air Bosnie” u Londonu i Sarajevu, samo avion još nije. Prijatelj i komšija u Exeteru Nebojša Bato Tomašević ide u Beograd da se razduži kućom, zbirkom slika, bibliotekom... Svim. - Sve su to barabe - kaže - ja dole više neću ni u posetu. A zove me sa sobom. Danima zove Tomo Bajević, moj mostarski drugar, koji tamo predstavlja grčki INTRACOM. Da proslavimo Dan oslobođenja Mostara, a onda ćemo kolima na jug I tamo nastaviti. Tomo mi puno znači. Zbog Mostara, zbog Duška, zbog srca velikog kao Hum i duše meke, poetske... Predstavnik “Dalmatia and Istria Travel” u UK Korčulanin, Boris Marelić, zove iz Londona: - Lipi moj, naša’ sam ti jeftinu kartu za Beograd, 140 funti. Taman u pola cijene u odnosu na sve druge. Letiću za bivši glavni grad. Tamo sam spiskao dio dječaštva, tamo sam ljubio prve cure, sačuvao ponekog prijatelja... ŠEHER 50 BANJA LUKA
Tamo su mi Bato i Tomo, kombinacija UNHCR-a i majke Tereze u ovom izbjegličkom slučaju. Slijećem na Surčin. Vidim da se Sava još ulijeva u Dunav, a grad je, zbilja beo, pod snijegom. Tek poneki visok dimnjak čadi kao furuna. Spomenik Pobjednika na Kalemegdanu, s neba, izgleda zguren i smrznut... Izgleda poražen... Šalju me na izlaz za strance. Da me viziraju. Ne primaju kartice, viziraju me turistički za 10 eura u kešu... Tomo čeka s kolima i vozačem. Vozač je Dragan Glogovac. Nakon nekoliko rečenica o putu i programu boravka, Dragan preuzima konverzaciju. Saznajem da je vozio Jolu Musu. Da je Jole, pokoj mu duši, bio velik čovjek. Da je njega, Dragana, mobilisalo aprila ’92. pa poslalo na Romaniju. Da je zbrisao pješke do Gacka, pa dalje. Da mu nije bilo do “rata lopova”. Sa panoa, pored puta, smješkaju nam se dva Voja i Zoran. Đinđićev smiješak je njemački, Šešeljev mesnat a Koštuničin je djelo plastičnog hirurga. Uz vojvodinu sliku ide i natpis “Šešelja za predsednika”. Kad se vraćah, odletio je za Hag. Dnevne novine su popratile naslovom: “Šešelj ispraćen u Hag uz pečeno prase”. Krenuo, čovek, omašćen prasetinom s ražnja put Karlobaga i Virovitice a završio, s trbušinom punom mlade prasetine, u Hagu... Na Novom Beogradu, sve po starom. Nove su, tu i tamo, crne vizit - karte koje je ostavio NATO... Ruševine zjape nepopravljene. Dedinje je dograđeno. Palate s visokim ogradama iza kojih sumnjičavo vire TV - kamere. I juče je jedan upucan. Upucavaju se svakodnevno, rutinski. Postali su dosadni s upucavanjem... Odćutim, pored Kuće cvijeća. S poštovanjem i sjetom. Cvijeća nema. Samo snijeg i zagrobna tišina... Na Dedinju me čeka Bato. Njegov dnevni boravak je reprezentativna postavka svjetske i ex YU naive. Batinu vilu je koristio Veselin Đuranović dok je predsjedavao SIV-om. Spavaću u sobi ispod jednog Lackovića i
