Zaboravljeni šahista

Piše: Kasim BAJRIĆ

koji ipak nije zaboravio svoje banjalučke šahovske godine kojima je sada dodao i svoje švedske...

Šah me je privlačio još od malih nogu. Kad sam pohađaočetvrti razred osnovne škole, napravio sam sve šahovske figure od drvetadok sam na livadi čuvao krave. Žao mi je što ih nisam sačuvao. U osmom razredu osnovne škole ”Milan Radman” bio sam najbolji šahist među učenicima.

Sjećanja na 64 crno-bijela poljavode me dalje u godine kad se je u Banjaluci počela graditi fabrika ”Celuloza”, i kad su nam dolazili stručnjaci iz Japana. Na prostoru gdje su se počeli graditi objekti i pogoni novog giganta nalazila se i mala kantina u kojoj se uz karte igrao i šah. Mi smo živjeli u Medenom polju, bilo mi je blizu pa sam dolazio da se priključim igračima šaha. Oni su igrali ”u piće”, a ja ”u cigare”koje sam donosio mojoj majci. Malo ko me je mogao pobijediti. Niko sretniji od mene!!

Šah u školskim klupama

Putevi školovanja i šahiranja se nastavljaju. Kad sam završio Učiteljsku školu, odlazim u selo da radim kao učitelj. Prvo u Osnovnoj školi”Petar Saradžić”u Han Kolima. Imao sam učenike od prvog do četvrtog razreda, svake pete godine novi ”prvačići”. U školi sam s velikom ljubavlju vodio šahovsku sekciju. Djeca su zavoljela šah i s radošću su čekali da učestvujemo na nekom takmičenju. Jedne godine smo na Malim olimpijskim igrama osvojili prvo mjesto. Mi, Mali olimpijci – pobjednici!

Iz Osnovne škole ”Petar Saradžić” prelazim u Osnovnu školu”Ranko Šipka”. Tu takođe nastavljam da vodim šahovsku sekciju. Djeca su bila zainteresirana i nisu izostajala sa naših šahovskih druženja.Na Malimolimpijskim igramabili smo prvaci, a na pojedinačnom šahovskom prvenstvu osnovnih škola moja učenica Ćatić Aida osvojila je prvo mjesto. I moje kćerke su se ”zaljubile” u šah. Alisa više, a Amela (mlađa) se brzo povukla, rekavši: ”Ne podnosim poraz.”

Kao nagradu za moj rad s omladinom 1985. godine dobio samod SOFKE (Savez

organizacija fizičke kulture) knjigu ”Šahovska enciklopedija”.

Moj brat i ja osnovali smo Šahovski klub ”Petar Mećava”, s kojim smo ušli u republičku ligu. Moja kćerka Alisa igrala je za Dom JNA, na takmičenju je bila bez poraza. Na ženskom prvenstvu je porazila i Minu Karabegović.

Banjalučko-švedska šahovska priča

Šah nije samo igra, još više je ljubav, opsesija, svakodnevni život. Tako sam 1984. godine položioi ispit za šahovskog instruktora, pred Nikolom Lakićem i drugim jugoslovenskim majstorima šaha. A krajem decembra 1989. godine položio ispitna Seminaru za šahovske sudijeu Čelincu i dobio zvanje opštinskog šahovskog sudije. U komisiji su bili:Emin Kemura, Nedeljko Ilić i Nikola Lakić.

Radi ratnih zbivanja, kao i mnogi drugi napuštam svoju Banjaluku 1994. godine. Sa porodicom dolazim u Švedsku, grad Nyköping,gdje i danas živim.

Nisam bio baš ambiciozan da se posvetim učenju švedskog jezika. Ali uz pomoć supruge našao sam šahovski klub NASK (Nyköping Amaterski Šahovski Klub) i postao njihov član. Rado su me prihvatili i odmah me uključili na turnire. Četiri godine bio sam šahovski prvak grada Nyköping.

Banjaluku nisam zaboravio, svake godine dolazim bar dva puta, da se nadišem Vrbasa. Družim se s prijateljima, sa šahistima, mnogi me se sjećaju. Učestvujem također na turnirima. Na jednom takvom turniru u Mejdanu, među 26 šahista osvojio sam drugo mjesto.

Teško mi je što nisam spomenut u knjizi ”80 godina šaha u Banjoj Luci”, među čijim priređivačima je i Nikola Lakić. Sreo sam se i na moje pitanje i čuđenje što i mene nema u knjizi, odgovorio je: ” Nije bilo tvojih slika.”Čudno???

Bili smo dobri prijatelji, upoznali se preko šaha. Svaki dan se sastajali i razmjenjivali iskustva. Na svakom mjestu sam o njemu pričao kao o velikom čovjeku. Posebno mi je žao što nisu spomenute škole,gdje sam ja radio, koje su osvajale prva mjesta, ”Petar Saradžić” i ”Ranko Šipka”.

Evo, ja sad šaljem slike da Nikola vidi i mene i sebe!!! Svi smo mi dio banjalučke šahovske priče.

Ja i dalje igram šah i pobjeđujem! Ja, “poznati”, a sad ”zaboravljeni” šahovski instruktor! Alisa i Kasim u napetoj završnici