BANJALUKA, PROGNANI GRAD Fotosi: Mirsad FILIPOVIĆ i arhiva “Šehera”
Bio je to grad velikih i otvorenih srca, ali Banjaluka nije danas ona Banjaluka... Piše: Vasvija DEDIĆ BAČEVAC
Nekada je Banjaluka bila gospodski i pravi šeher grad. Tu ljepotu, pitomost, otmjenost i gospoštinu vidio si i osjećao na svakom mjestu. Grad u kojem je važilo: ko se jednom Vrbasa napije, zauvijek tu i ostaje omanđijan svježinom i onom smaragdnom bojom vode, termalnim izvorima, gugutanjem golubova i prekrasnim alejama. Bio je to grad u kojem je ljepota bila čarobna formula dobrog i zdravog života. I zato je tu bilo zanosnih ljepotica, sportista, pisaca, pjesnika, umjetnika, zlatara i slastičara, krojača i obućara... i svega što život čini vrijednim i lijepim. Banjaluka je bila grad po mjeri čovjeka. Planiralo se i gradilo s mjerom i ukusom, sa zlatnim pravilima urbanizma i ekologije. Brižljivo i s toplinom kao što laste svijaju gnijezda tako se svijala Banjaluka pod vrijednim prstima i rukama njenih graditelja i građana koji su je voljeli kao neodvojivi dio vlastitog bića. Voljeli, čuvali, gradili i poštovali. Upravo zbog te tananosti i suptilnosti bića banjalučkih gospođa nastao je i ručni rad koji prozvaše keranje. U sredini je goblenčić sa nekim cvijetom a onda polako s iglom u ruci i koncem kraj pristavljene kafe ili već gotove, sjedilo se i kerelo. I to je bio odmor i hobi vrijednih domaćica koje su svojim umjetničkim rukotvorinama ukrašavale lijepe i čiste domove. Banjaluka je bila grad umjetnika, putnika i studenata. To je bio grad otvorenosti i gostoprimstva. I nije ničudo da su svi koji su ga posjetili s ponosom i radošću govorili: bili smo u Banjaluci.. Kao da su bili u nekom malom raju. I jeste bila raj jer je imala dušu i izgled pravog šehera u kojem su se poštovali: dobro, plemenitost i ŠEHER 42 BANJA LUKA
ljepota. U čemu je tajna ljepote Banjaluke i lijepih Banjalučanki u pjesmama opjevanih? Tajna je kada ljepota koja te okružuje postane dio tebe i cvjetati u licu, očima, kosi, tijelu i pokretima. Kada ljubav prema domu, sokaku, naselju, rijeci, građevinama, alejama, golubovima,baštini,spomenicima i bogomoljama prostruji tvojim bićem i zapjeva u dragim pjesmama. Kada miris lipa zamiririše prostranim i ušćupernim banjalučkim alejama, miriskoji je ljepši i odnajljepšeg francuskog parfema. I nema nigdje u našoj dragoj i drevnoj Bosni i Hercegovine da lipe tako lijepo i mirisno cvatu, ali i da nas tamo sada nema. Banjaluka je bila gospodski grad i pravi šeher jer tu bilo prave gospode i gospođa. I nije se ta gospoština mjerila u parama i imanju već u ponašanju i manirima. Koliko god da imaš, nije važno količinski već kako se nosiš s tim. Da sve što radiš bude s ukusom i mjerom. I kao da nigdje bolje ne zaživi riječ otmjeno kao u gradu na smaragdnom Vrbasu. I zato su cvjetale ruže, jasmini i tulipani u malim vrtovima i baščama, čistile se i prale ulice, rasle jedre, sočne i slatke trešnje, koje su nekad za vrijeme osmanske imperije nosili na turske dvorove da se velikani dive toj ljepoti iz bogatog grada u kojem je raslo rajsko voće, od kojeg su djeca bila nestašna i radosna, a jedra i rumena kao najljepše jabuke, a žene lijepe i umiljate kao gorske vile. Grad u čijem se samostanu Marija Zvijezdaproizvodio čuveni, originalni i mistikom obavijeni Trapiski sir. I čini se da ni jedan grad nije imao i živio Feng šu pravila kao što je to bilo u gradu na Vrbasu.
