Zaboravljeni šahista... koji ipak nije zaboravio svoje banjalučke šahovske godine kojima je sada dodao i svoje švedske... Piše: Kasim BAJRIĆ
Šah me je privlačio još od malih nogu. Kad sam pohađaočetvrti razred osnovne škole, napravio sam sve šahovske figure od drvetadok sam na livadi čuvao krave. Žao mi je što ih nisam sačuvao. U osmom razredu osnovne škole ”Milan Radman” bio sam najbolji šahist među učenicima. Sjećanja na 64 crno-bijela polja vode me dalje u godine kad se je u Banjaluci počela graditi fabrika ”Celuloza”, i kad su nam dolazili stručnjaci iz Japana. Na prostoru gdje su se počeli graditi objekti i pogoni novog giganta nalazila se i mala kantina u kojoj se uz karte igrao i šah. Mi smo živjeli u Medenom polju, bilo mi je ŠEHER 40 BANJA LUKA
blizu pa sam dolazio da se priključim igračima šaha. Oni su igrali ”u piće”, a ja ”u cigare”koje sam donosio mojoj majci. Malo ko me je mogao pobijediti. Niko sretniji od mene!! Šah u školskim klupama Putevi školovanja i šahiranja se nastavljaju. Kad sam završio Učiteljsku školu, odlazim u selo da radim kao učitelj. Prvo u Osnovnoj školi”Petar Saradžić”u Han Kolima. Imao sam učenike od prvog do četvrtog razreda, svake pete godine novi ”prvačići”. U školi sam s velikom ljubavlju vodio šahovsku sekciju. Djeca su zavoljela šah i s radošću su čekali da učestvujemo na
nekom takmičenju. Jedne godine smo na Malim olimpijskim igrama osvojili prvo mjesto. Mi, Mali olimpijci – pobjednici! Iz Osnovne škole ”Petar Saradžić” prelazim u Osnovnu školu”Ranko Šipka”. Tu takođe nastavljam da vodim šahovsku sekciju. Djeca su bila zainteresirana i nisu izostajala sa naših šahovskih druženja.Na Malimolimpijskim igramabili smo prvaci, a na pojedinačnom šahovskom prvenstvu osnovnih škola moja učenica Ćatić Aida osvojila je prvo mjesto. I moje kćerke su se ”zaljubile” u šah. Alisa više, a Amela (mlađa) se brzo povukla, rekavši: ”Ne podnosim poraz.” Kao nagradu za moj rad s omladinom 1985. godine dobio samod SOFKE (Savez
