Mihovil 09 15 by Petar Alfirevic

MIHOVIL

GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.23(10), GODINA XX (2015.)

Sveti Mihovil, zaštitnik Grada Šibenika i Šibenske biskupije

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 23 (10)

sadržaj:

UVODNIK

BIBLIJSKI TEKST

TEOLOŠKA MISAO

PROPOVIJED

ZMAJ VELIKI, STARA ZMIJA, BAČEN JE NA ZEMLJU

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas

Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK: Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Franjo Glasnović, Željko Krnčević, Ivan Ugrin,

Suradnici: Joško Čelar, Joso Gracin, don Gabrijel Jagarinec, Petar Gardijan, Božidar Grga, Branimir Zmijanović, don Darko Poljak

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

TISAK:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

1000 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 na naslovnici: Šibeniku

Sv. Mihovil u apsidi katedrale u

don Darko Poljak: ANĐEO U BIBLIJI

SADRŽAJ 10

OBLJETNICA

prof. dr. sc. Ivica Poljičak: DANI PONOSA I SLAVE

60 63 66 72

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

MLADI

SJEĆANJA

don Stipe Perkov Vaši su mornari osvećeni

OSVRT

prof. dr. sc. Paško Bubalo: PRAVOSLAVNA CRKVA U SLUŽBI VELIKOSRPSTVA

CRKVA I DRUŠTVO SVJEDOČANSTVA

Zvonimir Blažević: KAD SU POGODILI KATEDRALU U KUPOLU KAO DA SU MENE POGODILI

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE DON RAFAEL BENAMATI

AKTUALNO

POVIJEST

USPUT

96 102

Mr. sc. Petar Gardijan: ‘Quo Vadis’, civilizacijo?

Branimir Zmijanović, dipl. iur. PETAR BERISLAVIĆ, BRANITELJ DOMOVINE

Joško Čelar Kijevo U RATU kao mali Vukovar

REPORTAŽA

Joso Gracin Sv.Ivan Trogirski na Diomedovom rtu, mjestu sudara vjetrova, struja i valova

PRIRODA

grupa autora Značajni krajobraz „Rijeka Krka (donji tok)“

106 IN MEMORIAM MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

UVODNIK ZMAJ VELIKI, STARA ZMIJA, BAČEN JE NA ZEMLJU Mnogo je puta Šibenik u svojoj dugoj i burnoj povijesti bio napadan i ugrožavan. Opsjedali su ga Mlečani, na zidine i utvrde navaljivali Turci, autonomaši ga priključivali Italiji, Jugoslaveni Srbiji; porobljavala ga Austrougarska, ubijali Napoleon, Musolini, Hitler, Milošević, Josip Broz,svi veliki diktatori ovoga svijeta. Kroz svu povijest morao se braniti i obraniti kako bi ostao slobodan i svoj – hrvatski i katolički! Bio je premalen i slab da se svojom snagom i bedemima obrani, zato je zatražio zaštitu i obranu odozgo. „Mene ne štite ni visoke zidine ni more (…) mene čini sigurnim u svako doba zaštita moga Gospodara…“ Uzeo je za zaštitnika svetog Mihovila koji se razračunao s Neprijateljem, Sotonom na Nebu. „Nasta rat na nebu: Mihael i anđeli njegovi zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada… Zbačen je Zmaj veliki, zavodnik svega svijeta i ne bi mu više mjesta na Nebu!“ (Otk. 12, 7 -9). Tako nam knjiga Otkrivenja obznanjuje pobjedu Dobra nad Zlim, pobjedu Mihovila nad Sotonom. Nebo je očišćeno od Sotone i njegovih pomagača, ali što je sa Zemljom? Je li tu pobijeđen Zmaj veliki, ili su ovdje još vodi borba između Istine i laži, Života i smrti? Knjiga Otkrivenja nas neugodno iznenađuje: „ Zmaj je bačen na zemlju a s njime i anđeli njegovi.“ ( Otk. 12, 9) Bačen je na zemlju, među ljude. Zašto na zemlju? Je li zato ovdje imamo stalne ratove, sukobe, borbe u sebi i oko sebe. Nebo se riješilo Zla, a zemlja? Na zemlji kao da vlada Zmaj i anđeli njegovi (sotone) što slušamo, gledamo i osjećamo svaki dan. Nije li ga Mihovil 4

moga potpuno dotući, usmrtiti, baciti u pakao ili na neko drugo astralno tijelo, nego baš na zemlju da nam zagorčava život i vodi nas u propast. Sve su to pitanja na koja čovjek nema lakih odgovora. Ista knjiga Otkrivenja odgovara: „Pobijediše krvlju Jaganjčevom!“ (0tk 12, 11) Trebao je sići s Neba Jaganjac Božji, Isus Krist, prolivši krv na križu, zajedno s onima koji mu se pridružiše u borbi za Istinu, Ljubav i Oca pobjeđuju Zmaja. Razlika je pobjede na Nebu i na zemlji: Nebu donesena zauvijek a na zemlji je treba ostvarivati iz dana u dan, dok On ponovno ne dođe. U slobodi, i „ako hoćeš“. Pomaže nam sveti Mihovil ali u prvom redu Isus Krist. U konačnici je ipak Sotona pobijeđen, obranjeni smo, ali ne još u potpunosti, pogotovo ako ne želimo. Približava se Dan zadnjeg Okršaja kad će nastati „novo Nebo o Nova Zemlja, ni smrti više biti neće“. Dođi Gospodine Isuse! U toj nadi i pomoći s oslobođenog Neba nedavno smo proslavili 300. obljetnicu obrane Sinja od Osmana zagovorom Gospe od Milosti - Sinjske, obranu Šibenika u Rujanskom i Domovinskom ratu, 20. obljet-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

nicu obrane, oslobođenja Knina i Hrvatske u Oluji. Možemo slobodno poći na mjesta stratišta i moliti za svaku žrtvu totalitarnog sustava (komunizma, fašizma i nacizma). Nadam se da će ubrzo nicati spomenici pomirenja i zajedništva s imenima žrtava ubijenih od bilo kojeg izma. „I začujem glas s Neba silan: Sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova! Jer, zbačen je tužitelj braće naše koji ih dan i noć optuživaše…“ (Otk 12, 10-11) Optužiše i ponovno optužuju pravednike i našeg sveca blaženog Alojzija Stepinca. S pomoću zaštitnika Mihovila i Krvlju Jaganjčevom obranit ćemo sve i svakoga koje napadne „Zmaj veliki, stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta“. Bit će izbačen i sa Zemlje! Konačno! On – Zmaj, a ne ljudi. „ Zato, veselite se, nebesa i svi nebesnici!“ Otk. 12, 12) I svi zemljanici! „Jaganjac ovce oslobodi…“ Poštovani čitatelji, sretan vam blagdan svetog arkanđela Mihovila, zaštitnika grada Šibenika i cijele šibenske biskupije. Veselite se! urednik

IZ ŽIVOTA BIBLIJSKI BISKUPIJE TEKST 1. ČITANJE: Dn 7, 9-10. 13-14

Prijestolja bjehu postavljena i pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće. Riječ je Gospodnja. 2. ČITANJE Otk 12, 7-12a Čitanje Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola Nasta rat na nebu: Mihael i anđeli njegovi zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat, i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bi im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, stara zmija — imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova! Jer, zbačen je tužitelj braće naše koji ih dan i noć optuživaše pred Bogom našim. Ali oni pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva: nisu ljubili života svoga sve do smrti. Zato, veselite se, nebesa i svi nebesnici!« Riječ je Gospodnja Zborna Bože, ti savršeno raspoređuješ službe anđela i ljudi. Tebi anđeli u nebu uvijek stoje na službu: daj da nas čuvaju u našem životu na zemlji. Po Gospodinu.

Kip sv. Mihovila na glavnom oltaru crkve sv. Ane na groblju u Šibeniku

Čitanje Knjige proroka Daniela

Darovna Gospodine, prinosimo ti žrtvu hvale i smjerno molimo, da je anđeli donesu pred lice tvoga Veličanstva: primi je da nam bude spasonosna. Po Kristu. Pričesna pjesma Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, pred licem anđela pjevam tebi. Popričesna Gospodine, okrijepio si nas nebeskim kruhom. Smjerno te molimo, da nas ojači njegova snaga i brani anđeoska zaštita te odvažno nastavimo put spasenja. Po Kristu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

TEOLOŠKA MISAO

Anđeo u Bibliji PIŠE: don Darko Poljak I. SZ i NZ nauk o anđelima 1. Ime i pojam: angelus (lat.) i angelos (grč.) znači glasnik, nadzemaljsko biće; nekad je anđeo izričaj naravi (pa anđele nazivamo duhovnim bićima), a nekad zadaće odn. službe (pa mogu biti u službi Boga ili vraga). Iako mnoge religije poznaju anđelima slična bića, bića koja stoje između božanstva i čovjeka, predodžbe o anđelima su oznake židovskog i kršćanskog pogleda na svijet. II. Povijesnodogmatski nauk o anđelima 1. Nauk otaca: Starozavjetnom i novozavjetnom pologu vjere pripada i uvjerenje o postojanju duhovnih bića koja po svojoj naravi nisu bog (narav im nije božanska), ali su čovjeku po moći superiorni, te su čovjeku dijelom skloni, a dijelom neprijateljski raspoloženi. Taj je nazor i u vankanonskim spisima široko rasprostranjen, te to dijeli zajedno sa svojim židovskim i helenističkim okruženjem. To je kod apologeta (kršćanski teolozi 2. i 3. stoljeća) budilo sumnju oko neprikladnog stapanja raznih pogleda na anđele, od starozavjetnih i novozavjetnih slika o anđelima preko židov-

sko-apokaliptičkih izmišljanja, kao i narodnih predaja o demonima i duhovima. Stoga je već Klement Aleksandrijski pripremao raspravu da li se mogu demoni Grka izjednačiti s biblijskim anđelima. Nasuprot gnosticima, po kojima su anđeli aktivno sudjelovali pri stvaranju svijeta, Irenej naglašava njihovu stvorenost. Specifično kršćansko obilježje zadobiva nauk o anđelima mnogih otaca od 2. - 4 . st. ponajprije time da djelovanje anđela uklapaju unutar službe Krista i njegove Crkve: u Starom zavjetu dobivaju zadaće pripremanja Kristova dolaska; kod rođenja su mu odani i služe mu do sve do eshatološkog dovršenja njegova kraljevstva; pripisuje im se pomoć u primanju sakramenata i tumačenje liturgije kao sudjelovanja u nebeskoj slavi. Vrlo rano oci tvrde da anđeo prati čovjekov život od rođenja do smrti, da ga vodi kajanju (anđeo kajanja), i da nosi njegove molitve Bogu (anđeo molitve). III. Sistematska teologija 1. Postojanje i narav anđela: Jednodušno je svjedočanstvo vjere i tradicije da postoje anđeli kao osobna bića, stvorena od Boga, obdarena duhovnim bićem povezanim s tjelesnim na način drugačiji od čovjekove tjelesnosti. To je i svečano definirano.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

O točnom trenutku njihova stvaranja sa sigurnošću se iz Objave može saznati samo da ono prethodi stvaranju čovjeka. Danas je čista duhovna bit anđela od teologa općenito prihvaćena. Ona je i temeljni pojam i spekulativna polazna točka za bliža određenja naravi anđela. Naime, kao duhovno biće anđeo je u srodstvu s ljudskom dušom. Ta činjenica omogućuje primjenu sveopćih atributa duhovnog na njega, ali anđeo nije duhovna duša kao čovjek. Iz toga slijedi da njegovo duhovno spoznanje i htijenje i njegov bitak treba misliti kao slobodan i neovisan od svih veza i povezanosti s tijelom i njegovim osjetilima. To, opet, tumači anđeosku besmrtnost, oslobođenu tjelesne propadljivosti koja obilježava čovjeka. S druge strane, iz anđeoske bestjelesnosti ne slijedi da anđeo sasvim nepovezano stoji nasuprot tjelesnom svijetu. Kako nam Pismo pokazuje, njihova moć nad tjelesnim stvarima veća je od čovjekove, čiji je odnos prema svijetu u bitnom određen i posredovan prostornim i vremenskim uvjetovanostima njegova tijela. Što se tiče osjetljivih pitanja spoznajnog života anđela, svi se veliki teolozi slažu da su anđeli sposobni snagom svoje naravi shvatiti stvarnost (tubitak) i spoznati Boga, i da je Bog u njihovom inetelektu postavio temeljno znanje o duhovnom i materijalnom stvaranju; pritom se misli na ulivene ideje (znanje), tj, znanje koje je njihovom biti već zadano. Ovoj čistoj duhovnosti odgovara velika i snažna koncentracija

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO slobodnog htijenja (volje), nepodložne umoru i nepostojanosti poput ljudske, koja zbog toga čini njihove odluke odgovornima. 2. Anđeo u nadnaravnom redu. Bog je mogao anđele stvoriti u naravnom redu i ostaviti ih u takvom redu. Sv. Pismo, pak, tvrdi da je veliko mnoštvo anđela dospjelo u nadnaravno blaženstvo, u kojem „gledaju lice Oca u nebu“ (Mk 18,10), dok su se drugi pokazali nedostojnima tog poziva. Time je Bog i anđelima pretpostavio prokušavanje sposobnosti za dostignuće ovog nadnaravnog cilja. Dakle, nisu odmah stvoreni za nebesku slavu. Teološki je sigurno da su anđeli od Boga stavljeni pred odluku biti uzdignuti u milosni život. Od Tome Akvinskog je, malo-pomalo, došlo do sveopćeg prihvaćanja nauka mnogih otaca ( kao npr. Bazilija, Augustina, Ivana Damašćanskog) da je Bog anđele obdario svojom milošću već u trenutku njihova stvaranja. U čemu se sastoji dokaz za ovakve tvrdnje, Objava ostavlja u tami i nejasnoći. 3. Odnosu anđela prema Kristu i Crkvi počinje se tek odnedavno, unutar angelologije, pridavati zaslužena pažnja. S druge strane, o tome nije nedostajalo vrijednih i važnih izjava već kod Bernarda iz Clairvauxa i Ivana od Križa. Po njima, Bog Otac je Logosu kao Praslici cijelog stvaranja predao ne samo čovječanstvo, nego čovječanstvo zajedno s anđelima za „zaručni-

ka“, i Sin postaje čovjek da bi ujedinio otkupljeno čovječanstvo s anđelima u jednu Crkvu. I po Tomi Krist nije samo glava vojujuće Crkve na zemlji, nego i proslavljene, koja je zajednica anđela i ljudi; dakako, veze Krista prema ljudima su srdačnije i intimnije nego s anđelima, budući da je Krist radi spasenja ljudi postao čovjekom.

4. Vjera u anđela čuvara ukorijenjena je u Objavi i vjeri svih stoljeća, i to posebno na način da svaki krštenik biva povjeren zaštiti anđela čuvara. Zaštita čistog duha nad ljudima cilja ponajprije na postignuće vječnog spasa, ali se odnosi i na zaštitu od pogibelji tijela. Čašćenje i zazivanje anđela odgovara zajedništvu s njima u Božjem kraljevstvu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

PROPOVIJED Dijelovi propovijedi mons. Srećka Badurine na misi povodom treće godišnjice napada na Lišane Ostrovičke i progonstva iz te župe

Isusu Kristu nemate pravo stavljati zapreke - ovo je njegovo područje, ovo je njegova Crkva Biskup Badurina među ruševinama samostana u Kninu

FOTOGRAFIJE: Stanko Ferić Bila je srijeda, 17. srpnja 1991. U našem sjemeništu bili su se sabrali svi svećenici biskupije. Imali smo mjesečni sastanak. Onda je u tijeku tog sastanka, negdje prema sredini, nešto poslije deset sati, pukao glas: »Puca po Lišanima. Ima mrtvih, ima ranjenih.« Ja sam kratko nakon toga otišao u policijsku stanicu pitati neke podatke, neke informacije, o čemu se radi. Nitko ondje od prisutnih nije točno znao reći što se događa. Neke podatke smo dobili, a poslije podne smo otišli tamo prema Stankovcima, pa u Lišane. Opomi8

njali su nas da je opasno doći do crkve sv. Nikole Tavelića. Ipak smo otišli nas nekolicina: fra Julijan, fra Branko, fra Mirko i ja, jer sam se osobno želio uvjeriti da li je crkva pogođena. Ali dok smo razgledavali crkvu, izvana su počeli oko nas fijukati metci, pa smo se brzo pokupili, i onda smo prisustvovali ukrcavanju starijih i djece u autobuse koji su odlazili prema Pirovcu, da se u tom času maknu s tog poprišta, ne bi li se ubrzo vratili natrag. Toga dana poginuo je fra Mile, kasnije su padale druge žrtve, uslijedilo je progonstvo svih. Naše crkve tamo - iako nemamo izravnih svjedočenja -nisu ostale pošteđene, ni jed-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

na. Kuće zapaljene - vi ovdje, u Pirovcu i drugdje posvuda. Tako danas komemoriramo pred Bogom, pred samima sobom taj datum, ali i sve ono što je prethodilo i sve ono što je slijedilo nakon tog datuma. To komemoriramo, spominjemo zaista kao ljudi koji nose na svojoj vlastitoj koži i u svojoj duši i u svom srcu ožiljke i svježe rane. Ali tu strahotu komemoriramo, spominjemo je se pred Bogom, u Bogu, pred Isusom Kristom, u Isusu Kristu koji je naš učitelj. Zato u izvještaju koji sam već davno sastavio i na mnogo adresa razaslao -za župu Lišane Ostrovičke stoje ovi podaci: -oko 1800 katolika,

IZ ŽIVOTA PROPOVIJED BISKUPIJE

Branitelji Lišana 1991.

- župna crkva sv. Mihovila srušena, - područna crkva sv. Nikole Tavelića u Lišanima srušena, - crkva sv. Antuna pustinjaka u Buliću srušena, - crkva sv. Ante Padovanskog u Ostrovici srušena, - crkva sv. Kate, stara i nova, u Vukšiću srušena, - crkva sv. Jeronima u Lišanima: tada kad sam ovo sastavljao, stavio sam upitnik, - crkva na novom groblju srušena, - župna kuća u Lišanima spaljena. To je samo kratki izvještaj o crkvenim zgradama. A tu su uključene i vaše kuće, vaša imanja, sve ono što je tamo stvarano stoljećima. Ali ima jedna pojedinost koju ću ovdje spomenuti, premda znam da je to glas vapijućega u pustinji. O tome sam bio napisao jedno pismo, pa su ga i bili objavili u Glasu Koncila. Raspravljalo se o ljudskim pravima na području Hrvatske, i ima međunarodnih ustanova koje imaju

svoje podružnice i u Hrvatskoj i koje budno paze na kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj. I nitko se ne treba protiviti tome da se zapažaju i loše strane života, da se na to upozorava i da se stalno poboljšava sigurnost svih građana, dostojanstvo i sloboda svakog čovjeka. Ali ima jedno pravo koje se u Hrvatskoj teško krši, a krše ga Ujedinjeni narodi: dužnost i pravo biskupa da posjećuje čitavu svoju biskupiju. Više sam puta njima tumačio: ja nisam član hrvatske vlade i ne dolazim kao takav na svoje područje; ja nisam predstavnik vojske ni policije, ja nisam ni predstavnik Crvenog križa - ja sam biskup, ovo je moja biskupija, ja sam zadužen za molitvu i za vjeru; ja predstavljam Isusa Krista. Isusu Kristu nemate pravo stavljati zapreke - ovo je njegovo područje, ovo je njegova Crkva. Oni su nas pomiješali s različitim drugim svjetovnim institucijama, i stoga ovo što govorim o župi Lišane, o crkvama - ne govorim

kao neposredni svjedok, nego govorim po onome što sam doznao od drugih. A bila bi dužnost i pravo meni kao biskupu biti neposrednim svjedokom, da osobno vidim i da osobno mogu posvjedočiti. Danas, kada spominjemo tragičnu godišnjicu naše župe Lišane, imamo razloga tugovati, ali imamo razloga i obnoviti svoju mladost kako smo nekada molili ispred oltara - izvornu duhovnu snagu, izvornu vjeru, izvorno pouzdanje u Boga, izvornu ljubav, ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu. Tako nas Isus Krist sakuplja i izgrađuje, tako nas on čuva da ne dođe do rasapa našeg srca, naših obitelji, našeg naroda, nego da budemo zaista među sobom jedno, jedno srce i jedna duša, jedno u Isusu Kristu, Dobrom pastiru kojemu je žao naše sudbine, ali koji ne ostaje samo na tome, nego on sabire, on nas jača, on nas obnavlja i on nas vodi prema sigurnoj budućnosti. Amen!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

OBLJETNICA

Krković 1991.

DVADESET ČETIRI GODINE OBRANE ŠIBENIKA U RUJANSKOM RATU

Dani ponosa i slave PIŠE: dr. sc. Ivica Poljičak FOTOGRAFIJE: Stanko Ferić, Internet

Šibenski rujanski rat ima više naziva pod kojima se spominje, bilo da je riječ o svakodnevnim razgovorima ili da se razmatra u stručnoj i znanstvenoj literaturi. Poznajemo ga i kao rujanski ratni podvig, a spominje se i kao šibenska bitka u rujnu 1991. godine. U svakom slučaju, šibenski ru-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

janski rat predstavlja prvu veliku hrvatsku pobjedu u obrani od velikosrpske agresije. Od samih početaka „puzajuće“ velikosrpske agresije koja je započela u ljeto 1990. godine postavljanjem balvana, zbog čega su je neki u početku zvali i „balvan revolucija“, srpski pobunjenici u Hrvatskoj

IZ ŽIVOTA OBLJETNICA BISKUPIJE

Hrvatska zastava na vojarni na Jamnjaku

bili su u tajnosti naoružavani i imali pomoć snaga JNA. Tomu treba dodati, sagledavajući iz lokalne perspektive, da je ključna osoba srpske političke pobune u Hrvatskoj u to vrijeme bio dugogodišnji građanin Šibenika, psihijatar Jovan Rašković. U takvim okolnostima, uz policijske snage i uz ubrzano stvaranje Zbora narodne garde koja je poslije prerasla u Hrvatsku vojsku, organiziranja obrane su imala u puno situacija zavičajni karakter. Šibenčani su se, koliko su takvi uvjeti dopuštali, jako dobro organizirali. Ipak, prisjećajući se Domovinskog rata i tih velikih šibenskih dana, uvijek je nužno razmotriti i uzroke koji su doveli do rata, jer nažalost još uvijek

Ranjeni Grad

ima malobrojnih pojedinaca u Hrvatskoj koji misle da je to bio građanski rat, da je krivnja na obje strane, te da se rat mogao izbjeći samo da je bilo „malo razuma“. Upravo suprotno, Hrvatskoj je rat bio u potpunosti nametnut i zbog toga bilo koja raščlamba povezana uz Domovinski rat treba započeti tvrdnjom da je Hrvatska bila napadnuta, da je bila izložena velikosrpskoj agresiji. Već duže vrijeme dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata upozorava, potkrjepljujući brojnim izvorima na odgovornost srbijanskog vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku, koja je provedena za-

jedno s JNA. O tome Nazor govori: „Izvori jasno pokazuju da je JNA 1991. godine zapravo postala sredstvo provođenja velikosrpske politike, da je praktično djelovala kao srpska vojska s ciljem ostvarenja ciljeva koji su bili sukladni ciljevima politike tadašnjeg srbijanskog vodstva. Da nisu imali pomoć srpskih vlasti iz Beograda, pobunjeni Srbi iz Hrvatske nikada ne bi krenuli u pobunu protiv nove, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti, jednako kao što je činjenica da se srpsko vodstvo ne bi odlučilo za provedbu velikosrpskog projekta da na svoju stranu nije pridobila JNA“. Šibenik i šibenski kraj rujan 1991. godine su dočekali u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

OBLJETNICA neposrednom okružju JNA s kopna, ali i s mora, a tijekom rujanskog rata Šibenik su razarali i zračnim snagama. U zaleđu, u selima s većinskim srpskim stanovništvom vladala je već mjesecima otvorena pobuna. Dakle, unatoč vrlo nepovoljnim okolnostima, slabo naoružani Šibenčani su u rujanskoj bitci pružili snažan otpor, odbacili srpske pobunjenike i snage JNA od šibenskog mosta i na taj način spriječili da Hrvatska bude presječena na pola. Šibenski rujanski rat tih sedam dana, od 16.do 22. rujna 1991. godine, već je potanko opisan i nije nam nakana prepričavati brojne događaje koji su se odigrali u rujnu 1991. godine. Ovdje želimo istaknuti da je rujanski ratni podvig bio prijelomnica, kada je cijela Hrvatska vidjela da je Šibenik pobijedio, da je cijela Hrvatska dobila neophodno samopouzdanje da se može i da će Hrvati iz rata izaći kao pobjednici. Tih su dana za sve Hrvate Šibenik i šibenski kraj bili simboli pobjede, ponosa i slave. Zbog toga se Rujanski rat izrijekom navodi u Statutu grada Šibenika. Naime, u gradskom statutu samo se navode dva datuma. Prvi se odnosi na svetoga Mihovila, 29. rujna,, koji se svečano slavi kao gradski blagdan i kao dan grada Šibenika. S punim pravom, jer neraskidiva je povezanost Šibenčana sa svojim nebeskim zaštitnikom još od prvih dana Šibenika. Drugi datum, iz bliske prošlosti, odnosi se na šibenski rujanski ratni podvig. U statutu, između ostalog, piše: „U znak sjećanja na dane kada je u Domovinskom ratu – 1991. 12

Gardist na Mulu Krke

Nakon povlačenja agresora sa Šibenskog mosta

godine uspješno obranjen grad Šibenik, u Gradu Šibeniku svečano se obilježavaju dani od 16. do 22. rujna, kao Dani ponosa i slave“. Da se ne zaboravi. Istinom treba oduzeti prostor prekrajateljima prošlosti. Jer ne rade oni to zbog prošlosti, nego zbog njihovih ciljeva u vremena koja su pred nama. Zato je uvijek potrebno ponavljati da je Domovinski rat bio obrambeni rat, da se u korijenima velikosrpske agresije nalazi kontinuitet velikosrpstva, kojega, nažalost, sve više ima u medijima danas. Zato je tako važan Domovinski rat, jer on

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

je gradivi stup suvremene samostalne hrvatske države. A Šibenčanima ponos i slava. Zaslužena!

Kada je „grmilo“ Šibenčani su dali do znanja srpskim pobunjenica i JNA da će Hrvatska pobijediti. Šibensku pobjedu u rujanskom ratu valja nam slaviti za naših života, jer je čista i velika. Ako je Vukovar grad heroj, onda je Šibenik grad pobjednik. Na diku Šibenika, šibenskog kraja i cijele Hrvatske.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJEN BLAGDAN GOSPE OD KAPELICE U ROGOZNICI

Župa Rogoznica je proslavila blagdan Gospe od Kapelice po 293. put. Procesija kroz mjesto, na kojoj se okupio veliki broj vjernika, sastojala se od dočeka slike Gospe od Kapelice u Rogoznici, te ispraćaj u župnu crkvu. Prema predaji, ribar Ivan M. Bogović–Tuburko, daleke 1722. godine, loveći ribu oko rta poluotoka Gradine ugledao je neobičnu svjetlost. Kada se približio stijeni, s koje je

dopirala svjetlost, našao je Gospinu sliku koja prikazuje Marijin posjet rođakinji Elizabeti. Sliku je odnio kući i spremio je u škrinju, ali se ona na neobjašnjivi način vratila na isto mjesto. I tako se to ponovilo tri puta. Uskoro su mještani zajedno s ondašnjim svećenikom odlučili na tom mjestu sagraditi kapelicu, a svečanost koja se upriličava povodom tog događaja u sadašnjem obliku utemeljena je 1776. godine. Ta čudesna slika izgorjela je u župnoj crkvi, a druga, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća ukradena, nastala je u Beču 1888. godine. Pokraj prvotne male kapelice izgrađena je veća u razdoblju od 1907. do 1909. godine. Svečanost se održava 2. srpnja, na Petrovčicu, kada se Gospina slika dovozi brodom u pratnji svećenika i mladih djevojaka odjevenih u bijele haljine do rogozničke Caparinove rive, gdje je dočekuju vjernici sa svećenicima, da bi potom svi zajedno u svečanoj procesiji rogozničkom rivom sliku prenijeli u župnu crkvu. Gospina slika ostaje u župnoj crkvi do prve nedjelje iza Gospe od Karmela, kada se u svečanoj procesiji morem i kopnom vraća u svoje svetište na rtu poluotoka Gradine. U procesiji sudjeluje stotine brodica i tisuće vjernika, koji prelaze pješice oko 2.5 km zavjetnog puta, mnogi često i bosi. U prošlosti su Gospin brod plivajući pratili samo mladići, a danas im se pridružuju i djevojke. Rogoznicom su 1887. godine harale crne ospice i dnevno odnosile i do 40 života. Tadašnji župnik, don Tode Pavlović, okupio je vjernike i oni su se bosi zaputili u Gospino svetište, moleći Gospu za milost. Od tog 24. siječnja prestalo se umirati u mjestu, bolesni su ozdravili, a na taj dan, zavjetni blagdan, redovito se održava misa u kapelici. Čudotvorna rogoznička zaštitnica čuva svoj puk i luku od svih stradanja tijekom gotovo tri duga stoljeća.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE VODICE: Proslavljena Gospa od Okita

Gospa nam donosi prepoznati Jaganjca Spasitelja Blagdan Gospe Karmelske u župi Vodice proslavljen je u četvrtak, 16. srpnja svečanim misnim slavljem na brdu Okit gdje se nalazi Gospina crkva i župno svetište Majke Božje. Od ranog jutra u svetištu su se slavile euharistije, a središnje slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homiliji je ukazao kako Marija poput pohoda Elizabeti svake godine dolazi vjernicima Vodica na Okit. „I danas onima koji čuju Gospin pozdrav, zaigra od radosti duša u njima, zaigra od uzbuđenja srce i tijelo i cijelo biće. Jer Gospa nam donosi prepoznati Jaganjca Spasitelja. Tko to nije doživio, od nas koji od djetinjstva dolazimo ovdje u ovo naše Gorje, na Okit? Najprije u naručju naših majki, naših vjernica i patnica. Pa onda sitnim dječjim koracima 14

po skalinama, s ručicom u rukama naših neutrudivih težaka očeva, djedova i baka, koji su znali slušati, i nas su znali učiti slušati „kako Okit govori". I tko od nas nije svaki put iznova doživio taj drhtaj srca, to „okitsko karmelsko" uzbuđenje, rekao bih čak i čudesan ushit i zanos, koga je teško riječima opisati, ali ga je ovdje uvijek moguće iskusiti? To uzbuđenje blagdansko: iskreno djetinje najprije, pa potom mladenačko, pa obiteljsko slavlje koje se onda prelijevalo u cijelo naše selo i na mnoge hodočasnike koji su ovdje dolazili? U tom vjerničkom ozračju „Gospe od Okita", uza sve teškoće i iskušenja, koja su svakoga od nas kao i cijelo ovo selo i sav narod hrvatski kroz povijest pratili, rasli smo i sazrijevali, i kao vjernici, i kao ljudi, i kao odgovorni domo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ljubi“, naglasio je biskup Ante Ivas. Naša Gospa od Okita nas je vjekovima vjerom kao »majčinskim mlijekom dojila". Toj vjeri nas je učila, u njoj nas je odgajala, hrabrila nas, čuvala nas, suze mnoge otirala i sušila, bol mnogu bolovala i liječila, od neprijatelja nas zlobnih branila. S nama se zajedno molila i borila. I pute nam Božje pokazivala, i učila nas Božjim putima hodati, križ nositi i dizati se kad posrnemo Ili padnemo. Ona nam je otvarala Božje vidike s kojih se bolje vidi, i ljepše i više i dalje zemlja i nebo. Kao i s ovoga brda Okita. Da se ne zatvorimo samo u zemlju i zemaljsko i vremenito. Da ne zaboravimo ono Božje, nebesko i vječno, poručio je biskup Ivas. Gospa je uvijek bila s nama. Na posebno snažan i uvjerljiv

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE način kad su razne sile zla i Zloga, u ime raznih lažnih bogova „Baala", kao i u vrijeme proroka Ilije na Karmelu, htjeli rušiti našu vjeru u jedinoga i pravoga Boga. Rušiti naše svetinje, oltare, Crkve. Kad su zbog postojane vjere i vjernosti Bogu i svom narodu pakostili i progonili, osuđivali, mučili i ubijali mnoge ljude vjernike, domoljube, svećenike. Kardinalu bl. Alojziju Stepincu, ali i mnogima i danas ponovno sude, optužuju, progone na drugačije načine. Gospa je s nama gradila naše porušene hramove i crkve, uzdizala nove vjernike, svećenike, redovnice, svećenike i pastire. Još više, Gospa je gradila uzdrmanu i poljuljanu vjeru u Boga i Crkvu i povjerenje u Božje zakone. Kod vjernika tako i kod nevjernika, koji su se njezinim zagovorom vraćali Gospa nam je uvijek otkrivala pravo lice Boga Spasitelja i pomagala čovjeku prepoznavati svoju sestru i brata, svoga bližnjega, kazao je u homiliji biskup Ivas. Treba nam Gospa, majka života i učiteljica vjere, da se naš narod ne zatvara pred životom. Da nam oživi, pročisti i ojača vjeru u Boga životvorca. Boga koji je po njoj došao k nama da nam bude Put, Istina i Život. Zato i danas molimo: „Budi milosrđe tvoje veliko vrhu nas, koji u te, Marijo Djevice, ufamo. U tebe, preslatka Marijo, ufamo, Ti nas brani i čuvaj u vijeke, zaključio je homiliju biskup Ivas. Blagdan Gospe od Okita obilježava duhovni život cijele vjerničke zajednice, kazao je župnik Vodica don Franjo Glasnović. Crkva Gospe od Okita dva puta je rušena, u Drugom

Procesija je izraz vjere i pouzdanja

Proslava blagdana Gospe od Okita ili Gospe Karmelske u župi Vodice započela je uočnicom u srijedu, 15. srpnja. Procesiju koja se kretala od župne crkve Našašća svetog Križa pa do svetišta na Okitu animirao je župnik katedrale svetog Jakova, don Krešimir Mateša. Misno slavlje u svetištu predvodio je župnik Ljubitovice, don Ivan Soldo. Procesija je simbol našeg hoda za Marijom prema Kristu, Procesija je izraz vjere i pouzdanja vjernika Vodica u Marijin zagovor, kazao je župnik Vodica, don Franjo Glasnović. svjetskom i Domovinskom ratu. Ona je simbol opstojnosti Vodica, kazao je župnik. U Okitskom svetištu i blagdanu

Gospe od Okita on vidi izvorište duhovnosti i za brojne goste i turiste u Vodicama.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

mons. Marinko Mlakić

ŠIBENSKI NOVI KANONICI

mons. Krešimir Mateša

Šibenski biskup Ante Ivas uoči svetkovine svetog Jakova u petak, 24. srpnja, u katedrali svetog Jakova uveo je u službu dvojicu kanonika stolnog kaptola svetog Jakova. Kanonikom je imenovan generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić i dodijeljena mu je služba prepozita stolnog kaptola. Župnik katedrale svetog Jakova, don Krešimir Mateša imenovan je kanonikom rizničarem. Uvođenje u službu 16

bilo je preko svečanog pjevanog povečerja. Biskup Ante Ivas tom prigodom vjernike je upoznao sa službom kanonika u Crkvi citirajući zakonik kanonskog prava. Stolni kaptol katedrale svetog Jakova osnovan je 1298. godine kad je osnovana i Šibenska biskupija, a povijesni podaci govore da je šibenski kaptol imao začetke mnogo prije. Imao je značajnu ulogu u osnutku naše biskupije, poručio je bi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

skup Ante Ivas. U povijesti Šibenske biskupije stolni kaptol imao je nezamjenjivu ulogu. Ne može se izreći što su članovi stolnog kaptola sve učinili za našu Biskupiju. Kanonici su čuvari dostojanstva katedrale, kazao je biskup. Podržao je i ideju osnivanja bratovštine svetog Jakova. Kako je kazao, uz kanonike veliku ulogu u katedrali svetog Jakova imali su bratimi svetog Jakova. Smrću zadnjeg kanonika, mons. Vojka Devetka prije dvije godine ispraznio se naš kaptol i bila je moja dužnost da taj kaptol počnem obnavljati. Večeras ćemo zahvaliti Gospodinu za brojne kanonike katedrale svetog Jakova. Istaknuo bih pokojnog biskupa Josipa Arnerića, kanonike don Srećka Pavića, don Rafaela Benamattija, don Antu Radića, mons. Rudolfa Piana, don Antu Šaru, don Krešu Zorića, don Ivu Beraka, don Josipa Veljka Jadronju i brojne druge. Neka im Gospodin udijeli mir u svome kraljevstvu! Prilikom uvođenja novih kanonika u službu, don Joso Pavić, kancelar Šibenske biskupije pročitao je dekrete imenovanja svećenika za kanonike, te ih je šibenski biskup Ante u skladu s propisima Crkve imenovao kanonicima istoga Kaptola. Potom su novoimenovani kanonici ispovjedili vjeru i dali prisegu poštovanja i poslušnosti dijecezanskom biskupu te poštovanja Stolnom kaptolu i savjesnosti u vršenju svoje službe. Biskup im je uručio simbole kanoničke službe, te poveo u kanonička sjedala.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SVETI JAKOV PROSLAVLJEN U ŽUPI MARINA IZVOR: zupa-marina.hr U subotu 25. srpnja Župa Marina je proslavila svog nebeskog zaštitnika sv. Jakova, koji je ujedno i Dan općine. Na ulicama Marine već se nekoliko dana prije osjećala svečana atmosfera. Od četvrtka u župnoj crkvi počela je Trodnevnica u čast sv. Jakovu. Na sam blagdan svečanu svetu misu kojoj je prethodila procesija počela je u 19:00 sati, a predvodio ju je p. Zoran Vujičić, vojni kapelan iz Zagreba. Sv. Jakov je napisao: “Pravom radošću smatrajte kad upadnete u razne kušnje, jer prokušanost vaše vjere rađa se postojanošću” (Jak 1,2).

BLAGOSLOV AUTOMOBILA NA VIDICIMA IZVOR: svetipetar.wordpress.com I ove smo godine u svojoj župi sv. Petra podržali akciju MIVA – Misijska vozila koju u organizaciji Papinski misijskih djela (www.misije.hr). Nakon nedjeljne svete mise, 26.7.2015., ispred crkve se okupilo pedesetak vjernika oko desetak automobila. Uz pjesmu koju je predvodio naš župni zbor i uz molitvu blagoslovili smo sva vozila i okupljene vjernike – vozače i putnike. Ova akcija se organizira svake godine oko blagdana sv. Kristofora koji je po legendi na svojim ramenima nosio Dijete Isusa i tako postao zaštitnik putnika, vozača i moreplovaca. Skupljeni novčani prilozi u ovoj akciji namjenjeni su nabavi prometnih vozila za misionare u dalekim zemljama.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Slavlje svetog Jakova predvodio nuncij Alessandro D'Errico:

"iskvarenost prerušena u dobro" Svetkovina svetog Jakova u gradu Šibeniku u subotu, 25. srpnja svečano je proslavljena u katedrali svetog Jakova. Središnje misno slavlje u koncelebraciji s dvadesetak svećenika i sa šibenskim biskupom Antom Ivasom predvodio je apostolski nunciji u Republici Hrvatskoj, Alessandro D’Errico. Na misi je bio i veleposlanik Republike Hrvatske u Vatikanu, Filip Vučak. Slavlje je započelo pozdravnim riječima biskupa Ivasa. Istaknuo je kako je katedrala svetog Jakova vjernike Šibenika vjekovima učila i podsjećala da je Crkva katolička i apostolska. Potom je ukazao kako je cijela povijest Crkve u hrvatskom 18

narodu životno vezana uz vjeru apostola, uz Petra, uz Petrovu stolicu i njegove nasljednike. Zahvaljujemo danas Bogu za tu milost. Mnogi su nas na razne načine nastojali pomrsiti i natjerati da raskinemo veze s Petrom. Spominjemo se sa zahvalnošću svih onih koji su se trudili to spriječiti, a na poseban način blaženog Alojzija Stepinca, mučenika koji je zbog vjernosti Svetoj Stolici lažno optužen, zatvoren i na kraju skončan. Povrijeđeni smo što opet ima otvorenih pokušaja da se njegov lik ocrni, a djelo obezvrijedi, kazao je biskup Ivas. Katedrala svetog Jakova simbol je naše vjekovne vjernosti Bogu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Ostali smo vjerni u vremenu Osmanlija, u vremenima bezbožnih totalitarnih ideologija. Odoljeli smo zahvaljujući čvrstoj veri Crkve i naroda, poručio je šibenski biskup u pozdravnom govoru. Riječi pozdrava uputio je i nuncij Alessandro D’Errico. Istaknuo je kako je svetkovina svetog Jakova važan dan za Crkvu Božju u Šibeniku i Šibenskoj biskupiji, koja je izabrala sv. Jakova kao zaštitnika katedrale. Zato sam drage volje primio poziv vašeg biskupa, mons. Ante Ivasa. Zajedno s njim, u ovoj Svetoj Misi povjeravam svetom Jakovu projekte, programe i nade Biskupije, i molim da njegov zagovor izmoli za svakoga

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE od vas obilje blagoslova i milosti. Zahvalan sam mons. Ivasu ne samo za poziv da predsjedam ovoj Euharistiji, nego i za riječi dobrodošlice koje mi je uputio i za bratsku srdačnost kojom me je prihvatio. Pozdravljam bratski svećenike, redovnike i redovnice, pastoralne djelatnike, i osobito župnika ove povijesne crkve - katedrale, don Krešimira Matešu. Čast mi je donijeti svima poseban blagoslov Svetoga Oca Franje, koji ću s radošću podijeliti na kraju Svete Mise, poručio je nuncij. Iz homilije apostolskog nuncija Alessandra D’Errica donosimo: Kao što znate, prema ovim temeljnim smjernicama kreće se nauk i djelovanje našeg predragog pape Franje, koji neprestano upozorava na rizik ovosvjetske duhovnosti koji je uvijek prisutan, a ona se može nastaniti također među pobožnim osobama i u kršćanskim zajednicama, i inzistira na potrebi otvaranja našeg obzora, obzorima Duha Svetoga, koji nas oslobađa zatvaranja u našu sebičnost. Zato, zaključujući ovu meditaciju želio bih predložiti nekoliko razmišljanja pape Franje, koja obrađuje Evangelii Gaudium, od poglavlja o duhovnoj svjetovnosti, a koja mi se čine najbolji komentar Evanđelja kojeg smo čuli.

“Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti..., sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrotiti... Riječ je o suptilnom načinu da se traži “svoje”, a ne ono što je Isusa Krista” (Fil 2,21). Duhovna svjetovnost poprima razne oblike, već prema vrsti osobe i sredine u koje se uvlači... (93). “U svim tim slučajevima znak Krista utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga nije vidljiv... Ne čine se nikakvi napori u traženju onih koji su se udaljili ili u traženju golemog mnoštva onih koji žeđaju za Kristom. Tu nema više evanđeoskog žara, zamijenilo ga je isprazno zadovoljstvo sebične samodopadnosti i udovoljavanja samom sebi... Onaj koji je podlegao toj svjetovnosti gleda na sve s visoka i izdaleka, ... odbacuje proročki glas braće, diskvalificira onoga koji ga

postavlja u pitanje, neprestano ističe pogreške drugih i opsjednut je izgledom. Srce mu je otvoreno samo ograničenomu obzoru njegove imanentnosti i njegovih interesa... To je strašna iskvarenost prerušena u dobro. Moramo to izbjegavati, a to ćemo uspjeti ako budemo uvijek poticali Crkvu da izlazi iz same sebe, da u središtu njezina poslanja bude Isus Krist i zauzimanje za siromašne. Sačuvao nas Bog svjetovne Crkve površnoga duhovnog ili pastoralnog sjaja! Ta zagušljiva svjetovnost može se jedino liječiti udisanjem čistoga zraka Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga. Ne dopustimo da nam se ukrade Evanđelje! (97)”.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Molitveni hod „Koracima nade u istinu“

U spomen na 14 branitelja i 16 civila IZ LIŠANA

Samo dva dana nakon što je u Lišanima otvorena Policijska postaja, 17. srpnja 1991. godine, krenuo je prvi četnički napad. U prvom granatiranju Lišana i uopće na području Zadarske županije i Šibenske biskupije, smrtno su stradali fra Mile Mamić iz Lišana i redarstvenik Josip Žulj iz Oklaja. Granata koja je ubila fra Milu ispaljena je iz susjedne Ostrovice toga dana ujutro iza 5 sati. Geler ga je pogodio u glavu, a umro je na rukama brata Ante na području Trogira dok je vožen u Splitsku bolnicu. Samo petnaestak metara dalje od fra Mile, od srbočetničke granate smrtno je stradao i redarstvenik Josip Žulj. To jutro stanovništvo je bje20

žeći od granata raseljeno po mjestima uz primorje na sigurnu udaljenost. Sudbinu stanovništva dijelile su i naše dvije sestre, s. Viktorija Vukančić i s. Cecilija Žuljević koje su pastoralno djelovale u istoj župi. Mjesta Lišane, Vukšić i Bulić su uz slabo naoružanje, lavovski se boreći uspijevala odbijati nadmoćnijeg srbočetničkog neprijatelja sve do konačnog pada krajem mjeseca rujna, kad je cijela župa u potpunosti spaljena, a crkve minirane i srušene do temelja. S posebnim pijetetom prema žrtvama, 14-orici branitelja i 16 civila župe sv. Mihovila Lišane i u povodu 24. obljetnice progonstva žitelja, održana je 17. srpnja 2015., sedmu go-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

dinu zaredom, molitveni hod “Koracima nade u istinu” od Bulića, kroz Vukšić i Lišane. Hod su organizirali: Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar, Općina Lišane Ostrovičke, župa sv. Mihovila, MO Bulić, MO Vukšić, KUD „Vukšić“, KUD „Sv. Nikola Tavelić“, DVD Lišane Ostrovičke i Udruga „Naše ruke“. Program je započeo molitvom i polaganjem svijeća ispred spomen-obilježja prvog poginulog branitelja 113. Šibenske brigade, Željka Čubrića u Buliću sa zaustavljanjem, čitanjem imena svih stradalih te molitvom za odrješenje kod spomenika žrtvama u Buliću, Vukšiću i Lišanima. Dionicom dugom 10 km sudionici Hoda molili su Marijin križni put i

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

branitelja krunicu. Program je završio svetom misom u crkvi sv. Nikole Tavelića u Lišanima, koju je predslavio domaći župnik, fra Damir Čikara uz koncelebraciju fra Marka Nimca, župnika župe Stankovci. Neka i ovaj molitveni hod kojim se odala počast najvećoj žrtvi koju su ti ljudi nesebično dali za slobodu, koju danas imamo, bude veliko hvala i poruka da ćemo ih se, svjesni njihove žrtve, uvijek s poštovanjem sjećati jer su i njihovi životi temelj hrvatskog društva na kojem se gradi budućnost. U ovogodišnjem Hodu sudjelovale su naše dvije sestre, rodom iz Lišana: s. Ljiljana Radaš i s. Zvonimira Nimac. s. Zvonimira Nimac MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BOGDANOVIĆI: Proslava blagdana sv. Joakima i Ane

Joakim i Ana divan uzor današnjim supružnicima IZVOR: franjevci-split.hr U filijali Bogdanovići, župa Perković, euharistijsko slavlje na blagdan svetih Joakima i Ane, roditelja blažene Djevice Marije, predvodio je fra Dujo Boban, voditelj hrvatske katoličke župe u Vancouveru (Kanada), a koncelebrirao je župnik, fra Branko Mijić. Slavlje je započelo svečanom procesijom s kipom svete Ane koji su nosile četiri majke. Fra Dujo je započeo propovjed osvrnuvši se na nedjeljna čitanja i evanđelje, a potom na primjer svetaca koje smo slavili. Govoreći o svetom Joakimu i Ani fra Dujo je istaknuo kako su Joakim i Ana postali divan uzor današnjim supružnicima koji često zapadaju u različite probleme. Mnogi traže rješenje problema bježeći od njih ili optužujući drugu stranu za njih. Primjer Joakima i Ane pokazuje da se problemi rješavaju u međusobnom zajedništvu i u zajedništvu s Bogom u molitvi. Slaveći roditelje Blažene Djevice Marije vraća nas razmišljanjima i vjerom k vrednovanju prošlih naraštaja u povijesti spasenja, i u povijesti uopće. To nas podsjeća na svetu baštinu koju nam naši 22

preci ostaviše – savez s Bogom i ljudima. Ovo nas slavlje poziva da pogledamo u naraštaje koji su nam prethodili te da im zahvalimo za sve što su nam namrli svojim samoprijegorom. U zaključnom djelu fra Dujo nas je pozvao da kao što se „netko od vas koji je odselio vrati i obnovi roditeljsku kuću, tako molimo Gospodina da nam pomogne kako bi u vama i vašim obiteljima te u cijelom društvu ponovno zasjao program života po Božjim zapovijedima. Vratimo se mudrosti naših predaka koji su živjeli mnogo teže nego mi, a toliko su nam vrijedne baštine ostavili. Molimo danas svetog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Joakima i Anu, uzore supružničkog života za naše obitelji, molimo za otvorenost prema novom životu kako nam gradovi, a posebno sela ne bi doživjeli potpuno izumiranje. Molimo za duhovni i moralni oporavak, za obraćenje u našem hrvatskom narodu, jer tek kad se čovjek u sebi obnovi počet će nestajati mnoge negativne pojave koje nas pritišću“, završio je fra Dujo. Na kraju slavlja župnik, fra Branko Mijić je zahvalio fra Duji. Euharistijsko slavlje u 18 sati služio je župnik, fra Branko koji je obavio blagoslov roditelja i djece.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE VISOVAC: Proslavljena Gospa od Anđela

u životu nikad se ne smije gubiti nada Svetkovina Gospe od Anđela svećeno je proslavljena u nedjelju 2. kolovoza u franjevačkom samostanu na Visovcu. Misno slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas uz kojeg je u koncelebraciji je bilo deset svećenika. Svečanost je pjevanjem uzveličao Mješoviti zbor i orkestar župe Gospe od Zdravlja iz Splita pod ravnanjem fra Stipice Grgata. U homiliji biskup Ivas ukazao je kako je Marija žena ispunjena sa mudrosti i ljubavi. Vjernicima je poručio kako se u životu nikad ne smije gubiti nada, pa ni onda kad sve nade bivaju poljuljane, potopljene i srušene, a takvih je vremena u povijesti našega roda Hrvatskoga bilo na pretek. Tome su svjedoci nebrojena mjesta koja je svojoj Gospi na dar poklanjao Hrvatski vjernik i tako je sve do danas. Svaka crkva, svetište, kapela, oltar, slika ili lik Gospin nosi u sebi neki sveti spomen na Njezin čudesni zagovor, pomoć i zahvalu Gospi

koja je u neslavnim vremenima tješila, hrabrila i jačala sve ljude i svoj narod. Koja je izmolila mnoga čuda, čudesna obraćenja, opraštanja, pomirenja, mnoga ozdravljenja duševna i tijelesna. Danas se sjećamo kako je u svoj svojoj malenosti, veliki sveti Frane svoje konačno obraćenje doživio baš uz Mariju, uz Gospu, u crkvi Gospe od Anđela, u Porciunkuli. Tu je uz Gospinu pomoć naučio da biti Kristov vjernik znači

živjeti po Evanđelju, po Riječi Gospodinovoj. Tu je uz Gospu od Anđela zaželio umrijeti i umro je, sretan kao dijete, kažu očevidci, s molitvom i pjesmom na usnama, okružen braćom. Eto tako umire pravednik. Franjo je postao veliki Anđeo, glasnik velikoga Kralja, vjerovao je da ga je on poslao na raskrižja života da svijetu kaže što je ljepota. Ljepota života s Bogom, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE prva katolička crkva izgrađena na kninskom području nakon 1777. godine

Imamo crkvu Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta! Šibenski biskup Ante Ivas, u utorak, 4. kolovoza 2015. posvetio je novoizgrađenu kninsku crkvu Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Uz biskupa koncelebrirali su vojni ordinarij biskup Juraj Jezerinac i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, te stotinjak svećenika. Slavlje posvete crkve i oltara prema obredniku započelo je ispred vrata novoizgrađene crkve. Kninska gradonačelnica Josipa Rimac biskupu Ivasu predala je ključeva crkve. Biskup je ključeve dao kninskom župniku i gvardijanu, fra Marku Duranu, koji je 24

crkvu svečano otvorio. Brojni vjernici i svećenici potom su ispunili crkvu koja ima tisuću i sto sjedećih mjesta. Nakon što je biskup Ivas blagoslovio vodu i poškropio zidove crkve uslijedila je Služba riječi i biskupova homilija. Danas posvećujemo ovaj hram i oltar. U ovom trenutku ne mogu se ne prisjetiti riječi blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine koji je djelovao u vrijeme Domovinskog rata. Kad je 1995 godine posvećivao jednu od srušenih crkvi u Domovinskom ratu biskup je istaknuo kako bi trebala poražena slika svijeta u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

koja u drugome gleda neprijatelja koga treba mrziti, njegovo oteti i ubiti. Jedino je porazom takvog bezumlja moguće otvoriti mogućnost ljudskosti. Iz ljudskosti stvara se mogućnost pravednosti, a iz pravednosti mogućnost mira, govorio je biskup Badurina; a citirao je biskup Ivas. Potom je naglasio kako je nužno vjerovati da je mir djelo pravde. Upravo zbog toga je podignuta ova crkva. Da nas stalno podsjeća da smo s Bogom u krsnom savezu i da smo s njim u životvornoj i životnoj vezi. Da je on izvor svakoga dobra, da nas Bog uz Gospu

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE okuplja. Ovu crkvu posvećujemo kako nikada ne bi zaboravili da smo svi mi Božji hram, da je u nama i našim obiteljima. Čovjek je hram u kojem Bog želi prebivati i djelovati u svijetu, poručio je biskup Ivas koji je zaželio da nova crkva u Kninu bude znak, obećanje i potvrda naše bolje budućnosti. Neka bude izazov i poziv da u sebi ne umrtvimo odgovornost prema Bogu i Domovini, obitelji, mladom naraštaju i budućnosti. Želim da u našoj hrvatskoj državi i društvu zasjaju vrijednosti koje izgrađuju čovjeka, koje izgrađuju božanske vrijednosti čovjeka i društva da bi u svojoj domovine ne lutajući po tuđini mogli živjeti život u izobilju Božjem i ljudskom, zaključio je biskup Ivas homiliju. Projekt izgradnje crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog zavjeta pokrenuli su Šibenska biskupija, Provincija Presvetog Otkupitelja, Samostan i župa sv. Ante Padovanskog u Kninu uz pomoć Grada Knina. Kamen temeljac položen je 25. rujna 2011. godine. Osim Vlade Republike Hrvatske, sredstava za gradnju crkve osigurali su: Hrvatska biskupska konferencija, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, hrvatske župe i misije u inozemstvu, ali i brojne tvrtke te vjernici svojim donacijama. Crkvu je projektirao arhitekt Jerko Rošin, interijer je uređen po zamisli arhitekta Ante Vrbana. U crkvi ima oko 1 100 sjedećih mjesta. Zanimljivo, ovo je prva katolička crkva izgrađena na kninskom području nakon 1777. godine

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE KNIN: Misa za Domovinu (Pro patria) 5. kolovoza 2015.

“U srcu tvoga starodrevnog Knina primi naš zavjet, vrjedniji od zlata” IZVOR: sibenskiportal.hr U novootvorenoj Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta održana je svečana Sveta misa za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje. Crkva je okupila veliki broj vjernika kojima ni visoka temperatura ni manjak hlada nije smetao u molitvi i misnom slavlju. Šibenski biskup Ante Ivas je pozdravio okupljene na ovaj Dan zahvalnosti i sjetio se branitelja koji su svoj život dali za slobodu, ali i zahvalio živima. Pozdravio je sve okupljene, među njima i poznatog hrvatskog pjevača, Marka Perkovića Thompsona. Nova kninska crkva, iako velika kvadraturom, uspje26

la je primiti tek dio vjernika kojima ni iznimno visoke temperature nisu smetale. Misno slavlje predvodio je kardinal Josip Bozanić koji se obratio okupljenima. – Poštovana predsjednice i svi političari, dragi branitelji i generale Gotovina, pozdravljam sve okupljene. Zahvalnost, ta plemenita osobina vjernih ljudi nas je okupila danas na proslavi dvadesete godišnjice oslobođenja naše domovine. U ovoj jučer posvećenoj crkvi stojimo pred Bogom i nosimo mu ne samo osobnu povijest, već i onu koja nas nadilazi. Povijest Hrvatske! Ovdje se susreću prošlost i sadašnjost, duboki korijeni našeg naroda. Nalazimo se ovdje ponajprije kako bi zahvalili Bogu i braniteljima za slobodnu domovinu. Vi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

dimo koliko nam je ovo danas potrebno, poglavito u ovim vremenima, vidimo to po prisutnost naših biskupa kojima je bitno zajedništvo koje se već dugo nije tako očitovalo. Knin je danas hodočasnički grad, zagledani u svoju povijest mi se sjećamo i svjedočimo pred Bogom da su se prvih kolovoških dana 95. otključala vrata kroz koja je domovina oslobođena. Zahvaljujemo Bogu za sve one koji su živi, molimo se za one koji su svoj život utkali u platno slobode – istaknuo je Bozanić. U svojoj propovijedi nije propustio se zahvaliti kardinalu Kuhariću, prvom hrvatskom predsjedniku i pokojnom šibenskom biskupu Badurini koji se kroz život isticao kao mirotvorac. – Mi kao vjernici znamo da

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE u životu nema slučajnosti, naši branitelji su se borili s krunicom u ruci, noseći u srcima svoje majke, supruge i djecu, noseći svoje najbliže. Kako je moguće da danas netko optužuje za protjerivanje zvano ‘etničko čišćenje’, kada smo mi bili ti koji smo protjerani, kada smo mi bili ti koji smo ostavili svoja ognjišta. Opustošeno je 68 župa, preko sto tisuća vjernika je napustilo svoje domove koji su opustošeni i spaljeni. Neki koji danas optužuju, za njih postoje tri mogućnosti – ili su zagovarali postupke etničkog čišćenja, ili su u njima sudjelovali, ili su šutjeli. Mnogi koji su protjeranom susjedu srušili kuću ili ubili bližnjega nisu imali hrabrosti dočekati povratak tog istoga. Rat je veliko zlo, ostavlja duhovne i materijalne posljedice. Mnogi srpski građani nisu svojevoljno napustili svoje domove. Crkva je nakon Oluje apelirala na Hrvate da ne padnu u napast, ali žrtava je bilo. Mi kao vjernici moramo moliti za pokoj svih duša – nastavio je kardinal. U svojoj propovijedi je pozvao na zajedništvo, istaknuo je da se u himni Bog možda ne spominje, ali On je zastupljen u svakom stihu, On je stvorio rijeke, mora i doline. Knin je danas simbol slobode i pobjede, simbol povijesti, ali i simbol budućnosti.

Iako su hrvatske vlasti, kad je započela akcija oslobađanja, upućivale srpskom stanovništvu – kojega je prema popisu iz 1991. godine bilo na tom području oko 160 000 - opetovani poziv da ostanu mirni u svojoj domovini, da im se jamče sva ljudska i građanska prava i da polože oružje, srpsko je stanovništvo ipak bježalo odvozeći svoje stvari. Kardinal Franjo Kuharić u jednom izlaganju u listopadu 1995. godine ovako je prosudio takvo postupanje srpskog stanovništva. On kaže: “Smatramo da su tri važna razloga: 1. Toliki su bili indoktrinirani idejom Velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost države Hrvatske da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani; 2. I njihove vlasti su dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije Oluje, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu Krajinu; 3. Treći razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva”. (Govor kardinala Franje Kuharića u Vatikanu, 17. listopada 1995. godine na sastanku biskupa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, SR Jugoslavije i Makedonije s papom Ivanom Pavlom II. i njegovim suradnicima iz Rimske kurije

Biskup Srećko Badurina u kninskoj bolnici sa ranjenim vojnicima tzv. RSK foto: Stanko Ferić

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Drniš: Glazbene večeri u crkvi Sv. Roka IZVOR: franjevci-split.hr U Drnišu je ove, 2015. godine, povodom blagdana svetoga Roka - zaštitnika grada, prvi put održana trodnevna manifestacija pod nazivom Glazbene večeri u crkvi sv. Roka. U organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Drniš i župe Gospe od Ružarija uz suorganizaciju Grada Drniša i supokroviteljstvo Grada Zagreba, napokon je i najmanja drniška crkva (građena 1731. godine) dobila priliku oživjeti i uživati u vrhunskim glazbenim izvedbama. Voditelj programa svih triju večeri, od 10. do 12. kolovoza 2015., bio je Adrijan Vucić. Čast da otvori ova glazbena događanja pripala je domaćinima – Gradskom pjevačkom zboru „Neuma“. Ovom prigodom na repertoaru Neume posjetitelji su imali priliku čuti duhovne 28

skladbe autora 20. i 21. stoljeća (M. Garau, Z. Kodaly, F. Debon, B. Dewagtere, J. Rutter) te crnačke duhovne pjesme (Let my people go, Good news, This little light of mine…). Uvijek vjerna publika i ovoga puta velikim je pljeskom nagradila ustrajan rad pjevača i umjetničke voditeljice, prof. Jelena Prpe, koji su i svoju zahvalnost izrazili „bisem“ - izvedbom popularnog duhovnog hita You raise me up. Koncert je to kojim je označen kraj i ove uspješne Neumine sezone koju su obilježili brojni nastupi od kojih su za izdvojiti otvaranje Dana kršćanske kulture u ožujku tekuće godine u Splitu, gostovanja u Vodicama i Metkoviću, sudjelovanje na drniškim Večerima pasionske baštine i proslavi povodom 132. obljetnice rođenja Ivana Meštrovića u Crkvi Presvetog Otkupitelja - grobnici obitelji

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Meštrović u Ružiću te organizacija Festivala zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“. Druge večeri ove manifestacije publika je istinski uživala u izvedbi mladog hrvatskog gitarista Petra Čulića. Glazbenik iz Dugog Rata već je osvojio europske pozornice (London, Beč, Pariz, Bruxelles), a sljedeće godine kreće i na zahtjevnu svjetsku turneju (Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Azija, Australija, Afrika). Svojim izvedbama skladbi T. Uhlika, F. Tarrege, D. Scarlattija, J. Rodriga i M. Giulianija oduševio je sve prisutne, a svoj neizmjeran talent posebno je pokazao u autorskim skladbama Praznina i Svjetionik. Publika nije krila svoje oduševljenje, za što je bila nagrađena sa čak tri izvrsna „bisa“. Dobitnik više od 15 prvih nagrada kao solist na državnim i međunarodnim natjecanjima te triju prvih nagrada s komornim sastavima, magistrirao je 2008. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (u klasi prof. Gorana Listeša) na koju je primljen u kvoti „posebno nadarenih“ i prije završetka srednje škole. Postdiplomsko obrazovanje završio je u Koblenzu, a sudjelovao je i na brojnim majstorskim tečajevima. Do sada je izdao već 2 solo albuma (od kojih je jedan autorski) te jedan u sklopu projekta „Priča o Marku Maruliću“ s vokalnim sastavom Cantores Maruli, glumcem Zlatkom Crnkovićem i pje-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

snikinjom Marinom Čapalijom. Svi koji su iskoristili priliku da svojim prisustvom sudjeluju u veličanstvenoj i inspirativnoj večeri Petra Čulića, zauvijek će očaravajuće zvuke njegove gitare nositi u srcu. Vjerujemo da će i samom umjetniku ovaj

prvi nastup u Drnišu ostati zauvijek u sjećanju budući da mu je, po vlastitim riječima, to bio i prvi koncert s verom na ruci. Zvucima violine i klavira crkva sv. Roka je bila ispunjena u srijedu, zadnjeg dana Glazbenih večeri. Skladbama P. Dešpalja, R. Wagnera, N. Paganinija, I. Lang, J. Brahmsa, C. Saint Saensa i E. Ysaye predstavile su se pijanistica Ana Lucić i violinistica Anamarija Milić. Na samom početku skladbom Guslački hir br. 1 skladatelja Pavla Dešpalja u solo izvedbi violine, iskazan je sav raskošan talent mlade Zagrepčanke koja se na Muzičku akademiju u Zagrebu upisala sa samo 16 godina, a školovanje je nastavila u Beču i na Konzervatoriju u Maastrichtu (Nizozemska).

Nastupala je u mnogim europskim državama (Francuska, Njemačka, Italija, Austrija…) te osvojila brojne nagrade na prestižnim natjecanjima mladih glazbenika. U kombinaciji s klavirskom pratnjom Ane Lucić, također višestruko nagrađivane glazbenice koja je svoje obrazovanje stekla na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, i treću večer Glazbenih večeri oživjela je crkva svetog Roka u svom najljepšem sjaju. Zadovoljna i brojna publika, koja je i treće večeri nagrađena dodatnom izvedbom, znak je da je organizacija ove manifestacije pun pogodak pa je za vjerovati da će i nadolazeće godine donijeti brojna glazbena gostovanja.

Koncert „Orguljaške ljetne škole“ na Visovcu U nedjelju 9. kolovoza 2015. u 18 sati, pred oko 130 slušatelja „Orguljaška ljetna škola“ održala je koncert na Visovcu. Kocert je upriličen prilikom proslave 20-te godišnjice osnivanja te škole. Održan je pod pokroviteljstvom Nacionalnog parka Krka. Voditelj koncerta je bio Božidar Grga, na orguljama čuvenog šibenskog maistora Petra Nakića svirao je prof. Pavao Mašić iz Šibenika, a svojim glasovnim sposobnostima pripomogla mu je solistica Martina Klarić. Na kraju koncerta, gvardijan Visovačkog samostana fra Mate Gverić, zahvalio je Nacijonalnom parku Krka i svima koji su sudjelovali u organizaciji koncerta. Bila je to lijepa glazbena večer na prekrasnom, bajkovitom Visovcu.

Pavao Mašić na orguljama

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Svetkovina Velike Gospe svečano proslavljena u marijanskom svetištu Vrpolju

važnost i značaj Marijinog zagovora Središnje svečano misno slavlje i procesiju sa čudotvornom ikonom Gospe Vrpoljačke predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homilji biskup je ukazao na važnost i značaj Marijinog zagovora. Naglasio je kako Marija okuplja nebrojeno mnoštvo vjernika u Vrpolju i u brojnim svetištima diljem Hrvatske. Slavimo slavlje života u Bogu. Gospa sa svojim sinom osloboditeljem skida sve okove kojima život i zli ljudi i zle ideologije, i zle navike i oslobođene strasti, a danas možemo nadodati i droge i kocka i razni mediji mogu zarobiti i okovati čovjeka, dušu mu i tijelu, mogu ga zasužnji30

ti, učiniti ga robom, podanikom lažnih bogova i idola, koji na žalost u svakom vremenu niču novom silinom i na novi lukav način okivaju i čine od ljudi ovisnike i robove. Često puta do razine razaranja pojedinaca, cijelih obitelji i društva i dovodi do nesreće do ruba uništenja i smrti. Imamo već s time gorkih iskustava , naglasio je biskup Ante Ivas. Gospa nas je braćo učila čuvati i braniti Božji dar slobode, osobne slobode, slobode svoga naroda, svoje domovine. Upravo se danas sa zahvalnošću spominjemo 300. obljetnice kada je očito Gospinom pomoću izvojevana sloboda hrvatske Cetin-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ske krajine i grada Sinja od najezde osmanlijskih osvajača. Ovih dana smo slavili ponosno i zahvalno 20. obljetnicu olujne pobjede u Domovinskom ratu i s pravom smo se radovali što smo u ime cijeloga hrvatskog naroda u kraljevskom Kninu upravo Gospi na dar posvetili velebnu crkvu Gospe našega velikoga hrvatskog krsnoga zavjeta, jer ona je Gospa naša i majka, ona nas je učila onom što je slavni Gundulić izrazio u svom prelijepom stihu ‘O lijepa, o draga, o slatka slobodo, daru kom sva blaga višnji nam Bog je dao’, poručio je biskup Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Velika Gospa u Stankovcima IZVOR: franjevci-split.hr Vjernici u župi Stankovci pripremili su se za proslavu Velike Gospe trodnevnicom od 12. do 14. kolovoza 2015., koju je predvodio fra Edvard Sokol, župnik Piramatovaca. Vjernici su za vrijeme trodnevnice molili krunicu, koju je predvodio fra Marko Nimac a fra Edvard je bio na raspolaganju za svetu ispovijed. Potom je slijedila sveta misa i prigodna propovijed koju je predvodio fra Edvard. Sama svetkovina Uznesenje BDM u subotu, 15. kolovoza 2015., započela je procesijom a pjevanje litanija je predvodio fra Mirko Klarić, župnik Meteriza. Središnje misno slavlje i propovijed predvodio je fra Edvard koji je u propovijedi naglasio Marijin “DA”.

“DA” koji je izvor radosti, života i nade. Nadalje, naglasio je kako bi se današnji kršćanin trebao opredijeliti za Boga svojim iskrenim “DA“ Bogu. A svako “DA“ Bogu za sobom nosi odluku za nekoliko ”NE”. “NE“ svemu negativnom što čovjeka može odvojiti od Boga i bližnjega. Na kraju pro-

povijedi propovjednik je kroz primjer iz priče “Maloga Princa“ naglasio kako se moramo “Pripitomiti“ za Boga kako bi mogli izreći iskreni “DA“ kao što je to učinila Marija. Na kraju misnog slavlja fra Marko je zahvalio prisutnim svećenicima, vjernicima i propovjedniku.

Velika Gospa na Visovcu IZVOR: franjevci-split.hr Na dan Velike Gospe na Visovcu u subotu, 15. kolovoza 2015., okupilo se nekoliko tisuća. Svete mise slavljene su u 6.30, 7.30, 8.30, a središnje slavlje u 10.30 koje je započelo procesijom oko Visovca. Procesiju i misno slavlje predvodio je fra Damir Ćiro Čikara, župnik Lišana. Fra Damir je u propovijedi istaknuo: „Ne boj se, je onaj prvi glas koji ona čuje i na tom glasu temelji svoju vjeru. Ne na promišljenosti ovako ću ili onako, nego cijelim svojim životom. Stoga ne bojmo se, brate i sestro, kad zazvoni zvono, ne bojmo se prikrižiti ili izmoliti Anđeoski pozdrav. (...) Ne bojmo se mijenjati ovaj svijet, jer tko će ako ja i ti nećemo? (...) Učinite kako vam kaže, učinite ono što veli

Isus, a što veli Isus: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom, a svoga bližnjega kao sebe samoga. (...) Ljubite neprijatelje svoje, ako ljubite samo one koji vas ljube kakvo li vam je uzdarje? (...) Ako budemo činili po njegovoj riječi, onda, pretvorit ćemo ovaj svijet sigurno u bolje mjesto i ne očekujmo da to drugi odradi za nas, to je moja i tvoja zadaća.“ Misno slavlje svojim pjevanjem uzveličao je pjevački zbor iz Rupa, a na kraju mise gvardijan Visovačkog samostana fra Mate Gverić održao je riječ zahvale za sve koji su sudjelovali u organizaciji proslave, te pozdravio hodočasnike, posebno one koji su došli pješice iz svojih župa. Misu zahvalnicu u 18 sati predslavio je fra Žarko Maretić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE duhovna obnova za djelatnike Katoličke osnovne škole iz Šibenika

ljubav treba biti oznaka škole u svim njezinim dimenzijama Dvodnevna duhovna obnova za djelatnike Katoličke osnovne škole iz Šibenika održana je u utorak i srijedu 1. i 2.rujna u Prvić Luci. Duhovnu obnovu predvodio je šibenski biskup mons. Ante Ivas. Tijekom tri razmatranja biskup je promatrao tri segmenta djelatnika Katoličke škole. Razmatranja su bila međusobno povezana i prelijevala su se tematski i životno jedno u drugo. U prvom razmatranju na temu „Ja, čovjek?!“ o. biskup je stavio naglasak na potrebu upoznavanja samog sebe, a za postaviti ovo pitanje sebi potrebna je hrabrost. Ukazao je na potrebu pronalaska vremena za stati sami pred sebe i suočiti se sami sa sobom. Današnji čovjek udaljuje se od samog sebe što za posljedicu često ima egzistencijalni vakum u kojem se ne vidi smisao. Čovjek ne može živjeti 32

bez odgovora o smislu života; to osobito vrijedi za osobe koje vode brigu o o odgoju mladih ljudi. Današnja kriza je kriza smisla u kojem današnji ljudi ne znaju ima li smisla živjeti, ne znaju pronaći dostojanstvo u sebi. Takvi ljudi traže smisao negdje izvan sebe i svoje obitelji. Nađe li čovjek unutarnji smisao života spreman je trpjeti, zadovoljan je i sretan. A takvi ljudi su spremni i drugima pomoći. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme velike pomutnje, mnogi žive bez korijena i prevladava osjećaj osamljenosti. Zbog toga je potrebno ući svakom čovjeku u svoje ja, treba doći k sebi i u sebi naći sebe. Potrebno je u sebi naći vrijednost ljudskog života. Svatko je od nas originalan i jedinstven. Tek spoznajom kako iz Boga izvire moje ja, moja jedincatost i moja izvornost čovjek može cjelovito odgovoriti na pitanje s

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

početka razmatranja. „Ja, kršćanin?!“ bila je tema drugog razmatranja u kojem je naglasak stavljen na važnost Isusa Krista u ljudskom životu. Vjera u Isusa Krista zahtijeva od čovjeka svjedočku dimenziju. Poznaju li i svjedoče li djelatnici Katoličke osnovne škole Isusa Krista? Uočljivo je kako Europa zaboravlja svoje kršćanske korijenje. Bog nam daje slobodu izbora i odlučivanja, a pogrješnim izborom čovjek zna urušiti i svoje dostojanstvo. Jedan od mogućih načina ispitivanja osobnog odnosa je promatranje sebe kako dolazimo pred Isusov križ? Neizmjerno je važno osobno iskustvo susreta s Isusom. To je odraz svjedočke dimenzije svakog pojedinog čovjeka. Kako integrirati obje dimenzije čovjeka s radom u katoličkoj školi bila je tema trećeg razmatranja „Ja, djelatnik katoličke

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

znaka katoličke dimenzijama škole?!“ Sažimajući crkvene dokumente koji govore o katoličkim školama predavač je naglasak stavio kako su u katoličkim školama svi djelatnici na djelu i djelovanju koje ima škola. Stoga je potrebno postaviti visoki cilj prema kojem ide katolička škola. Svi crkveni dokumenti govore o obrazovnom i odgojnim elementima u katoličkim školama koji su njezina sastavnica. To je škola zajednica, utemeljena na ljubavi prema Bogu i bližnjima. Upravo ljubav treba biti oznaka katoličke škole u svim njezinim dimenzijama. U njoj bi se trebalo živjeti u skladu s evanđeoskim vrednotama i načelima. A učenike se odgaja s evanđeoskim načelima samim svojim ustrojem i organizacijom u kršćanskoj i ljudskoj osobnosti. Katolička škola ima zadatak po kršćanskim načelima voditi i dovoditi svoje učenike do ljudskog i kršćanskog

savršenstva. Stoga je biti djelatnikom katoličke škole velika obveza i odgovornost. Katolička Crkva vjeruje kako su djelatnici katoličkih škola ključne osobe u ostvarenju odgojno-obrazovnog plana svake škole. Najveće bogatstvo katoličke škole čine učitelji i djelatnici, a to ovisi o onome što je on i kako svjedoči svojom osobnošću i životom vjeru. Katolička škola očekuje da svaki djelatnik bude odgovorna i zrela osoba, obdarena duhovnim darovima, sposobna da te darove (strpljivost, blagost, ljubav, plemenitost...) živi u svom privatnom, vjerničkom i radnom okruženju. To treba biti vidljivo iz osobnog života djelatnika te iz međusobne komunikacije s učenicima, roditeljima i kolegama. Stoga usmjerenje pažnje na osobni i vjernički razvoj djelatnika katoličke škole predstavlja glavni zadatak ravnatelja kato-

ličkih škola. Upravo o tome ovisi hoće li katolička škola ostvariti svoju zadaću i poslanje koje ima unutar Crkve. Uz stručnu formaciju djelatnika, trajni zadatak treba biti njihova vjerska formacija. Kao djelatnik škole svatko treba imati na pameti da istovremeno treba biti i učitelj humanosti strpljivošću slušanja, trajnom raspoloživošću za razgovor, kulturom života, taktom, ljubavlju, vedrinom duha, ravnotežom sudova... Važno je sebi posvijestiti kako nikad nismo dovršen čovjek, već treba neprestano raditi na sebi. Crkveni dokumenti mole sve osnivače i ravnatelje da učine sve kako bi imali djelatnike dorasle zahtjevima katoličke škole kako bi rad škole bio kvalitetniji i uspješniji. Iz tog je razloga potrebna trajna formacija. U djelovanju katoličke škole potrebno je posebno voditi brigu o radu s roditeljima. Svoje razmatranje biskup Ivas zaključio je mišlju kako kršćanski odgojitelj ne može biti jednostavno dobar, već mora biti svet. Uz razmatranja koja su poticala sudionike na promišljanje i preispitivanje vlastitih stavova, tijekom duhovne obnove djelatnici Katoličke osnovne škole sudjelovali su i na pobožnostima. Tako su uoči skorog Jubileja milosrđa kojeg je najavio papa Franjo molili krunicu Božanskog milosrđa, molitvama časoslova te slavljenju sakramenata euharistije i pomirenja uključili se u molitvu Crkve. Duhovna obnova završena je pobožnošću Puta svjetla s tekstovima koji promišljaju o aktualnim segmentima života u domovini i staležima ljudi koji u njoj žive. Želja je da ova dvodnevna duhovna oaza bude temelj i polazište u svim situacijama koje pred sudionike stavlja nova školska godina u koju zakoračuju.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Dr. Mile Bogović predvodio sv. misu na Udbini:

Trpljenje i smrt Isusa Krista vjerniku su najjači dokaz za smisao patnje pravednika IZVOR: srce-isusovo.hr Zadnja subota kolovoza je dan kojeg naša Crkva posvećuje žrtvi svih hrvatskih mučenika. Dobro odgojeni čovjek ima potrebu zahvaliti drugome za neku stvar ili uslugu koju primi od njega. Kako li je tek velika stvar sloboda i život u slobodi? Zato opet iznova idemo na hodočašće u Udbinu. Naša župa Presvetog Srca Isusova i ovog puta je uz stručno vodstvo našeg župnika don Tomislava hodočastila na Udbinu u kojoj se okupilo vjerničko mnoštvo iz cijele domovine. Praćeni jutarnjom svježinom krenuli smo put Like i svoje hodočašće započeli molitvom. 34

Župnik nam je rado objašnjavao nastanak pojedinih psalama i nalazio poveznicu s mnogim povijesnim okolnostima kroz koje je prošao naš hrvatski narod. Osobitu ulogu u povijesti odigrala je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji pa je poznato da su neke vojne pobjede upravo dobivene utječući se Njezinom moćnom zagovoru, a i molitve nastale u znak zahvalnosti za isprošenu pomoć. Marija nam treba svima biti uzor u životu, a posebice djevojkama i majkama, jer bez djevičanstva nema ni uzor majčinstva. A samo ono može spasiti naš narod i domovinu. Uskoro stigosmo na Krbavsko polje na kojem je 9. 9. 1493. u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

kratkom vremenu izginuo cvijet hrvatske mladosti od ruke mnogo manjeg broja turskih osvajača. Tim našim žrtvama u spomen, ali i nebrojenim drugim junacima koji su tijekom prošlosti dali život u obrani svog Doma molili smo Križni put. Krenuli smo od crkve sv. Marka kroz šumu, zavojitom stazom skupa s vjernicima iz svih krajeva domovine. Križni put je posvećen povijesnoj patnji našega naroda. Došavši pred velebnu, bijelu Crkvu hrvatskih mučenika, nakon svečane procesije (svih biskupa i svećenika, ali i motorista, te ljudi koji su nosili primjerke domoljubnih knjiga koje su tiskane u ovih 10 godina od po-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE četka gradnje udbinske crkve) nazočili smo blagoslovu kamenog oltarnog reljefa nazvanog „Slava hrvatskih mučenika“ kojeg je izradio umjetnik Kuzma Kovačić, a sadrži trodijelni prikaz najvećih stradanja Hrvata kroz povijest. Sv. misu je predvodio gospićko - senjski biskup, dr. Mile Bogović. On je u propovijedi naglasio važnost sjećanja na žrtvu mnogih znanih i neznanih koji su svoj život žrtvovali za druge, omogućili im slobodu. Ljudski je cijeniti njihovu hrabrost u obrani svog naroda. Trpljenje i smrt Isusa Krista vjerniku su najjači dokaz za smisao patnje pravednika. Najbolji odgovor kršćaninu je Isusovo uskrsnuće koje je uslijedilo nakon velike patnje najvećeg pravednika. Pokopati tijelo Isusovo bila je važna ljudska gesta Josipa iz Arimateje pa bi bilo za očekivati takvu ljudskost i u današnjem vremenu. Stoga je o. biskup podsjetio na planiranu izgradnju Svehrvatskog groba koji bi se izgradio na Krbavskom polju za sve one žrtve čiji se identitet ne prepoznaje. Tako bi uz Crkvu hrvatskih mučenika i Memorijalni park ovaj povijesno i geografski važan prostor dobio još veće značenje kao mjesto posebnoga pijeteta. Nakon sv. mise obilazili smo unutrašnjost „bijele golubice“ (kako je o. biskup tepao prekrasnoj Crkvi hrvatskih mučenika) i okolni prostor te puni snažnih dojmova uskoro krenuli prema Šibeniku. Bilo je lijepo biti sudionik ovog zahvalnog hodočašća, te se iskreno pokloniti žrtvi i patnji onih koji su svoj život dali za druge. A ima li veće ljubavi od te? Hvala Bogu za sve njih! Irena Višić

Područje Like i Krbave središnji je i vezni dio između hrvatskog sjevera i hrvatskog juga. Bez te poveznice Hrvatska ne može opstati. Tu je prije 730 godina osnovana biskupija, ali je ovdje na Krbavskom polju 9. rujna 1493. to hrvatsko zemljopisno središte teško ranjeno. Cijela Lika i Krbava bile su 160 godina pod Turcima, a nakon oslobođenja na ovim prostorima nisu više bili samo katolici nego i pravoslavci. Pred sv. Luciju 1942. preostali Hrvati katolici morali su napustiti svoju Udbinu i uz životnu opasnost probijali se iz neprijateljskog obruča prema Lovincu. Nakon toga ni oni ni njihovi potomci nisu se smjeli pojaviti u ovom mjestu. Crkva im je srušena, groblje devastirano, kuće uništene, zemlja oduzeta. Ideju o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini zamislio je i prvi iznio u javnost gospićko–senjski biskup mons. dr. Mile Bogović 2002. godine. Na sastancima s raznim državnim dužnosnicima često je govorio o potrebi da se na Krbavi obilježi naše veliko stradanje 9. rujna 1493., što su prethodni naraštaji propustili zbog raznih povijesnih okolnosti, a što je naša velika narodna obveza. Crkva je svečano otvorena i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine u nazočnosti oko 15 000 hodočasnika, a misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svake druge subote u rujnu, odnosno od 2012. godine svake zadnje subote u kolovozu ovo mjesto posjeti mnoštvo vjernika kako bi sudjelovali na zajedničkom euharistijskom slavlju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE nila franjevcima, župi i župljanima. Crkva je bila puna vjernika koji su se sa suznim očima oprostili od sestre. Poslije mise još su se mnogi o nje i osobno sa suzama u očima oprostili. Poslije večernje mise, koju je predvodio u crkvi sv. Ante župni vikar fra Mario Radman, koji se oprostio od s. Augustine i župnik je ponovno kazao nekoliko riječi oproštaja. I tada se narod s ganućem opro-

Oproštaj od s. Augustine u Drnišu IZVOR: franjevci-split.hr Na kraju župne mise u crkvi Gospe od Ružarija (30. kolovoza 2015.u 11 sati) župnik fra Petar Klarić i župljani oprostili su se od s. Augustine Vukančić koja ide na novu službu u Podstranu kod Splita. U ime klape „Drniš“ oprostio se Goran Ercegovac istaknuvši kako se s orošenim okom oprašta od čuvarice duhovne i kulturne uljanice ovoga grada zahvalivši joj za lijek svih naših rana, za kaplje sreće i za utjehe mnoge i za svu dobrotu, uručivši joj sliku Gospe od Ružarija drniškog slikara Mile Sunare. Pismo zahvale u ime don Borisa Dabe iz Afrike s. Augustini pročitala je djevojčica Petra Vukušić iz misijske grupe. U ime Župe župljana sestra iz Franjevačkog svjetovnog reda Anita Močić uručila je prigodne darove i u njima novčani dar za put s. Augu36

stini za kartu u posjet misijama u Africi, uz prigodni oproštaj. Župnik fra Petar Klarić, uz prigodnu riječ zahvale, uručio s. Augustini svečano uokvirenu zahvalnicu za dugogodišnje (18 godina) pastoralno služenje ovoj župi istaknuvši kako se opraštamo od dobre, pobožne, bogobojazne, vrijedne, samozatajne, radišne i svete sestre, zahvalivši joj za sve dobro i plemenito što je uči-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

stio od ove dobre i plemenite sestre. U ime FRAMA-e oprostio se predsjednik Tomislav Matić. Framaši su u čast sestri ispjevali nekoliko duhovnih pjesama. I poslije večernje mise mnogi su se osobno oprostili suznih očiju od sestre Augustine. Bogu hvala što je ova župa imala tako dobru i plemenitu sestru. Želimo joj Božji blagoslov u novoj župi u Podstrani. (P. K.)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: franjevci-split.hr Svetkovina sv. Roka, zaštitnika Grada Drniša, svečano je proslavljena u nedjelju, 16. kolovoza 2015., u župi Gospe od Ružarija u Drnišu. Procesiju i svečanu svetu misu predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman. U koncelebraciji su bili definitor i župnik fra Petar Klarić, župni vikar fra Mario Radman, fra Frano Samodol, fra Milan Ujević i župnik Siverića fra Stjepan Matić. U propovijedi, između ostaloga, Provincijal je govorio o životu sveca, te o zavjetu Drnišana koji su se utekli sv. Roku (1731.) da ih zaštiti od kuge, a u znak zahvale za uslišane molitve isti su mu sagradili zavjetnu crkvu u starom djelu grada Drniša. Provincijal je ukazao i na današnji problem bijele kuge izumiranja našega naroda i iseljavanja mladih, pozvavši narod da se ne boji života i zazvao moćni zagovor sv. Roka da pomogne u ove krizne dane. Naglasio je i kako se traži danas hrabrost i vjera u Boga i vlastite snage u prevladavanju današnje krize, istaknuvši kako i danas treba moliti Boga da našem hrvatskom narodu iznjedri velikane, kao što je u Crkvi iznjedrio sv. Roka, pozvavši narod da moli za svećenička i redovnička zvanja. Procesiji i misi uz mnogobrojne vjernike, nazočili su i drniški gradonačelnik Josip Begonja, predsjednik

Svetkovina sv. Roka, zaštitnika Grada Drniša

gradskog vijeća Ante Galić sa suradnicima. Za vrijeme procesije i svete mise pjevao je župni zbor pod ravnanjem s. Augustine Vukančić. Slavlje je uveličala drniška limena glazba koja je svirala duhovne pjesme za vrijeme procesije. Na kraju mise župnik Klarić zahvalio je o. Provincijalu što je predvodio slavlje kao i svima nazočnima, kao i predvodite-

ljima trodnevnice u čast sv. Roka fra Petru Pletikosi i fra Mariju Radmanu. Poslije podne zbog velike kiše misa i blagoslov djece održali su se u crkvi Gospe od Ružariju. Misu i blagoslov djece imao je fra Mario. Zbog velikog olujnog nevremena Grad je otkazao tradicionalni sajam i koncert na Poljani.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Varoška župa Gospe van Grada ima novi web portal

U korak s novim tehnologijama Župa Gospe van Grada sredinom kolovoza objavila je novu službenu web stranicu na domeni www.zupagospavangrada-sibenik.hr. Posjetitelji brzo i jednostavno na portalu pronalaze podatke iz sljedećih kategorija: Info, Osoblje, Mise i Ispovijedanje, Ured, Foto, Iz života župe, Upute, Propovijedi i Povijest. Opsežne su informacije o slici i crkvi Gospe van Grada, kao i o župnim zajednicama. Portal je povezan s ostalim internetskim platformama Župe: e-mailom, Facebook-om, YouTube-om, kao i Google+ korisničkim računom „Gospa van Grada“. Vijesti se objavljuju na dnevnoj razini. Varoška župa postoji već četiri stoljeća, pripada Šibenskoj biskupiji i danas broji 2 800 župljana. Nemoguće je reći koliko je kršćana ovdje našlo utjehu po zagovoru Gospe, ali je sigurno da je većina tih ljudi iz Šibenika i okolice Krešimirova grada. Fizička nazočnost u crkvi i susret sa svećenikom podrazumijevali su se. Danas, pak, Internet čini da se gra38

www.zupagospavangrada-sibenik.hr gospavangrada@gmail.com nice župe šire na cijeli svijet. Život župne zajednice dostupan je kršćanima dalekih zemalja, koji rado prate događanja iz ove drevne župe. Jasno je da se radi uglavnom o ljudima rodom iz Šibenika i Zagore, koji su na ovaj način povezani s Gospom van Grada. Nismo zaboravili vlastite župljane, koji su prvi naslovnici i najčešći posjetitelji internetskih platformi ove župe. O kojim se platformama radi? Godinama oci franjevci komuniciraju s vjernicima i putem elektronske pošte, koja olakšava pristup potrebnim informacijama i ne zahtjeva fizičku prisutnost. Aktualna adresa elektronske pošte

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

(e-maila) jest: gospavangrada@ gmail.com Dana 3. veljače 2014. god. pokrenuta je Facebook stranica „Gospa van Grada“, koju je do 22. kolovoza 2015. god. lajkalo 725 ljudi. U ovom periodu prosječno su 173 osobe pregledale dnevne objave. Dana 23. srpnja 2015. pokrenut je YouTube kanal „Gospa van Grada“, na kojem se 22. kolovoza 2015. nalaze tri videozapisa (spotovi o prvoj pričesti i krizmi te spot o župnoj crkvi). Ova internetska platforma nudi široku lepezu usluga, a ističem mogućnost prijenosa župnih slavlja uživo potpuno besplatno.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Muzej svetog Frane na internetu Muzej samostana sv. Frane u Šibeniku, redovnika franjevaca konventualaca, svoju osamstoljetnu nazočnost u gradu Šibeniku predstavlja javnosti kroz bogatu zbirku vrijednih umjetnina. Nakon što je Muzej i službeno otvoren 3. lipnja o.g. sada je dostupan i u virtualnom svijetu na adresi www.muzejsvetogdfrane.hr. Na taj način posjetitelji imaju prilike upoznati veliko bogatstvo koje čuva muzej. Tu je samostanska knjižnica koja je jedna od pet najvrjednijih knjižnica u Hrvatskoj i čuva golem broj inkunabula i kodeksa, pergamena i drugih vrijednih i rijetkih knjiga. U muzeju je i bogata zbirka gotičkih i baroknih relikvijara te oltarnih i drugih slika i predmeta. Bogata glazbena tradicija samostana predstavljena je u četiri kategorije: orgulje, Šibenska molitva, koralni napjevi i moteti Ivana Lukačića. Svaku od kategorija posjetitelji mogu istraživati i poslušati. Vanjski dio muzeja obuhvaća lijepo uređeni vrt koji ima namjenu lapidarija. Muzej se može razgledati uz stručno vodstvo na hrvatskom, engleskom, talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku. Pristup muzeju omogućen je osobama s invaliditetom. Uz sam samostan nalazi se i crkva sv. Frane, posvećena godine 1423., koja je i nacionalno svetište prvoga hrvatskog sveca, sv. Nikole Tavelića. Adresa samostana, muzeja i crkve: Trg Nikole Tomasea 1,

www.muzejsvetogfrane.hr 22000 Šibenik. Dodatne obavijesti i najave posjeta moguće su na telefon 022 460 411 ili putem elektroničke pošte

muzejsvetogfrane@gmail. com. Internetska adresa: www.muzejsvetogfrane.hr

ŽUPA CRNICA REDIZAJNIRALA SVOJU WEB STRANICU

www.zupa-crnica.net MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ŠIBENIK - SKRADIN: Proslavljena svetkovina rođenja Blaže

“OBITELJ JE PUT CRKVE” Svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije svečano je proslavljena u Šibenskoj biskupiji u utorak, 8. rujna. U župi Skradin u jutarnjim, a župi Varoš u popodnevnim satima misno slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Oba slavlja okupila su velik broj vjernika i štovatelja 40

Blažene Djevice Marije. U središte homilija biskup Ivas stavio je obitelj. Govoreći o nužnosti obitelji i obiteljskog života istaknuo je kako su Marija, Josip i Isus poniknuli u ljudskim obiteljima. Bog je čudesnim činom rođenja svoga sina u ljudskoj obitelji potvrdio sveopću važ-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

nost i svetost obitelji. Bog je htio da ona bude presudno važna za svakog čovjeka. Bog je htio da se njegov sin odgaja u ljudskoj obitelji, poručio je biskup Ivas. Obitelj, brak, obiteljski život Crkva od samih početaka drži najvećim činom suradnje s Bogom. Crkva od toga ne može odustati pa makar bila vrijeđana, popljuvana, proglašavana zastarjelom, pa makar bila razapinjana. Crkva ne može nikad i ne smije zanemariti obitelj. Djeca se u obitelji rađaju i za narod kako bi bili članovi i sudionici povijesne i kulturne baštine. Obitelj sudjeluje u uljudbenoj baštini naroda i tako pridonosi osebujnom suverenitetu koji proizlazi iz vlastite kulture i jezika. Zato su država, društvo i svaka vlast pozvani brigu za obitelj staviti na prvo mjesto svoga interesa i služenja, poručio je biskup Ante Ivas. Obitelj je osnovna stanica društva i temelj civilizacije ljubavi. Crkva stalno ističe da je prevažno da obitelj bude zaštićena, da ne bude stalno izložena prijetnji iskorijenjena, prijetnji protu civilizacije i koristoljublja. Na crti ugroženosti obitelji su i razni takozvani napredni programi seksualnog ili rodnog odgoja, pravo na izbor kad je u pitanju nasilni prekid trudnoće, novi programi koji se protivno volji većine roditelja nastoje ugurati i u naše škole

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE i nuditi nasilno odgoju djece kršćanskih obitelji, upozorio je biskup. Crkva ponavlja danas da je obitelj put Crkve zato jer je čovjek put i zadatak, i briga i ljubav Crkve po nalogu Kristovu. Danas Crkva potaknuta blagdanom rođenja Blažene Djevice Marije ima dužnost potaknuti kršćanske roditelje i obitelji da obnove vjeru u svetost, uzvišenost i dostojanstvo obiteljskog života, poručio je između ostalog šibenski biskup.

ene Djevice Marije

Proslava blagdana Male Gospe U Gradacu na Petrovom polju izvor: franjevci-split.hr Još od 1752. godine i župnikovanja fra Gašpara Vinjalića, vjernici današnje gradačke župe s posebnim pijetetom štuju i slave blagdan Porođenja Marijina. U istoimenoj župnoj crkvi koja i danas opet ponosno stoji povrh Petrovog polja, ove godine je prilikom blagdana narodski zvanog Mala Gospa, bilo svečano i posebno pobožno. Veliki broj vjernika sudjelovao je na trodnevnici čija su misna slavlja predvodili župnik iz Lišana fra Damir Ćiro Čikara, župski vikar iz Sinja fra Antonio Mravak te fra Ivan Matić, voditelj kuće Tabor u Samoboru. Treće večeri trodnevnice uz inspirativne riječi taborskog učitelja, obilježio je i nastup Gospinih zvjezdica, župskog zbora mladih. Pod vodstvom prof. Jelene Prpa izveli su nekoliko pjesama, od kojih su posebno odzvanjale upravo one posvećene Nebeskoj Majci - Sred te se pećine, Zdravo, Marijo i Molitva žuljnih ruku, a uz Sretnu sigurnost, pod okriljem Isusa i Majke Mu Marije, sigurnost su još jednom pronašli mnogi vjernici iz prepunih klupa crkve. Na sam blagdan Male Gospe, koji se obilježava i kao Dan Općine Ružić kojoj ova župa pripada, posebno je svečano bilo na jutarnjoj misi koju je, kao i večernju, predvodio fra Ivan Ma-

tić. Misnom slavlju prethodila je i tradicionalna procesija u kojoj je uz mnoštvo pobožnog naroda koračalo i 14 svećenika, koncelebranata na svetoj misi. Uz domaćina, župnika fra Jozu Jukića i narod petropoljskog kraja u narodnim nošnjama svojih predaka, prisutan je bio i veliki broj vjernika iz susjednih župa. Riječi zahvalnosti Bogu i riječi nade upućene svakoj prisutnoj duši silazile su sa oltara u srca vjernika, a posebno u srca djece koja su na večernjoj misi primila svečani blagoslov. Simbolično ili ne, na večernjoj misi se krstio i mali Lovre, budućnost cijele župe.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE KATOLIČKA OSNOVNA ŠKOLA ŠIBENIK: SVEČANI PRIJEM UČENIKA U PRVI RAZRED

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr DDanas je poseban i svečan dan za naše ovogodišnje prvašiće. S velikim veseljem i nestrpljenjem uz pratnju svojih najmilijih prvašići su ispunili kongresnu dvoranu Katoličke osnovne škole. Svečani program započeo je zbor Škole izvedbom himne RH i himne škole. Nakon toga učenica Mia Karađole svim prvašićima i njihovim roditeljima zaželjela je dobrodošlicu u Katoličku osnovnu školu. Uslijedila je kratka molitva za početak školske godine koju je izrecitirala učenica Mirta Gatara. Nakon molitve učenik Niko Ćevid izveo je recitaciju „Prošlo je ljeto“ i na simpatičan način najavio 42

početak nove školske godine nakon dugog i toplog ljeta. Zbor nas je s pjesmom „Moja škola“ podsjetio da je naša škola najljepša i najveća. Učenik Roko Barić je svojim monologom ohrabrio prvaše da se ne boje nego da se vesele novim školskim obvezama i zadaćama. Na kraju je s. Renata najavila učiteljice prvog a razreda, Jelenu Floigl i Ivonu Vrcelj, te učiteljice prvog b razreda, Antoniu Malenicu i Ivanu Računicu. U veselom raspoloženju prvašići su nastavili druženje sa svojim učiteljicama u svojim učionicama i još bolje se međusobno upoznali. Još jednom iskrene čestitke našim prvašićima i njihovim roditeljima na ovom posebnom danu!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Prigodno nam se obratila zamjenica ravnateljice s. Renata Azinović i dala jaku poruku roditeljima „Ne želimo i nećemo proizvoditi odlikaše, nego ćemo vašu djecu voditi, pratiti i poticati kako bi one darove koje su od Gospodina primili umnožene i usavršene Njemu i vratili.”

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Podjela mandata vjeroučiteljima IZVOR: katehetski-si.com.hr Vjeroučiteljice i vjeroučitelji šibenske biskupije okupili su se 11. rujna u katedrali sv. Jakova na sv. misi tijekom koje su molili za snagu poslanja na početku nove školske godine. Misno slavlje predvodio je otac biskup Ante Ivas, u koncelebraciji s župnikom Katedrale, don Krešimirom Matešom, tajnikom oca biskupa, don Rokom Glasnovićem i fra Ivanom Šimuncem, vjeroučiteljem u Kninu. U propovijedi se otac biskup osvrnuo na latinski glagol mando, mandare rekavši da ta riječ označuje povjerljivu funkciju, ali i odgovornu zadaću koju trebamo savjesno izvršavati. Biskup je nadalje naglasio strpljivost u radu s djecom kao i nosivost osmijeha, ali onog iskrenog, a ne tmurnog. Nastavio je mislima iz evanđelja kako je i Isus poslao svoje učenike naviještati. Naglasio je otac biskup i važnost poticati učenike za vjeronauk, jer se mnogi učenici odlučuju i na upis etike. Nakon obećanja u kojima su vjeroučitelji svečano obećali da će odgovorno svjedočiti i prenositi katoličku vjeru u zajedništvu s papom, biskupima i Crkvom, vjeroučiteljice i vjeroučitelji primili su mandate te je sam biskup rekao vjeroučiteljima kako svakog od njih prati svojom molitvom. Nakon sv. mise upriličeno je kratko druženje u kojem su se vjeroučitelji mogli međusobno susresti s biskupom te ostalim kolegama vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima. Ante Nimac, vjeroučitelj

Mandat je povjerljiva funkcija i odgovorna zadaća

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Biskupijsko hodočašće u Biskupiju kod Knina

Pokrštenje Hrvata nitko nam nije nametao ni silom ni politikom IZVOR: franjevci-split.hr Preko 500 hodočasnika iz Šibenske biskupije hodočastilo je u subotu, 12. rujna 2015., u Biskupiju kod Knina u crkvu Sv. Marije. Euharistijskim slavljem na otvorenom predsjedao je mons. Ante Ivas, šibenski biskup, a u koncelebraciji je bio gvardijan, dekan i župnik fra Marko Duran te još 17 svećenika. Prije početka procesije i euharistijskog slavlja mnogi su hodočasnici pristupili slavlju sakramenta ispovijedi i pomolili se pred izloženim Gospinim likom u crkvi Sv. Marije. Liturgijsko pjevanje je animirao kninski župni zbor pod ravnanjem s. Ivane Oltran. Sve je na početku mise pozdravio fra Marko, koji je i zahvalio na 44

kraju euharistijskog slavlja. U Biskupiji su u 19. st. vršena arheološka iskapanja pod vodstvom fra Luje Maruna, kada je i otkrivena trobrodna bazilika Sv. Marije, koja je bila sjedište „hrvatskog biskupa“. Pronađeni trokutni zabat oltarne pregrade imao je na sebi reljef Bogorodice. Stilski podsjeća na bizantske prikaze Bogorodice. Ovaj zabat je bio ključnim argumentom kad se utvrdilo da je ova crkva posvećena Bogorodici. Osim toga, ovaj prikaz Blažene Djevice Marije je kod Hrvata do danas najstariji Gospin lik (Gospin pralik) i slavi se kao Gospa velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Original se čuva u Muzeju arheoloških spomenika u Splitu, a nekoliko replika dao je načiniti pok. fra Kruno Vukušić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Pozdravni govor gvardijana fra Marka Durana: Braćo i sestre, dragi župljani, poštovani hodočasnici, sve vas skupa pozdravljam s velikom radošću. Najprije ću u vaše i u svoje ime pozdraviti našeg biskupa mons. Antu Ivasa. Dolazak biskupa na slavlja veliki je događaj za sve nas. Naime, iz najstarijih vremena poznata je izreka: „Ubi episcopus ibi ecclesia!“ (Gdje je biskup, tu je Crkva). Dragi i poštovani naš biskupe, iskreno Vas pozdravljam u ime ovdje okupljene zajednice! Zašto smo došli ovdje, u Biskupiju? Hrvat je znao da se neće moći ostvariti ni kao čovjek ni kao kršćanin bez dva doma: obiteljskog i Božjeg. U kući uči kako se ostvarivati kao čovjek a u crkvi kao kršćanin. Ovdje smo od sto-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ljeća sedmog do danas (Hrvati i katolici). Ovdje smo došli hodočastiti Gospi, Isusovoj i našoj Majci. Ovdje u Biskupiji pronađen je najstariji Gospin lik u hrvatskoj umjetnosti, koji potječe iz 11. stoljeća. On je postao simbolom hrvatske povijesti, vjere i zajedništva. Gospa je zaštitnica hrvatske vojske i hrvatskog naroda. U Gospinom praliku sjedinjena je prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda. Na povijesti temeljimo i izgrađujemo svoju sadašnjost i budućnost. Ovdje smo došli reći hvala Kristu i njegovoj i našoj Majci na križu žrtve i ljubavi kojom nas je izmirio s Bogom i otvorio put u vječnu domovinu. Sveta Marija nas je pozvala na slušanje Božje riječi i na sakramentalno slavljenje: povratak neka nas podsjeti na naše poslanje u svijetu kao svjedoka i graditelja mira. Dobro došli uz želju da „zemlja sačuva uspomene naše a Gospa lozu našu“. Iz propovijedi mons. Ante Ivasa izdvajamo: Pokrštenje Hrvata nam nitko nije nametao ni silom ni politikom. Kamena krstionica hrvatskog kneza Višeslava iz 8. stoljeća svjedoči da je to vrijeme kad je hrvatska Crkva već zaživjela… Zato možemo sa sigurnošću reći da na prvom pragu društvene i narodne svijesti u našoj domovini, stoji Krsni Savez naših pradjedova. Ta nas je krsna vjera uvela i u zajedništvo europskih kršćanskih naroda i otvorila nam putove duhovnog rasta i kulturnih ostvarenja. Naša je povijest rasla kao što raste život. Na njoj su radili milijuni

ruku, umova, srdaca. Naš narod se u toj vjeri rađao i talio kao zlato u vatri… I danas dolazimo ovdje da molimo istu molitvu, da ostanemo i budemo vjerni svome krsnom Savezu. Svaki od nas osobno, naše obitelji, naša djeca i mladi, naš narod hrvatski, u domovini i po svijetu raseljen… Ima i danas pokušaja da nam se „iskopaju“ oči vjere, da oslijepimo za ono Božje u nama, da zaboravimo, da pogazimo svoje krštenje, svoj Savez s Bogom, svoju kršćansku povijest i kulturu svoga naroda… Mnogi bi je i danas htjeli zanijekati, iskriviti, falsificirati po svojim mjerilima i ideologijama… Ocrniti je i omraziti narodu... Možemo li zatvarati oči pa ne vidjeti kako se obiteljima i obiteljskom životu, našoj djeci i mladima, na razne načine, raznim programima (čak i u našim školama).., nudi drugačiji stil života i odnosa i neki drugačiji odgoj, koji je u mnogim stvarima sasvim suprotan kršćanskom odgoju i stavovima prema

vrednotama života i kulturi našega naroda? Naša kršćanska riječ i otpor često ostaju nečujni pred glasnoćom ponude… Olako sliježemo ramenima i kažemo kako smo nemoćni pred silinom te rijeke koja sve više zahvaća i zabrinjavajućom brzinom ulazi u naš narod… Pa jesmo nemoćni ako se oslanjamo samo na svoje snage i svoje metode! Jesmo li zaboravili snagu i moć molitve.., osobne, obiteljske i molitve u Crkvi? Jesmo li zanemarili putokaz Saveza koji nam je u našoj povijesti bila naša Gospa, koja nas je okupljala oko sebe, u Crkvi svoga Sina.., učila nas da se Bogu obraćamo molitvom??? Da je Bog naša snaga. Da on naše iskrene molitve čuje i uslišava… Da on svoj narod izvodi preko mora i pustinje zla. Da u Božju Riječ imamo povjerenja. Da se jačamo snagom svetih sakramenata i Duhom Svetim koga nam je Naš Učitelj i Saveznik darovao kao svoj veliki dar s križa: „Isus, nakloni glavu i ispusti Duh“.

Hodočašće mladih u Biskupiju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

VODICE, 23. kolovoza 2015.

svečano otvoren prvi spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma PIŠE: Dragica Zeljko Selak FOTOGRAFIJE: infovodice.com Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Vodicama je obilježen otkrivanjem spomenika žrtvama jugoslavenskog komunizma, prvom spomeniku takve vrste u Hrvatskoj. Podigao ga je Grad Vodice u zajedništvu s Udrugom ‘Hrvatski domobran’, a otvorio ga je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Zvonimir Šeparović. U nedjelju, 23. kolovoza, kada se obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svi totalitarnih i autoritarnih režima, s početkom u 19 sati svečano je otvoren prvi spomenik ‘Žrtvama jugoslavenskog komunizma’ u Vodicama, u organizaciji Grada Vodice i Udrugom „Hrvatski domobran“. Svečanu misu zadušnicu za 46

sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, u crkvi sv. Križa u Vodicama, s početkom u 18 sati, održao je šibenski biskup, mons. Ante Ivas u suslavlju s don Franom Glasnovićem, vodičkim župnikom, don Rokom Glasnovićem, don Ivanom Čolakom, svećenikom u miru i fra Matom Topićem, gvardijanom sv. Lovre u Šibeniku. Po završetku komemoracije molitvu i odrješenje za sve žrtve kod spomenika na obali izmolio je vodički župnik, don Frano Glasnović. Misno slavlje uzveličao je župni zbor pod vodstvom s. Lidije Grgat. Potom su položeni vijenci i zapaljene svijeće, kod prvog ovakvog spomenik u Hrvatskoj, koji je otvorio predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, prof. Zvonimir Šeparović u zajedništvu sa starijim Vodičankama obučenima u narodnu nošnju. U svojoj propovijedi mons. Ante Ivas, biskup šibenski, kazao je da danas molimo za one čija imena nismo smjeli

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

spominjati, za one koji se nisu vrednovali. - Danas ćemo se sjetiti svih žrtava, onih koji su bili žrtvovani za neke druge bogove, lažne svjetove… Često je Bog pozivao svoj narod da se ne priklanja raznim govorima i bogovima, već da mu ostane vjeran. I Isus poziva svoje učenike. „Bog je ljubav“…, poručuje nam sv. Ivan. Isus je molio da njegovi učenici vjeruju da je život vječan… Ali, mnogi su se priklanjali ideologijama, povijest proganjali, vršili stravične pokolje, a među njima su najstrašniji totalitarni režimi: fašizam, nacizam i komunizam. Ti režimi su iza sebe ostavili pustoš… Europski dan, 2008. godine: „Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili nji-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE hove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.“ - Tom prigodom je HBK izdala priopćenje kako je potrebno suočiti se i s nepravdom totalitarnih režima. Tim više što su ta mjesta stradanja istražena, ali svi njihovi zločine sustavno pravdaju pod pojmom antifašizma. Ni do danas se glede toga nije ni pomaklo, nego se nastavlja proizvoditi nove fašiste i glorificirati totalitariste… Povjesničari istražuju, pišu rezoluciju, dok neki ne bi htjeli da se spominje… Teško će biti ispisati imena ljudi koji su ubijeni, po njivama zaorani, betonirani..., poniženi do kraja ljudskog dostojanstva, pasli travu i lišće… Tko će moći u ime istine, ne politike, Svete Isitne zapisati imena, čije su presude počinjale „u ime naroda“ a završavale „smrt fašizmu a sloboda narodu“. Među mučenicima je i naš veliki blaženi Alojzije Stepinac… Naš don Ante Baković objavio je Hrvatski martirologij XX. stoljeća, prvi cjeloviti popis hrvatskih uznika i mučenike (663 svećenika). Tko će popisati one druge koji su patili i stradali od UDBA-e, koji su nestajali netragom? Svatko izvan Tita i Partije bio je opasan, naročito ako je bio državni službenik, u školi, tada se manipuliralo masama, diktatura proletarijata… Nadalje

je kazao, da se sjeća kada je biskup Banić istjeran iz svoje kuće, i kada je preminuo. - Tko će pisati o „moralnom vaspitanju kako bi se bio pravi partijac“… Istina. Još dugo ćemo nositi traumu tih vremena jer se domoljublje proziva fašizmom. O istinskim dokumentima nije se moglo nekažnjeno ni govoriti ni pisati. „Istina će vas osloboditi“, piše u Svetom pismu. Istinu je teško izreći i govori se sa strahom. Komunističku totalitarnu ideologiju provodio je Titov režim, koji je želio za vazda porušiti temelje kršćanskih vrednota, hrvatsku povijest, kršćansku vjeru i Crkvu. Zvali su nas ideolozima, aktivistima… Kako bi hrvatskom narodu oduzeli njegovu dušu i njegov biološki opstanak, a sve pod plaštem antifašizma veličaju to zloglasnu ideologiju. U nas se te žrtve broje u stotinama tisuća a po svijetu u milijunima. I ovaj će spomenik biti predmet mnogih osporavanja. Tko pokuša istraživati – postaje fašist i sva slavlja nazivaju „ustaškim dernecima“… Rezolucija Europe je konstatirala da nakon pada komunističkog režima nije uslijedila međunarodna istraga zločina, kao što su nacisti

bili procesuirani… I danas se neke stranke nisu distancirale, pa domoljublje prozivaju fašizmom, kao i vojnoredarstvenu i oslobodilačku akciju Oluja i Domovinsko-obrambeni rat… Svetu misu za sve žrtve bezbožnog režima desetljećima služimo u Duhu našeg Spasitelja, u duhu Križa, ne mržnje, već u duhu oprosta. Molimo za sve mučitelje. Nema spasenja za hrvatski narod bez pomirenja, jedinstva, sloge i opraštanja neprijatelju svojemu, to je veličina Kristove žrtve, opraštanje je najveći zalog ljubavi, Kristove, nije to moguće bez njegove milosti! – poručio je biskup Ivas kazavši da je kršćanski pitati, zašto me izdaješ, te da je oprost potreban da se pročisti i da se prekine smrtonosni lanac zla. Zaključivši svoju propovijed riječima „s Kristovom ljubavi hranimo svoje krhke ljubavi, zajedno s Jošuom slijedimo Boga da Istina bude naš izbor, ne u lažima koje zarobljuju i ubijaju: Gospodine, podaj Mir i pokoj a one koji tuguju utješi utjehom uskrsnuća. Neka tako bude . Amen! Nakon hrvatske himne i minute tišine, prigodne riječi prigodom otkrivanja spomeni-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ka uputili su i Branka Juričev Martinčev, gradonačelnica Vodica, Nikola Španja, predsjednik udruge Hrvatski domobran Šibensko-kninske županije, Nikola Matičić, predsjednik Hrvatskog domobrana, župan Goran Pauk, pukovnik Bruno Čavić, povjesničar Josip Jurčevič, Branimir Šeparović, dok je prigodne stihove krasnoslovio Juraj Fruk, a u glazbenom programu nastupila je klapa Bunar. Inicijativa za izgradnju spomenika pokrenuta je 2005. godine od strane šibensko-kninske udruge ‘Hrvatski domobran’, a prihvatio ju je Grad Vodice i vodičko Gradsko vijeće. Spomenik je rad akademskog kipara Kažimira Hraste. - Premda se u početku razmišljalo da na spomenik budu postavljena imena žrtava jugoslavenskog komunizma, na kraju se od toga odustalo, jer se nije mogao ustanoviti točan broj žrtava. Na području Vodica je stotinjak žrtava, od čega je devedeset posto civila .Bilo je rizično stavljati imena jer su nam se javljali ljudi koji su robovali deset godina i kasnije umirali, a oni su također bili žrtve režima – kazao 48

je Nikola Španja, predsjednik udruge ‘Hrvatski domobran’ te istaknuo kako je spomenik podignut kako bi se odužili svim nevinim žrtvama. - Nažalost, danas i nakon svega što je prošao hrvatski narod postoje baštinici jugoslavenskog komunizma koji ne mogu preboljeti propast svoje komunističke ideologije, prihvatiti demokraciju i priznati da je žrtva žrtva, a zločin zločin bez obzira tko ga je počinio – poručuju iz Udruge te ističu kako žele da spomenik podsjeća na žrtve, ali i na članove njihove obitelji koji su morali trpjeti poniženja i šutjeti o ubojstvima svojih najmilijih. A predsjednik Španja je još kazao da „radi pravde i hrvatske budućnosti tražimo da se imenuju odgovorni i da se obilježe mjesta stradanja žrtava – pri tom istaknuvši i napomenuvši kako na području Hrvatske, Slovenije i BiH postoji 1517 prikrivenih grobišta, nastalih nakon Drugog svjetskog rata, od čega je za njih 1343 odgovorna jugoslavenska komunistička vlast. - Ovaj spomenik je simbol stradanja u Vodicama i vodičkom kraju. To je kenotaf, ime i grob svim

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

žrtvama kojima su bila uskraćena temeljna ljudska prava, pravo na život i ljudsko dostojanstvo. Žrtvama nad kojima su počinjeni strašni zločini i teški grijesi od ljudi koji nisu poštivali ni Boga ni čovjeka, zaključio je predsjednik Udruge ‘Hrvatski domobran’ Šibensko-kninske županije, Nikola Španje, koji je izrazio želju i molbu da se ovaj spomenik ne politizira, već da bude mjesto istine, pomirenja i trajnog mira. - Zahvaljujem se svima vama što ste danas s nama u Vodicama upravo na dan kada Europa obilježava dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Sve žrtve i njihove obitelji zaslužuju mjesto gdje ćemo ih se doći sjetiti, pokloniti i pomoliti. Ali i dan danas postoji strah. U brojnim obiteljima još uvijek je strah od poniženja koje su proživljavali tih godina. Neki su taj strah prenijeli na nove generacije, zato zahvaljujem onima koji nisu imali taj strah, koji su pokrenuli inicijativu za podizanje spomenika. Hvala svima koji su podržali izgradnju i koji su nazočnošću to učinili. Vjerujem da će ovo biti mjesto gdje će doći svaki Vodičanin i svaki gost naših Vodica, pokloniti se i prisjetiti žrtava Vodica i vodičkog kraja, žrtava koje je iza sebe ostavio jedan totalitarni režim – rekla je gradonačelnica Vodica Branka Juričev Martinčev. Član izvršnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora, Bruno Čavić kazao je da na spomeniku jasno piše: Žrtve jugoslavenskog komunizma. Jednom za uvijek moramo reći istinu, jer ona jedina oslobađa: Komunistička partija Jugoslavije je bila po svim

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE svojim elementima zločinačka organizacija, na čelu s drugom Titom. Na čemu temeljimo te tvrdnje. Organizirali su i provodili zločine, činili su zlo, dakle zločinci su. Oni su planski ubijali, planski progonili ljude, i planski naseljavali. I dan danas trpimo posljedice. Ne dopustite da Vas lažu, govoreći „Bilo je bolje“ to nam govore ostaci repatih zmajeva… Hrvati su umirali za svoju vjeru i Domovinu i danas naša djeca imaju slobodu koju nismo ni sanjali – rekao je Čavić. - Ovaj spomenik nije znak nikakve mržnje, on je znak ljubavi za one koji su stradali, to je pravo obitelji i naroda da podiže svoje žrtve do oltara ako treba, do utjehe. Sjećanje i vraćanje dostojanstva žrtvi. Iza nas je vrijeme šutnje i zabrana da se govori o zločinima. Vrijeme se promijenilo – rekao je Zvonimir Šeparović. - To je to. Spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma, to je ono što nam je potrebno, radi istine. U posljednje vrijeme obnavlja se priča kako vlada hrvatska šutnja, a to baš ni nije točno. I Zdravko Tomac, i Josip Jurčević, i Josip Pečarić, i Dujmović i Šeparović i još neki objavljuju, objavljuju knjige, držimo kongrese. Samo žuti tisak ovaj kao da Hrvatska nije ratovala i oslobodila se, koji ne priznaje naše vrijednosti, nas neće, ne dopušta, ne priznaje, dakle nema hrvatske šutnje, postoji blokada hrvatske misli i pisanja ali nadajmo se da i to ide kraju. Dobro je da je podignut ovaj spomenik, dobro je da opominje mlade – rekao je Šeparović. Spomenik je postavljen u perivoju uz obalnu šetnicu. Au-

tor, akademski kipar Kažimir Hraste ga je zamislio i osmislio kao polukružni oblik koji pokriva vodu i svjetlost kao dva simbola slobode. Iz perforacije na polukugli odzvanja žubor vode koja stvara nadsvođeni vodoskok, a reflektori postavljeni u unutrašnjosti stvaraju svjetlo koje izlaziti kroz perforacije i naglašava otvore noću. Svaki puni sat uz žubor vodoskoka iz unutrašnjosti spomenika čuje se glazba poznatih hrvatskih skladatelja. Uz polukuglu postavljen je i obelisk, kojeg autor nije

prvotno zamislio, ali kojeg su dodali sami Vodičani jer su na njemu željeli napisati imena 153 Vodičana koje su partizani, policija i tajne službe ubili nakon Drugog svjetskog rata. Od popisa se odustalo jer se nije mogao utvrditi ni konačan broj žrtava ni precizno okolnosti stradanja. Izgradnja spomenika koštala je 200 tisuća kuna, koje su pokrili Grad Vodice i ‘Hrvatski domobran’, posebno su pripomogle donacije članova Udruge Hrvatski domobran.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

MLADI

ODRAVE LADI

MODRAVSKA MISA ISPOD ZVJEZDANOG NEBA IZVOR: skac.hr Kojim riječima započeti ono što se ne može opisati? Modrave... Sigurna sam da se svim Modravašima vrate lijepa sjećanja i prožmu ih trnci na tu riječ, a onima koji nisu upoznati s tim pojmom nadam se da će dogodine osjetiti isto. Bez ikakvih očekivanja, bez uzbuđenja i euforije okrenula se prva stranica moje modravske priče... U tjednu dana bez mobitela, bez struje i u simbiozi sa svime što hoda pronašla sam Radost, Ljubav, Njega. Modrave su mjesto gdje nemoguće postaje mogućim, gdje sreća ostaje i gdje se prijateljstva grade. Naš put započeo je kišom, hladnoćom i grmljavinom i prvi dan mnogi nisu shvaćali zašto su uopće ovdje, ako su mogli biti u toplini doma. Prvu misu imali smo u šatoru, bez struje, bez klupa za sjedenje i s ponekim skakavcem. Zvuči neobično i nevjerojatno? Pomalo. Ubrzo

smo se navikli na kišu i snažnu grmljavinu, na to da smo daleko od domova i daleko od civilizacije te smo Njemu prepustili naše putove i našu modravsku priču. Sve je bilo lakše kada smo shvatili Njegovu veličinu i prisutnost. Zaista, uz sav strah zbog nedostatka stvari na koje smo navikli, što li je čovjek da ga se spominješ? Tako malen i nemoćan. Sve nas je pratilo to razmišljanje, osobito po noći kada je snažan vjetar tresao naše šatore, a jaka kiša i grmljavina nisu dali mira za spavanje. Idući dan, kao i sve dane nakon, započinjali smo ranim buđenjem, molitvom i doručkom. Nakon doručka imali smo obavezan rad u kojem smo bili podijeljeni po grupama. Vjerojatno su neki po prvi puta osjetili blagodati rada i radost koju on može pružiti. „Kad se male ruke slože, sve se može.” Kako je znano da nakon svake kiše dolazi sunce, tako i nakon našeg rada

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

dolazi i malo slobodnog vremena i ručak! (Budući Modravaši, ponesite veće zdjelice za ručak :D ) Poznata stvar Modrava je „duhovna nota”. Taj pojam mnogi uspoređuju s najdragocjenijim vremenom i nastoje ga što duhovnije i kvalitetnije provesti. Vrijeme samo za tebe i Njega. U prirodi. S razmišljanjima i shvaćanjem mnogih stvari. Zvuči nemoguće? Uz sav užurbani svijet naći dva sata vremena? Moguće je. Zato neki to vrijeme jako cijene. Istaknula bih modravske mise iznad kojih je nebo obasjano zvijezdama i mjesečinom kakvu nikad nisam ni zamisliti mogla. Pogledom oko sebe nailazim na ljude koji zajedno sa mnom slave Gospodina i pjevaju mu. Sve ovo zvuči nekako nerealno i ne može biti istina... A tek klanjanja... Da ne otkrivam previše Modrave, uistinu, tamo gdje Bog ljetuje! Dogodine!

MLADI

KRAPANJ - OAZA MIRA

• Pronašla sam ovdje mir, mir za kojim sam žudjela već toliko godina. Spoznala sam više samu sebe, i što sve moram reći i učiniti ljudima oko sebe s kojima živim. • Kroz euharistiju, križni put, meditaciju i razgovore s mladima Bog mi je govorio, otkrivao tajne i dubine u srcu, liječio rane i utopio me u sebe svojom ljubavlju. • Kod klanjanja se moglo osjetiti da Isus prolazi između nas i dotiče svakoga. Na takvom klanjanju nisam bio nikad u životu. Klanjanje je bilo ono nešto što je napravilo malu prekretnicu u mom životu.

IZVOR: www.pastoralmladih.hr

ZAJEDNIŠTVO KOJE TRAJE

Danas nam je prijeko potreban odmak od buke kojom smo bombardirani. Zasipani smo riječima sa svih strana – s interneta, televizora, radija, facebooka, maila, novina, magazina, reklama, mp3 playera, iz noćnih klubova… Današnji čovjek je okružen bujicom nepotrebnih riječi. U tom vrtlogu riječi čovjek ne može čuti ni sebe, ni bližnje, ni Boga. Ne može čuti, a kamoli osluhnuti! Iz takvog okruženja mladi čovjek dolazi u Kursiljo centar Emaus na otoku Krapnju u oazu tišine i mjesto susreta. Kursiljo je mali tečaj radosnog kršćanstva temeljen na konceptu u kojem laici svojim temama svjedoče osobni susret s Isusom i Očev zahvat u njihove živote.

Po dolasku na Krapanj kod mladih prvo nastupa pozitivni šok tišine i mira. U prostorima franjevačkog samostana i stoljetne borove šume nailaze na susret s riječima koje svjedoče nečiji život. Mladi suradnici svojim vršnjacima predstavljaju razne kršćanske teme prilagođene mlađoj populaciji govoreći gdje je Bog dotakao njihove živote. U tim riječima čovjek prvo prepoznaje sebe, shvaća kako i druge muče isti problemi. Potom uočava Božje djelovanje u tuđim životima, a zatim susreće bližnje u razgovorima po grupama vođenim nakon tema. U susretu s bratom i sestrom otvaraju se vrata spoznaje Boga Oca preko koje se jedino može spoznavati sliku Božju – sebe. Tu mlad čovjek shvaća kako pronaći sebe može

jedino zajedno s bližnjim, u susretu s Bogom. Na Krapnju se mladima pruža potpuni duhovno-rekreacijski sadržaj. Duhovni sadržaj uključuje klanjanje, križni put u prirodi, svakodnevnu misu, kontemplaciju, jutarnju molitvu… Mnogi prvi put uvide značaj svete mise upravo na Krapnju. Mise i klanjanja s Krapnja ostaju im ucrtane u dušu za čitavu godinu, a euharistija se slavi i u crkvi i na otvorenom u zajedništvu s prirodom. Mladi grade zajedništvo i kroz sportove, ples, igre... Na kraju tjedna postaju svjesni blaga koje su primili u obliku zajedništva, blaga koje žele nositi u srcu gdje ga nitko ne može oteti. Nositi dalje svojim obiteljima i prijateljima. Primili su Isusa i postavili na mjesto koje Mu i pripada – na prijestolje Kralja Kraljevstva Božjeg koje je zavladalo njihovim srcima.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

SJEĆANJA TALIJANSKI FAŠISTIČKI GENERAL FULGOSI CIGALA NAKON ŠTO JE POBIO 59 BURNJOPRIMOŠTENACA JAVLJA TELEGRAFSKI PREFEKTU U SPLIT

„VAŠI SU MORNARI OSVEĆENI!“ PIŠE: don Stipe Perkov Dvadeset i trećeg kolovoza na Dan sjećanja na zločine totalitarnih sustava 20. stoljeća (komunizma, fašizma i nacizma) članovi Šibenskog stola Družbe Braće Hrvatskog Zmaja održali su misu u kapeli Majke crkve u Dragi zatim posjetili mjesta zločina u Dragi, Tribežiću i Prhovu gdje su se pomolili uz obred odrješenja za ubijene. Navečer su nazočili otkrivanju prvog spomenika u Hrvatskoj žrtvama jugoslavenskog komunizma u Vodicama. Najveći i nezapamćeni zločin su počinili naši susjedi, iste vjere kao i mi – katolici, što ističe biskup Mileta, Talijani, kad su u jednom danu, 16. studenog 1942. za odmazdu ubili 59 nedužnih civila (žena i djece), 300 kuća spalili i opljačkali, 164 muškarca između 16 i 60 godina odveli u zarobljeništvo, logore - na Molat i u Vodice, poslije u Italiju; 150 je djece ostalo bez jednog ili oba roditelja. Do dana današnjega nikada se Italija nije ispričala za ovaj nezapamćeni zločin u primoštenskoj povijesti, a da ne govorim o obeštećenosti stradalih koji su izgubili sve. Sramota, gospodo Talijani! Crkvo talijanska, zašto šutiš?! 52

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

SJEĆANJA

TALIJANSKA Okupacija Dalmacije

Poznata je nezasitna talijanska gramzivost kojom je Italija više puta posizala za našom obalom i cijelom Dalmacijom. Ta gramzivost dosegla je vrhunac 1941. kad je talijanska fašistička 2. armija 15. travnja 1941. umarširala u Šibenik. Talijanski potpukovnik Eugenio Careschi izvješćuje „da u Dalmaciji dominira hrvatstvo“, što je „umjetna kora“ jer se u dalmatinskim gradovima sačuvao mletački karakter i talijanski jezik“, zato predlaže „da se prema Dalmaciji ide delikatno, ali energično, bez naglosti, odlučno ali oprezno, brzo ali ne nesmotreno, vrlo talijanski i fašistički, ali humano da bi se postiglo kako bi Dalmacija postala talijanska; treba onemogućiti Zagreb i osloniti se na autonomaštvo.“

Međutim talijanskim okupatorskim vlastima pružen je otpor pa je njihova taktika mirne talijanizacije propala. Direktor policijske službe izvješćuje pretpostavljene: “Sve etničke grupe stanovništva Dalmacije, koju je nedavno anektirala Italija, s iznimkom nekoliko tisuća Talijana, neprijateljski su raspoložene prema nama. Svi se slažu u jednom jedinom osjećaju, u averziji prema Italiji.“ Tako je bilo i u primoštenskim Stanovima, u Primoštenu na čelu sa župnicima don Ivom Grgurevim, don Grgom Roglićem i don Ivom Šarićem. U njihovoj župi bila je samo grupica orijunaša i jugounitarista koji su surađivali s fašistima, ali nisu imali većeg utjecaja na golemu većinu hrvatski opredijeljenih Primoštenaca.

ŠTO JE PREDHODILO 16. STUDENOM 1942. Da bi nam bilo jasnije što se dogodilo tragičnog 16. XI. 1942. godine u vrijeme talijanske okupacije, treba se vratiti u 1935. godinu kada su radili noževi: Gambočevi (jugofili) na Badnjak ubili su dvojicu istaknutih Hrvata, Radu Valižina i Svetina Bolanču. Tri godine kasnije - 1938. godine srpski su žandari potpomognuti seljarskim orjunašima ubili petoricu primoštenskih HSS-ovaca. Dogodilo se to 27. studenog poslije velikog HSS-ovog skupa koji se održao na Rudini, gdje je govorio na predizbornom skupu uoči osnutka Banovine Hrvatske Dane Škarica, prvak HSS-a iz Šibenika. Tisuće Primoštenaca su ga podržale skandirajući dr. Mačeku i Hrvatskoj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

avica-u-trogiru/&h=600&w=800&tbnid=o392kZ9r7UumzM:&docid=F-pvs6Uw6rk20M&ei=CEDsVZiPFYaBUZ3enb

SJEĆANJA

a protiv Beograda i srpskog kralja. Žandari i njihovi doušnici iz Primoštena nisu mogli podnijeti da se netko javno protivi srpskoj državnoj politici te otvoriše puščanu vatru na prosvjednike, što je rezultiralo tragedijom: pet poginulih i nekoliko ranjenih pred crkvom svetoga Roka. Godine 1935. povrijeđeni i ožalošćeni HSS-ovci, uglavnom iz Primoštena Burnjeg, osvetili su se istaknutim primoštenskim orjunašima te im preko noći posjekoše loze i masline. SMIŠLJENO NAMJEŠTENA PARTIZANSKA ZASJEDA U JELINJAKU Vratimo se u 1942. godinu, točnije u jutro 13. studenoga, petak, kada se 28 talijanskih marinca uputilo s 2 kamiona uz Jelinjak da poprave telefonske linije što su ih nekoliko dana prije pokidali partizani. Pri vrhu Jelinjaka sačekao ih je iz zasjede oko 10 sati Treći vod Šibenske partizanske čete kojim je zapovijedao Srbin Nikola Sekulić Bunko.

U kratkoj borbi poginulo je 14 talijanskih vojnika, 7 zarobljeno, a 7 ih je pobjeglo ili nestalo. Zaplijenjeno je dosta talijanskog oružja i opreme, jedan kamion je zapaljen, dok je drugi ostao neoštećen na cesti. Poslije ove akcije partizani su se povukli na sigurno mjesto, dva sata hoda udaljeno od mjesta borbe. Ubrzo je stiglo talijansko pojačanje na lice mjesta sa 7 kamiona, ali bez uspjeha da uhite počinitelje; samo su izvukli svoje poginule i ranjene. Petnaestog studenog pokopali su u Mandalini svoje mrtve, zaprijetili su i zakleli se na sprovodu da će ih osvetiti; hitno su pripremili plan odmazde koji će sutradan provesti na primoštenskoj župi, gdje se po njima zločin dogodio, počevši od Jelinjaka. Do danas nitko od organizatora zasjede nije odgovorio zašto je zasjeda Jelinjaku postavljena na domak burnoprimoštenskih zaselaka. S pravom se sumnja da je to zato kako bi se fašitička odmazda iskalila na hrvatskom i katoličkom pučanstvu što je bio trun u oku jugounitaristima i fašisti-

ELITNE TALIJANSKE VOJNE JEDINICE - BERSAGLIERI 54

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ma. Zanimljivo je da su poslije komunisti na primoštenskom području stavljali spomen ploče i podizali spomenike gdje god su što učinili, makar zakašljali, ali na Jelinjaku nisu. Zašto? 16. STUDENOG I942. NAJTRAGIČNIJI DAN U POVIJESTI PRIMOŠTENA U ponedjeljak, 16. studenog u Burnjem Primoštenu ljudi su se spremali brati masline ne znajući što se sprema, osim neke slutnje gledajući avion kako kruži iznad njihovih glava. Nikome nisu ništa zla učinili, nitko im nije ništa rekao niti ih upozorio osim što su drugovi partizani dojavili potajice svojim drugovima da se sklone iz svojih kuća jer da slijedi talijanska osveta, drugi su ostali nezaštićeni, u neznanju i prepušteni krvoločnim neprijateljima koji su s brda Drvenika u 6.45 sati počeli tući artiljerijskom i minobacačkom paljbom po primoštenskim selima gađajući kuće, zatim sve živo što se kretalo. Nakon artiljerije, bombardiranja iz zraka i torpiljarke Giovannine s mora, oko 11 sati spustila se njihova vojska da nastavi zločin pod zapovjedništvom generala Alfonsa Fulgosija Cigale, komadanta XVII. obalske brigade. On usred zločinačke akcije javlja telegrafski admiralu u Split: „Vaši su mornari osvećeni!“ Kojom cijenom? Ubijeno je 59 Burnjoprimoštenaca (+25 iz Rogožnjana), nedužnih ljudi na pragu njihovih vjekovnih ognjišta; odvedeno je u zarobljeništvo 160 muškaraca između 16 i 60

bgP&tbm=isch&ved=0CCkQMygPMA9qFQoTCJizvaDC4scCFYZAFAodHW8H9w godina, srušeno je, oštećeno i zapaljeno 300 kuća, 150 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja, opljačkana im je ili ukradena sva imovina. Ubijali su nasumce, pojedinačno i grupno bez milosti; s njima su surađivali četnici i neki primoštenski dopolavoristi prokazujući fašistima koja se kuća ne smije preskočiti već se treba do temelja spaliti i koga ubiti. Samo u Dragi, malom zaselku Primoštena Burnjeg, ubijeno je 16 nedužnih civila tog krvavog dana a sutradan još su stradala dva dječaka naišavši na neprijateljsku bombu, dakle ukupno 18 ljudi kod kojih se nije našlo nikakvo oružje niti ikakav kompromitirajući materijal. Samo je iz jedne obitelji, Perkov Šaronjin, zajedno s troje malodobne djece ubijeno 9 članova, 50 m dalje od kuće. Glava te obitelji, ubijeni Roko Perkov bio je crkovinar župe sv. Jurja u Primoštenu. Pretraživši mu džepove prije ukopa našli su ključ župne kase koju je dan prije primio od župnika. Sa 12 dana života pred fašističkim streljačkim strojem Na taj dan, 16. studenog 1942. ja sam imao 12 dana, dan prije su me krstili u župnoj crkvi u Primoštenu; u općem metežu je don Grgo zaboravio upisati u Maticu krštenih da sam 15. studenoga kršten. Moj djed Jurlija, glava brojne patrijarhalne Jurlinove obitelji, uskliknuo je, dignuvši me u zrak na dan mojeg rođenja 4. XI. na vijest da se rodilo muško: „Hvala ti Bože i Gospe od Loreta, rodio se čovjek!“ Bilo

SJEĆANJA

TALIJANSKA ODMAZDA

mu je jako stalo da se nastavi njegovo obiteljsko stablo Perkov– Jurlinov. Dvanaest dana poslije u opisanoj vojnoj talijanskoj akciji djeda su fašisti ubili nedaleko kućnoga praga, spalili nam 3 kuće , protočili sve vino i ulje. Mene je mati zadnji čas digla iz kolijevke pred hordom razularenih Talijana koji su nadirali iz susjednog sela uništavajući i ubijajući sve ispred sebe. Kao svježa rodilja na brzinu se prekrila kabanom, gurnula mene u babine ruke i bježi ispred sigurne smrti. Samo što smo zamakli iza Briga, 200 m od kuće, gorjeli su naši dvori,

crni dim prekrio je cijelu Dragu, čuli su se učestali pucnji. Baba se htjela vratiti, ali moja mati ni čuti, vukla je dalje, najprije kod tete Gašpe u Bilinih a onda do Sela. Tamo nas je opet dočekala slična drama: pucaju topovi s ratnog broda Giovannina, gori hrpa trave na jednom brdu, jauk i plač. Vojska skuplja žene i djecu, reda ih za strijeljanje ispred crkve sv. Roka; i nas su između njih ugurali; prema nama vojnici uperili mitraljeze, čekaju zapovijed – pali! Baba moli, mati plače i razmišlja kako će mene spasiti kad počne mitraljez sipati smrtonosne metke:

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

avica-u-trogiru/&h=600&w=800&tbnid=o392kZ9r7UumzM:&docid=F-pvs6Uw6rk20M&ei=CEDsVZiPFYaBUZ3enb

SJEĆANJA

spustit će me iza žene koja je bila ispred nas, neke prosjakinje po imenu Đuma. Odjednom su se, kao da su pali s neba, stvorili ispred mitraljezaca župnik don Grgo Roglić i njegov kapelan don Ivo Šarić, dižu ruke uvis i zaklinju zapovjednika da ne pucaju na nedužne civile, njihove župljane, radije neka u njih pucaju. Pridružio im se i Menego, glavar Sela, zajedno mole zapovjednika da se smiluje i ne ubijaju nedužne ljude. Smilovao se, jedva, uz upozorenje: „Ako se ovako nešto dogodi još jednom, neće biti smilovanja, sve ću pobiti. Sada neka idu kući!“ Bila je večer, počelo se snoćivati i nismo pošli kući već smo ostali prenoćiti kod rodbine u Zakeinoj obitelji, baba kod Pećarovih. Mati, umorna i prozebla, u snu se prevalila preko mene; počeo sam se koprcati tražeći zraka da se ne ugušim. Ona se u zadnji čas probudila. Smrt me ovog dana više puta vrebala, tko me je štitio? Na povratku kući u Dragu imali smo što vidjeti: na Ravnicama iznad Dražica na cesti lokva krvi a pokraj ceste na hrpi gomila mrtvih tjelesa, svi iz Drage. Među njima baba je odmah prepoznala svoga muža Jurliju, moga djeda, na krvavu mu obrazu talijanska propusnica; uz njega još 6 mučki ubijenih Dragara koje su talijanski fašisti ubili iz pušaka, a potom dotukli toljagom koja se krvava našla pokraj njihovih mrtvih tijela. Tko je mogao utješiti moju rasplakanu babu Anticu, koja je naricala zagrlivši mrtvo tijelo svoga muža. U Dragi, 15-ak metara od naše kuće na putu i ispod ogradnog zida, iznenadila ih je i zaprepastila 56

hrpa mrtvih od kojih troje djece između 3 i 10 godina, svi iz našeg susjedstva; gledaju zaprepaštene suznih očiju malo dalje spaljene kuće u našim dvorima iz kojih još suklja dim; tinja vatra iz štale u kojoj je izgorjelo 30 ovaca i 2 mazge. „Bože moj, Bože moj, zašto si nas ostavio?“- jaukala je mati. Moj otac Križan nas je dočekao u dvoru punom dima i paleži, jedina dobra vijest tog dana da je sačuvao glavu bježeći u materino rodno Kruševo, dokle ovog puta talijanski zločinci nisu dospjeli u svome krvavome pohodu.

Via, via, tuti komunisti! Postoji mnoštvo spisa, dokumenata, dopisa s partizanske, fašističke i crkvene strane kao i svjedočanstava preživjelih svjedoka, zadnje je još žive Svetinke Perkov iz Drage, koja je tada imala 10 godina, donosim njezino svjedočanstvo izrečeno 26. kolovoza ove godine:

Svetinka perkov, ud. KRSTE

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

„U ponedjeljak 16. studenog ujutro počeli su pucati topovi s brda Drvenika, najprija prima Podgrebenu pa sve bliže prima Dragi. Jedan itac pogodija je Baćulovu slamaricu a drugi je zadimija kraj čumprisa u Filičinu gumnu. Oko deset uri dotrčala je u Dragu Jerka Blaževa iz Harambašinih vičući: „ Bište, moji Dragari, ubijaju i pale, eno Navguća leži troje mrtvih. Kad je to čuja moj otac, pokupija je nas dicu i materu i biž putem niz Dragu. Odoća nas je reoplan i počeja na nas mitraljirati, ali nas nije pogodija. Otac se ustravljen okrenija prima nama i reka nan da se vratimo kući, jer ionako će nas ubiti. Vraćajući se kući vidimo da već gore Jurlinove i Šaronjine kuće , vojnici su upravo izlazili iz Dragutinova dvora gdje su odčepili bačve iz kojih je šikalo vino, iza gori Parparelina podenica. Uplašeni tim prizorom sklonili smo se u najbližu kuću, Đurovu konobu, samo što smo ušli evo talijanskih vojnika vičući: „Via, via, tuti komunisti!“ (U cilon Primoštenu tada nije bilo 10 komunistov). Mi digli ruke na predaju, ali ne pomaže. Istirali su nas iz konobe i zatirali kao ovce na klanje uz Brig uperivši puške prema nama na gotovs. Izašli smo na glavnu cestu Šibenik – Split kod Baćulove kuće i tute su nas postrojili, samo nas Dragara oko 30, nasuprot nama u foši poredano 4 mitraljeza. Stari Marko Parparela, nekadašnji austrijski vojnik, okrenija se prima nama i drhtavim glasom izlanu: „ Evo, svite moj, sada ćemo ode svi poginuti.“ Kad je to čuja moj otac iz svega je glasa zažalija potegnuvši k sebi ženu, moju materu i nas

bgP&tbm=isch&ved=0CCkQMygPMA9qFQoTCJizvaDC4scCFYZAFAodHW8H9w

četvero dice. „Do mene se, Ruža, dušo moja, i vi dico, primile moje grane!“ Nenadno se diga jedan vojnik od mitraljeza, priša drugome i nešto mu pošaplja. N akon toga izvadija je iz grupe 7 naših ljudi: moga oca Božu, Juru Perkova Jurliju, Božu Perkova pok. Ante, Filicija Perkova pok Stipe, Marka Perkova pok. Filipa, Bepa pok. Roka i Juru Perkova pok. Mate. Odveli su ih cestom prema Bojani a nas su pušćali. Nismo učinili ni 100 koraka prima spaljenim kućama, od Dražica su se začuli rafali. Niko ništa nije reka. Muk. Krv nan se sledila u žilama.; svima je prošlo kroz glavu: evo sada su ih striljali. Na našu žalost i nesriću tako je i bilo, u šta smo se sutradan uvirili… „Bože i Gospe, pitala san se, ča smo skrivili da nas je snašla ovolika dežgracija kakvu svit nije upantija, i to od Talijana, naše braće po Isukrstovoj viri?!“ Gospe od sedan žalosti, utiši nas! Vidi našu nevolju i muku, smiluj se svomen puku.“

LOGOR NA OTOKU MOLATU

Bija je tute i naš prst Na moje pitanje jesu li talijanske vojnike pratili neki naši ljudi, Svetinka je odgovorila: „Među njima je, nažalost, bilo naših ljudi koji su fašistima prokazivali koju kuću triba do temelja uništiti i koga svakako ubiti. Prid Popićevom kućom vikali su našin jezikom: „Roko Gracin, Popiću, di si, došli smo te ubiti.“ Un je to sluša sakriven između naše i njihove kuće, u uskom prostoru, pokriven iznad glave jednin žaližon.“ U glasilu Primoštena Burnjeg, Vjeri u kamenu, svjedočio je 1999. god. Tome Perkov Tomas iz Tribežića: „Talijani su nas pobili i popalili, ali mislin

SJEĆANJA

da je tute bija naš prst. Zašto su partizani napravili zasidu talijanskim vojnicima u Jelinjaku u neposrednoj blizini Primoštena Burnjeg? Nije li to da nam napakoste, ne direktno nego priko Talijana, jer se znalo da će Talijani izvršiti odmazdu… A di su bili partizani da nas brane kad su nas fašisti nemilo napali i pobili. Marko Skorin Maleni, komunist i partizan, kad je od kurira čuja koliko je ljudi pobijeno, koliko kuća spaljeno, koliko ljudi odvedeno u logore, reka je: „Malo!“, a drugi partizanski komandir, Tome Nižić, dometnija je: „ „Suše se naše loze a njihove kože.“ Ja tute vidin slid i vezu: 1935. (ubojstvo na Badnji dan i posičene loze), 1938. (ubijeni HSS-ovci, ) i 1942., osvetničku godinu kad su nam se komunisti i orjunaši preko fašista osvetili zato što smo listom pripadali Radiću i Mačeku, a posičene loze su samo povod.“ Stradala je sva Burnja strana U župnoj kronici don Grgo Roglić je zapisao: „Dne 16. studenog 1942. godine Talijani su, da osvete smrt svojih mornara koje su poubijali partizani na Jelinjaku napali ogromnom vojskom cijelu župu. Sudjelovali su rodovi vojske: kopnena s brdskim topovima, obalna baterija s četiri topa, mornarica (torpiljarka Giovannina) i dva aviona bombardera. Operacije je vodio general Cigala Fulgosi. Po Stanovima bilo je poubijano preko 50 ljudi, žena i djece. Spaljeno mnoštvo kuća po Stanovima i u Selu. Skoro sva Burnja strana. U Selu nije bilo ljudskih žrtava jer je dobri bri-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

avica-u-trogiru/&h=600&w=800&tbnid=o392kZ9r7UumzM:&docid=F-pvs6Uw6rk20M&ei=CEDsVZiPFYaBUZ3enb

SJEĆANJA

gadijer karabinjera Deziderio Bagiera sa svojim ađuntantom g. Cogasini saopćio tu nakanu župniku don Grgi Rogliću koji su u noći potajno probudili svit i tako se narod većinom skrio po raznim dragama, a i u crkvi ih je bilo najviše.“

Ordinariato Vescovile Sebenico, il 17. novembre 1942. XXI. All' eccellenza Giuseppe Bastianini Guvernatore della Dalmazia

Zara

„Ieri,16. corr. e' stato bombardato dala parte del mare il villaggio di Capocesto al mare, capoluogo della parrochia omnima, che consta di 24 frazioni. …….“ „Ovakve pokolje je lako izvesti nad nenaoružanim i nedužnim pučanstvom, ali ne služi na čast vojnicima, posebno ne katolicima. Neka se bore s komunistima…“ Dva dana kasnije, 18. XI. 1942. piše gospodinu kardinalu Luigi Maglione, Državnom tajništvo Njegove Svetosti, Vatikanski grad, ovog puta nakon što je doznao istinitija i detaljnija izvješća, radi vjerodostojnosti vrijedi prenijeti u cijelosti ovaj biskupov dopis:

Šibenski biskup Mileta, zabrinut pastir svog nemilo udarenog stada, odmah sutradan, napisao je oštro protestno pismo guverneru Dalmacije u Zadar, gosp. Giuseppe Bastianini, usporedivši pokolj u primoštenskoj župi sa pokoljem „što ga je počinio Tedozije Veliki ili kao što je ostala prokleta uspomena na Hune, na Vandale, na Nerona, na Kaligulu, na Domicijana, na Dioklecijana, Julijana Apostatu i na druge progonitelje nedužnih.“ 58

Eminentissimo Principe, Uzimam slobodu poslati Vašoj Uzoritosti, što smatram svojom dužnošću pisati Njegovoj Ekscelenciji Giuseppe Bastianini, guverneru Dalmacije u Zadru. Siguran sam da će Vaša Uzoritost o tome informirati Svetoga Oca, koji osobno pozna Ekcelencu Bastijanini. Očinska riječ Svetoga Oca mnogo će koristiti barem za olakšati žalosnu sudbinu tolikih nedužnih. Danas, nakon što sam napisao pismo upućeno Ekcelenci Bastianini, doznao sam i druge – mnogo strašnije – pojedinosti pokolja koji je izvršen u župi Primošten 16. ovog mjeseca. Vojnici su bajunetama nasrnuli u crkvu prijeteći pobožnom narodu koji se za vrijeme bombardiranja bio sklonio u crkvu da se tako preporuči Bogu i Zaštitnici Gospi od Loreta. U gornjim selima iste župe Primošten čitava sela sravnjena su sa zemljom. Bijedan narod koji je preživio , u bijegu, čak i djeca, bio je ubijan od vojnika. Računa se na stotine nedužnih mrtvih. Vojska, obilno opskrbljena oružjem i municijom, neka se bori s komunistima, a ne da ubija nenaoružan i nedužan narod. Ovakve pokolje je lako izvesti, ali ne služe na čast vojnicima, posebno ne katolicima, koji se u svakoj prilici hvale svojim katoličanstvom. Nije potrebno posebno isticati kako glavni krivci za ove pokolje nisu vojnici već oni koji s njima zapovijedaju. Ove metode neizmjerno mnogo škode katoličkoj vjeri kod nas, jer negodovanje zbog ovih pokolja i zlostavljanja prelazi u mržnju prema katoličkoj vjeri, koju ispovijedaju talijanski vojnici i njihove starješine. Koristim ovu priliku za izraziti Vašoj Uzoritosti moju iskrenu sućut prigodom smrti Vašega nećaka te naklonjen za poljubiti sveto kardinalsko odijelo još jednom izražavam poštovanje Vašoj Uzoritosti. Odani u Kristu, dr. Jeronim Mileta, v. r. Šibenik (provincija Zadar) 18. studenoga 1942.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

bgP&tbm=isch&ved=0CCkQMygPMA9qFQoTCJizvaDC4scCFYZAFAodHW8H9w

Gospa od Loreta je svima mati a nikome maćeha

Gospu od Loreta štuju jednako Seljari i Stanari, drže je svojom glavnom zaštitnicom još od 1835. kad je u Primošten donesene njezina slika. Seljari i Stanari se ne slažu se u mnogočemu, ali oko Gospe od Loreta uvijek su bili jedno, složni, za jedne i druge uvijek je bila i ostala – Mati. U svezi zavjeta Gospi od Loreta u kojem se Primoštenci zavjetuju da će svake godine u nedjelju poslije tragičnog 16. studenog održati misu na njezinom oltaru u zahvalu što ih je toga dana sačuvala, nije jasno tko se zavjetovao; kaže se Primoštenci, je li to zavjet na razini župe u koju spadaju Seljari i Stanari ili su se zavjetovali samo Seljari zbog toga što od njih nije nitko poginuo. Ispada kao da su prvi bili nevini pa su sačuvani a drugi krivi pa kažnjeni. Nitko dobronamjeran ne bi tako zaključio. Pitaju se stradalni-

ci gdje je bi bila solidarnost s ugroženima, skoro polovicom župe koja je dio i euharistijske zajednice, je li se na njih mislilo dok se stvarao zavjet, kako će se on imenovati tako da bude u ime cijele župe u kojem će biti uključena sva tragedija ubijenih i utjeha spašenih, tog dana svih na Kalvariji, nikoga ne izdvajati? Mogao je pojedinac ili neka grupa reći „Hvala ti, Gospe, što si nas sačuvala?“, ali župa u ime svih župljana nikako. Zar je moguće da bi Gospa u župi jedne sačuvala a druge prepustila da se razapnu?

SJEĆANJA

križem kao i na Kalvariji dok su joj sina razapinjali. Ako je taj dan Ona bila nekome bliža, onda su to bili oni koji su bili na križu bez obzira jesu li sa Stana ili Sela. I ta Gospina vjernost, nepristranost i njezina supatnja sa stradalima trebala bi biti sadržana u zavjetu. Sve je drugo manipuliranje žrtvama i podmećanje kukavičjeg jaja Majci Gospi od Loreta, kao što i danas neki čine. Gospe od Loreta, o Marijo majko, Kraljice i odvjetnice naša, moli za nas!

Takav zaključak a onda i odluka bili bi psovka na najveću primoštensku svetinju Gospu od Loreta, prema kojoj bi navodno Ona Seljarima bila majka a stradalim Stanarima maćeha. Ne, ona je i 16. XI. 1942. stala pod istim primoštenskim

PROCESIJA GOSPI OD LORETA. PRIMOŠTEN 1935. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

OSVRT U kolovozu 2015. patrijarh SPC Irinej posjetio je manastir sv. Arhanđela Mihovila na rijeci Krki uzvodno od Skradina. Povod posjetu je bila 400. obljetnica početka vjerske nastave u tom manastiru i 100. obljetnica smrti episkopa Nikodima Milaša. Tom prilikom patrijarh Irinej je rekao da su Srbi tu nazočni od 14. stoljeća. Da vidimo, na čemu patrijarh Irinej temelji svoje dokaze? PIŠE: prof. dr. sc. Paško Bubalo

Patrijarh Irinej srpsku mitologiju suprostavlja povijesnim istinama

PRAVOSLAVNA C U SLUŽBI VELIKO Srpska historiografija, osobito Nikodim Milaš i Jovan Tomić, je suglasna da je u Kliškom sandžaku prije 1528. godine bilo pravoslavnih crkava. Naime spomenuta crkva sv. Arhanđela Mihovila nalazi se u okviru tog turskog sandžaka. Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. Drago Roksandić, nalazi u „izvornom fragmentu da je crkva s. Mihajla u manastiru Krka iz 1574. u posjedu kaluđera (...) i ostalih sveštenika i da je posvećena u 16. stoljeću. ( D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj, Vjesnik, Zagreb 1991. str. 44.) Manastir i crkva sv. Arhanđela podignuta je na mjestu ranije gotičke crkve, Turci su je porušili oko 1530. g.,obnovljena je 1577., ponovno je porušena i napuštena 1647. Po završet-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ku Morejskog rata vraćaju se kaluđeri iz Zadra, gdje su se sklonili i obnavljaju manastir. ( Enciklopedija hrvatske umjetnosti, svezak 1. str. 483.) Na slici se vidi romanički zvonik i romaničke arkade crkve, arhitektonski stil koji nema veze s pravoslavljem, dok je recentna bizantinska kupola tipično pravoslavna. I hrvatski leksikon, Zagreb 1996, svezak I. str. 650, donosi članak da je mamastir sagrađen tijekom 17. i 18. st. na mjestu starije građevine koju je prema tradiciji u 14. st. osnovala Jelena Šubić. U tom smislu piše i dr. Milan Kašanin, koji govori da se prvi put spominje 1350., a „ po narodnom predanju osnovala ga je Jelena, udovica kneza Mladena III. Šubića, sestra cara Du-

OSVRT

CRKVA OSRPSTVA šana. U posljednje vrijeme crkva je imala oblik bizantinske građevine s kupolom, a zvonik je podignut u romaničkom stilu.“ (Milan Kašanin, Enciklopedija likovne umjetnosti. Zagreb MCMLXIV, svezak III. str. 251. ) Mladen III. je skradinski i kliški knez, pokopan je u Trogiru u katedrali i na grobu mu piše Clipeus Croatorum (Štit Hrvatske). Teško da je u to vrijeme udovica Jelena, a i ranije, podizala manastir, jer je to vrijeme slabljenja moći Šubića. Jelena ima velikih novčanih problema, pa je ponudila Mlečanima prepuštanje Skradina za 40.000 malih libara, ali se ipak to nije dogodilo. ( Dr. Ante Birin, Skradin pod Bribircima - uvodna studija u statutu grada Skradina, MH Skradin 2002. str. 34. )

Povijest se ne piše na temelju narodne prodaje, tradicije i legendi. Što se tiče pravoslavnog manastira Krupa u dalmatinskoj Bukovici, moglo se je čuti u jednoj emisiji HTV, čudi me da povijesno-kulturna redakcija HTV-a pušta u eter nekritički takve emisije u kojima se govore neistine o tom manastiru, u izlaganju igumana tog manastira da on potječe iz doba srpskog kralja Milutina ( 13./ 14. st.), koji je tobože pomogao podizanje manastira, što je totalna neistina. Naime, kralj Milutin je u to doba zauzet proširenjem države na bizantinski teritorij i podiže svoju zadužbinu, jedan od najznačajnijih srpskih manastira Gračanicu na Kosovu i manastir Bogorodice Ljeviške u Prizrenu (Kosovo). Kralj Milutin nema jednostavno za koga podizati taj manastir jer u okolici nema pravoslavnih vjernika, kao što neće imati razloga to raditi ni Jelena Šubićka. Sve stanovništvo od Istre do rijeke Vrbasa je katoličko, čakavsko i hrvatsko. Manastir Krupa su vjerojatno

osnovali bosanski kaluđeri koji su bježali pred Turcima (1642.). Na manastirskim zgradama su sačuvani gotički prozori, crkva je jednobrodna građevina s okruglom kupolom, piše Nevenka Bezić u Enciklopediji likovne umjetnosti, Zagreb MCMLXIV, Leksikografski zavod, svezak III. str. 256. Kako je gotički stil također zapadnoeuropski arhitektonski stil, vjerojatno je i taj crkveni objekt nekad bio katolički. Dr. Roksandić crkvu sv. Vida u manastiru Krupa ne može točno vremenski odrediti, te vrijeme njenog nastanka i posvećenja stavlja pod upitnik, ali ne u 16. stoljeće. (D. Roksandić, Ibidem). Spominjući 100. obljetnicu smrti episkopa Nikodima Milaša, izgleda da se više slavi njegov historiografski nego crkveni rad i život. Naime, njegovim nedokazanim tvrdnjama do danas se koristi srpska historiografija i ona koja pretendira na znanstveni ugled. I danas se mnogi njome služe ne znajući da je

manastir Krka

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

OSVRT knjiga „ Pravoslavna Dalmacija“ pisana ne po povijesnim nego ideološkim kriterijima. Za manastir Krku, oslanjajući se na izgubljeni rukopis episkopa Simeona Končarevića, N. Milaš stavlja taj manastir u srednji vijek. Taj rukopis, koji nitko nije vidio osim njega, a izgleda da rukopis nikad nije ni postojao, Milaš uzima kao krunskog svjedoka za mnoge

svoje ključne postavke. (M. Bogović, Pravoslavlje u šibenskoj biskupiji do pada Venecije, Sedam stoljeća Šibenske biskupije, Šibenik, 2001. str. 781.) Dakako sve to baca tamnu sjenu na njegovo djelo i neprihvatljivo je u ozbiljnoj historiografiji. Manastiru Krka (16. st.) možemo u povijesti naći tragove poslije 1522. tj. na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

kon pada Skradina, kad je to područje došlo pod tursku vlast, a tako isto i manastiru Krupa (17. st.) kod Obrovca. Manastiri Krka, Krupa, Dragović osnivaju se nakon obnove Pečke patrijaršije, 1557. Patrijarh Irinej očito stoji na pozicijama Vuka Karadžića i Načertanija Ilije Garašanina, tj. velikosrpstva. Njegove božićne i uskrsne poruke i čestitke upućene Srbima u Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji najbolje govore; Hrvatske nema nigdje, kao da to nisu zemlje hrvatske. Kad to prevedemo na granične crte onda se vidi da je to crta Virovitica, Karlobag. Onda nije ni čudo da se slavi 100. obljetnica Nikodimu Milašu, jer je isti potpuno u skladu s ideološkim kriterijima i stavovima vrhova Srpske pravoslavne crkve koja žudi kao i sadašnja srpska država izlazu na Jadransko more. Milaš u „ Pravoslavnoj Dalmaciji „ 1901. g. (pretiskana 1989. pred Domovinski rat ) tvrdi da su Srbi naselili Dalmaciju u četvrtom stoljeću, prije dolaska Hrvata, i kako je Dalmacija bila etnički srpska pokrajina do IX. Ili čak XI. stoljeća kad su hrvatski vladari „ Srbima nametnuli katolicizam i hrvatstvo.“ Dakle Hrvati su pokatoličeni Srbi. Iako je niz povjesničara to demantiralo, to nije spriječilo da to postanu gledišta srpske nacionalne mitologije, a u drugoj polovici XIX. st. ta su stajališta našla mjesto i u srpskoj politici. Srpska se mitologija i danas ne obazire na znanstvene činjenice, zato su mogući ovakvi ispadi patrijarha Irineja i drugih velikosrba.

CRKVA I DRUŠTVO

Blanka visoko leti, u nebeske visine...

"Ovo ništa nije bilo od mene, ovo je od Boga. Hvala svima koji su molili za mene", rekla je Blanka Vlašić (31) u suzama za HRT, nekoliko trenutaka nakon što je u Pekingu na Svjetskom atletskom prvenstvu osvojila srebrnu medalju u skoku u vis za žene.

Bila je to deseta Blankina medalja s velikih natjecanja, ako izuzmemo odličja koja je osvajala u Dijamantnoj ligi. No, ovu je "leteća" Splićanka zaslužila nakon višegodišnje borbe s ozljedama, odustajanja od natjecanja i neprospavanih noći u strepnji što i kako dalje. PIŠE: Ivan Ugrin

Više su puta, zacijelo, Blanka i njezin otac i trener Joško Vlašić pomislili i na prekid karijere, ali se najuspješnija hrvatska atletičarka uvijek iznova kao feniks vraćala, trpeći bolove, ali i osvajajući nove visine i mjesta na pobjedničkom postolju. Ovo je za Blanku Vlašić bila četvrta medalja sa svjetskih prvenstava, nakon zlata u Osaki 2007. i Berlinu 2009., te srebra u Daeguu 2011., a do nje je stigla preskočivši prvi put ove godine letvicu preko dva metra. Spomenimo kako je Blanka u Pekingu sad već daleke 2008. godine osvojila svoju do sada jedinu olimpijsku medalju, pod istim “Ptičjim gnijezdom”, kako se popularno naziva nacionalni stadion na kojem su održane ceremonije otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara te atletska natjecanja. Tada je letjela čak 2,05 metara.

Blanka je na nedavnom pekinškom finalu preskočila letvicu na visini od 2,01 metar, a istu su visinu preskočile i Ruskinje, zlatna Marija Kučina (22) i brončana Ana Čičerova (33). “Ova medalja je posebna jer ima mnogo borbe iza sebe, suza, terapija i zato je želim posvetiti ljudima koje život baci na koljena i koji se dižu. Posebno malom Anti, nećaku moje šogorice, i gospođi Mariji Klisuri, koja je nedavno preminula, a koja je bila moja velika navijačica.” Kazala je to Blanka na dočeku u pristanišnoj zgradi aerodroma Pleso u Zagrebu. Prisjetio sam se tada da sam je ovoga proljeća često viđao kako lagano trčkara po Žnjanu, a početkom ljeta, dok sam ispijao jutarnju kavu, gledao sam je kako „točava“ noge u moru kod Beach bara “Corto Maltese”.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

CRKVA I DRUŠTVO Ništa nije ukazivalo na to da bi se nekim čudom Blanka opet iznova mogla vinuti u nebeske visine. A svaki let iznad dva metra to uistinu i jest. I onda mi je palo na pamet kako je u međuvremenu Blanka postala poznatija po svojim javnim svjedočenjima vjere, odnosno obraćenja koje je doživjela zahvaljujući prije svega svome starijem bratu Marinu. “Valjda ste čuli da se Blanka Vlašić obratila, da sad redovito ide u crkvu i da ne može zamisliti više život bez Isusa.” “Ona Blanka?” E, ona Blanka koju poznajemo s TV ekrana i koja je svoj život, svoje postojanje, poistovjetila s uspjehom na natjecanjima. A onda se dogodila ozljeda, a s njom se otvorilo i neko sasvim novo poglavlje u Blankinu životu. Portal Index je priču o obraćenju slavne atletičarke objavio 29. kolovoza 2013. O tome je Blanka govorila vjeroučiteljima u Katehetskoj ljetnoj školi u Splitu. Točno dvije godine poslije poletjela je opet visoko, sve do neba... “Bio je to skok u nepoznato, skok vjere”, kazala je Blanka Vlašić novinarima koji su je neki dan u ponoćnim satima dočekali u zračnoj luci u Resniku. “Ovo je najveća borba. Ono što ste vidjeli na terenu samo je finiš višemjesečne borbe koja se događala iza kulisa. Ono što je mene bacilo na koljena je minorno u odnosu na ono što baca na stotine tisuća ljudi svaki dan. Je li ovo moja najsjajnija medalja – ne znam. No, definitivno je jedna od najdražih, koju ću uvijek pamtiti i emotivno je stvarno osjećam kao jedan od najvećih uspje64

ha.” Slavila Blanka nije ništa posebno. Dan poslije, ujutro je sa svojim župljanima u crkvi na Mertojaku zahvaljivala Bogu za velika djela koja joj je učinio ovim povratkom iz snova u atletske visine.

Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete! (1 Kor 9, 24)

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić Blanki Vlašić poklonio je tortu s njenim likom. Pored figure skakačice uvis stoji poruka: "Za ponovni povratak na vrh. Blanka, hvala. Samo ti je nebo granica, tvoj gradonačelnik". Iako ju je mogla podijeliti s članovima obitelji i prijateljima te pojesti, svjetska doprvakinja u skoku uvis se odlučila na puno ljepši čin. "Dragi moji, još jednom zahvaljujem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću za predivnu tortu. Sa zadovoljstvom sam je poklonila mojim dragim navijačicama i navijačima iz zagrebačkog Centra za rehabilitaciju Sloboština", napisala je na Facebooku pored fotografija djece koja su uživala u torti.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

CRKVA I DRUŠTVO IZVOR: ika.hr U prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu, vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić primio je u četvrtak, 10. rujna predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović. U razgovoru koji je trajao oko pola sata kardinal Puljić je predstavio stanje Crkve u Bosni i Hercegovini, prilike te problem iseljavanja mladih iz Bosne i Hercegovine. Predsjednica Grabar-Kitarović prezentirala je kardinalu Puljiću stanje u Republici Hrvatskoj, njezin pogled i nastojanja da se Bosna i Hercegovina oporavi politički i ekonomski. Predsjednica je tom prigodom kardinalu Puljiću čestitala njegov

Predsjednica RH sa banjalučkim biskupom

PREDSJEDNICA REPUBLIKE HRVATSKE U POSJETU BiH 70.-ti rođendan kojega je proslavio 8. rujna 2015.

Na kraju razgovora kardinal Puljić i predsjednica Grabar-Kitarović izmijenili su darove.

Apel vjerskih zajednica u RH za pomoć izbjeglicama IZVOR: ika.hr Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u utorak 1. rujna, povodom Apela vjerskih zajednica u RH za pomoć izbjeglicama, potiče vjernike i sugrađane u Hrvatskoj da odgovore otvorenim srcem jer "nalazimo se pred problematičnim i teškim izazovom izbjeglica koje preko Makedonije i Srbije idu u Mađarsku. Jasno je da moramo s njima suosjećati. I da nas srce boli i da nas podsjeća na nešto što smo i mi u nedavnoj prošlosti doživjeli. Ali, s druge strane, mi smo doživjeli i dobrotu ljudi, mi smo doživjeli kako su nam ljudi pomagali iz inozemstva, kako smo mi ljude ugošćavali. Sjetimo se samo više od 500.000 izbjeglih iz BiH koji su bili smješteni u Hrvatskoj, a Hrvatska je bila u ratnom stanju. Stoga smo zajednički htjeli uputiti apel našim ljudima da imaju široko srce, ako se dogodi da nama neki val izbjeglica dođe. Da im otvorimo svoje samostane, crkve, svoje dvorane i ono što nam stoji na raspolaganju. Da osjete da nisu prezreni, da nisu odbačeni", rekao je mons. Puljić. Na strahove nekih ljudi da među pridošlima ima i terorirsta ili kako se govori o islamizaciji Europe, mons. Puljić rekao je: "Ovo nije trenutak za to propitivati. To je stvaranje negativnog naboja koje ljude u nevolji još više ozlojeđuje. Ne ulazim u motive zašto oni bježe, ali sigurno je, zbog rata, veliki dio zbog rata, možda neki i zbog ekonomskih razloga. Kao što i naši odlaze, samo legalno, a ovi idu ilegalno, stotine i stotine njih čamcima. To je strašna mreža krijumčara koji izlažu ljude, obećavaju im,

opljačkaju ih pa dovedu ovamo. Ali, neovisno o motivima i strahovima, ovdje mora progovoriti ljudsko i kršćansko srce. Tu su izbjeglice, tu su prognanici koje treba nahraniti, zaodjenuti i pomoći im da se negdje skrase. To je naš stav", poručio je nadbiskup Puljić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ZVONIMIR BLAŽEVIĆ, hrvatski branitelj i invalid iz Domovinskog rata

KAD SU POGODILI KATEDRALU U KUPOLU KAO DA SU MENE POGODILI Svoje doživljaje iz Domovinskog rata, posebice iz obrane Šibenika u Rujanskom ratu ispričao je za ovaj broj „Mihovila“ hrvatski branitelj Zvonimir Blažević. Njegova svjedočanstva pobuđuju sjećanja na burnu ali slavnu prošlost koja nije prošla već je u temeljima naše hrvatske državnosti i naše budućnosti. On je jedan od sudionika gradnje tih čvrstih temelja države Hrvatske 90-ih godina s puškom u ruci i krunicom oko vrata kao branitelj, poput sv. Mihovila. Poznat je pod nadimkom „Mala Hrvatska“ jer je braniteljima svako jutro nazivao preko motorole„Dobro jutro, Hrvatska“ i navečer „Laku noć, Hrvatska!“ RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov Politički ste aktivni, član ste HDZ-a od osnutka stranke Učlanio sam se u HDZ 1989. godine kad je bilo više političkih ponuda, izabrao sam 66

onu koja je bila odlučna da izbori državu Hrvatsku, što je vjekovna težnja svakog domoljubnog Hrvata. Dr. Franjo Tuđman među svim tadašnjim političarima najviše mi je ulijevao povjerenje da je moguće ostvariti demokratsku, samostalnu i neovisnu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

državu Hrvatsku. Ispod te političke razine nije me ništa zadovoljavalo: nikakva federacija niti konfederacija, samo država Hrvatska. Nije išlo lako. Hrvatski narod je bio u većini za, ali jugofili, orjunaši, komunisti bili su protiv, optužili su Tuđmana i

SVJEDOČANSTVA HDZ da su „stranka opasnih namjera“, zato što su željeli svoju državu. Hrvatski je narod na slobodnim demokratskim izborima, prvima nakon 45 godina komunističke diktature, velikom većinom glasao za program HDZ-a, tj za ostvarenje svoje države Hrvatske. Srbi su se pobunili, slijedila je balvan revolucija, plan se kovao u Primoštenu, Raškovićevoj vili: velika Srbija na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag! Glavni autor tog Memoranduma u SANU bio je Dobrica Ćosić uz asistenciju Jovana Raškovića, šibenskog psihijatra… Dok su počeli srpski mitinzi u Hrvatskoj, Milošević na Gazimestanu, zatim Balvan revolucija, bilo je za očekivati agresiju na Hrvatsku koja se odlučila za državu izvan Jugoslavije, tj. Velike Srbije. HDZ je već u siječnju 1991., kad se očekivala vojna intervencija na Hrvatsku, okupio jedan broj dobrovoljaca koji su bili smješteni u Pirovcu i Primoštenu, poslije i u Solarisu, među njima i ja, gdje smo se fizičkim vježbanjem, simuliranim uzbunama i rukovanjem oružjem izučavali i spremali za obranu Domovine. Povjerljivijim članovima HDZ-a podijeljene su puške u listopadu 1990., dobio sam je i ja. Snajperisti su vježbali u skradinskoj kavi, poučavao ih je u podešavanju nišana milicajac Orlović. Imao sam čast upasti u satniju koja je bila obučena mnogim vojnim vještinama, odjevena u vojne uniforme i dobro naoružana. Uoči Velike Gospe pobu-

njeni Srbi zauzimaju položaje, zatvaraju prometnice, vojno obilježavaju tzv. Krajinu. Kako ste vi odgovorili na te provokacije? U drugoj polovici srpnja izašli smo na teren Stankovci – Bila Vlaka – Vukšić gdje smo ostali nekoliko dana, gdje je bila prije nas „A“ satnija iz ZNG- a. Zatim smo bili premješteni i stacionirani u Rupama i Dubravicama držeći položaje prema četnicima. Pod njihovim jakom vatrom iz svekolikog naoružanja morali smo se povući i to na Veliku Glavu odakle se hrvatska vojska nije uzmicala do kraja rata makar je bila na dometu neprijateljske topovske i minobacačke vatre.

Jeste li bili običan vojnik ili ste imali neki čin? U Vodicama tih dana bio je osnovan vod vojne policije pri 113. brigadi, kasnije se taj vod odvojio, preimenovan je u Interventni vod vojne policije i ja sam mu bio zapovjednik. Moram ovdje spomenuti Božu Markovića, oficira JNA, koji se pridružio hrvatskoj vojsci, on nas je učio rukovati zoljama i osama, nažalost, poginuo je dok je rastavljao ručnu bombu. Uz tu nesreću, početkom rujna prva žrtva u odori hrvatske vojske bio je Čubrić iz Pirovca. Žrtve na Velikoj Glavi, braneći skradinsko zaleđe bili su Pajić, Šokota a Stipe Jukić teško je ranjen.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

SVJEDOČANSTVA Kako niste uspjeli prisiliti ili privoliti da se barem neka od šibenskih vojarni preda i na taj način se opskrbite neophodno potrebnim oružjem? Imao sam zadatak da pokušamo s vojnom Baterijom u Ražinama, sa mnom su bili rečeni Marković i Joško Gović. Zovemo njihovog komandira Čajića preko megafona da se predaju i polože oružje. Čekamo… Čujem ja kako s druge strane njihov vojnik nateže šaržer topa 20 mm. Poznajem taj zvuk, povučem za sobom dvojicu kolega i samo što smo se odmakli, rafal je zasiktao. Da se nismo bacili iza jedne gomile, odosmo na drugi svijet… Šibenske kasarne bile su jako utvrđene, zapovjednici zagriženi, a mi neodlučni. Što bi bilo tolikim Šibenčanima da tu šačicu vojnika i njihov otpor slome. Ipak se nije se išlo u taj rizik koji bi iziskivao žrtve. Sve se to dešavalo prije Rujanskog rata, gdje ste bili kad je počeo napad na Šibenik?

ja sam se popeo na terasu Pošte odakle sam imao što vidjeti: tenkove pred Šibenskim mostom. Gledao sam kako neprijateljski tenk puca i pogađa jednu kuću u Crnici koju je raznio. Sutradan, 17. rujna 1991. u ranim jutarnjim satima započeo je opći napad jugovojske i četnika na Šibenik. Moj interventni vod, ja na čelu, išli smo blokirati vojarnu Bateriju u Ražinama da ne bi vojska izišla i ušla u grad. Prateći vod pod zapovjedništvom Ante Kovilića blokirao je vojarnu Jamnjak. Specijalna policija je imala posebni, najodgovorniji zadatak, izvršila ga je uspješno štiteći ljude u skloništima i suzbijajući neprijateljske snajperiste ubačene u grad. Postrojbe policije i postrojbe 113. blokirale su druge vojarne. Na mostu je poginuo specijalni policajac Kardum. Previše se približio neprijateljskom tenku na koji je ispalio zolju, projektil se odbio od tenka, a zapovjednik tenkovske jedinice Ivica Jelušić, nažalost Hrvat, otvorio je vatru na Karduma i na mjestu

Zapovjedništvo 113. šibenske brigade i postrojbe koje su bile u sastavu zapovjedništva te Krizni štab na čelu s Josipom Jurasom, saborskim zastupnikom, bili su smješteni u Sjemeništu i u bunkeru kraj Sjemeništa, moj Interventni vod imao je zadaću štiti Krizni štab. U 17 sati 16. rujna 1991. oglasile su se sirene – uzbuna! Šibenčani su pohitali u skloništa a 68

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

ga ubio, poslije ga masakrirali. Sudilo mu se u Šibeniku i bio je osuđen na 20 godina zatvora, međutim oslobodio ga je Vrhovni sud Hrvatske, navodno zbog nedostatka dokaza. Vi ste bili na uzvisini iznad Ražina, pred Baterijom, kako je izgledao grad u trenucima općeg napada i obrane? Pakao! Pakao, jer su se Zlo i mržnja sručili na naš grad koji su zasuli smrtonosnom paljbom s kopna, mora i iz zraka. Cijeli grad se našao u paklenom grotlu metaka, projektila, granata; iz svih vojarni i ratnih brodova jugovojske udarili su po usnulome gradu tog rujanskog jutra. Gledao sam s uzvisine nedaleko Baterije kako se ruše kuće, gađaju neboderi, kako vatra suklja kraj vinarije, dolje na obali, ne štede se ni spomenici u staroj gradskoj jezgri, gusti dim zavio je grad u crno, sve do nas širio se zagušljivi zrak paljevine i baruta, dražio me na kašalj. Gle-

Južno bojiste, Stolovi, 113. brigada (91/92.g)

SVJEDOČANSTVA

Skradin, 113. brigada (91/92.g)

dao sam kako zrakoplov JNA (JRV) granatira trafostanicu za napajanje tvornice TLM čime su prekinuli napajanje strujom peći elektrolize što je uzrokovalo zamrzavanje materijala u pećima. Pucamo i mi. U toj borbi spasili smo tri mlada ročnika albanske nacionalnosti. Bože, pitao sam se, hoće li Šibenik sravniti sa zemljom kao što čine s Vukovarom?

ličko i hrvatsko pučanstvo a njihove spomenike, posebice crkve rušili su do temelja, tako nisu radili ni Turci. Istog jutra doznao sam da je pogođena katedrala, osjetio sam se kao da je mene pogodilo, ali me je i ohrabrilo: jer tko

diže ruku na Božje hramove, neće proći nekažnjeno. Izgubit će i ovaj rat, jer su zaratili i s Nebom. Koliko im je bilo stalo da okupiraju Šibenik i time presjeku Hrvatsku na dva dijela kako bi je lakše dokrajčili, radio Beograd se požurio pa je istog dana objavio kako je srpski grad Šibenik oslobođen. Malo je falilo. Većina Šibenčana u skloništima nisu znali što se dešava, sreća, inače bi nastala panika. Njihovi tenkovi su na prilazu gradu na Šibenskom mostu, a iz pravca Drniša kreću drugi tenkovi koji su se trebali spojiti s onima na mostu, ovdje u gradu njihove vojarne pune oružja i vojske, među nama ubačeni njihovi agenti… Ne znam što ih je spriječilo, imali su prednost u oružju i strategiji. Vjerujem da nas je spa-

Tog jutra pogođena je i katedrala sv. Jakova, u kupolu, glavu grada. Kad je ta vijest došla do Vas i kako ste je primili? Mene je isti čas tronutim glasom obavijestio biskup Badurina i zabrinuto zapitao kakvo je stanje u župi Srca Isusova na Baldekinu, je li pogođena crkva gdje sam bio župnik? Ni svetinje, ni kultura, ni povijest nisu im ništa značile, kao ni barbarima. Sve što je bilo katoličko i hrvatsko trebalo je sravniti sa zemljom. Gdje god su stigli otjerali su kato-

Plato Lozovac, 15-a Domovinska pukovnija ( 93.g.)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

SVJEDOČANSTVA sila zaštita i obrana našeg zaštitnika sv. Mihovila, hvala mu i slava! Kako ste zaustavili četnike iz pravca okupiranog Drniša? 142. brigada zaustavila je četnike u Pakovu Selu pod zapovjedništvom hrabrog zapovjednika Luke Vujića. Uništili su im jedan tenk, druge zaustavili, tek se nekolicina probila do Konjevrata u kojima su tenkovskom granatom probili sjeverni zid crkve sv. Ivana Krstitelja. Spasonosno je bilo, zahvaljujući hrabrim Primoštencima i Rogozničanima, što su bile osvojene vojarne u Zečevu i Krušćici, odakle su izvukli veliku količinu oružja. Pod zapovjedništvom Ademija otvorila se topovska vatra s Jelinjaka po četničkim tenkovima na Šibenskom mostu, također i iz vojne baterije Žirja, koju je časno predao našim braniteljima časnik JNA Baltić. Pod preciznom i učinkovitom paljbom naših topova, neprijatelj se morao povući sa Šibenskog mosta, zaustavljen je u Pakovu Selu, onemogućili smo da njihova vojska iziđe iz vojarni, primorani su odustati od daljnje opsade grada. Jugovojska je u Šibeniku poražena, grad je odahnuo nakon 7 dana paklene vatre i straha. Nedugo poslije Rujanskog rata iz svih šibenskih vojarni zajedno s naoružanjem otišli su zauvijek iz naše blizine, s njima (u autobusima) i mnoge srpske obitelji, posebice oficira, naime neke srpske obitelji nisu 70

Južno bojiste, Stolovi, 113. brigada (91/92.g)

mogli prihvatiti da žive u neovisnoj, slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj. Zahvaljujući zaštiti sv. Mihovila i hrabrosti šibenskih branitelja obranjen je Šibenik. Moralna vertikala u to opasno vrijeme za Šibenik i Hrvatsku bio je šibenski biskup Badurina, sjećate li ga se po nečemu? Dobro ga se sjećam, on se ne može zaboraviti. Bog nam ga je poslao kad nam je bio najpotrebniji. Bio sam s njime na ručku u Ordinarijatu o Božiću 1991. zajedno s još 5 kolega gdje sam iz prve ruke upoznao biskupovu blagost i svetost, zračio je optimizmom. Dok je završio rat i on je završio svoju miroljubivu misiju, otišao je s ovoga svijeta u rujnu 1996. Branio je grad, sve ljudske živote, crkve jednih i drugih koliko je najviše mogao, riskirao susretati se na neprijateljskim oficirima i pobunjenim Srbima, obilazio ranjenike, slao apele svjetskim državnicima

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

za prekid ratnih strahota u Hrvatskoj, stavljao na kocku vlastiti život. Sjećamo se one zgode na putu prema Žitniću kad je išao s našom delegacijom na pregovore s zločincem Mladićem, na unproforskom punktu razgraničenja kod Pakova Sela jedan je četnik doviknuo drugome: „Ubi ga, to ti je Stepinac!“ Vojevali ste u 113. brigadi,“ R“ satnija u sklopu 4. bojne… Sudjelovao sam u mnogim bitkama, u zaleđu Šibenika; polovicom travnja bio sam premješten s Bićina na Južno ratište, kod Stolova, gdje su nam poginula naša 2 pripadnika 113., 4. Bojne, Ante Ivas i Stjepan Antunović, i ja sam bio ranjen kraj sela Festić, još nosim gelere po tijelu, što me paraliziralo. Svake godine druge nedjelje u svibnju ide jedna grupa sudionika na stratište dvojice naših suboraca na čiji spomenik položimo vijence i svijeće.

SVJEDOČANSTVA Proslavili smo 5. kolovoza 20. obljetnicu Oluje, Dan pobjede, Dan zahvalnosti i Dan branitelja. Je li se u ovih 20 godina ostvarilo ono za što ste se borili i izborili u Domovinskom ratu? Ostvarila se pobjeda nad neprijateljem, izborili smo samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, izvojevana je sloboda i demokracija, ostvarene su vjerske i ljudske slobode koje su u komunizmu bile satirane, Hrvatska je ušla u NATO i u Ujedinjenu Europu kao 28 članica… Puno smo ostvarili pod hrabrim vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana i uz Božju pomoć. Bilo je i propusta: loša privatizacija, nije izvršena lustracija pa su nam se na vlast vratili udbaši i komunisti; kriminal i mafija uništavaju naše gospodarstvo pa imamo novu emigraciju, što je najgore, mladih ljudi; demografska slika nam je porazna. Imamo sreću u nesreći da nam je došla za predsjednicu pametna, iskusna i domoljubna Kolinda Grabar Kitarović koja poziva na zajedništvo hrvatskog naroda kakvo smo imali pod vodstvom dr. Tuđmana i što nam se pruža prilika da uskoro izaberemo novu, domoljubnu vlast. Nadam se da hrvatski narod nije suicidan, već da će se okrenuti životu i svekolikom napretku domovine Hrvatske, ne samo za budućnost, već i za sadašnjost, u kojoj se branitelji bore za pravedniju i napredniju Hrvatsku.

Južno bojiste, Stolovi, 113. brigada (91/92.g)

Za doprinos stvaranju Hrvatske države i ustroj Hrvatske vojske Zvonimir Blažević je nagrađen : 1. Spomenicom Domovinskog rata 90/91 2. Spomenicom Domovinske zahvalnosti 3.Spomenicom Hrvatski Trolist 4.Prvi Hrvatski samokres od Glavnog stožera Hrvatske vojske 5.Medaljom Oluja Ranjen je 1992.g. na južnom bojištu i kao invalid Domovinskog rata umirovljen 1997.g. u činu satnik Hrvatske vojske. Umirovljeničke dane provodi u igranju s unukom, druženju s ratnim prijateljima i rekreacijom u masliniku. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE Skromni svećenik Šibenske biskupije, revni ispovjednik u šibenskoj katedrali

PIŠE: Mr. don Ante Skračić

DON RAFAEL BENAMATI Bez sumnje, mnogi se još sjećaju pokojnoga don Rafe, bilo kao svoga ispovjednika u Katedrali, bilo kao svećenika koji je dolazio u Bolnicu. Neka ovaj članak bude znak sjećanja na pokojnika i potvrda zahvalnosti Bogu koji nam ga je dao. Prvo pismeno svjedočanstvo Prve podatke o don Rafaelu našao sam u izvještaju o njegovu vladanju što ga je župnik Filipjakova, don Ante Šoša poslao upravi sjemeništa u Šibeniku. Župnik - među ostalim - piše: „Njegovo ponašanje uopće pokazuje da ima pravo svećeničko zvanje.“ Na upit ima li što primijetiti, župnik odgovara: „Potpisani nema što da primijeti ponašanju, naprotiv dotičnik je kod svakoga ovdje ostavio najbolji utisak“.

la Biskupiji za školsku godinu 1925./26. stoji: „Benamati Rafael – VII. razred – Miran, dobar, kao predstojnik preblag. Mogao bi ostati i dogodine, da kao predstojnik nadzire i bude na izgled mlađima.

Vladanje u sjemeništu U godišnjem izvještaju što ga je uprava sjemeništa posla72

Mlada misa don Frane Šimata

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

U učenju prilično je marljiv.“ Tonzuru (čime je stupio u klerički stalež) primio je 9. ožujka 1930. za vrijeme studija na Teologiji u Splitu. Za svećenika je zaređen u Šibeniku, 2. kolovoza 1931. Kožino, Petrčane, Diklo Godine 1932. imenovan je dušobrižnikom Kožina i Petrčana, a l933. još je imenovan eskurentom Dikla (Poznato je

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE da je to sve u Zadarskoj administraturi, kojom je tada upravljao Šibenski biskup Jeronim Mileta). Istina je da su to sve male župe, ali misao da su tri već stvara nervozu. Tih godina Diklo je imalo 740 stanovnika, Petrčane 602, a Kožino 412 stanovnika. Svakako, don Rafo se trudio da bude „svima sve“. Na tim župama ostao je četiri godine. Murter Godine 1935. premješten je u Murter. Bez sumnje, fizički mu je bilo puno lakše (jedna župa), ali se tražilo puno psihičke zrelosti. U Murteru je ostao do 1940. kad je pošao za duhovnika u sjemenište u Šibeniku. Dopisnik biskupijskih novina „Katolik“ ovako piše prigodom njegova odlaska: „Malo vremena bio je kod nas, ali dugo ćemo ga se sjećati, jer je bio bolesnicima utjeha, siromasima otac, neukima učitelj, starcima veselje, svima sve“. Duhovnik u sjemeništu Imenovanje za duhovnika u sjemeništu bilo je zaista „pun pogodak“. Ako se možemo pitati na kojoj dužnosti don Rafo se najviše osjećao kao svećenik, tada možemo jasno odgovoriti da je to bila dužnost duhovnika u sjemeništu. Sjemeništarcima je zaista bio uzor. Jedan sjemeništarac – kasnije svećenik piše, da je kao sjemeništarac gledao don Rafu kako služi svetu misu. Dok ga je gledao, zaželio je da i on jednoga dana tako bude obavljao svećeničku službu.

Zavjeti sestara u Gospe van Grada 1988.

Bombardiranje Šibenika i privremeni odlazak u Murter U jesen 1943. i u proljeće 1944. Šibenik je bio puno puta bombardiran od strane savezničkih aviona. Doduše, nije stradao kao Zadar, ali je ipak bilo puno mrtvih i ranjenih, a da se i ne govori o materijalnoj šteti. U takvim prilikama mnogi Šibenčani napustili su Grad i sklonili se u susjedna sela. Sjemeništarci su bili poslani kućama. Don Rafael nije više imao razloga za ostati u Šibeniku, pogotovo jer su bombe puno puta padale i po obližnjoj bolnici. Privremeno je otišao u Murter i nastanio se kod Ćirila Mudronje. Tu ga je zateklo imenovanje za župnika u Tisnom. Župnik u Tisnomu Veliki dio života don Rafo je proveo u Tisnomu (1944. 1968.). Zaista je bio dobar pastir povjerenim vjernicima. Razmišljajući o don Rafi kao župniku, jedan tadašnji sjemeništarac je napisao: „Njegovo držanje za vrijeme svete mise: pokreti ruku, držanje

tijela, pogledi, hodanje… za mene je bilo uzorno“. Sveta misa je bez sumnje najvažnija obveza svećenika, ali nije jedina. I na drugim područjima svećeničkog služenja, don Rafo se zaista pokazao kao uzor. Sjetimo se najprije ispovijedanja. Svakoga jutra prije mise bio je spreman nekoga ispovjediti. U nedjelju je bio i veći broj, pogotovo u „mlade nedjelje“. I vjernici susjednih župa brzo su ga otkrili kao ispovjednika pa su k njemu dolazili. Njegov postupak kod dijeljenja ovog sakramenta mnogima je ostao u sjećanju. Ne samo što je pobožno služio sv. Misu, nego je i sve ostale liturgijske čine obavljao dužnim poštovanjem, upravo svetački. Tako je bila posebno upadna njegova pobožnost kod blagoslova s Presvetim. Tada bi upro svoje oči u pokaznicu, točnije rečeno i posvećenu hostiju i pobožno se molio. Kao župnik sjemeništarcima, odnosno bogoslovima posvećivao je odgovarajuću pažnju. Ljeti bi polazio s njima na kupanje. Nije gubio vrijeme pa bi tada čitao teološke časopise na francuskom ili talijanskom.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE Za sjemeništarce u vrijeme školskih praznika održavao bi mjesečnu rekolekciju. Među ostalim, tom prilikom bi čitao iz koje knjige. U svakom slučaju dan bi provodili skupa i u molitvi. Bolesnici su mu bili posebno na srcu. Rado ih je posjećivao, a prema prilikama i materijalno pomagao. Ispovjednik u Katedrali U proljeće 1998. don Rafi je povjerena nova služba: ispovjednik u Katedrali. Svakoga dana bio je na raspolaganju vjernicima za sv. Ispovijed. U radne dane to je bilo u 9 sati uz misu, a u nedjelje u 9:30 i 11. Dakako, dolazio je i izvan toga vremena, ako su se održavale neke pobožnosti. Vjernici su cijenili njegov rad. Tako je jedan mladić izjavio: „Ispovijed kod don Rafe davala je duboki osjećaj topline, vjere i velike duhovne snage“. Ispovjednik časnih sestara franjevki U kolovozu iste godine Biskup ga je imenovao ispovjednikom časnih sestara te zamolio da sestrama povremeno drži duhovne nagovore i slavi misu u njihovoj kapeli. Don Rafo je i ovu dužnost ozbiljno i upravo svetački shvatio. Osim svete mise održavao je pobožnost moljenja krunice u svibnju i listopadu te devetnicu pred blagdan Gospe od zdravlja. Misleći na to jedna sestra piše: „Njegova ljubav prema Crkvi, odgovornost i predanost svećeničkoj službi djelovala je odgojno na sestre i kandidatice“.

don Rafael Benamati, don Ante Ivas i mons. Srećko Badurina

Dušobrižnik Bolnice Posebno teška dužnost, koju je don Rafo obavljao, bila je briga za bolesnike. Nisam mogao pronaći dekret kojim mu je Biskup povjerio tu službu, ali svakako znam da je to obavljao sa znanjem Biskupa. Kako je svima poznato to je bilo za vrijeme komunizma (1968.-1991.) kad Zakon nije predviđao da Bolnica ima službenoga kapelana, ali je dozvoljavao da svećenik posjeti bolesnike i pruži im duhovnu pomoć. Tako je „na mala vrata“ naš don Rafo ulazio u Bolnicu i pružao duhovnu okrepu onima koji su tražili. Čini mi se da je njegov rad najbolje prikazala jedna medicinska sestra. Zato ovdje prenosim njezino pismo: „1. Jako tih i nadasve dostojanstven. 2. U ranim satima (prije 6) lagano pozvoni i skrušeno (kao svetac) čeka otvaranje. 3. Uz otvaranje vrata osobama koje dolaze na posao poklanja malu čokoladicu, a ako bi htjeli odbiti, ne bi uspjeli, jer njegov pogled izaziva skrušenost. 4. Ulazak u sobu je bio jako tih, tako da se bolesnici ne probude. 5. Ispovijed se odvijala tiho (glava do glave) bez obzira na stanje bolesnika. 6. U isto

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

vrijeme osoblje Bolnice ne bi ga ni osjetilo, dok bi on obavljao svoj posao. 7. Pri izlazu iz prostorije lagano bi mahnuo rukom uz osmjeh i željom za brzo ozdravljenje“. Posljednji dani i smrt Iako je bio nježne tjelesne građe, don Rafael je puno radio. Međutim, njegove tjelesne snage počele su popuštati. To su već 1991., a pogotovo 1992. jasno primijetile časne sestre franjevke kod kojih je služio misu. U lipnju te godine rekao im je da više neće moći dolaziti jer je bolestan. Svoje posljednje dane proveo je u Svećeničkom domu (zgrada Sjemeništa) u Šibeniku. Preminuo je 20. prosinca 1994., u 87. godini života. U posljednjim časovima života uz njega su bile časne sestre i molile psalme te molitve za umiruće. 22. prosinca 1994. koncelebriranu sprovodnu misu predvodio je o. Biskup. Nakon mise pojedinci su izrekli riječi zahvale i poštivanja. Istoga dana pokopan je u Tisnomu u svećeničkom grobu. Još jednom zaželimo da mu Gospodin bude vječna plaća za sve dobro što je učinio.

AKTUALNO

'Quo Vadis', civilizacijo?

PIŠE: Mr. sc. Petar Gardijan Većina primata s ljudskim obilježjima što je na svijetu postojala do danas je izumrla. I Neandertalci sa sjevernih krajeva, izloženi najljućoj hladnoći ledenog doba su izumrli. Naša vrsta Homo sapiensa, iz istog vremena ali južnijih krajeva, imala je sreću i preživjela. Nesreća izumrlih Neandertalca i sreća preživjelih Homo sapiensa je u tome da su se Neandertalci u krivi ‘čas’ našli na krivom, a Homo sapiensi na pravom mjestu. Danas, na početku trećeg milenija gledamo kako gomile djece, žena i muškaraca, suvremenih izbjeglica Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, u neprekidnim kolonama preko Sredozemlja i Balkana bježi ispred smrtnog straha i hrli prema Europi spasa. Gledamo i dobrotu dobrih ljudi koji izbjeglicama pomažu u njihovoj nesreći, pružajući im hranu, vodu, odjeću, obuću, pokrivala i drugo što imaju, a izbjeglicama su od koristi. Gledamo i druge nedobrotvo-

re, koji izbjeglicama na putu spasenja ka miru i slobodi prave smetnje, zabrane i zapreke kordonima policije i kilometrima žičanih ograda. Izbjegličke strahote 21. stoljeća pružaju nam povijesnu pouku da se ponavljaju ako se uzročnici blagovremeno ne rješavaju.I ovi ljudi, ‘ni krivi ni dužni’ našli su se u krivo vrijeme na krivom mjestu. A, tko danas i sutra može biti sasvim siguran da će ga zaobići neka druga ekonomska, vojna, socijalna, regionalna ili globalna interesna politika i potom nesreća? Poslije toliko stradanja kroz povijest i posebnog pokolja na bojištima Prvog i Drugog svjetskog rata ‘rodilo’ se optimističko vjerovanje, o kojem je 1922. godine pisao britanski pisac H. G. Wells: „da će uskoro naša rasa ... ostvariti naše najsmionije snove, da će ostvariti jedinstvo i mir, da će živjeti... u svijetu i sjajnijem i ljepšem od ijednog poznatog nam...“ I zaista, izgrađene su Ujedinjene Nacije i njene brojne institucije, svjet-

ske financijske, gospodarske, umjetničke, sportske i druge organizacije ali sukobi, ratovi, stradanja, i dalje ‘traju’. Gledamo slike izbjeglica, slušamo ponašanje i ideje ljudi dobre, te ponašanje i stavove ljudi ‘loše’ volje. Sve nas to dovodi da se zapitamo: koliko stvarno ljudski napreduje ova civilizacija? Ljudska potreba pripadanja Čovjek oduvijek pripada nekome i negdje – obitelji, plemenu, poduzeću, selu, gradu, naciji, vjeri, državi, kontinentu,... Pripadnost čovjeku osigurava temeljnu potrebu za sigurnosti i zaštitom, bliskom komunikacijom, razvoju u ljudskosti. Ideal je svih ljudi da se živi bogatije, smislenije, emocionalnije i duhovnije u zajednici s nekim. Zadovoljni i sretni građani uvijek bolje izvršavaju sve zadatke, ispunjavaju svoje obveze i bolje se odnose prema drugima. Talentirani i motivirani ljudi predstavljaju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

AKTUALNO emocionalni i duhovni ‘kapital’ svake zajednice, najdragocjenije darove u svijetu brzih i sve bržih promjena, u svijetu ogromnih rizika, nesigurnosti, straha, ali i bezbrojnih prilika za napredak. Svijet na početka trećeg milenija pred ogromnim je ispitom: kako, kojim motivom graditi bolji, pravedniji, pošteniji, empatični, održiv - bioetični svijet? Kako čovjeku trećeg milenija omogućiti bolji život i povratiti vjeru, nadu u pripadanje, druženje i ljubav? Kako ljudskim vrlinama i temeljnim ljudskim vrijednostima: ljubavi, istini, ispravnosti, nenasilju i miru, u vremenu sve većih brzina, ograničenog vremena i prostora, omogućiti da se prakticiraju, ostvaruju, da u svoj punoći, vjeri i nadi, zažive? Od političara, gospodarstvenika, vjerskih poslanika, od svih se danas traži: više, brže, bolje, maštovitije, osjećajnije, racionalnije i uljudnije ponašanje i postupanje. Dok je čovjek živio u materijalnoj oskudici za život važ-

nim dobrima, djelatno je bio usmjeren na pribavljanje tih materijalnih dobara. Kako se povećanom fizičkom proizvodnjom smanjuje materijalna oskudica, to sve više dolaze do izražaja sociološke i psihološke potrebe, te emocionalne i duhovne vrijednosti čovjeka. Glavno pitanje postaje čovjekov status u društvu, njegov položaj, posao, aktivnosti koje se cijene i koje pružaju zadovoljstvo, ugođaj i doživljaj. A, “Svijet koji moramo tražiti”, kako kaže B. Russell, “je svijet u kojem je stvaralački duh živ, u kojem je život avantura puna užitaka i nade,...” Svijet bolje budućnosti zahtijeva radoznao, zanosan, kreativan, stvaralački duh, duh pojedinaca i timova i poticajnu kulturu zajednice, koja je ostvarila civilizacijske uspone kroz prošlost. I budućnost će pripasti pojedincima, timovima, organizacijama, zajednicama koje će svojom inteligencijom i maštom, idejama, vizijama, strategijama i praktičnim angažmanom moći je bolje ostvariti.

Činjenje dobra motivacija kreatora budućnosti Ljudima trećeg milenija pružaju se sasvim novi uvjeti života i rada. Novi poslovni ‘okoliš’ postaje sve kreativniji i manje rutinski traži nove porive, poticaje, motivaciju čovjeka. Prolazi vrijeme diktata ‘mrkve i batine’, a javlja se nužda za novom, snažnijom motivacijom čovjeka. U znanosti se zna za novu motivaciju, ali u praksi se rijetko primjenjuje. Želimo li ojačati kreativnost naših organizacija, institucija i društva - svijeta, osigurati im perspektivu, morat će se prihvatiti i u praksu uključiti novu motivaciju – zadovoljstvo, oduševljenje činjenja dobra, kao temeljnog pokretača čovjeka u društvu. Primjena nove motivacije važna je za sve ljude, ali od osobitog je značenja za ljude s višom inteligencijom i maštom, stvaratelje civilizacijskih dostignuća. Njihove su: prvo, želje da sami upravljaju svojim životom, drugo, potrebe da sve više napreduju u nečemu što ima smisla i treće, težnje da ono što rade posluži višim društvenim ciljevima. Ponašanje ljudi s višom intelektualnom (IQ), emocionalnom (EQ) i duhovnom (SQ) inteligencijom i maštom, njihova kreativna, stvaralačka učinkovitost sve se više veže za unutarnje zadovoljstvo, dobra koje proizlazi iz posla koji obavljaju – unutarnje nagrade, a sve manje uz samu plaću i bonuse – vanjske nagrade.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

AKTUALNO Nažalost, većina menadžmenta u organizacijama, institucijama i društvu nije prihvatila niti primijenila nove znanstvene spoznaje i dostignuća o novoj unutarnjoj motivaciji. Svi ljudi, a osobito ‘Božje’ daroviti ljudi s višom inteligencijom i maštom i višom humanošću trebaju priznanje i uvažavanje.Trebaju njihova rješenja za ‘bolesti’ našeg planeta, kako bi se suprotstavili svim destrukcijama i destruktivcima modernog doba, doba u kojem se osvaja, eksploatira, porobljava, bogati i siromaši, proganja i ubija. Kada u središtu nije čovjek... Ovaj svijet kapitalizma zasnovan na zakonitostima profita ‘proizvodi’ nikad veću koncentraciju kapitala, ali posljedice koje iz toga proizlaze, kulturu odbacivanja, sve veću diferencijaciju ljudi na sve bogatije i siromašnije, ‘vladare i sluge’, one s perspektivom i bez perspektive, s domom i bez doma, s novcem i bez novca (Kuna, Eura, Franaka,...), na putnike s ciljem i izbjeglice... ‘Kada u središtu sustava više nije čovjek nego novac, govori papa Franjo, muškarci i žene više nisu osobe nego sredstva logike odbacivanja koja uzrokuje duboke nejednakosti.’ Materelizaciju kapitalističkog društva prate: sve veća proizvodnja ‘svega i svačega’, ekstremno bogaćenje sve manjeg broja kapitalista i osiromašenje ostalog stanovništva, popunjene kuće i želuci, a sve praznije glave – emocije i duh, empatija čovjeka za čovjeka, za izbjeglice. Kada čovjek ispada iz sredi-

šta interesa sustava - ‘financijskog kapitalizma’, javlja se životno potrebnim preispitivanje civilizacijske opstojnosti i kršćanske pravednosti, nove ekonomije i etike, bogatstva i siromaštva, novih seoba i bjegova, ali prije ispred strahova nego za boljicima. ‘Ekonomija koja ubija’ Poznata je činjenica, mnogima neshvatljiva, da se ponuda krvi smanjuje kada se davateljima krvi ponudi naknada. Zašto? Kako se radi o dvije bitno različite vrijednosti: razmjenskoj vrijednosti s naknadom i životnoj vrijednosti bez naknade, to tko ne razumije doživljaj radosti davanja davatelja krvi ne može razumjeti motiv radosti davatelja. Radost davanja duboko je utkana u korijene kršćanstva. Kršćanska solidarnost praktično primjenjivana tijekom dva milenijima i danas se dokazuje prihvaćanjem ugroženih ljudi, dajući im materijalnu, emocionalnu i duhovnu

podršku. Kršćansku ljubav, solidarnost i duboko razumijevanje za stradanja izbjeglica Bliskog istoka iskazao je papa Franjo pozivom svoj braći, europskim biskupima, istinskim pastirima, vjerskim zajednicama, župama, samostanima i svetištima da prime izbjegličke obitelji. Papa Franjo, zato što je svojim vjernicima proživio siromaštvo, bešćutnost i strahote diktatorskih režima, grabežljivosti financijskog kapitala, ‘ekonomije koja ubija’ Argentine i čitave Južne Amerike, ima jak osjećaj za siromašne, bolesne, osamljene, izgubljene, gole, gladne,... i veliku posvećenost upravo za njih. I Krist daje podršku za pomoć riječima: „Što niste učinili jednom od ovih najmanjih, meni niste učinili.“Dobra djela činiti onda i komu su najpotrebnija, a sada izbjeglicama i siromasima koje gledamo u izbjegličkim kolonama. ‘Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše’.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST

PETAR BERISLAVIĆ, BRANITELJ DOMOVINE Autor:

Branimir Zmijanović dipl. iur.

Utjecaj i posljedice turskih prodora Promišljajući o hrvatskoj povijesti, tegobnim vremenima, kako lokalno, imajući u rakursu samo Domovinu, ili pak promatrajući povijesnu zbiljnost globalno, za zaključiti je kako ne postoji utjecajnija političko-socijal-

na komponenta u svekolikoj povijesti od turske najezde. Otomansko carstvo u svom je usponu samljelo brojna kraljevstva, kneževine, pa i carstva, stvarajući posve novi geostrateški prostor, a

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

u odnosu na Hrvatsku, kroz vrijeme XV. i XVI. stoljeća ta se sila zabija u Bosnu, srce hrvatske srednjovjekovne države, isti klin koji i dan danas postoji. Kao i na Cipru, gdje se doslovce otok dijeli pravno, politički, vjerski itd. na dva dijela, posljedice tog turskog prodora žive su i danas u suvremenim geopolitičkim

POVIJEST odnosima. Tako kao prva i neposredna posljedica opisane činjenice jesu suvremene državne granice Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, zatim tu su i posljedice konačnog protjerivanja turske vlasti s Balkana kroz Balkanske ratove, nastanak novih država (Kraljevina Srbija, Kneževina Crna Gora, Makedonija, Albanija itd.), također nastanak čitavog niza novih etničkodržavnih sukoba generiranih novim osvajačkim aspiracijama novonastalih mladih i u političkom usponu država i državica. Srednjovjekovna kneževina Srbija zgažena je u prodoru Turaka i do tada poznata kneževina prestaje postojati, no vladari i vođe Srba uskoro se uklapaju u novu tvorevinu, pa tako nepunih deset godina poslije bitke na Kosovom polju (1389.) Stefan Lazarević (sin umorenog kneza Lazara – koji se u srpskoj mitomaniji naziva Carem Lazarom) u bitci kod Malog Nikopolja sudjeluje na strani Turaka kao sultanov vazal, i predvodnik teške konjice u srazu združenih kršćanskih snaga s otomanskom vojskom. Dakle, ne samo da je mit srpsko junaštvo i stalna borba protiv turskog osvajača, već naprotiv, isto pleme Srba podčinjava se Turcima, za njih ratuju i, očito, kao pomoćne postrojbe čarkare i upadaju u susjedne, zapadne zemlje. Vojna doktrina Osmanlija tog vremena rabila je specifičnu

metodu ratovanja: prepuštanje pratećim plemenima i saveznicima, a koji su svoju službu naplaćivali uglavnom pljačkom (stoke, drugih dobara ali i ljudi koje su kasnije prodavali u roblje), što iscrpljuje napadni prostor. Napadnuto područje se posljedično prazni: stanovništvo odlazi u izbjeglištvo, a eventualno preostalo stanovništvo ili stradava ili se priklanja novom osvajaču, no svakako gubi se potencijal i motiv za obranu. Daljnja posljedica ove pojave jest da oni koji se spašavaju bijegom zapravo nesvjesno i nenamjerno ratuju za osvajača, jer smanjuju obrambeni potencijal prostora s kojeg bježe, a dodatno iscrpljuju one krajeve od kojih traže utočište. Zabrinjavajuća je sličnost zbivanja onog vremena s današnjicom, kada svjedočimo izbjegličkim nasrtajima na tlo Europe u svjetskim razmjerima (pitajmo se, što se može dogoditi ukoliko su samo 0,1 % onih koji se predstavljaju kao izbjeglice zapravo teroristi, kolika šteta može nastati, bez analiza utjecaja na etnički ili vjerski sastav stanovništva sada, pa u slijedećim godinama, jer je očito da ovi ljudi koji su izbjeglice, ne bježe da prođu dalje, već teže ostanku na tlu Europe; zar ne čudi okolnost da ovi izbjeglice ne emigriraju primjerice u Pakistan, Saudijsku Arabiju, Maroko, ili drugu islamsku zemlju, ili primjerice zar nikoga ne zabrinjava da izbjeglice nasred Mediterana pobiju desetke „istih“ izbjeglica zato jer su kršćani, a muslimani traže „spas“ u kršćanskim zemlja-

ma, zar nije zabrinjavajuće s kolikom količinom prijezira se gleda na Mađarsku ili Slovačku koja gradi zid ili pak želi primiti ali samo kršćanske izbjeglice, zar se nitko ne pita koliko to zdravih, uhranjenih i fertilnih muškaraca, sposobnih za borbu bježi od ratnog vihora, zar nije problematično i to da se teško i mukotrpno današnja , nazovimo je, suvremena Turska, i nerado uključuje u borbu protiv ISIL-a, makar je članica NATO-a itd. ). Potom, kada bi prostor bio u dovoljnoj mjeri iscrpljen, stizala bi udarna vojna snaga, radi zadavanja glavnog udarca u odlučnom boju, a potom bi se, nakon potpunog gušenja otpora, privodio osvojeni prostor otomanskom političko-vjersko-pravnom sustavu. Turska vojska, bez obzira na postavljene profesionalne parametre i za to vrijeme suvremenu organizaciju, nije bila nepobjediva, no, uvelike je prodoru otomanskog carstva pogodovala politička situacija u tadašnjoj Europi i kršćanskom svijetu uopće, prije svega, radilo se tu o neslozi europskih vladara, koji su mahom svi bili u sukobu iz teritorijalnih razloga, pitanja političke moći i utjecaja. Na taj način radi zaštite i ostvarenja svojih uskih partikularnih interesa nije se u dovoljnoj mjeri obraćalo pozornosti na prijetnju s Istoka. Čak što više, odnos pojedinih europskih vladara prema otomanskom carstvu mijenjao se, čak do javnog savezništva, a kako bi se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST

porazio neki europski takmac. Najbolji primjer su vladari Francuske kuće Valois, koji su neskriveno surađivali s Turcima u zamjenu za napadajne akcije protiv zajedničkih neprijatelja, ili pak za povoljne trgovinske ugovore u Otomanskom carstvu (tzv. Kapitulacije). Osim ove neposredne geopolitičke posljedice u smislu granica, slijedeća očita i vrlo važna posljedica je i trajna pojava islama u ovim krajevima koji su, do dolaska Turaka bili isključivo kršćanski krajevi, time turska osvajanja imaju i duboko vjerski karakter širenjem islama kao temeljnog zadatka vjerskih vođa (danas tu funkciju preuzima Kalifat – ISIL). Kao posljedica turskih osvajanja i širenja islama, danas postoji samostalna i (koliko-toliko) suverena država Republika Bosna i Hercegovina, (sastavljena od dva entiteta: srpskog, definiranog prostorno i administrativno u Republici Srpskoj i bošnjač80

kog koji se nazivlje Federacija Bosna i Hercegovina) s ukorijenjenim islamom kao pretežitom religijom. Opisana distinkcija imala je velikog utjecaja i u recentnim sukobima tijekom Domovinskog rata i rata u BiH (poglavito se to tiče sukoba HVO-a i Armije BiH kolokvijalno nazvano sukobom Hrvata i Muslimana). Nadalje, od osnovnih razlikovnih kriterija kroz povijest ovih prostora, ali i ujedno kao identifikacijski – distinkcijski model javlja se vjeroispovijest, pa se tako Srbi identificiraju isključivo kroz pravoslavlje i to u vrlo specifičnom obliku, jer, iako autokefalna, SPC svoj utjecaj širi i izvan teritorija Republike Srbije ili Republike Srpske, dakle, sastavnica srpstva je i srpska pravoslavna vjera koja je i kohezivni i identifikacijski faktor (autokefalna ali i srpsko-univerzalna, s jasnom tendencijom širenja srpstva na sav onaj narod

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

kojeg se smatra srpskim narodom – posljedično širenje utjecaja u Crnoj Gori, BiH, Makedoniji i Kosovu). Treba dometnuti da je više pravoslavnih crkava na području Kraljevine SHS ujedinjeno na sjednici svih pravoslavnih arhijereja tek 26. svibnja 1920. godine u Beogradu, s kojim ujedinjenjem se suglasila Carigradska patrijaršija (uz novčanu naknadu), pa je, obzirom na narav pravoslavne crkve kao državne, regent Aleksandar ukazom proglasio ustanovljenje srpske patrijaršije. „Srpska pravoslavna crkva zadahnuta je željom da svoju organizaciju usavrši tako kako bi prema božanskom pozivu svome mogla biti od što veće moralne i državotvorne koristi za državu i narod; a svjesna toga, da će to moći učiniti samo na temelju vjeroispovjedne samostalnosti uz zaštitu države.“ (cit. Rado Kušej, Verska anketa u Beogradu i njeni zaključci, Ljubljana, 1922., citirano u: Ivan Mužić, katolička crkva, Stepinac i Pavelić, Marijan tisak, 3. izd., pretisak, Split 1991.) Današnji Bošnjaci su de facto muslimani, dakle pripadnici islamske vjeroispovijesti, dok se najveći dio Hrvata identificira kroz Rimokatoličku crkvu. Koliko se god trudili današnjim događajima dati obilježje suvremenih političkih i društvenosocijalnih odnosa, očit je utjecaj zbivanja iz vremena kasnog srednjeg vijeka, te se odjeci turskih prodora u ovaj dio Europe i

POVIJEST danas osjećaju. Za suvremenu Hrvatsku državu (od vremena raspada Austro-ugarske monarhije mijenjala je više puta nazivlje i državno pravno ustrojstvo: Država Srba Hrvata i Slovenaca, zatim Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, potom, Nezavisna Država Hrvatska – s napomenom da prema ustavnopravnom stavu i rješenju, suvremena Republika Hrvatska ne povlači pravni legitimitet od NDH, potom NR Hrvatska, kao sastavnica Federativne Jugoslavije, potom SR Hrvatska kao sastavnica SFR Jugoslavije, i n koncu, samostalna i suverena Republika Hrvatska) među najpogubnijim posljedicama prodora otomanskog carstva stvaranje je srpske države koja svojom agresivnošću postaje novi okupator pa jedan, otomanski osvajač biva sada zamijenjen drugim, srpskim okupatorom. Ova, iako istinita, dosta teška ocjena karaktera jednog prostora i naroda koji se naziva srpskom državom, nastaje kroz stvaranje srpske kneževine, srpske-protuturske ustanke, potom političku i državnu afirmaciju iste te kneževine/kraljevine kroz balkanske ratove, uznapredovali i metastazirani srpski nacionalizam, hegemonizam, (nazivali su se često „balkanskim ili sveslavenskim Pijemontom“) s jakim i izraženim eklezioetatističkim centralizmom, uvijek uz blagonaklonost Velike Britanije, Francuske i Rusi-

je. Naime, interesantna je izjava Svetozara Pribičevića, svakako jednog od kontroverznih srpskih političara u suvremenoj političkoj povijesti Hrvatske o centralizmu pravoslavne crkve i pokušaju tzv.“prečanskih“ Srba da zaštite autonomiju pravoslavne crkve, a to kao reakcija na način odlučivanja o crkvenovjerskim pitanjima u Kraljevini SHS koje donose arhijereji i Ministarstvo vjera Kraljevine SHS, pa tako navodi: “…srpski episkopi, koji imaju prevlast u današnjoj srpskoj crkvi, zadojeni su duhom apsolutizma koji je prenesen iz vremena turskog ropstva i kad su crkvu u Srbiji predstavljali grčki fanariotski vladike. Laički element u Srbiji nema nikakvog utjecaja na crkvenu vlast dok u Karlovačkoj patrijaršiji (op. a. očito je da misli na prečansku, lokalnu, dakle, pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj) laički element ima gotovo svu vlast i utjecaj na sve crkvene poslove… Taj grčki fanariotski sistem srbijanski episkopi su prenijeli u novu organizaciju cjelokupne pravoslavne crkve (op. a. nakon 26. svibnja 1920. godine) u Kraljevini SHS,… znači, uništavaju tekovine Srba iz prečanskih krajeva… mjesto da se princip autonomije u svojoj potpunosti unese u novu organizaciju SPC, čini se suprotno, uništava se crkvena autonomija i apsolutistički sistem bivše srbijanske crkve prenosi na cijelu državu.“ (cit. I.Mužić ibid.) Tako opisana suvremena Srbija današnjice postaje (što se tiče agresivnosti i osvaja-

nja ne pripadajućih joj krajeva) ono što je u XV., XVI. i XVII. stoljeću predstavljalo Otomansko Carstvo (dovoljno je unatrag trideset godina pobrojiti sukobe u kojima sudjeluje Srbija i srpski narod: rat sa Slovenijom, Domovinski rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini, rat na Kosovu, sukobi u Crnoj Gori).

Petar Berislavić – svećenik i vitez Petar Berislavić (Trogir 1475. – Vražja Gora – Korenica 20. V. 1520.) rođen je u Trogiru u drugoj polovici XV. stoljeća od majke, trogirske plemkinje Magdalene Statileo (Stratico) i oca iz plemena Berislavića (prema J. Zaninoviću i dr., vjePapa Aleksandar VI. (pravo ime Rodrigo Lanzol y Borja ili Borgia), papa od 1492. do 1503. (Játiva, 1. I. 1431. – Rim, 18. VIII. 1503.). Španjolski velikaš, nećak pape Kalista III. Kardinalom postao u 25. god., a za papu izabran igrom simonije i nepotizma. Bio je više svjetovni vladar nego duhovni poglavar. Pomagao je velike umjetnike (Bramante, Rafael, Michelangelo). Papinski položaj osobito je zloupotrijebio u korist svoje nezakonite djece koju mu je rodila Rosa Vanozza Catanei (Cesareova i Lukrecijina mati), a zatim Giulia Farnese. Suprotstavio se prodoru u Italiju Karla VIII. Francuskoga, ali je podupirao Luja XII., saveznika svojega sina Cesarea Borgie. Radi promicanja evangelizacije u Novome svijetu, trima je bulama (1493.) razgraničio španjolske i portugalske posjede./izvor:www.hrvatskaenciklopedija/

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST rojatno se radi o bliskom srodniku Berislavića Grabarskih) no, po skoroj smrti oca uz majku o njegovom se odgoju brine trogirski arhiđakon, o čijem se identitetu mišljenja razilaze, pa se nagađa da bi se radilo o Petrovom starijem bratu, odnosno stricu Bartolu, prioru Vranskog priorata. U rodnom gradu je završio bogoslovnu školu, a u Trogiru je 1494. godine odslužio svoju mladu misu. I prije mlade mise i nakon nje, Petar Berislavić živi i djeluje u Ugarskoj u koju se seli iz rodnog Trogira, ne želeći živjeti pod mletačkom okupacijom. Povjesničari navode, a tijekom Cambrayske lige i njezina raspada, kako Petar Berislavić ima rodbine u Šibeniku, no zanimljivo je da se radi o plemićkoj obitelji Vrančić. Petrov stric Bartol (sada već prior Vranski) daje preporuke kaločkom nadbiskupu Petru koji ga kanonizira u kaločkoj crkvi. Bartolomej (Bartol) Berislavić, Petrov stric, u nemilosti je ugarskog kralja i biva zatočen, te se ostali Berislavići, uključivo i Petar, snaž-

no zauzimaju pred kraljem za milost prema Bartolu, koji je i pomilovan, što pojačava vezu Petra sa stricem, pa mu se ovaj obvezuje na doživotnu i iskrenu privrženost. Od 1500. godine počinje Petrova svekolika aktivnost – nadbiskup Petar ga šalje papi Aleksandru VI.1 (uz tajnika Martina Madija), kako bi se ovaj zauzeo za njegovo imenovanje kardinalom, no papa je kardinalom imenovao ostrogonskog nadbiskupa Tomu Bakača2, a to iz razloga Bakačevih zasluga za savezništvo Vladislava II. Jagelovića, Venecije i pape Aleksandra VI. protiv Turaka. Nakon toga mu je povjerena prepozitura crkve sv. Lovre od Haja blizu Pečuha. Preporukom Petra, nadbiskupa kaločkog, postaje kancelar Vladislava II. Jagelovića, pa dobiva niz osjetljivih diplomatskih misija, odlazi tako u Rim, Njemačku, Francusku, Poljsku, Veneciju. Vladislav II. 1504. godine sklapa savez s Mlecima, s kojima je pak papa bio u sukobu zbog posjeda u Romagni, poradi čega kralj

Bakač, Toma (Bacocz, Bakoch, Erdődy), biskup i državni kancelar (?, 1435. – ?, 11. VI. 1521.). Podrijetlom iz Erdőda kraj Szatmára (danas Satu Mare) u Rumunjskoj. Biskup u Győru (Đuru) 1487.–1497., potom biskupovao u Egeru 1497. i Esztergomu (Ostrogonu) 1497. – 1521. Upravljao Bačko-kaločkom nadbiskupijom 1492. i biskupijama Zagrebačkom (1510. – 1518.) i Senjskom (1513. – 1521). Za obranu zagrebačke katedrale podigao tzv. Bakačevu kulu (srušena 1906.). Kao kancelar bio u službi kralja Vladislava II. i odgojitelj njegova sina i nasljednika Ludovika II. Imenovan kardinalom./ibid./ 82

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

Vladislav šalje upravo Petra razriješiti spor pape i Venecije, no bez uspjeha. Potom ga kralj šalje poljskom kralju Sigismundu radi utanačenja savezništva protiv Turaka, pa je 1507. godine zaista i sklopljen saveznički ugovor Vladislava II. Jagelovića i Sigismunda. Nedugo zatim Petar je imenovan biogradskim prepozitom te ga kralj šalje k papi Juliju II3 . U ovo vrijeme zbog zaoštravanja odnosa glede mletačkih teritorijalnih pretenzija i uspješno provedenih osvajanja pojedinih gradova, inicijativom pape Julijana II. sklopljen je u gradu Cambrayu savez između Francuske i Njemačke (kralj Lui XII. i car Maximilian) 10. XII. 1508. godine, a papa Julije II. pristupio je ligi 23. III. 1509. godine. Kako bi se savezu i ligi pridružio Vladislav II., a time bi se nedvojbeno Venecija dovela u okruženje i vrlo nepovoljan položaj, nudilo se Vladislavu II. pomoć i podršku u vraćanju okupiranih dijelova Dalmacije. Mletački diplomati i saveznici istodobno su detaljno prati-

POVIJEST Julije II. (pravo ime Giuliano della Rovere), papa od 1503. (Albissola kraj Savone, 5. XII. 1443 – Rim, 20. ili 21. II. 1513.). Franjevac, nećak pape Siksta IV. Nadbiskup u Avignonu, papa je postao uz pomoć Cesarea Borgie. Borio se protiv nepotizma; pomagao je redovnike i misije. Želio je proširiti područja papinske države i istisnuti stranu vlast s talijanskoga teritorija. Inicijator je Cambraiske lige (1508.), koja je ujedinila rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana I., francuskoga kralja Luja XII. i aragonskoga kralja Ferdinanda II. Katoličkoga. Sklopio je 1510. savez s Venecijom i Ferdinandom II. Katoličkim protiv Francuske. Sazvao je Peti lateranski koncil (1512.). Vrlo temeljito humanistički izobražen, bio je zaštitnik umjetnika (Bramante, Rafael, Michelangelo) i promicatelj vrijednih umjetničkim djela. Započeo je gradnju sadašnje crkve sv. Petra u Rimu (1506.)./ibid./

li stanje na Ugarskom dvoru, stanje u gradovima Dalmacije, osobito Šibeniku i Trogiru, i jednako svim silama nastojali razbiti ligu. Iako je povijesni trenutak bio povoljan za efikasnu akciju radi oslobađanja Dalmacije od mletačke okupacije, neodlučnost Vladislava II., ali i niz drugih okolnosti dovele su do izostanka bilo kakvih oslobodilačkih djelovanja. Konačno, 1509. godine Vladislav II. Jagelović sazvao je bana Jurja Kanižaja (Kaniški) i Ivana Ernušta (Ernuszt) u Budim, gdje bi trebali raspravljati s ostalim velikašima o pohodu na Dalmaciju. Daljnju akciju omeo je Toma Bakač, prije spomenuti kardinal, koji je predložio da se o ovoj temi i s prijedlozima pošalju poklisari vladarima koji su se zaratili s Venecijom. Glavni informator mletačkog dužda bio je diplomat Serenissime Pietro Pasqualigo, zahvaljujući čijim pismima znanost može rekonstruirati i zaključiti o atributima Petra Berislavića iz mletačke perspektive. Tako te 1509. godine Pasqualigo izvještava kako je Ivanu, knezu krbavskom došao Petar Berislavić s vojskom i pozvao hrvatske velikaše na zauzimanje Dalmacije, zatim, ga u jednom od pisama opisuje kao „najvećeg

neprijatelja Mletačke Republike“. Poslanik Pasqualigo opisuje i unutarugarske prilike na dvoru, suprotstavljajući stavove kraljevih savjetnika: s jedne strane palatina, priora vranskog (Bartol Berislavić) i Petra Berislavića te s druge strane nalazećeg ostrogonskog nadbiskupa (Toma Bakač), i nastavno ističe kako je struja Tome Bakača mnogo jača, pa se dužd može nadati dobrom (pri tome se misli da Vladislav II. neće vojno napasti Dalmaciju, odnosno, da će se Cambraiska liga raspasti). Ponovno se saziva sastanak svih staleža u Budimu za 12. III. 1510. godine, na kojemu se, umjesto rasprave o vojnom pohodu na Turke i ulasku u Cambraisku ligu, povelo govora o papinim planovima za zajedničku protutursku akciju (više u nominalnom i formalnom obliku) dok ničeg o ligi nije bilo. Naime, dok su razni poduzetni promletački elementi kupovali vrijeme (Bakač i drugi), za to vrijeme je mletačka diplomacija uspjela u tome da se 15. II. 1510. godine papa i Venecija pomire. S tim u svezi papa je s Venecijom i Švicarskom postigao sporazum da Italiju oslobodi od francuske dominacije (pri tome se Francuze označava epitetom

„barbari“). Nastavno, u lipnju 1510. godine na ugarski dvor pristiže papin poslanik Achiles da Grassis, čiji je mandat bio pomiriti Ugarsku s Venecijom i usmjeriti rat na Turke. Toj diplomatskoj akciji se pridružuje modruški biskup Šimun Kozičić (Benja)5 noseći papin dar – blagoslovljeni mač i šešir. Međutim, nastavlja se diplomatsko prepucavanje, svaka strana nastoji uvjeriti vijeće od 40 predstavnika plemstva i velikaša (među kojima je Petar Berislavić) koje je legitimirano od kralja pregovarati o ulasku u ligu i o drugim pitanjima. Tada nastaje „diplomatski pakao“ gdje svatko svakoga pokušava špijunirati, osujetiti mu plan, strane se nadmeću u logičkim obrazlaganjima svojim „ispravnih“ stavova o spornim pitanjima. Ponovno se ističe Bakač, uvjeravajući papinog poslanika de Grassisa da modruški biskup nije kazao da papa prepušta Dalmaciju kralju Vladislavu II., već da je to posljedica utjecaja koji na modruškog biskupa Kozičića ima Berislavić , „Dalmatinac i naš (op. a. mletački) neprijatelj“, što saznajemo iz pisama poslanika Pasqualiga duždu. Kako bilo, zaključci komisije 40 predstavnika plemstva i velmoža bili su da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST se povede rat za oslobođenje Dalmacije, te je Venecija pozvana da u roku od 30 dana dobrovoljno i mirno preda Dalmaciju. Saznalo se, jasno, da je najagilniji zagovornik ratnog pohoda upravo Berislavić, što ponovno saznajemo iz pisama Pasqualiga duždu od 17. VII. 1510. godine, pa tako navodi: „Ovdje se nalazi jedan gospodin Petar Berislavić, stolnobiogradski prepozit, Trogiranin: to je onaj koji je bio poslanik ovog veličanstva (op. a. ugarski kralj Vladislav) kod vaše prejasnosti prije časnog Filipa Morea. Taj nikada nije prestao i ne prestaje u nastojanju oko ovog osvojenja Dalmacije, govoreći svakom pojedinom od ove gospode da ima puno rodbine u mnogim mjestima rečene Dalmacije, a najviše u Trogiru i Šibeniku, te da bi mu bio dovoljan vrlo mali broj ljudi da bez poteškoće osvoji (stekne) za kralja rečena mjesta; … vaša prejasnost će moći istražiti koji su to njegovi rođaci u Trogiru i Šibeniku i poduzeti što smatra za shodno.“ (cit.: Povijest Vrane, zbornik radova, Eduard Peričić, Institut JAZU u Zadru, Zadar 1971. Str. 297). Činilo se tako da će Ugarska zaista zaratiti protiv Venecije za oslobađanje Dalmacije,

poglavito stoga jer se doimalo kako je ugled Berislavićevih

Cambraiska liga, savez što su ga 10. XII. 1508. protiv Venecije sklopili papa Julije II., francuski kralj Luj XII., aragonski kralj Ferdinand II. Katolički, rimsko-njemački car Maksimilijan I., vojvode savojski i ferarski te mantovski markiz. Saveznici su nastojali pridobiti za ligu hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II.; protiv toga su djelovali ostrogonski nadbiskup kancelar Toma Bakač i mletački poslanik Guidoto, a i u Hrvatskoj je bilo mletačkih pristaša. Ugarski je sabor 1510. zaključio rat za oslobođenje Dalmacije. Ta se odluka slomila na vlastitoj nemoći, na mletačkim uspjesima u ratu i na papinu razbijanju lige (1511.), zbog straha od porasta francuskog utjecaja u Italiji. Saveznici su ipak povratili ili zauzeli neke mletačke teritorije, pa je tako Maksimilijan I. zauzeo Veronu, Vicenzu i Padovu. Unatoč stvarnomu neuspjehu Cambraiske lige, s njom započinje pad utjecaja Venecije na međunarodnu politiku./ibid./ 84

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

takav da će gradovi biti oslobađani iznutra i bez borbe. Što više, za operacionalizaciju ovog plana na diplomatskoj razini, kralj Vladislav je odredio i poslanike caru (Maksimilianu), papi i francuskom kralju, određeni su i zapovjednici: krbavski knez Ivan Karlović6 , Franjo Balaš, kaštelan Osvald Korlathekewy i šipuški knez Ivan Zapolja7 , te je određen Feliks Dubrovčanin Petančić8 i poslanik za Dubrovačku Republiku radi osiguranja morna-

POVIJEST rice. Međutim, i kod ovakvog razvoja situacije, protivnici vojnog oslobađanja Dalmacije i pripajanja matici Hrvatskoj dovode do propadanja svih planova, s jedne strane pod papinim utjecajem, a s druge strane nitko od vođa nije poduzeo ništa konkretno, opravdavajući se time da Hrvatska nije u mogućnosti uzdržavati vojsku, a ujedno zbog ovisnosti pojedinih zapovjednika i uglednika od Venecije. Tako je Toma Bakač priopćio Pasqualigu da je pitanje Dalmacije skinuto s dnevnog reda, te da neće biti vojnog pohoda. Ova izjava od listopada 1510. godine posljedica je naime toga što kralj Vladislav II. zaista iskreno nije htio ratovati protiv Venecije, a nastojao je izvući što bolju novčanu podršku ratnim planovima u borbi protiv Turaka. S druge strane, mletački pouzdanik Bakač nadao se podršci Venecije u izboru pape, pa je svim silama nastojao braniti interese Venecije. Kako bilo, još uvijek traje kraljeva neodlučnost, pa planira u jednom času pristupiti ligi, u drugom pregovara s Pasqualigom da Venecija pruži pomoć ugroženim krajevima, a od toga kralja odgovaraju poslanici cara Maksimilijana. U rujnu 1510.godine ugovor kojim Ugarska pristupa ligi formalno je i potpisan, ali i dalje se ništa po istom ne poduzima, a Petra Berislavića se ponovno odašilje na dvor cara Maksimilijana radi pregovora o miru s Venecijom. Ovakvo stanje traje do konačne pomirbe pape i Venecije, kada papa, zajedno s Venecijom i Španjolskom udara na Francuze, pa je u oružanom sukobu sudjelovao i papa osobno.

Luj XII. sazvao je 16. svibnja 1511.godine koncil u Pisi radi osude papinog ometanja mira u kršćanstvu, a papa Julije II. na to sazove 25. VI. 1511. godine koncil u Lateranu, gdje osim temeljitih promjena i reformi inicira i stvaranje svetog saveza papinske države, Venecije i Španjolske kojem je pristupila i Engleska. Na poziv pape kralju Vladislavu II. da pristupi savezu opet bi poslan Berislavić k papi. K papi je pošao i Toma Bakač, za obranu kojeg se zauzeo čak i sam Berislavić (Bakač se naime odazvao pozivu kardinala u organizaciji Luja XII., čime se zamjerio samom papi). Na taj način dolazi do toga da je pao izbor na Petra Berislavića kao kandidata za vesprimskog biskupa, pa je tako kardinal Bakač posvetio u Rimu Petra Berislavića za biskupa vesprimskog. Potom papa po Petru Berislaviću šalje zlatnu ružu caru Maksimilijanu kao znak prestanka napetosti pape i cara. Povratkom u Ugarsku Berislavić je imenovan upraviteljem svih dobara vranskog priorata sa svim pravima i obvezama i dužnostima. Interesantan je podatak da Petar Berislavić do svoje smrti obnaša čast i nosi naslov vranskog priora, iako nije bio ivanovac (Joško Zaninović, Kako je biskup, ban i vranski prior Petar Berislavić pribavio Hrvatskoj naslov »predziđe kršćanstva« (Stručni rad), Croatica Christiana Periodica, Vol. 18 No. 33, 1994). Iz svega navedenog više je nego jasno kako je Petar Berislavić u kontekstu vremena i zbivanja imao iznimno jak utjecaj, te uživao silno povjerenje najvažnijih osoba tog

Kožičić (Benja, Begna), Šimun, hrvatski pisac i tiskar, modruški biskup (Zadar, oko 1460. – Zadar, III. 1536.). Potomak ugledne zadarske plemićke obitelji; u hrvatskim djelima naziva se Kožičić, a u latinskima Begna. Školovao se vjerojatno u Zadru. Godine 1502. spominje se na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu. Iste je godine bio kanonik u Zadru i upravitelj crkve sv. Ivana. Od 1509. do 1536. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513. – 1521. bio je upravitelj Senjske biskupije. Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je osnovao glagoljsku tiskaru. U prijestolnim borbama između Ivana Zapolje i Ferdinanda I. Habsburškoga bio je pristaša potonjega. Od 1532. do smrti živio je u Zadru. Poznata su dva njegova protuosmanska govora na Lateranskome koncilu u Rimu. U prvome, održanom 27. IV. 1513. te posvećenom Bernardinu Frankapanu, istaknuo je važnost obnove Katoličke crkve i pokretanja rata protiv Osmanlija. U drugome glasovitom govoru, Opustošena Hrvatska (De Corvatiae desolatione), što ga je održao 1516. pred papom Leonom X., naglasio je potrebu hitne pomoći Hrvatskoj u ratovima protiv Osmanlija. Oba govora tiskana su 1530. za njegova boravka u Veneciji, kada je ujedno pribavio opremu za glagoljsku tiskaru u Rijeci (drvoreze, seriju polugotičkih ksilografskih inicijala, dvije vrste glagoljičkih slova) pa je u njoj 1530. – 1531. tiskao šest glagoljskih liturgijskih knjiga./ibid/

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST

Karlović, Ivan (Krbavski; Ivan Torkvat, Johannes Torquatus comes Corbauie, Zuan de Corbavia), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (?, 1485. — Medvedgrad kraj Zagreba, 9. VIII. 1531.). Nakon smrti oca, kneza Karla Kurjakovića, naslijedio je 1493. naslov krbavskoga kneza i obiteljske posjede u županijama Krbavi, Odorju, Hotuči, Lapcu i dijelu Like, te utvrđene gradove u susjednim županijama. Nastojao ih je očuvati pred turskom ugrozom, bilo uz pomoć hrvatsko-ugarskoga kralja, Mletačke Republike ili Habsburgovaca, bilo priznavanjem turskoga vrhovništva. Prema bilješci u glagoljskom rukopisu Manipulus curatorum, porazio je 1500. Turke kraj Gradca. God. 1505. spominje se da je posjedovao grad Mutnicu (Mutnik) i zauzeo trgovište Belaj, koje je držao i 1509. Služio je 1506. na strani njemačkoga kralja Maksimilijana I. Habsburgovca u ratu protiv hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. Jagelovića, koji mu je nakon sklapanja mira zajamčio uživanje posjeda. Kako bi ih zaštitio od pustošenja, privremeno je priznao tursku vlast uz plaćanje harača 1506. i 1511. Ratovao je 1508. protiv Maksimilijanove vojske u zaleđu Venecije, a nakon povratka obranio Mutnicu od hrvatskih 86

velikaša, pri čem su mu – prema nekim izvješćima – pomogli Turci. Između 1509. i 1524. s Mletačkom je Republikom sklopio više kondotijerskih ugovora, prema kojima je imao braniti njezine posjede u Dalmaciji. U Bagu je 1510. primio mletačkoga izaslanika Pietra Pasqualiga – koji je nastojao onemogućiti pristupanje Vladislava II. Cambraiskoj ligi – te ga potom pratio do Zagreba. Te je godine odbio postavljenje za jednoga od zapovjednika vojske koja je trebala osloboditi Dalmaciju od mletačke vlasti te je nastavio surađivati s Mlečanima (zbog nedostatka novca do pohoda nije ni došlo). Bio je podban i kapetan Hrvatske i Dalmacije 1512–13. te s Petrom Berislavićem sudjelovao u pobjedi nad Turcima kraj Dubice 1513. Turci su pak 1514. opustošili njegove posjede u Lici i Krbavi, a te se godine s njima sukobio i u Bosni. Oženivši se nećakinjom kardinala Tome Bakača, povezao se s mletačkim pouzdanicima na ugarskom dvoru. God. 1517. nudio je Republici svoje posjede u zamjenu za tvrđavice pod njihovom vlašću u Lombardiji, a 1519. u Veneciji je i u pape tražio pomoć protiv Turaka. U ime skupine hrvatskih velikaša neuspješno je 1521. pregovarao s Turcima. Kao ban 1521–24. uz vrlo malu pomoć Ludovika II. organizirao je obranu od Turaka, ali ih nije uspio spriječiti da zauzmu Knin, Skradin i Ostrovicu. Od 1522. za obranu je primao redovitu vojnu i novčanu pomoć nadvojvode Ferdinanda Habsburgovca. Osiromašio je ratujući, a kako ugovorenu pomoć od kralja nije dobivao, niti je zbog otpora plemića uspio povećati prihode Kraljevine novim porezima odobrenima na saboru u Križevcima 1523, odrekao se 1524. banske časti. Preostale svoje gradove ponudio je Mle-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

tačkoj Republici, koja ih je odbila obećavši mu samo novčanu pomoć. Kao izaslanik hrvatskoga plemstva pregovarao je u Beču u studenom 1526. s nadvojvodom Ferdinandom te podupro njegov izbor za kralja u Cetinu 1527. Te su godine Turci zauzeli njegove gradove Obrovac, Udbinu, Komić i Mrsinj, pa je od kralja Ferdinanda I. dobio Medvedgrad, Rakovec u Križevačkoj županiji i Lukavec u Turopolju. S Franjom Batthyányem imenovan je 1527. banom, a zbog navodno neodlučnoga ratovanja protiv pristaša Ivana Zapolje protiv njega su učestale pritužbe na dvoru. Zapovijedao je dijelom hrvatskih postrojba koje su 5. X. 1528. uz pomoć vojske iz austrijskih nasljednih zemalja porazile Turke kraj Belaja. Sljedeće godine vodio je hrvatske postrojbe u pomoć Beču pod turskom opsadom. Nakon pogibije Krste I. Frankapana Brinjskoga, vođe Zapoljinih pristaša u Slavoniji, Karlovićevim nastojanjem sklopljen je 1530. između dviju strana »sporazum mira«. Bio je posljednji muški pripadnik krbavskih knezova Kurjakovića, te su na osnovi ugovora o nasljeđivanju, što ga je 1509. sklopio s Nikolom Zrinskim, mužem svoje sestre Jelene, nakon njegove smrti posjedi (tada je držao 22 grada u Lici, Krbavi i u Kninskoj županiji) pripali Zrinskima. Pokopan je u crkvi pavlinskoga samostana u zagrebačkim Remetama. — Karlovićeva borba s Turcima bila je tema govora što ga je njegov kapelan Stjepan Posedarski održao 1519. pred papom Lavom X. Spominje se kao junak u epskim pjesmama moliških i gradišćanskih Hrvata te bosanskih muslimana (u njima često pod imenom Ivan Hrvaćanin), a glavni je lik u povijesnom romanu F. Biničkoga Ivan Hrvaćanin (Zagreb 1926)/ibid./.

POVIJEST vremena: pape Aleksandra VI., Julijana II., kasnije Leona X., kralja Vladislava II. Jagelovića, cara Maksimilijana, a također u hijerarhiju stavlja i položaj priora vranskih, čime se naglašava sva važnost Vrane kao prvo templarskog, potom ivanovskog samostana i priorata. Ratna djelovanja i vodstvo Petra Berislavića Događaj koji je osudio Hrvate na stalni rat, s nedostatnim i neorganiziranim sustavom obrane, u trenutku u kojem se diplomatski situacija tako posložila da su hrvatski krajevi i narod ostavljeni nezaštićenima, jest primirje na 5 godina koje je s Turcima utanačeno 16. rujna 1511. godine u Budimu, u koje je uključena Ugarska i Venecija, te potvrđena od sultana Bajazida (potvrdu o potpisu sultana Vladislav je obaviješten 17. ožujka 1512. godine), ni jednom riječi nije spomenuta Hrvatska, Dalmacija i Slavonija (malo je vjerojatno da se radi o propustu) pa su naši krajevi, stvarno i pravno ostavljeni na milost i nemilost osmanskog neprijatelja. Turci su spretno diplomacijom zadržavali ugarskog i mletačkog neprijatelja na distanci te nastavili provaljivati do Jajca gdje i zauzimaju obližnju utvrdu, provaljuju u Slavoniju odakle u ropstvo odvode znatan broj ljudi. Ugarski kralj iz toga razloga k Visokoj Porti šalje emisara diplomata Feliksa Petančića s nakanom da se u prije navedeni Spora-

zum o miru uvrste i Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, no u Carigradu je u međuvremenu došlo do nasilne promjene na osmanskom prijestolju, kada je uz pomoć janjičara Selim I. prisilo oca Bajazida na abdikaciju, a potom likvidirao svu svoju braću, nećake i sve

s bilo kakvim pravom na prijestolje, te ostaje sporno je li otrovao i oca, što je dovelo do upućivanja Feliksa Dubrovčanina na turski dvor tek koncem 1512. godine. Kako nema niti razgovora o provedbi sporazuma o miru, jasno je kako Turci to koriste i dalje forsiraju

Zapolja, Ivan (János), erdeljski knez, hrvatsko-ugarski kralj od 1527. (Spišský Hrad, Slovačka, 2. VI. 1487. – Sebeş, Rumunjska, 22. VII. 1540.). Potomak moćne ugarske plemićke obitelji, Ivanov otac Stjepan bio je ugarski palatin, a on sam od 1511. obnašao je dužnost erdeljskoga kneza. God. 1514. sudjelovao je u gušenju madžarskog seljačkog ustanka pod vodstvom G. Dózse. Nakon pogibije hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju (1526.), kao pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje suprotstavio se Ferdinandu I. Habsburgovcu. Dana 11. XI. 1526. ugarsko ga je plemstvo izabralo za kralja u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár), a kada je uskoro potom na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) Ferdinand bio izabran za hrvatskog kralja, na Zapoljinu stranu stalo je slavonsko plemstvo, koje ga je uz pomoć bana Krste Frankapana i zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdődyja izabralo za kralja na Slavonskom saboru u biskupskom gradu Dubravi (nedaleko od Čazme). Jednako kao i hrvatsko plemstvo, i ugarsko se plemstvo tada podijelilo na dva tabora. Nakon kraćega primirja Ferdinand je u srpnju 1527. upao u Ugarsku i porazio Zapolju kraj Tokaja. Kada je 6. X. 1527. slavonsko plemstvo u Križevcima priznalo Ferdinanda, a 3. XI. ugarsko ga plemstvo okrunilo za kralja, Zapolja se za pomoć obratio Osmanlijama, koji su, koristeći prijestolne borbe, osvojili velika područja u Hrvatskoj. Uslijedilo je osmansko osvojenje Budima (1528.) i prvi pohod na Beč (1529.), a pošto je Nikola Jurišić u bitki kraj Kőszega (1532.) uspio zaustaviti drugi osmanski pohod na Beč, Zapolju je Ferdinand bezuspješno pokušao ukloniti iz Ugarske. Nesređeno stanje u Kraljevstvu posebno je došlo do izražaja u Slavoniji, gdje je nakon 1532. banska čast neko vrijeme ostala upražnjena. Skoro osmansko osvojenje Požeške županije (1536.) i Klisa (1537.), te poraz kršćanske vojske u bitki kraj Gorjana (9. X. 1537.) doveli su do pomirbe dvaju kraljeva, a ključnu je ulogu u pregovorima imao J. Utješenović. Dana 24. II. 1538. bio je potpisan tajni mir u Velikom Varadinu (Oradea). Zapolji je tada Ferdinand priznao kraljevski naslov i samostalnu vladavinu u onim dijelovima Ugarske kojima je u tom trenutku upravljao (Erdelj). S druge strane, Zapolja se u korist Ferdinanda odrekao titule kralja Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Ujedno je bilo dogovoreno da nakon Zapoljine smrti njegov dio Ugarske pripadne Ferdinandu. No tom dijelu dogovora usprotivili su se Zapoljina udovica i sin mu Ivan Sigismund (Žigmund), koji je tek 1570. pristao na odricanje od krune, zadržavši pritom Erdelj i nekoliko ugarskih županija./ibid./ MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST Petančić, Feliks (1455. - nakon 1517.) se vjerojatno školovao u rodnom Dubrovniku gdje je usvojio latinski i grčki jezik i osnove kaligrafije i slikarstva. Na Matijaševom je dvoru od 1487. godine radio kao kaligraf i minijaturist te voditelj skriptorija (pisarske radionice). Vodio je 30-ak pisara i iluminatora koji su napisali i oslikali velik dio knjiga u Matijaševoj biblioteci Corvini. Sudjelovao je u iluminaciji najljepšeg rukopisa izašlog iz te radionice, Cassianusovog De institutis coeno diorum. Nakon Korvinove smrti Petančić je kratkotrajno obnašao dužnost poslanika Dubrovačke Republike, a uskoro postaje diplomat Vladislava II. Napisao je i bogato ukrasio iluminacijama nekoliko poslanica od kojih je najpoznatije i najizdavanije Petančićevo djelo spomenica De itineribus in Turciam. Posebno je ostao poznat po portretima sultana i minijaturama s prizorima iz turskog života/ibid./.

sve granične linije, poglavito rijeku Unu, a zalijeću se i do Skradina. Ovo vrijeme je osobito opasno za hrvatske krajeve iz slijedećih razloga: 1.stalna, neposredna i živa opasnost od turskih upada u hrvatske krajeve, s posljedicom trajnog iseljavanja populacije iz napadnutih krajeva, pljačka, ubijanje, odvođenje brojnog naroda u ropstvo, uopće nametanje kaosa koji za cilj ima pripremiti napadnute krajeve za konačno zauzimanje, okupaciju i inkorporaciju u pravno politički sustav Otomanskog Carstva, čime bi ti krajevi postali trajno izgubljeni za hrvatski narod; 2.potpuno bezvlašće i nered 88

u Ugarskoj, bezglavo i neodlučno vodstvo, počevši od samog kralja Ugarske, Vladislava II. (koji je bio neodlučan vojno osloboditi Dalmaciju od mletačke okupacije), beskrvni likovi tadašnjeg bana, palatina Emerika Perenyija (potonji je imenovao hrvatskog plemića Ivana Karlovića za svog zamjenika i podbana, a koji sam nije bio dostatan da bi učinkovito vodio obranu hrvatskih krajeva, a zbog političko-ekonomskih razloga čak i priznavao tursko vrhovništvo i plaćao im danak); 3.prostor Hrvatske je rascjepkan između Ugarske i Venecije, narod hrvatski ne postoji kao narod u današnjem smislu riječi, radi se o društvu koje je socijalno i sociološki duboko podijeljeno staležima (plemstvo, niže i više, kraljevi pouzdanici i svećenstvo, slobodni građani – plebejci, kmetovi – poglavito u sjevernim dijelovima itd.). Njihovi partikularni interesi definiraju njihovo ponašanje, pa je tako više onih plemenitaša i velmoža koji brinu o svojim privilegijama i širenju posjeda, a manje onih koji vide stvarnu opasnost od najezde Turaka, manji je dakle broj onih koji svoje životne odluke i principe temelje na bogoljublju, domoljublju i čovjekoljublju, a to pak znači da su oni istinski domoljubni muževi tog vremena rijetki, a ako su dosljedni svojim idealima, i kratkog vijeka ( Berislavić, Šubići, Frankopani, Kružić, itd.). U tim okolnostima se upravo Petar Berislavić nameće kao karizmatični vođa borbenih odreda hrvatske odno-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

sno ugarsko hrvatske vojske protiv Turaka, pa ga je tako kralj Vladislav II. 1513. godine imenovao hrvatskim banskim prefektom banovine Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kapetanom Senja i kraljevskim blagajnikom. Kralj Ugarske, dakle, prepoznaje veličinu Petrovu, pa niti Petar Berislavić, očito prihvaćajući postavljenja i imenovanja i ne dvoji kako je neophodan u obrani Domovine, te ne bježi od odgovornosti trenutka, no iako je njegov „ratni put“ pun pobjeda, isto tako i vrlo teške organizacije obrane, trke s vremenom, a istodobno, od mnogih od kojih se trebalo očekivati pomoć, ona ne stiže. Kroz vrijeme aktivne obrane, Berislavić skrbi i o svojim banskim dužnostima, pa tako sudi u sporovima kaznenopravne i materijalnopravne provenijencije, dodatno se zamjerajući moćnicima, jer i u ovom svojstvu – sudca – pokazuje sve ljudske i karakterne kvalitete. Obrana ugroženih dijelova Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je bila povjerena Berislaviću i aktualnom banu, palatinu Emeriku Perenyiju10, no poradi bolesti, Perenyi odstupa s dužnosti, pa tako od svibnja 1513. godine sva organizacija obrane i banskih dužnosti pada na Berislavića. Prva crta obrane Crta kojom je postavljena obrana kojom je zapovijedao Berislavić kretala se od Srijema do Šamca (danas Bosanski Šamac), rijekom Bosnom do tvrdog grada Jajca, potom se kreće rijekom Unom i spušta do Prologa (Proložac) u

POVIJEST Dalmaciji, time tvori obrambeni klin s utvrđenim vrhom klina – Kamengradom. Opisani klin, gotovo po identičnim točkama, kako je uvodno kazano, postoji i dan danas. Napadi Turaka sve su češći, pa tako zauzimaju i utvrde: Čačin u Posušju, Nutjak na Cetini i Vir kod Imotskog. Mnogi su crkveni velikodostojnici upozoravali svekoliki europski auditoriji na opasnosti od bezbožnika (Šimun Kozičić – modruški nadbiskup, Bernard Zane – nadbiskup Leon X. (Lav X.) (pravo ime Giovanni de’ Medici) papa od 1513. do 1521. (Firenca, 11. XII. 1475. – Rim, 1. XII. 1521.). Sin firentinskoga kneza Lorenza Veličanstvenoga; kardinalom postao s 13 god. (1489). Tipični renesansni papa, sklon nepotizmu, više vladar i mecena nego vjerski poglavar. S francuskim kraljem Franjom I. sklopio 1516. konkordat, ali je novčano pomagao cara Karla V. za njegova ratovanja u Italiji. Okončao Peti lateranski koncil (1517.). Radi gradnje crkve sv. Petra u Rimu podijelio oproste za novac, čime je izazvao Lutherov protest (1517.) koji je doveo do reformacije. Osudio Luthera bulom Exsurge, Domine (1520.), ne shvaćajući ozbiljnost problema. Zaštitnik i mecena velikih umjetnika (Rafael, Michelangelo i dr.)./ibid./

splitski), a iznimnu podršku u tom času Berislavić dobiva u osobi pape Leona X., kome je, uzgredno rečeno, odgojitelj bio bosanski franjevac Juraj Dragišić11, pa se moguće, toj činjenici može pripisati izvrsna informiranost o prilikama u Hrvatskoj pape Leona X. Vojni efektivi, kojima Berislavić raspolaže, nepopravljivo su reducirani nakon Krbavske bitke 1493. godine. Ugarska pomoć predstavlja oko 1 500 ljudi razmještenih po mnogobrojnim utvrdama, a doprinos drugih zemalja europskog zapada u ljudstvu i materijalu neznatan je, neredovit i nepouzdan. Jedina donekle redovita, ali nipošto i dovoljna pomoć dolazila mu ju je od pape Leona X., koji snabdijeva Hrvatsku hranom, oružjem i novcem, bojeći se da Turci ne zaprijete Italiji, ako osvoje Hrvatsku i učvrste se na istočnoj obali Jadranskog mora. Svakako, u lipnju 1513. papa šalje Berislaviću za potrebe organiziranja obrane 50 000 dukata, i dok je Berislavić organizirao i uređivao javne poslove i obranu, Turci, u kolovozu 1513. godine provaljuju u banovinu i započnu haranje predjelima Une i Kupe, te prema Posavini. Tamošnji narod se spašava sklanjanjem od opasnosti u grad Blinje, neposredno kraj Petrinje, no uskoro su se Turci približili, te opsjeli grad. Brzom reakcijom Petar Berislavić okuplja branitelje, te mu se pridruže Nikola Zrinski (otac opjevanog junaka Nikole Šubića Zrinskog), Mihael Frankopan Slunjski i Franjo Berislavić Grabarski, pa prešavši Savu, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, spretno

i mudro zauzme položaje kod Dubice. Dana 16. kolovoza 1513. godine na blagdan sv. Roka, prethodno manevrom isprovociravši napad Turaka, iste hametice potuče u bitci. Izvori se razilaze u brojkama poginulih Turaka od 2 000 do preko 4 000. Spominje se i da je uz poginule Turke, kojih je dosta pobijeno u boju, ali isto tako, da ih je dosta stradalo u Uni i Savi, spominje se da Turcima smrtno stradaju četiri vojvode, a pet da ih, zarobljene, Berislavić pošalje kralju Vladislavu. Sjajna pobjeda je odjeknula Europom, jer se radilo o blistavoj i velikoj pobjedi, kako zbog poljuljana povjerenja i morala, tako i zbog činjenice da se radi (bez obzira na nedosljednosti u brojkama poginulih Turaka) o doista taktički i strateški velikoj pobjedi. Papa šalje Berislaviću blagoslovljeni mač i šešir, kao simbole božjeg blagoslova najsjajnijem ratniku, a sam kralj Petra imenuje županom dubičkim, no i od toga važnija je vjera u borbu, obranu i čak pobjedu, koju ovom bitkom Berislavić vraća razjedinjenom plemstvu i narodu. Kako se Turci nisu smirivali i zaustavljali napade, Berislavić mora organizirati uspješniju obranu, tražeći saveznika u i izvan Domovine. Koliko je sam bio u mogućnosti posvećuje se organizaciji obrane trojedne kraljevine, podiže u narodu duh otpora i okuplja razjedinjeno plemstvo; tako pridobiva krajiške velikaše da u gradovima i na važnijim pravcima turskih upada uspostave stalne posade i straže, snabdjevene s dovoljno hrane i municije, čime postavlja prve

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST Perényi [pε’re:ńi], Mirko (Emerik), ugarski palatin i hrvatski ban (? – ?, 5. II. 1519.). Sin Stjepana, magistra tavernika. Od Matije Korvina dobio je imanja što ih je 1471. kralj bio oduzeo njegovu ocu. God. 1498. obnašao je dužnost magistra kraljevskih tavernika, a 1504., uz pomoć kancelara Jurja Szatmáryja, postao je palatin te je tu dužnost obavljao do smrti. Bio je jedan od vođa dvorske stranke. Na saboru na Rakoškom polju 1505. protivio se odluci o zabrani izbora stranaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje, ali ju je ipak potpisao. God. 1509., za kraljeva boravka u Češkoj, kao njegov namjesnik upravljao je zemljom, a 1510. bio je među velikašima koji su željeli iskoristiti rat Mletačke Republike s Cambraiskom ligom i vratiti Dalmaciju. Obavljao je i dužnost hrvatskog bana (1512.–1513.), kao i glavnog kapetana kraljevstva (1513., zajedno s Ivanom Zapoljom). Bio je jedan od supotpisnika sporazuma (1515.) između kralja Vladislava II. Jagelovića i rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I. Habsburškoga, kojim je Habsburgovcima bilo osigurano pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje u slučaju izumrća Vladislavove loze. God. 1517. Maksimilijan mu je podijelio nasljedni naslov državnog kneza u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti, a bio je i nasljedni župan županije Abaúj. Imao je dva sina: Franju, varaždinskoga biskupa, koji je poginuo u Mohačkoj bitki (1526.), te Petra, koji je igrao važnu ulogu u političkom životu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva nakon Mohača./ibid./

osnove krajiške obrane na hrvatskim granicama (J.Zaninović). Međutim, Turci, iako su osjetili gorak okus poraza, ne miruju, već forsiarju južnu crtu obrane, te prodiru do Skradina koncem veljače 1514., te potom s vojskom od 10 000 vojnika udare na grad Knin, gdje su poraženi, te im je pobijeno oko 500 ljudi. U rujnu iste godine provaljuju Turci u zemlje kneza Ivana Karlovića i u mletačku Dalmaciju (procjenjuje se oko 4 000 Turaka) i odvode oko 3 000 zarobljenika i mnoštvo stoke u Bosnu, dočim koncem iste, 1514. godine snažnim odredima upadaju u Dalmaciju i osvajaju Karin, Korlat i Kaštel kod Novigrada, koje, zbog razvučene linije obrane i manjka obrambenih potencijala, Berislavić ne uspijeva braniti. Tijekom 514. Berislavić je primoran založiti prioratska dobra, Goru zajedno s gradom Mihajlu Slunjskom Frankopa90

nu za 2 000 forinti i prioratski grad Hrezno Ivanu Križaniću za 1000 forinti, da bi dobivenim novcem kako tako mogao uspješno braniti Domovinu, a iz njegovih pisama saznajemo i to da je založio za potrebe opremanja i plaćanja vojske i svoja i obiteljska imanja. Sam je predvodio izviđanje, preobučen, s malim brojem svojih ljudi i ulazio je u Bosnu da sazna putove, utvrdi i opskrbi utvrde te dozna za neprijateljske planove da bi bio što spremniji za protuakciju. Pomoć ponovno dobiva Petar Berislavić u ožujku 1515. kad mu Leon X. preko otočkog biskupa Vinka Andrića i cortonskog biskupa Julija šalje 2 000 dukata te mnogo žita, praha (baruta) i nešto topova, a potom, šalje i kralju Vladislavu 20 000 dukata s time da veći dio upotrebi za obranu hrvatskih gradova uz obećanje da će poslati još 7 000 dukata po otočkom biskupu Vinku u Dalmaciju i Hrvatsku. Berislavić se isto tako snažno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

zalaže kako bi potakao plemstvo na jaču i aktivniju obranu , no, kako su mu se potonji opirali, po ovlastima kralja Vladislava počne Berislavić s pljenidbama dobara, a što odmah pokazuje rezultate, pa donekle konsolidira obranu. Berislavić se, suočen s mnogim problemima i nedoumicama glede obrane Domovine (manjak vojske, opreme, oružja, municije i logistike, širina i dužina obrambene linije, stalni prodori Turaka na raznim, nebranjivim mjestima), odlučuje na vrlo rizičan ali smion potez, pa se u proljeće 1515. godine odlučuje na navalni , ofenzivni rat protiv Turaka. Prelazi tako preko Velebita u Dalmaciju te se utabori blizu mletačkog Šibenika imajući uza se 500 konjanika i 2000 pješaka. Berislavić je tu očekivao 5 000 čeških vojnika (neki izvori govore o 10 000 vojnika koje je očekivao) a s kojima namjerava Turcima oteti Karin, Korlat i Kaštel kod Novigrada. Međutim, čak i u tom času, i iako su jednako pogođeni istim neprijateljem, nesloga i neodlučnost tadašnjeg upravitelja i kneza grada Šibenika, čine to da se Berislaviću ne šalje nikakva pomoć. Opravdanje za ovaj čin de facto izdaje, Mlečani nalaze u Pasqualigovom karakteriziranju Berislavića, te lažnoj konstrukciji, da Berislavić nije tu došao u borbu protiv Turaka, već da je to izmišljotina koja treba opravdati nazočnost te vojne sile Ugarskog kralja i bana Berislavića, te da je ban odlučan udariti na Šibenik i zauzeti mletačke posjede. Kako je do tada već primio prije opisanu pomoć pape Leona X., očekivao je još vojske

POVIJEST u ispomoć, te se uputi prema Novigradu (nakon prethodnog zalijetanja Berislavića u Bosnu odakle se vratio s plijenom), no, tu je bio poražen od bosanskog paše, jedva se spasivši s 25 konjanika. Ojunačen takvim razvojem događaja, bosanski paša krene na tvrdi grad Jajce. Nakon kraćeg oporavka, Berislavić odlazi u pomoć Jajcu, a pridružuje mu se i palatin Emerik Pereny s ugarskom vojskom, pa su se Turci tijekom kolovoza 1515. godine ipak povlače. Od tog časa Berislavić ulaže sve napore u opremanje i jačanje Jajca, glave otporne točke Jajačke banovine , pa ustrajno opskrbljuje Jajce ljudstvom, municijom i hranom. Upravo tome zahvaljujući, može se kazati kako je Jajce kao pravo predziđe kršćanstva preživjelo i održalo se u obrambenoj funkciji cijelog zapada. Dana 13. ožujka 1516. godine umire kralj Ludovik II. Jagelović, čime nastupaju crni dani za ionako teško stanje na obrambenim linijama kojima rukovodi u obrani Petar Berislavić. Na tronu pokojnog kralja naslijedio je desetogodišnji Ludovik II. umjesto kojega su stvarno vladali velmože i skrbnici, kao i državno vijeće sastavljeno od pet crkvenih i sedam svjetovnih velikodostojnika, koji su, na žalost, vodili više brige o svojim interesima nego interesima zemlje koju vode. Obraća se tako Berislavić papi Leonu X. pismom i po Tomi Nigeru, splitskom arhiprezbiteru, i navodi : smrt Vladislava II. sve je teško pogodila,… no nikome nije doni-

jela toliko tuge, žalosti i bijede koliko meni. Jer dočim sam se nadao za njega živa, da ću se moći oprostiti onih zemalja, koje sam već evo skoro tri godine u najvećoj sirotinji, bijedi i zdvojnosti teškom mukom i uz najveće pogibelji uzdržao, sada nisam od toga izuzet, nego po smrti kraljevoj opet sam prisiljen tamo poći, ne znam da li s pomanjkanja muževa ili s moje nesreće. I budući da se malo ili točnije govoreći ništa ne nadam od naših – svijetli je kralj Ludovik mlad, velmože se više brinu za sebe nego za opće dobro, a staleži su među sobom u mnogim stvarima nesložni – zato nemam drugog izlaza do da se obratim Vašoj Svetosti, koja se mora pobrinuti za sve kršćane kao najbolji i najmilostiviji otac…, da ne dođu najljepši i najjači branitelji kršćanstva u ruke dušmanima, a to najviše našom krivnjom. Ja nisam ovaj čas opskrbljen ni novcem ni vojskom, tako je sve u neredu poslije smrti svijetlog kralja. Već sam potrošio i svoj novac i novac svoje braće i prijatelja.“ Papa moli i zaklinje za pomoć na sve strane, pa se, obraćajući se francuskom kralju Franji I. obraća riječima : zbog „…teškog turskog pritiska na Dalmaciju i svakodnevnih ratova koji se tamo vode da sami i s drugim vladarima pomognu i priteknu u pomoć vespremskom biskupu, prefektu Hrvatske i potkralju Panonije, odličnom i najhrabrijem mužu za kojeg sam siguran da se nalazi u beznadnom položaju te je mala nada da bi se mogao dulje odupirati napadu i sili Turaka. Njegov je naime vikar preda mnom i kardina-

lima na koljenima i plačući preklinjao za pomoć… da ne bi kraljevstvo, zbog našeg nemara propalo… Gradovi na koje Turci ne prestaju navaljivati imaju zbog svog položaja toliku važnost da ako samo jedan od njih padne Turcima u ruke, bilo Jajce ili Knin, Klis ili Skradin, neće se više moći braniti niti Ugarska i Turcima će biti otvoren put do talijanskih zemalja…“. Papa Leon X. zaklinjao je za pomoć i Francuze i Mlečane, i druge europske vladare, no, od nikog od njih nikakve pomoći nije bilo. Od onih koji su i neposredno ugroženi, Mlečana, od kojih bi bilo logično kako bi trebali pohrliti u pomoć Hrvatima, nikakve akcije nije bilo, jer su svoj krhki lažni mir kupovali mitom i darovima. Ovo će se Mlecima odbiti o glavu u slučaju tzv. Ciparskog rata, kada će se upravo Venecija pojaviti kao agilni molitelj kršćanske pomoći za vraćanje Cipra (kojeg su inače Mleci dobili kao naknadu za prijevozničke usluge učinjene redu sv. Ivana od hospitala). Prisiljen je Berislavić Domovinu braniti sredstvima dobivenim od svoje biskupije, malim prihodima iz državne blagajne i novčanom pomoći (možebitno i pape Leona X.), te od plemstva, koje je prisiljeno na pružanje pomoću sukladno naredbi Ludovika od 2. studenog 1516. godine, isto tako, zalagao je veća i manja dobra vranskog priorata kojemu je bio upraviteljem, pa je tijekom 1516. godine od Turaka opet oslobodio Vrliku, povratio je bribirsku županiju i protjerao Turke iz svih utvrda uzduž Kninskog polja. Po mišljenju Eduarda Peričića i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

POVIJEST 11Dragišić, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobrotić, Dobretić), hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik (Srebrenica, Bosna, oko 1445. – Barletta, Italija, 1520.). U Srebrenici stupio u franjevački red. Potom je otišao u Jajce i Zadar pa u Ferraru na studij teologije (1464. – 1469.). Zaređen za svećenika 1469. Predavao teologiju i filozofiju u Urbinu, Pisi, Firenci i Rimu. Pisao dijaloge: O slobodi i nepromjenljivosti Božjoj (De libertate et immutabilitate Dei, 1471), O vladaru kraljevstva duše (De animae regni principe, 1475) te niz obrana (Obrana kardinala Besariona – Defensorium cardinalis Bessarionis), zagubljeno djelo, zatim obranu 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali (Filozofski, kabalistički i teološki zaključci – Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae), obranu Savonarole (Proročka rješenja – Propheticae solutiones, 1497), obranu Reuchlinova djela Augenspiegel, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga i dokazujući njihovo značenje u svjetlu pomirenja svjetskih religija (Obrana preizvrsnoga gospodina Johannesa Reuchlina – Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin, 1517). God. 1485. postao u Firenci magistrom teologije. Ondje je bio štićenik Lorenza de’ Medicija (1448. – 1492.) i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Leon X.), kojima je posvetio djelo Nova dijalektika (Dialectica nova…, 1488). God. 1490. postao je provincijal franjevaca u Toscani i dobio ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Od 1487. do 1491. bio profesor teologije i filozofije u Firenci. Nakon Medicijeva pada, Dragišić je bio zatvoren, da bi se 1495. vratio u domovinu i našao utočište u Dubrovniku (1496. – 1500.), gdje je po ovlaštenju dubrovačkog senata podučavao filozofiju i teologiju. Za boravka u Dubrovniku pisao je svoje najznačajnije teološko djelo, dijalog O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, 1499). Kao nadbiskup Nazareta u Barletti sudjelovao je na V. lateranskom saboru 1514., gdje je predložio reformu Julijanskoga kalendara. Posljednje Dragišićevo djelo Nova i stara pravila dijalektičkog umijeća (Artis dialecticae praecepta vetera et nova, 1520), posvećeno pitanjima logike, priređeno je u Dubrovniku a objavljeno u Rimu. U svojem bogatom i raznolikom opusu, Dragišić tematizira spoznajno-teorijsku, antropološku, eshatološku, moralno-etičku i logičku problematiku, izgrađujući vlastitu teoriju o čovjeku, Bogu i svijetu. Priklanjajući se modernim strujama mišljenja, on ostaje spekulativno u okvirima skolastičkog naučavanja, nastojeći pomiriti tomistički intelektualizam i skolastički voluntarizam./ibid./

citiranom izvoru koji se navodi u članku „Vranski priori Ivan od Paližne i Petar Berislavić“ (Zbornik radova, Institut JAZU Zadar, 1971, str. 307) upravo po Petru Berislavću je nazvano Petrovo polje, suprotno uvriježenom mišljenju kako je Petrovo polje, u sjevernom djelu Dalmatinske zagore u gornjem slijevu rijeke Krke s najstarijim nazivom „Campus Illiricum“’, kao ime nastalo po posljednjem hrvatskom kralju 92

Petru Svačiću i gradini Petrovac na sjevernom rubu polja, koju je sagradio i u kojoj je povremeno boravio. Potom, kao zahvala, slijedi darovanje Petru zadobivenih mjesta, kao i kraljevsko imenovanje nadstojnikom budimskog zamka i blagajnikom transilvanskih solana, a iste godine nalazimo Petra u svojstvu vrhovnog kraljevog kancelara. Položaj Berislavića bio je tim

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

teži jer je protiv sebe, osim Turaka, kršćanske nesloge, imao i jal i zavist velmoža, kao i crkvenih velikodostojnika, pa se smatra kako je, papino obećanje da će tada, dakle, 1517. godine Petar biti proglašen kardinalom, osujetio upravo nadbiskup Toma Bakač. Naime, kako je Berislavić obnašao i banske dužnosti, sudovao je u sporovima između velikaša i potvrđivao privilegije, što ga je neminovno dovodilo u sukobe s njima. Tijekom zime 1517. godine bosanski paša Mustafa-beg opsjeo je grad Jajce, pa se Berislavić uz pomoć 3 000 konjanika kraljeve pomoći i uz pomoć zagrebačkog Kaptola, pobijedio u bitci pod Jajcem, te je u istoj umoren i sam paša Mustafa-beg. No i nakon toga, već u veljači 1518. godine Turci su opet u okolici Jajca, zalijeću se do Knina i Skradina, te se Leon X. angažira , kao i austrijski staleži, kako bi okupio vojsku, proveo pomirbu između zaraćenih kršćanskih zemalja, pa predlaže njemačkom caru Maksimilijanu da sazove sabor i na nj pozove Berislavića. Ponovno se jalovo sastajalo sijelo o sve kršćanskom protuturskom ratu. Povratkom iz Budima, Berislavić se složi s Frankopanima, knezom Krbavskim i Kožulićem iz Ostrovice, kako će zajednički nastaviti borbu protiv Turaka, pa se tako bilježi da je tijekom lipnja 1518. godine Berislavić s vojskom upao u Bosnu, u bitci pobijedio bosanskog sandžakbega, zatim se uputio prema Skradinu gdje je oslobodio jednu utvrdu koja je ugrožavala Skradin, i, gotovo nevjerojatno, i u tim okol-

POVIJEST nostima, trogirski knez, zbog opasnosti od Berislavića, traži pomoć hvarskog kneza u vidu 500 ljudi, barut i topove! Uslijed nemogućnosti obrane, Skradin je prisiljen, kako je najizloženiji napadima Turaka, plaćati danak od 100 dukata godišnje, što je potaklo Berislavića da opet nešto učini za ugrožene krajeve, pa se nalaze podaci o Petrovom zauzimanju utvrde Camerioti, što, međutim ne poboljšava položaj Skradina, poradi čega se i dalje plaća danak. Koncem 1518. i početkom 1519. godine u određenoj mjeri su se konsolidirali kršćanski vladari zapadne Europe, pa se okuplja vojska od 3 000 konjanika kojom se nalaže Berislaviću da se probije do Jajca i dostavi pomoć, u čemu, unatoč maloj vjerojatnosti, uspijeva. Iako je formalno sklopljeno primirje Ugarske i Visoke Porte, Turci nastavljaju s napadima, pa upadaju u blizinu Jajca, na Krbavu, pod pritiskom je i Klis, Turci su oko Vrane, Nadina i Novigrada, u ožujku 1520. godine Turci su oko Trogira, Šibenika, a u svibnju i oko Modruša, Senja i Grobnika. S terena stižu alarmantne vijesti, narod se utječe Mlečanima da se njima podrede, jer kralj ne mari za svoje gradove i narod, koliko je očajno stanje, no, i dalje pomoć izostaje. Pismom od 23. lipnja 1520. godine njemački car Maksimilijan piše osobno Berislaviću, hrabreći ga i bodreći, obećavajući mu izdašnu pomoć, no tada je Berislavić već mrtav.

Junačka smrt Od stupanja u aktivni otpor i borbu protiv Turaka Berislavić, po opisanoj kronologiji, nije niti časa mirovao, pa je na žalost svih tadašnjih velikana kršćanskog svijeta, hrabro i u borbi poginuo, polažući svoj život na oltar Domovine. Naime, radi što bolje organizacije obrane od Turaka, Berislavić kreće u svibnju 1520. godine prema Senju kako bi s knezom Bernardinom Frankopanom dogovorio sve detalje i napadajne planove. Dolaskom u Otočac razbolio se. Trećeg dana od dolaska u Otočac stiže vijest o provali Turaka preko granice, te da su jurišem osvojili Orlovčićev grad Peć, kao i da plijene u okolici Drežnika. Ne mareći za vlastito zdravlje, Petar Berislavić žurno sabere svojih 300 ljudi, krene k Turcima te ih potuče u bitci na potoku Korenici u Vražjoj Gori, te razbijene Turke krene progoniti. U metežu je Petar zaostao s pratnjom iza glavnine svojih snaga te su ga iznenada napali iz zasjede Turci, njega i pratnju mu zasuli sulicama i kopljima, a legenda govori da je otpustio svoju pratnju kako bi se barem oni spasili, te isukane sablje jurnuo na premoćne Turke. U junačkoj borbi ban Petar Berislavić pade smrtno ranjen, te ga mrtvog njegova vojska ne dade Turcima, već ih razbiju, pa iako su stigli prekasno, sačuvali su neoskrnavljeno tijelo velikog bana. Mrtvo tijelo Petra Berislavića Pavao Medošić otpratio je u grad Bihać, te je kasnije, po nalogu ujaka biskupa Ivana Statilića (Statileo) odvedeno u

Vesprem, gdje je uz druge vespremske biskupe i pokopan i danas blago počiva u Kristu. Ne znajući za njegovu smrt, papa Leon X. je Petra Berislavića, de facto posthumno, proglasio kardinalom. Vijest o pogibiji velikog bana Petra Berislavića skamenila je mnoge vladare kršćanskih zemalja, neki nisu vjerovali vijestima o pogibiji, nižu se posmrtni hvalospjevi o liku i djelu umorenog bana palog u borbi s Turcima. Umjesto zaključka Vrijeme života, djelovanja, banskog rada i protuturskog ratovanja bana Petra Berislavića označeno je konstantnim rasulom u tadašnjoj Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji. Kaos je generiran turskom najezdom, neslogom kršćanskih vladara, uskogrudnih interesa vladara, velikodostojnika, višeg i nižeg plemstva, klasne ili staleške raslojenosti, te je naprosto čudo da je jedan čovjek mogao motivirajuće djelovati na druge, podižući im hrabrost, jakost duha i tijela, bodreći ih svojim primjerom, pa slobodno zaključimo da je veliki junak ispunjen i vođen Svetim Duhom i božjom milošću. Nakon svega navedenog, nema potrebe dalje razglabati o liku i djelu velikog bana, jer sve iz njegovog života dovoljno govori, već nam ostaje spomenuti se na velikana tog vremena, preteče sjajnog uzora i za današnjicu, čovjeka kojeg su vodili jasni motivi: bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Prepoznajemo li danas takve velikane oko sebe?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

USPUT KIJEVO SA 415 STANOVNIKA U NAJSJEVERNIJOJ OPĆINI ŠIBENSKO- KNINSKE ŽUPANIJE UOČI BLAGDANA SV. MIHOVILA

Kijevo U RATU kao mali Vukovar

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

Do Uništa samo s dozvolom

Moguće je da su i sadašnje međunarodne sigurnosne prilike pridonijele da se naša priča iz dijela Podinarja nije odvijala onako kako smo prvotno zamislili. A željeli smo pored Kijeva uoči blagdana sv. Mihovila, njegova zaštitnika, obići i naselje Uništa, kojih desetak kilometara sjeverno od Kijeva, koje se sa svojih 25 stanovnika, umirovljenika i stočara, nalazi na teritoriju BiH podno planine Veliki Bat. Ti su gorštaci u svakodnevnome životu upućeni na Kijevo, na hrvatskoj strani dosad „meke“ državne granice, jer nikako drukčije ne mogu u ostale krajeve BiH, osim makadamom preko planine. Na toj granici nema ni stalne granične postaje, ni spuštene granične brklje. A Uništani, Grizelji, Galijati i drugi mogu ići k liječniku, svećeniku, na poštu, u trgovinu ili drugdje samo u Kijevo,ili preko njega u udaljeno Grahovo, gdje opet prelaze granicu.

Od godine 1995., nakon Domovinskoga rata u kome je Kijevo teško stradalo od srbočetničkog agresora u kolovozu 1991., i kasnije, za otići do Uništa problema nikad nije bilo. Takav je valjda bio i međudržavni dogovor. I mi smo u nekoliko navrata koristili tu pogodnost. Ali, kako će nam reći i kijevski gradonačelnik Ivan Stjepan Bajan, u novije vrijeme je nadzor granice postrožen s obje strane, pa su češće i policijske ophodnje. I sami stanovnici usamljenih Uništa, iz kojih se dalje zaista može samo „u ništa“ ,sada moraju pribavljati propusnice za ulazak na teritorij RH, kao i hrvatski građani koji se onamo zapute. Stoga možemo samo požaliti što smo i zašli u vidokrug pred Uništima. I vratili se natrag. Ali u ovome novinarskome poslu uvijek je dobro imati i pričuvni plan. Imali smo ga i mi. Evo što nam je, pak, o samoj kijevskoj općini i njegovim problemima i planovima, re-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

kao načelnik Ivan Stjepan Bajan, koji inače odrađuje svoj treći načelnički mandat. - Kijevo je prije Domovinskoga rata brojilo 1 200 žitelja, a danas ih je na području općine s 23 zaseoka, svega 415. I sa samo devet učenika osnovne škole, koju pohađaju u Vrlici, te četvero srednjoškolaca što putuju u Knin. Pošto je u ratu teško stradalo od Mladićeve paravojske, Kijevo je s kompletnom infrastrukturom dobro obnovljeno. Obnovljena je i velebna župna crkva sv. Mihovila na Glavici s dva velika zvonika, kao prava katedrala koja je u tri minula rata(Prvom i Drugom svjetskom ratu i u Domovinskome ratu) tri puta do temelja rušena i ponovno podizana. Ali, odljev stanovništva uz slab prirodni prirast, kako će reći i mjesni župnik, fra Ivan Buljević, koji posebno proučava demografska kretanja Podinarja, smetnja je i kočnica života i razvoja općine. Ipak, navodi dalje načelnik Bajan, i u takvim prilikama čini se sve da se putem trgovine, građevinskih obrta, zadruga i OPG-a i drugim načinima pokrene gospodarstvo i stvore uvjeti za zapošljavanje. Posebno se računa na poljoprivredu, povrtlarstvo i stočarstvo, a želi se krenuti i u seoski turizam. Neki rezultati se već vide. I sve to s prosjekom od oko 3 milijuna kuna općinskoga proračuna, sa subvencijama države za neke projekte, odnosno s 1,3 milijuna izvornih sredstava proračuna. Validžići selo ovčara Put nas je vodio i u selo Validžići, oko 8 kilometara uz

USPUT suru Dinaru, gdje smo željeli obići stočare, Luku, Petra Validžića i druge. Bilo je rano popodne, ali u selu od desetak kuća nismo nikoga zatekli, dok su se u oborima i šumarcima odmarale ovce i koze. Ondje smo jedne jeseni prije nekoliko godina na pašnjaku susreli Marka Validžića, poznatog ovčara s velikim stadom ovaca. Nažalost, taj dobri čovjek nije više živ. Ali očevu tradiciju nastavio je njegov sin. Život na tom mjestu je onakav kakav je bio prije više od stotinu godina. Zaista na „tradicijski“ način. Za seoski turizam imanje iz snova S našim domaćinom u pratnji, Brankom Bajanom Jalom, vozimo se potom brdovitim putom do mjesta s bajkovitim pogledom na kijevsku dolinu i Kozjak, na oko 500 metara nadmorske visine, do imanja Zvonka Ercegovca iz Osijeka koji je ondje, u toj divljini, 2009. godine podigao atraktivno imanje s prelijepom kućom, bazenom i drugim objektima namijenjenim seoskom turizmu. To područje Dinare uskoro postaje parkom prirode. U selu Glavaši uredit će se planinarski dom za uspon na Sinjal, najviši planinski vrh u Hrvatskoj(1831 metar). Nisu daleko ni izvori rijeke Cetine, ni starohrvatska crkva sv. Spasa iz IX. stoljeća kojoj se hodočasti nekoliko puta godišnje. U Glavašima je također i hrvatska srednjovjekovna gradina čija je obnova u tijeku, u brdu Bat je veliko lovište i uzgajalište jelena lopatara i muflona. To je kraj i ljekovitoga bilja i in-

tenzivnoga pčelarstva, s najboljim planinskim medom od vrijeska i kadulje. Očito gospodin Ercegovac je znao što radi. Već dogodine njegova će obitelj ondje primati goste. Kad onuda prolazite mame vas aromatični mirisi toga bilja. Na imanju Ercgovca, na terasi kuće zatekli smo društvo Zvonkova sina Tomislava, prijatelja im Stanka Gojevića iz Kijeva i druge. Naš pratitelj Jale primio se u kaminu pečenja pastrva, netom donesenih s izvora Krke kod Knina. Uz prilog od kuhana krumpira s kapulom i maslinovim uljem, u tom ekološkome kraju ne može se ni zamisliti ništa bolje od takve ekološke hrane! Sati su odmicali u druženju i priči, u okružju što odiše tišinom i mami raskošnim zelenilom prirode. Kijevljanima kao da je sam Bog podario taj kraj! A za nj je kroz povijest toga kraja trebalo mnogo žrtvovati. O svemu tome mogli smo vidjeti u knjizi „Kijevski žrtvoslov ratova 20. stoljeća“ kijevskog povjesničara i znanstvenika prof. Ante Jurića Arambašića, tiskanoj 2005. godine, o čemu nam je kazivao župnik, fra Ivan u uredu župne kuće. Ne krije svoju bojazan ako se Kijevu ozbiljnije ne pomogne da bi moglo doći do još većega odlijeva njegovih stanovnika. U nekoliko zadnjih godina u Kijevu nije rođeno ni desetoro djece! Ali usprkos svemu, kako navodi i fra Ivan Buljević, Kijevljani će i ove godine najsvečanije i najsvestranije obilježiti svoj, kao i naš šibenski, blagdanski dan zaštitnika arhanđela, sv. Mihovila. Priprema se župna zajednica, djeca, odrasli,

cjelokupni poznati kijevski živopisni folklor KUD-a „Dinara“,sportaši, hrvatski branitelji, cijela općina. Očekuje se velik broj hodočasnika i posjetitelja i mnoštvo raseljenih Kijevljana. Slavit će se cijeli dan, sa središnjom svetom euharistijom u crkvi sv Mihovila. Kijevske žrtve… Zastrašujući su neki povijesni i provjereni podaci izneseni u spomenutoj knjizi o žrtvama kijevskog hrvatskog i kršćanskog življa, još od vremena Prvog i Drugog svjetskog rata do Domovinskoga rata. Zapravo, Kijevo je kroz cijelo razdoblje ratova 20. stoljeća i borbe za slobodu i gole živote, kako navodi prof. Arambašić, imalo više od 530 žrtava, živeći u okružju koje mu nije uvijek bilo prijateljsko. Pravi jedan mali Vukovar! A i iseljenih Kijevljana danas ima po cijeloj Lijepoj našoj i izvan nje, sve do Kanade, Amerike i Australije. Za vrijeme našega obilaska Kijevskoga kraja našli smo se na kraju kod Stjepana Elkaza Ćire, koji je s Brankom Bajanom (oba su hrvatski branitelji), gorljivi aktivist i važna karika u kreiranju poznatih Kijevskih književnih večeri, mnogih katoličkih blagdana i manifestacije i Kijevskoga lita. Dodajmo na kraju da nam je pri povratku prema Kninu s prijateljem Elkazom naš Jale vrlo emotivno i dirljivo izrecitirao nekoliko svojih pjesama o Kijevu i Dinari. Kaže da će ga to držati cijeloga Života. I treba mu vjerovati.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

REPORTAŽA

Sv.Ivan Trogirski na Diomedovom rtu, mjestu sudara vjetrova, struja i valova TEKST I FOTOGRAFIJE: Joso Gracin

Tamo gdje se obala otvara nepreglednoj pučini bez ijednog otoka pred sobom, među bijelom čipkom od kamena, nekoliko koraka od ruba beskrajnog mora, na mjestu gdje nijedna druga biljka ne može preživjeti, među ispranim liticama, najčišćima na svijetu, rastu kraljice valova i soli, kapare. Osim njih i bokora čvrstih matara ne postoji drugih biljaka što se usude tu izniknuti. Sve ostale povukle su se na sigurno, dalje od dohvata rušilačke moći pučinskih valova Diomedova rta.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

REPORTAŽA tonske ploče. Kad pogledamo kartu istočne obale Jadrana odmah nam upadne u oči da svi naši otoci od Istre pa do rta Planke imaju isti smjer pružanja kao i Dinarsko gorje na kopnu, sjeverozapad-jugoistok. Nakon Planke, većina većih otoka, osim Šolte, Mljeta i dijela poluotoka Pelješca, pruža se u smjeru zapad-istok. Zanimljivo je i to da je ovo jedno od rijetkih mjesta na našoj obali ispred kojeg se raširilo prostranstvo otvorenog mora bez ijedne krpice kopna na sebi. Od rta Ploče pa sve do talijanske obale nema niti jednog jedinog otoka, niti jedne jedine hridi..., osim plavetnila neba i beskrajne pučine, pokojeg galeba i jedra, nema baš ničeg.

Preko škrapa kroz carstvo kapara Na krajnjem jugoistočnom dijelu naše županije, u općini Rogoznica, nalaze se četiri istaknuta rta, rt Konj, rt Movar, rt Kora(Turski bok) i rt Ploča ili Pločica ili Punta Planka, kako je još naziva lokalno stanovništvo. Punta Planka je među njima najistaknutiji prema pučini. Kažu da je to sredina istočne obale Jadrana, a nazivaju je još i hrvatskim rt Hornom i grobljem brodova. Na rtu Planki sudaraju se mnoge prirodne sile, valovi, vjetrovi, morske struje, pa čak i tek-

U Podorljaku, mjestu koje je poput Boraje dugo bilo sinonim za pečenu janjetinu, skrenuli smo desno prema selu Dvornice. Mada se svugdje ˝skitamo˝, mada znam i neke ljude porijeklom iz Dvornica, tamo još nikada nismo bili. Zavojitom asfaltnom cestom uz suhozide, makiju i maslinike, preko brdašca spustimo se nakon dva i pol kilometra u selo. Prođemo nekoliko odvojaka za obližnje zaseoke Modrić i Zaselo, pa produžimo desno prema Ražnju. Dvornice skrivene brdašcem od magistrale, uvučene dalje od mora, podsjete me na trenutak na neko od onih naših polu-pustih sela Zagore. Volim prolaziti kroz takva mjesta. Puna su starih kuća, iskonskog mira i prekrasnog spokojstva što u mislima bude zaboravljenu inspiraciju, a dušu liječe od stresa svakodnevice. Pomislih kakav je tek Ražanj, kad su Dvornice takve. Ubrzo

se dovezemo do Ražnja, no ne shvatimo odmah gdje smo stigli. Nakon većih Dvornica, očekivasmo malo mjesto s još više iskonskog mira, kad ono... iznenađenje, gotovo šok..., nekakav mali trg ili okretište, kafići, mnogo parkiranih blještavih automobila i dupkom puni štekati. U Ražnju nas u sunčano nedjeljno prijepodne, neočekivano dočeka prava špica. Gdje god da pogledaš, velike i još veće novosagrađene kuće na jedan, dva ili više katova, apartmani, apartmanska naselja... To nam se baš i nije svidjelo. Okrenuli smo se u središtu mjesta, pa skrenuli u ulicu što nas je trebala odvesti do uvale Borovice. Prošli smo kroz još jedno novosagrađeno naselje iznad uvale Stivančice. Tim sterilnim betonskim građevinama, punim inoksa, mramora i drugih umjetnih materijala, nakaradama što nam sve više nagrđuju sliku iskonske Dalmacije, a služe samo za iznajmljivanje, fali duše i topline. Ne zrače baš ničim što bi u čovjeku moglo probuditi mir, ljepotu ili barem mrvu privlačnosti. Nakon asfalta, zaoremo gumama po bijelom putu, dignemo prašinu za sobom, pa nestanemo kroz borove šumarke i makiju. Opasna nizbrdica, pa teška uzbrdica koju jedva savladasmo, malo gore, malo dolje, krivi smjer, pa se vratimo i parkiramo na ravnom dijelu puta dvjestotinjak metara iznad uvale Borovice. Mogli smo i kraćim putem doći do Punta Planke, ali odlučih da vidimo i tu Borovicu o kojoj sam čuo zanimljive opise. Uska i duboka, okružena brdima i stijenama, uvala se poput malog fjorda uvukla više od osamsto

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

REPORTAŽA

Pogled s hridi prema kopnu

metara u kopno. Uz intenzivni miris aromatičnog bilja, spustimo se nekakvim širokim makadamom kroz crniku i boriće, pa još malo preko krša, dolje prema modrome moru. Lijevo u dubini podno nas, u bistroj plaveti prekrasne male uvale, glasovi ljudi. Bijela jedrilica usidrena u modroj ljepoti okruženoj stijenama, suhozidima i divljom vegetacijom Dalmacije. Prava morska idila u uvali Borovica. Gazili smo, preskakali preko procjepa, škrapa i kamenica, samotnom obalom gdje niknu samo žilavi matar i predivne kapare. Zaključih da je cvijet kapare zbog svoje jednostavnosti i čistoće jedan od najljepših cvjetova Mediterana. Prošli smo kroz dvije puste uvale u koje zbog negostoljubive obale osim usamljenih ribiča vjerojatno nitko drugi ne dolazi. Među ispranim liticama, samo desetak metara dalje od mora, pronašli smo otvor u podzemlje. Znatiželjni, skliznuli smo se u rupu da vidimo čega ima dolje. Nakon pet metara laganog spuštanja dođemo do dna ispunjenog bočatom vodom i to je bilo sve. Poslije dva kilometra hodanja kroz ljepotu gole surove obale 98

napokon ugledasmo najistureniji dio dalmatinskog kopna u more, rt Ploču ili Punta Planku. Predivno mjesto okupano zlatom jutarnjeg sunca, obojano plavetnilom neba i modrinom mora ukrašenog bijelim jedrima u daljini, mamilo nas je magnetskom privlačnošću. Došli smo do vanjskog zida apside crkvice stopljene u predivan pejzaž ispunjen mirom. Sklad mora, kopna i neba, bez suvišnih detalja, izgledao je savršeno. Jedini ukrasi tog čudesnog krajolika bili su zeleni svjetionik i od posolice bijela, a od vjetra išibana ta kamena crkvica, te pokoje jedro na modroj površini beskrajnog mora otvorenog našim zadivljenim očima. Crkvica sv. Ivana Trogirskog, zaštićena sakralna baština, stajala je čista i osamljena, ostavljena moru i vjetru na potpuno pustom mjestu. U zahvalu sv. Ivanu Trogirskom Pritisnuvši zahrđali kračun na zelenim drvenim vratima, otvori nam se ulaz u njenu unutrašnjost. Ušli smo lagano, gotovo nečujno, da ne poremetimo mir i spokoj tog svetog mjesta. Kamenom popločana

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

podnica odvukla nam je pogled prema maloj apsidi punoj zavjetnih darova koje su ostavili pomorci, putnici, poljodjelci i mnogi drugi koji su se tu došli pokloniti hramu punom mira, nade i ljepote. Zidovi obojeni posolicom i mrljama vlage, te kameni pod, bili su ukrašeni zavjetnim križevima, svetim slikama, cvijećem, kipovima i figuricama svetaca, Isusa, Gospe i Svete Obitelji. U crkvici je nedostajao oltarni stol, a kroz uski prozorčić u zidu apside s istoka se u unutrašnjost probijala zraka danje svjetlosti. Na južnom zidu stajala je slika sv. Ivana Trogirskog, a u blizini nje, staklom zaštićeni članak iz novina pod naslovom ˝TROGIRSKA OKOLICA, RT PLOČA – Crkva sv. Ivana Trogirskog˝ Članak je govorio o jednoj od tri srednjovjekovne crkvice na Hilejskom poluotoku. Prva je u Rogoznici, druga u Prhovu – sv. Jurja (Burnji Primošten), a treća tu na rtu Ploča, crkvica sv. Ivana Trogirskog. Hilejskim ili Hilskim poluotokom smatrala se kopnena izbočina u Jadransko more između ušća rijeke Krke na sjeverozapadu i grada Trogira na jugoistoku na kojoj je u

REPORTAŽA

Na punti Planka kao na kraju svijeta

vrijeme antike bilo nastanjeno grčko barbarizirano pleme Hilejci. Poluotok je najvjerojatnije dobio ime prema Herkulovom sinu Hilu. U srednjem vijeku novodoseljeno hrvatsko stanovništvo daje mu slavensko ime Bosiljina i to zbog guste obraslosti prostora ljekovitom i aromatičnom travom bosiljak. Ipak poluotok pod nazivom Bosiljina zauzimao je mnogo manju površinu od antičkog Hilejskog poluotoka. Bosiljina je pokrivala prostor između uvala Grebaštice i Marine. Zbog svog položaja ovaj poluotok imao je jako veliku važnost i za antičke, ali i za srednjovjekovne pomorce. Najistaknutiji dio poluotoka je rt Ploča ili Punta Planka s koje se jako dobro mogao kontrolirati morski prostor između otoka Visa na jugu i otoka Žirja na sjeverozapadu. Legenda kaže da je na ovom rtu kršćanski svetac, trogirski biskup Ivan iz 11. stoljeća, godine 1062., hodajući po valovima smirio oluju te spasio živote brodolomcima, navodno mornarima kralja Kolomona. Iz jednog izvora dolazi podatak da je zbog toga u čast njemu i njegovom djelu tu sagrađena zavjetna crkva godine 1324.

Drugi izvori kažu da su tome u zahvalu godine 1331. ili 1332. trogirski plemići Ciprijan Buble i Maroje Dobre na platou samo dvadesetak metara dalje od mora dali sagraditi crkvicu koju zapljuskuju valovi olujnog juga, te je nazvali zavjetnom crkvom sv. Ivana Trogirskog. Građevina je dimenzija 7.30 X 5.75 m, visine 3.90 m, a debljine zidova 1 m. U tlocrtu ima jednostavan pravokutni oblik sa sniženom polukružnom apsidom. Orijentirana je u pravcu istok-zapad, a u obilježju gradnje prepoznaju se karakteristike gotičkog stila, koji se očituje u prelomljenom obliku svoda, a masivne pojasnice ukazuju na romaničku tradiciju gradnje. Krov je prekriven kamenim pločama i zajedno s kamenim zidovima savršeno je uklopljen sa surovim liticama oko sebe. Svojim rustikalnim izgledom crkvica je gotovo srasla s okolnim hridima. Nekad se za Uskrsni ponedjeljak u crkvi služila misa uz blagoslov polja. Mise se na rtu Planki već odavno ne održavaju. Do osnutka Šibenske biskupije godine 1298. sva mjesta na poluotoku Bosiljini pripadala su Trogirskoj biskupiji. Iz

tog vremena pa do danas kod ovdašnjih stanovnika ostao je običaj i potreba slavljenja sv. Ivana Trogirskog. Naročiti značaj sv. Ivan imao je kod žitelja Primoštena koji su mu u čast, u svojoj crkvi sv. Jurja u Primoštenu podigli i oltar, a na svetkovinu sv. Ivana, 14.studenoga, odlaze na hodočašće u Trogir gdje imaju posebnu misu koju im drži župnik iz Primoštena. Diomedu na dar Punta Planku posjećivali su mnogobrojni antički pomorci. Među njima najpoznatiji je bio veliki grčki junak Diomed. Zahvaljujući rezultatima arheoloških istraživanja na otoku Palagruži i na rtu Planki, na našem dijelu Jadrana identificirana su dva pomorska svetišta božanstvenom Diomedu. Tako se za Palagružu još kaže da je to Diomedov otok, a za Punta Planku da je Diomedov rt. Pri analizama antičkih spisa zaključeno je da je Diomed na Jadranu smatran božanskim zaštitnikom pomoraca od olujnog nevremena. Jadransko more je među pomorcima u to vrijeme zbog snažnih vjetrova bilo na jako zlu glasu. Zbog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

REPORTAŽA primitivnog načina navigacije antički pomorci su često stradavali u olujnim nevremenima, pa su zbog toga tražili zaštitu od brojnih božanstava. Njima u čast izgrađivali su svetišta u lukama, tjesnacima, na istaknutim rtovima i na pučinskim otocima. Antička pomorska svetišta na Mediteranu od davnina privlače pažnju istraživača, ali istraživati su se počela tek u novije vrijeme. Rt Ploča je za sada jedino antičko pomorsko svetište arheološki temeljito istraženo i analizirano. Rt Ploča je oduvijek u svijesti pomoraca bio sinonim za opasnost, pa je zbog toga na njemu i izniklo Diomedovo svetište koje je često bilo posjećivano, naročito u 2. i 3. st. prije Krsta. Prva istraživanja na rtu Planki započeta su 1995.god. kad je Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine iz Šibenika tijekom restauratorskih radova na crkvici poduzela i zaštitnu arheološku kampanju. Istraživanje je pokrenuto unutar crkve, ali i na platou oko nje. Nakon podizanja podnice unutar crkve pronađeno je 6 očuvanih kostura. Četiri su pripadala odraslim osobama, a dva djeci. Zanimljivo je da su svi kosturi bili položeni na leđa s rukama na prsima ili u krilu i postavljeni točno u smjeru istok-zapad. U prostoru apside pronađeni su ulomci amfore, te zlatnik rimskog cara Honorija iz razdoblja 5. st. nakon Krista. Arheološko istraživanje je vršeno i tijekom sljedeće, 1996. Na platou južno od crkvice otvorena je sonda iz koje je izvađeno 5 kg ulomaka helenističke keramike, keramički ulomci s urezanim grafitima na grčkom alfabetu, 100

Unutrašnjost crkvice

ulomci predmeta od bronce i željeza, zelena perla i brončani novčići. Istraživanja su se nastavila i u 1997. i 1998. godini. Pronađeni su mnogobrojni ulomci keramike, komadi recentnog stakla, srebreni i brončani novac, slomljeno prstenje, komadi kremena, više manjih komada željeza, dijelovi amfora, grobovi s kostima i drugi arheološki nalazi. Najvrjedniji su bili nalazi ulomaka keramike s urezanim grafitima DIOMED, posebno dva ulomka zdjele na kojoj je bio sačuvan grafit DIOMEDI DORON (Diomedu na dar). To je potvrđivalo tezu da je na rtu Ploči u antičko doba ipak postojalo Diomedovo svetište. Hrvatski rt Horn Punta Planka dijeli Jadran na sjeverni i južni, dijeli ga zemljopisno ali i klimatski. Ovaj rt se nalazi točno na sredini krajnjih točaka hrvatskog Jadrana, rta Savudrije u Istri i rta Oštro na Prevlaci. Zračna udaljenost tih najistaknutijih točaka naše obale iznosi točno 526 km. Na rtu Planki sudaraju se najjači vjetrovi Jadrana, jugo i bura,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

stvarajući najveće i najrazornije valove na našem moru. Još od antičkih vremena mnogi pomorci su pri nevremenu u širokom krugu zaobilazili ovo opasno mjesto. Ako bi u oluji na brodu nešto otkazalo dok je u blizini rta Ploče, tragedija bi bila neizbježna. Snažni udari vjetra, morske struje i virovi za čas bi ga odvukli prema kao noževima oštrim hridima, a onda bi ga snaga rušilačkih valova bacila na stijene i pretvorila u iverje kao da nikada nije ni postojao. Uokolo rta Ploče nalazi se pravo groblje brodova koji nisu imali sreću. Ne naziva se ova punta samo tako hrvatski rt Horn. O opasnosti ovog pogibeljnog mjesta svjedoče brojni okolni podmorski arheološki lokaliteti s ostacima antičkih brodoloma, nalazištima amfora i ostacima olovnih sidara karakterističnih za to razdoblje. Zapalili smo svijeće i poklonili se sv. Ivanu Trogirskom. U knjigu smo upisali jednu staru mudru izreku koja važi za sva razdoblja i za sve ljude koji su se rodili na ovom svijetu. ˝Rađamo se bez da išta donosimo. Umiremo bez da išta

REPORTAŽA odnosimo. U međuvremenu se svađamo kao da nešto posjedujemo.˝ Izašli smo vani otvorivši lica zlatnim zrakama podnevnog sunca. Slobodnim letom, plavetnilom ljetnog neba, visoko iznad bijelih jedara, krstarili su pučinski galebovi. Daleko na horizontu bijela točkica s vrtoglave visine obrušavala se prema modroj površini razigranog mora. Gledajući taj prizor sjetih se onog predivnog Jonathana Livingstona - galeba, prekrasnog čovjeka u tijelu galeba, koji je otkrio senzaciju brzine i slobodu kretanja, pa pomislih - možda je to baš on. Kad je taj galeb Jonathan Livingston shvatio potencijal svojih krila, nije više želio živjeti poput drugih galebova, nije više želio letjeti za smrdljivim ribarskim brodovima i hvatati smrdljivu ribu. Otkrio je brzinu, senzaciju i ljepotu življenja i nije se više htio vratiti starom načinu života.

Zaronio sam duboko na strani pučine. Gledajući pod sobom ravne ploče što su poput ogromnih stepenica jedna za drugom nestajale u tami morskog bezdana, razmišljao sam kako se njima uspinju morske nemani, one tajanstvene Scile i Haribde što žive u nepoznatim mračnim dubinama, a na površinu izlaze samo onda kad morem zavladaju oluje. Ubrzo izađoh vani na vruću ravnu ploču, nisku poput plitkog tanjura, punu oštrih nazubljenih bridova što se poput tisuće noževa zabadaju u stopala, pa se popnem na svjetionik. Oko nas samo more, nebo, hridi, crkvica na kamenu, bijela jedra na pučini i zvukovi ljeta. Predivna slika sredine istočne obale Jadrana. Na tom mjestu u samotna svitanja ili u smirajima dana kad nigdje nikog nema, iz dubina, na od valova isprane stijene, izlaze prelijepe morske sirene uživajući u čudesnom šumu ljepote nastalom od dodira hridina i

mora. U bonaci predvečerja, napuštali smo crkvicu sv. Ivana Trogirskog, rascvjetale kapare i bokore mesnatih matara. Udaljavali smo se od rta oluja, ostavljajući ga zagrljaju neba i mora što ga ljubi i miluje, sve dok ga nešto ne pokrene da ponovo uzavri od bijesa i podivljale snage, divljije od svih obala pred sobom. Kad se opet probude Scile i Haribde, pa razorni valovi krenu s beskrajnog juga, a vodene mase se sudare s kopnom pa prsnu u visinu poput najsnažnijih gejzira, tada treba poput lovaca na oluje doći na to čudesno mjesto, stati i diviti se prizoru strašne borbe malenog Diomedovog rta s neukrotivom silinom podivljalog mora. Upitah se - Gdje se tada sklone sve one male i nježne kapare? Možda ih zaštite čudotvorne moći sv. Ivana Trogirskog ili ih dobri Diomed skrije u svoja božanska njedra.

Ne probuditi Scile i Haribde Sjeli smo na suncem i solju isprane litice između crkvice i mora, izvadili hranu i počeli jesti. Na tom čudesnom mjestu bio je to gotovo sveti obred. Nakon jela, uzeli smo maske za ronjenje, skočili u beskrajnu modrinu, pa kroz božanstvenu bistrinu zaplivali prema prvoj hridi, ukošenoj nazubljenoj ploči po kojoj je bilo nemoguće hodati. Između nje i kopna, te nje i druge veće hridi na čijem se kraju izdizao veliki zeleni svjetionik, morske struje su nas nosile kao matica snažne rijeke. Uspjeli smo doplivati do druge hridi.

U sniženoj apsidi punoj zavjetnih darova

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

101

PRIRODA

Značajni krajobraz „Rijeka Krka (donji tok)“ Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić

Na temelju Zakona o zaštiti prirode rijeka Krka, od starog Skradinskog (na cesti Šibenik – Skradin) do Šibenskog mosta, s priobalnim pojasom širine do 300 m, proglašena je rezervatom prirodnih predjela 20. rujna 1968. godine. Proglašenjem Nacionalnog parka „Krka“ 1985. to područje ušlo Pčelarica

102

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

je u granice Parka. Izmjenom granica NP „Krka“ 1997. područje je izdvojeno iz Parka ali je ostalo zaštićeno u kategoriji zaštićenog krajobraza. U okviru zaštićenog područja nalaze se grad Skradin, Prokljansko jezero, ušće rijeke Guduče i Kanal sv. Josipa. Grad Skradin nalazi se na desnoj obali rijeke Krke. Njegovo je ishodište pretpovijesna utvrđena gradina, oko koje se u I. st. pr. K. počeo graditi grad. U Rimskom Carstvu, zbog luke, cestovne komunikacije i položaja na granici s ratobornim Delmatima, Skradin (antička Scardona) postaje jednim od najvažnijih gradova provincije Dalmacije, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi (ostaci rimske arhitekture i vodovoda, kameni spomenici, sarkofazi, stakleni balzamariji, nakit i sl.). U ranom kršćanstvu Skradin 530.

PRIRODA postaje sjedištem biskupije. Početkom 7. st. ruše ga Slaveni i Avari, a obnavljaju Hrvati. Daljni razvoj Skradin doživljava na prijelazu iz 13. u 14. st. za uspona bribirskih knezova Šubića. Skradinom je tijekom burne povijesti vladala Mletačka Republika, 1522. zauzimaju ga Turci i vladaju gotovo do kraja 17. st., potom, Austrija pa Francuska, pa ponovno Austrija… Skradin je danas zaštićeni grad-spomenik s vrijednom kulturnopovijesnom jezgrom. Četiri kilometra nizvodno od Skradina nalazi se Prokljansko jezero (Prukljan). Vizualno u krajoliku Prukljan izgleda kao jezero jer ga sa svih strana okružuje kopno, ali po svojim fizikalno-kemijskim i biološkim osobitostima to je more. Prukljan kakvog danas poznajemo oblikovan je u holocenu (prije 8 500 godina) kada se razina mora podigla za 90-95 m. Dužina Prukljana je oko 6,7 km, širina 2,8 km, linija obale 28,8 km a ukupna površina oko 11,5 km2. Obale su niske i slabo razvedene, osim u jugozapadnom dijelu, gdje se nastavljaju prukljanskim tjesnacem (Kanalom sv. Josipa). Neposredno prije ulaska u prukljanski tjesnac zabilježena je i najveća dubina: 22 m. Na obalama Prukljana smješteno je nekoliko naselja: selo Rasline na zapadu, Prokljan na sjeveru, a na jugu i jugoistoku zaseoci Bilica: Šparadi, Mikulandre, Stubalj, Burići i Vrulje. S njegove sjeverozapadne strane u Prukljan se ulijeva bujični potok Guduča. Donji dio toka i ušće vodotoka Guduče područje je karakteristične močvarne vegetacije, bogate i

Guduča

raznolike flore i faune, te izuzetnog pejsažno-ambijentalnog ugođaja. Kilometar istočno od ušća Guduče i južno od naselja Prokljan nalazi se otok Stipanac, Sustipan ili Sv. Stjepan, jedini otok na Prukljanu. Na obalama Prukljana brojni su tragovi drevne naseljenosti. Spomenimo samo neke: kamene ulomke iz razdoblja srednjeg paleolitika, ulomke iz starijeg neolitika, antičke villae rusticae, ostatke rimskog vodovoda i ruševine starokšćanske bazilike. Na otoku Stipancu nalaze se ostaci romaničke crkve sv. Stjepana. U naselju Rasline crkvica je sv. Mihovila, koja se prvi put spominje u 15. stoljeću.

U Prukljanu obitava 45 svojti školjkaša. Na muljevito-pjeskovitom dnu brojne su: prnjavica (Venus verrucosa), kućica (Tapes decussatus) i jestiva srčanka (Cerastoderma glaucum), rasprostranjena gotovo do podnožja Skradinskog buka. Na stijenama nalazimo dagnju (Mytilus galloprovincialis), kamenicu (Ostrea edulis) i kunjku (Arca noae). Oblicima i bojama ističu se mala kapica (Chlamys varia), kraljičina kapica (Aequipecten opercularis) i jakovska kapica (Pecten jacobaeus). Od zaštićenih školjkaša, u šupljinama vapnenačkih stijena nalazimo prstaca (Lithophaga lithophaga). U Prukljanu obitavaju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

103

PRIRODA

Oštrouhi šišmiš

velike plove cipla balavca ili crnca (Liza ramada) i manje plove cipla putnika (Chelon labrosus). Na kamenitom dnu susrećemo brojne gospodarski važne svojte riba, među kojima se ističu lubin (Dicentrarchus labrax), zubatac (Dentex dentex), ovčica (Lithognathus mormyrus), arbun (Pagellus erythrinus) i ugor (Conger conger), a posebnost ovog kraja je zubatac krunaš (Dentex gibbosus). Na muljevitom dnu brojne su jegulje (Anguilla anguilla) i razni glavoči (Gobiidae). Popis flore područja oko Prukljana sadrži 406 samoniklih svojti. Među njima nalazi se nekoliko ilirsko-jadranskih 104

endema: devesilje (Seseli tomentosum), piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis), buhač (Tanacetum cinerarifolium), jadranska ljubica (Viola adriatica), uspravni stričak (Carduus micropterus) i bertolonijeva kadulja (Salvia bertolonii). Na močvarnim staništima Prukljana važne su halofilne biljke kopljasta pepeljuga (Atriplex hastata), tamni sitnik ili šiljevina (Schoenus nigricans), primorski rančić (Scirpus maritimus), trobridi oblić (Scirpus triqueter), slanišni sit (Juncus gerardi) i morski sit (Juncus maritimus). Na zaslanjenim površinama rastu primorski zvjezdan (Aster tripolium), primorski oman (Inu-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

la crithmoides), divlja blitva (Beta vulgaris subsp. maritima), sodna solnjača (Salsola soda), busenasti trputac (Plantago coronopus subsp. coronopus), uskolisna mrižica (Limonium vulgare subsp. serotinum), konopljika (Vitex agnusa-castus), veliki obalni šaš (Carex extensa), člankoviti sit (Juncus articulatus), primorska pirika (Elymus pycnanthus), svinuti tankorepaš (Parapholis incurva) i slanuška (Puccinellia festuciformis). Zamočvarene livade Prukljana i tršćaci ušća Guduče obiluju vodozemcima a kamenjari s oskudnom niskom vegetacijom gmazovima. U Guduči i na zamočvarenim livadama oko njezina ušća u Prukljan obitavaju bjelouška (Natrix natrix) i ribarica (Natrix tessellata) a u šikari i na kamenjaru poskok (Vipera ammodytes). U garigu i šikarama obitava blavor (Ophisaurus apodus), u starim suhozidima endemični mrki ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus) a na kamenjaru veliki zelembać (Lacerta trilineata). Na Prukljanu i u ušću Guduče zabilježene su ukupno 153 ptice – 61 gnjezdarica, 56 preletnica i 50 zimovalica. Česte su liska (Fulica atra), mali gnjurac (Tachybaptus ruficollis), ćubasti gnjurac (Podiceps cristatus), krunata patka (Aythya fuligula), galeb klaukavac (Larus cachinnans) i riječni galeb (Larus ridibundus). Od rijetkih ptica nalazimo bukavca (Botaurus stellaris) i veliku ševu (Melanocorypha calandra), a od ugroženih malog vranca (Haliaetor pygmaeus), veliku bijelu čaplju (Egretta alba), krškog i sivog sokola (Falco biarmicus i F. peregrinus) i

PRIRODA zmijara (Circaetus gallicus). U vrijeme jesenskih seoba brojna su jata pčelarica (Merops apiaster). U Kanalu sv. Josipa na brdu Veliki Tradanj, na desnoj obali rijeke Krke, smještena je špilja Tradanj. To je objekt s tri ulaza, ukupne dužine 42 m. U njemu su pronađeni neolitska keramika, kremeni nožić i ulomci žara i kosti. Od životinja, u špilji su zabilježeni štipavac roda Euscorpius, pauci roda Troglohyphantes i roda Tegenaria, lažištipavci Chthonius litoralis, endem Dalmacije, i Pselaphocernes litoralis, te striga Scutigeria coleoptrata. Šišmiši su prisutni cijele godine, a ljeti u njoj boravi u porodiljnim kolonijama i do 20 000 jedinki pet svojti: južnog potkovnjaka (Rhinolophus euryale), velikog potkovnjaka (Rhinolophus ferrumequinum), riđeg šišmiša (Myotis emarginatus), oštrouhog šišmiša (Myotis blythii) i dugonogog šišmiša (Myotis capaccinii). Nizvodno, nasuprot južnom ulazu u Kanal sv. Josipa, na sjevernim padinama brda Orljak, 20 m iznad Krke, nalazi se Jama pod Orljakom, razgranati speleološki objekt čije dno seže do razine rijeke Krke, odnosno do mora, ukupne dužine 90 a dubine 23 m. Na dnu objekta nalazi se bočato jezero (anhihalini objekt). U jami obitavaju mnogočetinaš Ficopomatus enigmaticus, rakušac Niphargus salonitanus, endem Dinarida (žive u slatkoj i bočatoj vodi), i destonožni rak roda Troglocaris. Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić

Ušće Guduče

Mrki ljuskavi gušter

Jegulja

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

105

IN MEMORIAM Preminuli svećenici Šibenske biskupije kroz kolovoz i rujan poslijednjih 70 godina:

106

don Krešimir Zorić 24.8. 1983.

don Andrija Antić, 11.8.1986.

don Ante Lovrić Caparin 7.8.2014.

don Ante Radić, 12.8. 1980.

biskup Josip Arnerić, 8.8.1994.

don Ivan Bjažić, 25.8.1956.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

IN MEMORIAM

don Jere Bilić, 1.9.1975.

don Ivan Odlešić, 20.9.1975.

don Ivo Bareša, 9.9. 2011.

don Jerko Jurin, 29.9.1946.

don Marko Čorić, 9.8.1946. don Martin Kustec 5.9.1947. don Niko Plančić 12.9.1944. don Grgo Roglić, 8.10.1998. don Baldo Violić, 14.9.1958.

biskup Srećko Badurina, 17.9.1997 Ja sam Uskrsnuće i život: Tko u mene vjeruje i kad umre živjet će (Iv. 11,25) Svemogući Bože, sluge tvoje, ovi svećenici vjerno su ovdje na zemlji služili svetim otajstvima. Daj da te sada zauvijek gledaju lice u lice MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)

107

108

Blaženi Alojzije Stepinac U tebe se Gospodine uzdam, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi! (Ps 31,2)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 23 (10)