Slava Raškaj: Cvjetajući lopoči (oko 1899.) akvarel, 63.1 x 75.4 cm, Moderna galerija, Zagreb
Na tragu njezinih kritičarskih konstatacija, slobodan sam zaključiti kako je i Slavina inklinacija prema akvarelu i pastelu - dakle tehnikama koje omogućavaju brzo i neposredno slikanje opserviranog svijeta - rezultat njezina predosjećaja kako za dugotrajniji rad s uljenim bojama niti stvaralačku elaboraciju drugačijih slikarskih koncepcija, naprosto, nema vremena. Raškajičinu sklonost hladnim tonalitetima - predstavljenim „utihnutim tonovima svenulog bilja, ugaslim epidermama kasnog lišća, modrim i ljubičastim hladnoćama daljina“- u kojima ona prepoznaje „jasan zvuk slikaričine tišine“, kritičar Zdenko Tonković u visokom kromatskom registru i jačini zvuka njezinih pastelnih realizacija nazire pokušaj da se intenziviranjem zvuka kompenzira gluhonijemost. Vrlo je zanimljivo zapažanje Matka Peića kako je „uho bila ona bitna stvar koja je privlačila njezinu najveću pažnju“, pa je na portretu gluhonijeme djevojčice Vere Papić „uho središte slike.“ Slikarica je na Autoportretu iz 1898. akcentirala, pa čak ponešto i predimenzionirala svoje desno uho. Pri prijamu slikarice u stenjevačku bolnicu 1902., liječnički je konstatirano kako su njezine uške zapravo malene.
28