Page 1


BORIS VRGA

TUBERKULOZA I LIKOVNOST

2012.


UVODNE

NAPOMENE I.

Tuberkuloza (sušica, jektika ili ftiza) je prastara bolest koja čovjeka prati od samih civilizacijskih početaka. Može zahvatiti gotovo svaki ljudski organ - što uzrokuje raznolikost kliničkih manifestacija - a najčešće pluća, koja su u epidemiološkom smislu najvažnija lokalizacija. Najznačajniji izvor zaraze su oboljele osobe koje kašljem izbacuju uzročnike bolesti u okolni zrak. Te sitne kapljice, sastavljene od brojnih klica tuberkuloze, udišu i zarazuju se zdrave osobe, našto implicitno ukazuje upozoravajući naslov zaboravljenog zdravstveno - prosvjetnog letka „Čuvaj se rose i sape iz ustiju drugog čovjeka“.1 Zbog ovakvog načina infekcije, gotovo da nema odraslog čovjeka koji se nije zarazio bacilom tuberkuloze. No, sama zaraza, ne znači i obolijevanje, sve dotle dok imunološki sustav inficirane osobe sprječava rast i razmnožavanje bacila. Glavni simptomi tuberkuloze pluća su povišena temperatura, gubitak apetita, umor, pojačano znojenje - osobito noćno, mršavljenje, bljedoća kože, kašalj, iskašljavanje sluzi, gnoja ili krvi, bolovi u prsnom košu, ubrzani rad srca, otežano disanje i promuklost. Osim ovih fizioloških, postoje i psihološke te karakterne promjene, kao što su razdražljivost i psihička labilnost koja se očituje promjenama raspoloženja koje varira između euforije (optimizma) i tjeskobe (pesimizma), što i jest od posebnog značaja za naslovno određenje ove knjige. Hipokrat je prvi opisao tjelesni izgled tuberkuloznog bolesnika apostrofirajući njegova uska prsa, duge udove, nježnu kožu i rumeno lice. Nakon njega, tuberkulozne bolesnike fenotipski se karakteriziralo kao kašljucave i skeletno mršave osobe s rumenim jagodicama i sjajem groznice u očima. Vjekovima nejasna, ova opaka bolest, svojevremeno se smatrala nasljednom (koju dijete poprima od svojih bolesnih roditelja) i malignom, sličnom raku (Laënnec, Virchow). Spoznaja da se boluje od tuberkuloze još pred šezdesetak godina unazad, bila je otprilike jednako stresna kao u današnje vrijeme bolovanje od raka ili side ili koje druge neizlječive bolesti.2 No, za razliku od side, koju prati 1 Treba reći da su brojne propagandne plakate i letke kreirali poznati hrvatski umjetnici. Plakati Vladimira Kirina i Otona Postružnika objavljeni su u knjizi dr. Vladimira Ćepulića Naša nastojanja u borbi protiv tuberkuloze (Zagreb, 1940.), a crteži Zvonimira Melnjaka u brošuri dr. Ljube Vučak: Tuberkuloza – upute i savjeti za zdrave i bolesne (Zagreb, 1947.). Zanimljive crteže o ovoj problematici publicirala je u knjizi dr. Andrije Štampara Socijalna medicina i Tuberkuloza dr. Vase Savića (Zagreb, 1926.) slikarica Zdenka Sertić. Slikari Bukovac, Iveković, Crnčić i Medović, svojedobno su darovali svoje slike kao prilog izgradnji Brestovca. 2 O tome, kakva je bila reakcija bolesnika na vlastitu bolest u vrijeme prije otkrića antituberkulotika, vrlo je plastično pisao psihijatar Branko Kurajica: Već sam moment kad bolesnik doznaje za svoje zlo utječe na njega u vidu jednog strašnog moralnog šoka. Čovjek ima već unaprijed stvorene pojmove o toj „groznoj i neizlječivoj sušici“. On smatra tu bolest najvećom nesrećom koja ga je mogla zadesiti. Ona ga izbacuje iz životnog toka i čini da postane živi leš. Radi nje je nesposoban da radi i privređuje, nesposoban je da čuva i stvara nasljedstvo. Neotporan je i slab pred najmanjom zaprekom, vjeruje da mu je kratak vijek. Uvjeren je da je svršeno sa životom, s onim „lijepim dosadašnjim životom“

3


Sanatorij Brestovac (oko 1940.)

stigma „društvene nepriličnosti“, tuberkulozu su tijekom povijesti pratile spoznaje o „romantičnoj bolesti“ i pojačanoj senzibilnosti te naročitoj - nerijetko kreativno izraženoj - produhovljenosti oboljelih osoba. Zahvaljujući tome tuberkuloza se pojavljivala u mnogim svjetski poznatim književnim djelima karakterizirajući pisce, njihove likove i onovremeni život.3 Kada je Robert Koch 1882. uspio otkriti bacil tuberkuloze (Mycobacterium tuberculosis), dokazao je kako je upravo on uzročnik ove bolesti. Taj se događaj smatra jednim od najznačajnijih datuma u povijesti medicine, jer je inicirao epidemiološke mjere nužne za suzbijanje njene zaraze. Nije trebalo dugo da se shvati kako pojavi tuberkuloze često predhodi siromaštvo, neishranjenost, neprikladni, vlažni i nečisti stambeni prostori, ukratko nedostatak suvislih socioekonomskih uvjeta života, što joj je priskrbilo epitet socijalne bolesti. Govorilo se: „Tamo gdje bijeda bije, bije tuberkuloza sa svih strana.“ Bio je to glavni razlog da se s eksponatnim prikazom zagrebačke stambene bijede na izložbu socijalno angažirane i ideološki lijevo pozicionirane umjetnosti grupe Zemlja, održanu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1932. uključi i zagrebački Antituberkulozni dispanzer.4

3

4

4

i da sada za njega vrijede drugi zakoni i druga pravila. Pokoravajući se tim zakonima i pravilima, on mora da živi odijeljen i odbačen od ostalih. Ne pobuđuje prezrenje, ali pobuđuje sažaljenje kod onih koji su zdravi, a za koje on vrlo često smatra da su manje zaslužni od njega, oni ga sada izbjegavaju, boje ga se…(Dr. Branko Kurajica: Promjene psihe i karaktera te mogućnosti njihovog liječenja kod plućnih bolesnika. U: „Spomen knjiga o 50-godišnjici šibenske bolnice“. Izdavač: Banovinska bolnica Šibenik, 1933. ) Najpoznatije djelo u tom smislu je roman Čarobni brijeg (1924.) nobelovca Thomasa Manna, sadržajno usredotočen na sanatorij za liječenje tuberkuloze u Davosu. Ništa manje popularne nisu bile knjige Aleksandra Dumasa Dama s kamelijama i Emily Bronte Orkanski visovi. Liječnici – pisci John Keats i Anton Čehov također su bolovali i umrli od tuberkuloze. Od tuberkuloze je umro velik broj hrvatskih književnika: L. Botić, A. Palmović, D. Kotur, S. Vraz, S. Miletić, J. Polić Kamov, J. Baričević, I. Messner, V. Lunaček, V. Vidrić, F. Horvat Kiš, M. Vrbanić, A. B. Šimić, Đ. Sudeta, I. Kozarac, S. Mađer, V. Benošić i brojni drugi. Eksponati su prikazani kao dokumentarni prilog tematskom segmentu Kuća i život, izloženom u sklopu IV. izložbe Zemlje (4 – 20. XII. 1932.). Ovaj socijalno angažiran prilog zajednički su priredili članovi Zemlje i Radne grupe Zagreb (V. Antolić, V. Hećimović, Z. Kavurić, J. Seissel, B. Todorović, E. Weismann) sa ciljem razvijanja socijalne


Antituberkulozni dispanzer iz Zagreba na izložbi Zemlje (1932.)

Prvi antituberkulotik - Streptomycin (S. A. Waksman, 1944.)

Tijekom povijesti njezino je liječenje bilo dugo bez rezultata, a nerijetko i neracionalno pa i štetno za samog bolesnika. Brojne su animalne, vegetalne i mineralne supstance (npr. sušeno meso zmija i ekskreti različitih životinja) udruživane u sastavke zvane Theriaca i sve do sredine XIX. stoljeća korištene bez rezultata u liječenju tuberkuloznih bolesnika. Sredinom XIX. stoljeća liječenje tuberkuloze postaje nešto racionalnije. Njemački liječnik Hermman Brehmer osnovao je 1871. prvi sanatorij u Šleziji. Svoju tezu o izlječivosti tuberkuloze on je zasnivao na dugotrajnom ležanju, hiperkaloričnoj prehrani i povoljnom djelovanju klimatskih faktora. Slični sanatoriji, usmjereni ka jačanju obrambenih moći bolesnika spomenutim terapijskim trijasom, osnivani su potom svuda po svijetu. Prvo lječilište za plućnu tuberkulozu u Hrvatskoj osnovano je 1909. naročitim zauzimanjem dr. Milivoja Dežmana (jer je od tuberkuloze bolovala njegova neprežaljena ljubav, glumica Ljerka pl. Šram)5 u Brestovcu na Sljemenu, 845 metara nad morem, a potom i u Novom Marofu (1926.), Klenovniku (1927.), Kraljevici (za tuberkulozu kosti i zglobova, 1928.), Zagrebu (Institut za tuberkulozu u Rockfellerovoj ulici, 1934.), Šumetlici (dječje lječilište, 1936.) i drugdje. Značajan preokret u liječenju tuberkuloze pluća postignut je krajem XIX. stoljeća kolapsnom terapijom oboljelog pluća, bilo privremenom, putem umjetnog pneumotoraksa (Forlanini, 1894.), bilo trajnom, putem torakoplastike. Spomenuti kompresivni zahvati, svedeni na smanjenje površine i pokretljivosti oboljelog plućnog krila, a samim time i njegovo mehaničko i funkcionalno mirovanje, poduzimani su sa svrhom da stvore povoljnije uvjete za sanaciju patološkog procesa i zatvaranje kaverne. Kemoterapija tuberkuloze, započeta krajem 1949. Streptomicinom, postigla je vrlo dobre početne rezultate. Kako se ubrzo uvidjelo da medikacija ovim lijekom, zbog razvoja na lijek otporne populacije bacila, nije djelotvorna u epidemiološki najvažnijoj, kavernoznoj formi tuberkuloze pluća, in-

5

svijesti kod širih društvenih slojeva. Ljerka pl. Šram, popularna hrvatska glumica, rođ. 1874., preminula od tuberkuloze pluća na Brestovcu 1913. godine. Opširnije u članku Ivice Vučka: Brestovac, „Liječničke novine“, veljača 2003; br. 16; str. 43 – 45.

5


tenziviran je rad na otkriću drugih antituberkulotika koji primijenjeni zajednički predstavljaju najefikasnije oružje u borbi protiv bacila tuberkuloze npr. PAS, Izonijazid, Pirazinamid, Rimactan, Etambutol i drugi. Ovi lijekovi znatno su proširili mogućnost liječenja, kako osjetljivih tako i rezistentnih slučajeva tuberkuloze. Osim medikamentnog liječenja, rutinski započetog sredinom XX. stoljeća, epidemiološku situaciju u Hrvatskoj uvelike je popravilo i obavezno sistematsko cijepljenje protiv tuberkuloze (besežiranje), uvedeno 1948. godine. Njime se postigao solidan imunitet ljudi protiv uzročnika tuberkuloze, a konzekventno tome i smanjila učestalost ove bolesti. Svi ovi postupci doprinijeli su drastičnom smanjenju učestalosti obolijevanja i pomora od tuberkuloze i uspostavili barem teoretske izglede da jedna od najraširenijih i najtežih bolesti u povijesti čovječanstva, od koje godišnje na našoj planeti još uvijek obolijeva više od devet i umire oko dva milijuna ljudi, bude potpuno eradicirana. NažaMaurice Porot: Psihologija tuberkuloznih lost, takoreći otpisana bolest iskazala se žilavijom no što bolesnika (1958.) se je isprva mislilo i poput stare dame prerušene u novo ruho još uvijek napada veliki broj ljudi te zadobija medicinski i socijalni značaj koji se ni danas ne smije ignorirati.

II. Malo je koja bolest imala toliki utjecaj na hrvatsku likovnost kao tuberkuloza, ponajprije napadajući zdravlje i živote samih umjetnika, a potom i svojim nesumnjivim djelovanjem na karakter njihovih umjetničkih djela. Za razliku od brojnih tekstova o tuberkulozi naših književnika, o ovoj se bolesti kod likovnih stvaralaca dosada pisalo relativno malo, gotovo ništa. Čak je i u svojedobno vrlo popularnoj knjizi Vladimira Jurčića naslovljenoj Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici (Zagreb, 1936.)6, u kojoj pisac, bilo samo informativno, bilo ponešto detaljnije opisuje socijalne 6

6

Knjiga, za koju je naslovni list izradio petrinjski slikar Petar Salopek, tiskana je u nakladi autora koji ju je, kako sam navodi, „uspio objaviti uz najveće poteškoće i žrtve.“ Sudeći prema njegovoj najavi, (Tiskat ću samo toliko primjeraka koliko se javi pretplatnika, „Nova Danica“, 10. V. 1935.). knjiga je tiskana u samo 57 primjeraka (?) budući da je, prema popisu objavljenom u knjizi, naveden toliki broj pretplata. Ista je izazvala zapažen interes liječničke struke, tako da su kao njeni pretplatnici navedeni dr. Vladimir Ćepulić iz Zagreba (10 pretplata), dr. Zlatko Peternek iz Petrinje, dr. Kuzma Tomašić iz Zagreba i dr. Pavao Tomašić iz Drnja. Zbog interesa kulturne


prilike i društveno okruženje u kojem je stvaralo i umiralo četrdeset hrvatskih književnika i umjetnika, svega šest priloga posvećeno smrti likovnih stvaratelja (Karas, Kraljević, Plančić, Račić, Rendić i Segher), od kojih su trojica umrla od tuberkuloze (koja je velikim crvenim slovima istaknuta i na naslovnici knjige). Nasuprot Jurčićevom pristupu, čija nas knjiga, kako to u svojoj kritici zapaža Tin Ujević - „vodi kroz komplekse fakata i dokumentarnu historiku“, ne razrješavajući pritom „sabrani dragocjeni materijal jednom temeljitom kritikom i analizom“7, učinilo mi se potrebnim da se mimo, u njoj dominantne socijalno - biografske, nerijetko sentimentalno i patetično intonirane raščlambe, učini i ona hermeneutička, svedena na pokušaj da se provede koliko medicinska, toliko i povijesno - umjetnička interpretacija utjecaja tuberkuloze na kreativnu snagu i plastički izraz pojedinih likovnih stvaratelja. Ne treba dvojiti da interpretacija ovakvog karaktera, indicira timski i multidisciplinarni pristup, tim više što je tuberkuloza u dosadašnjim kataloškim ili moVladimir Jurčić: Kako su umirali nografskim obradama pojedinih likovnih opusa, navođehrvatski književnici i umjetnici (1936.) na tek kao usputni biografski podatak, nerijetko sveden na činjenicu da je neki umjetnik bolovao ili umro od ove bolesti. Kako nisam formalno povijesno - umjetnički školovan, to bi mi povjesničari umjetnosti, principijelno sukusirani na apriorno estetički vid interpretacije likovnog djela, mogli zamjeriti laicizam u ovoj materiji. No, ponukan krilaticom nekih svojih profesora kako „u librima sve piše“, ja sam se nastojao povijesno - umjetnički samoobrazovati i stečenim znanjima ohrabriti tumača u sebi. Promatrajući pak zadanu temu s morbiditetnog stajališta, ja bih povjesničarima umjetnosti mogao zamjeriti nekvalificiranost u poznavanju stručnih medicinskih činjenica, koje oni zapravo i ne moraju poznavati pa se u iste i ne upuštaju, mada bi im sticanje elementarnih znanja o tuberkulozi (koja se upravo stoga i navode u Uvodnim napomenama), moglo pripomoći da bolje shvate genezu i karakter likovnih djela nastalih kroz prizmu onoga što je francuski liječnik Maurice Porot definirao sintagmom „psihopatologija tuberkuloznog bolesnika“.8 Drugim riječima kazano: isključivo estetski fundirana, bilo kakvog referencijalnog odnosa lišena likovna kritika, navodila je kako je kromatska

7 8

javnosti, a možda i zbog odista premale naklade, ova raritetna „hrvatska knjiga mrtvih“ reprintirana je 2006. godine. T.(in) Ujević: Vladimir Jurčić: Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici, „Pregled“, 1936; knjiga XII; svezak 153; str. 504 -5. Maurice Porot: Psihologija tuberkuloznih bolesnika, „Medicinska knjiga“, Beograd – Zagreb, 1958. 7


ljestvica Kiše (1918.), najpoznatije slike Milana Steinera, „zgusnuta na variranje jedne jedine boje, sive“,9 ustručavajući se reći ijednu riječ o melankoliji one duše iz koje se zapravo generirala ta monokromija i jednobojni sivi tonovi. Tumačeći Autoportret (1958.) Ljube Ivančića, kritika je istakla „široku, hrapavu, korastu i grumenastu ljestvicu crnine na njegovoj figuri“.10 Povezujući nastanak ovoga tamnoga i „materičnog“ autoportreta s onodobno aktualnom informelnom praksom, ona je apstrahirala činjenicu da isti predstavlja anticipaciju slikareva straha od praznine i smrti te dramatičan pokušaj da se taj strah kreativno nadvlada stvaralačkom akcijom i likovnim jezikom.11 Iznašavši u obje ove slike, one egzistencijalne šifre koje naprosto konkuriraju primatu plastičnosti, osobno sam podržao stav po kojem nam tek pogled usmjeren kroz prizmu bolesti na ove vrsne - za Steinera i Ivančića egzemplarne slike - pruža mogućnost da uočimo njihove dublje egzistencijalističke slojeve, svjesne i podsvjesne psihološke sadržaje i odgovorimo na pitanje zašto nas one tako intenzivno privlače i istinski fasciniraju, te uvijek iznova - svojom nesumnjivom plastičnom pročišćenošću - pobuđuju našu znatiželju, generirajući - u novim kulturnim kontekstima - drugačije estetske spoznaje i dodatne značenjske nijanse. Upravo stoga, pokušao sam - kao liječnik, specijalista za plućne bolesti i tuberkulozu, koji je prirodom svoga poziva solidaran sa svojim pacijentima i koji poznaje njihovu psihopatologiju (vezu uspostavljenu između bolesti i psihičkog im života) uspostaviti korelaciju između bolesti i pojedinih umjetničkih djela te prosuditi u kojoj je mjeri tuberkuloza, od koje su naposljetku bolovali i Milan Steiner te Ljubo Ivančić, utjecala na njihove stilske i poetičke stvaralačke opcije. Mada bi netko, ovaj patografski pristup u interpretaciji umjetničke produkcije, mogao doživjeti kao odveć osoban i arbitraran, a samim time oprečan doktrinarnoj objektivnosti formalno estetičkog načina promatranja, koje, oslobođeno od značenja prikazanog, proučava likovno djelo sui generis, pazeći samo na formalne vrijednosti likovnog jezika (u čemu, recimo i to, pojedini teoretičari umjetnosti naziru svojevrstan pandan potrošačkoj logici po kojoj je jedino karakter produkta / tj. jezik umjetnine/ sposoban govoriti /transcendirati/ sam sebe i to po pravilu - što autonomniji od vanjskih referenci, to nekomunikativniji), priznat ću kako mi je možebitno “izvanmodno” vrednovanje, zasnovano na sadržajnoj dimenziji slike i umjetnikovoj osobnoj (duhovnoj, morbiditetnoj) biografiji puno bliže od primjerice elaboracije zasnovane na podatku da je neki umjetnik u realizaciji svojih crteža koristio 300 ili 500 gramski papir ili pak olovku 3B, 6B ili 9B (na koji sam nedavno naišao u jednoj važnoj sinteznoj knjizi naše moderne likovne umjetnosti)12, neovisno o tome što znam da postoje velike razlike u mekoći olovke i apsorpciji grafitnog praha na papirne podloge. 9 Zvonko Maković; Monokromi, predgovor kataloga izložbe, Zagreb, Umjetnički paviljon, 2002. 10 Vera Horvat Pintarić: Tradicija i moderna, HAZU, Gliptoteka, 2009; str. 573. 11 Slika se kao svetac s atributom martirija, osuđenik pred giljotinom, u predgovoru kataloga izložbe Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Zagreb - Osijek, 1977; str. 21.) iznosi svoje zapažanje kritičar Zdenko Tonković. 12 Vidi bilješku broj 10; str. 578.

8


Ljubo Ivančić: Autoportret sa stalkom - fragment, ulje (1958.)

Tragajući za suštinskim odrednicama umjetničkog fenomena, nemalo sam se iznenadio svaki puta kada sam na putu razumijevanja slike kao „autonomne“ likovne činjenice razotkrio tijesnu vezu uspostavljenu između stvaraočeve bolesti i estetske fenomenologije njegova umjetničkog djela. Upuštajući se u ovo, još uvijek nedovoljno proučeno povijesno - umjetničko područje i interpretirajući, nerijetko maskirani utjecaj patografije na likovnu sintaksu i oblikovni aspekt pojedinih artefakata, čuvajući se olakih simplifikacija i apriornih analogija, prihvatio sam činjenicu da je bolest (tuberkuloza) samo jedan od mogućih, a s obzirom na narav likovnih artefakata vjerojatno naprimje9


reniji način interpretacije ( Est modus in rebus ! ), model koji kao i svaki drugi, ima svojih pozitivnih i negativnih strana, pa stoga njegov značaj u estetskoj analizi likovnog djela ne treba precjenjivati i mistificirati, ali isto tako ni potcjenjivati ili posve negirati. Mislim da nema nikakve dvojbe o tome da su sva umjetnička, pa tako i likovna djela, afirmatori određene umjetničke stilistike, ali isto tako i produkti kreativne psihe pa se stoga njihova značenja mogu odčitavati kao svojevrsni psihološki konstrukti ili simbolički dokumenti o autorovoj nutrini i najintimnijim stanjima njegove svijesti. Tek onda, kada umjetničko djelo shvatimo kao kreativnu komunikacijsku strukturu koja vizualno posreduje između autora (koji posredstvom prirođene darovitosti ili stečene zanatske umješnosti, kreativno i estetski uobličava svoje emocije i afekte, slutnje i apele) te gledatelja (koji ih percipira, dekodira i rekreira u vlastitoj psihi), bit će nam u potpunosti jasna ne samo njegova plastična forma već i njegova semantika (čiju kognitivnu traumatičnost recipiraju afektivno tangirani i empatični promatrači), kao i njegov retroaktivni, terapeutsko - katarzički učinak na umjetnikov ego - sustav. Mada se klasična psihoanalitička metoda i njezin autoritarni interpretacijski instrumentarij (manifestni i latentni sadržaji, svjesno i nesvjesno, nagonsko i sublimacijsko, psihoseksualno i edipalno, oralno – analno - falusno i genitalno, Nad – Ja i Ja - ideal) etablirao kao legitiman aspekt u tumačenju umjetničkih djela, meni se upravo njezin deterministički (genetski) kanon i endopsihološki, ka prvim godinama umjetnikova života usmjeren pogled, učinio neprimjerenim u interpretaciji likovnog djela koje je stvorio tuberkulozni bolesnik i u koje se - kao novonastalo traumatično životno iskustvo i specifičan estetski odgovor - projicirala njegova bolest i njene kliničke reperkusije. Spadajući naposljetku među one tumače likovnog djela koji smatraju kako je za jednu fenomenološku analizu ponajvažnija specifična intencionalnost i obuhvatnost primijenjene metode, u svom sam se pristupu opredijelio za egzistencijalnu psihologiju (koja tretira sadržaje iskustva i svijesti: osjećaje, misli, osjete) i biografsko - patografsku metodu kao potencijalno najspecifičnije budući da obje impliciraju one narative umjetnikova života koji pripadaju bolesti (tuberkulozi) i njezinim simptomima. U tom su mi smislu, upravo umjetnička djela tuberkuloznih bolesnika bila neophodna za sticanje uvida u njihov bolesnički kontekst i njihovo tjelesno te psihičko stanje. Stekavši uvid u ikonografiju i ikonologiju, tj. očigledna i skrivena, ne posve transparentna značenja ovih primarnih izvora, nastojao sam protumačiti i njihovu formalno – plastičku strukturu i estetske osobitosti. Napominjem da sam u dokumentarnoj eksplikaciji bolesničke građe četrnaestorice umjetnika, čije sam životopise i povijesti bolesti u knjizi manje ili više detaljno eksplicirao, vodio računa o etičkim principima svoga liječničkog zvanja i onih odredbi Hipokratove zakletve koje mi nalažu poštovanje bolesnikove dijagnoze kao liječničke tajne. Upravo stoga, u realizaciji ove knjige nisam koristio niti jedan izvorni medicinski dokumenat (primjerice originalne povijesti bolesti, koje se ionako gotovo više ne mogu pronaći), već samo one činjenice koje su na ovaj ili onaj način o bolestima pojedinih umjetnika već publicirane u javnosti.

10


III. Sakupljajući materijal za ovu studiju, registrirao sam pedesetak umjetničkih ličnosti čije su mi se patografije učinile dostatno indikativne za evaluaciju utjecaja tuberkuloze na njihovo likovno stvaralaštvo. Jedna polovina ovih umjetnika podlegla je bolesti, a druga ju je uspjela preživjeti, pa mi je više nego prijatna spoznaja da pojedini bivši bolesnici još uvijek aktivno stvaraju. Nema nikakve dvojbe da je tuberkuloza utjecala na produktivnost oboljelih umjetnika. Dok je jedne svijest o vlastitoj bolesti deprimirala i sužavajući im prostore unutrašnje slobode, vodila u kreativnu apatiju, druge je upravo suočenost s bolešću nadahnjivala na još veću stvaralačku akciju kojom su nastojali – i u najtežim životnim trenucima - defokusirati pozornost od svoje bolesti. Zahvaljujući tome, a usprkos preranoj smrti, znatan je broj umjetnika uspio realizirati cjelovite i u nacionalnim okvirima relevantne opuse. Kako to objasniti drugačije negoli predosjećajem bliske smrti i strahom od horror vacui, mišlju (možda i heretičkom) po kojoj je smrt u njima na stanovit način bila programirana i dovodila ih do preuranjene kreativne zrelosti, prisiljavala ih da život sagledavaju drugačijim očima i u grozničavom ritmu dovrše svoje umjetničke zamisli. Pitanje što bi Raškajeva, Kraljević, Steiner, Plančić ili neki drugi prerano preminuli umjetnik još sve ostvario da je poživio i da ga tuberkuloza nije prije reda otjerala u grob, pritom mi djeluje posve suvišnim. Ponajmanje zato što sam nastojao izbjeći lamentaciju nad njihovim preranim smrtima (što ne znači da sam prema istima mogao ostati indiferentan), već ponajprije stoga jer vjerujem da bez konteksta bolesti, predosjećaja bliske smrti i svijesti o uskraćenoj budućnosti, ne bi niti bilo njihove - u svakom slučaju ubrzane - metijerske zrelosti i novatorskih realizacija, niti bi sadržajni i plastički registar njihovih likovnih ostvarenja, bio takav kakav je zapravo bio.13 Koliko god bilo načelno prihvatljivo, ukazivanje na krilaticu Antuna Gustava Matoša (koji je također, kako je to u najnovije vrijeme utvrđeno, umro od tuberkuloze grla)14 o smrti kao onom cjenitelju naših vrednota koji „ima više ukusa od hrvatskog općinstva“, učinilo mi se u kontekstu ove teme neprimjereno. Ne samo zato što bi ista, kao možebitni pandan grčke izreke: „Koga bogovi ljube, umire mlad“, isključivala piščevu solidarnost s manje relevantnim stvaraocima - koji također čine svojevrsni „panopticum croaticum“, a koji nisu uspjeli trajnije obilježiti svoje kreativno postojanje - već i stoga, što bi selektivno ukazivanje na vrhunska ostvarenja u znatnoj mjeri suzilo širinu naslovom definiranog fenomena, a koju pobliže ilustrira i niže navedeni popis hrvatskih likovnih umjetnika koji su bolovali i umrli od tuberkuloze: 13 Osobno, ne smatram da bi spomenuti slikari učinili nešto bitno kvalitetnije i značajnije da je njihovo življeno vrijeme bilo duže i da smrt nije prouzročila nasilno zatvaranje njihovih opusa. Tim više, smatram kako ni njihova umjetnička vrijednost, a ni značaj u hrvatskom likovnom životu nisu ništa manji od slikara koji su imali sreću relativno dužeg življenja i mirnijeg dovršavanja svojih opusa, primjerice Vladimira Becića, Oskara Hermana, Ljube Babića, Marina Tartaglie, Vlahe Bukovca i drugih. 14 Željko Poljak: Od čega je zapravo umro Matoš, „Liječničke novine“, 1997; br. 130; str. 56 - 59.

11


Abecedni popis hrvatskih likovnih umjetnika koji su bolovali i umrli od tuberkuloze pluća: Bril Slavko (1900 – 1943/44.) Colombo Francesco (1819 – 1843.) Ettore Ivan (1911 - 1938.) Glad Zvonimir (1925 – 1952.) Hamerlić Fridrich (1812 – 1858.) Ivanščak Ferdo (1882 - 1926.) Jerković Pavao (1896 - 1919.) Job Ignjat (1895 – 1936.) Kolombar Tomislav (1899 - 1920.) Kraljević Miroslav (1888 – 1913.) Moretti Zajc Josip (1882 – 1933.) Nadramija Nikica (1919 - 1940.) Plančić Juraj (1899 – 1930.) Quiquerez Ferdo (1845 – 1893.) Rajčević Gabro (1912 – 1943.) Raškaj Slava (1877 – 1906.) Sabljak Srećko (1892 – 1938.) Segher Milovan (1901 – 1933.) Sučić Tihomila (1905 – 1940.) Sunko Milan (1860 – 1891.) Šimek Antun (1909 – 1946.) Tomljenović Kornelije (1900 – 1930.)

12


Abecedni popis hrvatskih umjetnika koji su bolovali od tuberkuloze: Augustinčić Antun (1921 – 2010.) Bolković Gašpar Pik (1929 - 2008.) Car Zvonko (1913 - 1982.) Ciko Tomislav (1930 - 1982.) Hadžić Fadil (1922 – 2011.) Ivančić Ljubo (1925 – 2003.) Jovanović Stanoje (1895 - 1951.) Knifer Julije (1924 – 2004.) Krković Momčilo (1929 – 2011.) Lynker Ana (1834 – 1893.) Mardešić Boris (1922 – 2011.) Marić Slavko (1921 – 2000.) Marks Aleksandar (1922 – 2002.) Mašić Nikola (1852 – 1902.) Mezdjić Antun (1907 - 1981.) Penić Dujam (1889 - 1946.) Percan Renato (1936.) Petrić Mario (1925 – 2007.) Rojc Nasta ( 1883 - 1964.) Sabolić Ivan (1921 – 1986.) Smokvina Jakov (1903 - 1987.) Steiner Milan (1894 – 1918.) Svečnjak Vilim (1906 – 1993.) Šercar Hrvoje (1936.) Šestić Ljudevit (1900 - 1962.) Vaništa Josip (1924.)

13


Antun Šimek: Robijaš (oko 1940.) tuš, 45 x 30 cm, vl. nepoznato

Stanoje Jovanović: Periferija (1935.) tuš, pero, kist na papiru, 20 x 28 cm, vl. nepoznato

Proučavajući patografsku građu koja ilustrira zadati kompleks: umjetnik – tuberkuloza – likovno djelo, nailazio sam na vrlo sugestivne i potresne umjetničke artefakte koji svjedoče o tjelesnoj i duhovnoj konstelaciji pojedinih stvaratelja, a koja nisam uspijevao hermeneutički artikulirati drugačije negoli ekspresijom njihove bolesti i demonstracijom kreativne pobune protiv njezinih fizičkih i psihičkih konzekvencija. Sugestivnija i potresnija od nevelikog mu korpusa umjetničkih djela realiziranih skromnim slikarskim tehnikama, bila mi je biografija Antuna Šimeka, prepuna tragičnih zbivanja, između ostalog i samoubojstvenih pokušaja. Godine 1931. iskašljavanje krvi uzrokovano tuberkulozom pluća, primoralo ga je na prekid pariškog školovanja i na povratak u Zagreb gdje je pao na teret majci koja je živjela od iznajmljivanja dviju sobica podstanarima. U dnevničkom zapisu datiranom 18. I. 1945. Šimek eksplicitno govori o svojim bolestima: „Bolujem od tri neizlječive bolesti. I to od Parkinsa, kljenuti cijele desne polovice tijela. Pišem lijevom. Onda bolujem od plućne tuberkuloze. Svake jeseni, pa i ove, bacam krv. Dalje bolujem još od jedne od najstrašnijih bolesti, i to od tjeskobe ili duševne depresije. Ovu posljednju najteže podnosim…“15 Šimek se je uglavnom izražavao crtežom na tragu stanovite socijalnosti kritičkog realizma i „razblaženog“ ekspresionizma (Robijaš, Proleter, Dva radnika), čije poetološke odrednice u stanovitoj mjeri korespondiraju s tragikom njegova biv15 Dimitrije Bašičević: Zapis o Antunu Šimeku, „Bulletin“, II., 1954; br. 5 – 6; str. 13. Među papirima, zaostalim nakon njegove smrti, pronađen je i koncept pisma Augustu Cesarcu, koji je, „zadobivši klicu tuberkuloze u mitrovačkoj tamnici“ 1914. godine liječen na Brestovcu („Obzor“, 22. IV. 1914.).

14


Zvonimir Glad: Autoportret (1952.) tehnika, dimenzije i vlasništvo nepoznati

Srećko Sabljak: Glava Krista (1915.) reljef, drvo, dimenzije i vlasništvo nepoznati

stvovanja. Shodno tome, likovna je kritika istakla kako je Šimek svoje socijalne motive intonirao na groteskan način „jer su groteskne bile upravo prilike u kojima je živio.“ Slikaru Stanoju Jovanoviću, liječnik i ravnatelj Zakladne bolnice u Zagrebu dr. Pavle Ćulumović (isti onaj, koji je na Brestovcu liječio Miroslava Kraljevića), dijagnosticirao je 1923. kavernu u lijevom plućnom krilu. Potaknut svojom bolešću, Jovanović je realizirao i na samostalnoj izložbi održanoj 1936. u zagrebačkom salonu „Schira“ izložio uljenu sliku TBC – RTG nalaz. Ista ne predstavlja ništa drugo doli preslikan rentgenski nalaz njegovih bolesnih pluća, u čemu je kritičar Ivo Šrepel prepoznao „promašenu socijalnu lektiru koja nije bez tonskih kvaliteta.“16 Sučeljen s vlastitom bolešću, a samoostvarujući se putem umjetničkog djelovanja, Srećko Sabljak odabirao je za isto one motive koji su odgovarali njegovoj psihičkoj „ranjivosti“. Ugrađujući u njih sukus vlastite, bolesničkom trpnošću obilježene egzistencije i njenu nezavidnu stiješnjenost u rubne i granične situacije, definirane riječima - preživjeti ili se oprostiti od života - svoju je predanost usudu identificirao s mukom Isusa Krista, pa nimalo ne čudi da među rijetkim sačuvanim djelima iz njegova opusa nalazimo upravo Kristov lik s trnovom krunom i prikazima Križnog puta.17 16 Ivo Šrepel: Izložba Stanoja Jovanovića, „Jutarnji list“, 29. XI. 1936., str. 24. Slikar je ovo ulje izložio i na VII. proljetnoj izložbi jugoslavenskih umjetnika održanoj u Beogradu 1935. 17 Na samostalnoj izožbi slika održanoj 1915. u zagrebačkom salonu Ullrich, Sabljak je izložio i pojedine motive sa Sljemena, npr. Šuma Brestovac, Vrh Brestovca u kiši, Lječilište Brestovac (vl. dr. Dežman) i druge. Nemajući dovoljno slikarskog materijala, on je počeo rezbariti u drvu. Tada je u javorovom drvetu izrezbario Glavu Krista, koju je

15


Ivan Sabolić: Ljudi - lutke (1965.) gips, 126x45x80 cm Galerija kipova Ivana Sabolića, Peteranec

Aleksandar Marks: insert iz filma Muha (1966.) dobitnika dva Grand - prixa (Oberhausen, 1967. i Chicago, 1969.)

Kipar Ivan Sabolić bolovao je od tuberkuloze pluća i u razdoblju između 1945. i 1951. godine u više se je navrata liječio u raznim bolnicama i sanatorijima (Rebro, Brestovac, Skrad, Golnik). Posljedično tome, pisalo se o njegovim stvaralačkim „pauzama“, „krizama“ i „pokolebanoj sigurnosti“, a kreativno nagnuće ka životnoj rezignaciji i nemoći, „dotrajavanju, smrti i prijelazu u ništavilo“ odčitavalo se sa znatnog broja njegovih skulptura, poglavito onima iz ciklusa Ljudi – lutke (1965.), prožetog egzistencijalnom zebnjom i tragičnim akcentima tjelesne osujećenosti i sakatosti. Svoje životne krize prevazilazio je stvaralaštvom, obilježenim sklonošću ka preispitivanju forme i njezinoj evoluciji ka modernijim oblicima, nerijetko zaustavljenim na samom rubu apstrakcije. O svom liječenju u sanatoriju na Brestovcu i odlučnosti da pobijedi bolest o kojoj nije volio govoriti, jednom je prigodom izjavio: „Sjećam se kad sam se šest godina vukao po plućnim bolnicama. Liječnik mi je govorio: Jedi! Ako povratiš, jedi opet! “.18 direktor Odjela za umjetni obrt u Parizu pokušao akvirirati za Državni muzej u Louvru. U uvjetima popuštanja strogih ikonografskih pravila sa strane katoličke crkve, umjetnici su, vjerojatno iz sličnih unutrašnjih pobuda i osjećaja zajedništva u patnji, a ne obećanja Uskrsnuća nakon smrti, svoje tijelo impostirali na raspelo ili pak vlastito lice okruživali trnjem. 18 Jozo Puljizević: Riječi iz tišine ateljea – Eskulap iz ljekarne prvi bljesak kiparstva (razgovor s Ivanom Sabolićem), „Vjesnik“, 31. XII. 1969. i 1. i 2. I. 1970.

16


Stanoje Jovanović: Moj ručak (1931.) ulje na platnu, 40 x 45 cm, vl. privatno

Mario Petrić: Djevojčica s loptom (1953.) ulje na platnu, 60 x 45, vl. autor (nasljednici)

U dva je navrata (1942 - 1943; 1947 - 1953.) na sljemenskom Brestovcu liječen Aleksandar Marks, jedan od najznačajnijih autora hrvatske animacije i glavnih stvaratelja Zagrebačke škole animiranog filma.19 Njegov najnagrađivaniji animirani film Muha (1966.) govori o strašnom snu čovjeka koji se sukobljava s divovskom muhom i biva od nje svladan. Kao metafora neprijateljskih sila uperenih protiv čovjeka, muha funkcionira kao apoteoza bolesti i simbol smrti koja je Marksu tijekom neizvjesnog osmogodišnjeg liječenja postala dio svakodnevnog života pa stoga nimalo ne čudi njegova izjava kako su mu „sanatorijumski kreveti izgledali kao lijesovi.“20 Bolujući od podmukle tuberkuloze bubrega i liječeći se u dva navrata bolnički (1952. i 1963.), slikar Mario Petrić i te kako se je morao suosjećati s djevojčicom kojoj je tuberkulozna upala kičmenih pršljenova stvorila grbu na leđima, a čiju je sjedeću figuru, polazeći specijalnu školu za slikarstvo Bojana Stupice na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani (1953.) slikao kao model. Vjerojatno iz pijeteta prema pogrbljenoj i u rastu zaostaloj djevojčici, ovu sliku Petrić nije nikada javno izlagao i do smrti ju je čuvao u svom atelijeru.21 19 Zanimljiva je činjenica da su umjetnici liječeni na Brestovcu organizirali u bolničkom prostoru povremene izložbe svojih radova. Najpoznatija izložba slika i skulptura održana je u prosincu 1953. Na njoj su bila izložena 42 djela od Ivana Sabolića, Antuna Mezdjića, Slavka Marića, Ljube Ivančića, Aleksandra Marksa, Bore Mitričeskog i Tomislava Cika, a kao izlagač se pojavio i brestovački liječnik dr. Ivo Jarec (keramička figura Prodavač novina). 20 Živko Vnuk: Desetina lufta noge, „Vjesnik“, 16. XI. 1980. 21 Prema osobnoj izjavi slikara Marija Petrića. 17


Renato Percan: Autoportret, crtež (1975.) tuš u boji, 32 x 29 cm, vl. autor Miroslav Kraljević: Autoportret – fragment, (1912.) ugljen na papiru, 42 x 26 cm, vl. privatno

Slikar Renato Percan bolovao je od tuberkuloze pluća 1955. (Lječilište Nedešćina) i 1959. godine. Stigmatiziranost bolešću, raspadanje ljudskog obličja i proces dehumanizacije najbolje se očituje na njegovom Autoportretu (1975.) o kojem likovni kritičar Josip Depolo piše sljedeće: „Iz perfekcionističkog crteža promatra nas slikar svojim ‘slijepim pogledom’, s brisanim gornjim dijelom lica, već potpuno ‘depersonaliziran’. On nas pažljivo i kritički ‘promatra’, a da ga mi ne vidimo. U njegovom skrivenom oku naslućujemo dugo najavljivani boravak u podzemlju podsvijesti u čijem mu mraku neće biti potrebno fizičko oko.“22 Blizinu kraja, znakove tjelesnog kopnjenja i dramatičnu zagledanost u vlastitu smrt fiksira Autoportret (1952., vidi str. 15.) Zvonimira Glada, slikara torzična opusa u kojem posebno mjesto zauzimaju sumorni, u vizualne mimezise smrti, pretvoreni ratni prizori kojima je kao pripadnik partizanskog pokreta nazočio. Umjesto da i dalje navodim pojedinačne primjere koji posvjedočuju na koje se je sve referencijalne načine tuberkuloza „ugrađivala“ u pojedina likovna djela, radije se vraćam Tinu Ujeviću i završnim riječima iz njegove esejističko – meditativne kritike spomenute Jurčićeve knjige: „Ali naj22 Josip Depolo: Renato Percan, „Reprezent“, Buzet, 1997; str. 4. 18


Ivo Šebalj: Autoportret, tempera (1989.) komb. tehnika, 80 x 68 cm, slikareva ostavština Ljubo Ivančić: Sivi autoportret, ulje (1995.) ulje, papir, mediapan, 41 x 29.4 cm. Galerija umjetnina, Split

veće je čudo što su umjetnici pored (ili zbog) tih svojih stradanja uspjeli da dadu značajna, lijepa, potresna, zanimljiva, duboka pa eventualno čak i besmrtna djela. Jer stradanja koja su im omogućila ili dopustila stvaranje, ipak nisu mogla biti apsolutna. Iz tih se stradanja našao tajni izlaz, kapidžik (prozorčić, op. p.) – ili barem mala rupa da se dođe do svjetlosti, do utjehe, do nade. Postignuta je bila umjetnička katarza, a umjetnosti, misao, nauka imale su askezu često puta strašniju, strožu i nerazumljiviju nego ikoja konfesija.“23 Među ta potresna, duboka i čak besmrtna djela, koje spominje Ujević, spadaju i autoportreti pojedinih likovnih umjetnika oboljelih od tuberkuloze. Kao duboki i istiniti iskazi osobnog psihofizičkog ustrojstva te obraćanje u prvom licu jednine - Kraljevićev, Steinerov, Šebaljev, Ivančićev, Rajčevićev, Bolkovićev i vjerojatno još pokoji autoportret, o kojima ću u daljnjem tekstu nešto više govoriti - mogu se interpretirati kao eklatantne umjetničke egzegeze pojedinih morbiditetnih fenomena i protoikone tuberkulozom zahvaćenog čovjeka. Pritom, u svima njima, uronjen do guše u traumu bolesti i tragiku egzistencije, oslobođen lažnih nada i šarenih tlapnji, čovjek je uvijek zadobijao neko drugo, nerijetko posve metafizičko lice. 23 Vidi bilješku broj 7.

19


SLAVA RAŠKAJ (1877 – 1906.)


Slava Raškaj: Stablo u snijegu (oko 1900.) akvarel, 41,6 x 30.4 cm, Moderna galerija, Zagreb


Životopis Rođena je 2. I. 1877. u Ozlju od oca Vjekoslava, advokata i općinskog bilježnika te majke Olge rođ. Pfeiffinger. Po završetku osnovne i srednje škole u Državnom zavodu za gluhonijemu djecu u Beču (1885 – 1893.), gdje se isticala svojim crtačkim umijećem i odličnim savladavanjem njemačkog i francuskog jezika, vraća se u Ozalj gdje nastavlja crtati i akvarelirati. Godine 1895. dolazi u zagrebački Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora u Ilici 83, koji danas nosi njezino ime. Ravnatelj Zavoda Ivan Muha – Otoić upisuje je na jednogodišnji tečaj crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu (1896 /97.) i omogućuje joj otvaranje slikarskog atelijera u nekadašnjoj mrtvačnici dojenčadi u sklopu Zavoda. Ujedno, sve do povratka u Ozalj 1899., uči slikanje u atelijeru Bele Csikosa Sesie koji je i formalno uvodi u Društvo hrvatskih umjetnika.24 Od sredine 1902., pa sve do smrti, 29. III. 1906., liječi se u Zavodu za umobolne u Stenjevcu. Mada je sudjelovala na nekoliko važnih skupnih izložaba, npr. Hrvatski salon (Zagreb, 1898.); Austrougarska izložba (Petrograd, 1899; Moskva, 1900.), Svjetska izložba (Pariz, 1900.), putujuća izložba Društva hrvatskih umjetnika (1901.), izložba Društva umjetnosti (1902. i 1903.), za života nije samostalno izlagala. Posthumno, priređene su joj samostalne izložbe u Zagrebu (1957; 1969; 1977; 1985; 1995. i 2008.), Ozlju (1977; 1996; 2000. i 2006.), Rijeci (1993. i 1995.), Beogradu (1957.) i Splitu (1962.).

Povijest bolesti 1901. javljaju se prvi znaci duševne bolesti. 18. VI. 1902. Zbog narušenog psihičkog stanja smještena je u Kraljevski zemaljski Zavod za umobolne u Stenjevcu (današnja Psihijatrijska bolnica Vrapče). Pri prijamu njezin aktualan status (Status praesens) izgledao je ovako: Povisokog stasa, slabo ugojena. Obujam lubanje 541/2, čelo visoko, široko, kosa plava. Zjenice jednako široke, reagiraju spremno. Uška malena, bez resica. Lice puno akni. Zubi manjkavi. Jezik bijel, uklanja se na lijevo. Desni facijalis paretičan. Desna strana lica nešto deblja. Nutarnji organi bez patološkog nalaza. Refleksi koljena nešto pojačani. Tremor manus. 16. XII. 1902. Leži nekoliko dana u krevetu s nešto povišenom temperaturom i malim katarom desnih pluća. 31. XII. 1902. Stanje nepromijenjeno. Apatična. 24 Prema nekim navodima među njima se razvila simpatija, pa čak i ljubav, koja je rezultirala Slavinom trudnoćom. Plašeći se možebitne odgovornosti, Csikos se od nje sve više udaljavao, između ostaloga, i odlaskom u Ameriku. Veza između Csikosa i Slave tema je filma Sto minuta Slave reditelja Dalibora Matanića, snimljenog 2005. godine. Bez namjere da se bavim biografskim pikanterijama, reći ću samo kako je puno vjerojatnije da je Slava zatrudnjela s bratom svoje školske kolegice H. pl. P - om i da su traume pobačaja bile agens movendi u one psihičke promjene koje su kod nje nastupile 1902. godine. 23


25. VIII. 1903. Veoma blijeda i mršava. 1904. Tjelesno se oporavila, debela, jede mnogo. Ne bavi se ničim. 15. III. 1906. Već nekoliko dana leži u krevetu, temperatura svaki dan i u svako doba 39 stupnjeva. Kašljuca i polagano tjelesno propada. 29. III. 1906. Tjelesno sve više slabi. Leži apatično u krevetu i kašlje. Jutros u pola osam izdahnula. Dg.: Tbc pulmonum. 1914. umire od tuberkuloze Slavina majka Olga.

Osvrt na povijest bolesti Rođena kao gluhonijema,25 Slava Raškaj je od malena iskazivala usamljenost i asocijalnost, tim veću jer nije dovoljno rano naučila komunicirati prstima. Od sredine 1902. liječi se u bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu, gdje obolijeva od tuberkuloze pluća. Tijek njezine bolesti, simptomi i načini liječenja evidentirani su u Povijesti bolesti koja se danas nalazi u Psihijatrijskoj bolesti Vrapče i čuva kao dio bolničkog arhiva. I dok se o njezinim psihijatrijskim dijagnozama i danas stručno raspravlja – između ostaloga i to da li se u njenom slučaju odista radilo o paranoidnoj šizofreniji ili možda bipolarnom afektivnom poremećaju ili pak karakternoj depresiji, pa sve dotle da se negira bilo kakva duševna bolest - njezino obolijevanje od tuberkuloze pluća i njome uzrokovana smrt nije do te mjere zanimljiva medicinskim stručnjacima. Iz bolničke Povijesti bolesti razabire se da su pri prijamu „njezini nutarnji organi bili bez patološkog nalaza“ kao i to da su se oni početni, opći i dišni simptomi, koji su mogli pobuditi sumnju na tuberkulozu, javili krajem 1902. godine. Simptomi koji su nahrupili sredinom ožujka 1906. - temperatura koja ne pada, kašalj, bljedoća, tjelesno propadanje, vezanost za krevet - ukazuju na ozbiljno pogoršanje njezina zdravlja. Za razliku od evidencije terapeutskih postupaka poduzetih povodom njezinih psihičkih tegoba (Sulfonal, Hedonal, ovoji), o njezinom tretmanu tuberkuloze, od koje je nakon tri godine, devet mjeseci i jedanaest dana kontinuiranog bolničkog boravka umrla, u stenjevačkoj Povijesti bolesti, osim spomena desnostranog katara, gotovo da i nema podrobnijih podataka. 25 Postoje stručna mišljenja po kojima Slava nije bila potpuno gluha, već samo nagluha. Ne zna se pouzdano da li je takva bila od samog rođenja ili je to postala zbog neke preboljele bolesti u ranom djetinjstvu, na koju ukazuju pojedini neurološki poremećaji registrirani u njezinom statusu pri prijamu na psihijatrijsko liječenje. Isto tako, tvrdi se da je u elitnom bečkom Zavodu demutizirana tako da je, osim izvrsnog čitanja sa usana sugovornika, uspijevala i sama oblikovati glasove i uspostavljati govornu komunikaciju.

24


Slava Raškaj: Pogled na Kupu (1899.) akvarel, 18.7 x 11.5 cm, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka

Na osnovu navedenog kompleksa kliničkih simptoma realno je pretpostaviti kako je Slava bolovala od produktivne forme tuberkuloze pluća za koju je karakterističan kroničan tijek. Tijekom 1904. popravio joj se apetit i porasla tjelesna težina pa je izgledalo kako će iz ove borbe s bolešću izići kao pobjednik. Godine 1906. došlo je do novog razbuktavanja i akutizacije bolesti o čemu ponajbolje svjedoči stanje njezine tjelesne temperature i težine. Nema nikakve dvojbe kako je pojava visoke i stalne vrućice najvještavala lošu prognozu tako da zaista ne čudi kako je od dva moguća evolutivna ishoda tuberkuloze – spontano zalječenje ili smrt - Slavu zadesio baš ovaj posljedni. Ovakvom ishodu njezine bolesti pridonijelo je i njezino duševno stanje. 25


Slava Raškaj: Autoportret (1898.) akvarel, 22.2 x 15.8, Moderna galerija, Zagreb

Slikarstvo Raškajičin relativno skroman slikarski opus, nastajao kroz svega pet - šest stvaralačkih godina (1895 – 1900.), nosi biljeg stilske neujednačenosti. Unatoč nedostatnom likovnom obrazovanju, ona je postala najsjajnija akvarelistica hrvatskog slikarstva, a značajne domete postigla je i u tehnici pastela ostvarujući lapidarne slikarske forme (Seljačić, Djevojčica u crvenoj haljini, Mladi kosac, Melana). Njezini najuspjeliji akvareli, zasnovani na afirmaciji boje i svjetla, tonske profinjenosti i blistave bjeline neispunjena papira, osebujne su i vrhunske, gotovo do danas nenadmašne paradigme akvarelističkog medija (Autoportret, Kupa kod Ozlja, Stablo u snijegu, Ozalj u snijegu, Proljeće na Ozlju, Djeca u seljačkoj sobi, Vrata, Lopoči). 26


U vrijeme kada na našim stranama tek nastaje moderna umjetnost obilježena „medulićevskim“ simbolističko – secesijskim stilemom (preuzetim iz germanske umjetničke sfere) i slikarstvom „zagrebačke šarene škole“ (koja nasljeduje Bukovčev pariški polikromatizam), Raškajeva u svoje maloformatne i do kristalne prozirnosti pročišćene akvarele, unosi duh impresionizma. Isti se očituje u slikarskom tretmanu svjetlosti i boje, a pogotovo u afirmaciji njezina osobnog doživljaja i neposrednoga empatijskoga (optičkoga i emocionalnog) odnosa prema vizualnoj realnosti, poglavito prema pejsažnim motivima, među kojima prevladavaju rodni Ozalj i njegova okolica. Ne pretjeruje stoga autoritativni likovni kritičar Matko Peić kada, ističući pikturalnu snagu i izražajnu magiju omjera pigmenta i vode njezinih akvarela, o istima piše kao o prototipovima „idealnih akvarela“. Svojim podsjećanjem na radove japanskog majstora snježnih krajobraza Ivakunija - Vladimira Lunačeka, nezaobilaznog kroničara umjetničkih događaja s početka XX. stoljeća, koji se je i sam čitav život borio protiv vlastite tuberkuloze, naposljetku joj podlegavši - oduševili su njezini „predmaljevičevski“ akvareli, slikani zamrznutim kistovima „bielo u bielo“.26 Komentirajući njezine specifične plenerističke zabilješke, slikane iskreno i suosjećajno te s „pravim ženskim instinktom“, spomenuti kritičar tvrdi kako isti predstavljaju „naintimnije pejsaže kod nas slikane“. Dokaz tome, kako je Raškajeva bila rano prepoznata kao vrhunska umjetnica, predstavlja i svjedočanstvo likovnog kritičara Koste Strajnića. Ističući njezin istančan smisao za doživljajno slikanje i kvalitativan iskok iz oblikovnih konvencija svoga vremena, on konstatira da „među južnoslavenskim ženama ima samo nekoliko imena čija djela podnose europski estetički kriterij. A prva takova žena bijaše hrvatska slikarica Slava Raškaj.“27

Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo Za razliku od likovnog kritičara Zdenka Rusa koji, zagovarajući potpunu estetsku autonomnost Raškajičinih artefakata, tvrdi kako „se ni u jednom (njezinom) akvarelu, pastelu, ulju ne nazire nikava psihologija ili metafizika patnje i prokletstva“,28 kritičarka Željka Čorak ne odriče se mogućnosti uspostave analogije između njezinih životnih hendikepa (pa tako i onih koji pripadaju bolesti, koja je na specifičan način širila ili sužavala prostore njezinoga intimnog svijeta) i karaktera pojedinih likovnih djela. Osvrćući se na poslovičnu neposrednost njezina slikarskog pristupa - koji ju je u konačnici doveo do specifičnog impresionističkog izričaja - ona isti tumači odnosom subjekta (koji samo očima i rukama, kao jedinim preostalim osjetilima, saobraća sa svijetom) prema objektu (kojemu rukama vraća sve ono što joj je isti putem očiju davao), jer, „ako je razlika između ‘bolesti’ i ‘zdravlja’ u količini naklonjenosti simbolima, onda se i njezino, tako krhko i omeđeno zdravlje, skupilo u to odbacivanje posrednog sloja.“29 26 27 28 29

Vladimir Lunaček: Izložba ‘Društva umjetnosti’, „Prosvjeta“, 1903; br. 21; str. 665. Kosta Strajnić: Umjetnost i žena, Zagreb, 1916; str. 29 - 30. Zdenko Rus: Balada o viđenju, „Kolo“, 1969; br. 8 – 9; str. 921 - 2. Željka Čorak: Boja, zvuk tišine, „Telegram“, 29. IV. i 2. V. 1969; str. 25. Za razliku od Čorakice, koja apostrofira

27


Slava Raškaj: Cvjetajući lopoči (oko 1899.) akvarel, 63.1 x 75.4 cm, Moderna galerija, Zagreb

Na tragu njezinih kritičarskih konstatacija, slobodan sam zaključiti kako je i Slavina inklinacija prema akvarelu i pastelu - dakle tehnikama koje omogućavaju brzo i neposredno slikanje opserviranog svijeta - rezultat njezina predosjećaja kako za dugotrajniji rad s uljenim bojama niti stvaralačku elaboraciju drugačijih slikarskih koncepcija, naprosto, nema vremena. Raškajičinu sklonost hladnim tonalitetima - predstavljenim „utihnutim tonovima svenulog bilja, ugaslim epidermama kasnog lišća, modrim i ljubičastim hladnoćama daljina“- u kojima ona prepoznaje „jasan zvuk slikaričine tišine“, kritičar Zdenko Tonković u visokom kromatskom registru i jačini zvuka njezinih pastelnih realizacija nazire pokušaj da se intenziviranjem zvuka kompenzira gluhonijemost. Vrlo je zanimljivo zapažanje Matka Peića kako je „uho bila ona bitna stvar koja je privlačila njezinu najveću pažnju“, pa je na portretu gluhonijeme djevojčice Vere Papić „uho središte slike.“ Slikarica je na Autoportretu iz 1898. akcentirala, pa čak ponešto i predimenzionirala svoje desno uho. Pri prijamu slikarice u stenjevačku bolnicu 1902., liječnički je konstatirano kako su njezine uške zapravo malene.

28


Slava Raškaj: Zgnječeni lopoči (oko 1900.) akvarel, 35 x 25,2 cm, vl. privatno

Podjednako osjetljiv za Slavinu ljudsku i stvaralačku dimenziju, književnik Kamilo Križanić,30 pokušao je u njezinom majstorskom Autoportretu (1898.), nazrijeti upravo taj osjećaj nepostojanja vremena pred sobom ili jednostavnije rečeno, njezinu slutnju smrti. Promatrajući lik lijepe i ozbiljne, plavokose i plavooke djevojke pomalo bucmastih obraza, Križanić zapaža njezin neobično 30 Kamilov otac, Petrinjac Stjepan Križanić, postao je 1898. godine učitelj na nižoj pučkoj školi u Ozlju. Tu se je upoznao i družio s dvije godine starijom Slavom. To poznanstvo pobudilo je u njemu interes za odgoj djece oštećena sluha i govora pa je već 1902. započeo raditi u zagrebačkom Zavodu za gluhonijeme. U obitelji Križanić nalazio se je veći broj Slavinih djela (akvarela i oslikanih drvenih tanjura, lepeza, kuhača i sl.), koje je njegova snaha, a Kamilova supruga Zora, krajem 1980-ih godina poklonila pomoćnom zagrebačkom biskupu i kolekcionaru umjetnina Đuri Kokši.

29


snažan pogled i usta koja šute kao da nemaju što za reći, naslutivši „na toj slici, koja pripada životopisu, izvjesno udaljavanje od svijeta i života.“31 A to udaljavanje sugestivno je prezentirano na njezinoj secesijsko – simboličkoj slici Zgnječeni lopoči, za koju zapravo i ne znamo kada je nastala, no aspolutno sam siguran da je naslikana nakon serije od četiri akvarelne slike s motivom lopoča - Cvjetajući lopoči (1899.). Za razliku od ovih prozračnih i secesionistički stiliziranih florealnih cjelina, sastavljenih od koloristički usklađenih rascvalih lopoča koji se mirno odrazuju u modrozelenkastoj vodi, na Slava Raškaj: Medaljoni (oko 1905.) slici Zgnječeni lopoči vidimo tek nekoliko veliakvarel, 3.3 x 4.5 cm, Psihijatrijska bolnica Vrapče kih, veslom bolesti i životnih nedaća stučenih (pohranjeno u Strossmayerovoj galeriji) ili pak prerano uvenulih listova i cvjetnih pupoljaka koji više nemaju snage da se rastvore i prodru u svijet. Stoga odista ne treba biti povjesničar umjetnosti ni stručnjak za psihoanalizu, da bi se najprostijim okom uvidjelo ono što je jasno definirano već samim nazivom ove slike. Bez straha da ću psihoanalitičkim uvidom naštetiti njezinom umjetničkom integritetu, reći ću kako su na ovoj slici postali ne samo razvidni, već i posve opipljivi znaci Slavine melankolije i depresije. Ovaj neveliki akvarel odista predstavlja metaforu njezina prekratka života i simbol nemogućnosti da se ostvari u svoj svojoj ljudskoj, a poglavito ženskoj punoći. Makar je posjedovala pribor za slikanje, poznato je da Slava u bolnici nije gotovo ništa slikala. Izuzetak predstavlja serija od osam minijaturnih figuralnih medaljona naslikanih akvarelom 1905. godine. Već sami njihovi naslovi: Žena u plavom, Žena hoda proljećem, Ženu prati zeleni oblak, Ženu je zadesila oluja, Ženu stiže krvavi oblak, Amor ima za strijelom krvavu košulju, Žena u ljubičastom samostanu i Čovjek je zabio sjekiru u panj upućuju na bolnu rekapitulaciju njezina života i vizualnu ekspresiju njezinih mentalnih i emocionalnih stanja. U tom smislu ni pojava trudne žene na jednom od njih, odista nije slučajna.32 31 Kamilo Križanić: Slikarica Slava Raškaj, „Danica“, 1976; str. 120 -121. Iznenađuje me da pisac ovog teksta nije na „usnama koje šute“ zapazio tragove groznice - vanjski znak nekog unutarnjeg zbivanja; ponajčešće infekcije, stresa, straha ili tjeskobe. 32 Citirani naslovi njezinih posljednjih slika - ovalnih medaljona visokih 3.3 i širokih 4.5 cm pokazuju kako je slikarica preblizu smrti i kako je već „zakoračila u svijet iza vremena i otkriva ono nešto neizrecivo, što šireći se izvan omeđenog prostora, pogubno guta biće.“ (Gordana Benić: Tama slikana svjetlom, „Slobodna Dalmacija“, 16. XI. 1999; str. 9.).

30


MIROSLAV KRALJEVIĆ (1885 – 1913.)


Miroslav Kraljević: Žene u prirodi (1912.) ulje na platnu, 59 x 50 cm, vl. privatno


Životopis Rođen je u Gospiću 14. XII. 1885. od majke Julijane rođene Vukelić i oca Tome pl. Kraljevića. Pučku školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Zagrebu, Požegi i Gospiću. Po završetku gimnazije, upisuje se na pravni fakultet u Beču (1904.), a istodobno pohodi privatni slikarski tečaj Georga Fischoffa. Godine 1906. prekida studij prava i odlazi u München gdje polazi privatnu grafičku školu Moritza Heymanna, da bi se 1907. upisao na Akademiju likovnih umjetnosti. Tu se, u klasi liberalnog profesora Huga von Habermanna, školuje zajedno s Josipom Račićem i Vladimirem Becićem. Zbog otpora strogim akademskim načelima slikanja i zagovaranja veće stvaralačke slobode, profesori i studenti su ovu trojicu legendarnih slikara nazvali Die Kroatische Schule (Hrvatska škola). U domovinu se vraća 1910. te živi i stvara u Požegi i Zagrebu. Početkom rujna 1911. odlazi u Pariz gdje polazi akademiju La Grande Chaumière koju ubrzo napušta. Krajem 1912. u zagrebačkom Salonu “Ullrich” priređuje svoju prvu i za života jedinu samostalnu izložbu sastavljenu od 52 eksponata.33 Ozbiljno narušena zdravlja, početkom 1913. odlazi u Sanatorij za plućne bolesti Brestovac kojeg napušta 14. IV. da bi dva dana kasnije umro ne napunivši 28. godinu života. Posthumno, njegovi su radovi izlagani u Zagrebu 1913; 1961; 1973. (s Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom), 1985. (s Josipom Račićem) i 1998; Požegi 1983. i 2004., Ljubljani 1952. (s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem), Osijeku 1970; Vinkovcima 1971. (s Vladimirom Becićem) i Rovinju 2004.

Slikarstvo Kraljevićev likovni opus po svojim je plastičkim odrednicama višeslojan, sastavljen od različitih stilskih izama (secesija, simbolizam, cézanneizam, impresionizam, ekspresionizam) koje je slikar, kao materijalno dobro potkovani velikožupanski sin i plemenitaš, upoznao neposredno na europskim izvorima (Beč, München, Pariz). Uspješno ih akceptirajući, podredio ih je izvornosti svoga talenta i osobnom likovnom senzibilitetu te na metijerski suveren i personaliziran način spretno i sretno sintetizirao u svoja likovna djela. Zbog spomenute heterogenosti i polistilizma, Kraljevićeva vrhunska djela nije jednostavno klasificirati. Nema nikakve dvojbe, kako je onaj ponajbolji, na primarnoj čistoći likovnog govora zasnovan dio Kraljevićeva kompleksna opusa, nadrastao vremenske datosti i sve ono što je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti postojalo do njegove pojave. 33 Netočna je Zidićeva opaska izrečena u studiji Miroslav Kraljević („Moderna d.o.o.“, Zagreb, 2010; str. 110.) kako na ovoj izložbi, koja je trajala od 11. XI. do 4. XII. 1912. godine, „nitko ništa nije otkupio“. Dr. Izidor Kršnjavi otkupio je sliku Kraljevićevog psa Paše, Zemaljska vlada Bikove, a Antun Ullrich Autoportret.

33


Miroslav Kraljević: Parc du Luxembourg III (1912.) ulje na platnu, 54 x 64 cm, Moderna galerija, Zagreb

Ovo se posebice odnosi na ona njegova ulja na kojima se očituju stvaralački prikloni ka cézanneističkoj konstrukciji oblika i prostora (Portret tete Lujke, Teta Lujka u vrtu, Portret strica Lace, Mrtva priroda s dinjom, Mrtva priroda s vrčem) i ekspresivno stilizirane crteže perom i tušem (od koji je neke objavljivao u ekskluzivnoj pariškoj reviji Panurge). Pojedine njegove štafelajne slike (Žene u prirodi, Golgota, Autoportret s paletom, Portret djevojčice, Pantheon) predstavljaju suveren uvod u poetiku hrvatskog slikarskog ekspresionizma. 34


Miroslav Kraljević: Autoportret s lulom (1912.) ulje na platnu, 40.5 x 33 cm, Moderna galerija, Zagreb

Upravo ova Kraljevićeva ostvarenja, nastala na temeljima najbolje zapadnoeuropske tradicije, predstavljala su nezaobilazno referencijalno mjesto i imala nemjerljiv, gotovo presudan utjecaj na brojne naše mlade slikare, pogotovo na generaciju umjetnika okupljenih oko „Proljetnog salona“ (Milivoj Uzelac, Marin Tartaglia, Marijan Trepše, Vilko Gecan, Vladimir Varlaj i dr.). Nema nikakve sumnje kako Kraljevićeva pojava predstavlja jedan od prijelomnih i prekretničkih događaja u genezi modernog hrvatskog slikarstva koje je upravo Kraljević osuvremenio i primakao europskim, osobito pariškim umjetničkim paradigmama. 35


Povijest bolesti Majka Julija bolovala je od tuberkuloze, a sestra Marija (Mica) od iste je bolesti umrla 1905. godine. Godinu dana prije Micine smrti, otac mu je o njezinoj bolesti pisao sljedeće: „Mica, naša draga, naoko dobro, u licu se vrlo lijepo oporavila, i tko ju ne čuje kašljati, mislio bi zdrava, najzdravija.“34 Jedan od Kraljevićevih sudrugova s minhenske Akademije, slikar Vladimir Becić spominje njegovu „turobnost do sentimentalnosti“, navodeći pritom kako je bol u svojim grudima Kraljević osjećao već prije Račićeva odlaska u Pariz, dakle prije 11. II. 1908.35 Tijekom travnja i svibnja 1911. Kraljević se liječio u Kraljevici, no nije jasno od koje bolesti. Budući da u svom pariškom pismu, datiranom 16. XII. 1911. i upućenom stricu, požeškom župniku Teodoru pl. Kraljeviću piše: Zdravlje me, fala Bogu, dobro služi i uslijed toga sam se već posvema aklimatizirao!, zaključujem da je ovo liječenje bilo uspješno. Na temelju navoda iz pisma, datiranog mjesec i po dana kasnije, točnije 1. II. 1912. istom adresatu - Ovo je zaista zlatno vrijeme: ni katara, a lanjske zime skoro zagreboh u ledinu. - stiče se dojam da je bolest od koje se 1911. liječio u Kraljevici bila itekako ozbiljna, a kako se u podsjećanju na nju spominje riječ katar, to se ne može isključiti niti tuberkuloza pluća. Spomenutu sumnju potkrepljuje i pismo koje je srpnja 1912. slikar uputio teti Lujki, a u kojem piše da je tijekom zime bio preko svake mjere nervozan, da je izgubio nekoliko kilograma i da mu je liječnik zabranio pušenje i upotrebu alkohola. Listopada 1912. Kraljević se iz Pariza vratio u Zagreb te negdje oko božićnih praznika obolio od „upale pluća“. Liječio se kod kuće, u Medulićevoj ulici. Kako se je bolest pogoršavala, dne 12. veljače 1913. zaprimljen je u Sanatorij za tuberkulozu pluća Brestovac na Sljemenu. Nadležni liječnik dr. Pavao Ćulumović, ovako je opisao njegov klinički status kod dolaska: težina 61 kg, temperatura subfebrilna, tonus 110, bilo ubrzano, nejednako, tuberkulozni bacili +, hemoglobin 76%, phospor 2%, specifična težina: 1020, urochromogen +, crtež pluća: zasjenjena desna strana od vrha do polovine, na lijevoj strani zasjenjen vršak. Klinička dijagnoza: Catarrhalis III.36 34 Zanimljivo je da se Kraljevićev predosjećaj smrti može nazrijeti u pojedinim njegovim, u rukopisnoj ostavštini sačuvanim pjesmama, pisanim između 1905. i 1909. godine, npr. Bole me grudi / a za sobom / ćutim dugačku i hladnu sjenu / kako me mučki prati / pružajući čeljust gladnu. 35 Mada se od Kochovog otkrića bacila tuberkuloze 1882., pouzdano zna da tuberkuloza nije nasljedna bolest, da se ne nasljeđuje od roditelja, da se djeca ne rađaju tuberkulozna, već zdrava i da se zaraze iza poroda, u monografiji Miroslav Kraljević autorica Vera Horvat Pintarić (Zagreb, „Globus“, 1985.) navodi kako su Miroslav i njegova sestra Mica „naslijedili tuberkulozu od majke“ (str. 276.). 36 Vesna Novak Oštrić: Umjetnost Miroslava Kraljevića (doktorska disertacija), Zagreb, 1965., str. 362. Zanimljivo je kako u svom doktoratu autorica navodi Ćulumovića kao Kraljevićeva liječnika, no u popisu liječnika koji su radili na Brestovcu, a koji je u publikaciji Ars therapeutica (4/1934.) objavio dr. Kuzma Tomašić, svojedobni šef Brestovca - ne nalazim njegovo ime. Prema raspoloživim podacima Ćulumović je od 1909. do umirovljenja 1934. bio

36


Kako se odvijalo njegovo liječenje na Brestovcu, može se razabrati iz pisma koje je 22. III. 1913. uputio teti Lujki: Bio sam se već malko pomogao, okrenulo sve na bolje, temperatura spala itd. Kako sam se uopće samo zato rodio da imam neprestance kojekakove pehove, ovaj puta dakako – jedna užastna angina opet me potrpa u krevet, temperatura skočila, a ja tamo gdje sam bio. Istina, pluća su mi se dosta popravila, al’ je glavno da moram ležati, a prema tome trpi moj inače briliantni apetit. Međutim bit će sigurno bolje – nadajmo se, čim vrijeme malko okrene na bolje, jer je ovdje gadno ispod svake kritike. Danas – dapače - što je ovdje rijedkost, imamo i gustu maglu. Inače, bilo bi sve u redu – pušio dakako nisam već preko mjesec dana, pa sam već posvema zaboravio na taj užitak. Jedno jesam na silnom profitu – što sam ovim ležanjem i mirom, a time što ne pušim, pokrpao svoje živce, upravo sjajno. Kako će me dugo još ovdje prišarafiti neimam ni pojma, no znam da bi bio sretan da mogu odavle, pa makar i pješice.37 U narednom pismu, upućenom krajem ožujka istom primatelju, Kraljević s nešto više riječi opisuje dotada poduzete načine svoga liječenja: Velike sreće baš nikada nisam bio – a u isto vrijeme mogu da govorim o sreći što mi je moguće ovdje biti i što mi barem za sada – kura pomaže… Ovdašnju kuru bi se svakako moglo prije pokrstiti „mastkura“ – kako smo si mi svi to predstavljali. Košta je dakako, jaka i dobra, al’ je poput svake obične košte u dobrim građanskim kućama – recimo skoro da je stignula stol kome vi pravite „špascetle“. Glavno je svježi zrak, veoma oprezno mjerenje temperature koja čim prestupi 37 stupnjeva Celziusa već je otjerala siromaka pacijenta u krevet dok god se „temperaturica“, kako ju ovdje zovu, opet ne opošteni i ne padne pod 37 stupnjeva. Jedan od glavnih medikamenata je injekcija „tuberkulina“, to je neki serum koji se uštrcava samo u slučaju normalne temperature pod kožu ruke. Zadaća mu je da ubija u plućima bacile stvarajuć silan šlajm da narav – koja redovno poslije svake injekcije reagira sa 38 stupnjeva – izbacujuć ga i spriječi daljnji razvoj bolesti. Međutim, dosta o toj „unapetitlih“ stvari. Konac – koncu ja se osjećam bolje, jer kako mi doktor reče, neima više razloga da ne bi bilo – samo vremena – koje ja najviše žalim ovako u ludo potrošiti, pa baš sada kad mi bijaše dosta posla povjereno. Dakle, ovaj je život pun paradoksa, koji bi bili i sami bez bolesti dostatni da čovjeku ojade dane – kad bi se čovjek upuštao u njihovo bliže razglabanje. Mene još nisu načeli. Ja živim sada zaista mome zdravlju i koliko je to moguće sve ostalo napustih, ne obaziruć se na ništa. Dakako da to mnogome času košta prijegaranja – te točke neću ni da spominjem – no uglavnom ćutim se dosta jak da odbacim sve izim pitanja zdravlja – na odulje vrijeme. U Vašem milom ravnatelj Bolnice milosrdne braće (poslije Zakladne bolnice). Budući da je Ćulumović slovio kao vrstan stručnjak za dijagnostiku i terapiju tuberkuloze, moguće je da je povremeno obavljao konzilijarnu djelatnost na Brestovcu. 37 Vidi bilješku br. 36, str. 363 – 4.

37


pozivu, o guskicama i pilićima i „pitanju pajceka“ još na prilično dugo vremena – na moju veliku žalost - ni govora, jer će me ovi ovdje, bojim se, dosta kasno iz muštre ispustiti, jer moj tobožnji katar poput svih naših obiteljskih katara, koji uslijed neracionalnog postupka – svršiše svakako pa i žalostno.38 Nedugo potom, točnije 14. IV. 1913. Kraljević je samoincijativno prekinuo stacionarno liječenje. Njegov klinički status pri odlasku izgledao je ovako: tjelesna težina 61 kg. Bilo ubrzano, nejednako. Tonus 70. TBC bacili +. Hemoglobin 70%. Diazo - reakcija: +, Urokromogen +. Crtež pluća: isti kao kod dolaska.39, 40 Došavši kući u Medulićevu 3, slikar se gušio i teško disao. Primio je posljednju pomast i tješio majku brinući se kako će doživjeti njegovu smrt, a okupljenoj obitelji nije dopuštao da pogasi svijeće. Na samrti je zatražio čašu šampanjca, zalogaj kavijara i češalj: da „umre lipo“ i da „umre lip“. Takvo, u pravom smislu dostojanstveno ponašanje u trenucima konačnog nestanka, privilegija je posebno senzibilnih i plemenitih duša. Umro je 16. travnja 1913. u 12 sati noću, a sahranjen je 19. travnja u obiteljskoj grobnici na groblju sv. Ilije u Slavonskoj Požegi.

Osvrt na povijest bolesti Na osnovu podataka iz Povijesti bolesti može se zaključiti da je Kraljević krajem 1912. i početkom 1913. bolovao od obostrane, bakteriološki pozitivne tuberkuloze pluća. Od ostalih kliničkih i laboratorijskih pokazatelja njegova zdravstvena stanja navodim relativnu neuhranjenost, slabokrvnost (suvremenici ga opisuju kao izrazito blijedog čovjeka boležljiva izgleda) te ubrzani i nepravilni rad srca koji se može protumačiti povišenom tjelesnom temperaturom, podražajem neurovegetativnog sustava (prevlašću simpatikusa kod tuberkuloznih bolesnika) i slabokrvnošću. Prisustvo urokroma u mokraći vjerojatno je posljedica povišene temperature i propadanja plućnog tkiva. Kraljevićeva terapija sastojala se od medikamentoznog liječenja (tuberkulin) i općih mjera (mirovanje, dobra prehrana, snižavanje temperature). Mada slikar navodi kako mu „kura pomaže“, „kako više ne puši“ (prema nekim svjedočenjima pušio je preko 100 cigareta dnevno) i kako je „ovim le38 Vidi bilješku br. 36, str. 366 - 7. 39 Vidi bilješku br. 36, str. 362 - 3. 40 Pripremajući materijal za Kraljevićevu monografiju, likovni publicist Matko Peić pronašao je u arhivi Sanatorija za plućne bolesti Brestovac zanimljiv dokument. Riječ je o liječničkom dijagramu Kraljevićevih pluća, na kojem su obilježeni „punktovi njegovih sušicom sagorjelih grudi“. Osvrćući se na taj, kako navodi, „medicinski poentilizam na Kraljevićevom sanatorijskom kartonu“, Peić ga opisuje ovim riječima: Umjesto impresionističkih mrlja i točaka te umjesto ekspresionističkih grotla i provalija na svojoj slici, donio nam je Kraljević iz Pariza svoja tuberkulozna, kavernama izbodena pluća. Prema opisu Kraljevićevih pluća iz pera dr. Ćulumovića, u koji nemamo razloga ne vjerovati, jer je još od 1912. na Brestovcu postojao rentgen – aparat, očito je kako slikar prigodom dolaska, a ni odlaska s liječenja nije imao plućne promjene kavernoznog karaktera. Opširnije u tekstu M. Peića: Umrijeti u Zagrebu, „Vjesnik – panorama subotom“, 21. XII. 1985; str. 17. 38


žanjem i mirom pokrpao svoje živce“, njegovo se zdravstveno stanje nakon dvomjesečnog liječenja nije nimalo popravilo. U jednom od pisama, Kraljević navodi da se njegovo liječenje provodi potkožnim injekcijama tuberkulina, kao jednim od glavnih medikamenata. Prema njegovu tumačenju riječ je o „serumu koji se uštrcava samo u slučaju normalne temperature i čija je zadaća da u plućima ubija bacile i stvarajuć silan šlajm da narav – koja redovno poslije svake injekcije reagira na 38 stupnjeva - izbacujuć ga spriječi daljnji razvoj bolesti“. U vezi primjene tuberkulina, dužan sam reći kako je on korišten s namjerom da pojača otporne sile čovječjeg tijela. Naime, još 1890. Robert Koch pronašao je tuberkulin, supstancu koja se dobija iz kulture bacila tuberkuloze vjerujući da je na tragu lijeku koji bi mogao uništiti klice tuberkuloze. U bolesnika s tuberkulozom, potkožna injekcija tuberkulina izazivala je povišenu temperaturu, groznicu, povraćanje i druge opće simptome, dok su simptomi u zdravih osoba bili minimalni ili nikakvi, što je pak bilo od pomoći u dijagnostici tuberkuloze. S vremenom poduzeti pokusi, dokazali su kako je u liječenju aktivne tuberkuloze tuberkulin više štetan nego koristan pa se nakon toga više nije preporučavao za praktičnu primjenu.41 Bilo kako bilo, dvomjesečno liječenje nije bilo uspješno. Ovaku tvrdnju potkrjepljuju gotovo svi parametri kliničkog statusa koji su evidentirani prigodom Kraljevićevog napuštanja Brestovca. Tjelesna težina ostala mu je ista (dobra košta koju je spominjao nije ga ništa udebljala), a nije se promijenio ni crtež njegovih pluća. Bacili tuberkuloze bili su i dalje prisutni u iskašljaju, a vrijednosti krvnog tlaka i hemoglobina bile su čak niže nego kod dolaska, što bi moglo značiti da je anemija napredovala, pa je shodno tome i broj otkucaja srca u minuti ostao povišen, a nije se uspostavila ni ritmičnost srčanog rada.42 Zanimljivo je da je pri odlasku konstatirana pozitivna diazo - reakcija, koja se je obično registrirala u uznapredovalim i klinički težim formama tuberkuloze. Najuvjerljiviji dokaz neuspješnosti liječenja očituje se u činjenici da je slikar samo dva dana po izlasku iz bolnice preminuo. Na osnovu svega ovoga, zaključujem kako je u pismima upućenim teti Lujki, Kraljević umanjivao svoje tegobe i da je prigodom samovoljnog prekida liječenja bio itekako svjestan da poduzeto liječenje nije dalo rezultata, da je organizam izgubio borbu s bolešću i da će njegov, kako je sam pisao, tobožnji katar, poput svih obiteljskih katara, svršiti žalosno.

41 Nade koje su se polagale u Kochov alttuberkulin ubrzo su nestale i prevladalo je uvjerenje kako taj preparat nema nikakve terapijske vrijednosti u liječenju tuberkuloze. Isti je korišten sa svrhom da djeluje na one organe koji stvaraju specifičnu obranu od bacila i tako doprinesu njihovom razgrađivanju i uništavanju. Zanimljivo je kako tu specifičnu obranu, Kraljević tumači „stvaranjem silnog šlajma“ kojim se izbacuju bacili iz pluća i sprečava „daljnji razvoj bolesti“. 42 Poznato je da je tahikardija stalni pratilac tuberkuloznih bolesnika, da prva nastaje i posljednja iščezava.

39


Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo Cjelokupan Kraljevićev likovni opus, nastao tijekom šest godina samostalnoga rada (1906 – 1912.), nije preopsežan i čini ga, prema procjeni struke, oko 600 likovnih djela, pri čemu oko 400 radova otpada na crteže, a svega šezdesetak na uljene slike koje nastaju sporijim tempom i zahtijevaju duži i koncentriraniji rad. Unatoč tome, tijekom 1912. godine, koja predstavlja zadnju godinu njegova stvaralaštva, nastala su brojna i kvalitetna, dapače sjajna umjetnička djela, npr. Žene u prirodi - Odmaranje, Vive la joie - Živjelo veselje, Pantheon, Golgota, Autoportret s paletom, Autoportret s lulom, Portret djevojčice I i II, Mrtva priroda s dinjom, Mrtva priroda s vrčem, Portret strica Lace, Bonvivant, Djevojka u modrim čarapama, Portret slikara Benkovića, Veliki ženski akt - Olympia, Leda s labudom, Madona, Portret Nadežde Petrović, U pariškoj kavani, Parc du Luxembourg III i druga.

Miroslav Kraljević: Autoportret s knjigom (1912.) tuš, 19.1 x 8.8 cm, Grafička zbirka NSB, Zagreb

Nema nikakve sumnje kako je predosjećaj skorog kraja bio ključan psihološki okidač koji je doveo do tako nagloga i potpunoga Kraljevićevoga stvaralačkog sazrijevanja te nevjerojatno brze realizacije natprosječno kvalitetnih i za našu sredinu inovativnih djela. Sva ova djela slikar je praktički „istrgao“ iz njedara bolesti koja ga je nagrizala i utrkujući se s vremenom, u dane sabijajuć mjesece i u mjesece godine, nastojao da kreativno nadvlada vlastitu prolaznost.43 Prihvatimo li u Uvodnim napomenama elaboriranu tezu po kojoj slika predstavlja ogledalo autorove ličnosti u kojem su uzrcaljeni njegovi svjesni i podsvjesni sadržaji, misli i osjećaji, zapitajmo se otkuda to onda proizlazi Kraljevićeva sklonost ka stvaralačkoj elaboraciji erotskih motiva. Spomenuta sklonost, nerijetko iskazana kao doslovna opsjednutost erotizmom, evidentna je u činjenici da se na više od dvije trećine njegovih jednostavnih, sažetih i temperamentnih crteža (za koje se općenito drži da predstavljaju neposrednije, gotovo dnevničko i autobiografsko svjedočanstvo o autorovoj egzistenciji), nalaze senzualni, nerijetko vrlo osebujni i opsceni prikazi ženskog tijela.

43 To njegovo nastojanje eksplicitno posvjedočuju riječi njegovoga minhenskog druga, slikara Vladimira Becića: „Marljiv, do skrajnosti ozbiljan i povučen u se, (on) nema druge ambicije nego preteći neumolni korak teške tuberkulozne bolesti i prije tragičnog završetka dati iz sebe djelo.“ (V. Becić: Sjećanja na Račića i Kraljevića, „Hrvatska revija“, 1935; br. 8., str. 396 - 399.). Slično sudi i povjesničar umjetnosti Igor Zidić tvrdeći kako „Kraljevićev opus, više nego ikoji drugi u našoj povijesti (moderne) umjetnosti - kraj svih svojih očitovanja kako u žanrovskom tako i u interpretacijskom smislu – ima pečat hitnje i preobrazbe - duga i deskriptivna pisma zamjenjuju sada sažeti brzojavi.“ (Igor Zidić: Miroslav Kraljević, „Moderna d.o.o.“, Zagreb, 2010; str. 38.).

40


Miroslav Kraljević: Par na divanu (1912.) crtež perom i kistom na papiru, 19. 5 x 22.5 cm, vl. privatno

Miroslav Kraljević: Zrelo voće (1912.) ulje na platnu, 54 x 65 cm, Moderna galerija, Zagreb

Prije negoli „vatrom tuberanskog erotizma“,44 ovu Kraljevićevu ikonografsku preferenciju protumačio bih slikarevim pokušajem da posredstvom erotskog naboja osnaži i vrednuje vlastito jastvo, da postigne afektivni ekvilibrij i prokreaciju kakva takva života, pa bio to samo onaj kompenzacijski ili supstitucijski umjetnički zaklon za bolesničke nevolje. Činjenica da je Kraljević u mnoge erotske prizore kontekstualizirao vlastiti, prepoznatljiv ili prerušen lik, primjerice u satira, zapravo je izraz njegove podsvjesne težnje da u takvim prizorima učestvuje, da hedonistički uživa i erosom kompenzira tragiku života. Potonje je naročito izraženo na slici Zrelo voće (1912.), na kojoj je slikar projicirao sebe u mišićavo i okrupnjalo golo muško tijelo. Posebno je pitanje zbog čega se je pritom, inače fizički slabunjav, vitak i mršav slikar, samoprikazivao širim i snažnijim nego što je zapravo bio? Može li se u ovom stvaralačkom aktu nazrijeti nešto više od svojevrsne automodelacijske travestije i dendističke autokarikaturalne projekcije (Autoportret s knjigom, Autokarikatura)?45 Nešto, što bi zapravo bila šifrirana fiks ideja sušičavih bolesnika da postanu uhranjenjiji i trbušastiji, pri čemu bi upravo porast tjelesne težine označavao oporavak od bolesti, odnosno realnu pretpostavku da su klice koje bolesnici nose u sebi nestale, a samim time i opasnost da postanu izvori zaraze za one osobe s kojima stupaju u bliske tjelesne odnose. 44 Ovaj, u literaturi pomalo uvriježen kvalifikativ tuberkuloznih bolesnika, tumačen je pojačanim izlučivanjem genitalnih žlijezda prisutnim kod pojedinih bolesnika. 45 Kraljevićevim dendizmom obrazlagalo se je i njegovo stalno nošenje rukavica. Poznato je da bolesnici od sušice imaju, što zbog labilnosti u sekreciji znojnih žlijezda, što zbog stalnih subfebrilnih temperatura pojačano znojenje pa su im stoga ruke često znojne i tople, što im može pričinjavati stigmatizirajući kompleks pri rukovanju.

41


Miroslav Kraljević: Autoportret s paletom (1912.) ulje na platnu, 55 x 33 cm, Moderna galerija, Zagreb 42


U kojoj je mjeri tuberkuloza utjecala na Kraljevićev fizički izgled, ponajbolje se razabire iz njegovih autoportreta, od kojih neki predstavljaju remek djela hrvatskog slikarstva. Budući da nisu rađeni po narudžbi i da kao takvi prezentiraju iskren pogled umjetnika u sâmoga sebe, to su nam upravo oni ponajbolji egzemplari promjena u slikarevom fizičkom i psihološkom habitusu. Autoportert s lulom nastao u Parizu 1912. godine, djelo je iznimne izražajne snage i likovne sigurnosti. Oblikovan je čvrsto, modeliranjem tonova i odmjerenim potezima pastozne boje. U prvom je planu ravnoteža uspostavljena između plastične kulture slike i mentalnog ustrojstva osviještenog slikara, koji se samoreprezentira s nadmoćnom metijerskom sigurnošću. Iz njegove muževne glave, uokvirene dotjeranom crvenkastom bradom i kestenjastom kosom, te bljedolikog i mršavog lica izbija snažan intelekt i inteligentna duševnost. Taj dojam pojačava polica s dva reda knjiga smještena na lijevom rubu slike. Čini se da na slikarevom liku nema vidljivijih tragova bolesti. Ipak, crvenkasti tonovi vrućice na inkarnatu obraza i uške, napregnut pogled, nervozna gesta zagriza kojim pridržava lulu u lijevom usnom kutu te stješnjujući ugao, nastao između okomite i kose ravnine slike, u koji je pomaknuta slikareva figura, sugeriraju drugačije zaključke, no zasigurno ne onakve koji bi ukazivali na to da mu je preostala još samo jedna godina života. Za razliku od ovoga, posve je drugačije intoniran njegov posljednji, predsmrtni Autoportret s paletom, naslikan u prosincu 1912. za kojeg se dugo mislilo da je nedovršen, a zapravo ga je započela i dovršavala smrt. Realiziran u jednom dahu, na amorfnoj i prijetećoj zelenkastosmeđoj pozadini, isti predstavlja samoponirajući aspekt Kraljevićeva bića. Shvaćajući da je kraj već toliko blizu da mu rastače tijelo, Kraljević se slika širokim kistom i dugim potezima, ne bi li dobio utrku s vremenom i prikazao se prije no što mu smrt posve zamuti fizionomijske detalje, ukoči pogled i rastvori stanjenu bradu, koja poput simboličkog rupca već jedva pridržava olabavljeni oval, sjenom propasti prepolovljena lica.46 Kako je fizički rasap slikarevâ bića više nego očit i kako su pojedini dijelovi njegove glave (lijeva očna duplja, lijeva ušna školjka) već posve izgubili svoju fizičku supstancijalnost i pretvorili se u mrlje vapnenasto bijele boje nanešene golim prstima, to se i ovaj mortificirani autoportret, više negoli ogledalo Kraljevićevog fizičkog obličja (očevici njegove smrti govorili su kako mu je glava izgledala poput lubanje s kožom), nameće kao forma mentis - metafizički otisak - Veronikin rubac njegova lika.47 46 Thomas Mann u Čarobnoj gori napisao je „kako se na slici, kao pravoj zbilji, može izgledati kudikamo ljepše i istinskije nego inače“. Gledajući Kraljevićev Autoportret s paletom može se reći kako je slikaru više od implementacije ljepote stalo do autoreprezentacije istine, daleko više biografske, nego umjetničke. 47 U drugom ´Autoportretu´ pozadina je liku – muklo ništa. On više nije uronjen u poznati prostor, nije više okružen svojim stvarima, mobilijarom; nema više ni zida na koji se može potpisati, ni lule. Nestalo je i puce s košulje. Lijepa, artistička i gospodstvena mašna, vezana otmjenom ležernošću, prometnula se u crni čvor što mu steže vrat. Dotjerana brada s prve slike – u drugoj mu je počela gutati lice… Drugi je ´Autoportret´ – kojemu je on poslužio kao kist – upivši s bojom i njegovo tjelesno biće, zaslužio pravo da bude hrvatski artistički ´Sacra Sindone´. Što može biti modernije od platna koje utjelovljuje slikarevo iščeznuće? – pita se Igor Zidić u publikaciji Miroslav Kraljević, „Moderna d.o.o.“, Zagreb, 2010; str. 28. 43


Miroslav Kraljević: Autoportret s paletom – fragment (1912.)

Iako navedene činjenice predstavljaju potencijalno izvorište dramske napetosti, prave drame u ovom ekpresiviziranom rukopisu smrti zapravo i nema. A nema je zato jer je slikar bio pripremljen za svoju smrt. Da nije bio pripremljen, vjerojatno ne bi dva dana prije njezinog konačnog nastupa napustio bolničko liječenje, koje mu je davalo kakve takve, pa makar i samo teoretske izglede za povoljniji ishod. Dokaz slikareve spremnosti da se muke koje mu je priredila bolest već jednom prekinu, predstavlja i njegova slika Golgota (1912.). Pokraj osoba koje se kockaju za Kristov crveni plašt postavljen je vojnik s kopljem zvan Longin. Prema biblijskoj predaji, upravo će on, ne mogavši više podnositi Isusove muke na križu, svojim kopljem probosti njegovo srce i zadati mu posljednji udarac, zašto će kasnije biti proglašen svetim. Ključno ikonografsko iznašašće ove simbolističke kompozicije sastoji se u činjenici da je u fizičkom liku kopljonoše Longina, slikar zapravo predočio sebe (ili možda obrnuto: sebe kao Longina). Suosjećajući se s Kristovom fizičkom patnjom kao svojom, prepoznavši u muci Isusove smrti osobnu sudbinu, slikar se svjesno odlučuje da sudjeluje u zločinu. Njegova je uloga pritom dvostruka: on je istovremeno pasivni promatrač prizora (kojeg slika) i njegov aktivni 44


Miroslav Kraljević: Golgota (1912.) ulje na platnu, 72 x 115 cm, Moderna galerija, Zagreb

sudionik (budući da se u isti samoreprezentira). Shodno ovome, slikar sebi u golgotskom zbivanju pridaje dvostruki identitet: paćenički, koji je, isključujući bilo kakvu sentimentalnost, predstavljen inkarnacijom Isusa na križu i ubilački, kojeg isključujući grubi naturalizam, predstavlja Longin. Koplje koje pritom dokrajčuje Isusa i oslobađa ga daljnjih patnji, zapravo je simbol bolesti koja usmrćuje slikara. Kako smrt Isusa Krista posjeduje fizičku i duhovnu dimenziju, tako i ovaj prizor u eshatološkom smislu označava umiranje same smrti, tj. obnovu života kroz svjetlost Uskrsnuća koje započinje smrću. Zahvaljujući Kraljevićevoj reinterpretaciji Isusove smrti na križu – ostvarenoj kroz prizmu osobne bolesti te sakralizacijom vlastite smrti – postaje nam znatno jasniji, kako ovaj kršćansko – teološki entitet, tako i stvaran život mladog slikara koji s Damoklovim mačom nad glavom očekuje kraj i u ozračju skore smrti, suverenom stvaralačkom gestom kreira personalizirana likovna djela koja će mu produžiti život preko njegovih fizičkih granica.

45


SUMMARY This book is about the influence of tuberculosis on the visual arts creativity of fourteen Croatian visual artists, the majority of whom represent a major landmark in the history of modern and contemporary Croatian visual arts. By its context, the book attempts to point to the influence of tuberculosis on the creative evolution and creative ripening of the represented, not infrequently pre-maturely deceased authors as well as the stylistic constitution and the iconographic basis of their artistic works. From his fundamental viewpoint that the experience of facing imminent death and creative experience are not two separate phenomena, but, on the contrary, entities that combine themselves in the work of art, the author has endeavoured to set up tangential lines between the estetik fenomenology of works of art and the condition of facing a terminal disease, which the artists who created them found themselves in. No matter how much they are determined by the nature of the artist’s disease, which has been, as it can clearly be seen in the aforementioned examples, an anticipator of the cognition of the possible untimely death, and pursuant to that, the beginning of a precarious struggle for life, or, on the other hand, a farewell to it, the artefacts of tuberculous sufferers differ markedly according to their plastic and semantic features. One should not have doubts that clinical manifestations of tuberculosis and precariousness of its outcome affected the psychological condition of the artist-sufferer, and thereby the semantics of their works, which was considerably marked by the repertoire of the disease and typical motives as if directly conjured up by Thanatos himself. Having become the spiritual space for artistic creations, this fear of annulment of existence has compensated itself in various creative manners - from the ecstatic colouristic energies of Ignjat Job and dreamy Eden-like visions, as the last existential strongholds of Juraj Plančić, to melancholic, grey drizzle, as a prelude into the vestibule of death of Milan Steiner, together with expressive, withered and maimed nudes of Ljubo Ivančić, all of which are nothing else but a universal metaphor for evanescence of life and tragic quality of human existence. By presenting the connection established between tuberculosis-stricken artists and plastic and iconic characteristics of their works of art, the author has offered just one possible historical-artistic interpretation. Only time will tell to what extent the valorisation of this issue, which is open to debate and to being looked at from different angles, will redeem the author’s effort.

178


LITERATURA Najveći neprijatelj našeg naroda – tuberkuloza (skup radova), „Nova Evropa“, 11. I. 1924; br. 2. Andrija Štampar: Socijalna medicina (III. dio), Tuberkuloza od dr. Vase Savića, Izdanje Higijenskog zavoda sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu, Zagreb, 1926. Vladimir Ćepulić: Plućna tuberkuloza, „Liječnički vjesnik“, Karlovac, 1927. Vladimir Ćepulić: Tuberkuloza kosti i zglobova, „Liječnički vjesnik“, Karlovac, 1928. Vjekoslav Kušan: Tuberkuloza, kratki prikaz bolesti, suzbijanje i liječenje, Trgovačka štamparija, Sarajevo, 1931. Vladimir Ćepulić: Tuberkuloza – uzroci, znaci, liječenje, obrana, Zagreb, „Minerva“, 1934. Vjekoslav Kušan: Rana dijagnostika tuberkuloze pluća, Zagreb, „Liječnički vjesnik“, 1936. Vladimir Ćepulić: Naša nastojanja u borbi protiv tuberkuloze, Institut za tuberkulozu, Društvo za suzbijanje tuberkuloze u Zagrebu, Zagreb, 1940. Borivoje Mih. Đorđević: Veštački pneumotoraks, „Medicinska knjiga“, Beograd, 1948. Milić Grujić: Hirurško lečenje plućne tuberkuloze, “Naučna knjiga”, Beograd, 1948. Stanko Dujmušić: Operativna torakoskopija (II. prerađeno i prošireno izdanje), “Medicinska knjiga”, Beograd – Zagreb, 1949. Carlo Forlanini i umjetni pneumotoraks, priredio: Dr. Stanko Dujmušić, „Medicinska knjiga“, Beograd – Zagreb, 1949. Ivan Botteri: Interna medicina (I. dio), Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1950. Milan P. Antonović: Tuberkuloza, „Medicinska knjiga“, Beograd, 1950. F. Dumarest i H. Mollard: Izlečeni tuberkulozni bolesnik, „Medicinska knjiga“, Beograd – Zagreb, 1952. Milić M. Grujić: Tuberkuloza pluća, Beograd, „Naučna knjiga“, 1967. Ivica Vučak: Dr. Vladimir Ćepulić – A Life Devoted to Successful Campaigning against Tuberculosis. “Newsletter IUATLD”, March 1993:27. Ivica Vučak: Zašto je BCG u Hrvatskoj kasnio?, „Liječničke novine“, 2005; br. 41; str. 44 - 7. Ivica Vučak: Tuberkuloza u Hrvatskoj (zvijer koju je moguće ukrotiti, ali ne i pripitomiti) u (FatovićFerenčić S., Pećina M, ur.): CLIO u medicinskoj praksi, u knjizi Rasprave i građa za povijest znanosti, HAZU, Zagreb 2007., str. 57 - 65. Ivica Vučak: Tuberkuloza u Hrvatskoj - U povodu 90 godina od osnutka prvog ATD u Zagrebu /19212011/. „Liječničke novine“, 2011; br. 11/102/, str. 59- 62. 179


Ivica Vučak: The Struggle against Tuberculosis during the 20th Century in Croatia. In Zupanič Slavec Z.: Tuberculosis (1860 – 1960.) Slovenia,s Golnik Sanatorium and TB in Central Europe, Peter Lang GmbH, Frankfurt am Main, 2001, str. 19 – 28. Grgo Gamulin: Juraj Plančić, Zagreb, “Matica hrvatska”, 1953. Matko Peić: Slava Raškaj, „Spektar“, Zagreb, 1985. Vera Horvat Pintarić: Miroslav Kraljević, Zagreb; „Globus“, 1985. Grgo Gamulin: Ignjat Job, Bol, Galerija umjetnina, 1987. Maković Zvonko: Ignjat Job, katalog retrospektivne izložbe, Zagreb, Umjetnički paviljon, 1997. Boris Vrga: Gašpar Bolković Pik, „Skener studio“ Zagreb, Narodno sveučilište Rab, Matica hrvatska Varaždin, Zagreb, 2000. Zdenko Rus: Hommage Ivo Šebalj, katalog izložbe, Zagreb, Umjetnički paviljon, 17. VI – 21. VII. 2002. Boris Vrga: Tuberkuloza i kreativnost, predavanje održano na međunarodnom simpoziju Tuberkuloza: prošlost i sadašnjost, Zagreb, HAZU, 10. X. 2002. Boris Vrga: Tuberkuloza i kreativnost (2. dio). Predavanje u sklopu Projekta Klinike za plućne bolesti «Jordanovac», Ministarstva zdravstva RH i Instituta „Otvoreno društvo Hrvatska“ pod nazivom Poboljšanje praćenja stanja tuberkuloze u RH – edukacijski program za liječnike pulmologe, liječnike opće prakse i ostalo medicinsko osoblje održano u Zagrebu, Hrvatski liječnički dom, 24. III. 2003. Boris Vrga: Milan Steiner, Sisak, „Aura“, 2004. Biserka Rauter Plančić: Juraj Plančić, DIFO d.o., Zagreb, 2004. Jelica Ambruš: Kornelije Tomljenović, katalog retrospektivne izložbe, Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, IV – V. 2004. Antun Karaman: Kolorizam dubrovačkog slikarskog kruga, Zagreb, Art Studio Azinović, 2007. Igor Zidić: Slikar s trnovom krunom (Ogled o Ljubi Ivančiću), predgovor katalogu izložbe, Rovinj, Galerija „Adris“, IV- VI. 2007. Jasminka Poklečki Stošić i Branka Stergar: Velika umjetnost nema spola – predgovor u katalogu retrospektivne izložbe Slave Raškaj, Zagreb, Galerija “Klovićevi dvori”, 29. V. – 3. VIII. 2008. Tonko Maroević: Hrvoje Šercar, predgovor katalogu retrospektivne izložbe (1958 – 2008.), Zagreb, HDLU, 3. II. – 2. III. 2008. Frano Dulibić: Tomislav Kolombar – nagon za ekspresijom, katalog izložbe, Zagreb, Galerija „Klovićevi dvori“, 2009.

180


TUBERKULOZA I LIKOVNOST (izdavačka recenzija) Liječnik i pjesnik Boris Vrga, specijalizacijom pulmolog, a vokacijom još i umjetnički kritičar i povjesničar, došao je u priliku povezati svoja raznorodna znanja i iskustva, odužiti se struci i ljubavima. Ispisujući rukopis naslovljen „Tuberkuloza i likovnost“ sretno je isprepleo tekovine svojih profesionalnih i amaterskih bavljenja, nastojao je široj publici prenijeti određene spoznaje vezane uz životnu praksu i estetske doživljaje. Premda nije ni studirao ni diplomirao povijest umjetnosti, Boris Vrga se opravdano afirmirao kao mjerodavni tumač likovnih svojstava i vrijednosti, te kao pouzdani, pozitivistički orijentiran istraživač domaće umjetničke baštine. Čitanjem i vlastitim obrazovanjem stekao je golemu erudiciju na likovnokritičkom polju i temeljito ovladao metodologijom obrade i interpretacije umjetničkih opusa što je rezultiralo s desetak objavljenih monografija i većih kritičkih studija. Knjiga „Tuberkuloza i likovnost“ nudi najprije općenitu rapravu o toj bolesti i njezinoj pretežno kobnoj ulozi u življenju bolesnika, ali i o – na svoj način stimulativnoj, u stanovitom vidu inspirativno usmjeravajućoj – funkciji kreativnog korektiva. Naime, analizom niza biografija i opusa, pisac Boris Vrga došao je do zaključka kako mnoga ostvarenja tuberkuloznih bolesnika imaju ikonografsku podlogu, kompenzativnu nadoknadu ili pak uvećanu radnu koncentraciju – vezane uz otkriće i manifestaciju oboljenja. U ovom se rukopisu metodično pozabavio slučajevima četrnaestorice značajnih hrvatskih slikara, što bolovahu od tuberkuloze, te je pokušao odrediti odjeke i utjecaje tog bolovanja na motiviku, stil i ritam sazrijevanja pojedinih autora. Djelo Borisa Vrge ima dvostruku znanstvenu utemeljenost. Svaki od razmatranih slikara „obrađen“ je biografski i analitičko intrepretativno (s ponekim faktografskim korekcijama i uvažavanjem hermeneutičkih tekovina povjesničkoumjetničke struke), a posebno je ispitana povijest bolesti (na temelju pouzdanih dokumenata i svjedočanstava). Kako je riječ o nizu iznimno značajnih slikara (u rasponima od Miroslava Kraljevića, Slave Raškaj, Milana Steinera, Jurja Plančića, Ignjata Joba, pa do Ive Šebalja i Ljube Ivančića), preko autora vrlo apartnih opusa (primjerice, Antuna Mezdjića, Gašpara Bolkovića Pika, Kornelija Tomljenonovića i Hrvoja Šercara) pa do vrlo rano prekinutih kreativnih perspektiva (Ivana Ettorea, Gabra Rajčevića, Tomislava Kolombara), imamo čitavu malu antologiju umjetnika što obilježiše umjetnost XX. stoljeća u Hrvatskoj. Nije ishitren niti pretjeran zaključak Borisa Vrge kako je tuberkuloza, ne samo obilježila životopise slikara o kojima je riječ, nego ostavila i dubokog specifičnoga traga u njihovim djelima. Takvu je tezu predhodno iznio analizirajući opus Milana Steinera, umjetnika kojem je posvetio sustavnu monografiju, a ovdje je problematiku proširio i egzemplificirao na nizu uzoraka. Kao potvrdu smio je prenijeti vrlo iskustvenu misao slikara Josipa Vanište, koji je upravo povodom Steinera – inače svojega pretka „po srodnosti“ - iskazao misao kako je „smrt došla u pravom trenutku“ jer „s takvim tipom talenta slikar može samo nazadovati, ako poživi.“ Doista, zbog bolovanja od tuberkuloze, zbog straha 181


od njezinih posljedica i, konačno, zbor pretrpljenih patnji i prerane smrti, mnogi su opusi postali svojevrstan torzo, ali pritom – kao i kiparska torza - još dobiše na intenzitetu i reduktivnoj uvjerljivosti, stekoše sažetost i snagu ujezgrenosti. Vrlo zanimljiva i pertinentna studija Borisa Vrge otvara nove uvide u niz likovnih opusa, pisana je razložno i dokumentirano, te je ozbiljan prilog strukama i znanosti. Tonko Maroević

TUBERKULOZA I LIKOVNOST ILI KAKO PREŽIVJETI (izdavačka recenzija)

Izazivajući strah od gubitka zdravlja i nestanka života, bolest i smrt su oduvijek bile čovjekove bitne preokupacije. Ne čudi stoga da su bolesti poput tuberkuloze, koje su pogađale veliki broj ljudi, imale široko društveno značenje i inicirale snažne mjere za njihovo suzbijanje. Povijest medicine zabilježila je najrazličitije pokušaje liječenja: od savjeta o boravku na sunčanim šumovitim uzvisinama i posebnim režimima ishrane do onih usmjerenih na tvrdnje o ljekovitosti jahanja na konju bez sedla i/ili puštanju krvi. Usprkos primjeni biljnih, životinjskih i kemijskih preparata te fizikalnih postupaka i kirurških zahvata, tuberkuloza je odnosila živote, nesrećom obilježavala obitelji i usporavala razvitak društva. U današnje vrijeme posjedujemo temeljna znanja o epidemiološkim načelima širenja i suzbijanja tuberkuloze, znamo podosta o mikrobiologiji i imunologiji uzročnika, a ponešto i o metaboličkim i farmakokinetskim procesima koji se odvijaju u organizmu oboljelog od tuberkuloze. Dostupni su nam, i razmjerno malo koštaju, djelotvorni lijekovi. Unatoč svemu, tuberkuloza izmiče našoj kontroli. Broj oboljelih od tuberkuloze u Hrvatskoj je smanjen od 20.000 u 1955. godini na manje od 1.000 u 2010. i nastavlja se dalje, mada sporo, smanjivati. Zbog karaktera ove zarazne bolesti i danas već posve realne i gotovo nerješive opasnosti svedene na problem stvaranja sojeva bacila neosjetljivih na antituberkulotike, tuberkuloza će ostati važan medicinski i društveni problem i u narednim desetljećima. Svijest o bolesti, posebno vlastitoj ili bliskih mu ljudi, mijenja psihu svakog čovjeka. Suočenje s bolešću, čija nas težina i kobnost mogu odvesti i u smrt, sili nas na razmišljanje o neizvjesnoj budućnosti, reorganizira naše namjere i planove, reducira nade. Na sve to, može se reagirati egzaltacijom ili depresijom. Ne znamo čime je uvjetovan način reakcije, ali je jasno da čovjek mora “kriknuti” i potražiti pomoć ili utjehu. Netko će otići “i na kraj svijeta” u potrazi za lijekom, drugi će smirenje naći u molitvi. Mnogi će svoj šok, razočarenje, pomirenje s izolacijom i prisilnim mirovanjem pretočiti u stihove ili prozne stranice, a neki će svoj odušak pronaći u likovnom stvaranju.

182


U predavanju koje je pod naslovom “Tuberkuloza i kreativnost” održao na međunarodnom skupu “Tuberkuloza: prošlost i sadašnjost” u predavaonici HAZU prije deset godina, Boris Vrga je slušatelje iznenadio otkrićem jasne podudarnosti između likovnog izričaja pojedinih likovnih umjetnika i razdoblja njihova zdravlja i/ili bolesti. Tada je i najavio ovu knjigu. Dugogodišnjim istraživanjem hrvatske likovne umjetnosti ustanovio je da je od tuberkuloze umro 21 likovni umjetnik i da je još 27 drugih bolovalo od nje. Bez obzira na kratkoću života, brojni prerano umrli umjetnici ostvarili su djela od trajne vrijednosti. Knjigu otvara tekst pod nepretencioznim naslovom “Uvodne napomene”, putem kojeg čitatelj dobiva zaokruženu sliku o povijesti tuberkuloze u svijetu i Hrvatskoj. U njemu su iznesene sve dileme i zablude o prirodi ove bolesti, njezinom otkrivanju, liječenju i suzbijanju te silnicama koje se uspostavljaju u četverokutu: tuberkuloza – slikar – djelo - društvo. Veliki je trud uložen u prikupljanje podataka za 14 slikara razvrstanih u odlomke: “Životopis”, “Slikarstvo”, “Povijest bolesti”, “Osvrt na povijest bolesti” i “Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo”. Ova posljednja tri odlomka – a naročito „Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo“ - pionirska su ostvarenja, zasnovana na sretnoj okolnosti da su se medicinsko znanje i poznavanje načela likovnog tumačenja našli udruženi u jednoj osobi. Zahvaljujući tome, u ovim tekstovima možemo naći sve: od plastičnog, detaljnog opisa kliničke slike i muka s terapijom – sve do pedesetih godina prošlog stoljeća svedenoj uglavnom na neuspješne eksperimente - do jasne povezanosti fizičkog i psihičkog propadanja u bolesti s promjenama u emocijama, razmišljanjima te likovnom izrazu. Među odabranima umjetnicima, njih devetoro, počevši od Slave Raškaj (1877.- 1906.) do zaključno Gabre Rajčevića (1912. - 1943.), bolovalo je i umrlo prije otkrića djelotvornih antituberkulotika. Puno je toga što danas pouzdano znademo o tuberkulozi kao bolesti. Puno je manje naše znanje o onim fizičkim i psihičkim osobitostima čovjeka koje pridonose prerastanju klinički nijeme zaraze u pravu bolest. U vrijeme kada Svjetska zdravstvena organizacija daje, izrijekom, upravo samom pacijentu središnju ulogu u borbi protiv tuberkuloze, hrvatska medicina dobiva ovom knjigom model koji može pripomoći u njenom što uspješnijem suzbijanju. Njezina posvećenost fizičkim i emocionalnim premisama i potrebama tuberkuloznog bolesnika, predstavlja onu kariku koja nam je nedostajala u dosadašnjoj borbi. U tome i jest najveća, usko medicinski gledano, vrijednost ove knjige. Nju će sa zanimanjem čitati, kako oni koje interesira likovna umjetnost, tako i oni koje zanima povijest medicine i umiranje onih “koji su se školovali više gladni nego siti, koji su stanovali u najočajnijim prilikama” (Lujo Thaller). Ovo će štivo koristiti liječnicima, studentima medicine, socijalnim radnicima, odgajateljima jer će tuberkuloza biti s nama i u 2050. godini u kojoj će u mirovinu otići generacija liječnika koja sada završava studij. Ivica Vučak

183


O AUTORU RIJEČJU I SLIKOM Boris Vrga rođen je 1953. u Mrzljakima (Karlovac). Gimnaziju je završio u Petrinji, a Medicinski fakultet u Zagrebu (1980.). Specijalizaciju iz pneumoftiziologije završio je na Klinici za plućne bolesti “Jordanovac” u Zagrebu 1991. gdje 2011. polaže i subspecijalistički ispit iz pulmologije. Završio je poslijediplomski studij iz pulmologije u Zagrebu (1991.) i edukaciju iz bronhoskopije u Golniku (Slovenija, 1988. i 1990.). Radio je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti i tuberkulozu u Petrinji (1985 – 1991.), Specijalnoj bolnici za plućne bolesti – Rockfellerova u Zagrebu (1992 – 2000.), kao liječnik i voditelj Odsjeka za plućne bolesti u Općoj bolnici Karlovac (2000 – 2007.) te voditelj Odsjeka za plućne bolesti pri Općoj bolnici „Dr. Ivo Pedišić“ Sisak – na lokaciji nekadašnje Bolnice za plućne bolesti i tuberkulozu u Petrinji (od 2007.). Objavio je desetak stručnih i znanstvenih radova iz područja medicine i alergološki priručnik Ambrozija – nevidljivi napadač iz prikrajka (2008.). Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog pulmološkog društva, Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskog rata (1991/92.), Udruge hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i dr. Bavi se književnošću i dosada je objavio šest pjesničkih knjiga: Uslovno ogledalo (1979.), Testament (1982.), Sezona zmija (1989.), Ime šume (1990.), Zagovornik ljeta (1991.) i Svlak i kruna (izabrane pjesme, 2011.). Sastavio je panoramu poslijeratne sisačko – banijske poezije Plodne noći (1982.) i uređivao časopise Generacije (1993 – 1999.), Haiku (1995 – 1998.) i Kupa (2011 – 2012.). Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P. E.N.–a. Pjesme su mu uvrštavane u petnaestak antologija hrvatske poezije. Ujedno je publicirao devet likovnih monografija: Gašpar Bolković Pik (2000.), Posavski Antej – Ivan Antolčić (2001.), Stoljeća petrinjske likovnosti (2002.), Milan Steiner, (2004.) Sisački likovni vijek (2006.), Vilim Muha (2007.), Prvoupisani studenti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2007.), Marijan Glavnik (2008.) i Lovro Findrik (2009.), koautorske tekstove u monografijama Sveti Kvirin biskup sisački (2003.), Mladen Pejaković (2010.) i Zdenko Grgeljac (2012.). Pisao je za leksikone, enciklopedije, radijske i televizijske emisije, predgovore i pogovore za književna izdanja. Priredio je i popratio kataloškim tekstovima tridesetak likovnih izložbi, predavao na medicinske i umjetničke teme. Živi i radi u Petrinji.

184


Opća javna bolnica - bivša Banovinska - u Petrinji u čijem je prizemlju 1946. osnovan Plućni odjel

Početak autorova bavljenja pneumoftiziologijom (1985.) Specijalna bolnica za tbc i plućne bolesti u Petrinji (arh. Ivo Geršić i Fanika Bihler, 1965.)

Osnivač petrinjske pulmologije dr. Matija Perak - portret slikara Petra Salopeka (1952.)

Jutarnji bolnički sastanak (1989.) (prim. dr. Vlatko Kozjak, dr. Boris Vrga i dr. Geza Greš )

185


Institut za plućne bolesti – Golnik - edukacija iz bronhoskopije (1988, 1990.) Golnik - prvi susret s likovnim djelima tuberkuloznog bolesnika (golnički crteži srpskog redatelja “crnog vala” i pisca Živojina Pavlovića iz 1955.)

Specijalna bolnica za plućne bolesti na Zelenom brijegu, Zagreb, Rockfellerova 3 (1992 – 2000.) U Rockfellerovoj (1995.)

186


Opća bolnica Karlovac – zgrada Plućnog odjela (2000 - 2007.)

Monografija Milan Steiner (2004.)

U Karlovcu (2004.)

Otvaranje izložbe Milana Steinera u zagrebačkoj galeriji Mala (2003.)

187


Međunarodni skup Tuberkuloza – prošlost i sadašnjost, Zagreb, Palača HAZU, 2002. - autorovo prvo javno izlaganje na temu odnosa tuberkuloze i kreativnosti 188


Monografija Gašpar Bolković Pik (2000.)

Bolkovićev dolazak na mjesto nekadašnjeg liječenja - pred zgradom „stare“ petrinjske bolnice (2000.)

S promocije Bolkovićeve monografije (Rab, 2000.)

189


Autorov povratak u petrinjsku bolnicu (2007.)

Pri bronhoskopiji

190

Ambrozija – nevidljivi napadač iz prikrajka - alergološki priručnik (2008.)


SADRŽAJ Uvodne napomene ............................................................................................. 3-20 Slava Raškaj . .................................................................................................... 21-30 Miroslav Kraljević ............................................................................................ 31-46 Milan Steiner.................................................................................................... 47-60 Tomislav Kolombar .......................................................................................... 61-70 Kornelije Tomljenović....................................................................................... 71-78 Juraj Plančić...................................................................................................... 79-94 Ignjat Job........................................................................................................ 95-106 Ivan Ettore.................................................................................................... 107-114 Gabro Rajčević.............................................................................................. 115-124 Antun Mezdjić.............................................................................................. 125-134 Ivo Šebalj ..................................................................................................... 135-144 Ljubo Ivančić................................................................................................ 145-156 Gašpar Bolković Pik...................................................................................... 157-166 Hrvoje Šercar ............................................................................................... 167-176 Sažetak / Summary........................................................................................ 177-178 Literatura...................................................................................................... 179-180 Tuberkuloza i likovnost – izdavačka recenzija (Tonko Maroević)................... 181-182 Tuberkuloza i likovnost ili kako preživjeti – izdavačka recenzija (Ivica Vučak) ............................................................................................... 182-183 O autoru, riječju i slikom.............................................................................. 184-189

191


Izdavač: Samizdat Recenzenti: Dr. sc. Tonko Maroević, akademik Mr sc. dr. Ivica Vučak, pulmolog, nastavnik predmeta Povijest medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Autori fotografija: Nenad Baor, Damir Fabijanić, Danko Fajt, Nenad Gattin, Mladen Grčević, Luka Mjeda, Ana Opalić, Miroslav Šantek Cobra, Marin Topić, Darko Vrbica, Goran Vranić, Fototeka Borisa Vrge Prijevod sažetka na engleski jezik: Prof. Dubravka Vučić Grafička priprema: Mosler dizajn, Petrinja Tisak: Mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Naklada: 300 kom Petrinja 2012.

Boris Vrga - Tuberkuloza i likovnost  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you