Rodrigo Blanko Kalderon
Bijaric To nije naslov. To je jedina precizna odrednica koja mi je ostala sa putovanja za koje bih, da nije ovog kišobrana koji još uvek nosim sa sobom, mislio da je bilo samo san. Žak, direktor malene, nezavisne i, naravno, već iščezle izdavačke kuće, koja je prevela na francuski jezik moj prvi roman, insistirao je da odem: – To je jedna od najlepših banja u Francuskoj. – Novembar je – rekao sam mu. Žak je odglumio gest iznenađenja, kojim se obično služio dok mi je davao savete, i odgovorio mi je: – Zapamti da više ne živiš na Karibima. U ovoj zemlji sunce i more imaju neko drugo značenje. Ovim neodgonetljivim argumentom me je ubedio. Avion je poletao iz Orlija u dva popodne. Proverio sam vremensku prognozu na internetu i video sam da je za taj dan u Bijaricu bilo devedeset posto šanse za kišu. – Ponesi kišobran – rekla je Lus Marina. – A šta ako mi ne budu dali da ga unesem u avion? – Misliš? – Ne znam. U svakom slučaju, sačekaće me neko tamo. Rešio sam da ga ne ponesem. Kako je to bio prvi put da sam leteo s tog aerodroma, izašao sam iz kuće ranije nego što je bilo potrebno. Naravno, nije bilo nikakvih problema i imao sam vremena na pretek pre ulaska u čekaonicu.