Mamino Sunce | broj 95.

maminosunce

broj 95/travanj 2023.

besplatni časopis za trudnice, mame i tate

Babinje

Porođaj počinje

Drugo dijete u obitelji

Katkad se znam pitati koja je moja svrha ovdje u ovom životu. A onda mi srce zatreperi i sjetim se svoje djece...

Pa zaista ne znam koja mi je životna svrha, ali mama sam... I to dvostruka. Treba li mi još nešto? Postoji li uopće išta veće od toga? Moja su djeca već velika, mladi odrasli ljudi. Moj je posao s njima završen. Ostaje mi samo uživanje u njima. I zahvalnost. Zahvalnost za sve divne godine u kojima smo zajedno odrastali i učili jedni od drugih. Zahvalnost za priliku da im budem mama i za to što su svoje živote podijelili sa mnom. Oni su moji najstroži učitelji, moji najbolji prijatelji i moje najveće ljubavi. Naravno, uz njih, to sve mi je i njihov tata :)

Volite se, ljubite i budite sretni kao što sam ja :)

Puse vam šalje, Andrea

travanj 2023.

www.MaminoSunce.hr

Impresum

Izdavač: Crna ovca j.d.o.o.

Glavna urednica: Andrea Hribar Livada

info@maminosunce.hr

www.maminosunce.hr

Izlazi šest puta godišnje. Sljedeći broj izlazi u lipnju 2023.

ISSN broj: 2757-1890

Uredništvo ne odgovara za sadržaj objavljenih tekstova te informacije u oglasima. Svi tekstovi služe isključivo u informativne svrhe, a u slučaju bolesti ili poteškoća, potražite savjet liječnika.

Depresija utrudnoći

Depresija u trudnoći, također poznata kao antenatalna depresija, je ozbiljan mentalni poremećaj koji se javlja tijekom trudnoće. Ovaj poremećaj može imati ozbiljne posljedice za trudnicu, bebu i obitelj. Evo nekoliko ključnih činjenica o depresiji u trudnoći.

SIMPTOMI DEPRESIJE U TRUDNOĆI

Simptomi depresije u trudnoći mogu se razlikovati od žene do žene, ali mogu uključivati osjećaj tuge, beznadnosti, anksioznosti, promjene u apetitu i spavanju, gubitak interesa za aktivnosti koje su nekad bile užitak, smanjenje energije, osjećaj krivnje ili nedostatka vrijednosti, teškoće u koncentraciji i donošenju odluka, kao i smanjenje interakcije s drugima.

UZROCI DEPRESIJE U TRUDNOĆI

Depresija u trudnoći može biti uzrokovana različitim čimbenicima, uključujući hormonske promjene tijekom trudnoće, promjene u obiteljskoj dinamici, emocionalni stres, genetsku predispoziciju, povijest mentalnih poremećaja, financijske ili bračne poteškoće, kao i prošle traume ili gubitke.

POSLJEDICE DEPRESIJE U TRUDNOĆI

Depresija u trudnoći može imati negativne posljedice za trudnicu, bebu i obitelj. Neadekvatno liječena depresija može povećati rizik od komplikacija tijekom trudnoće, kao što su preeklampsija, prijevremeni porođaj i smanjeni porođajna težina bebe. Depresija također može utjecati na vezu između majke i bebe, te otežati majčinstvo i pružanje odgovarajuće skrbi za

novorođenče. Osim toga, depresija u trudnoći može imati i dugotrajne posljedice na emocionalno zdravlje majke i djeteta, uključujući povećan rizik od razvoja djetetovih emocionalnih problema kasnije u životu.

LIJEČENJE DEPRESIJE U TRUDNOĆI

Liječenje depresije u trudnoći može biti izazovno, jer se moraju uzeti u obzir potencijalni rizici i koristi za trudnicu i bebu. Međutim, neliječena depresija može imati ozbiljne posljedice, pa je važno potražiti pomoć stručnjaka ako se sumnja na depresiju u trudnoći. Liječenje može uključivati terapiju, terapiju razgovorom, promjene životnog stila, kao što su redovita tjelesna aktivnost, zdrava prehrana i dovoljno sna, te podršku obitelji i bliskih osoba. U nekim slučajevima, može biti potrebno propisivanje antidepresivnih lijekova, ali to se obično radi u pažljivom praćenju i suradnji s liječnikom kako bi se smanjio potencijalni rizik za trudnicu i bebu.

PREVENCIJA DEPRESIJE U TRUDNOĆI

Prevencija depresije u trudnoći je važna kako bi se smanjio rizik od razvoja depresije. To može uključivati samopomoć, kao što su održavanje zdravog načina života, osiguravanje dovoljno

podrške od strane partnera, obitelji i prijatelja, kao i pravovremeno traženje stručne pomoći ako se pojave simptomi depresije. Također je važno svijestiti trudnice o rizicima i simptomima depresije u trudnoći, te osigurati pristup resursima za podršku i liječenje.

VAŽNOST PODRŠKE OKOLINE

Depresija u trudnoći može biti izuzetno izazovna za trudnicu, stoga je podrška okoline ključna. Partner, obitelj, prijatelji i zdravstveni djelatnici mogu

pružiti podršku, razumijevanje i empatiju prema trudnici koja se bori s depresijom. Osiguravanje sigurnog i poticajnog okruženja za trudnicu može pomoći u smanjenju stresa i poboljšanju njenog emocionalnog blagostanja.

OSNAŽIVANJE TRUDNICE

Osnaživanje trudnice da prepozna simptome depresije i potraži pomoć je važan korak u prevenciji i upravljanju depresijom u trudnoći. Edukacija o depresiji u trudnoći, pružanje

informacija o dostupnim resursima za podršku i liječenje, te poticanje trudnice da se otvoreno izrazi o svojim osjećajima i potrebama, mogu pomoći u osnaživanju trudnice da se brine o svom emocionalnom zdravlju.

U zaključku, depresija u trudnoći je ozbiljan mentalni poremećaj koji može imati negativne posljedice za trudnicu, bebu i obitelj. Liječenje i podrška su ključni za upravljanje depresijom u trudnoći. Osiguravanje podrške okoline, prevencija,

edukacija i osnaživanje trudnice da traži pomoć su važni koraci u borbi protiv depresije u trudnoći. Trudnice trebaju biti svjesne simptoma depresije i biti otvorene prema sebi i svojim osjećajima. Također je važno osigurati podršku od strane partnera, obitelji, prijatelja i zdravstvenih djelatnika kako bi se trudnicama pružila emocionalna podrška i pomoć u traženju stručne pomoći. Također je važno naglasiti da depresija u trudnoći nije znak slabosti ili nepažnje trudnice, već je to medicinsko stanje koje zahtijeva odgovarajući pristup i tretman. Trudnice ne bi trebale osjećati sram ili krivicu zbog svog emocionalnog stanja, već bi trebale biti hrabre i tražiti pomoć kad je potrebno. Uz pravodobno liječenje, podršku okoline i promjene životnog stila, većina trudnica s depresijom može se oporaviti i imati uspješnu trudnoću i porod. Važno je prepoznati važnost brige o mentalnom zdravlju tijekom trudnoće, kako za trudnicu tako i za zdravlje njenog djeteta.

Ako ste trudnica ili poznajete nekoga tko je trudnica i ima simptome depresije, preporučuje se konzultacija sa stručnjakom za mentalno zdravlje, kao što je psihijatar ili psiholog. Stručnjaci za mentalno zdravlje mogu pružiti podršku, dijagnosticirati i liječiti depresiju te pružiti savjete o upravljanju emocionalnim zdravljem tijekom trudnoće.

Porođaj počinje

prof. dr. sc. Josip Djelmiš

prof. dr. sc. Marina Ivanišević

Danko Bljajić, dr. med.

Ma koliko su otkrića moderne medicine začuđujuća i veličanstvena, ipak još nitko nije točno otkrio tajnu kako počinje porođaj. Trenutak nastupa kada majčino tijelo, na još nepoznat način, spozna da je dijete spremno za napuštanje svog dotadašnjeg utočišta. Najava porođaja počinje nekoliko tjedana prije.

Približavanjem termina porođaja učinit će vam se da se dijete spustilo niže u zdjelicu, pa ćete moći lakše disati. No, u višerotkinja taj se znak ne mora pojaviti sve dok ne počnu pravi trudovi. Kontrakcije maternice koje su se tijekom trudnoće rijetko pojavljivale, sada mogu biti učestalije i uzrokovati uznemirenost i nesanicu. Sada možete izgubiti kilogram, dva na svojoj težini, što se može pripisati pojačanoj brizi oko kućanstva, djece koja ostaju kod kuće te stvari za bebu. Porođaj počinje

KADA OTIĆI U RODILIŠTE?

Na samom početku pravih trudova dobro je javiti se svom ginekologu ukoliko će vas on porađati, ili izravno u rodilište. Za prvorotkinje vrijedi pravilo da mjere trudove dok razmak između njih ne bude 5 minuta tijekom dva sata, a višerotkinje trebaju otići u rodilište pola sata ili najviše sat od početka pravih trudova. U rodilište svakako morate otići ako je došlo do pucanja vodenjaka, iako vam još nisu počeli pravi trudovi. Vodenjak može prsnuti različito: u obliku vrlo oskudnog vodenog iscjetka pa sve do

obilnog i naglog otjecanja plodove vode. Ukoliko ste počeli krvariti, čak i ako nemate trudove, morate se javiti ginekologu. Smanjenje pokretanja djeteta (manje od tri tijekom jednog sata), također je znak da se javite liječniku, jer u tom slučaju postoji sumnja da je vaše dijete ugroženo.

PARTNER NA POROĐAJU

Mnogi budući očevi žele biti nazočni porodu, što svakako valja poduprijeti. Pomoć i potpora supruga tijekom poroda od neprocjenjive je vrijednosti ukoliko su budući roditelji dobro educirani. Suprug treba aktivno surađivati i pomagati supruzi za vrijeme poroda. Prvi plač djeteta ostat će nezaboravan doživljaj za roditelje.

U RODILIŠTU

Ukoliko ste obavljali redovite preglede tijekom trudnoće, sigurno ste već dobili stanovite upute o tome što vas očekuje prije ulaska u rađaonicu. Liječnik će vam postaviti neka pitanja o tijeku trudnoće, učestalosti trudova te o eventualnim

prethodnim trudnoćama. Slijedi uobičajeni pregled porodničara koji će utvrditi kolika je otvorenost materičnog ušća. Potom će palpacijom trbuha, ocijeniti položaj djeteta te ostale karakteristike odnosa djeteta i zdjelice. Sestra će vas pripremiti za porođaj: izmjeriti krvni tlak, pregledati urin, snimiti kucaje čedinjeg srca i učestalost trudova te obaviti toaletu, odnosno, dati klizmu i obrijati vam dio oko vanjskog porođajnog kanala.

ULOGA VODENJAKA U POROĐAJU

Vodenjak je dio plodovih ovoja i plodne vode, koji se neposredno prije početka poroda uvlači u vrat maternice i pomaže u širenju materičnog ušća. Do prskanja vodenjaka dolazi onda kada je materično ušće potpuno otvoreno. Ako vodenjak spontano prsne ranije govorimo o prijevremenom prsnuću plodovih ovoja. Kod prijevremenog prsnuća plodovih ovoja porod je obično produljen i kompliciran infekcijom.

KAKO OLAKŠATI BOLOVE?

Tijekom truda zauzmite položaj koji vam najviše odgovara. Koncentrirajte se na pravilno disanje. češće mokrite jer je puni mjehur kočnica trudova i usporava porođaj. Nemojte ništa jesti niti piti tijekom porođaja, a usta možete osvježiti kriškom naranče ili limuna. Trudovi, koji se pojačavaju u frekvenciji i intenzitetu napredovanjem porođaja,

uglavnom se osjećaju u donjem dijelu trbuha, preponama i katkad u križima. Bol u prvoj i drugoj porođajnoj dobi danas je najčešće kontrolirana lijekovima i epiduralnom anestezijom. U većine će rodilja biti potrebno dati nešto protiv bolova.

Najčešće su to lijekovi koji se daju u venu ili mišić. Iako postoje brojni lijekovi koji imaju analgetski učinak, u porodu treba prvenstveno dati onaj lijek koji će biti efikasan, smanjit će intenzitet boli, a neće biti štetan ni za majku ni za dijete. Danas se u porodu rabe uglavnom dva različita lijeka: jedan od njih je dobro poznat sedativ, Apaurin, a drugi je narkotik, petidin koji slično djeluje kao morfij, ali nema nuspojava i nije štetan ni za majku ni za dijete.

EPIDURALNA ANESTEZIJA ZA

POROĐAJ

Epiduralna anestezija koristi se za carski rez, ali i za obezboljavanje vaginalnog poroda. Za epiduralnu anesteziju anestetik se daje kroz kateter (tanka plastična cjevčica) u opnu koja obavija kralježničku moždinu u donjem dijelu kralježnice, i na taj način se blokira osjet od struka naniže.

Ukoliko rodilja ima intenzivne bolove tada se obično odlučujemo dati tzv. epiduralnu anesteziju. Kod epiduralne anestezije koju daje iskusan

anesteziolog u rađaonici, postiže se potpun analgetski učinak, drugim riječima porod u potpunosti postaje bezbolan i što je također bitno naglasiti, trajanje poroda se skraćuje.

INDIKACIJA ZA EPIDURALNU ANESTEZIJU

Glavna indikacija je bol.

Epiduralna anestezija može biti indicirana u svih operativno dovršenih porođaja, kada se želi izbjeći opća anestezija.

POSTOJE LI KOMPLIKACIJE

KOD EPIDURALNE

ANESTEZIJE?

Komplikacije se mogu pojaviti, ali su one izuzetno rijetke ukoliko epiduralnu anesteziju daje iskusan anesteziolog.

No, epiduralna anestezija se ne smije shvatiti kao čudesna metoda za sve rodilje. Zlatno pravilo u opstetričkoj anesteziji glasi: ako rodilja nema boli, anestezija nije potrebna.

PSIHOLOŠKE I ALTERNATIVNE

TEHNIKE U OPSTETRICIJI

U nekih žena strah može pojačati bol uterinih kontrakcija, otvaranje materičnog ušća i rastezanje mišića dna zdjelice. Psihofizička priprema, kako majke tako i oca, izuzetno je važna za porođaj. U brojne alternativne tehnike anestezije spadaju:

(a) hipnoza; (b) prirodni porođaj; (c) psihoprofilaksa;

(d) akupunktura; (e) transkutana stimulacija živaca. Sve ove tehnike mogu se i kombinirati.

Psihoprofilaksa je danas najpopularnija metoda. Metoda se sastoji od edukacije, odnosno od upoznavanja trudnice s fiziologijom trudnoće i poroda. Osnova psihoprofilakse je da se upoznavanjem fiziologije trudnoće i poroda može svladati bol za vrijeme poroda, drugim riječima izbjegava se strah. Jednostavno rečeno, strah

dovodi do spazma mišića, a spazam mišića dovodi do boli i tu se stvara začarani krug koji dovodi do produljenja poroda koji se onda često, u interesu majke i čeda, mora dovršiti carskim rezom. Upravo spoznajom o fiziologiji trudnoće i poroda može se izbjeći komponenta straha i time umanjiti bol. Na tečajevima psihoprofilakse koji se kontinuirano organiziraju u većini rodilišta, domovima zdravlja i oglašeni su u okviru humanitarnih udruga, trudnice se upoznaju s radom u rađaonici. Trudnica će se upoznati s anatomijom i fiziologijom trudnoće i poroda. Naučit će tehniku disanja za vrijeme poroda. Trudnice koje su na tečajevima psihofizičke pripreme upoznale fiziologiju poroda i koje znaju pravilno disati za vrijeme trudova imat će doživljaj boli znatno slabiji od onih koje su u paničnom strahu. Topao, uljudan odnos osoblja u rađaonici prema rodilji, pomoći će da se u rodilje smanji strah.

BABINJE

Kako stvarno izgleda vrijeme nakon porođaja?

Babinje je naziv za period koji traje otprilike 6-8 tjedana nakon porođaja i u

kojem se ponovo događaju velike tjelesne i hormonalne promjene.

Ivana Habuš Kraljević voditeljica Centra Klubko

Babinje je period u kojem se maternica steže i vraća na veličinu od prije porođaja, rana maternice zacijeljuje izlučivanjem lohije, a ukoliko se žena odluči dojiti tada je to period paralelnog uspostavljanja laktacije. U ovom periodu dešava se nagla promjena hormonalne slike, jer više nisu potrebni hormoni koji su održavali trudnoću, a izlučuju se novi hormoni potrebni za dojenje. Stoga se još jednom i tijelo i glava moraju prilagoditi turbulentnim promjenama.

Osim mogućih komplikacija vezanih uz lohije, stanje maternice, zarastanje međice ako je bilo rezova ili puknuća, odnosno zarastanja trbušne rane ako je porođaj dovršen carskim rezom, moguća komplikacija je postporođajna depresija.

Neke mame uslijed hormonalnih promjena dožive ekspanziju “sretnih” hormona i osjećaju da lebde u euforiji i blaženoj sreći. No nekima nagla promjena hormona uzrokuje puno teže osjećaje tuge, nemoći i drugih negativnih refleksija s kojima započinju

život nove mame. Oba slučaja su posve normalna i dešavaju se u manjem postotku od onih kojima promjena donese od svega pomalo. Važno je znati da je u većini slučajeva baby blues uobičajena pojava, kao i da je neminovno da ćete nekakvu reakciju na promjenu, novu ulogu, novu situaciju u kućanstvu, svoje fizičko stanje i zahtjeve bebe, imati. Također očekujte da će imati i vaš partner. A uz sve to, imat će je i vaša beba. Ponekad svi u isto vrijeme, ponekad naizmjence.

U tom zahtjevnom periodu za ženu, tata doživljava realnost rođenja djeteta i svih promjena koje ono donosi u odnos. Beba se također navikava na

novi dom, nove uvjete i nov način hranjenja. U tom periodu spava se manje nego ikada prije, čast izuzetcima pa umor značajno doprinosi fizičkom i psihičkom stanju i osjećanju cijele obitelji. No ima jedna zanimljiva stvar, kasnije kada hormoni novopečene mame popuste, shvatit ćete koliko su oni zapravo doprinijeli da sve to preživite. Bez njih, nitko ne bi mogao funkcionirati s toliko malo sna. I koliko god umorne bile, bauljale pola svog budnog vremena, mame su i dalje budne i to je čudo prirode! Baš kao i sve što će u idućih mjeseci i godina moći i učiniti za svoju bebu. No ima nekoliko stvari koje nam nitko ne kaže. Nakon porođaja, ženino tijelo mora izlučiti sav višak tekućine nakupljen tijekom trudnoće, a to izlučivanje se dešava na sve dostupne načine, dakle osim učestalog mokrenja tu je i obilno znojenje. Ako je žena imala rez ili puknuće međice, neće moći sjediti nekoliko tjedana, a na seks neće pomisliti još i duže, koliko traje osjećaj nelagode na mjestu rane. Ako doji, i puno duže. Grčeve maternice nekoliko dana nakon porođaja većina prvorotkinja ne osjeti, no žene koje su već rađale će ih često vrlo bolno osjetiti.

Dojenje neke mame i bebe uspostave brzo i lako, dok neke bebe jednostavno ne vuku ili ne hvataju bradavicu dobro, neke mame ne otpuštaju mlijeko lako, a sve to nema veze s veličinom niti oblikom dojki. Ima veze sa žlijezdama, mliječnim kanalima,

hormonima koji su zaduženi za otpuštanje mlijeka (i osjetljivi na sva raspoloženja mame) te ima veze s time koliko revno, budno i spretno beba prione sisanju. Stoga ovo iskustvo može biti vrlo frustrirajuće za oboje. No čak i ako je dojenje krenulo bez poteškoća, poteškoće i frustracije su dio višemjesečnog procesa, svih razvojnih skokova i promjena koje prolaze mama i beba.

Neke mame ne žele ili ne mogu dojiti. Time nisu bolje ili gore od onih koje žele ili mogu. To je samo jedan od prvih odabira koji rade za sebe, svoju bebu i svoju obitelj i početak preuzimanja roditeljske odgovornosti. Ništa na tom putu nije lako, jer svaki odabir ima prednosti i mane i svaki nosi suočavanje s mišljenjima okoline. Važno je da je naš, u skladu s našim mogućnostima, željama i

vrijednostima te da nađemo snage živjeti s tuđim neodobravanjima kojih će biti uvijek i za svaki naš odabir idućih godina.

Ukoliko ne doji, žena će prvu menstruaciju vjerojatno dobiti kada završe lohije. Ako doji, prvu menstruaciju može dobiti nakon nekoliko mjeseci pa sve do skoro godinu dana, razlike su znatne.

Prva menstruacija se često dogodi dok žena još doji, negdje u periodu smanjivanja količine mlijeka radi uvođenja nadohrane. To znači da ne možete znati kada će biti prva ovulacija te da možete ostati trudne dok dojite pa to nije dovoljna zaštita od trudnoće ukoliko niste spremni na mali razmak između starijeg i mlađeg djeteta.

Razdoblje babinja žena ne bi trebala prolaziti sama, a najčešće ga nažalost prolazi. Zahtjevan fizički oporavak i zahtjevi bebe koja ne može čekati i postaje 24/7 posao za mamu teško se mogu kombinirati s održavanjem kućanstva i kuhanjem. Drugi članovi obitelji morali bi preuzeti sve poslove oko čišćenja, nabavke, kuhanja te pomoći mami kako bi ona mogla brinuti o sebi i bebi. Imati svoju mamu, svekrvu, susjedu, prijateljicu ili bilo koga tko vam je spreman pomoći u prvim danima i mjesecima s bebom, velika je prednost. Svi se iznenadimo kada na vlastitoj koži iskusimo što znači izreka da je potrebno selo da bi podiglo jedno dijete. Mnoge mame ne žele tuđu pomoć iz želje da sve naprave same kako najbolje znaju i žele ili iz razloga što im osoba dostupna za pomoć ne odgovara na osobnoj razini. Istina je i da mama treba mirnog vremena sama sa svojom bebom. No ako imate mogućnost dobiti kuhani obrok ili vrijeme

za tuširanje – ne odbijajte! I čim prije se pomirite sa svim nesavršenostima oko sebe. Možda nam je svima to najteži dio.

Vrijeme babinja je i vrijeme njege pupka, prvog kupanja, prvih uspavljivanja, prvih grčeva koje imaju neke bebe. prvog izlaska s bebom, prvih strahova za bebu, kao i prvih pregleda. To je vrijeme prvih posjeta mami i bebi. Za razliku od razdoblja trudnoće kada su svi bili fokusirani na trudnicu, taj se fokus neopravdano gubi u ovom razdoblju koje je ženi najzahtjevnije. Posjetitelji su čest izvor frustracije jer dodiruju ili podižu bebu kako roditelji ne žele, dolaze prije nego je nova obitelj za to spremna, ne donose ručak i ne spremaju, već ispijaju kave i remete mir i ritam koje mama i beba imaju ili tek uspostavljaju. Slobodno postavite svoja pravila i svoje granice, jer mnogi gosti to sami neće učiniti.

Sretno i dobro došle mame i bebe!

Centar za roditelje Klubko

info@klubko.hr

www.klubko.hr

Monika Babić, studentica Medicinskog fakulteta

www.otkucajsrca.hr

Prolaps maternice

Prolaps maternice jest stanje obilježeno ispadanjem maternice u rodnicu ili kroz otvor rodnice, najčešće zbog slabosti ili ozljede potpornog sustava dna male zdjelice.

Iako se prolaps maternice može dogoditi u žena bilo koje životne dobi, najčešće se pojavljuje u žena u postmenopauzi, koje su imale jedan ili više vaginalnih porođaja.

Prema procjenama, ovaj poremećaj pogađa gotovo polovicu žena starijih od 50 godina.

ŠTO JE PROLAPS MATERNICE?

Prolaps maternice jest medicinski termin koji označava ispadanje maternice iz normalnog anatomskog položaja u maloj zdjelici, u rodnicu ili kroz otvor rodnice.

Spuštanje maternice do otvora rodnice nazivamo descenzusom, a ako dođe do propadanja dijela ili cijele maternice kroz otvor rodnice (ispred stidnice), govorimo o djelomičnom, odnosno potpunom prolapsu.

Prolaps maternice često je udružen s prolapsom organa koji se nalaze u neposrednoj blizini maternice – mokraćnog mjehura, rektuma i/ili crijeva.

ZAŠTO NASTAJE PROLAPS MATERNICE?

Uzrok prolapsa zdjeličnih organa nije u potpunosti poznat. Smatra se da nastaje radi slabljenja i/ili ozljede potpornog sustava male zdjelice, najčešće zbog traumatskog oštećenja prilikom vaginalnog porođaja.

Drugi mogući uzroci:

• trudnoća

• nedostatak estrogena (postmenopauza)

• prekomjerna tjelesna težina ili pretilost

• opstipacija (zatvor)

• težak fizički rad i dr.

SIMPTOMI I ZNAKOVI PROLAPSA MATERNICE

• urinarna inkontinencija (nevoljno istjecanje mokraće)

• čest nagon na mokrenje

• pritisak i bol u trbuhu

• bol u donjem dijelu leđa

• bolan i neugodan spolni odnos

• pojačan iscjedak iz rodnice.

KAKO SE POSTAVLJA DIJAGNOZA

PROLAPSA MATERNICE?

Dijagnoza prolapsa maternice postavlja se na temelju detaljno uzete anamneze te ginekološkog pregleda. U žena sa simptomima mokraćnog (nemogućnost zadržavanja mokraće) ili probavnog sustava (poteškoće pri defekaciji), potrebno je provesti daljnju dijagnostičku obradu.

KAKO SE PROLAPS MATERNICE LIJEČI?

Blagi prolaps maternice često ne uzrokuje

simptome i liječenje obično nije potrebno. Međutim, ako je riječ o izraženijem prolapsu, koji često ometa

svakodnevno funkcioniranje, isti najčešće zahtijeva odgovarajuće liječenje.

Ovisno o stupnju prolapsa, liječenje prolapsa maternice može biti poštedno ili kirurško.

Poštedno liječenje uključuje tzv. Kegelove vježbe, odnosno vježbe za jačanje mišića dna zdjelice te postavljanje vaginalnih pesara (prstena od gume ili silikona) koji pomažu zadržati maternicu, ali i druge organe male zdjelice, u optimalnom položaju. Teži stupanj prolapsa obično se liječi kirurškim zahvatom. U žena koje ne planiraju trudnoću, najprikladnija metoda liječenja jest uklanjanje maternice ili histerektomija.

MOŽE LI SE PROLAPS MATERNICE SPRIJEČITI?

U prevenciji prolapsa maternice, važnu ulogu ima

stručno vođenje porođaja, kao i razmak između porođaja.

Uslijed porođaja djeteta velike tjelesne težine i/ili dugotrajnijeg zastoja glavice na izlazu iz porođajnog kanala, treba radije izvršiti epiziotomiju. Naime, ako glava djeteta predugo stoji na međici, može doći do prejakog rastezanja i/ili oštećenja potpornog aparata, ali i pripadajućih živčanih struktura, odnosno gubitka normalne potpore maternice. Također, tijekom trajanja babinja, potrebno je izbjegavati težak fizički rad, kao i učestalo podizanje teških predmeta. Nadalje, kako bi učvrstile mišiće zdjelice i trbušne stijenke, preporuka je redovito prakticirati Kegelove vježbe.

Škola mokrenja (‘Voiding school’)

Ako Vaše dijete mokri noću u krevet, a navršilo je 5 godina, ima dnevne bjegove mokraće u gaćice, mokri često ili prerijetko, napreže se kod mokrenja ili ako imate bilo kakve probleme sa skidanjem pelena kod vašeg djeteta, vjerojatno ste kandidat za školu mokrenja.

Također ako su se nakon skidanja pelena počele javljati učestale infekcije mokraćnog sustava, osobito ako je dijagnostičkom obradom utvrđeno da dijete ima vezikoureteralni refluks, potrebno je misliti na poremećaj mokrenja koji će biti moguće detektirati u školi mokrenja.

ŠTO JE TO ŠKOLA MOKRENJA?

Škola mokrenja (eng «Voiding school») metoda je edukacije koja obuhvaća najmoderniji i sveobuhvatni pristup dijagnostici i liječenju djece s različitim vrstama poremećaja mokrenja.

U najvećim svjetskim centrima uspjeh takve terapije je i do 90%. Školu mokrenja vode visokoeducirane medicinske sestre uroterapeuti, usko specijalizirani dječji nefrolozi ili urolozi te fizioterapeuti i psiholozi. Suvremeni multidisciplinarni način dijagnostike i liječenja provodi se u svim velikim svjetskim centrima koji se bave dječjom inkontinencijom, učestalim uroinfekcijama te urođenim anomalijama urotrakta.

Radi se o reedukacijskom programu koji se provodi u malim grupama, na način prilagođen djeci i roditeljima.

Program obuhvaća edukaciju o anatomiji i fiziologiji mokraćnog sustava, provođenje individualiziranog režima pijenja i mokrenja, “biofeedback” zdjeličnih

Iva Palčić, spec.pedijatar Poliklinika za dječje bolesti Helena

mišića, mikciometrijsko praćenje funkcija mokrenja. Prema potrebi, uvodi se dnevna ili noćna terapija alarmom, kognitivna terapija, fizikalna terapija abdominalne i zdjelične musculature, TENS (“transcutaneous electrical nerve stimulation”) i psihologijska potpora.

ZAŠTO JE BITNO LIJEČITI POREMEĆAJ MOKRENJA?

U razvijenim zemljama prepoznato je da neliječeni poremećaji mokrenja dovode do

razvoja stresa u cijeloj obitelji, anksioznosti i gubitka samopouzdanja kod djeteta. Poznato je da ovakvi poremećaji utječu negativno na socijalizaciju djeteta, ograničavaju djetetove aktivnosti te predstavljaju i financijski teret za obitelj. Najteži oblici poremećaja mokrenja, uzrokovani su neusklađenom funkcijom na nivou mišića mjehura detruzora i sfinktera, a posljedično mogu dovesti do nastanka vezikoureteralnog refluka, ponavljanih upala mokraćnog sustava te u konačnici do oštećenja bubrega.

ŠTO SE UČI U ŠKOLI MOKRENJA?

U školi mokrenja djeca i roditelji uče se vještinama i postupcima postizanja kontinencije, raspoznavanju

da li se radi o jednostavnom noćnom mokrenju

ili dijete ima kompliciraniji oblik poremećaja koji

zahtjeva širu dijagnostičku obradu i kompleksnije

liječenje. Primjenjuju se neinvazivne metode

liječenja poput animiranog biofeedbacka kod

kojeg dijete prepoznaje podražaje iz vlastitog tijela

i pokušava ih voljno korigirati. U liječenju ovog

poremećaja također se sve više koristi TENS

živaca koji sudjeluju u kontroli mokrenja.

Gdje se održava škola mokrenja?

U svibnju 2013. godine u Poliklinici za dječje bolesti Helena započinje s radom prva Škola mokrenja u Hrvatskoj, a aktivna je i danas. Škola je osmišljena prema skandinavskom modelu koji se do sada pokazao kao najuspješniji. Osoblje poliklinike, pod vodstvom prof.dr.sc. Andree Cvitković Roić, usko je specijalizirano za problematiku bolesti urotrakta i bavi se svim metodama suvremene dječje nefrologije za liječenje poremećaja mokrenja te svih oblika dječje inkontinencije.

Poliklinika za dječje bolesti Helena

Kneza Branimira 71, Zagreb

e-mail: info@poliklinika-helena.hr

tel: 01 231 0067

www.poliklinika-helena.hr

(transcutaneous electrical nerve stimulation”)

TESTIRANJE DIASTASIS RECTI Postnatalna rehabilitacija

Postnatalna rehabilitacija koje smo se dotakli u prošlom broju, individualni je proces koji bi trebala svaka rodilja proći neovisno o daljnjoj aktivnosti ili treningu koji odabere ili kojem se vrati. Spomenuli smo mnoge testove koje je potrebno napraviti prije (za vrijeme i nakon) rehabilitacije, a mi ćemo danas pokušati približiti najučestaliju postnatalnu dijagnozu –dijastazu (eng. diastasis recti).

DIJASTAZA, ŠTO JE I KADA JE PRAVO

VRIJEME ZA TESTIRANJE?

Disfunkciju linea albe, središnje linije vezivnog

tkiva trbušnog zida koji spaja prsni koš, duboke trbušne i leđne mišiće s mišićima zdjeličnog dna, opisujemo kao dijastazu (eng. diastasis recti).

Najjednostavnije, posljedicu disfunkcije linea albe možemo opisati kao produbljenje i proširenje već postojećeg razmaka između dvije polovice rectus abdominisa.

Iako u mnogim člancima možete pročitati „razdvojenost“ to u potpunosti nije točno jer po trbušnoj anatomiji ta razdvojenost prirodno već postoji, ali je funkcionalna.

FUNKCIONALNA DIJASTAZA je nešto što je primarni cilj svakog rehabilitacijskog programa kada govorimo o dijastazi. Disfunkciju linea albe treba vratiti ponovno u funkciju, djelovanje različitih sila koje razvlače i stvaraju veći procjep anteriornih trbušnih mišića – rectus abdominis poznatijih kao

u kojoj sile djeluju suprotno i jačanjem linea able dobivamo funkcionalost našeg cora i vraćamo funkciju same središnje linije vezivnog tikva, linea albe.

TESTIRANJE DIJASTAZE

Sva testiranja u procesu rehabilitacije provodimo minimalno tri puta, na početku u tijeku i na kraju

trbušnjaci i stvaraju dijastazu treba vratiti u funkciju

KRONIČNI STADIJ DIJASTAZE MOŽE DOVESTI DO KOMPLIKACIJA I TEŠKIH POPRATNIH STANJA KOJI SE

MORAJU RJEŠAVATI OPERATIVNO. ZA REHABILITACIJU

DIJASTAZE POTREBNO JE STRPLJENJE, VRIJEME I RAD ZBOG KOJEG ĆETE NA KRAJU BITI ZAHVALNI KAKO

SEBI TAKO I SVOM POSTANATALNOM REHABILITATORU.

Ela Trinajstić, postpartum specijalista i fitnes trener CEO S.F.T. sport

rehabilitacijskog procesa. Ovisno o procjeni postanatalnog specijaliste koji vodi rehabilitaciju zavisiti će testiranja za vrijeme rehabilitacijskog procesa. Svakako bespotrebno „guranje prstiju u trbušni procjep“ suvišno je u prvih 8 tjedana, kao i uoči svakog treninga rehabilitacije.

Za vrijeme trudnoće prirodno je i očekivano da će do dijastaze doći (zbog samog rasta i rastezanja trbuha), ali u velikom broju slučajeva kod samooporavka za koji se kod svake porodilje predviđa 6-8 tjedana ona će i nestati. Sve ovisi o prijašnjoj funkcionalnosti, jačini i otpornosti linea albe, kao i još ponekim parametrima. Ono što je bitno za naglasiti kod testiranja dijastaze je pravo, tj. realno vrijeme testiranja kako ne bi došlo do pogrešne procjene u dijagnostici iste. Testiranje je potpuno bezbolno, neugodnost može postojati, ali isključivo kao psihološka blokada ili kočnica porodilje, ne i kao fizička nelagoda ili bol. Ipak, savjetujem da testiranje prepustite postnatalnom specijalisti iako je sam test moguće izvesti i samostalno.

TESTIRAMO DUBINU, ŠIRINU I DULJINU SAMOG

PROCJEPA koji odudara od prirodnog razmaka linea albe. Položaj u kojem se test izvodi je ležeći i za ispravno testiranje potreban je duboki udah i kontrakcija trbušnog zida. Za vrijeme testiranja položaj nogu je aktivan.

Za više informacija o izvođenju testa za dijastatu

obratite nam se putem wapp +385911523430 ili na e-mail adresu info@sft-sport.hr, vrlo rado pratiti ćemo vas kroz samopregled ili dogovoriti termin testiranja.

Dijastaza nije samo jedna od posljedica porođaja, već i operacije trbušnog zida, pretilosti kao i korištenja anaboličkih steroida. Dijastazu mogu imati i žene i muškarci, ali i bebe.

U samoj rehabilitaciji dijastaze velika pozornost posvećuje se pravilnom disanju i aktivaciji cora kao i poziciji zdjelice, tehnici hodanja i posturalnoj funkciji.

PRAVILNOM DIJAGNOSTIKOM I

REHABILITACIJOM DIJASTAZA NEĆE UTJECATI NA VAŠ ŽIVOT, ALI IGNORIRANJEM ISTE I

IZVOĐENJEM RIZIČNIH VJEŽBI KOJE ŠTETE

DIJASTAZI MOŽETE POGORŠATI STANJE I

UGROZITI ZDRAVLJE.

U nadolazećoj temi govoriti ćemo o ožiljcima nakon carskog reza i epiziotomije, njihovoj prevenciji i rehabilitaciji.

HEALTHY LIFESTYLE INTERVENTION 091 152 3430

lifestylesportintervention@gmail.com

www.sft-sport.hr

Zašto je važno poznavanje dječjeg razvoja?

Ivana Habuš Kraljević, voditeljica Centra Klubko

ZAŠTO GOVORIMO O PRAVILNOM RAZVOJU?

U novije vrijeme često se govori o pravilnom motoričkom razvoju beba i djece, a za to postoji dobar razlog. Odnosno više njih. Istina je da dok smo mi bili mali nije se tolika pažnja posvećivala ovoj temi ili je fokus bio na sasvim različitoj perspektivi: roditeljskoj. Tako su u modu ušla

razna pomagala koja su roditeljima olakšavala

život s bebom, a mnoga su se do danas zadržala – vrtići, ogradice, ležaljke, hranilice, hodalice… Bebe su se posjedale kako bi jele puno ranije, puzale manje i prohodavale uz ruku čim bi bile spremne osoviti se na noge. Mnogi će danas reći – i što nam fali? I tu nastupa ALI. Premda se tada pretjerano interveniralo u motorički razvoj, djeca su nakon prohodavanja imala barem desetljeće da nadoknade propuste. Igrala su se svakodnevno vani, trčala, penjala se, preskakivala, provlačila se gdje god su stigla, sve dok ih nisu zaokupili neki drugi, pubertetski interesi. Današnja djeca nažalost nemaju prilike dovoljno, kvalitetno i učestalo kompenzirati propuste iz ranog djetinjstva, stoga je više nego ikada prije važno kakve će temelje steći. A to su temelji fizikalnog zdravlja, ali i temelji snalažljivosti i kreativnosti. Jer svaki pokret je istraživački pothvat čiji razvoj uključuje kognitivno rješavanje problema. Stoga kada govorimo o razvoju beba i djece, govorimo u cjelokupnom razvoju, neodvojivosti motoričkog, senzoričkog, kognitivnog, emocionalnog i socijalnog razvoja.

Pravilan motorički razvoj, kao i razvoj svih ostalih područja, ima linearan i univerzalan tijek te predstavlja tipičan obrazac razvoja čovjeka. Naravno, ovisno o individualnim karakteristikama

i tempu svojstvenom svakom djetetu ponaosob, taj tijek može varirati kako brzinom tako i nekim specifičnostima (brži prolazak kroz fazu, duže zadržavanje u fazi, neke razlike u obrascima pokreta, kompenzacijske kretnje itd.). No ono što je danas osobito važno osvijestiti jest utjecaj uvjeta u kojima dijete odrasta na njegov cjelokupni

razvoj. Kada je riječ o motoričkom i senzoričkom razvoju, tada govorimo o uvjetima stanovanja, navikama obitelji i stilu života, osvještenosti roditelja o pitanjima dječjeg razvoja i mogućnostima koje mu

kreiraju za svakodnevno kretanje i istraživanje.

UVJETI ZA OPTIMALAN RAZVOJ

Optimalan razvoj zdravog djeteta ne zahtjeva dodatno vježbanje, već uvjete u kojima ono može samo isprobavati i uvježbavati sve pokrete kroz igru, vođeno znatiželjom, otkrivajući svoje sposobnosti i učeći o svome tijelu, umu, osjetilima, emocijama i svijetu oko sebe. Za takav razvoj je

važna naša spremnost da pripremimo prostor za bebino slobodno kretanje, da ga obogatimo

poticajnim i za dob primjerenim podražajima te da dijete ne sputavamo već ga ohrabrujemo i budemo mu emocionalna podrška. Nesputan razvoj predstavlja optimalan razvoj bebinog potencijala, a kao i njegovo praćenje ne zahtijeva savršene uvjete, već uvjete prilgođene bebi i nešto više našeg strpljenja.

Naša žurba i nestrpljivost da beba dosegne iduću prekretnicu ili pretjerano korištenje pomagala u kojima je beba pasivni promatrač umjesto aktivni istraživač, dovode do preskakanja faza u

motoričkom razvoju ili njegovog usporavanja. Kako smo na početku rekli, šteta koja nastaje nije samo na razini pokreta, već i na razini iskustva pokušaja i pogrešaka, rješavanja problema, otkrivanja nečeg novog, doživljavanja uspjeha, zadovoljstva i motivacije za samostalno djelovanje. Stoga je argument da ne trebaju svi postati vrhunski sportaši promašen, jer motorički razvoj nije mjerilo budućeg interesa niti uspjeha u sportu, već preduvjet optimalnog senzoričkog, kognitivnog i emocionalnog razvoja potencijala pojedine osobe.  Osvještavanje naše roditeljske uloge u stvaranju uvjeta za razvoj djetetovih punih potencijala je prvi korak. Drugi je prihvaćanje djetetove individualnosti, praćenje djetetova napretka umjesto uspoređivanja s napretkom drugog djeteta. Treći je upoznavanje temperamenta, osobnosti i mogućnosti vlastitog djeteta.

Četvrti je promatranje nesputanog razvoja uz prepoznavanje njegovih specifičnosti i eventualne potrebe za našim uključivanjem ili stručnom intervencijom. Peti je razumijevanje naše nesavršenosti, kao i nesavršenosti našeg djeteta.   Najveće razvojne zamke danas se kriju u stilu

života koji nije prilagođen bebama, djeci niti obiteljima, a pritom nudi mnoštvo ometajućih faktora (poput primjerice ekrana). Ne možemo promijeniti vrijeme u kojem živimo, ali znajući to

možemo osigurati našoj djeci bolji start.

ZAŠTO JE POZNAVANJE DJEČJEG

RAZVOJA VAŽNO?

U mnoštvu informacija kojima smo danas izloženi nije lako pronaći one prave, doista korisne. Često nam se čini nemoguće udovoljiti svim

zahtjevima postavljenima sa svih strana. No kada doista razumijemo dječji razvoj, tada svi dijelovi priče sjedaju na svoje mjesto i ona postaje puno jasnija, jednostavnija i smislenija, baš kao i naš odnos s djetetom. Jer najveći i najvažniji dio

razvoja događa se upravo tu – kroz naš odnos. Njega ne čine tablice, savjeti niti igračke, već naš razum, osjećaji i povezivanje. Kroz desetljeća drukčijih prioriteta, izgubili smo doticaj sa samima sobom, svojom intuicijom i prirodnim potrebama. Nastojanje da vratimo fokus na njih često nam se čini isuviše zahtjevno, osobito ako krenemo putem metoda i tehnika umjesto od samog početka –putem razumijevanja.

Razumijevanje ne znači samo razumijevanje

bebinih, djetetovih potreba i razvoja, već i razumijevanje i prihvaćanje sebe, uvažavanje

sebe i svog djeteta bez uspoređivanja, prepoznavanje svojih i djetetovih signala i potreba, svojih vrijednosti i uvjerenja – više ili manje korisnih. Put prema tom razumijevanju započinje učenjem o nama – o čovjekovom razvoju i potrebama koji započinju rođenjem, a odgovori na njih formiraju se kroz djetinjstvo odnosno uvjete i odnose u kojima smo odrastali. Učenjem o dječjem razvoju uvijek učimo istovremeno vidjeti, čuti, upoznavati, prepoznavati sebe i drugo biće kako bismo mogli graditi bolji odnos uvažavajući naše različitosti.

SAVJETI VEZANI UZ TEŠKOĆE I IZAZOVE

U RODITELJSTVU

Teškoće i izazovi s kojima se roditelji susreću su gotovo univerzalni kao i dječji razvoj, no uzroci i rješenja nisu uvijek isti kao što niti mi nismo isti. Svaki savjet ima svoju primjenu za neke probleme kod nekih osoba. Da bismo iz mnoštva savjeta s kojima se susrećemo dobili najviše za sebe i svoje dijete, važno je procijeniti kako smo razumjeli savjet (informaciju), procijeniti koliko

je slučaj na koji se odnosi doista sličan našoj situaciji, našim osobnostima i vrijednostima, preispitati je li u skladu s načelom povezivanja –stvaranja stabilnog odnosa sigurnosti i povjerenja, je li u skladu sa spoznajama o razvoju, je li korist veća od štete (pomaže li rješavanju problema i posljedično napretku u drugim područjima). Ukoliko se odlučimo probati primijeniti neki savjet, tada je važno učiniti to s razumijevanjem – osvješteno i uz uvažavanje različitosti, a ne pukim izvođenjem metode / tehnike.

Centar za roditelje Klubko

info@klubko.hr

www.klubko.hr

Žutica u djeteta

Žuticu karakterizira žuta boja kože i sluznica koja nastaje uslijed povišenja bilirubina u organizmu. Pri spomenu žutice pa i u djece, većina ljudi odmah pomisili na zaraznu žuticu. Ipak, infekcije nisu najčešći uzrok žutice u djece, drugi razlozi prednjače, a postoje čak i bezazleni oblici koji spontano prolaze.

Inače, bilirubin je normalni produkt organizma koji nastaje razgradnjom krvnih stanica, prerađuje se u jetri, izlučuje putem žuči u crijevo, a dijelom i putem mokraće. Stoga utječe na obojenost stolice i mokraće. Za održanje normalnih razina bilirubina u krvi bitna je ravnoteža između procesa stvaranja, prerade u jetri i izlučivanja. Ukoliko je bilo koji od tih procesa poremećen dolazi do povišenja bilirubina i žutice.

Postoji razdobolje u životu kada je žutica uobičajena pojava koja predstavlja fiziološko zbivanje. To je žutica novorođenčeta. Ona nastaje zbog prirodnog porasta bilirubina u ranoj dobi; nije zarazna, nije bolest i dok su vrijednosti bilirubina u okvirima za koje znamo da su fiziološki ne treba je liječiti, jer će spontano i bez posljedica proći. Razlog toj žutici je pojačano stvaranje bilirubina u toj dobi, a istovremeno sporija obrada u jetri zbog nezrelosti. Javlja se u 50-70% donošene i čak 80% nedonošene novorođenčadi. Tu fiziološku pojavu žutice moramo razgraničiti od patološke žutice novorođenčeta koja je ipak rjeđa. Patološka žutica u

Prim. Alemka Jaklin Kekez, spec. pedijatar uži specijalist pedijatrijske gastroenterologije Poliklinika za dječje bolesti Helena

toj dobi je ona koja se javi jako rano (već u prva 24 sata) ili predugo traje (u pravilu preko 2 tjedna) ili su previsoke vrijednosti bilirubina. Veću sklonost patološkoj žutici imaju djeca koja su prijevremeno rođena, male porođajne mase, koja su pretrpjela traumatski porođaj, kao i djeca majki koje imaju dijabetes. Također nepodudarnost Rh faktora i krvne grupe majke i djeteta dodatni je rizični faktor za patološku žuticu. U rodilištu se uvijek prati pojava žutice i ocjenjuje njezina težina i uzrok.

Ovisno o starosti novorođenčeta i visini bilirubina procjenjuje se potreba za terapijskim snižavanjem bilirubina i daljom dijagnostičkom obradom. Naime, jako visoke razine bilirubina (kada se približavaju 400 umol/l) mogu ugroziti zdravlje djeteta i ostaviti dugoročne posljedice, prije svega na mozak, tj. psihomotorni razvoj. To je jedan od razloga zašto novorođenčad ostaju u rodilištu barem 3 dana pa i kada su potpuno zdrava. U slučaju porasta bilirubina do kritičnih vrijednosti primjenjuje se

fototerapija (terapija svjetlom), a ponekad i izmjena krvi.

Po izlasku iz rodilišta često se susrećemo s produljenom žuticom. Srećom, u toj dobi najčešće se radi o laktacijskoj žutici (u djeteta na prehrani majčinim mlijekom). Takva žutica je bezazlena, a nastaje jer neke tvari iz mlijeka mogu podržavati sporiju razgradnju bilirubina. Može trajati čak i do 2 mjeseca. Napominjem, da to nikako nije razlog da se prestane dojiti ili prekida dojenje. Naime, majčino mlijeko je najbolja hrana, a laktacijska žutica sama spontano prolazi i ničim ne remeti zdravlje djeteta (vrijednosti bilirubina nikada nisu ugrožavajuće visoke). Ipak u ranoj dojenačkoj dobi moramo biti oprezni da ne propustimo žuticu koja je posljedica nekih ozbiljnih uzroka koje je potrebno hitno liječiti. To su moguće infekcije (prije svega mokraćne, ali i druge), prekomjerni raspad crvenih krvnih stanica (hemolitične anemije), bolest jetre ili smetnje u protoku žuči. Stoga, ako roditelji uoče da je dijete dugo žuto (preko 2 tjedna) ili sve žuće, potrebno je javiti se liječniku kako bi procijenio ima li temelja za dijagnostičku obradu. Pedijatar će uvijek tragati za znacima koji upućuju na mogući patološki uzrok: orijentirati se o tome kako dijete napreduje na tjelesnoj masi, ima li temperaturu, da li je zadovoljno, informirati se o boji mokraće i stolice. Tamna mokraća i svjetla stolica uvijek govore za patološke razloge žutice, tj. posljedica

su smetnje u protoku žuči na bilo kojem nivou od jetrene stanice do utoka u crijevo. U slučaju takve situacije nužna je hitna i bolnička obrada da se ne zakasni s dijagnostikom nekih ozbiljnih stanja.

Svaka ponovna pojava žutice u dojenaštvu nakon što je fiziološka žutica jednom prošla te svaka pojava žutice u starije djece i odraslih zahtijeva dijagnostičku obradu, tada prije svega u smjeru infektivnih bolesti, ali i kroničnih bolesti jetre i žučnih puteva. Druga mogućnost je da se radi o žutici zbog hemolitičke anemije, tj. kada nastaje previše bilirubina zbog prevelikog raspada krvnih stanica. Terapija je prije svega ovisna o uzrocima koji se otkriju dijagnostičkom obradom, tako da je najvažnije iskristalizirati uzrok žutice.

Stanje koje sliči žutici, a nije žutica nastaje kod velikog unosa hrane koja je bogata beta karotenom (mrkva, naranče, mandarine…). Tada je žućkasta samo koža, no nisu žute sluznice (primjerice bjeloočnice), niti je povišen bilirubin u krvi. To stanje nije zabrinjavajuće i ne treba liječiti.

Prehrana bebe

Prehrana bebe je važna tema za svakog roditelja koji želi osigurati zdrav i uravnotežen razvoj svog djeteta. U ovom

tekstu ćemo vam dati neke savjete i smjernice o tome kako i kada uvesti čvrstu hranu kod beba, koje namirnice su dobre za njih, a koje treba izbjegavati.

KADA UVESTI ČVRSTU HRANU KOD

BEBA?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, preporučuje se da bebe dobi od 6 mjeseci budu isključivo dojene ili hranjene adaptiranom mliječnom formulom. Nakon toga, može se početi s uvođenjem čvrste hrane kao dopune mliječnoj ishrani. Međutim, neke bebe mogu biti spremne za čvrstu hranu i ranije ili kasnije, ovisno o njihovom individualnom razvoju i potrebama. Neki znakovi da je beba spremna za čvrstu hranu su:

• Beba može samostalno držati glavu i sjediti uz potporu

• Beba pokazuje zanimanje za hranu koju jedu odrasli

• Beba otvara usta kada joj se nudi žlica ili komadić hrane

• Beba može gurati hranu s jezika na nepce i gutati je

KOJE NAMIRNICE UVESTI PRVE?

Prva hrana koju ćete ponuditi svojoj bebi treba biti jednostavna, mekana i lako probavljiva. Također, treba biti bogata željezom, vitaminima i mineralima koji su važni za rast i razvoj bebe. Neka od prijedloga su:

• Pire od voća (banana, breskva, kruška, jabuka, šljiva)

• Pire od povrća (mrkva, tikvica, bundeva, brokula, cvjetača)

• Riža za bebe ili kaša od žitarica obogaćena

željezom

• Pire od leće ili graha.

KAKO UVESTI NOVE NAMIRNICE?

Kada uvodite novu namirnicu u prehranu svoje

bebe, važno je da to radite postupno i pažljivo.

Na taj način ćete pratiti kako beba reagira na novi okus i teksturu hrane, te da li ima neku alergiju ili netoleranciju na određenu hranu. Evo nekoliko

savjeta kako to učiniti:

• Uvodite jednu novu namirnicu svakih

nekoliko dana

• Počnite s malom količinom hrane (1-2 žličice) i postupno povećavajte

• Ponudite novu namirnicu prije ili poslije mliječnog obroka

• Ponavljajte istu namirnicu više puta dok je

beba ne prihvati

• Miješajte novu namirnicu s onom koju beba već voli

• Nemojte prisiljavati bebu da jede ako nije gladna ili ako odbija hranu

KOJE NAMIRNICE IZBJEGAVATI?

Kod prehrane bebe važno je paziti na to koje namirnice izbjegavati kako bi se spriječile alergije, probavne smetnje i nedostatak hranjivih tvari. Neke od namirnica koje se ne preporučuju za bebe su:

• med: može sadržavati bakterije koje uzrokuju botulizam, opasnu bolest koja može oštetiti živčani sustav

• kravlje mlijeko: ima previše proteina i minerala koji mogu opteretiti bubrege bebe i nedovoljno željeza i vitamina C koji su potrebni za rast i razvoj

• orašasti plodovi: mogu izazvati alergijske reakcije koje mogu biti vrlo ozbiljne i zahtijevati hitnu medicinsku pomoć

• sirova jaja: mogu biti zaražena salmonelom, bakterijom koja uzrokuje proljev, povraćanje i groznicu

• sol: može povećati krvni tlak i ometati ravnotežu tekućine u tijelu bebe

• čokolada: sadrži kofein i teobromin koji mogu uzrokovati nervozu, nesanicu i probavne smetnje.

Kada se trebamo zabrinuti ako dijete još ne govori?

U svojoj praksi susrećem mnogo

roditelja koji su vrlo zabrinuti u vezi progovaranja prve riječi ili slaganja rečenice kod svoje djece.

Mr.sc. Nataša Šunić Vargec, prof.logoped Stručni suradnik na projektu OrdyBee

Dabi dijete ovladalo govorom treba postojati organska osnova za razvoj govora, a to prije svega podrazumijeva dobar sluh, normalnu inteligenciju, govornu motoriku, zvukovno zahvaćanje glasova, međusobno razlikovanje pojedinih glasova i jezične sposobnosti. Dijete usvaja osnovne elemente jezika od svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti i potreba (kao što uči hodati, crta ili trči). Sposobnost vladanja jezikom razvija se iz dječje potrebe da komunicira i shvati svijet u kojem raste i razvija se. Nakon nekoliko mjeseci života, najčešće tijekom četvrtoga ili petoga mjeseca, sklopovi glasova što ih dijete proizvodi, a za koje je karakteristično da sadrže i glasove koji ne postoje u govoru okoline, počinju se mijenjati. Iz te glasovne produkcije postupno nestaje dio glasova, a glasanje sve više sadrži glasovne sklopove tipične za djetetovu govornu okolinu. Bitno obilježje prvih riječi je da dijete ne imenuje samo neki predmet, osobu ili situaciju već istodobno izražava i svoj odnos prema određenoj osobi ili situaciji. Među djecom u dobi od dvije godine postoje velike razlike u pogledu ovladavanja govorom, jer neka djeca na

svoj prvi rođendan već govore kratkim rečenicama, dok druga to ne čine niti na drugi. Ipak, većina djece progovara u tom razdoblju. Ponekad se može desiti da dijete od pune dvije godine ne govori ili govori tek nekoliko u pravilu loše artikuliranih riječi.

Razumije li dijete veći dio jednostavnih verbalnih naloga u vezi s predmetima i osobama iz svoje najbliže okoline-npr. “Daj mi žličicu!”,” Pokaži gdje je mama!”, zna pokazati tri do četiri mjesta na tijelu koja odrasli imenuje i sl., ono najvjerojatnije nema

teškoća u percepciji govora pa će se i izražajna

strana govora vjerojatno doskora razviti.

Nerazvijeni govor odgovara kronološkom uzrastu djece od 2.-6. godine, čije su lingvističke relacije u zaostatku.Takvo dijete je u većini slučajeva

motorički nespretnije od druge djece, njegovi pokreti su slabo koordinirani, crteži su nevješti (upućuje na lošiju grafomotoričku spretnost ), lateralizacija je nesigurna (dijete nije sigurno u odnose lijevo-desno ), tjelesna shema je slabo uklopljena. Kada su sposobnosti djeteta da razumije govor ili samo da govori znatno ispod očekivanog nivoa za njegov mentalni razvoj, tada govorimo o kašnjenju u razvoju govora. Kašnjenje - veće od 6 mjeseci - može se očitovati i u razumijevanju i u govoru u različitom stupnju - od nerazumijevanja jednostavnih govornih naloga do nesposobnosti složenijih gramatičkih struktura. Međutim, češće kasni samo sposobnost govorenja, dok u razumijevanju nema većih teškoća. S obzirom da razumijevanje govora normalno ide nekoliko mjeseci ispred sposobnosti govora, ako je i ovaj poremećaj u pitanju onda je kašnjenje mnogo veće. Imajući uvijek na umu usporedbu s normalnim razvojem govora u skladu s kronološkom dobi, usporeni razvoj govora se u najtežim slučajevima može prepoznati već u djeteta od godine i pol. Naime, u najtežim slučajevima dijete ne samo da ne govori već

i ne razumije tuđi govor. Tako da bi dijete od godine i pol već trebalo razumijeti mnogo toga, svakodnevne rečenice, a i situacijski mnogo više. Dijete koje ne razumije govor i ne govori, jer razumijevanje uvijek prethodi govoru, ponašat će se drukčije od ostale djece, jer će svoje potrebe i želje izražavati ekstremnim ponašanjem - plačem, vriskom i slično te će u svojoj komunikaciji upotrebljavati geste i izražavati se mimikom.

Što je dijete s takvim stupnjem govornog

oštećenja starije, ponašanje će biti manje primjereno njegovoj dobi. Neka su povučena, neka agresivna, što opet ovisi o tipu usporenog govora - motornom (veće teškoće u izražavanju govora) ili senzornom (više teškoća u razumijevanju govora). U nešto lakšim slučajevima dijete donekle razumije govor, ali ne govori.

SAVJET RODITELJIMA

Kad roditelji posumnjaju na takva zaostajanja u razvoju govora svog djeteta trebali bi se odmah obratiti stručnjaku logopedu, radi utvrđivanja uzroka kašnjenja u govoru te mogučnošću upućivanja specijalistima da se otklone neke sumnje koje bi mogle biti uzrok kasnijem progovaranju djeteta. Ako je dijete još premalo za rehabilitaciju, roditelji će dobiti informacije i

savjete za postupak s njim dok malo ne poraste. Pravodobno traženje pomoći, nakon čega slijedi dijagnosticiranje i otkrivanje uzroka u govornom

razvoju, može pomoći otklanjanju uzroka ili barem ublažavanju poremećaja. Važno je raditi na vezi zvuk-slika te na taj način dijete treba poticati na govor putem onomatopeja iz prirode, davati mu

slikovnice s velikim slikama bez puno detalja.

Treba pridružiti i zvučne stimulanse, tako da dijete može prepoznati životinju sa slike i uz pomoć zvuka.

Treba znati da svaki poticaj pa bio on i mali, daje veću šansu da dijete ima što uredniji govornojezični razvoj.

Je li u vašem domu seksualnost tabu?

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, NLP trener, specijalizant transakcijske analize

samim tim podložni i većem rizičnom ponašanju (pokušaji samoubojstva, konzumiranje droga i alkohola, rizično seksualno ponašanje, napuštanje vlastitih domova).

Zbog opravdanog straha od zlostavljanja, diskriminiranja i ostalih oblika nasilnog ponašanja, većina takvih adolescenata će sebe ili pokušati “promijeniti” (vjerujući da je to samo prolazna faza) ili će skrivati vlastitu seksualnu orijentaciju.

Kako

je upravo adolescencija doba formiranja seksualnog identiteta i eksperimentiranja, nije neobično da se kod nekih adolescenata javlja konfuzija oko istog tog identiteta. Podaci mnogih istraživanja govore da su adolescenti homoseksualne orijentacije u velikoj mjeri izloženi, za razliku od njihovih heteroseksualnih vršnjaka, osjećajima straha, krivnje, srama, usamljenosti, a

Rijetki su oni koji uspijevaju otvoreno i bez straha izražavati vlastitu homoseksualnu orijentaciju i živjeti u skladu s njom. Moguće je da se spolni identitet ne razvije u potpunosti sve do odrasle dobi, ali ako se pokaže da je vaše dijete homoseksualne orijentacije, vaša ljubav i prihvaćanje od su presudne važnosti.

SAVJETI ZA RODITELJE ZA RAZGOVOR S

DJECOM O SEKSUALNOSTI

Pokažite da ste pristupačan roditelj s kojim dijete može iskreno razgovarati o svemu, pa tako i o svojoj seksualnosti. Nemojte osuđivati njegove

postupke, već mu dopustite da sam donese odluku imajući u vidu vaše stavove i uvjerenja (koje ne mora prihvatiti kao svoje). Kao što i u drugim situacijama očekujete da reagira kao odrastao, dajte mu priliku da pokaže zrelost i odgovornost i u odnosu na svoje seksualno ponašanje.

Učite ih vještinama donošenja seksualnih odluka, pružite im sve relevantne informacije iako možda pretpostavljate da ih već znaju. Mnogi se roditelji osjećaju ugroženi seksualnošću svog adolescenata

i pokušavaju to regulirati ograničavanjem podataka o kontracepcijskim metodama (”bolje da se boje trudnoće”), ograničavanjem onoga što bi mogli vidjeti na filmu ili se jednostavno pretvaraju da seksualnost u adolescenciji ne postoji. Baš zbog svega navedenog nužno je poučavati djecu vrijednostima seksualnog ponašanja i pomagati im pri pravilnim odlukama u stupanju u iste.

Imajte na umu da razgovor o spolnosti ne bi trebao započeti u tinejdžerskoj dobi: ako do tada nije

uspostavljena razina komunikacije na kojoj možete otvoreno razgovarati sa svojim djetetom o svim temama, u adolescenciji će to biti vrlo nelagodno. Prva pitanja koja se mogu povezati sa spolnošću pojavljuju se već u predškolskoj dobi, a treba im odgovoriti iskreno i na razvojno primjeren način. Nemojte uvijek čekati da vas dijete nešto pita vezano uz seksualnost. Nađite načine da i sami počnete raspravu ili potaknete postavljanje pitanja. Ako dijete samo ne postavlja pitanja o seksualnim

odnosima, to ne znači da ga ne zanima i da ne postoje odgovori koje bi htio znati.

Ne morate biti eksperti i sveznalice kako bi bili roditelji koji podržavaju svoju djecu: vaše prihvaćanje, pouzdanost i povjerenje da vam se uvijek i u svakoj situaciji mogu obratiti ma kako ona neugodna bila, od neizmjerne su važnosti za vaše dijete. Bez obzira što odrastaju, neka vaša djeca uvijek imaju „sigurnu bazu“ u koju se mogu vratiti i obratiti kada im je potrebna pomoć. Povećanjem znanja, promjenom stavova i rizičnog ponašanja adolescenata, učenjem vještina i razvijanjem samopoštovanja razvija se i odgovornost u seksualnom ponašanju. Imajte na umu da se u porukama kojima ih upozoravamo na rizike i potičemo na odgovorno ponašanje ne smije izgubiti iz vida i pozitivna strana seksualnosti koja se odnosi na uživanje. Edukacija koja se temelji na zastrašivanju nije djelotvorna i najčešće će rezultirati otporom.

Drugo dijete u obitelji

mr.spec. Melita Stipančić, klinički psiholog

Rođenjem drugog djeteta dinamika

unutar obitelji se značajno mijenja. Mala pridošlica utječe na sve članove obitelji –kako fizički, tako i emocionalno.

Pozitivna

promjena u odnosu na prvo dijete jest da se roditelji sad najčešće puno bolje snalaze u raznim poslovima vezanim uz njegu djeteta, osjećaju se sigurniji, samopouzdaniji, manje ih plaši i uznemiruje svaki djetetov plač. Sve one stvari koje su kod prvog djeteta predstavljale izazov –mijenjanje pelena, hranjenje, kupanje… sad se obavljaju s lakoćom. No, posla je puno, valja se skrbiti za bebu, ne zanemariti starije dijete i stoga nerijetko roditelji uskoro bivaju vrlo iscrpljeni. Kod nekih se žena nakon porođaja javljaju promjene raspoloženja i depresivnost tzv. “baby blues”, što može biti vrlo neugodno i uznemirujuće i važno je da se ukoliko kod sebe primijetite takve promjene, ne mučite već što prije posavjetujete s liječnikom. Katkad roditelji strahuju da će dolaskom nove bebe izgubiti bliskost i povezanost s prvim djetetom, no otkriju da prirodno nalaze način da podijele svoju ljubav, obuhvaćajući svu djecu koju imaju.

Poteškoća koja se često javlja nakon rođenja drugog djeteta jest da roditelji tijekom prvih nekoliko mjeseci nakon porođaja nemaju gotovo uopće vremena za sebe. Neprestano biti u ulozi oca ili majke psihološki je vrlo iscrpljujuće. Stoga je važno redovito osigurati bar neko vrijeme “samo za sebe” te isto tako i vrijeme sami sa svojim partnerom!

Dobra organizacija vremena može pomoći da se održi emocionalna stabilnost i kvalitetni odnosi supružnika.

REAKCIJE PRVOG DJETETA

Kako će reagirati prvo dijete uvelike ovisi o dobi djeteta. Mlađa djeca će teže verbalno izraziti svoje osjećaje te češće reagiraju regresijom, tj. počnu se ponašati kao da su se vratili na raniju razvojnu stepenicu – mogu primjerice ponovno posegnuti za dudom koju su već bili odbacili, ponovo tražiti svoju bočicu, početi tepati i slično. Druga djeca pak mogu tražiti pažnju odbijanjem hrane, neposluhom, burnim plačem.

Što je dijete starije to će lakše moći prepoznati i riječima izraziti što osjeća. Najčešće su neugodne reakcije prolazne i mogu se olakšati ako roditelji pažljivo promatraju i slušaju starije dijete te unaprijed dogovore tko će mu i na koji način posvetiti dodatnu pažnju.

Korisno je već tijekom trudnoće pripremati dijete i pomoći mu da uspostavi vezu s nerođenim bratom/

sestrom – primjerice razgovarati o tome kako zamišlja da će beba izgledati, kako će mu kao stariji brat/sestra pomoći, uključiti dijete da sudjeluje u pripremi sobe/stvari za bebu, razgovarati s djecom koja već imaju braću i sestre itd. Što je uloga “bratsestra” unaprijed bolje pripremljena, to će se dijete lakše u njoj snaći.

UTJECAJ REDOSLIJEDA ROĐENJA NA

OSOBINE DJETETA

U psihologiji postoji niz istraživanja i teorija koje se bave utjecajem redoslijeda rođenja na psihološki razvoj i ličnost djeteta. Jedna od prvih bila je teorija redoslijeda rođenja Alfreda Adlera. Prema njemu je “drugo dijete” često buntovnije i borbenije od prvorođenog, sklonije natjecanju. Kasnije teorije na različite načine opisuju određene karakteristike djece za koje smatraju da su pod velikim utjecajem položaja unutar obitelji (prvorođena djeca inicijativna, ambiciozna…). Ukoliko je razlika između djece veća od pet godina, drugorođeno dijete kao da je ponovo u ulozi prvorođenog.

Drugi pak autori smatraju da nije tako bitno samo po sebi je li dijete rođeno kao prvo, drugo, treće… već da je bitan odnos roditelja i djece te braće i sestara međusobno. Što su roditelji svjesniji i pažljivije vode računa o djeci i sebi samima, to je veća vjerojatnost da će svi zajedno uživati u toplini, ljubavi i radosti u obitelji koju zajedno grade.

Slabokrvnost -anemija u dječjoj dobi

Slabokrvnost je česta u dječjoj

dobi i podloga je drugim bolestima, naročito infekcijama gornjih dišnih putova, koje su dugotrajnije i težeg oblika u slabokrvne djece.

Anemija smanjuje prijenos kisika putem krvi, a posljedica je smanjenje količine crvenih krvnih stanica-eritrocita i hemoglobina u njima. slabokrvnost kod djece

ANEMIJA MOŽE NASTATI IZ VIŠE

RAZLOGA:

• zbog nedovoljne proizvodnje crvenih krvnih stanica

• zbog prekomjerne razgradnje eritrocita

• zbog gubitka krvi – krvarenjem…

Novorođenče ima takozvanu fiziološku anemiju koja nastaje pojačanom razgradnjom eritrocita.

Prijevremeno rođena djeca su češće slabokrvna jer se njihov ukupni broj eritrocita brže smanjuje nego u djece rođene na termin.

Anemija se može očekivati i potvrditi u dobi 2-3

mjeseca starosti jer se eritrociti brže raspadaju i volumen krvi se povećava, a novi eritrociti se ne stvaraju dovoljno brzo – eto slabokrvnosti.

Najčešća anemija je anemija radi nedovoljnog unosa željeza

Na sistematskim pregledima unutar prve godine života promatra se tjelesni rast i prati se neuromotorni i psihološki razvoj. Ukoliko dijete

Dr. Vesna Perić Matošević, spec.ped.

lijepo napreduje prvo vađenje krvi i određivanje krvne slike – u mojoj ordinaciji je sa šest mjeseci života. A ako postoji zastoj u tjelesnoj težini – uz sve druge pretrage radi se i kompletna krvna slika.

IZGLED I PONAŠANJE SLABOKRVNE

DJECE

Prvo što uočimo – to je bljedilo kože. Koža lica kao i tijela je blijeda i opuštena, lice sa smanjenom mimikom, uške su blijede i prozirne. Dijete djeluje pospano i umorno. Mirnoća ili hiperaktivnost. Majke često puta govore o sisanju dojenčadi s pauzama, spavanjem na dojci, ljutnjom, odbijanjem sisanja, plaču… I jasno nastaje nenapredovanje u tjelesnoj težini.

Slabokrvna djeca nemaju osjet gladi – ne jedu krutu hranu – ili je jedu na silu. Piju zaslađene voćne

napitke.

Slabokrvna djeca se jače znoje. Mogu imati ispucale noktiće i suhu kosu bez sjaja. Pažnja te djece je smanjena.

Znači neadekvatna prehrana ili neke kronične bolesti mogu dovesti do anemije.

Željezo je element koji ima veliki utjecaj na zdravlje, sastavni je dio mnogih enzima i sudjeluje u metabolizmu svih živih stanica, a u hemoglobinu služi za prijenos kisika po tijelu.

Željezo ulazi u tijelo hranom ili farmakološkim pripravkom. Željezo se ugrađuje u hemoglobin, u enzime, a višak se pohranjuje u mišiće i u jetru. Gubitak željeza nastaje krvarenjem.

IZVORI ŽELJEZA

Izvori željeza su namirnice životinjskog i biljnog

podrijetla i farmaceutski proizvodi.

Željezo iz namirnica životinjskog podrijetla se bolje iskorištava od željeza iz namirnica biljnog podrijetla.

Namirnice životinjskog podrijetla bogate željezom

su:

• crveno meso: teletina, junetina, zečetina, janjetina, divljač

• tamno meso peradi

• žutanjak jajeta

• plava i bijela riba – srdela, pastrva oslić…

Namirnice biljnog podrijetla bogate željezom:

• povrće: kelj, špinat, blitva, cikla, rajčica…

• mahunarke: grašak, soja, bob, leća…

Za dječje obroke treba birati namirnice bogate

željezom i kombinirati s namirnicama bogatim C vitaminom.

Ako slabokrvnost ne uočimo na vrijeme može doći do blagog zaostatka u motoričkom razvoju, pshičkih poremećaja – hiperaktivnost, nezadovoljstvo, hipoaktivnost…

Željezo je vrlo važna komponenta koja sudjeluje u razvoju i funkcioniranju neurološkog i imunosnog sustava djece.

DIJAGNOZA

Uz bitne anamnestičke podatke, pregled i laboratorijsku dijagnostiku – kompletna krvna slika – postavlja se dijagnoza.

Krvni nalaz se radi u fazi zdravlja – tj. kad dijete nema neku drugu bolest.

TERAPIJA

Uz adekvatnu prehranu uzimaju se farmaceutski pripravci željeza.

U terapiji se koriste farmaceutski pripravci u obliku: kapi, sirupa ili tableta – ovisno o uzrastu djeteta. Savjetuje se početi liječenje manjim dozama

nekoliko dana jer preparati željeza mogu izrokovati probavne nuspojave – bol u žličici, nagon na povraćanje, rjeđu stolicu ili zatvor. Roditelji sami prekidaju terapiju. Liječenje traje nekoliko mjeseci. C vitamin pospješuje ulazak željeza u hemoglobin. Neke namirnice biljnog podrijetla kao žitarice, mahunarke, lisnato povrće sadrže tvari koje vežu željezo i smanjuju iskoristivost željeza iz lijeka pa te namirnice treba izbjegavati pri uzimanju lijeka. Lijek treba uzimati između obroka i to dva sata nakon jela s voćnim sokom.

TERAPIJA RIZIČNIH SKUPINA

Rizične skupine djece su : prijevremeno rođena djeca, djeca iz višeplodnih trudnoća, bolesna novorođenčad, novorođenčad koja razvijaju anemiju radi infekcije ili krvarenja. Ta djeca dobivanju profilaktičku terapiju željeza. Svakodnevna i dosta česta pojava koja zahtijeva pažnju i pravovremeno liječenje je ANEMIJA –SLABOKRVNOST.

Kako preživjeti prvi susret sa stranim jezikom?

Tena Bukna, prof. njemačkog i engleskog jezika

Prvi susret djeteta sa stranim jezikom, bilo u smislu tečaja ili prvog sata u prvom razredu osnovne škole može biti doista stresno iskustvo. Razlozi tomu mogu biti mnogi: činjenica da možda neka djeca već poznaju strani jezik, možda djetetu strani jezik poput njemačkog zvuči iznimno grubo ili je pak dijete možda sramežljive prirode i ne osjeća se ugodno izražavati se na jeziku koji mu nije materinski, osobito ako se radi o razrednoj zajednici ili skupini djece koja imaju drukčiju narav. Dakako, postoje metode koje možete upotrijebiti kako biste svom predškolcu ili prvašiću olakšali prvi susret sa stranim jezikom.

1. Izložite ga stranom jeziku prije prvog susreta –YouTube je izvrstan izvor pjesmica, videa i vizualnih igrica na stranom jeziku. Dovoljno je da svom djetetu pustite video u pozadini, dok se igra, jede ili se kupa, kako bi se naviknulo na zvuk stranog jezika.

2. Ako je moguće, upoznajte dijete s učiteljicom prije prvog sata – tako ćete smanjiti potencijalni početni šok i odbijanje nove osobe, a koja je često uzrok suzicama djeteta pri prvom susretu sa stranim jezikom. Može se dogoditi da je učiteljica visoka ili ima fizički izgled na

koji dijete nije naviknuto pa će mu trebati neko vrijeme da je potpuno prihvati.

3. Upoznajte dijete s prostorom i priborom za rad jer bi dijete naviknuto na svoju kuću, igraonicu ili vrtić moglo negativno reagirati na naglu promjenu prostora, čak i ako je prostorija u kojoj se uči jezik šarena, zanimljiva i ispunjena igračkama. Treba imati na umu da se neka djeca sporije prilagođavaju na nove prostore i situacije.

U svakom slučaju, prvi susret često je ono što obilježava sam jezik u razmišljanju djeteta – ako prvo iskustvo i nije baš pozitivno ili je čak i neutralno, dijete svakako neće rado učiti strani jezik, ali ako je iskustvo pozitivno, dijete će zavoljeti i rado učiti jezik kroz čitav život.

Hvala vam na čitanju ¤