Olimp 80.

Page 1

Godina izlaženja: XXII. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 80 / Rujan 2021.


DOBRODOŠLA!

NOVA TOYOTA YARIS CROSS Električni pogon više od 50% vremena, bez utičnice.

10 DO

GODINA JAMSTVA TOYOTA RELAX

10

GODINA JAMSTVA

NA HIBRIDNU BATERIJU

#HybridHappy

Prosječna potrošnja goriva modela Yaris Cross u mješovitoj vožnji od 4,4 do 6,2 l/100km, emisije CO2 od 100 do 140 g/km. 10 godina jamstva na hibridnu bateriju ostvaruje se uz redovitu provjeru stanja hibridnog pogona jednom godišnje, odnosno nakon prijeđenih 15.000 km, ovisno koji od uvjeta nastupi prvi. Do 10 godina jamstva uz Toyota Relax: 3 godine tvorničkog jamstva + do 7 godina ili 160.000km (što prije nastupi) dodatnog jamstva koje se aktivira obavljanjem redovitih servisa kod ovlaštenog Toyota partnera prema uputi proizvođača. Za detalje vezane uz Toyota Relax, posjetite www.toyota.hr ili kontaktirajte ovlaštenog Toyota partnera.


Čestitamo! Uz vas, za sve pred nama.


KAZALO

6 Godina izlaženja: XXII.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 80 / Rujan 2021.

Snimio: DAMIR SENČAR (HINA)

18

Za nakladnika: Siniša Krajač Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić Urednica priloga Povijest hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Marijana Mikašinović Jambrović, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Mičevečka ulica 7 10 000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

OLIMP ■ 4 ■

14

6

22

Osam hrvatskih odličja

Životni scenarij iz HŠSS-a

OI Tokio

Znanost i šport

14

26

Pojedinačni laureati iz borilačkih športova

Prijetnja ženskom športu

Nagrada Dražen Petrović

Žene i šport

18

29

Veselin Đuho: "Nisam baš optimist"

30 godina Hrvatskog olimpijskog odbora

Olimpijske legende

Povijest hrvatskog športa


22

42

50

29

50

42

54

Moraju li športašice nastupati u bikiniju?

Obol HŠM-a povijesti hrvatskog športa

Društvo i šport

Hrvatski športski muzej

46

58

Teško do Olimpijskih igara, a onda – nevjerica...

Hrvatski olimpijci i odličnici 1900. - 2020.

Karate

Knjige

50

60

Igre nade i solidarnosti

Hrvatski olimpijski dan

MOO

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović dodijelio je Hrvatskom olimpijskom odboru Povelju Republike Hrvatske u prigodi 30. obljetnice rada i djelovanja, za iznimno poticanje razvoja i promicanja hrvatskog športa u zemlji i inozemstvu te pružanje potpore hrvatskim športašima u postizanju najviših nacionalnih, europskih, svjetskih i olimpijskih rezultata u svim granama športa.

Svečanost

■ 5 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE IGRE U TOKIJU

Braća Sinković i Matea Jelić

Osam hrvatskih odličja na Igrama pod maskama Piše: VINKO KNEŽEVIĆ

Za hrvatski šport tokijske su Igre bile druge najuspješnije OI otkako Hrvati nastupaju pod vlastitom trobojnicom. Bilanca: osam osvojenih medalja od kojih tri zlatne, tri srebrne i dvije brončane

OLIMP ■ 6 ■


Marin Čilić, Ivan Dodig, Mate Pavić i Nikola Mektić

Tin Srbić

Tonči Stipanović

■ 7 ■ OLIMP

Toni Kanaet

Damir Martin


OLIMPIJSKE IGRE U TOKIJU

O

limpijske igre u Tokiju iz nekoliko će razloga nositi epitet povijesnih Igara prve su u mirnodopskom razdoblju olimpijske povijesti odgođene za godinu dana, prve su održane bez gledatelja, uz to su i prve održane u uvjetima pandemijske ugroze čovječanstva. Bile su to i prve „Igre pod maskama”, uz dosad nezabilježene zdravstveno-sigurnosne mjere, sa stalnim testiranjima, mjerenjem temperature, obveznom uporabom dezinfekcijskih sredstava i zabranom većih okupljanja. U takvim neobičnim i bitno otežanim uvjetima, od 23. srpnja do 8. kolovoza na Igrama je u 33 športa, odnosno 50 športskih disciplina, sudjelovalo više od 11 500 športašica i športaša iz 205 država svijeta, uz dodatnu MOO-ovu olimpijsku reprezentaciju izbjeglica i prognanika. Za hrvatski šport tokijske Igre su bile dvostruko „druge”. Ponajprije jer su druge najuspješnije otkako Hrvati nastupaju na velikoj olimpijskoj pozornici pod vlastitom trobojnicom, a potom i zbog drugog najmanjeg broja naših olimpijaca i olimpijki na ljetnim Igrama (59 iz 16 športova), nakon Barcelone 1992. Za novu potvrdu epiteta „športske nacije”, hrvatski športaši i športašice osvojili su u Tokiju ukupno osam odličja, pri čemu se za broj medalja može ustvrditi da je u granicama očekivanja. No, ne može se reći da su ih osvojili i svi naši favoriti. Kako to obično biva - o uspjehu naših uzdanica pita se i konkurencija, a to znači da se dogodi i poneki bljesak medaljaških aduta „iz drugog plana”. Tako je bilo i s našim olimpijcima. Primjerice, dok su taekwondaši kreirali dosad najveći olimpijski uspjeh svoga športa, izostalo je odličje iz „kraljice športova”, na koja su nas još od Pekinga 2008. naviknule Blanka Vlašić i Sandra Perković, uz senzacionalni prilog Sare Kolak iz Rija 2016. Hrvatska je u Tokiju osvojila tri zlatna, tri srebrna i dva brončana odličja, zauzevši 26. mjesto na ljestvici država osvajačica medalja. Samo je u Rio de Janeiru 2016. ostvaren uspješniji nastup, kada OLIMP ■ 8 ■

Na svečanosti otvaranja hrvatsku zastavu nosili su Sandra Perković i Josip Glasnović

Zlatni i srebrni hrvatski tenisači u zajedničkom slavlju


HRVATSKE MEDALJE U TOKIJU

ZLATO Matea Jelić (taekwondo, do 67 kg) Martin i Valent Sinković (veslanje, dvojac bez kormilara) Nikola Mektić i Mate Pavić (tenis, muški parovi) SREBRO Marin Čilić i Ivan Dodig (tenis, muški parovi) Tonči Stipanović ( jedrenje, klasa Laser) Tin Srbić (gimnastika, preča) BRONCA Damir Martin (veslanje, samac) Toni Kanaet (taekwondo, do 80 kg)

■ 9 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE IGRE U TOKIJU

HOO „dežurao” u Zračnoj luci Franjo Tuđman

Doček Tina Srbića u Zračnoj luci Franjo Tuđman

U

oči i za vrijeme Olimpijskih igara Tokio 2020. Hrvatski olimpijski odbor priređivao je ispra-

ćaje i dočeke olimpijcima i olimpijkama koji su branili nacionalne boje u japanskoj prijestolnici.

su hrvatski olimpijci i olimpijke osvojili pet zlata, tri srebra i dvije bronce. Po zlatnom odličju oko vrata u debitantskom olimpijskom nastupu, Tokio će dugo pamtiti naša sjajna taekwondašica Matea Jelić. Vjerovala je u sebe i nije se predavala doslovce do posljednje sekunde svog nastupa. - Željela bih da mladi ljudi vide kako je lijep ovaj šport i da preko njega pokušaju ostvariti svoj olimpijski san. Ja sam obična cura iz Knina koja se borila za svoju državu i pokazala da je to moguće. Ako ja mogu, mogu svi - poruka je prve hrvatske osvajačice zlatnog olimpijskog odličja u taekwondou. Braća Valent i Martin Sinković športaši su za duboki naklon, puno dublji od onog kojeg prakticiraju domaćini Igara - Japanci! Osvojili su drugo zlato zaredom, odnosno treće olimpijsko odličje u nizu, i to u tri različite veslačke discipline. Nakon srebra u četvercu na pariće u Londonu 2012., zlata u Riju u dvojcu na pariće i tokijskog trijumfa u dvojcu bez kormilara, za Pariz 2024. kao cilj su postavili novi pothvat - odličje u četvrtoj različitoj disciplini. Na konferenciji za medije, nakon briljantno osvojenog zlata, Martin Sinković je izrekao planove OLIMP ■ 10 ■

Tih dana bilo je uistinu dinamično u Zračnoj luci Franjo Tuđman, a posebno kada su se počeli svakodnevno izmjenjivati odlasci i dolasci. Zbog pravila o zadržavanju športaša u Japanu najdulje 48 sati od posljednjeg natjecanja, nitko od naših predstavnika s nastupom u prvom tjednu Igara, nije ostao do njihova zatvaranja. Naprotiv, neki od njih zaputili su se prema domovini i u večernjim satima dana u kojem su završili natjecanje. Pritom se događalo da dio

za budućnost, poklonivši u vrlo spontanoj izjavi besplatnu" planetarnu reklamu" našem trenutačno drugom najuspješnijem bratskom veslačkom dvojcu: - Brat i ja odlučili smo se za novi izazov u karijeri. Prema svemu sudeći, ovo je kraj nastupa u dvojcu bez kormilara. Planiramo udružiti snage s dvojicom vrlo talentiranih hrvatskih veslača. To su braća Lončarić i dolaze iz grada Osijeka. Osim što bi nam taj četverac predstavljao novu motivaciju, željeli bismo i pomoći mlađim kolegama u ostvarenju olimpijskih ambicija. Od najboljeg teniskog para današnjice Nikole Mektića i Mate Pavića itekako se očekivao uspon na pobjedničko postolje. Dakako, i sa zlatom oko vrata, makar s druge

Barbara Matić

naših športaša i športašica još nije bio ni otputovao u Tokio, a mnogi su se već vraćali. Vrijedna ekipa HOOa, najčešće predvođena glavnim tajnikom Sinišom Krajačem, uspjela je „uloviti ritam” te sve ih dostojno ispratiti i dočekati. Svesrdno su asistirali njegovi pomoćnici Neven Šavora (NSS i razvojni programi), Ranko Ćetković (marketing), Hrvoje Balen ( lokalni šport) i Biserka Vrbek (pravni poslovi) te savjetnica Mia Baćić. Pokazujući koliko HOO cijeni i sam

strane bili iskusniji Marin Čilić i Ivan Dodig. - Znamo se jako dobro, zato nije bilo nekih tajni za finale, bio je to dobar i kvalitetan meč. Presudilo je to što smo ga bolje otvorili i što smo ipak uigraniji od kumova s druge strane. Čestitke Čili i Dodi na srebru! Ovo je stvarno veliki rezultat za hrvatski tenis - kazao je Pavić, uz pohvale izborniku Vedranu Martiću koji je puno napravio za oba hrvatska para. Budući da smo u borbi za zlato imali hrvatski finale, o ostvarenju olimpijskih snova s razlogom mogu govoriti i srebrni Čilić i Dodig. Iz obilja izjava našeg iskusnijeg para, najupečatljivija je ona Čilićeva: - Nismo sretni zbog poraza u fi-

Ivan Huklek


status olimpijca/olimpijke, cvijećem su dočekane sve naše tokijske uzdanice, a osvajači i osvajačice medalje dobili su na dar još i HOO-ov „dukat”, posebno izrađen za tokijske junake.

Osim predstavnika HOO-a u ulozi domaćina, dočecima osvajača olimpijskih medalja nazočili su i brojni uglednici iz društvenog i političkog života. Unatoč umoru od putovanja, naši su olimpijci i olimpijke pri povratku s Igara pokazivali neskriveno oduševljenje, nerijetko i iznenađenje, zbog dočeka uz cvijeće, čestitke i medijsku pozornost. To najbolje govori u kojoj je mjeri potez HOO-ovih djelatnika i suradnika bio - pun pogodak.

Samo je u Rio de Janeiru 2016. ostvaren uspješniji nastup, kada su hrvatski olimpijci i olimpijke osvojili pet zlata, tri srebra i dvije bronce nalu, ali ako smo već izgubili - drago nam je da smo izgubili od Nikole i Mate! Sve ostaje u hrvatskim rukama… Dojam o „prazniku„ hrvatskog športa u Tokiju pojačava i činjenica da je najboljim muškim parovima medalje predavala članica Međunarodnog olimpijskog odbora iz Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Zadovoljstvo primiti odličje iz ruku hrvatske članice MOO-a (te ga, prema epidemiološkim pravilima, samostalno staviti oko vrata!), imao je i srebrni gimnastičar Tin Srbić. Oduševio je vrlo zahtjevnom finalnom vježbom na preči koju je čuvao upravo za taj trenutak. - U 20 godina koliko treniram, nije bilo dana u kojem nisam sanjao olimpijsku medalju. I sada sam je osvojio. Nemam riječi da dočaram uspjeh. Ova srebrna medalja je milijun puta više od onoga što sam godinama sanjao - kazao je Tin, dometnuvši vrlo korektno da je fantastični Japanac Hashimoto apsolutno zaslužio olimpijsko zlato. A da imamo još športaša s epitetom „kvaliteta koja traje” dokaz je Tonči Stipanović, jedini naš jedriličar s dvije osvojene olimpijske medalje. U Enoshimi, oko 80 kilometara udaljenoj od Tokija, pratila ga je promjenjiva sreća u pojedinim plovovima, pa se na regatnom polju tražila dodatna koncentracija, snaga i upornost. Sve to imao je naš fenomenalni „laseraš„ kad je najviše zatrebalo. - Nije bilo lako, ali nisam se predavao ni u trenucima kada je izgledalo da sam sve dalje od medalje. Vjerovao

Umjetnost mirisa, okusa i boja Croatia | Australia | Austria | Brazil | Belgium | Bosnia and Herzegovina | Canada Czech Republic | England France | Germany | Hungary | Montenegro | Netherlands | Poland Russia | Serbia | Singapore | Slovenia | Sweden | USA Krauthaker d.o.o., Ivana Jambrovića 6, Kutjevo, Croatia, +385 (0)34 31 50 00 www.krauthaker.hr


OLIMPIJSKE IGRE U TOKIJU

sam u sebe do samoga kraja i eto - na kraju se sve posložilo - kazao je Stipanović nakon osvojena srebra. Dva srebrna odličja mogla bi ga motivirati za još jedan olimpijski nastup, kao što će osvojena bronca zasigurno inspirirati Tonija Kanaeta za novi pokušaj uspona na Olimp. Jedini hrvatski osvajač taekwondaške olimpijske medalje nije prestao trenirati za olimpijski debi ni u trenucima kada je slomio ruku - samo pet mjeseci uoči Igara. Držala ga je ambicija i pozitivna energija. Ovako je dočarao prijelomni trenutak za olimpijski uspjeh u Tokiju: - Poraz u polufinalu toliko me je naljutio da sam rekao sam sebi: idem sada sve pomesti do kraja. Tako je i bilo kasnije u repasažu, na putu do bronce. Kanaet je otkrio i da je želio još sjajnije odličje već u Tokiju, ali Pariz je uistinu blizu… Za kraj priče o tokijskim medaljašima, jedan od onih za Olimpovu rubriku „Olimpijske legende”. Istoga dana kada smo se veselili teniskim medaljama, stigla je i bronca Damira Martina u veslačkom samcu. Objektivno, bio je naša uzdanica tek za ulazak u finale, ali junak iz Rija nadmašio je samog sebe i u Tokiju, točnije - pobijedio je sve nedaće koje su ga pratile na višegodišnjem putu do te velike bronce. - U ovoj medalji skupljeno je svih pet godina od Rija, svašta se događalo oko mene. Da su Olimpijske igre bile prošle godine, nastupio bih, ali bi to bilo više rekreativ-

Seno Čusto u tokijskoj bolnici

Streljačka reprezentacija (prvi slijeva Seno Čusto)

D

an uoči službenog otvaranja Olimpijskih igara u Tokiju hrvatsko olimpijsko izaslanstvo na čelu sa šefom Misije HOO-a Damirom Šegotom izdalo je priopćenje za javnost u kojem je objavljeno da je trofejni trener streljaštva Seno Čusto završio u bolnici. "U četvrtak, 22. srpnja 2021. godine, oko 16 sati, prilikom povratka s treninga hrvatskih strijelaca pozlilo je u autobusu treneru Seni Čusti koji je otpremljen u bolnicu na pretrage. S njim je cijelo vrijeme bio liječnik našeg olimpijskog izaslanstva te je nakon Čustina pregleda informiran o zadržavanju trenera na bolničkom liječenju", stajalo je u priopćenju HOO-a. U trenutku tiskanja ovog „Olimpa“ (sredina rujna) trener Čusto se još uvijek nalazio u tokijskoj bolnici te se razmatrala mogućnost njegova prebacivanja na liječenje u Hrvatsku. Cijela olimpijska i športska obitelj nada se njegovu oporavku.


Eight Croatian medals in Tokyo

Hrvatsku zastavu na zatvaranju Igara nosio je vaterpolist Andro Bušlje

no. Na kraju sam bio vrlo blizu i još jednom srebru. No, neću se žaliti na broncu, ovo za mene nije bronca, nego platina - kazao je čudesni Vukovarac s velikogoričkom adresom, vlasnik dviju srebrnih kolajni iz Londona 2012. i Rija 2016. godine. U osvojene tokijske medalje dio sebe su ugradili i treneri njihovih osvajača i osvajačice. Uz već spomenutog teniskog stratega Vedrana Martića, to su Nikola Bralić i Srećko Šuk (veslanje), Toni Tomas i Veljko Laura (taekwondo), Jozo Jakelić ( jedrenje) i Lucijan Krce (gimnastika). Priču o hrvatskom olimpijskom uspjehu na Igrama u Tokiju možemo promatrati iz dva kuta - što se željelo postići i koliko se postiglo. Vječito nezadovoljni će pričati o „podbačaju” Sandre Perković u bacanju diska, Barbare Matić u džudu ili o propuštenoj prilici karijere karataša Ivana Kvesića… Možda će nekome ostati nedorečen nastup zlatne kopljašice iz Rija Sare Kolak (bez ijednog ispravnog hica), tek 3. kolo tenisačice Donne Vekić na pojedinačnom turniru ili poraz vaterpolista u utakmici koja ih je trebala usmjeriti prema odličjima… Oni koji objektivnije i optimističnije valoriziraju šport, ustvrdit će da smo, uz osam osvojenih odličja, u Tokiju imali i četvrto mjesto Sandre Perković, dvije borbe za broncu (džudašica Matić i hrvač Huklek, oboje na kraju peti), potom peto mjesto Ivana Kvesića i strijelca

U tokijske medalje dio sebe ugradili su i treneri: Vedran Martić (tenis), Nikola Bralić i Srećko Šuk (veslanje), Toni Tomas i Veljko Laura (taekwondo), Jozo Jakelić ( jedrenje) i Lucijan Krce (gimnastika) Petra Gorše, šesto njegova kolege Mirana Maričića, osmo jedriličarske braće Fantela i hrvača Bože Starčevića... A što tek reći za izvrsno 21. mjesto Matee Parlov Koštro u maratonu!? U elitnoj olimpijskoj konkurenciji i dodatno - u okolnostima tokijskih Igara - sve su to vrijedni rezultati koji ukazuju na to da su hrvatske športašice i športaši stigli nadomak brojčanog dostignuća rekordne berbe odličja iz Rio de Janeira. Uz dragocjena iskustva koja su u Tokiju stekli brojni naši olimpijski debitanti i debitantice: u atletici, boksu, hrvanju, džudu, jedrenju, kajaku i kanuu, plivanju, stolnom tenisu, taekwondou…, „desetka” iz Rija teško će preživjeti Pariz 2024. godine.

At the Olympic Games in Tokyo (23 July – 8 August), Croatia competed with 59 representatives and achieved the second most successful result since national independence. With eight won medals (three gold, three silvers and two bronze medals), Croatia took the 26th place in the rankings of medal-winning countries. Of course, not all Croatian favorites won medals; Croatian athletes did not win medals in sports such as Athletics where we were already accustomed to win them, while, for example, a historical success was achieved in Taekwondo: Matea Jelić won the first Olympic gold medal in this sport as well as Toni Kanaet who has also won the first Taekwondo medal in men's competition (bronze). Two medals also came from rowing – gold (brothers Sinković) and bronze (Damir Martin), but the most successful were still the tennis players with gold and silver medals in the finals of the Croatian Men's Tennis Doubles where Pavić and Mektić defeated Čilić and Dodig. By winning silver, Tonči Stipanović confirmed that sailors are always the aces up Croatian sleeve, and Tin Srbić (also silver) that our Gymnastics is definitely on the rise. The experiences of many of our debutantes at the epidemiologically demanding and in many ways different Summer Olympics, will help our male and female athletes - already at the Paris Olympics in 2024 - to try to reach the record from Rio with ten won medals. Vinko Knežević

■ 13 ■ OLIMP


NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ 2021.

Laureati Nagrade Dražen Petrović Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Foto: LANA SLIVAR DOMINIĆ (HINA)

Džudašica Lara Cvjetko nastavila je tradiciju pojedinačnih laureatkinja iz borilačkih športova već šestu godinu zaredom, a i najuspješniji športaš ponovno je iz borilačkog športa – mladi taekwondaš Josip Teskera OLIMP ■ 14 ■

T

radicionalno uz proslavu obljetnice utemeljenja (10. rujna), Hrvatski olimpijski odbor je po 15. put proglasio laureate i uručio Nagradu Dražen Petrović za 2021. godinu najuspješnijim hrvatskim mladim športašicama i športašima (do 20 godina) te najvećim nadama hrvatskog športa (do 16 godina). Budući da se taj čin dogodio u sklopu svečanosti obilježavanja 30. obljetnice HOO-a, prvi put je bio i u izravnom televizijskom prijenosu (SPTV), a mogao se doživjeti i kao


fantastičan navještaj budućnosti hrvatskog športa utopljen u bogatstvo slavne prošlosti. Unatoč drugoj pandemijskoj godini u nizu, konkurencija za nagrade bila je vrlo respektabilna, a samo jedna, od ukupno sedam kategorija, nije iziskivala glasački proces. Naime, za najuspješniji športski par do 20 godina izabrani su strijelci Natali Banko i Matej Vukoić kao jedini kandidati za to priznanje. Njihovo lipanjsko drugo mjesto u mješovitim parovima discipline trap na Europskom prvenstvu u Osijeku

podgrijava nadu da Hrvatska u toj disciplini neće ostati na dva olimpijska zlata (Giovanni Cernogoraz 2012. u Londonu i Josip Glasnović 2016. u Rio de Janeiru). Gledamo li konkurentnost, nije se puno trebalo dvojiti ni pri izboru ekipno-momčadskih laureata. Kandidirane su po tri reprezentacije, a najuspješnija ženska ekipa mlađih dobnih kategorija je juniorska kuglačka vrsta do 18 godina. Iako dolaze iz neolimpijskog i zemljopisno ne previše raspro-

stranjenog športa, njihovo je kolovoško svjetsko zlato na SP-u U-18 u Sloveniji usmjerilo nagradu u kuglanje. Zavrijedile su ga Magdalena Škreblin, Sara Pejak, Anamarija Grdić, Amela Nicol Imširović i Paula Polanščak. U ime ekipe zahvalila je Amela Nicol Imširović, koja je na istom natjecanju osvojila još dva zlata - pojedinačno i u kombinaciji. Laureati u kategoriji najuspješnije muške momčadi mlađih dobnih kategorija članovi su kadetske rukometne reprezentacije do 19 godina. Dakako, njihovo je europsko ■ 15 ■ OLIMP


NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ 2021.

Trener Marko Cetinić prima nagradu umjesto Lare Cvjetko

Kadetska rukometna reprezentacija

Juniorska kuglačka reprezentacija

Foto: HJS

Foto: HTS

Matej Vukoić & Natali Banko

Lara Cvjetko

Duje Markovina

LAUREATI NAGRADE DRAŽEN PETROVIĆ 2021. Najuspješnija športašica mlađih dobnih kategorija Lara Cvjetko (džudo) Najuspješniji športaš mlađih dobnih kategorija Josip Teskera (taekwondo) Najuspješnija ženska ekipa mlađih dobnih kategorija Juniorska kuglačka reprezentacija do 18 godina (Magdalena Škreblin, Sara Pejak, Anamarija Grdić, Amela Nicol Imširović, Paula Polanščak) Najuspješnija muška ekipa mlađih dobnih kategorija Kadetska rukometna reprezentacija do 19 godina (Dominik Kuzmanović, Ivan Barbić, Matija Car, Adam Šalić, Fabijan Grubišić, Marin Lisac, David Jurišić, Patrik Hršak, Matej Mandić, Marin Božičević, Jakov Dujić, Matej Komljenović, Mario Zakić, Jakov Neralić, Zlatko Raužan, Mislav Obradović, Toma Lučin, Roka Malin, Tin Tompić) Najuspješniji športski par, štafeta ili posada mlađih dobnih kategorija Natali Banko i Matej Vukoić (streljaštvo) Najveća ženska nada hrvatskog športa Tea Peteh ( jedrenje) Najveća muška nada hrvatskog športa Duje Markovina (tenis)

OLIMP ■ 16 ■

srebro upečatljivije zasjalo članovima izbornog povjerenstva u odnosu na europske bronce tenisača do 18 godina i strijelaca na juniorskom prvenstvu u Osijeku. Rukometni kadeti izabrani su jednoglasnom odlukom. Za osvojeno europsko mlađeseniorsko zlato u kategoriji do 70 kg za najbolju mladu športašicu izabrana je džudašica Lara Cvjetko, koja je tako nastavila tradiciju pojedinačnih laureatkinja iz borilačkih športova – već šestu godinu zaredom! Jedina prava konkurentica u raspodjeli glasova bila joj je streličarka Amanda Mlinarić, svjetska prvakinja u neolimpijskom složenom luku. Zbog natjecateljskih obveza Lara Cvjetko nije nazočila svečanosti, pa je nagradu u njezino ime primio trener Marko Cetinić. - Lara je danas osvojila drugo mjesto na EP-u u Luksemburgu i zahvaljuje na ovoj nagradi. Vjerujem da će joj ovo priznanje biti zalog i za olimpijsko odličje - kazao je Cetinić. Najuspješniji mladi športaš 2021. godine također dolazi iz borilačkog sporta. Među pet protukandidata taekwondaš Josip Teskera zaslužio je prestižnu nagradu drugim mjestom u kategoriji do 54 kg na mlađeseniorskom EP-u. Nekolicinu članova povjerenstva zaintrigirala je pri izboru i europska bronca (U-20) atletskog 400-metraša Dominika Škorjanca, ali nedovoljno da ugrozi taekwondaški trijumf. Po primitku nagrade 20-godišnji Teskera vrlo je rezolutno pojasnio što mu ona znači: - Dražen Petrović je bio veliki športaš i iznimno sam sretan zbog ove nagrade, bit će mi veliki poticaj za nastavak karijere. Najveća nada hrvatskog športa za


Laureati u kategoriji najuspješnije muške momčadi mlađih dobnih kategorija članovi su kadetske rukometne reprezentacije do 19 godina, osvajači europskog srebra 2021. godinu dolazi iz jedrenja. To je Tea Peteh koja je kratko poručila da je vrlo počašćena izborom za dobitnicu nagrade koja nosi ime po Draženu Petroviću. Isto priznanje u muškoj konkurenciji pripalo je 14-godišnjem tenisaču Duji Markovini. Među njegovim ostvarenjima je nekoliko polufinalnih nastupa te dosad 11 finala u natjecanjima pod okriljem Europskog teniskog saveza. Markovina nije nazočio uručenju nagrade, u njegovo ime preuzeo ju je dopredsjednik HTS-a Franc Regina. Posredstvom Hrvatskog teniskog saveza Markovina je poslao svoje dojmove. - Izuzetno sam počašćen, ponosan i sretan što sam odabran za dobitnika Nagrade Dražen Petrović za 2021. godinu. Veliko hvala HOOu, kao i članovima komisije koji su me odabrali - stoji u poruci Duje Markovine koji je zahvalio i obitelji, prijateljima, klubu te svojoj osnovnoj školi na velikom razumijevanju. Kao i svake godine, o dobitnicima Nagrade Dražen Petrović odlučivao je 13-eročlani Odbor, u čijem su sastavu po tri predstavnika Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora, Komisije sportaša HOO-a, Kluba hrvatskih olimpijaca i Hrvatskog zbora sportskih novinara. Od po-

Tea Peteh

četka ovoga izbora, 2007. godine, redoviti član Odbora je i predstavnik Sportskih novosti. Predsjednik Odbora je proslavljeni veslački olimpijac Damir Martin (dva srebrna odličja iz Londona 2012. i Rija 2016. te bronca iz Tokija), a u ovogodišnjem izboru premijerno su sudjelovali i srebrni tokijski gimnastički olimpijac Tin Srbić te svjetska džudaška prvakinja Barbara Matić. I dok je naša najbolja džudašica bila laureatkinja Draženove nagrade 2010., zanimljivim se činilo upitati najboljeg hrvatskog gimnastičara, Tina Srbića, kako to da je on svojedobno „prošao ispod radara“, pa u kolekciji nema ovo priznanje? - Nije baš da u mlađem uzrastu nisam imao zapaženih rezultata, ali činjenica je da sam one velike stvari počeo ostvarivati nešto kasnije… Velike stvari očekuju se „nešto kasnije“ i od ovogodišnjih dobitnika Nagrade Dražen Petrović. Malo toga su izrekli nakon što im je uručena vrijedna plaketa s Draženovim likom (uz koju ide i novčani dio nagrade), a koja se može dobiti samo jednom u životu. Možda će više „govoriti na terenu“, u karijerama koje tek dolaze…

The Award Dražen Petrović For the 15th time, the Croatian Olympic Committee proclaimed the laureates and presented the Award Dražen Petrović to the most successful Croatian young female and male athletes (up to 20 years) and the Greatest Hopes of Croatian Sports (up to 16 years). The Most Successful Young Female Athlete is judoka Lara Cvjetko, and the Most Successful Young Male Athelte comes also from the martial arts – it is the taekwondoka Josip Teskera. Even though they come from the nonOlympic sports, the Most Successful Female Team of younger age categories is the Croatian Junior Women's Bowling Team (up to 18 years). The Most Successful Men's Team is the Cadet Handball Team. In the category of the Most Successful Sports Pair, Relay or Crew of up to twenty years no voting was needed, the award went to the shooters Natali Banko and Matej Vukoić as the only candidates in this category, while the sailor Tea Peteh and tennis player Duje Markovina were proclaimed the most promising athletes, that is, the Greatest Hopes of Croatian Sports. The two of them, as well as all the other winners of the Award Dražen Petrović 2021, are yet to show great results. Vinko Knežević

Josip Teskera i Biserka Petrović ■ 17 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE LEGENDE: VESELIN ĐUHO

Piše: DEAN BAUER Fotografije: RADIŠA MLADENOVIĆ, WWW.ACTION IMAGES.GR, TONČI VLAŠIĆ

Dvostruki osvajač olimpijskog zlata, vrhunski igrač, a potom i iznimno uspješni trener, za „Olimp“ analizira rasplet olimpijskog turnira, a i nije baš veliki optimist kad govori o budućnosti hrvatskog vaterpola OLIMP ■ 18 ■

N

ajuspješniji sportaš grada Dubrovnika u XX. stoljeću. Upravo je tako napisano na trofeju koji krasi kućne vitrine Veselina Đuha. Štoviše, ne jedan nego dva, jer je najuspješnijim u Gradu u minulom stoljeću proglašen i od Dubrovačkog saveza športova i od redakcije „Dubrovačkog vjesnika“. Ništa čudno kada se zna da je jedini gospar s dva olimpijska zlata (1984. i 1988.). Štoviše, drugo je


osvojio kao kapetan tadašnje vaterpolske reprezentacije. Između tih dviju Igara, smjestilo se još i svjetsko zlato (Madrid 1986.). No, to je samo djelić, onaj vrh zlatne piramide Đuhinih kolajni, pokala i naslova koje je osvajao kao igrač, ali i trener. Vaterpolski je velikan koji i danas radi u „Jugu“, trener je mlađih uzrasta. Za Veska, kako ga prijatelji zovu, vaterpolo je doručak, ručak i večera.

Razgovor počinjemo s nedavnim Olimpijskim igrama. - Kada smo mi već ispali iz konkurencije za medalju, imao sam svoju reprezentaciju za koju sam navijao. To je bila Grčka, prvenstveno zato jer je njihov izbornik Theodoros Vlachos, dok sam bio trener u Olympiacosu bio moj pomoćnik. Postali smo i prijatelji, a on je s vremenom uspio napraviti izvanrednu reprezentaciju – govori Đuho koji je kraće vrijeme bio i hrvatski izbornik (od 2002. do 2003.). Nastavljamo priču o Tokiju... - Imao sam i neke simpatije prema Španjolskoj zbog jednog fantastičnog igrača, Felipea Perronea koji je ostavio dubok trag u „Jugu“. Znate, on bi se svaki dan kada bi dolazio na bazen u Gruž, duboko naklonio preda mnom želeći time pokazati koliko mu znači netko tko je osvojio dva olimpijska zlata. Navijao sam eto i za njih, međutim na kraju je sasvim zasluženo prvo mjesto pripalo Srbiji. Moram reći da mi je to drago jer oni strašno puno ulažu u vaterpolo. A što je s našima, pitamo ga? - Srbi su se odlučili za jednu iskusnu, malo stariju momčad, i uspjeli su. S druge strane, mi nismo dobro završili, a odlučili smo se također za starije igrače. No postavljam jedno pitanje: ako smo se već odlučili za starije igrače, zašto tu nije bilo mjesta i za još jednog starijeg, Nikšu Dobuda? Ili je možda uoči Tokija trebalo napraviti smjenu generacija? Naime, smatram da smo zaboravili jasan znak upozorenja - onaj iz veljače kad smo u Rotterdamu nastupili na kvalifikacijama za Tokio. Možda bi bilo bolje da smo tad ispali, jer bi onda odmah krenuli u smjenu generacija... Mislim da smo sada nigdje. Lako je, naravno, biti general poslije bitke, ali ja uoči Igara zaista nisam bio ni najmanje optimističan. Jednostavno, bilo je boljih reprezentacija od nas i nema tu puno filozofiranja.

Đuho s pokalom prvaka Grčke. Sasvim lijevo je tadašnji mu pomoćnik, sada grčki izbornik Theodoros Vlachos

Nije malo onih koji govore da nam predstoje godine stagnacije, laganog pada ili smo ipak pesimistični u predviđanjima? - Iskreno, nisam baš veliki optimist. Mislim da su naše udarne godine reprezentacije bile od 2012. do 2017. Tada smo bili na vrhu, a sada smo u padu i to ću potkrijepiti činjenicom da u „Jugu“ više nema tako sjajnih igrača. Zašto spominjem baš „Jug“? Zato jer je na Igrama u Londonu za Hrvatsku nastupilo čak sedam „Jugovih“ igrača. U biti, reprezentaciju su tih zlatnih godina „nosili“ vaterpolisti „Juga“. Možda će se netko možda na ovo i naljutiti, ali to je činjenica. Sve te igrače za reprezentaciju nije stvorio ni Ratko Rudić, ni Ivica Tucak, već su stvoreni u klubu u kojem su radili i Veselin Đuho i Emil Nikolić i Goran Sukno, kao i treneri mlađih kategorija, Maro Balić, Miho Bobić, Aljoša Lončarić. Radi li se možda u klubovima slabije ili nedostatno s mlađim uzrastima? - Ja sam promijenio relativno dosta klubova odnosno sredina. Bio sam i u inozemstvu, u Grčkoj, Crnoj Gori, nešto i u Italiji i Sloveniji. Nije problem u radu s mlađim uzrastima. Otprilike se radi manjeviše isto i dosta dobro, ali imamo jedan drugi problem. Godinama zaostajemo po pitanju sustava ■ 19 ■ OLIMP


OLIMPIJSKE LEGENDE: VESELIN ĐUHO

Svi trofeji IGRAČKI Reprezentacija Zlato na Olimpijskim igrama (Los Angeles, 1984.) Zlato na Olimpijskim igrama (Seul, 1988.) Zlato na svjetskom prvenstvu (Madrid, 1986.) Srebro na europskom prvenstvu (Sofija, 1985.) Srebro na europskom prvenstvu (Strasbourg, 1987.) Zlato na FINA kupu (Solun, 1987.) Zlato na Mediteranskim igrama (Casablanca, 1983.) Klub Prvak Europe: 1980. (Jug) Prvak Jugoslavije: 1980., 1981., 1982., 1983. i 1985. (Jug) Kup Jugoslavije: 1981. i 1983. (Jug) TRENERSKI Liga prvaka: 2001. (Jug) Kup LEN: 2000. (Jug) Prvak Hrvatske: 2000. i 2001. (Jug) Hrvatski kup: 2000. i 2002. (Jug) Prvak Grčke: 2004. i 2005. (Olympiacos) Grčki kup: 2004. (Olympiacos) Crnogorski kup: 2008. (Budva)

Đuho slavi trofej prvaka Grčke kao trener Olympiacosa

OLIMP ■ 20 ■

rada. Nemamo profesionalnog trenera koji bi radio s mlađim reprezentacijama. Ja sam 2001. vodio našu juniorsku reprezentaciju, bili smo drugi na svijetu nakon Grka, ali u to doba su svi, Talijani, Grci, Španjolci, Mađari imali trenera u stalnom radnom odnosu. Nije bio plaćen 100-200 eura po nekoj akciji, nego je primao plaću. Dakako, s tim ide i odgovornost, ali to se zove sustavno i ozbiljno ulaganje, profesionalizam. Mi cijelo vrijeme nastojimo pronaći nekog trenera koji je voljan odraditi 20-30 dana priprema ili cijelo ljeto, pa natjecanje za 300 eura. E, to nam dolazi na naplatu. Tako se više ne može raditi. Zaboravljamo da je prije dvije godine naša mlada reprezentacija do 20 godina izgubila polufinale Svjetskog prvenstva u Kuvajtu od Grčke 8-0! Nije to 8-4 ili 8-5, pa kao hajde, bili su taj dan nešto bolji, ne... Ovo je bilo 8-0! Zastrašujuće... Onda očito ne može biti slučajnost kad Grčka, s određenim dijelom i tih igrača, dvije godine kasnije osvoji olimpijsko srebro u Tokiju? - Jasno da ne može. Poslije tih 0-8 mislio sam si “Ajde dobro, popravit ćemo se, događa se”. Da bi već iduće godine na jednom natjecanju mlađih uzrasta, izgubili od Grka 15-6. Dakle, sada je već 9 razlike! Padamo... Mislim da je jedan od glavnih problema to što nemamo čovjeka kojeg ćemo plaćati da cijelu godinu vodi brigu o reprezentaciji, o mladima, da ih testira, kontrolira, trenira... Spomenuli ste gotovo pa stožernu ulogu „Juga“ u stvaranju reprezentacije, a vi ste trener „Jugovih“ juniora i sigurno imate savršen uvid u podmladak vašeg kluba. Kakvo je stanje kod vas? - Moram biti iskren: činjenica je da nam malo počinje nedostajati talenata. Godine 2018. i 2019. bili smo daleko najbolji u juniorskoj kategoriji, ali prošle 2020. više nismo. Da me pitate koji će od mladih igrača postati vrhunski vaterpolist, dobro bih se zamislio. U ljeto ove godine, u natjecanjima različitih mlađih kategorija u

„Evidentno je palo zanimanje za vaterpolo, a roditelji su jedni od velikih krivica. Vide u nekim drugim športovima potencijalno velik novac, pa djecu šalju u nogomet, tenis...“ Hrvatskoj, niti jedan trofej nije otišao u Dubrovnik! „Jug“ je igrao u tri kategorije finala, ali je sva tri izgubio. A u jednom pak natjecanju mlađih uzrasta, klinci „Juga“ su gubili utakmice rezultatima 12-0, 17-3 i slično; na kraju su bili tek sedmi u konkurenciji osam klubova. Gotovo pa nestvarno, zapravo alarmantno... Evidentno je palo zanimanje za vaterpolo, a roditelji su jedni od velikih krivica. Zašto roditelji? - Tako što vide Modrića, Rakitića, Čilića... Vide potencijalno velik novac, pa šalju djecu u druge športove. Sreća je naša da je u Cavtatu upisano 80 djece, da su u finalu kategorije „mlađe nade“ ove godine igrali „Cavtat“ i KPK koji ipak gravitiraju prema Dubrovniku i „Jugu“, pa ćemo mi, nadam se, izvući tri-četiri nadarena igrača. Problem je da smo u zadnjih pet godina izbacili samo jednog velikog igrača, a to je Loren Fatović! Vaterpolo nikad nije bio, pa neće ni biti, šport u kojem se „vrti“ velik novac, pa je ipak godinama davao vrhunske igrače. Je li doista ta roditeljska „žeđ za novcem“ potjerala djecu iz vaterpola u druge, bogate športove? - Najmjerodavniji sam i mogu najviše govoriti o mojem gradu jer tu živim i radim cijeli život. Nakon ‘90-ih promijenila se i struktura stanovništva u Dubrovniku, došlo je dosta ljudi koji vaterpolo zapravo ni ne vole previše. A onda istodobno i znaju da se u vaterpolu jako malo zarađuje. Na našim se utakmicama ne može izbrojiti više od sto ljudi, a dok sam igrao ili


Veselin Đuho kao trener VK Jug

trenirao, bilo ih je nekoliko tisuća. To će me ispunjavati cijeli život, ali ovo sada me deprimira. Prije je 90% stanovništva pratilo vaterpolo, sada valjda ni 30 posto. Kako je u Grčkoj? To je zemlja koju dobro poznajete... - Infrastruktura im je savršena, jedino im je godinama nedostajao vrhunski stručni rad. Postali su toga svjesni, pa su uvozili inozemne trenere. Iz Srbije Stamenića, a najviše iz Hrvatske - Stanića, Matutinovića, Silića, mene... Došao je i Mađar Zoltan Kasas. I bili su uporni. Ulagali su stalno, iz godine u godinu, promijenili su i mentalitet. Sad im igrači konačno treniraju dvaput dnevno, što je kod nas odavno bio standard. Imali su oni i u drugim športovima rezultate, pomake. Malo je dugo trajao taj razvojni proces u grčkom vaterpolu, ali su sada tu, uspjeli su i ispred nas su. Ne samo seniori i ne samo sada. Daleko su ispred nas u kategorijama do 16, 17 i 18 godina, a to je upozoravajuće. Ne dajete nam baš razloga za optimizam? - Pa nismo ni mi Bogom dani da vazda vladamo. Mene je ionako smetala ona teza kako vaterpolo igra 5-6 zemalja. Nije baš tako, konkurencija je sve jača... I na kraju želim reći sljedeće: znam da će sada biti jako teško izborniku, a po meni Ivica Tucak je rame uz rame s Ratkom Rudićem! Interest in water polo in Croatia is declining Veselin Đuho is the most successful athlete in Dubrovnik in the 20th century, holder of two Olympic gold medals in water polo (in 1984 and in 1988) and winner World Champion title (in 1986). He is also very successful as a coach in Croatia and Greece. He offered to Olimp his opinion on the result of the Croatian National Water Polo Team at the Tokyo Olympics (that won the fifth place, which was marked in the public as failure) and analyzed the current state of water polo in Croatia. Đuho claims that, unfortunately, for the last five or six years, the interest of young people in water polo has been declining, not only in Dubrovnik, but in Croatia in general. He believes that parents who are increasingly directing their children towards rich sports such as football and tennis are partly to blame for this. Dean Bauer



ZNANOST I ŠPORT

Životni scenariji iz HŠSS-a A ko se dublje zagledamo u pozadinu nekih svakodnevnih trendova, nerijetko pomislimo kako su uspjeh, popularnost i zarada povezani sa sposobnošću pojedinaca i grupa da uvjere okolinu kako su njihovi interesi – koji se u konačnici najčešće svode na one osnovne – zapravo interesi širokih masa. Neovisno o tome radi li se o nekoj estradnoj starleti koja na koncertu uzvikne „Hajdemo svi, ruke u zrak“, proizvođaču ekskluzivnih ženskih torbica, odijela, automobila, športske obuće, itd., uspjeh će ovisiti o broju sljedbenika podizača ruku, imidža u javnosti koji dolazi kupnjom određene marke ovakvog ili onakvog proizvoda, o dubini i snazi vjerovanja kako je ovdje riječ o stvarnom životu. Ipak, u tom slijedu koji započinje dobrim marketinškim i poslovnim planom, a završava precizno utvrđenim protokolom razmišljanja, ponašanja i osjećanja, postoje dva osnovna problema. Prvi je javna osuda svih koji se usuđuju raditi distinkciju između oficijelne i neke druge verzije stvarnosti, a drugi, daleko veći, je postepeno usporavanje i zastoj u razvoju kreativnih potencijala svih onih koji glavnu točku oslonca u životu s bitnog prebacuju na nebitno. Kako stvari izgledaju na terenu moguće je vidjeti putem brojnih aspekata života, pored ostalih i kroz šport. Za razliku od sredina u kojima je šport način života, a iskustvo dobiveno u športu integrirano u osobnost čovjeka, njegovu težnju za osobnim razvojem i razvojem svoje zajednice, postoje i sredine u kojima se bavljenje športom svodi na obožavanje pojedinih športaša i športskih klubova, njihovih tržiš-

Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografije: FREEPIX, HŠSS

Programi koje realizira Hrvatski školski sportski savez na vrlo kvalitetan način objedinjuju elemente športa s elementima zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja, zadovoljavaju djetetove potrebe za povezanošću i podstiču razvoj njegovog kreativnog potencijala

nih i političkih sponzora i mecena, emotivno proživljavanje njihovih životnih uspona i padova. Umjesto da ulazimo u tematiku kako jedna takva slika športa, u kombinaciji s tekstovima u rubrikama crne kronike i astrologije, mogu fokus prebaciti sa sadašnjosti na neizvjesnu budućnost, ili sa stvarnosti na fikciju, osvrnut ću se na temeljne psihološke potrebe čovjeka koje su vrlo važne za njegovu dobrobit, a mogu se ostvariti upravo u športu. To su potreba za povezanošću, potreba za autonomijom, samostalnošću, uvažavanjem i

slobodom izbora i potreba za kompetentnošću. Živjeti dakle stvaran život znači osjetiti povezanost, prihvaćanje i osjećaj pripadanja, što dijete ili športaš itekako može osjetiti u sredini u kojoj se fizički i emotivno angažira, među ljudima sličnih afiniteta i načina razmišljanja – u športskom klubu. Razvoj vlastitog kreativnog potencijala, pronalaženja originalnih rješenja u nekoj športskoj igri ili tehnika u rješavanju športskih zadataka, dijete i športaš mogu razvijati i u športu. Za razliku od športskog kluba, svakodnevica je puna primjera gdje se u poslovnim ili nekim drugim miljeima na vlastiti stav i originalni pristup u rješavanje problema ne gleda uvijek blagonaklono. Potreba za kompetentnošću vezana je uz osjećaj da smo učinkoviti u onome što radimo, uz osjećaj uspjeha nakon truda, odricanja i tomu slično. Vodeći se idejom da samo visokoobrazovani stručnjaci iz područja kineziologije mogu kreirati i realizirati športske programe koji će športašu, naročito onom rane dobi, omogućiti optimalni razvoj tijela, ali i duha, bližimo se dijelu odgovora na pitanje zašto je u zadnjih nekoliko godina u domeni školskog športa postignut snažan progres, a jedan od najuspješnijih nacionalnih športskih saveza u proteklom razdoblju upravo je Hrvatski školski sportski savez. Za razliku od današnjeg športa u kojem se sve manje oslanjamo na afinitete, predispozicije ili talent, a sve više na financijsku moć obitelji, ili pak športske rekreacije koja ima niz pozitivnih zdravstvenih uči■ 23 ■ OLIMP


ZNANOST I ŠPORT

naka, ali ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri spomenute psihološke potrebe, naročito one za kompetentnošću, programi koje realizira Hrvatski školski sportski savez na vrlo kvalitetan način objedinjuju elemente športa s elementima zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja, zadovoljavaju djetetove potrebe za povezanošću i podstiču razvoj njegovog kreativnog potencijala. Uz programe školskih športskih natjecanja koji se realiziraju u 16 športova kod učenika osnovnih i 11 športova kod srednjoškolaca te se održavaju tijekom čitave školske godine, Hrvatski školski sportski savez već niz godina provodi program „Univerzalne sportske škole“ za djecu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, kao i program „Vježbaonica“ za učenike od 5.-8. razreda osnovne škole i učenike srednje škole. Imajući u vidu koliko je važno da u toj dobi programe športa provode najškolovaniji stručnjaci, s obzirom na to da se radi o najsenzibilnijim fazama motoričkog razvoja, ova dva programa provode se u više od 700 osnovnih i srednjih škola u

OLIMP ■ 24 ■

Za vrijeme školskih praznika Hrvatski školski sportski savez uspješno je realizirao program „Sportski praznici“. U program je bilo uključeno oko 11 000 djece! Hrvatskoj i u njima sudjeluje preko 25 000 djece. Kako bi realizacija tog programa polučila još bolje efekte za cjelokupni razvoj djece, Hrvatski školski sportski savez izradio je priručnik za voditelje programa univerzalnih sportskih škola. Autori priručnika su petero doktora znanosti – liječnica, nutricionist i troje kineziologa. Cilj ovog programa nije samo omogućiti djeci školskog uzrasta da se besplatno bave športom dva puta tjedno po 45 minuta, već i da dobiju kvalitetne informacije vezane uz medicinske aspekte tjelesne aktivnosti, važnost pravilne prehrane prije, za vrijeme i nakon športske aktivnosti, itd.

Za vrijeme školskih praznika Hrvatski školski sportski savez uspješno je realizirao program „Sportski praznici“. U program je bilo uključeno oko 11 000 djece, a cilj je bio da profesori kineziologije za vrijeme ljetnih školskih praznika realiziraju onu vrstu športskih programa za koju kod djece postoji najveći interes. Program je verificiralo Ministarstvo turizma i sporta, a djeca su – pored već dobro poznatih športova, motoričkih aktivnosti i sadržaja – ovladala mnoštvom drugih zanimljivih i korisnih vještina, primjerice pecanja, veslanja, podizanja šatora... Polazeći od činjenice da je šport, uostalom kao i škola, jedno središnje mjesto okupljanja, socijalnog života i interesa ovakvog ili onakvog tipa, ali i da djeca imaju i neke druge afinitete koji se mogu staviti u kontekst športa i promicanja važnosti zdravog i svrsishodnog provođenja slobodnog vremena, Hrvatski školski sportski savez pokrenuo je projekt „Igram, pišem, lajkam“. Zahvaljujući tom projektu brojna djeca imala su priliku prepoznati i razvijati svoje talente pisa-


nja, fotografiranja i izvještavanja sa športskih terena. Kako bi djeca školskog uzrasta putem športa dobili što kvalitetniju pripremu za život, Savez je pokrenuo projekt „Dosudi sportašu“. Osnovna ideja projekta je da se djeca koja imaju afiniteta za suđenje uključe u rad sudačkih športskih organizacija, kako bi i sami jednog dana – zahvaljujući znanju i iskustvu kojeg dobiju od licenciranih sudaca za vrijeme županijskih športskih školskih natjecanja – postali športski suci. Važnost suradnje sustava školstva i sustava zdravstva, Hrvatski školski sportski savez prepoznao je kroz projekt „Medicinari u škol-

Kako bi djeca školskog uzrasta putem športa dobili što kvalitetniju pripremu za život Savez je pokrenuo projekt „Dosudi sportašu

skom sportu“. Program je zamišljen na način da učenici srednjih medicinskih škola u Hrvatskoj dolaze na završnicu školskih športskih prvenstava i uz mentorstvo liječnika provode praksu. Osim brojnih drugih projekata koje Savez provodi, još bih istaknuo projekt „Vrtim zdravi film“. Radi se o projektu kojem je suorganizator Hrvatski zavod za javno zdravstvo, a kojeg sponzorira tvrtka Nestle Adriatic. Cilj ovog projekta, koji se uspješno realizira već nekoliko godina i u kojem sudjeluju učenici od 5.-8. razreda osnovnih škola, jest da učenici dobiju što više korisnih informacija o važnosti zdrave prehrane i tjelesne aktivnosti. Šport je oduvijek bio svojevrsni indikator vremena i društva, ali i jedan od snažnijih alata putem kojih se moglo, a kroz povijest često i uspijevalo, stvoriti nove vrijednosti, ili barem ukazati na neke nove mogućnosti. Ako nas današnji svijet nerijetko podsjeća na savršenstvo forme u kojem ima sve manje sadržaja, ili na život u dobro osmišljenim tuđim scenarijima u kojima glumimo sporedne likove, ili smo tek statisti koji zadovoljstvo pronalaze u poistovjećivanju s mitskim superjunacima iz športskih, modnih ili nekih drugih naslovnica, programi Hrvatskog školskog sportskog saveza – kako stvari izgledaju – nude nešto sasvim drugo, nude djeci da zadovolje svoje temeljne biološke i psihološke potrebe, ali – što je najvažnije – da nauče biti glavni junaci u vlastitom životnom scenariju. LITERATURA www.skolski-šport.hr

Programs for life of the Croatian School Sports Federation Unlike top sports - for inclusion of which the affinity and sports talent are not enough, but also a solid budget of a family whose child is involved in sports school sport within the framework of the Croatian School Sports Federation carries out a whole range of sports activities for children of elementary and high school age, which – besides being free, accessible, regular and health-oriented – are also of educational character. Besides the leaders of these activities being highly educated experts in the field of kinesiology, the realization of projects involves also doctors, nutritionists, sports judges, journalists and other experts who are helping the activity managers in recognizing their own affinities through which they will develop their own creative potential later in their lives. In addition to school sports clubs’ training and competitions, among the most important projects implemented by the Croatian School Sports Federation are: „Universal Sports School“, „Gym“, “Sports Holidays“, „Athlete's Referee“, „Sports Medicine“, „Replaying a Healthy Movie“,“ I Play, I Write, I Like“. Perhaps one of the greatest opportunities provided by the Croatian School Sports Federation’s programs and projects is to teach the school-age children not to seek happiness in life through trying to copy other people's lives – including those of media-exposed sports stars – but to learn to come up with their own life scenarios in which they will play an important, if not decisive, role. Miroslav Hrženjak ■ 25 ■ OLIMP


ŽENE I ŠPORT

Lauren Hubbard

Prijetnje ženskom športu

U

poplavi viralnih dosjetki, takozvanih mema, koja je uslijedila nakon što su paštunski talibani u Kabul umarširali obuveni u natikače (otprilike kao Česi kad krenu na Biokovo), našao se i jedan športski, produkcijski ambiciozan video u stilu Monthyja Pythona: Olimpijske igre 2030. održavaju se u Afganistanu, a u finalu utrke na 100 m trči i lokalni adut, s bradom gotovo do pojasa. On prvi starta, a kad je malo odmakao, iz pištolja daje znak za start ostalima. No, pištolj je pravi i njime se ovaj domaći lakoatletičar lako rješava konkurencije, pa i ponekoga suca, i kao prvi ulazi u cilj… Na stranu što 2030. po kalendaru ne bi trebala biti olimpijska godina, no - kako znamo ni kalendari nisu što su bili. Iako bi, kaže Višnja Starešina, čak i Sleepy Joe Biden trebao znati da se vojska zadnja povlači, Amerikanci su evakuaciju iz Kabula organizirali tako diletantski da se tamošnjem kaosu i mogućim odmazdama ne vidi rješenja. U svakom slučaju, talibani su dali rok 31. kolovoza (opaska: ujedno je to bio rok do kojeg smo morali predati tekstove za ovaj broj Olimpa), nakon čega će svi koji se zateknu u području pod njihovom kontrolom (Tko se nije skrio, magarac je bio!), potpasti pod šerijatski zakon.

U svakom slučaju, jedna od prvih stvari što su je talibani proglasili nakon ulaska - budimo precizniji, nakon povratka - u Kabul, bio je i povratak šerijatskoga zakonika: nikakvog športa za žene, ne samo za natjecateljice, nego ni za gledateljice. Amerikanci se, dakle, vraćaju kući pa će se moći na miru posvetiti domaćim temama i dilemama. Jedna od njih potaknuta je izvršnom odredbom Bijele kuće pod nazivom “SprječaPiše: RATKO CVETNIĆ vanje i suprotstavljanje diskrimina temelju rodne ili spolne Ženskom športu na globalnoj razini prijete dvije naciji diskriminacije”, koju je predsjednik suprotstavljene ideologije: jedna je radikalni Biden potpisao u siječnju. Međutim, problem je iskrsnuo na ovogodišislam koji ženama brani bilo kakav pristup njem sveučilišnom prvenstvu države športu, a druga je rodna ideologija koja omogućuje Connecticut, gdje su prva dva mjesta u ženskom atletskom natjecanju muškarcima da se uz određeni tretman - a u osvojili biološki muškarci koji se budućnosti možda i bez njega - natječu u ženskoj identificiraju kao žene. To je potaknulo tri favoritkinje konkurenciji prvenstva - u prvome redu višestruku sveučilišnu prvakinju Chelsea

OLIMP ■ 26 ■


Mitchell - da se u časopisu US Today obrate javnosti, pri čemu su konstatirale da takva “inkluzivna” pravila jednostavno nisu fer prema športašicama. Nisu u pitanju samo športski razlozi, naglašavaju te djevojke, nego rezultati itekako utječu i na visinu školarine koju ti rezultati donose. “To uništavajuće iskustvo” - kaže Mitchell - “govori mi da nisam dovoljno dobra; da moje tijelo nije dovoljno dobro, i bez obzira koliko teško radim, vjerojatno neću uspjeti, zato što sam žena.” Ovako jasno formulirani stavovi nagnali su uredništvo časopisa da u preambuli teksta navede kako je tekst “usklađen sa standardima US Todaya” (mi bismo rekli: cenzuriran), što je pak izazvalo reakcije sa dvije strane. Aktivisti LGBT zajednice u takvom su stavu vidjeli uobičajene predrasude prema transrodnim osobama, smatrajući to nedopustivim u bilo kojem društvenom segmentu, a druga strana je svoju zadovoljštinu pronašla na Floridi gdje je guverner Ron DeSantis potpisao pravni ukaz “Poštenje u športu” koji se temelji na guverenerovoj tezi da se u športu treba oslanjati na biologiju, a ne na ideologiju. “Na Floridi” - obećava DeSantis - “žene će se natjecati sa ženama, a muškarci s muškarcima”. U međuvremenu je zabilježen i prvi nastup transrodnog športaša na Olimpijskim igrama. Lauren Hubbard, 43-godišnja dizačica s Novog Zelanda, do 2012. bila je muško, s odličnim juniorskim rezultatima, a potom je krenula u postupak promjene spola, nakon kojeg je u ženskoj konkurenciji postigla nekoliko zapaženih rezultata, među kojima i pobjedu na natjecanju Svjetskog kupa u Rimu prošle godine.

"Olimpijske igre 2030. u Afganistanu"

Njezin nastup na OI bio je, međutim, potpun podbačaj, dijelom svakako i zbog medijske prašine, na koju nije mogla ostati imuna. Naime, konkurentice su njen plasman u Tokio otvoreno komentirale kao “lošu šalu”. “Nemamo ništa protiv prava transrodnih osoba” - bila je jedna od poruka - “ali ne na račun ženskoga športa”. Tu je, čini se, sadržan i sukus problema. Dva načela - ono koje kaže da su trans-prava ljudska prava, i ono drugo koje kaže da je dostupnost športa ženama isto tako ljudsko pravo - ovdje se nalaze u teškom preklapanju. Naime, ako se složimo oko toga da trans-športaši imaju puno pravo na pristup športu i natjecanjima, moramo se zapitati zbog čega se to pravo odvija samo u jednom pravcu - od muškaraca, bivših muškaraca, prema ženama? Iz muškog športa to se pravo prelijeva u ženski šport? Zbog čega nema reciprociteta, zašto žene, bivše žene, ne koriste to svoje pravo i ne nastupaju u muškoj konkurenciji? Odgovor je sasvim jednostavan: zato što su muškarci fizički veći i jači. U sudaru ideologije i zdravog razuma, zdrav razum ima male šanse. Nakon što su kao muškarci prošli pubertet i izgradili bitno snažniji skelet i muskulaturu, ti muškarci mogu poslije kombiniranim hormonskim i kirurškim zahvatima do mile volje modificirati ono s čim su se rodili i odrasli, skidati razinu testosterona do prihvatljive mjere, a da pri tome njihova biološka prednost, njihov DNK i dalje ostaje u igri. Dakle, prijetnja ženskom športu danas ide iz dva pravca koje bi inače teško bilo dovesti u vezu. Jedan pravac je radikalni islam, nad kojim se možemo zgražati koliko hoćemo, ali koji je geopolitički sve prisutniji u svijetu. I koji je veliki izvoznik radne snage u zemlje naprednoga Zapada. Drugo je pojava transrodnog športa koji se, na valu rodne ideologije, sve više utiskuje u žensku i samo žensku konkurenciju, dakle upravo među ženske medalje i nagradne fondove. K tome, radikalni zagovornici fluidnog rodnog identiteta ne priznaju ni ove ostatke biološke datosti kakav predstavlja razina testosterona. Oni traže da se osobno izjašnjenje

Threats to women's sport Women’s sport is threatened globally by two competing ideologies: one is radical Islam that bans to women any access to sport, and the other is gender ideology that allows men – under certain treatment - to compete in women's competition - and possibly even without it in the future. Will the Olympic movement, in order to get out of ideological conflicts, one day experience a "gender-neutral Games"? Ratko Cvetnić

Polina Gurjeva

uzima kao jedini kriterij spolne/ rodne identifikacije. Znači li to da svatko tko se izjasni kao žena može nastupiti u ženskoj konkurenciji? Kad bismo ovu progresističku agendu nastavili u stilu Monthyja Pythona onda bismo mogli vidjeti i puteve povrataka Afganistana u olimpijsku zajednicu: tamo negdje oko 2030. godine jednostavno će se pola ekipe izjasniti kao žene i forma će biti zadovoljena. Od glave do pete zamotani u burke neće se mnogo razlikovati od tipičnih predstavnica svoga podneblja. Naravno, ukoliko se do tada OI ne proglase “rodno neutralnima”. Što bi - tu pak dileme nema - značilo “muškima”, kao nekad kod starih Grka. Ipak, da završimo u vedrijem tonu, a pri tome ostanemo u ženskom dizanju utega: turkmenska dizačica Polina Gurjeva osvojila je srebro u Tokiju u konkurenciji do 59 kg. To je prva olimpijska medalja za Turkmenistan, pa država na Polini nije škrtarila. Kako je javila Hina, na posebnoj svečanosti dobila je u ruke tri bijele lakirane kutije: u jednoj su bili ključevi trosobnog stana u glavnom gradu, u drugoj ključevi luksuznog Lexusa, a u trećoj ček na 50.000 dolara. Kako bi gospon Šafranek rekao svom prijatelju Fuliru: “Može joj i biti. Bu se ženska lakše udala”. ■ 27 ■ OLIMP


POUZDANO do vašeg odredišta

SIGURNO uz pridržavanje epidemioloških mjera

PRILAGOĐENO vašim potrebama, promjene datuma bez naplate 072 500 505 croatiaairlines.com

Službeni prijevoznik olimpijaca


Povijest hrvatskog športa GODINA 51 • BROJ 198 • RUJAN 2021.

Trideset godina olimpizma pod hrvatskom zastavom

In Memoriam:

Žana Lelas > str. 2 <

> str. 9 <

Aleksej Demjanov

Alojz Petrović

> str. 10 < > str. 11 <

Tomislav Mišo Bilić

Marijan Malović

> str. 12 < > str. 12 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X


HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR (1991. – 2021.)

Trideset godina olimpizma pod hrvatskom zastavom

Članovi osnivačke Skupštine HOO-a 10. rujna 1991. u hotelu "Esplanade" u Zagrebu. Slijeva, prvi red: Stjepan Križić, Ivo Zlatar, Ivan Čaklec, Ivo-Goran Munivrana, Franjo Tuđman, Sanda Dubravčić Šimunjak, Ivan Hegedüs, Antun Vrdoljak, Zdravko Marušić, Drago Marović i Josip Kecerin. Slijeva, drugi red: Marinko Šišak, Marko Pećina, Tomislav Šepec, Marijan Malović, Bojan Stranić, Boris Volčanšek, Zdravko Hebel, Zlatko Celent, Mirko Novosel, Damir Škaro, Vlado Juriša, Matija Ljubek i Osvaldo Vavra. 2


Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Piše: VELIMIR CINDRIĆ

Na sjednici održanoj 10. rujna 1991. u Zagrebu, utemeljen je Hrvatski olimpijski odbor. Prošlo je otad punih trideset godina ispunjenih mnoštvom velikih uspjeha na Olimpijskim igrama, od Albertvillea do Tokija

O

limpijske igre svake četiri godine slave proljeće čovječanstva - rekao je jednom prigodom slavni Pierre de Coubertin, utemeljitelj modernih Olimpijskih igara. A posljednjih 30 godina ta proljeća slavi i Hrvatski olimpijski odbor (HOO) najviše nevladino nacionalno športsko tijelo. Organizacija je to u koju se udružuju nacionalni športski savezi, zajednice športskih saveza i udruga u županijama i Gradu Zagrebu te druge udruge čija je djelatnost od značaja za razvoj športa i olimpijskog pokreta u Republici Hrvatskoj. Tijekom spomenuta tri desetljeća HOO je član Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) te ujedno i utemeljitelj Hrvatske olimpijske akademije (HOA). Trideset godina itekako je dugo razdoblje, pa se danas razvoj HOO-a može gledati i kroz prizmu vremena. A dobro je znano da je od svih kritičara najveći, najgenijalniji i najnepouzdaniji baš – vrijeme. I zaista, kada je ove godine Hrvatska na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojila osam medalja, dvije više od Londona 2012., odnosno dvije manje od rekordnih deset u Rio de Janeiru 2016., svima se činilo da je sasvim normalno da tako mala zemlja redovito osvaja desetak medalja na Igrama. No zapravo, omjerom medalja prema broju stanovnika, Hrvatska često pretječe mnoge druge, stanovništvom znatno brojnije nacije, što nije nimalo mala stvar. Već početkom 2002., kada je Janica Kostelić tako suvereno osvajala zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, svijet je na Hrvatsku gledao kao na ravnopravnu olimpijsku silu. No, i nama samima bilo je teško povjerovati da se radi o naciji koja se tek deset godina samostalno pojavljuje na najvećoj svjetskoj športskoj priredbi... Slično je bilo i neposredno nakon dvadeset godina od osnutka HOO, kada je Hrvatska na londonskim igrama uknjižila čak tri zlatne i ukupno šest medalja te nagovijestila rekordni Rio de Janeiro. Ove godine navršava se tri desetljeća od osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora, ulaska Hrvatske u veliku svjetsku športsku obitelj Međunarodnog olimpijskog odbora, potom simboličnog, i možda u tome trenutku politički važnijeg, prvog nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu te, narednoga ljeta, onog športski najvažnijeg – prvog nastupa Hrvatske na Olimpijskim igrama u Barceloni. Premda se osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora i njegovo učlanjenje u Međunarodni olimpijski odbor nekome može učiniti relativno jednostavan, birokratski posao, s obzirom na vrijeme, uvjete i političku situaciju toga doba, radilo se o vrlo složenomu i osjetljivom zadat-

ku koji je obavila skupina iskusnih i marljivih športskih djelatnika.

Rađanje ideje o olimpijskoj samostalnosti

Sve je počelo 1990. kada je, nakon prvih slobodnih parlamentarnih izbora i konstituiranja višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990., Hrvatska bila suočena s organiziranim odmetništvom i terorizmom potaknutim uplitanjem JNA i Vlade Republike Srbije. U takvim okolnostima Hrvatska je trebala u kolovozu organizirati Europsko prvenstvo u atletici za koje, 72 dana prije početka, u Splitu nije bio dovršen niti jedan kapitalni objekt pa je prijetila realna opasnost da nam prvenstvo bude oduzeto. U takvim okolnostima mjesto čelnog čovjeka organizacije prvenstva preuzima tadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske Antun Vrdoljak, koji uz ogroman trud i veliki osobni angažman, ali i uz probuđeni entuzijazam najbližih suradnika, uspijeva organizirati Europsko prvenstvo koje je ostalo zapamćeno kao "primjer uzorne organizacije i domaćinstva". Na natjecanju je bio i tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch koji je na odlasku iz Splita potaknuo Antuna Vrdoljaka na ideju da Hrvatska pokrene zahtjeve za ulazak u međunarodnu olimpijsku obitelj. Međutim, radilo se o vremenu kada se Hrvatska još nije razdužila od Jugoslavije i trebalo je pričekati i vidjeti kako će se stvari razvijati na političkom planu...

Članovi Inicijativnog odbora Hrvatskog športskog saveza za pripremu osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora (slijeva): Boris Volčanšek, Slavko Podgorelec, Ivan Kern, Marijan Malović, Vladimir Findak 3


HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR (1991. – 2021.) Hrvatski športski savez, koji je počeo djelovati 1. siječnja 1991., intenzivno radi na međunarodnom subjektivitetu hrvatskih nacionalnih športskih saveza na europskoj i svjetskoj razini. U lipnju 1991. Izvršni odbor Hrvatskog športskog saveza, koji je nastao iz bivše SOFK-e Hrvatske, formira inicijalnu Radnu skupinu za pripremu i osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora. U njoj su, abecednim redom, Antun Vrdoljak bili Vladimir Findak, Ivan Kern, Marijan Malović, Slavko Podgorelec i Boris Volčanšek. Skupina je radila u skučenim vremenskim uvjetima, iznimno brzo izradila sve materijale, od lipnja do rujna te 1991. godine, odnosno do datuma (10. rujna) kada je osnovan Hrvatski olimpijski odbor. U tome razdoblju donesen je i Prijedlog strategije i politike hrvatskog športa, Srednjoročni i Godišnji plan te je sve bilo potvrđeno od nadležnog Ministarstva i Sabora RH.

Antun Vrdoljak izabran za prvog predsjednika

Hrvatski sabor 8. listopada donosi odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ čime je put prema samostalnom nastupu hrvatskih športaša pod hrvatskom zastavom bio otvoren. Premda je olimpijski pokret u Hrvatskoj još 1894. počeo promicati dr. Franjo Bučar, hrvatski književnik, književni povjesničar i športski djelatnik, a hrvatski športaši za Austriju ili Mađarsku (u doba Austro-Ugarske), za Kraljevinu SHS/Kraljevinu Jugoslaviju i SFRJ redovito osvajali olimpijske medalje, ideja o prijemu u međunarodnu olimpijsku obitelj mogla se ostvariti tek uspostavom samostalne Hrvatske. Izražavajući više od stoljeća staru želju hrvatskih športaša i športskih djelatnika da Hrvatska bude priznatim članom Međunarodnog olimpijskog odbora, na sjednici održanoj 10. rujna u Zagrebu utemeljen je Hrvatski olimpijski odbor, usvojena su Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora, a Antun Vrdoljak je izabran za njegova prvog predsjednika. Cjelokupna organizacijska struktura, normativni akti, pravila i uopće sve potrebno Radna skupina je uskladila s odredbama Međunarodnog olimpijskog odbora. Tako su 10. rujna 1991. bile zadovoljene sve pretpostavke za

Albertville 1992.

4

osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora, tada u sklopu Hrvatskog športskog saveza, jednostavno stoga što HOO nije mogao biti samostalno tijelo prije nego li bude priznat. Konkretni osnivači bili su nacionalni športski savezi 29 olimpijskih športova i tri udruženja. Hrvatski olimpijski odbor za prvog predsjednika izabrao je Antuna Vrdoljaka, filmskog, športskog i političkog uglednika Slavko Podgorelec koji je na osnivačkoj skupštini bio predstavnik Hrvatskog atletskog saveza. Na dužnosti predsjednika bio je dva mandata a 2003. imenovan je počasnim predsjednikom HOO-a. U lipnju 1995. izabran je za člana MOO-a čime je postao prvi Hrvat član najvišeg svjetskog olimpijskog pokreta iz samostalne i suverene Republike Hrvatske (prije Vrdoljaka, Hrvati članovi MOOa bili su Franjo Bučar i Boris Bakrač, a danas je to Kolinda Grabar Kitarović). Antun Vrdoljak danas je počasni član MOO-a, a za osobite zasluge u razvoju olimpijskog pokreta 1994. godine dobio je visoko priznanje MOO-a Trofej stogodišnjice.

Sjećanja prvog tajnika HOO-a

Evo kako se tih dana sjeća Slavko Podgorelec, član Radne skupine i prvi glavni tajnik HOO-a: „Doslovce od prvoga dana postojanja HOO, krenula je mukotrpna borba za njegovo priznanje od MOO-a, kao i nacionalnih športskih saveza od njihovih matičnih međunarodnih organizacija. Započelo je, zapravo, konstantno lobiranje. Na tom širokom športskom planu stalno smo predočavali istinu o strahotama nametnutog nam rata, o demokratski ustrojenoj mladoj državi. Rabile su se različite organizacijske i osobne veze, pisalo se na brojne adrese u svijetu, djelovalo posredstvom medija, pa i demonstracijama pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku. Naši najpoznatiji i medijski najeksponiraniji športaši angažirani su kao poklisari HOO-a. Predsjedniku MOO-a već je s osnivačke sjednice upućena prva poruka s molbom za podršku i priznanje. U studenome 1991. mi iz Radne skupine bili smo na razgovoru kod Samarancha, koji nam je dao punu podršku, ali sve je najviše ovisilo o međunarodnom državnom priznanju Republike Hrvatske“, prisjeća se Podgorelec. Dva dana nakon priznanja Hrvatske, 17. siječnja 1992., Juan Antonio Samaranch je, uz četvoricu potpredsjednika MOO-a, u skladu s ovlastima koje im je povjerio Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora na sastanku 4., 5. i 6. prosinca 1991. godine u Lausanni, donio odluku o privremenom priznanju HOO-a, kojim je HOO dobio sva prava, osim prava odlučivanja na sjednicama i sastancima. Ujedno dobio je i pravo sudjelovati na neposredno predstojećim Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu. „Pismenu potvrdu odluke da je Hrvatska primljena u Međunarodni olimpijski odbor primili smo u ured HOO-a telefaksom još istoga dana u podne, a već pola sata poslije zvali su nas iz Kalifornije i čestitali na članstvu. Nakon narednih pola sata, stiže nam poziv i iz Francuske, u kojem traže himnu i zastavu za potrebe Olimpijskih igara u Albertvilleu“, dobro pamti Podgorelec.


Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Organizacija prvog nastupa u najkraćem roku

Privremeno priznanje potvrđeno je 6. veljače 1991. na 98. sjednici MOO-a, a definitivno priznanje uslijedilo je na 101. sjednici u Monaku 24. rujna 1993. No, kako je Hrvatska pravo nastupa u Albertvilleu imala odmah, preostalo je samo petnaest dana za veliki posao – ishoditi akreditacije, odabrati, pripremiti i opremiti športaše… Bilo je to prvi puta u povijesti da je jedna zemlja imala manje od tri tjedna od svog učlanjenja do prvog nastupa na Olimpijskim igrama. Veliki posao morao je biti obavljen brzo, pa su jednostavno odabrani najbolji pojedinci u zimskim športovima, a to su tada bili - sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija u umjetničkom klizanju, Siniša Vukonić u skijaškom trčanju i Vedran Pavlek u alpskom skijanju. No, najvažniji zadatak tada nije bio športski uspjeh, već samo sudjelovanje, pronijeti Igrama zastavu i ime Hrvatske. Tog 8. veljače hrvatsku je zastavu na otvorenju XVI. Olimpijskih igara, uz urnebesno navijanje prisutne publike, ponio Tomislav Čižmešija. Kako je u tome trenutku rat na području bivše Jugoslavije bio u najvećem jeku, publika je oduševljeno pozdravila Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kao zemlje žrtve tog rata, koje su i posebno najavljene kao sudionice-debitanti. Antonio Samaranch je ustao, kao i svi ostali, i hrvatski su predstavnici prihvaćeni s najvećom aklamacijom, a tako je bilo i tijekom čitavih Igara. Oni koji su bili prisutni, dobro se sjećaju da su gledatelji uz stazu za skijaško trčanje, navijanjem „go, go Croatia”, popratili svaki prolaz našeg Vukonića, premda je on bio među slabije plasiranima. Zadaća hrvatske ekipe time je apsolutno bila izvršena. Bilo je bitno da smo sudjelovali, da je olimpijska obitelj i šira publika prepoznala Hrvatsku kao novog i ravnopravnog člana, a i politički gledano, u trenutku u kojem je zemlja bila, postignut je značajan uspjeh u promidžbenom smislu.

Komplikacije s kvalifikacijama za Barcelonu

Slijedile su Olimpijske igre u Barceloni, za koje također nije bilo previše vremena za pripreme. Dodatni problem bio je što su sve kvalifikacije uglavnom već bile dovršene. Prije raspada, Jugoslavija se kvalificirala u nekoliko športova, pa je nastao problem tko će ići na Igre u Barcelonu. Međunarodna tripartitna komisija odlučivala je, stoga, o tome koliko će hrvatskih športaša imati pravo nastupa. Njihov stav bio je da broj športaša s područja bivše Jugoslavije ne može biti veći od onoga koji je bio na prethodnim Igrama u Seulu. „Naša je delegacija, prema tome, procijenila da je iz Hrvatske to bila jedna trećina, pa je tako i zatraženo. Međutim, nastale su poteškoće, jer nam je najprije određen broj od 25 športaša, koji je poslije povećan na 35. Naime, naše veze s Amerikancima uspjele su osigurati dodatne kvalifikacije za košarkašku ekipu, koje je naša reprezentacija uspješno iskoristila. No, naš je stav bio da ni taj broj nije jedna trećina. Tada sam napravio analizu u kojoj sam, prema propozicijama koje je donijela ta komisija te prema jednom članu olimpijske povelje i odredbama MOO-a, došao do broja od 41 športaša, na što je tripartitna komisija odgovorila 'Jest, u pravu ste'“, objašnjava Podgorelec. Najveći je problem tom prigodom bio u sudjelovanju rukometne i vaterpolske reprezentacije. Bivša Jugosla-

Goran Ivanišević na otvaranju Igara u Barceloni 1992. vija kvalificirala se u muškom i ženskom rukometu te u vaterpolu, pa je MOO predložio dogovor s Jugoslavijom o sudjelovanju ovih ekipa. HOO je Jugoslaviji predložio sve opcije - razigravanje na oba terena ili neutralnome, pa i dogovor da jedna zemlja ide u jednom, a druga u drugom športu, odnosno muška ili ženska u rukometu, no do dogovora nije došlo, što je doista bilo šteta jer je Hrvatska tada u rukometu za mnoge stručnjake čak bila i jača negoli u Atlanti četiri godine kasnije gdje smo osvojili zlatno odličje. Slično je bilo i s vaterpolom. Tako smo u Barceloni najvjerojatnije ostali bez dvije medalje, možda i obje zlatne... Nakon Albertvillea, gdje je glavni zadatak bila promocija, u Barceloni su se očekivali i športski uspjesi. Imali smo jaku košarkašku momčad, a i Goran Ivanišević je već bio vrhunski igrač. On se tada, usprkos elitnome statusu u svijetu tenisa, pokazao kao veliki športaš jer je usprkos velikim vrućinama i gotovo svakodnevnim nastupima inzistirao da bude smješten u olimpijskom selu sa svim ostalim športašima. Osim toga, ispao je junak s dvije osvojene medalje u dugim iscrpljujućim mečevima - broncom u pojedinačnoj konkurenciji i broncom u paru s Goranom Prpićem. Vrhunac Olimpijskih igara u Barceloni, dakako, bilo je naše košarkaško finale sa Sjedinjenim Državama, i to nakon pobjede i odlične igre Dražena Petrovića u polufinalu nad ZND-om (bivši SSSR). Finale je bilo pravi spektakl Hrvatska u okršaju s prvi put prisutnim Dream Teamom, predvođenim fenomenalnim Jordanom, pogotovo kada su naši u jednom trenutku i poveli. No, protivnik je bio prejak i srebro je vrijedilo poput zlata, a Hrvatska je upisala i svoju treću medalju na tim Igrama.

5


HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR (1991. – 2021.)

Na krilima uspjeha

Nakon Barcelone, s medaljama u tako visoko profiliranim športovima kao što su košarka i tenis, već je bilo lakše. U Hrvatskoj je definitivno zaživio olimpijski pokret, a HOO je mogao sudjelovati i u aktivnostima u vezi s pripremama, kvalifikacijama i svim ostalim, tako da se moglo raditi planski. To se odrazilo i na rezultatima. Slijedili su zlato rukometaša i srebro vaterpolista u Atlanti, osmo mjesto Janice Kostelić u alpskoj kombinaciji u Naganu te zlato Pešalova i bronca osmerca u Sydneyu, pa nevjerojatni Salt Lake City… No, krenimo redom. Najprije su na programu bile Zimske olimpijske igre u norveškome Lillehammeru 1994., gdje su nas u tri športa zastupala dva predstavnika, ali tada je za snježne medalje još bilo prerano. To je bilo i vrijeme kada se uvidjela potreba za športskim priznanjima. Naime, 1995. HOO je svake godine počeo priređivati svečanost nazvanu „Veliki dan hrvatskog športa“. Nekad se ta tradicionalna priredba održavala povodom 17. siječnja, u čast godišnjice primitka HOO-a u Međunarodni olimpijski odbor, a potom u prosincu, u čast godišnjice odluke o privremenom priznanju HOO-a. "Veliki dan hrvatskog športa" prigoda je da Hrvatski olimpijski odbor proglasi najuspješnije športašice i športaše u pet kategorija, kao i trenera godine te da se Nagradom Matija Ljubek zahvali zaslužnim športskim dužnosnicima i udrugama. Ujedno, dodjeljuju se i Nagrada za fairplay te nekoliko posebnih priznanja - za športska dostignuća športašici i športašu te ekipi i momčadi koji su u prošlom desetljeću najviše puta bili nominirani za glavne nagrade HOO-ova izbora, ali ih u konkurenciji naših sjajnih olimpijaca nisu uspjeli i dobiti. Ali, vratimo se kronologiji. Na Igrama u američkoj Atlanti 1996. trebalo je potvrditi uspjeh iz Barcelone. Ovaj put imali smo više od dvostrukog broja natjecatelja negoli u Barceloni te nastupali u dva športa više (84 u 14 športova). Zlatom se okitila muška rukometna momčad, a srebrom vaterpolska, pa je s dva ekipna športa u samom vrhu Hrvatska ponovo bila u središtu pozornosti. Već spomenute Zimske OI u japanskome Naganu 1998, gdje je sudjelovalo šest hrvatskih natjecatelja u dva športa, donijele su nagovještaj jednoga športskog čuda. Naime, već na sljedećim Igrama, pokazat će se da osmo mjesto Janice Kostelić u alpskoj kombinaciji te plasman među prvih 30 u veleslalomu, superveleslalomu i spustu nije nimalo bila slučajnost. Ipak, prije tih igara, 2000. su održane Olimpijske igre u australskome Sydneyu. Na taj daleki kontinent Hrvatska je

Janica Kostelić - Salt Lake City 2002.

6

Matija Ljubek i Mirko Novosel

Zdravko Hebel

otišla s rekordnim 91 natjecateljem u 12 športova i - ponovila uspjeh iz Atlante. Ovoga puta medaljaši nisu bili vaterpolisti i rukometaši, već predstavnici iz dva nova športa – dizanju utega i veslanju. Nikolaj Pešalov trijumfirao je u dizanju utega u kategoriji do 62 kilograma i osvojio zlato, dok se hrvatski osmerac u sastavu Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević i Silvijo Petriško domogao srebrne medalje te tako najavio značajnu ulogu naše zemlje u tome olimpijskom športu.

Čudo Janice Kostelić u Salt Lake Cityju

Iste te 2000., nakon što je predsjedničku dužnost obnašao dva mandata zaredom, Antun Vrdoljak predao ju je Zdravku Heblu. Hebel (preminuo 2017.) je bio predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora od 2000. do 2002. Antun Vrdoljak je još 1995., na prijedlog predsjednika MOO-a Juana Aantonija Samarancha, izabran za člana MOO-a, status koji je držao do 2012. Pravu senzaciju Hrvatska je napravila na Zimskim olimpijskim igrama u američkom Salt Lake Cityju (14 predstavnika u pet športova), gdje je po prvi put osvojila „zimsku“ olimpijsku medalju, i to ne jednu, već čak četiri! Sve ih je uknjižila izvanserijska Janica Kostelić, koja je tada već vladala snježnim padinama u Svjetskome kupu alpskog skijanja. Janica je osvojila nevjerojatna tri zlatna odličja – u slalomu, veleslalomu i kombinaciji te srebro u superveleslalomu. Time je postala naš najveći olimpionik, čime je nadmašila dotad vodećeg Matiju Ljubeka. No, njezina je velika prednost bila što je sva ta odličja osvojila na jednim Olimpijskim igrama, i to sa samo 20 godina. Taj je ogroman uspjeh posebno povijesno važan jer je postignut u športu koji je atipičan za Hrvatsku.

Novi predsjednik i nastavak zapaženih uspjeha

Nakon Zimskih Igara u Salt Lake Cityju izabran je treći po redu, ujedno i današnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, najdugovječnija osoba na toj dužnosti. Premda je na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. nastupilo nešto manje hrvatskih športaša negoli u Sydneyu (81, ali u dva športa više – 14), bile su to dotad rekordne igre što se osvojenih odličja tiče – ukupno njih pet, odnosno čak tri više od Atlante i Sydneya. Jedna je bila zlatna te po dvije srebrne i brončane, a uknjižili smo i još jedan trofejni šport – plivanje. Ponovo su tu bili rukometaši s najsjajnijim odličjem, a nastavili smo i na sidnejskim Igrama započetu tradiciju osvajanja medalja u veslanju, i to srebrom braće Nikše i Siniše Skelina u dvojcu bez kormilara.


Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Broncom u disciplini teniskih parova, koju su osvojili Mario Ančić i Ivan Ljubičić ponovili smo uspjeh iz Barcelone, a broncom se okitio i Nikolaj Pešalov, ovaj put u kategoriji do 69 kilograma, i tako si priskrbio drugu olimpijsku medalju zaredom. Spomenuti novi šport u kojem smo osvojili odličje bilo je plivanje. Naime, sjajni Spićanin Duje Draganja, višestruki državni rekorder slobodnim, leptir i mješovitim stilom te tada budući svjetski rekorder u malim bazenima na 50m slobodnim stilom, baš je u toj disciplini osvojio srebro. Dvije godine poslije, na Zimskim Olimpijskim igrama u Torinu 2006., za Hrvatsku su nastupila 24 športaša u šest športova. Tu se skijaškoj kraljici Janici Kostelić u osvajanju medalja pridružio i njezin brat Ivica, također već etablirano ime u vrhu Svjetskoga kupa u alpskom skijanju. Ivica je u kombinaciji osvojio srebrnu medalju, dok je u istoj disciplini Janica potvrdila svoju zlatnu medalju iz Salt Lake Cityja, baš kao i srebro u superveleslalomu. Olimpijska 2008, s Igrama koje su se održale u kineskome Pekingu (sudjelovalo je 105 hrvatskih natjecatelja u 15 športova), ponovila je status Hrvatske u osvajanju odličja. Naime, naša je zemlja izjednačila vlastiti rekord i iznova upisala pet medalja – dvije srebrne i tri brončane, dakle s nešto manje sjaja negoli u Ateni četiri godine prije. Nedostajala je zlatna medalja, za koju smo vjerovali da će je osvojiti tada briljantna Splićanka Blanka Vlašić, koja je čitavo razdoblje prije Igara suvereno vladala disciplinom skoka u vis na mitinzima Zlatne atletske lige. Vlašić je osvojila „samo“ srebro, ali i važnije od toga bila je činjenica da je Hrvatska na popis športova u kojima osvaja olimpijske medalje dodala i „kraljicu športova“ – atletiku. U gimnastici je srebro dohvatio sjajni Filip Ude u disciplini konja s hvataljkama, dok su brončana odličja pripala Riječanki Snježani Pejčić u streljaštvu (u disciplini zračne puške na 10 metara) te dvije u taekwondou – Martina Zubčić u kategoriji do 57 i Sandra Šarić do 67 kilograma. Vidjet ćemo da će u budućnosti baš taekwondo postati jedan od športova koji Hrvatskoj donosi najviše olimpijskih medalja... Budući da se 2007. Janica Kostelić definitivno povukla iz skijanja, naš glavni adut na Zimskim Olimpijskim igrama u kanadskome Vancouveru bio je njezin brat Ivica, nositelj srebra s prethodnih igara u Torinu. Ovaj put Ivica je nadmašio taj svoj uspjeh – ponovo je bio srebrni u kombinaciji (u Vancouveru se zapravo radilo o super-kombinaciji), ali je dodao još i medalju istoga sjaja u slalomu. Pravo iznenađenje priredio je hrvatski biatlonac Jakov Fak, osvajanjem brončane medalje u disciplini 10 kilometara, čime je na najbolji način opravdao ukazanu čast da bude stjegonoša hrvatske zastave na otvorenju.

Vrhunac u Riju: čak deset medalja!

Olimpijske igre u Londonu 2012. za Hrvatsku su bile rekordne u svakome smislu. Naime, na tim je Igrama učešća uzelo rekordnih 106 hrvatskih natjecatelja u rekordnih 18 športova. I žetva medalja bila je dotad najuspješnija. Osvojeno ih je ukupno šest, od čega rekordna tri zlata, jedno srebro i tri bronce. Vaterpolisti su zlatom nadmašili srebro iz Atlante, a stiglo je i najsjajnije odličje iz atletike. Nakon Blanke Vlašić dobili smo novi adut – bacačicu diska Sandru Perković koja je trijumfirala na Igrama. Nakon Pekinga, nastavljen je i uspjeh u streljaštvu. Naime, trećim zlatom na londonskim Igrama iznenadio je Gio-

vanni Cernogoraz u disciplini trap. Srebrom četverca na pariće, u sastavu Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković i David Šain, Hrvatska je dokazala da je definitivno trajna veslačka sila, dok se u taekwondou, broncom Lucije Zaninović u kategoriji do 49 kilograma, nastavio niz hrvatskih uspjeha u tome športu započet u Pekingu. Broncu su pridodali i naši sjajni rukometaši. Novo desetljeće Zimske olimpijske igre otvorile su u ruskome Sočiju 2014. Hrvatsku je tamo zastupalo 11 natjecatelja u tri športa. Svoju seriju olimpijskih medalja nastavio je Ivica Kostelić srebrnim odličjem u kombinaciji, svojoj paradnoj disciplini rezerviranoj isključivo za najsvestranije alpske skijaše. Dvije godine poslije, 2016., red za domaćinstvo Igara dočekao je brazilski Rio de Janeiro. U Riju Hrvatska je dosegla novi rekord u osvojenim olimpijskim medaljama na jednim Igrama – ukupno deset! Još vrijednije od toga bilo je da je čak polovica njih bila najvećega sjaja, da je i broj

Vaterpolska reprezentacija u Londonu 2012. srebrnih odličja bio rekordan – tri te da je zbirci medalja dodan još jedan novi šport – boks. U ekipnim športovima osvojena je samo jedna medalja, ali su zato blistali pojedinci. Sandra Perković zlatom u bacanju diska potvrdila je svoju svjetsku dominaciju u toj disciplini, a braća Martin i Valent Sinković trijumfom u disciplini dvojca na pariće nastavili su tradiciju Hrvatske u osvajanju veslačkih medalja te najavili svoj veliki niz koji će demonstrirati na stazama širom svijeta i narednim Olimpijskim igrama. Na Igrama u Riju Hrvatska je napokon uspjela doći i do odličja u jedrenju, i to do onog najsjajnijeg. Igor Marenić i Šime Fantela sjajnim su regatama osvojili zlatnu medalju u Klasi 470. No, najslađa zlatna odličja, a i ukupni rekordni skor medalja, stigla su iznenađenjima. Streljač Josip Glasnović, naime, „prekopirao“ je senzaciju Giovannija Cernogorza iz Londona i sve iznenadio zapanjujućim gađanjem i pobjedom u disciplini trap. Još veće iznenađenje, usprkos prethodnim uspjesima, priredila nam je bacačica koplja Sara Kolak, koja je na Olimpijske igre u Rio de Janeiru došla kao debitantica. U kvalifikacijama je obilato popravila hrvatski rekord, što je ponovila i u finalu te se okitila zlatom. Jedno od tri srebra pripalo je hrvatskim vaterpolistima, koji su time ponovili plasman iz Atlante, dok su preostala dva stigla iz već medaljaški „etabliranog“ veslanja te već spomenutog noviteta - jedrenja. Damir Martin osvojio je srebro u samcu (za nevjerojatno sićušne četiri tisućinke bio je „prekratak“ za pobjedu), a srebrnom medaljom okitio se i Tonči Stipanović u Klasi Laser.

7


HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR (1991. – 2021.)

Rio de Janeiro 2016. Nakon što je, osam godina ranije, u Pekingu osvojila srebrnu medalju, Blanka Vlašić vratila se na olimpijsku scenu na najbolji mogući način – osvajanjem odličja. Pod injekcijama protiv bolova, vidno šepajući i gotovo na rubu snaga, Blanka je načinila pravi pothvat osvojivši broncu. A već spomenuti novi hrvatski olimpijski medaljaški šport na listu je upisan zahvaljujući boksaču Filipu Hrgoviću, koji je u Riju osvojio brončanu medalju u superteškoj kategoriji. Na Zimskim olimpijskim igrama u korejskome Pjongčangu, gdje je Hrvatska nastupila s 20 natjecatelja u četiri športa (više ih je bilo samo na Igrama u Torinu), na žalost, zaustavljen je niz osvajanja medalja s prethodnih četiriju Igara.

Olimpijske igre usred svjetske epidemije

U najsvježijem sjećanju su nam, naravno, ovogodišnje Olimpijske igre održane u Tokiju Usprkos, iz poznatih razloga, neuobičajenog ozračja Igara bez prisustva gledatelja, hrvatski su reprezentativci sjajno predstavljali svoju zemlju. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, prigodom odlaska hrvatskih natjecatelja na tu najvažniju športsku priredbu, naglasio je da će ovogodišnje Olimpijske igre biti „neobične i izazovne, potpuno neuobičajene“ te da će, osim onih športskih, ponuditi brojne izazove najrazličitijih vrsta. „Prošli smo i gore stvari zajedno, pa ćemo se i sada snaći“, zaključio je tada Mateša. Hrvatsku je u Tokiju, u godini kada slavimo 30. godišnjicu osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora, predstavljalo ukupno 59 natjecatelja u 16 športova. Osvojeno je osam odličja, po tri zlatne i srebrne te jedna brončana, što je najbolji skor nakon rekordnih Igara u Rio de Janeiru. No, o nastupu i uspjesima hrvatskih reprezentativaca na tokijskim igrama, detaljni izvještaj podastrli smo na uvodnim stranicama ovog izdanja „Olimpa“...

U svjetskom vrhu

Sveukupno gledano, doista impresivnih trideset godina Hrvatskog olimpijskog odbora, tijekom kojih je Hrvatska na Olimpijskim igrama uknjižila 52 odličja, od čega 18 zlatnih, 19 srebrnih i 15 brončanih, i to u ukupno 15 športova (atletika, dizanje utega, gimnastika, košarka, plivanje, rukomet, streljaštvo, taekwondo, tenis, vaterpolo, veslanje, jedrenje, boks, alpsko skijanje i biatlon). Od toga 41 na Ljetnim olimpijskim igrama te 11 medalja (četiri zlatne, šest srebrnih i jedna brončana) na Zimskim. Činjenica je da je u današnjem športu svjetska konkurencija toliko moćna te da su norme i kvalifikacije toliko teške, da treba odati priznanje svima onima koji se uopće

8

kvalificiraju na Igre. Pri tome, uvijek treba imati na umu da je Hrvatska mala zemlja s ograničenim sredstvima te da apetite i očekivanja, kako javnosti, tako i stručnjaka, treba svesti na razumnu mjeru. No, dakako, ne treba ići niti u drugu krajnost i držati da samo velik novac donosi velike rezultate. Uspjeh, prije svega, ovisi o snazi kolektiva ili osobe, koliko se posvećuje športu, odnosno koliko bavljenje športom doživljava kao veselje, a ne samo kao žrtvu i naporan rad, kao i koliko je ta osoba sposobna izdržati ne samo fizičke, već i psihičke napore i biti spremna baš u danome trenutku pružiti najviše. Sve navedeno već punih 30 godina sustavno, planski i na sve moguće načine podržava Hrvatski olimpijski odbor, bez čega, dakako, ne bi bilo niti toliko velikih športskih uspjeha. Naime, misija HOO-a je da trajno doprinosi promicanju športa kao univerzalne civilizacijske baštine, širenju olimpijskih načela, etičkih i moralnih normi u športu i stvaranju vrhunskih športskih dometa hrvatskih športaša, te promicanju Republike Hrvatske kao demokratske države te fer odnosa sudionika u športu. Hrvatski olimpijski odbor, nadalje, ima zadaću štititi simbole olimpijskog pokreta i predstavlja hrvatski šport pred Međunarodnim olimpijskim odborom i drugim međunarodnim športskim organizacijama. Sve to iznimno uspješno čini već tri desetljeća. U svjetlu 30. obljetnice osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora treba znati i to da olimpijski pokret ima način tretiranja svojih članova kao olimpijske obitelji, što rezultira maksimalnim pomaganjem jednih drugima, pri čemu se od svakoga traži visoka odgovornost. Primjerice, Ujedinjeni narodi stalno surađuju s olimpijskim pokretom i niti jednu važniju akciju ne poduzimaju bez njegova sudjelovanja. Nadalje, tu su borba protiv nasilja, droge, dopinga, pušenja, siromaštva, gladi, zaštita žena, djece, invalida, ekološka pitanja… Sve su to dijelovi olimpijskog pokreta, jer on se ne zasniva samo na športu, već i na kulturi i ekologiji, i to u ravnopravnome tretmanu. Posebno je zanimljivo da olimpijski pokret ima više zemalja članica nego Ujedinjeni narodi. Osim toga, već je održano nekoliko svjetskih konferencija o uvođenju olimpizma kao životne filozofije u škole, što je podržao i UNESCO. Stoga je 30-godišnja uloga i sve ono što stoji pred Hrvatskim olimpijskim odborom neizmjerno važno za budućnost hrvatskog športa, ali i mnogo sveobuhvatnije – hrvatskog društva i kulture u najširemu smislu. IZVORI: Beraković D. (1991) Hrvatski šport i olimpijski pokret: Zagreb: Hrvatski olimpijski odbor Susić Ž. (1992) Hrvatski šport i olimpizam: monografija „1992 Barcelona“Albertville Podgorelec S., Drpić A., Marović D. (1995.) Olimpizam u Hrvata: Zagreb, Hrvatski olimpijski odbor Susić Ž., Marović D. Drpić, A. (1996.) Športsin Croatia“: Zagreb, Hrvatski olimpijski odbor Jurkin Lugović, R., Jajčević, Z. Drpić, A. (2006.) Na putu olimpizma: Zagreb, Hrvatski olimpijski odbor Jurkin Lugović, R. Drpić, A. (2011.) Hrvatska olimpijska obitelj 1911.- 2011.: Zagreb, Hrvatski olimpijski odbor Hrvatski olimpijski odbor www.hoo.hr Međunarodni olimpijski odbor www.olympic.org Hrvatski zbor športskih novinara www.hzsn.hr Hrvatska izvještajna novinska agencija www.hina.hr Časopis Olimp https://www.hoo.hr/hr/olimp?


IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Žana Lelas (Split, 28. svibnja 1970. – Split, 15. rujna 2021.)

B

ila je jedina Splićanka s olimpijskom košarkaškom medaljom. Igračku karijeru započela je u Ženskom košarkaškom klubu „Jugoplastika“ kada joj je bilo 13 godina. Prije negoli je svratila pod koševe, intenzivno se bavila odbojkom. Na svoj 18. rođendan, 28. svibnja 1988. odlazi u Šibenik i potpisuje ugovor na tri godine za KK „Elemes“. S ovim klubom osvojila je Kup Jugoslavije 1990. i naslov prvaka Jugoslavije 1991. Nakon toga je igrala u „Cenexu“ iz Sarajeva (1991.), pa od 1992. do 1994. u „Cepsi“ na Tenerifima u Španjolskoj. Potom je nastupala za zagrebačku „Centar banku“, gdje je od 1994. do 1996. dvije godine za redom osvajala kup i prvenstvo Hrvatske. Od 1996. do 1998. je u Sloveniji, u ljubljanskim „Ježicama“, gdje je osvojila i prvenstvo i kup. Košarkašku put vodi je iz Ljubljane na na istok Francuske, u Strasbourg, gdje igra od 1998. do 2000. Slijedi Italija („Messine“ za koju nastupa tri sezone), pa se vraća u Hrvatsku, u šibenski „Jolly“. Zatim je na red došla Španjolska - najprije „Zaragoza“, pa potom Burgos, odakle se 2006. vraća u Zagreb i pristupa u ŽKK „Croatia“, u kojem se 2008. oprostila od aktivnog igranja. Reprezentativka Jugoslavije bila je od 1986. do 1991. godine, a za Hrvatsku je igrala od 1991. do 2000. godine. U svojoj uspješnoj karijeri osvojila je brončanu medalju na kadetskom Europskom prvenstvu 1985. u Tuzli, brončanu medalju na juniorskom svjetskom prvenstvu u Bilbau 1987., a na Europskom prvenstvu u Tel Avivu 1991. osvojila je srebrnu medalju u seniorskoj konkurenciji. Najveći uspjeh je svakako srebrna medalja na Igrama u Seulu. Kao članica reprezentacije Hrvatske sudjelovala je na europskim prvenstvima u košarci 1996. u Češkoj i 1999. u Poljskoj. U Seulu joj je bilo samo 18 godina i kao najmlađa u sastavu, igrala je vrlo malo, ali bila je to dragocjena uspomena na njezin jedini olimpijski nastup. „Bila su to velika uzbuđenja kojih se rado sjećam; ipak je san svakog športaša biti sudionik Olimpijskih igara. A ja sam osim toga imala i čast da se okitim olimpijskom medaljom. Inače, prava zvijezda reprezentacije u Seulu bila je Šibenčanka Danira Nakić“, govorila je Žana. Budući da je bila vrlo nadarena, jedno je vrijeme za „Jugoplastiku“ igrala u sve tri konkurencije - kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj! Već sa 16 godina postala je stalni član prvog sastava i po kvaliteti je odskakala i od mnogo starijih suigračica. Košarkaški idol bio joj je Dražen Petrović. On je, govorila je, bio športaš bez mane...

Od prvih dana hrvatske ženske košarkaške reprezentacije, bila je jedna od najboljih igračica. Godine 1996. bilo je pregovora i oko odlaska u SAD. Ali onda je došla ozljeda, koja je sve poremetila... Nastupajući za ŽKK „Croatia“, 1995. godine bila je treći strijelac sezone u Kupu Lilliane Ronchetti, s prosjekom od 20,9 koševa po utakmici. Najviše koševa na jednoj utakmici postigla je u Splitu, u finalu juniorskog državnog prvenstva, na utakmici između „Jugoplastike“ i „Čelika“, kada je postigla 43 koša. Kao najdražu utakmicu u karijeri isticala je onu u dresu „Elemesa“, u Šibeniku 1991., kada su pobjedom nad „Crvenom zvezdom“ Šibenčanke postale državne prvakinje. Ogromna je, pričala je, tada bila euforija; bila je to zadnja jugoslavenska liga i teško predratno vrijeme. Nakon igračke karijere, najprije je radila u Splitu kao trenerica u školi košarke u klubu „Adriatic“, koju je vodio njezin prvi trener, profesor Ivo Jurčević. Nakon toga, posvetila se trenerskom poslu i radu s mladima u svojoj košarkaškoj akademiji „Žana Lelas“ u kojoj su stasale mnoge košarkašice koje danas igraju značajnu ulogu u hrvatskoj ženskoj košarci. Žana Lelas sahranjena je na splitskom groblju Lovrinac. (Jurica Gizdić) 9


IN MEMORIAM

Aleksej Demjanov (Čerkesk, Rusija, 9. prosinca 1973. – Čerkesk, 8. kolovoza 2021.)

T

užna vijest zatekla je hrvatski olimpijski pokret, posebno gimnastički sport: u 48. godini preminuo je hrvatski gimnastički olimpijac Aleksej Demjanov.

Karijeru je započeo u lokalnom gimnastičkom klubu „Dinamo“, da bi u Hrvatsku došao kao 19-godišnjak. Bio je član gimnastičkih klubova „Osijek“ i „Hrvatski dragovoljac“ iz Zagreba. U Lijepu Našu je stigao zahvaljujući gimnastičkom entuzijastu Nenadu Solaru koji je te 1993. bio izbornik hrvatske gimnastičke reprezentacije. Pod našom zastavom Demjanov je nastupio već 1995., na Svjetskom prvenstvu u Sabaeu, gdje je odličnim rezultatom izborio nastup na Olimpijskim igrama u Atlanti, gdje je u konačnici zauzeo 20. mjesto na karikama. Potrebno je istaknuti da je Demjanov bio prvi hrvatski gimnastički olimpijac od uspostave neovisnosti, športaš koji je udario temelje i utirao put kasnijim sjajnim generacijima hrvatskih gimnastičara i trenera. Aleksej je bio sjajan višebojac, prije svega specijalist za karike, te preču i ruče. Hrvatskoj je donio prvo finale na svjetskom prvenstvu - u Lausanni je osvojio sedmo mjesto na karikama. Pamtimo i njegovo finale na Europskom prvenstvu u Brondbyu 1996., gdje je osvojio osmo mjesto na ručama i deveto u višeboju.

u Finskoj, gdje je zadobio ozljedu ruke. Vratio se u Rusiju na odmor i operaciju. No, dogodilo se da je imao ugrušak; liječnici su se borili da ga spase, ali nisu uspjeli...

Osvojio je Demjanov zlatnu medalju na Univerzijadi u Fukuoki 1995., na karikama, kao i srebrno odličje na Mediteranskim igrama u Bariju 1997. (također na karikama).

Iako je pripadao po rođenju i nacionalnosti ruskoj državi, Aljoša je, kako su ga zvali hrvatski gimnastički prijatelji, trajno i za sva vremena obilježio hrvatski šport.

Aleksej u svoj zbirci medalja ima i njih sedam s natjecanja Svjetskog kupa. Bio je prvi u Cottbusu 1996. na karikama, a godinu dana kasnije i na karikama i na preči. Srebro je osvojio na Svjetskom kupu u Parizu 1996. i 1999., i to oba puta na karikama, dok se broncom okitio na Svjetskom kupu 1996. u Parizu vježbama na tlu i u Cottbusu 1997., na ručama.

Pod hrvatskom zastavom sudjelovao je 1996. na OI u Atlanti i trajno će ostati zapisano u povijesti hrvatskog olimpijskog pokreta da je upravo on bio prvi gimnastičar koji je nastupio za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku na jednim Olimpijskim igrama.

Poznati talijanski gimnastički velikan Jury Checci olimpijski pobjednik iz Atlante i peterostruki svjetski prvak na karikama, rekao je svojedobno da se boji samo Demjanova... Aleksej je preminuo iznenada. Radio je kao trener 10

Za kraj treba posebno istaknuti da su Aleksej Demjanov i njegovi treneri Aleksandar Černov i Nenad Solar na određeni način probudili gimnastiku u samostalnoj Hrvatskoj i pomogli joj da dođe na visoku razinu na kojoj je danas kada proživljava svoje najsjajnije dane. (Jurica Gizdić)


Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Alojz Petrović (Čepin, 12. svibnja 1936. – Zagreb, 8. rujna. 2021.)

P

roslavljeni dvostruki olimpijac Alojz Petrović preminuo je u Zagrebu u 85. godini života.

Nakon završetka osmogodišnje škole u rodnom Čepinu upisao se u gimnaziju „Ivo Lola Ribar“ u Osijeku. Od jeseni 1950. počeo je dolaziti u gimnastičku dvoranu u osječkom Sokolskom domu, gdje je s drugim početnicima, pod vodstvom Stjepana Srđaka i Milana Rusića, i uz veliku volju relativno brzo napredovao. Prvo značajno natjecanje bilo je državno prvenstvo u Ljubljani 1952. gdje se natjecao u III. razredu omladinaca. Taj prvi nastup nije bio posebno uspješan jer je između 180 natjecatelja zauzeo 123. mjesto. Vidan napredak pokazao je već sljedeće godine, kako u vježbama na spravama, tako i u atletici. Zahvaljujući atletskim disciplinama i napretku u vježbanju na spravama, osvojio je prvo mjesto na državnom prvenstvu u Skoplju, u srpnju 1953. Do sljedeće godine vježbe na spravama je savladao u toj mjeri da je mogao konkurirati u izboru za reprezentaciju Hrvatske u dvoboju protiv Slovenije u kategoriji I. razreda omladinaca. Njegovo napredovanje u vježbama na spravama dalo je prve značajnije rezultate: 1955. u svibnju izabran je u omladinsku reprezentaciju Osijeka, u susretu protiv reprezentacije Aachena (SR Njemačka). Prvo međunarodno natjecanje bilo je uspješno jer je dijelio 4. i 5. mjesto. Dolaskom u Zagreb na studij u rujnu 1955., pristupio je Partizanu - društvu za tjelesni odgoj Zagreb. S obzirom na dosadašnje uspjehe primljen je u sredinu najboljih gimnastičara Zagreba, Hrvatske, a ujedno i Jugoslavije - Ivana Čakleca, Franje Jurjevića, Dušana Furlana, Antuna Kropivšeka, Ede Mađara, Zvonka Hercega, Marcela Markulina, Anđelka Vrančića i ostalih. Njegov prvi nastup za Partizan Zagreb bio je iste godine u listopadu, u susretu s Berlinom gdje je osvojio 12. mjesto. Državno prvenstvo u višeboju, u srpnju 1956. u Mariboru, značilo je prekretnicu u njegovoj športskoj karijeri plasmanom na šesto mjesto. Zapaženi rezultat postigao je u slobodnom preskoku preko konja zauzevši 3. mjesto. Njegovo drugo međunarodno natjecanje, na Međunarodnom turniru u Varšavi 1958., prvo je natjecanje u inozemstvu na kojem je nastupio kao pojedinac, samo u slobodnim sastavima, bez ekipe kao psihološke podrške i osvojio je 10. mjesto. Iste godine, na susretu Rumunjska - Jugoslavija u Bukureštu, osvojio je treće mjesto, dok je na Svjetskom prvenstvu u Moskvi bio 44. Na 3. Kupu Europe 1959. održanom u Kopenhagenu, Petrović je osvojio 23. mjesto u višeboju, te 12.-14. mjesto na preskoku. Na svojim prvim OI u Rimu zauzeo je 39. mjesto, dok je reprezentacija osvojila deveto mjesto. Na temelju

dotadašnjih rezultata određen je za nastup na 4. Kupu Europe u Luksemburgu 1961. Ovom nastupu prišao je zrelije, jer su sada iza njega bila sva natjecanja najvišeg međunarodnog ranga te je osvojio 13 mjesto u višeboju. Na svjetskom prvenstvu 1962. u Pragu, nedovoljno zaliječen, zauzeo je 68. mjesto. Iste godine nastupio je za reprezentaciju Europe u susretu Europa - Japan. U Dortmund je bio sedmi, a u Frankfurtu deveti. Pred OI u Tokiju 1964. na treningu mu je napukla kost na nozi. Prije polaska u Japan skinuo je gips te je ipak nastupio na OI. Reprezentacija je osvojila 11. a Petrović 61. mjesto. Zadnje veliko natjecanje na kojem je nastupio bilo je SP u Dortmundu 1966. na kojem je bio 57. Osim gimnastikom bavio se i drugim športovima, posebno atletikom i skijanjem, a veliki hobi bilo mu je fotografiranje. Uz bavljenje športom, uspio je 1966. diplomirati na Građevinskom fakulteta u Zagrebu. Napisao je i autobiografsku knjigu “Gimnastički put od Osijeka, preko Zagreba, do Tokija”. (Željko Iveljić) 11


IN MEMORIAM

Tomislav Mišo Bilić

Marijan Malović

(Split, 20. srpnja 1939. – Split, 20. kolovoza 2021.)

(Petrinja, 27. studenog 1938. – Zagreb, 30. kolovoza 2021.)

U

U

(Jurica Gizdić)

(Jurica Gizdić)

veslačkim krugovima dovoljno je reći - Mišo Bilić. Ime govori samo za sebe: stručan, vrijedan, pošten, pedantan, marljiv, obrazovan čovjek i gospodin kakav se rijetko sreće. O njemu najbolje govori tekst koji je objavljen u četvrtoj spomenici splitskog „Gusara“, a prenijela ga je kolegica Herci Ganza-Čaljkušić u „Gusarovoj“ monografiji, tiskanoj 2004. u kojoj piše: „Što je navelo Mišu Bilića da se bavi veslanjem? On, dječarac iz IV. osnovne škole (danas Dobri), zajedno s drugima iz te škole kao da je dolepršao na poljudski ponton, jer je škola – zamislite – imala čak sportsku grupu: veslanje! Prihvatio ih je Dalibor Parać daleke 1950. godine. Davor Jelaska upro je prstom u tog veselog dječaka i rekao: „Bit ćeš kormilar!“ I tako je Mišo zasjeo za kormilo... Godine 1957. vesla kao štroker juniorskog četverca pomlatka na Međunarodnoj regati na Bledu (s njim još veslaju Ratko Latković, Tonći Posavec, Tomislav Ramljak i kormilar Velimir Vrančić) i zauzima prvo mjesto. Sljedeće godine, u skifu za starije juniore, na prvenstvu Hrvatske u Veloj Luci, zauzima drugo mjesto, iza Perice Šurjana. Tad je Mišo i zaključio svoju natjecateljsku karijeru, a studij fizičke kulture 1958. godine odvodi ga na tadašnju Višu pedagošku školu te počinje polako raditi s djecom; kreće njegov pedagoški, odgojni rad s mladima, kojemu je posvetio veliki dio života. Kada se 1961. zaposlio u istoj školi u kojoj je bio i učenik, usporedno radi i u splitskoj školi veslanja. I tako sve do trenutka kada su ga predsjednik „Gusara“ Jerko Matošić i voditelj Tehničke komisije Duje Bonačić pozvali da preuzme mjesto glavnog trenera. Bilo je to 1967. godine. Od tada, pa sve do 1982., Mišo je uspješno upravljao „Gusarovim“ brodom – sazrio je u vrsnog trenera bez premca kod nas. On je shvatio filozofiju športske borbe, izučio psihologiju veslača, prostudirao metodologiju rada i praćenja, nagledao se veslačkih staza i veslačke opreme. Mišo bilježi, komparira, stalno uči, organizator je do detalja i – ako treba - najbolji prijatelj veslaču. Stvorivši sjajne ekipe, sudionik je OI u Montrealu 1976. (s dvojcem bez kormilara osvaja četvrto mjesto), a u Moskvi 1980. godine s dvojcem s kormilarom (Zlatko Celent, Duško Mrduljaš i kormilar Josip Reić) osvaja broncu. Sa seniorima trener je na čak šest svjetskih prvenstava (1970., 1974., 1975., 1977., 1978., 1979.), kao i na jednom europskom prvenstvu (1969.). A tu su i četiri juniorska svjetska prvenstva - 1968., 1969., 1971. i 1972. Za svoj bogati stručni rad primio je brojna priznanja. Najznačajnija su Nagrada grada Splita 1980. godine, Nagrada za izniman doprinos veslanju prigodom 50. godišnjice veslanja na Bledu te Nagrada Sportskog saveza Republike Hrvatske za životno djelo 1992. godine. Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.

12

Povijest hrvatskog športa > broj 198<

Zagrebu je u 83. godini života preminuo istaknuti športaš i športski djelatnik Marijan Malović, čovjek koji je trajno obilježio hrvatski šport. Marijan Malović rođen je 1938. godine u Petrinji gdje se sa deset godina počinje baviti hrvanjem. Kao iznimno talentiran, marljiv i uporan športaš postaje članom hrvačke reprezentacije Jugoslavije s kojom sudjeluje na svjetskom prvenstvu, Balkanskim igrama i drugim značajnim natjecanjima. Svoju ljubav za rad s mladima najbolje je pokazao i organizacijom škole hrvanja u Zagrebu i u drugim mjestima u Hrvatskoj. Rukovoditelj je hrvačkih natjecanja na Mediteranskim igrama 1979. godine u Splitu. Posebnu sklonost imao je za organizaciju i rad u struci, pa je bio dugogodišnji trener hrvačkih klubova „Radnik“ iz Petrinje i „Sljeme“ iz Zagreba. Kao društveni djelatnik u športu više je godina djelovao kao dragovoljni tajnik Saveza za fizičku kulturu Sesvete, bio je član Izvršnog odbora i Komisije za unapređenje sporta i školovanje kadrova Saveza za fizičku kulturu – Zagreb, član Predsjedništva i tajnik Saveza hrvačkih sportova Hrvatske, predsjednik Stručne Komisije Saveza hrvačkih sportova Hrvatske i Jugoslavije. Malović je bio direktor Sekcije za sport Univerzijade 1987. u Zagrebu i jedan je od zaslužnijih za uspjeh studentskih igara. Bio je i tajnik Saveza za fizičku kulturu Hrvatske, kasnije Hrvatskog športskog saveza, kao i član Radne grupe za osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora. U ime Hrvatskog olimpijskog odbora obavljao je odgovorne poslove na OI 1992. u Barceloni i 1996. u Atlanti. Dužnost izvršnog direktora Hrvatskog olimpijskog odbora obavljao je od osnutka HOO-a, do 31. listopada 1996., kada odlazi u mirovinu. Za svoj višegodišnji rad u športu primio je brojna priznanja od kojih izdvajamo Republičku nagradu fizičke kulture Hrvatske, Zlatnu medalju Svjetske hrvačke federacije, Nagradu fizičke kulture Grada Zagreba te Nagradu za životno djelo Franjo Bučar 1996. godine. Marijan Malović sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.



DRUŠTVO I ŠPORT

Moraju li športašice nastupati u bikiniju? Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografije: UNSPLASH, IHF, IOC YOUNG REPORTERS

Športašicama su donji dijelovi bikinija ili uski trikoi postali znak seksualizacije i imaju potpuno pravo tražiti promjene ili mogućnost izbora

P

rošloga ljeta dobili smo jednu zanimljivu novu temu – trebaju li zaista športašice nastupati oskudno odjevene? Najprije je norveška ženska reprezentacija u rukometu na pijesku kažnjena jer je na Europskom prvenstvu u Varni odbila nositi bikini gaćice s obrazloženjem da je to seksualizacija rukometašica. Međunarodna rukometna federacija se usprotivila njihovom zahtjevu, naglašavajući kako bi po pravilima žene trebale nositi bikini, a gornji dio bi morao biti pripijeni športski grudnjak. Norvežanke se, međutim, nisu dale smesti i nastupile su u kratkim hlačama (po izgledu najviše sliče pripijenim boksericama), da bi radi kršenja pravila dobile kaznu od 150 eura po igračici. Kaznu je platio Norveški rukometni savez, davši otvorenu podršku svojim igračicama. Nešto kasnije, na Olimpijskim igrama u Tokiju, njemačke su gimnastičarke odjenule kombinaciju trikoa OLIMP ■ 42 ■

i tajica i time poslale jasnu poruku. Jedna od njih, Elisabeth Seitz je izjavila: “Željeli smo pokazati da svaka žena sama treba odlučiti što će odjenuti.” Tema oko odijevanja športašica se zakotrljala i očigledno se neće zaustaviti. Međunarodna rukometna federacija se prva pokazala vrlo rigidnom, tražeći i dalje minijaturne bikinije na igračicama, pa se postavlja realno pitanje – zašto? Ako se športašice ne osjećaju u tome udobno ili smatraju da ih takva odjeća seksualizira, zašto ne bi imale pravo odjenuti nešto drugo? A ako ih nešto više odjeće sputava u nastupu – zar to nije njihova stvar? Mnogo toga u svijetu se promijenilo. U prvom redu - shvaćanja. Nešto što je nekada bilo sasvim prihvatljivo danas više nije, i ne govorimo pritom o ispraznoj političkoj korektnosti. Športašicama su donji dijelovi bikinija ili uski trikoi postali

znak seksualizacije i imaju potpuno pravo tražiti promjene ili mogućnost izbora. Uostalom, nije to vojska pa da moraju svi biti jednaki. Nadalje, sam način gledanja športskog natjecanja je drugačiji. Jedno je biti na stadionu i gledati natjecanje s udaljenosti od nekoliko desetaka metara ili na nekadašnjim televizorima, dok danas kad imamo HD, UHD, i u Japanu već 8K televizore, cijela priča je sasvim drugačija. Kada kamera kod odbojke na pijesku pokazuje žensku stražnjicu, a realno kod svakog prijenosa postoji takva scena – vidi se svaki detalj na dvometarskom televizoru. Tako nešto, što više izgleda kao uvod u erotski film, a ne u športski prijenos, zasigurno igračici nije ugodno. Tema se tek otvorila i sigurni smo da će se rasprave nastaviti. Očekivati je da će neki savezi biti za, neki protiv; neki će pomišljati samo na komercijalnu stranu (novac koji televizije daju za prijenose), neki će pak reći da različita odjeća znači i određenu nejednakost na terenu i da je sada propisana odjeća najpraktičnija za postizanje najboljih športskih rezultata. No, hajdemo stvari gledati malo šire. Bavljenje športom kao prvo mora biti ugodno. Uza svu komercijalizaciju, šport je lijep i pozitivan, a i sami sudionici natjecanja trebaju se osjećati ugodno i ponosno. Ako se neka športašica ne osjeća ugodno u onome što je propisano, minimalnoj odjeći, onda neka pravila dopuste nešto više odjeće ili još bolje – ostave mogućnost odabira. Pa neka jedna športašica nosi donji dio kupaćeg kostima, druga kratke hlače; slično u atletici triko


■ 43 ■ OLIMP


DRUŠTVO I ŠPORT

Uza svu komercijalizaciju, šport je lijep i pozitivan, a i sami sudionici natjecanja trebaju se osjećati ugodno i ponosno može pokrivati manje ili više. Uglavnom, na odabir. Ako športašica radi viška odjeće bude imala koji promil slabije rezultate, to je samo njezina stvar, nitko neće propasti zbog toga. To što će reprezentacije izgledati malo šarenije ako se bude mogla birati odjeća, koga briga, svijet je ionako lopta šarena... Stižu nova vremena, svijet se mijenja i tome se treba prilagoditi, a ne pozivati se na postojeća pravila i davati formalne kazne od 150 eura jer su športašicama - da prostite - gaćice prevelike. Neka igraju kako žele, u odjeći u kojoj se osjećaju dobro. To je njihova igra, njihova volja, njihov

trud, pa onda valjda imaju pravo i odabrati odjeću u kojoj se osjećaju ugodno. Bit će oko ovoga zacijelo još puno priče, no ne dvojimo da će rezultat biti – ukidanje rigoroznih pravila koja traže minimalnu odjeću. Da ponovimo, davno su prošla vremena kada smo šport gledali na minijaturnom televizijskom ekranu. Današnja tehnologija ne da prikazuje sve, nego prikazuje i previše i to u svakom slučaju treba uzeti u obzir. Naš zaključak je nedvojben i krajnje jednostavan: neka športašice nastupaju u onoj odjeći u kojoj se osjećaju - dobro!

Do female athletes have to perform in bikinis? A lot in the world has changed, above all – perspectives. Something that was once quite acceptable is no longer acceptable today, and here we are not talking about vain political correctness. Bikini bottoms or tight leotards became a sign of sexualization to female athletes and they have the absolute right to seek change or possibility of choice. When the camera in beach volleyball shows a woman's buttocks (and realistically there are such scenes with every broadcast), today's two-meter-large TVs show every detail. Such an image like looks more like a prelude to an erotic film rather than a sports broadcast, so surely the female athlete does not feel comfortable with this. Our conclusion is doubtless and extremely simple: let the female athletes perform in those clothes in which they feel good. Without restrictions imposed by the rules that are often rigid and lead to the punishment of female athletes, just like it happened at the recent European Beach Volleyball Championships when each member of the Norwegian National Volleyball Team was fined with 150 EUR! And all because they performed in shorts instead of performing in bikini bottoms... Goran Vojković


kartica koja vraća novac! Kupi. Uštedi. Natoči.

Virtualna kartica uz aplikaciju Na putu

www.petrol.hr


NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: KARATE

P

ovijest karatea započinje na japanskom otočju Okinawa, u 14. stoljeću, kada su uspostavljene trgovačke veze između otočja (tadašnjeg kraljevstva Ryukyu) i kineske dinastije Ming. Oko 1392. godine veliki broj kineskih obitelji doselio se na Okinawu u svrhu kulturne razmjene. Tamo su osnovali zajednicu Kumemura i proširili svoje poznavanje raznih kineskih umjetnosti i običaja uključujući i - kineske borilačke vještine. Naime, u Kini su borilačke vještine već od ranije imale filozofski i duhovni značaj te bile povezane sa taoističkim i posebno budističkim samostanima (najpoznatiji primjer je kultni budistički hram Shaolin i njegovi redovnici). Godine 1609. Japan je izvršio invaziju na kraljevstvo Ryukyu (Okinawu) i pretvorio ga u vazalnu državu. Stanovnicima je bilo zabranjeno nositi oružje, pa su iz tog razloga formirane tajne skupine mladih aristokrata koji su usavršili nenaoružane vrste borbi u svrhu otpora. Spajali su lokalne i kineske stilove, a ponekad, prema tamošnjoj legendi, koristili i poljoprivredne alate kao oružje (verzije ovih alata još se uvijek koriste u karateu; tako su, primjerice, od mlatila za vršenje riže nastale - nunčake.) Ova hibridna borilačka vještina postala je poznata kao kara-te, što u originalu znači "kineska ruka" (tek 1935. značenje je promijenjeno u homofon „prazna ruka“). Nije bilo uniformi ili pojaseva u boji, nije bilo sustava rangiranja niti standardnog stila ili nastavnog plana i programa. Trening je bio prvenstveno usmjeren na samodisciplinu, osobni razvoj i poboljšanje karaktera. Iako bi karate mogao biti smrtonosan, učitelji su naglašavali suzdržanost i izbjegavanje sukoba, a ovo mirno načelo kasnije će biti kodificirano kao izreka "bez prvog napada". Svaka iluzija neovisnosti Okinawe nestala je nakon 1868. godine kada je Japan krenuo u program industrijalizacije, stvarajući modernu vojsku i mornaricu. U novom imperijalističkom duhu, Tokio OLIMP ■ 46 ■

je 1879. ukinuo staro kraljevstvo Ryukyu i krenuo u učinkovitu kolonizaciju arhipelaga, potiskujući njegovu tradiciju i namećući japansku kulturu kroz škole i regrutiranje. Većina lokalnih majstora karatea pomirili su se s novonastalom situacijom i podijelili s javnosti svoju borilačku vještinu, uvodeći je u otočki školski sustav i sami volontirajući za vojnu dužnost. U početku je nepoznata borilačka vještina iz Okinawe samo skromno prodirala u tada ksenofobični Japan. Interes se pojačao početkom 20. stoljeća kada su liječnici koji su pregledavali okinavske kandidate za vojnu službu, primijetili da su oni koji su prakticirali karate u daleko boljem fizičkom stanju od ostalih. Ta spoznaja ubrzo se proširila po cijeloj državi. Osim toga, još jedan događaj značajno

je pomogao popularnosti karatea - Choki Motobu, karate majstor iz Okinawe, stekao je status slavne osobe u Osaki kada je prisustvovao demonstraciji između europskog boksača i japanskih džudo boraca. Europski boksač redom je pobjeđivao džudo majstore, a Motoba je postao toliko frustriran pobjedama boksača da je skočio u ring, izazvao stranca i nokautirao ga jednim udarcem! Ipak, bez obzira na uspjehe, većina Japanaca gledala je na karate sumnjičavo i „s visoka“ kao stranu i primitivnu vještinu. Čovjek koji je najviše zaslužan za popularizaciju karatea (u Japanu, ali posredno i u svijetu) je Gichin Funakoshi, otac modernog karatea. Funakoshi je bio jedan od okinavskih majstora karatea koji je uveo karate na japansko kopno. Predavao je karate na raznim japanskim sveučilištima i postao počasni predsjednik Japanskog


Teško do Olimpijskih igara, a onda – nevjerica... karate saveza (JKA) koji je osnovan 1949. godine. Tridesetih godina 20. stoljeća stvara se izrazito nacionalistička klima u Japanu, jednako kao i u Njemačkoj i Italiji. Japan počinje izražavati svoje invazivne aspiracije prema Kini koje 1937. godine eskaliraju u Drugi kinesko-japanski rat, najveći azijski rat u 20. stoljeću. Funakoshi i njegovi sljedbenici dobro su znali da će kinesko porijeklo predstavljati problem za karate koji još uvijek nije bio potpuno prihvaćen u japanskom društvu. Iz tog razloga usvojili su obilježja džuda, uključujući uniforme za obuku, pojaseve u boji i ljestvice. Također, 1933. pisani simbol za karate na japanskom, promijenjen je u homofon - odnosno riječ koja se isto izgovara ali ima drugačije značenje. Umjesto "kineska ruka", karate je sada postao "prazna ruka", a Funakoshi je također dao japanska imena i mnogim katama (kata je forma izvođenja karate tehnika

jekom savezničke okupapo zadanom nizu – borba cije Japana 1945. bilo je sa zamišljenim protivnikom). nametanje sveobuhvatne Inače, ova promjena zabrane vojnog obrazovanja i vježbi, čime su imena još s dodatnim učinkovito ukinute sve objašnjenjem („prazna borilačke vještine - osim ruka“ označava borbu bez karatea. oružja) fascinantan je priChoki Motobu mjer onoga što povjesniTradicionalne japanske borilačke vještine čari nazivaju "izmišljenom smatrane su temeljem japanske tradicijom". U svakom slučaju, inovacije su vojske i ratničkog duha. Njihova pomogle i 1935. godine Dai Nippon praksa korištena je za usađivanje Butoku Kai, ustanova koja je naddrevnih samurajskih vrijednosti gledala tradicionalne japanske boslijepe odanosti, samopožrtvovnosti rilačke vještine (uključujući sumo i potpunog odbijanja predaje u oružanim snagama, čineći ideološku hrvanje i kendo mačevanje), napokon je službeno prihvatila karate osnovu ratnih banzai optužbi, napada kamikaza i seppukua, ritualnih kao japansku borilačku vještinu. samoubojstava, kao i prijezira koji Pokazalo se da je status su japanski časnici pokazivali prema ratnim zarobljenicima. autsajdera zapravo bio neočekivana No, karate je smatran perifernom, prednost u sljedećoj fazi razvoja nedavno uvezenom vještinom, više karatea. Nakon japanske kapitulacije i završetka Drugog svjetskog rata, nalik na tjelovježbu koja nije vezana jedan od prvih američkih poteza tiuz samurajsku tradiciju. Kao rePiše: ANA POPOVČIĆ

Karate je drevna azijska borilačka vještina koja je ove godine napokon doživjela svoju (zasluženu!) premijeru na olimpijskom programu. No, radost velike karataške obitelji bila je kratkog vijeka... ■ 47 ■ OLIMP


NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: KARATE

Hard to get to the Olympics, and then – disbelief

Gichin Funakoshi

Čovjek koji je najviše zaslužan za popularizaciju karatea (u Japanu, ali posredno i u svijetu) je Gichin Funakoshi, otac modernog karatea zultat toga, karate je postao jedina borilačka vještina koja se otvoreno prakticirala od 1945. do 1948. godine, kada su joj bili izloženi deseci tisuća američkih vojnika stacioniranih u Japanu. Vojnici su bili iskreno fascinirani karateom koji se proučavao i podučavao u američkim vojnim bazama, a turniri su promovirani kako bi karate nalikovao "demokratskom" športu u zapadnom smislu, s pobjednicima i gubitnicima. Inače, fascinacija Zapada japanskim borilačkim vještinama seže u 1868. godinu kada je ta zemlja, zatvorena za vanjske kontakte više od 250 godina, prvi put otvorila svoja vrata i omogućila stranim posjetiteljima da iz prve ruke dožive njezinu kulturu. Godine 1903. slavni fiktivni detektiv Sherlock Holmes uspio je izbjeći smrtni pad s Moriartyjem zahvaljujući svojoj vještini u "baritsuu" (pogrešno napisan bartitsu, edvardijanska britanska vještina koja je miješala boks i jujitsu), dok je Teodor Roosevelt trenirao

Scena iz filma Karate Kid OLIMP ■ 48 ■

džudo u Bijeloj kući 1904. i širio hvalospjeve o tom športu. No, zbog specifičnih događaja nakon Drugoga svjetskog rata karate je postao međunarodni fenomen. U sljedećim godinama karate se proširio u SAD i Europu s vrlo malo kulturnog konteksta. Priče koje su se širile o njegovom porijeklu i filozofiji često su bile potpune izmišljotine prožete mističnim elementima i zapadnim fantazijama o Dalekom istoku, a takve ideje prenijete su i na široku publiku kroz filmove Brucea Leeja s početka 1970 -ih i Karate Kida iz 1984. Danas je karate svjetska industrija vrijedna više milijardi dolara, s dvoranama (dojo) u urbanim centrima po cijelom svijetu i ogromnim tržištem opreme. Zbog masovne popularnosti karatea, iznenađujuće je da mu je trebalo toliko vremena da dođe na program Olimpijskih igara (dok je na primjer džudo na programu OI još od 1964., a taekwondo od 2000.). Jedan od razloga je taj što je karate dulje razdoblje bio predmet beskrajnih unutarnjih borbi i nema jednoglasno priznato upravljačko tijelo. Izvorni JKA, koji su stvorili Funakoshi i njegovi učenici nakon Drugog svjetskog rata, raspao se devedesetih godina nizom pravnih borbi sa suparničkim skupinama koje su završile na japanskom Vrhovnom sudu. Čak ni tijelo koje je sada priznao Međunarodni olimpijski odbor, Svjetska karate federacija

Karate is an ancient Asian martial art that was finally included in the Olympic program of this year’s Olympics. Its history begins on the Japanese Island of Okinawa, in the 14th century, when trade links were established between the said island and China's Ming Dynasty. Around 1392, many Chinese families moved to Okinawa for the purpose of cultural exchange. There they founded their community and expanded their knowledge of various Chinese arts and customs including – the Chinese martial arts. Karate took the form of modern sport in the first half of the 20th century thanks to Gichin Funakoshi, the father of modern karate. Today, karate is a world industry of worth of over several billion dollars, with halls (dojos) in urban centers all over the world and a huge equipment market. Due to the mass popularity of karate, it is surprising that it took karate so long to get on the Olympic program and everyone was disappointed after the sport was not included in the program of the next Olympics in Paris in 2024 despite its popularity in France. However, there is still hope of its re-inclusion in the program of the Los Angeles Olympics 2028, especially since karate proved – at the last Pan American Games - to be the most popular martial arts sport for international TV broadcasts. Ana Popovčić

(WKF), nema univerzalnu podršku. Podjele zapravo odražavaju fleksibilnu prirodu karatea. Četiri su glavna stila, ali u stvarnosti postoji doslovno stotine verzija. Nažalost, velika sreća karatista zbog uključivanja karatea na olimpijski program ubrzo je splasnula nakon što šport nije uvršten na program idućih OI 2024. u Parizu unatoč svojoj popularnosti u Francuskoj. Ipak, još uvijek postoji nada u povratak na program Igara u Los Angelesu 2028., posebno zato što se karate na posljednjim Panameričkim igrama pokazao kao najpopularniji borilački šport za međunarodne TV prijenose. LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977. https://www.smithsonianmag.com/arts-culture/centuries-old-sport-karate-history-olympics-180977941/


erstebank.hr Info telefon: 0800 7890


MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Igre nade i solidarnosti

Piše: SAŠA CERAJ Fotografije: IOC

Tokio će svakako ostati zabilježen kao domaćin i organizator Olimpijskih igara koje su ujedinile svijet u velikoj nevolji, zapalivši plamen solidarnosti i odlučnosti prijeko potrebnih u borbi protiv pandemije

I

ako su Igre XXXII. olimpijade zatvorene i misli športskoga svijeta već usmjerene prema Pekingu i Parizu, domaćin Tokio - uz cijeli niz poteškoća vezanih uz pandemiju COVID-19 - uspio je provesti i dovršiti najveći olimpijski projekt. Nakon završetka ovih povijesnih Igara, sveopći je zaključak da je Japan uspio podići razinu u različitim dijelovima organizacije, te budućim domaćinima ostaviti čitav niz praktičnih primjera, ali i vlastitoj zemlji ove su Igre donijele ostavštinu koja će biti ugrađena u napredak i razvoj Zemlje Izlazećeg Sunca. Doista, ove Olimpijske igre ostati će zapamćene po specifikumu u kojem se cijeli svijet našao, pa tako i svijet športa i olimpizma. OLIMP ■ 50 ■

Na 138. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora, ravnatelj Svjetske zdravstvene organizacije Thedros Adhanom Ghebreyesus, preuzimajući olimpijsku baklju sumirao je značaj Igara za svijet u trenutku velikih teškoća koja su zadesila društvo na globalnoj razini. Istaknuo je kako su ove Igre bile trenutak nade spajajući nacije i cijeli svijet u proslavi olimpijskih vrijednosti - izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja, ali još važnije, u proslavi nade s apelom prema zdravlju i svim vrijednostima koje šport donosi. Konsenzus je da je Japan zajedničkim naporima cijele zemlje uspio osigurati provedbu sigurnih Igara čime je ostavio trajni pečat u povijesti športa. Doista, Tokio je –

na primjer – organizirao jedno od najopsežnijih testiranja, provevši 651 296 testova u razdoblju od 1. srpnja do 7. kolovoza te dodatnih 42 711 testova u tokijskoj zračnoj luci. Športaši su testirani najmanje dvaput prije dolaska u Japan, zatim po dolasku u zračnu luku, te svaki dan tijekom boravka u olimpijskom selu. Primjerice, ako je športaš stigao na Olimpijske igre 18. srpnja i napustio Tokio 10. kolovoza, morao je biti testiran najmanje 26 puta! Uz uspjeh na području borbe


protiv koronavirusa, Tokio je ostvario i značajne rezultate na više drugih organizacijskih polja, donoseći vrijednosti koje će ostati i po završetku Igara. Iako je sustav testiranja i cijeli način provedbe Igara bio postavljen poprilično rigidno, čini se da alternative nije bilo; domaćini su bili prisiljeni učiniti sve kako bi se Igre održale. Uz ogromne ekonomske interese i ulaganja, odgoda – odnosno obustava Igara – očigledno nije

bila opcija i Tokio je činio dodatne napore (uključujući i gore navedena brojna testiranja, te cijeli niz drugih aktivnosti) kako bi Igre bile uspješno provedene. Upravo iz navedenih razloga dojam Igara nije bio potpun, ali one su ipak generirale niz pozitivnih promjena i donijele ostavštinu koja će biti od koristi japanskom društvu. Neke od glavnih značajki Igara ogledaju se u ciljevima koje je postavio Organizacijski odbor Olimpijskih igara Tokio 2020., a koji se

dotiču intenzivnijeg sudjelovanja građana u športskim aktivnostima, te stvaranja održivog razvoja grada Tokija u budućnosti. Promjene su usklađene s „Olimpijskim planom 2020.“, koji je i izrađen s ciljem kako bi osigurao novu mogućnost prilagodbe Igara domaćinu, a ne obratno. Također, izrazito je važno da svake Igre osiguraju dugotrajni pozitivni učinak, posebice na polju održivog razvoja. ■ 51 ■ OLIMP


MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Neizostavno nasljeđe Igara 2020., predstavlja i Olimpijska Agora, kulturno središte olimpizma u sklopu Olimpijskih igara, koja je svoja vrata zatvorila 15. kolovoza u tokijskom okrugu Nihonbashi. Pod vodstvom Olimpijske zaklade za kulturu i baštinu MOO-a, projekt Olimpijske Agore sadržavao je niz vizualnih umjetničkih instalacija, izložbi i digitalnih programa o olimpijskom duhu i olimpijskim vrijednostima, uključujući i neka umjetnička dijela poput skulptura koja će Tokiju ostati u trajno nasljeđe. Usprkos otežavajućim pandemijskim okolnostima, Olimpijska Agora uspješno je funkcionirala šest tjedana, ugošćujući na tisuće posjetitelja i pružajući mogućnost svima onima koji nisu imali priliku prisustvovati športskim natjecanjima, priliku izravnog uključivanja u programe olimpijske kulture.

Neizostavno nasljeđe Igara 2020., predstavlja i Olimpijska Agora, kulturno središte olimpizma u sklopu Olimpijskih igara Tako su Olimpijske igre održane 1964. u Tokiju pozitivno utjecale na društvo, posebice na obnovu poslijeratnog Japana putem izgradnje tokijskog metroa i japanskih ultrabrzih vlakova, predstavljajući time značajan doprinos u infrastrukturnom razvoju i povezivanju zemlje, postajući ujedno i poseban simbol Igara. S druge pak strane – 57 godina kasnije – Igre su donijele kvalitativne promjene gradu Tokiju, poput unapređenja zaštite i sigurnosti, urbanog razvoja grada, kao i športa i zdravlja, predstavljajući time glavne teme utjecaja i nasljeđa Igara pod motom spajanja tradicije i modernog. Tokio je za ove Igre iskoristio veći dio športskih kapaciteta iz 1964. godine koje je samo modernizirao i doradio (od 43 športska borilišta samo je osam izgrađeno za OLIMP ■ 52 ■

Igre 2020.), posebice na području uvođenja obnovljivih oblika energije. Možda ponajbolji primjer predstavlja način izgradnje olimpijskog sela koji je uključio unapređenje društvenih i ekoloških aspekata, poput uvođenja elektroenergetskog sustava proizvodnje električne energije putem vodika. Samim time olimpijsko selo je po dovršetku Igara postalo prvi japanski grad na vodikov pogon, kompleks sa stambenim jedinicama za međunarodnu razmjenu, višegeneracijskim aktivnostima u obrazovanju, kulturi i športu te novim prilikama za provedbu privatno-javne suradnje u sklopu niza projekata. Igre su, također, stvorile priliku za obnovu tokijske obale s unaprijeđenim prijevozom i pristupom području Tokijskog zaljeva.

Nakon ovog pionirskog uspjeha, daljnji nastavak djelovanja Olimpijske Agore s nestrpljenjem se očekuje već sljedeće godine na Igrama u Pekingu, kada će Olimpijska Agora ponovno predstavljati stjecište umjetnosti, kulture i športa tijekom, ali i izvan trajanja Igara. Doista, postoji bliska veza između ova dva svijeta kulture i športa – kako je na otvorenju Olimpijske Agore i rekao predsjednik MOO-a Thomas Bach – a koju cijeli svijet razumije. Bach je tom prilikom ustvrdio kako je upravo olimpijski duh onaj koji dotiče svakog čovjeka, a predstavlja produkt Olimpijskih igara koje govore o izvrsnosti u športu, ali istovremeno služe svijetu i kao duboki simbol solidarnosti, mira i prijateljstva među narodima i pojedincima. U cijelom nizu programa i aktivnosti, vrijednost Olimpijske Agore prepoznavat će se još dugi niz vremena kao nasljeđe tokijskog olimpijskog duha, te će predstavljati trajno središte razvoja, istraživanja i međukulturalne promocije olimpijskih vrijednosti u svijetu. Olimpijske igre 2020. ostat će dakako zapamćene u kontekstu bolesti COVID-19, međutim usprkos tome športaši su postizali odlične


Igre su potaknule povećani broj ljudi na bavljenje športom - danas se u Tokiju 60,4 posto odraslih osoba bavi športom, u usporedbi sa 53,9 posto u 2012. godini rezultate i rušili brojne rekorde, a uz osiguranu ostavštinu Igara, ostvarene su i rekordne gledanosti putem različitih medija (razlog je potrebno tražiti i u ograničenosti kretanja ljudi). Tako su na primjer u 19 dana športskih natjecanja, održana 339 događaja koja su okupila 11 259 športaša (52 posto muškaraca i 48 posto žena), a ukupno je podijeljena 2401 medalja. Igre u Tokiju ostat će zabilježene i kao medijski najangažiranije Olimpijske igre koje je pratilo više od 175 milijuna korisnika putem weba i aplikacija, čime je dvostruko premašen rezultat Rija 2016., a objave MOO-a i Organizacijskog odbora Tokio 2020. na društvenim su mrežama generirale više od 5 milijardi različitih vrsta posjeta i reakcija. Ove OI su također potaknule povećani broj ljudi na bavljenje športom - danas se u Tokiju 60,4 posto odraslih osoba bavi športom, u usporedbi sa 53,9 posto u 2012.

godini - doprinoseći time i stvaranju temelja za zdraviju naciju. Na kraju još nekoliko zanimljivih podataka koje je iznio Organizacijski odbor Tokio 2020., a kojima je Japan učinio dodatni iskorak u očuvanju okoliša i održivom razvoju. Naime, prvi put u olimpijskoj povijesti korišten je vodik u svrhu napajanja olimpijske baklje, automobila i olimpijskog sela. Također, prvi su put u potpunosti korišteni reciklirani materijali za izradu olimpijskih medalja i postolja, a u tu svrhu donirano je 6,21 milijun mobitela i gotovo 79 000 tona elektronike za izradu pet tisuća olimpijskih medalja. Po završetku Igara, 18 000 kreveta smještenih u olimpijskom selu koji su izrađeni od kartona, bit će pretvoreni u papir i ponovno iskorišteni. Svime navedenim Japan je poslao snažnu poruku i zadao visoki standard budućim domaćinima Olimpijskih igara, a prve provjere navedenih pokazatelja mogu se očekivati već iduće godine kada se očekuju Zimske olimpijske igre u Pekingu 2022., a zatim slijede i one u Parizu 2024. Tokio će svakako ostati zabilježen kao domaćin i organizator Olimpijskih igara koje su ujedinile svijet u velikoj nevolji, zapalivši plamen solidarnosti i odlučnosti prijeko potrebnih u borbi protiv pandemije bolesti COVID-19. LITERATURA: www.olympic.org https://www.2020games.metro.tokyo.lg.jp/eng/

Games of Hope and Solidarity Following the completion of the historic Tokyo Olympics, it is certain that Japan managed to raise the level in different parts of organization of the Olympics, leaving thus a number of practical examples for future hosts. Likewise, these Games brought their own country a legacy that will be embedded in the overall progress and development of the Land of the Rising Sun. Indeed, these Games will be remembered for the specificity in which the whole world found itself, including the world of sports and Olympism. The consensus is that Japan managed to ensure the implementation of the safe Olympics through the joint efforts of the whole country, leaving a lasting stamp in the history of sports. The Olympics generated a series of positive changes and brought a legacy that will bring benefit to the Japanese society. Some of the main features of the Games are reflected in the goals set by the Tokyo 2020 Organizing Committee, which address more intensive citizen participation in sports activities and creation of sustainable development of the city of Tokyo in the future. Perhaps the best example is the way of building the Olympic village, whose construction included improvement of social and environmental aspects, such as the introduction of hydrogen-based electricity generation system. The inevitable legacy of the Tokyo Olympics 2020 is also represented by the Olympic Agora, the cultural center of Olympism within the Games. Tokyo will certainly be remembered as the Olympics that united the world in great trouble, igniting the flame of solidarity and determination, much needed to fight the COVID-19 pandemic. Saša Ceraj ■ 53 ■ OLIMP


HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

M

inulog proljeća odvio se značajni događaj za hrvatski šport. Naime, Hrvatsko društvo za povijest športa (HDPŠ) obnovilo je rad 30. ožujka 2021. izvanrednom izbornom skupštinom s prihvaćanjem Statuta, Programa rada i privremenog Financijskog plana za tekuću godinu te izborom statutarnih tijela. Za predsjednika je izabran Dario Škegro s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a potpredsjednici su ugledni hrvatski športski publicist Jurica Gizdić i Zrinko Čustonja, također profesor Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Izabrani su i članovi Izvršnog odbora, uz ravnateljicu Hrvatskog športskog muzeja Daniru Bilić, tu su i Ratko Cvetnić, Robert Kučić, Ana Popovčić, Jura Ozmec, Tajana Obradović, Igor Kramaršić i Radica Jurkin, te već spomenuti Škegro, Gizdić i Čustonja. Tajnik HŠM-a Andrej Krbec dobio je ulogu likvidatora udruge, dok su svi ostali djelatnici Muzeja postali članovi Društva, koje sada broji 76 članova. Obnova HDPŠ-a podrazumijeva da će se u predstojećem vremenu pojačati aktivnost u istraživanju hrvatskog športa i njegovih brojnih aspekata kroz koje se tijekom prošlosti manifestirao u hrvatskom društvu, a za to će istraživačima biti nužan uvid u sačuvana znanja njihovih prethodnika, odnosno športskih publicista koji su u svojim radovima ostavili važan doprinos na području hrvatskog športa. Kako bi olakšao pristup takvim radovima, HŠM je započeo proces digitalizacije stručnog časopisa “Povijest sporta”. Začetnik ideje o stručnom povijesnom časopisu športske tematike bio je Franjo Frntić (1919. – 2000.), hrvatski športski djelatnik, ekonomist i bankarski stručnjak. On se športom počeo baviti kao vježbač u "Hrvatskom sokolu", a poslije je svoju strast za športom širio kao aktivni atletičar, odbojkaš, nogometaš i planinar. U kasnijem razdoblju svog života odlučio se posvetiti istraživanju športa, a za napravljeni doprinos na tom području dobio je Nagradu za životno OLIMP ■ 54 ■

Obol HŠM-a povijesti hrvatskog športa Piše: LUKA MARIN VUCO

Obnova Hrvatskog društva za povijest športa podrazumijeva da će se pojačati aktivnost u istraživanju hrvatskog športa i njegovih brojnih aspekata kroz koje se tijekom prošlosti manifestirao u hrvatskom društvu. Za to će istraživačima biti nužan uvid u sačuvana znanja njihovih prethodnika, odnosno športskih publicista koji su u svojim radovima ostavili važan doprinos na području našeg športa


Digitization of Croatian sports history

HDPŠ obnovio je rad 30. ožujka izvanrednom izbornom skupštinom

djelo SDK Hrvatske 1985., Nagradu za životno djelo Franjo Bučar 1992. te Priznanje Međunarodnoga olimpijskog odbora 1994. Frntić je 1970. pokrenuo časopis “Povijest sporta” kojeg je izdavao Savez za fizičku kulturu Hrvatske – Komisija za povijest. Izlazio je četiri puta godišnje, a Frntić je kao glavni urednik oko sebe okupio ugledna imena iz tadašnje domaće športsko-publicističke scene. Na početku 1970-ih redakcijski kolegij činili su Bogdan Cuvaj, Ivo Gregurić, Hrvoje Macanović, Vlado Oštrić i Ivica Sudnik, a s vremenom su redakciji pristupale i brojne druge priznate osobe. Tako je, recimo, funkciju tehničkog urednika svojedobno obnašao Zdenko Jajčević, bivši ravnatelj HŠM-a. U uvodniku prvog broja navedeno je da je časopis pokrenut kao stručno glasilo brojnih i marljivih istraživača, sakupljača dokumenata i publikacija, obrađivača i pisaca povijesne građe, koji raštrkani u raznim mjestima nisu imali gdje objaviti zanimljive i poučne plodove svog rada. Naglašava se otvorenost za sve koji se žele pridružiti projektu: „Povijest sporta je časopis za sve suradnike, koji na osnovu povijesnih podataka mogu obogatiti ovo do sada zanemareno područje znanstvenog proučavanja i obrađivanja važne oblasti društvenog djelovanja.“ Jasno je utvrđeno da je “primarno radno područje časopisa SR Hrvatska te da se pojam športa uzima posve široko, odnosno da obuhvaća sve grane i djelatnosti od

narodnih oblika nadmetanja, srednjovjekovnih igara i borbi pa do naprednog športskog pokreta.” Treba istaknuti da se rad na povijesti športa odvija u dva osnovna, no usporedna i povezana smjera kao proučavanje športova, športskih grana i disciplina, rezultata, organizacija i istaknutih športaša te kao istraživanje odnosa između športa i drugih područja i sastavnica povijesti, čime nastaje društvena, politička i kulturna povijest športa, odnosno šport kao društveni fenomen. Za vrijeme Jugoslavije izdano je 87 brojeva “Povijesti sporta”, da bi u neovisnoj Hrvatskoj časopis nastavio izlaziti pod imenom “Povijest športa”, pa “Povijest hrvatskog športa”. Ukupno je samostalno izdano 120 brojeva (zaključno s ožujkom 1999.) u sklopu kojih je objavljeno nekoliko tisuća znanstveno-stručnih članaka, a Frntić je u čitavom tom razdoblju bio glavni urednik časopisa. Na temeljima “Povijesti hrvatskog športa” nastao je i današnji časopis HOO-a “Olimp”, koji u svom stalnom prilogu “Povijest hrvatskog športa” na 12 stranica nastavlja obrađivati teme iz naše športske povijesti. Od 1999. godine više od 300 članaka je digitalizirano i mogu se pretraživati na mrežnoj stranici HOO-a, a u Knjižnici HOO-a sačuvano je svih 120 brojeva “Povijesti športa”, kao i dosadašnjih 80 brojeva Olimpa, koji su svi digitalizirani i dostupni široj javnosti. Kako bi pružio svoj doprinos u ovom području, HŠM je na digitali-

A significant event for Croatian sports took place last spring. Namely, the Croatian Sport History Society (HDPŠ) renewed its work through an extraordinary electoral assembly. The restoration of HDPŠ implies that in the upcoming period the activity focused on research of Croatian sports and its numerous aspects through which it manifested itself in the Croatian society shall be increased. In order to do this, the researchers will need insight into the preserved knowledge of their predecessors, i.e., sports publicists who have made in their works an important contribution in the field of Croatian sports. In order to facilitate the access to such works, the Croatian Sports Museum (HŠM) started the process of digitizing the journal The History of Sports. During Yugoslavia, 87 editions of The History of Sports were published, and in an independent Croatia the journal continued being published under the name The History of Sports and The History of Croatian Sports. In total, 120 editions were independently published (as of March 1999), within which there were several thousand scientific and expert articles. The Croatian Olympic Committee’s contemporary magazine Olimp was created based on The History of Croatian Sports, whose permanent 12page supplement The History of Croatian Sports continues covering topics from our sports history and all the editions so far have been digitized. In order to give its contribution in this field, the HSM sent the first 60 editions of The Hiostory of Sports from its library fund to digitization and they are expected to be available to users in the new format in the fall with the goal to facilitate their research work. Luka Marin Vuco

zaciju poslao prvih 60 brojeva “Povijesti sporta” iz svog knjižničnog fonda i očekuje se da će najesen biti dostupni korisnicima u novom formatu kako bi im se olakšao istraživački rad. Što se tiče druge polovice serijala, ona je u planu za digitalizaciju već početkom iduće godine. Ovim projektom HŠM nastoji dati svoj obol u novom buđenju zanimanja za proučavanje povijesti hrvatskog športa. ■ 55 ■ OLIMP


ŠPORT NA INTERNETU › has.hr ‹

I

nternet je živo tkivo, materija koja neprestano i strahovito brzo prolazi kroz niz promjena. Nužno je pratiti ritam svih tih mijena kako bi se zadržalo relevantno mjesto u internetskom univerzumu, što u slučaju mrežnih stranica podrazumijeva redovita ažuriranja. Hrvatski atletski savez (HAS) ove godine izradio je novu službenu mrežnu stranicu dostupnu na adresi https://www.has.hr/. „Na izradu nove web stranice potaknuo nas je zastarjeli dizajn one stare.“, za Olimp objašnjava glavna tajnica Saveza Mihaela Majurec i dodaje: „Zadovoljni smo s povećanim odazivom korisnika na novoj mrežnoj stranici, ali još uvijek ima mjesta za njezino daljnje unapređenje.“ U usporedbi sa starom HAS-ovom stranicom, novo izdanje vizualno je podosta upečatljivije. Međutim, i dalje oči bode potpuni izostanak fotografija, što je vrlo neuobičajena karakteristika za športske internetske stranice. Za usporedbu uzmimo mrežnu stranicu Britanskog atletskog saveza, koja se nalazi na adresi https://www.britishathletics. org.uk/. Naslovnica obiluje slikama visoke rezolucije koje su inkorporirane među poveznice koje vode na vijesti i ostale sadržaje. No, za razliku od Velike Britanije, u Hrvatskoj atletika nije među športovima koji imaju široku bazu aktivnih navijača koji će redovito puniti stadione i posjećivati stranice Saveza. Stoga veliku većinu korisnika HAS-ove stranice čine atletičari i atletski djelatnici, odnosno ljudi koji aktivno sudjeluju na državnim prvenstvima i drugim mitinzima koji se održavaju pod okriljem Saveza. Zato se izostanak fotografija može objasniti težnjom da stranica bude što pragmatičnija, OLIMP ■ 56 ■

odnosno da u prvi plan stavi ono što korisnike najviše zanima, a to u ovom slučaju nisu fotografije, već drugi sadržaji. Na naslovnici u prvom planu nisu čak ni vijesti. Istina, samo jedna, ona posljednja objavljena, istaknuta je na samom vrhu, no ostale se nalaze u donjem dijelu stranice. Središnje mjesto na naslovnici dobile su četiri rubrike: Prijave za natjecanja, Aktualno, Rezultatske norme i Važniji obrasci. Prijave za natjecanja i Važniji obrasci (obrazac osnovnih podataka za atletičare korisnike programa Save-

Svakako treba pozdraviti HAS-ov angažman na novoj mrežnoj stranici, ali istodobno i ukazati na prostor za napredak. On se u ovom slučaju ponajviše nalazi u inkorporiranju fotografija u sadržaj na naslovnici

za, obrazac za prijavu natjecatelja, zahtjev za nastup izvan konkurencije i zapisnik o rekordu) namijenjeni su dužnosnicima klubova zaduženima za birokratske poslove. Rubrika Aktualno aktivna je samo kada se održava neko važnije natjecanje. Dan uoči natjecanja objave se preliminarne startne liste koje su natjecateljima važne radi uvida u startne brojeve, kao i za slaganje taktike koja često ovisi o prijavljenim konkurentima. Kod sprinterskih disciplina natjecateljima je također vrlo bitno saznati u kojoj će stazi trčati (velika većina sprintera preferira središnje staze nauštrb vanjskih i unutarnjih). Na dan natjecanja, u rubriku se dodaje poveznica s rezultatima koji se ažuriraju netom po završetku svake discipline. Vrlo često omogućen je i Youtube link koji vodi na videoprijenos natjecanja. Što se tiče normi, one su od iznimnog značaja u karijerama atletičara. Konačni plasman u natjecanju svakako je u fokusu, no često je ostvareni rezultat (vrijeme/daljina/visina) još bitniji od plasmana zato što je bolji pokazatelj kvalitete izvedbe. Norma predstavlja zadani rezultat koji atletičar treba ostvariti da bi izborio nastup na određenom natjecanju ili, pak, kako bi stekao pravo na kategorizaciju koja podrazumijeva


Piše: LUKA MARIN VUCO

New website of the Croatian Athletics Federation

stipendiranje i druge pogodnosti (u crnim vremenima i one najosnovnije poput prava na pristup javnim športskim objektima, kao što je bilo u dva navrata po dva mjeseca povodom pandemije koronavirusa). Lov na normu često je primarna misija u sezoni za velik broj natjecatelja, stoga je HAS na istaknutom mjestu na naslovnici postavio poveznice s normama za velika međunarodna natjecanja poput Olimpijskih igara i svjetskog prvenstva, ali i norme za hrvatska prvenstva. Od ove godine novost predstavljaju norme za nastup na državnim prvenstvima mlađih kategorija, čime se, osim podizanja kvalitete na samom prvenstvu, želi potaknuti sudjelovanje atletičara na manjim mitinzima u zemlji. Zatim se na naslovnici nalaze poveznice na najrelevantnija međunarodna atletska tijela (World athletics, European athletics i Association of Balkan athletic federations), kao i na projekt I run clean, organiziran od strane Europskog atletskog saveza u borbi protiv dopinga. Svoje mjesto potom nalazi nekoliko posljednjih rezultata s relevantnih natjecanja te raspored važnijih mitinga koji se trebaju održati kroz nadolazećih nekoliko tjedana. Na samom dnu nalaze se logotipi sponzora te osnovne informacije o

Savezu (mail, brojevi telefona, OIB, adresa), dok su u gornjem desnom uglu poveznice na društvene mreže, čime se zaključuje popis najvažnijeg sadržaja na naslovnici. Međutim, korisnicima najzanimljiviji sadržaj ipak se ne nalazi na naslovnici. „Najposjećenije rubrike su Kalendar natjecanja i Tablice sezone“, otkrila nam je glavna tajnica. Kalendar natjecanja nalazi se u kategoriji Natjecanja i napravljen je u tabličnom prikazu. Kalendar se objavljuje uoči početka godine, no ključno je istaknuti da nije fiksan, dapače: izmjene datuma, dodavanje i brisanje natjecanja iz kalendara česta su pojava, stoga ne čudi da natjecatelji redovito posjećuju ovu rubriku. Što se tiče tablica sezone, one se odnose na popis od trideset najboljih rezultata natjecatelja po disciplini u tekućoj sezoni te najboljih pedeset u završenim sezonama. Natjecatelji ih posjećuju radi skautiranja konkurencije na predstojećim mitinzima, a tu je i pitanje ega, prisutno u svakom športu. Naime, pogled na vlastito ime u državnim tablicama uspješnosti nedvojbeno pruža stanovito zadovoljstvo. Sve u svemu, treba pozdraviti HAS-ov angažman na novoj mrežnoj stranici, ali istodobno i ukazati

The Croatian Athletics Federation made a new official website available at https:// www.has.hr/. "The outdated design of the old website encouraged us to make a new website", explained the Federation’s Secretary General Mihaela Majurec for Olimp. Compared to the old website, the new version is much more distinct in terms of visual appearance. However, the complete absence of photos, a characteristic quite unusual for sports websites, is still too flashy. And the lack of photos can be explained by the aspiration to make the website as pragmatic as possible, that is, to highlight what most users (competitors and athletic officials) are most interested in, which in this case are not photos, but several other contents. The website’s homepage features four headlines: Entries for competitions, Recent news, Results-based standards and Important forms. However, the content most interesting to the users is not on the homepage. "The most visited sections are the competition calendar and season tables & standings", the secretary general revealed. By and large, the involvement of the Croatian Athletics Federation on the new website should be welcomed. Luka Marin Vuco

na prostor za napredak. On se u ovom slučaju ponajviše nalazi u inkorporiranju fotografija u sadržaj na naslovnici, kao što su, primjerice, napravili u Slovenskom atletskom savezu na svojoj službenoj stranici (http://slovenska-atletika.si/). Mnoštvo fotografija nalazi se, doduše, u rubrici Galerija, no stranica bi svakako bila privlačnija korisnicima da se dio njih prebaci i na druga mjesta. ■ 57 ■ OLIMP


ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

Hrvatski olimpijci i odličnici 1900. - 2020. Autor: Jurica Gizdić Recenzenti: Danira Bilić, Vinko Knežević, Zoran Kačić, Igor Kramar-

sich, Robert Kučić

Godina i mjesto izdavanja: 2021., Zagreb Stranica: 412 Format: 23,5 x 30,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski olimpijski odbor, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Dostupnost: elektronička knjiga dostupna je na www.hoo.hr, tiskano

izdanje: Knjižnica hrvatskog olimpijskog odbora, Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, Odjel za komunikaciju i multimedije, tel.: +385 (0)1 3650 576, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu Cijena: prigodno izdanje

Jurica Gizdić

A

ko ste pročitavši naslov i podatak o autoru ove knjige pomislili da smo je već predstavili u ovoj rubrici - djelomično ste u pravu. Prije pet godina predstavili smo prvo izdanje monografije „Hrvatski olimpijci i odličnici“, a povodom 30. obljetnice osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora svjetlo javnosti ugledalo je drugo, dopunjeno i prošireno izdanje, jer, kako u pogovoru ove monografije navodi njezin urednik Jura Ozmec: „Nemoguće je staviti 'točku na i' knjizi za koju smo već u trenutku tiskanja bili svjesni da ima neke nedostatke. Knjiga je to koja u trenutku dok je listamo nema HRVATSKI OLIMPIJCI I ODLIČNICI sve podatke relevantne za knjigu koja takve podatke treba imati. Ti se podaci, silom prilika, nadograđuju na dnevnoj bazi, nastaju iz tjedna u tjedan, a već su tjedan dana nakon tiskanja knjige neki podatci nepotpuni. Te podatke možemo ažurirati putem web stranice, putem digitalnih medija, a to se svakodnevno i radi. Zašto onda, uopće, štampati takvu knjigu? Zašto je pisati, zašto o njoj govoriti ili o njoj pisati? Jednostavno, zato što je ova knjiga jedinstvena u svijetu športske publicistike.“ Knjiga je to koja sadrži sve olimpijske nastupe hrvatskih športaša od Igara 1900. do svečanosti zatvaranja ovogodišnjih Olimpijskih igara u Tokiju te obuhvaća sve hrvatske olimpijce po dva kriterija - da je olimpijac rođen u Hrvatskoj odnosno da je na Olimpijskim igrama nastupio kao član hrvatskog kluba. Knjiga je to koja ne staje na pukom bilježenju nastupa i odličja, već donosi životopise svih olimpijaca, podsjeća na umjetnike i arhitekte koji su nastupali na Olimpijskim igrama u razdoblju od 1908. do 1948. u kategoriji umjetničkih djela, ali i na članove Međunarodnog olimpijskog odbora, predsjednike, tajnike i blagajnike Jugoslavenskog olimpijskog odbora iz Hrvatske, predsjednike i glavne tajnike HOO-a te hrvatske dobitnike najvećih priznanja MOO-a. U odnosu na izdanje iz 2016., u novo izdanje uvršteni su svi olimpijci sa Zimskih olimpijskih igara 2018. u Pjongčangu i Olimpijskih igara u Tokiju ove godine, a ono je bogatije i za nastupe hrvatskih športaša na Ljetnim i Zimskim olimpijskim igrama mladih koje se održavaju od 2010. godine. Knjiga bilježi i podatak da su od 2016. do odlaska u tisak ovog izdanja preminula 33 hrvatska olimpijca/olimpijke, te ostaje pisani trag sjećanja i zahvala za sve što su utkali u hrvatsku športsku povijest. I stoga, kako Ozmec u pogovoru piše: „Danas, kad ljudi oko nas povijest bilježe tek od dana svog rođenja ili još gore, od postavljanja na neku dužnost, kad studenti niti ne znaju tko je Franjo Bučar, a kamoli Boris Bakrač, Artur Takač, Boris Sakač, u takvim vremenima imati u ruci ovakvu knjigu je privilegij malog broja sretnika.“

ISBN 978-953-7912-05-5

HRVATSKI OLIMPIJCI I ODLIČNICI 1900. - 2020.

1900. - 2020.

Jurica Gizdić

OLIMP ■ 58 ■

Vaterpolo: Water Polo Autor: Mladen Hraste Prijevod na engleski jezik: Ana Mršić Zdilar Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Mislav Lozovina, doc. dr. sc. Ognjen

Uljević, doc. dr. sc. Dean Kontić Godina i mjesto izdavanja: 2021., Split Stranica: 262 Format: 21,5 x 26,5 cm Uvez: tvrdi uvez, s ovitkom Nakladnik: Sveučilište u Splitu, Kineziološki fakultet Oblikovanje i priprema za tisak: Luka Vidoš Tisak: Tiskara Zelina d.d. Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Sveučilišna knjižnica u Splitu, info i prodaja: Mladen Hraste, e-mail: mhraste@pmfst.hr Cijena: 225 kn

V „

aterpolo: Water Polo“ je zanimljivo koncipirana knjiga. Zapravo, riječ je o dva izdanja u jednom ovitku i pod jedinstvenim ISBN brojem. Prva polovica knjige izdanje je na engleskom jeziku, dok je od polovice knjige otisnuto izvorno djelo. Zamišljena je kao udžbenik za kolegije „Povijest pravila i organizacija vaterpola“, „Kineziološka analiza vaterpola“ – „Tehnika i taktika vaterpola“, „Antropološka analiza vaterpola“ te „Teorija i metodika vaterpola“ na stručnom i diplomskom studiju Kineziološkog fakulteta u Splitu. Iako je prvenstveno namijenjena studentima stručnoga specijalističkoga, poslijediplomskoga, diplomskoga i doktorskoga studija kineziologije, trenerima, športašima (…), može koristiti i onima koji se bave ostalim ekipnim športovima s loptom. Podijeljena je u pet poglavlja. Prvo se bavi poviješću vaterpola, etapnim razvojem vaterpolske igre te europskim vaterpolskim klupskim natjecanjima. U drugom poglavlju, autor donosi strukturalnu analizu vaterpola – strukturu kretanja, energetsku strukturu i pravila vaterpola te obrađuje pozicije i uloge vratara, krila, vanjskog igrača, centra i beka u vaterpolskoj igri. Treće poglavlje posvećeno je vaterpolskoj tehnici – tehnikama osnovnih i specifičnih načina kretanja, manipulacije loptom, dodavanja i šutiranja, obrane igrača u polju te vratarskoj i hrvačkoj tehnici. Svakom tehničkom elementu pridodana je biomehanička analiza i uporabna vrijednost. Taktici vaterpola posvećeno je četvrto poglavlje koje donosi analizu faza tijeka igre – postavljanja obrane, tranzicije iz obrane u napad (igrač više) i iz napada u obranu (igrač manje) te postavljenog napada. Završno poglavlje predstavlja antropološku analizu vaterpola i faktore uspješnosti u vrhunskom vaterpolu. Autor čitatelja u njemu upoznaje s povezanošću morfoloških karakteristika i uspješnosti kod vaterpolista, motoričkim i funkcionalnim sposobnostima, sociološkim obilježjima i modelima vaterpolista te tehničko-taktičkim karakteristikama, konativno-kognitivnom sferom i uspješnosti u vaterpolu. Prezentira i kriterije za procjenu kvalitete igrača, ali naposljetku, i naglašava „da nema konačnih spoznaja o čimbenicima odgovornima za uspjeh u vaterpolu jer je to igra velike složenosti te dio dinamičnoga sustava promjena“. Preporuke knjizi dali su proslavljeni vaterpolisti i vaterpolski stručnjaci – Ratko Rudić, Milivoj Bebić, Deni Lušić, Igor Milanović, Ivica Tucak, Mladen Drnasin i Perica Bukić, a o njezinu značaju za obrazovanje budućih kineziologa najbolje govore riječi Damira Sekulića, dekana Kineziološkog fakulteta u Splitu, da će „udžbenik značajno doprinijeti nastavnom procesu na studijima kineziologije i športa.“


Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

100 godina Hrvatskog atletskog saveza 1912. – 2012. Autor: Milan Orešković Recenzentica: prof. dr. sc. Vesna Babić Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 456 Format: 20,5 x 29 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: ORSO PLAN d.o.o., Zagreb Sunakladnik: Studio Moderna d.o.o., Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Branko Gredelj Tisak: Studio Moderna d.o.o., Zagreb Dostupnost: Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora,

info: ORSO PLAN d.o.o., Heinzelova 62 a, 10000 Zagreb.

Cijena: 315,00 kn

M

onografija „100 godina Hrvatskog atletskog saveza“ na nešto više od 450 stranica donosi pregled najvažnijih povijesnih podataka o ustroju hrvatske atletike, najvažnijih atletskih događaja, najboljih rezultata svih vremena po disciplinama, pregled razvoja rezultata po disciplinama te bilježi najznačajnija imena hrvatskih atletičarki i atletičara te dužnosnika i dužnosnica ovog bazičnog športa. Iako povijesni dokumenti bilježe da su prve atletske utrke organizirane već početkom 20. stoljeća, početkom organiziranog administrativnog djelovanja današnjeg atletskog saveza obilježava se 13. lipnja 1912. godine, dan kada je na Drugoj skupštini Hrvatskog športskog saveza verificirana lakoatletska sekcija i izabrano prvo rukovodstvo između predstavnika vodećih klubova tadašnje hrvatske atletike - HAŠK-a i Concordije. Lakoatletska sekcija 1920. prerasta u Lakoatletski savez za Hrvatsku i Slavoniju. Prvi državni rekordi bilježe se od 1919., a 1920. organizira se prvo državno prvenstvo Kraljevine SHS, na kojem dominiraju članovi zagrebačkih klubova HAŠK-a i Concordije. Prvi tečaj za suce organiziran je 1923., a atletski se savez pod današnjim imenom Hrvatski atletski savez spominje već 17. rujna 1939., formiranjem Banovine Hrvatske. Pod povijesnim okolnostima savez je tijekom stotinu godina postojanja mijenjao imena i hrvatski su atletičari nastupali pod zastavama različitih država. Davne 1906. na tzv. Međuolimpijskim igrama u Ateni nastupajući za Austro-Ugarsku Monarhiju Đuro Stantić – Geza, Hrvat iz Subotice, osvojio je zlatnu medalju u hodanju na 3000 metara. Nakon njega, međunarodne uspjehe bilježe i Petar Goić Pedro (pod zastavom Čilea), Ottavio Missoni, Gabriela Gabrić i Abdon Pamich (pod zastavom Italije). Pod zastavom Jugoslavije prva olimpijska odličja osvajaju Ivan Gubijan u kladivu (London 1948.) i Franjo Mihalić u maratonu (Melbourne 1956.). Čak i površniji poznavatelji hrvatske atletske povijesti niz međunarodno uspješnih atletičara nastavit će imenima Luciana Sušnja, Jelice Pavličić, Vere Nikolić, Slobodanke Čolović, Ivane Brkljačić, Blanke Vlašić, Edisa Elkasovića…, pa sve do Sare Kolak i Sandre Perković. Svi oni vjerojatno su medijski najzvučniji dio hrvatske atletske povijesti i sadašnjosti, a autor varljivosti sjećanja otima i na stranicama ove knjige ističe sve najznačajnije osobe, događaje i rezultate tijekom više od jednog stoljeća, opravdavajući riječi profesorice Vesne Babić s korica knjige: „Do sada ni jedna knjiga nije tako vjerno oslikala, činjenično potkrijepila i literarno dočarala raznolikost i slojevitost hrvatske kraljice športova – atletike. (…) Ovo je djelo važan povijesni dokument hrvatske atletike!!!“

Pokret i zvuk hrvatskog Sokola Autor: Željko Iveljić Recenzenti: dr. sc. Marijo Možnik, dr. sc. Zrinka Šimunović,

prof. savjetnica, prof. dr. sc. Kamenka Živčić

Autori prijevoda sažetaka na engleski i njemački jezik:

Irena Purić i Magdalena Mijaković Alozieuwa Godina i mjesto izdavanja: 2020., Vinkovci Stranica: 158 Format: 21 x 30 cm Uvez: meki, s klapnama Nakladnik: Povijesno i športsko društvo Hrvatski sokol Vinkovci Oblikovanje i grafička priprema: Željko Iveljić Tisak: Zebra, Vinkovci Dostupnost i info: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučilišne knjižnice u Osijeku, Puli, Splitu i Zadru, Gradska knjižnica u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru i Kaštel Sućurcu, Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora, Zagreb; info: Povijesno i športsko društvo Hrvatski sokol Vinkovci, Hansa Dietricha Genschera 2, Vinkovci tel.: +385 (0) 32 369 130; https://www.hrvatski-sokol.hr/; facebook stranica: https://m.facebook.com/Povijesno-i-%C5%A1portskodru%C5%A1tvo-Hrvatski-sokol-Vinkovci-121531967908057/ Cijena: 200,00 kn

H

rvatska sokolska društva u dugom su vremenskom razdoblju bila nositelji organiziranih događanja koja su poticala buđenje nacionalne svijesti. Primarna djelatnost društva bila su gimnastička vježbanja, a uz njih i druge športske discipline - planinarstvo, tenis, nogomet, kuglanje, elementi atletike, veslanje, plivanje, skijanje, sanjkanje, hrvanje, šakanje, mačevanje, konjički šport… U djelokrugu rada Hrvatskog sokola bila je i kulturno-prosvjetna djelatnost unutar kulturnih sekcija, a priredbe u organizaciji Hrvatskog sokola bile su športsko-glazbeno-scenski događaji koji su privlačili velik broj ljudi. Knjiga „Pokret i zvuk Hrvatskog sokola“ koncipirana je u pet poglavlja koja proučavaju „povijesni razvoj jednog segmenta društva hrvatskih sokola“ u razdoblju od 1874. do 1929. godine. Kroz poglavlja knjige autor je kronološki prikazao, te terminologijom i jezikom sukladnima duhu vremena koje opisuje, oslikao osnivanje društava Hrvatskog sokola (od 1874. do 1903.), Saveza hrvatski sokolskih društava (od 1904. do 1907.), Hrvatskog sokolskog saveza (od 1908. do 1914.), razdoblje nakon Prvog svjetskog rata, sokolska previranja i obnavljanje hrvatskog sokolstva od 1922. do 1929. godine. Pojedine su teme uslijed svoje specifičnosti, a radi lakšeg praćenja, „obrađene u sklopu jednog poglavlja makar su vremenski šire od razdoblja obuhvaćenog određenim poglavljem“. U uvodnom dijelu obrađene su djelatnosti hrvatskih sokolskih društava iz područja promicanja kulture te utjecaj učitelja društvenih plesova, Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“, Vjekoslava Klaića i glazbe na rad Hrvatskog sokola. Kako u recenziji navodi profesorica Kamenka Živčić: „Tekst monografije predstavlja do sada prvu sveobuhvatnu sintezu povijesti djelovanja društva Hrvatskog sokola, Saveza hrvatskih sokolskih društava, poslije preimenovanog u Hrvatski sokolski savez, kroz programe koje su provodili putem tjelovježbenih i drugih sokolskih aktivnosti te glazbenog djelovanja (osnivanje tamburaških, puhačkih i pjevačkih sekcija) i priređivanja zabava kojima su uvelike doprinosili razvoju kulture i društvenog života u sredinama u kojima su djelovali. Svoje su djelovanje na osvješćivanje društva upravo zasnivali na tjelovježbenim aktivnostima, organiziranju koncerata, plesova, raznih svečanosti i sletova. Glazbena djela pojedinih skladatelja izvođena su na tjelovježbenim priredbama, dok je velik dio glazbenih djela stvaran za brojne sletove.“ Povijesne činjenice skladno su sjedinjene s fotografijama značajnih dokumenata, plakata, programa… iz razdoblja koje knjiga obrađuje, zaodjenuvši „pokret i zvuk Hrvatskog sokola“ u čitatelju privlačno tiskano obličje.

■ 59 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA

više na hoo.hr

HRVATSKI OLIMPIJSKI DAN

30 godina pod svojom zastavom

P

redsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović primio je 10. rujna osvajače medalja na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. i izaslanstvo

( foto: Hina)

Na svečanosti u zagrebačkom hotelu Sheraton, Hrvatski olimpijski odbor obilježio je tridesetu obljetnicu utemeljenja. Bio je to jedinstven spoj prošlosti i budućnosti hrvatskog športa

Povelja Republike Hrvatske HOO-u

Zlatko Mateša, Tonči Tadić i Siniša Krajač (gore desno)

Zoran Milanović i Zlatko Mateša

( foto: Hina)

Antun Vrdoljak i Slavko Podgorelec (gore lijevo)

Sanda DubravčićŠimunjak, Mirko Novosel, Osvaldo Vavra i Ivo-Goran Munivrana (desno)

B

ila nam je ideja podijeliti ovu svečanost s ljudima koji su činili jezgru osnivača HOO-a te sa svima vama s kojima smo surađivali u ovih 30 godina. Više od 500 športašica i športaša nastupilo je u tom razdoblju na 16 Ljetnih i Zimskih olimpijskih igara i osvojilo 52 odličja. Po broju stanovnika i drugim parametrima, Hrvatska je na Igrama uvijek među dvadesetak najboljih država u svijetu. Željeli smo ovu svečanost povezati i s Nagradom Dražen Petrović jer to je ujedno i pogled u budućnost hrvatskog športa“, rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, koji se kao domaćin obratio nazočnim predstavnicima nacionalnih športskih saveza, županijskih športskih zajednica i drugih športskih udruga na svečanosti 10. rujna kojom je obilježena 30. obljetnica utemeljenja nacionalne olimpijske udruge. Prisjećajući se dana osnivanja HOOa, sugovornici su bili prvi predsjednik i prvi glavni tajnik, Antun Vrdoljak i Slavko Podgorelec. „Rat je bio najveći izazov i trebali smo nešto učiniti jer su nam djeca ginula na ratištima. Imali smo sreću i što smo imali velikog prijatelja u Juanu Antoniju Samaranchu... Slavko Podgorelec i ja okupili smo skupinu istomišljenika i krenuli u osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora, a pritom su nas i ismijavali“, kazao je Vrdoljak, izdvojivši OLIMP ■ 60 ■

suze nakon osvojene srebrne košarkaške medalje protiv američkog Dream Teama u Barceloni kao najupečatljiviju uspomenu iz 30 godina članstva HOO-a u međunarodnoj olimpijskoj obitelji. Počasne plakete HOO-a dobili su predstavnici 29 športskih saveza i tri športske udruge koje su sudjelovale u njegovu osnivanju: Antun Vrdoljak (tada kao predstavnik atletike), Marinko Šišak (badminton), Osvaldo Vavra (bejzbol), Vladimir Juriša (biciklizam), Damir Škaro (boks), Vlatko Škiljo ( judo), Mirko Novosel (košarka), Bogomir Jambrošić (mačevanje), Mladen Vedriš (nogomet), Boris Volčanšek (plivanje), Ivan Hegedüs (hokej na ledu), Sanda Dubravčić-Šimunjak (klizanje i koturaljkanje), Marijan Flander (rukomet), Josip Kecerin (skijanje), Ivo-Goran Munivrana (stolni tenis), Nenad Slukić (streličarstvo), Tomislav Šepec (streljaštvo), Stanislav Bick (tenis), Zlatko Celent (veslanje), Marko Pećina (Sekcija za športsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora) i Zlatko Šimenc (Fakultet za fizičku kulturu, današnji Kineziološki fakultet). Isto HOO-ovo priznanje posthumno su dobili: Ivan Čaklec (gimnastika), Marijan Malović (hrvanje), Ivo Zlatar (hokej na travi), Dubravko Mataković (kajak i kanu), Zdravko Marušić (konjički šport), Bojan Stranić (odbojka), Ivan

Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog paraolimpijskog odbora te HOO-u dodijelio Povelju Republike Hrvatske u prigodi 30. obljetnice rada i djelovanja, za iznimno poticanje razvoja i promicanja hrvatskog športa u zemlji i inozemstvu te pružanje potpore hrvatskim športašima u postizanju najviših nacionalnih, europskih, svjetskih i olimpijskih rezultata u svim granama športa. Primajući priznanje predsjednik HOOa Zlatko Mateša rekao je da sa zahvalnošću prima Povelju u ime svih onih koji su prošlih 30 godina širom svijeta pronosili slavu hrvatskog športa i koji su doveli do toga da je Hrvatska po broju medalja ispred mnogih drugih velikih i bogatijih zemalja. „To je sve ono što je ostalo iza ovih dama i ovih mladića i svih onih koji su bili sudionici tih igara i koji su dio njihovih športskih uspjeha - to su treneri, to su čelnici saveza, glavni tajnici, tajnici saveza, stotine i stotine ljudi koji već 30 godina predano rade na promociji hrvatskog športa. Vaše priznanje nam je svima izuzetno važno“, istaknuo je Mateša. Na prijamu u Uredu predsjednika bili su osvajačice i osvajači medalja na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020., njihovi treneri i stručno osoblje, predstavnici HOO-a i Hrvatskog paraolimpijskog odbora te predstavnici hrvatskih športskih saveza. Helman (dizanje utega), Stjepan Križić (skokovi u vodu), Danimir Matošić ( jedrenje) , Zdravko Hebel (vaterpolo), Drago Marović (Hrvatsko društvo sportskih novinara). Uz njih, počasnu plaketu HOO-a dobili su i predstavnici radne skupine za osnivanje HOO-a 1991. godine Ivan Kern kao njezin predsjednik i Vladimir Findak kao član.


Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Predsjednik Vlade primio olimpijske i paraolimpijske osvajače medalja iz Tokija

Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković primio je 8. rujna u prostorijama Nacionalne sveučilišne knjižnice hrvatske športašice i športaše koji su osvojili medalje na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Tokiju. Uz premijera su bili i dopredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić, ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac te ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović. „U ime cijele Vlade želim vam čestitati na sjajnim uspjesima u Tokiju. Još jednom ste oduševili Hrvatsku i hrvatski narod i pokazali koliko je šport važan, koliko ste uspješni svojim radom i svojom kvalitetom i koliko ste učinili na promociji hrvatskog športa i Hrvatske uopće“, kazao je premijer. Dodao je da se ova Vlada osjeća kao doista športska i podržava šport u svakom pogledu te kako se tijekom prvog i trenutnog, drugog, mandata ove Vlade u šport ulaže sto posto više sredstava. No, premijer smatra da to još nije dovoljno i ističe da, kao što se zna reći u športu, Hrvatska svojim uspjesima igra iznad svoje kategorije, a kada se sredstava tiče, onda igra dvije kategorije iznad: „Nastavit ćemo s ulaganjima u šport i nalaziti načine i podrške i financiranja jer smo uvjereni da je to zdravo, dobro za mlade, dobro za cijelo društvo budući da je to jedan od najljepših oblika društvenog angažmana koji stvara i radne navike i solidarnost i fair play i čestitost i, u konačnosti, agilnost koja se kasnije primjenjuje u svim drugim sferama života“. „Pokazali ste da Hrvatska ima velike športaše velikoga srca“, rekla je, među ostalim, ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac te dodala da je od 2016. do danas izdvojeno više od milijardu kuna potpora. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, koji je nazočio prijamu u društvu glavnog tajnika HOO-a Siniše Krajača i njegovih najbližih suradnika, čestitao je na sjajnom uspjehu u Tokiju kolegama iz Paraolimpijskog odbora, a hrvatskoj Vladi je zahvalio na potpori. U ime Paraolimpijskog odbora govorio je predsjednik Ratko Kovačić, koji je također čestitao svim športašima na sjajnim rezultatima. U ime svih olimpijaca osvajač zlatne medalje u veslanju Martin Sinković čestitao je paraolimpijcima te izrazio zadovoljstvo činjenicom da su se u mandatu ove Vlade povećala izdvajanja za šport, istaknuvši da športašima puno znače projekti koje imaju s Ministarstvom obrane. Rekavši da se zaista vidi velik napredak u izdvajanju za šport, smatra da još malo treba raditi na uvjetima za vrhunske trenere, kao i na dodatnom povećanju nagrada. Premijer Plenković složio se

Prime Minister received the Olympic and Paralympic athletes – medal-winners at the Tokyo Olympics Croatian Prime Minister Andrej Plenković received - in the premises of the National University Library - Croatian female and male athletes-medal winners at the recently completed Olympic and Paralympic Games in Tokyo. The Prime Minister was accompanied by Deputy Prime Minister and Finance Minister Zdravko Marić, Minister of Tourism and Sports Nikolina Brnjac and Minister of Labor, Pension System, Family and Social Policy Josip Aladrović. „On behalf of the entire Government, I want to congratulate you on your great achievements in Tokyo. Once again, you thrilled Croatia and its citizens and showed how important sport is, how successful you are with your commitment and quality and how much you have done in promoting the Croatian sports and Croatia in general“, said the Prime Minister. The Prime Minister Plenković also noted that the Government feels like a truly sports one and supports sport in every way, adding that during the first and the current, second term of the Government, hundred percent more resources are invested in sports. However, the Prime Minister believes that this is still not enough: “We will continue investing in sports and finding the ways of both support and funding because we are convinced that it is healthy, good for youngsters, good for the entire society because it is one of the most beautiful forms of social engagement that creates both work habit, solidarity, fair play and honesty and, finally, agility that is later applied in all other spheres of life“. „You have shown that Croatia has great, big-hearted athletes“, said, among other things, the Minister of Sport and Tourism Nikolina Brnjac and added that more than one billion HRK has been allocated as support since 2016. Croatian Olympic Committee’s President Zlatko Mateša, who attended the reception together with the Croatian Olympic Committee’s Secretary General Sinisa Krajač and his closest associates, congratulated his colleagues from the Paralympic Committee on their great success in Tokyo and thanked the Croatian Government for its support. President Ratko Kovačić spoke on behalf of the Paralympic Committee, congratulating all athletes on their great results as well. On behalf of all Olympians, gold medalist in Rowing Martin Sinković congratulated the Paralympic athletes, highlighting how pleased he is with the fact that investments in sports increased during the term of this Government, pointing out that the projects they have with the Ministry of Defense mean a lot to the athletes. Noting that there is really a lot of progress in terms of investing in sports, he believes that one must still work a bit on the conditions for top coaches, as well as on further increasing of awards. The Prime Minister Plenković agreed with the proposal, saying that – even though he knows that athletes perform for other motives - adequate awards are also important.

■ 61 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA

više na hoo.hr

s tim prijedlogom kazavši da su, iako zna da športaši igraju iz drugih motiva, i adekvatne nagrade bitne. Ovom prigodom potvrđena je i isplata nagrada olimpijcima i paraolimpijcima za osvojene medalje, za što je Vlada iz proračuna izdvojila oko 6,5 milijuna kuna.

Olimpijci pričuvnici u MORH-u Ministar obrane Mario Banožić i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske admiral Robert Hranj susreli su se 8. rujna u Ministarstvu obrane s vrhunskim športašima-ugovornim pričuvnicima Hrvatske vojske koji su osvojili medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju. Od 23. srpnja do 8. kolovoza 59 hrvatskih športašica i športaša ostvarilo je drugi najuspješniji ljetni olimpijski nastup od samostalnosti, nastupivši u 16 športova. Od 42 vrhunska športaša-ugovorna pričuvnika HV-a, njih 20 izborilo je odlazak na Igre, a sedmero je osvojilo olimpijske medalje: Martin i Valent Sinković, Matea Jelić, Tin Srbić, Tonči Stipanović, Damir Martin i Toni Kanaet. „Budite i dalje prepoznatljiva vrijednost hrvatskog športa i promotori Hrvatske vojske i naše domovine u svijetu“, rekao je ministar Banožić, zaželjevši im mnogo uspjeha u nastavku športskih karijera. Glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač zahvalio je Ministarstvu

Vedran Martić u društvu olimpijskih finalista

Lucijan Krce i Tin Srbić

(tenis), Toni Tomas i Veljko Laura (taekwondo) te Lucijan Krce (gimnastika). Vladimir Preradović (džudo) je od 1. srpnja u statusu vrsnog trenera, Saša Šešum (atletika) od 1. kolovoza trener mlađih dobnih kategorija, a Gordan Mlinarić (skijanje) od 1. rujna u skupini trenera za razvoj pojedinog sporta. Tijekom 2021. ovlaštena revizorska tvrtka Brdara d.o o. obavila je reviziju financijskog poslovanja HOO-a za 2020. godinu. U izvješću stoji da financijski izvještaji HOO-a prikazuju istinit prikaz financijskog poslovanja i da su usklađeni sa Zakonom o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija. Također, nepravilnosti nisu utvrđene ni pri reviziji utroška sredstava iz programa Europske unije.

(Foto: MORH / F. Klen)

Sedam medalja hrvatskih paraolimpijaca i paraolimpijki

Ministar obrane s ugovornim pričuvnicima HV-a nakon OI u Tokiju obrane i Hrvatskoj vojsci na potpori koju pružaju vrhunskim športašima, kazavši kako je riječ o sjajnom partnerstvu na ponos cijeloj hrvatskoj državi. Sukladno Sporazumu o suradnji, unaprjeđenju i razvoju športa u Republici Hrvatskoj, koji su Ministarstvo obrane i HOO potpisali 27. veljače 2015., u sustavu vrhunski športaši – ugovorni pričuvnici trenutno je na 42 ustrojbena mjesta raspoređeno isto toliko vrhunskih športaša. Ugovor se potpisuje na godinu dana.

Vijeće HOO-a potvrdilo Tomasa, Lauru, Martića i Krcu kao vrhunske trenere U sklopu obilježavanja 30. obljetnice utemeljenja, HOO je održao 20. redovnu sjednicu Vijeća u aktualnom sazivu. Predsjedavao je čelnik HOO-a Zlatko Mateša, a sjednica je obilovala izvještajima i brojkama. ZPotom su na dnevnom redu bila šestomjesečna izvješća iz Razvojnih programa HOO-a, a uspoređivana su i sa stanjem u prošloj godini. Puno je promjena i u Programu sufinanciranja rada trenera. Četvorica stručnjaka, iznimno zaslužnih za osvajanje olimpijskih odličja svojih športašica i športaša u Tokiju, dobili su od 1. rujna status vrhunskih trenera – Vedran Martić OLIMP ■ 62 ■

Na 16. Paraolimpijskim igrama u Tokiju (od 24. kolovoza do 5. rujna) nastupilo je rekordnih 4537 športaša iz 162 zemlje, među kojima i 22 naša paraolimpijca. Hrvatski športaši s invaliditetom nastupili su u rekordnih osam športova osvojivši rekordnih sedam odličja – tri srebrna i četiri brončana, čime je Hrvatska stigla do brojke od 26 medalja u povijesti Ljetnih paraolimpijskih igara. Dosad su hrvatski paraolimpijci najviše medalja osvojili u Londonu (2012.) i Rio de Janeiru (2016.), po pet. Prvu medalju u Tokiju osvojio je Velimir Šandor, srebrni u bacanju diska u kategoriji F52, a potom su Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić osvojile broncu u ekipnom natjecanju stolnoteniskog turnira. Niz je nastavio Ivan Katanušić srebrom u bacanju diska u kategoriji F64, a slijedile su brončane medalje Dine Sinovčića na 100 metara leđno i Mikele Ristoski u skoku u dalj. Za kraj Igara, Ivan Mikulić je osvojio srebro u taekwondou a Deni Černi broncu u bacanju kugle.

Ukinute upravne pristojbe za izdavanje rješenja o kategorizaciji športaša Stupanjem na snagu nove državne Uredbe o tarifi upravnih pristojbi (NN 92/2021), od 1. rujna 2021. godine ukida se i obveza plaćanja upravnih pristojbi za izdavanje rješenja o kategorizaciji športaša HOO-a. To znači da se pri podnošenju zahtjeva za kategorizaciju športašica i športaša na rješavanje HOO-u neće prilagati biljeg ili naplaćivati iznos upravne pristojbe. Ujedno, upravne pristojbe neće se plaćati ni na druge dokumente koje HOO bude izdavao na temelju javne ovlasti, kao što je izvadak iz evidencije osvajača medalja na Olimpijskim igrama i(li) svjetskim prvenstvima u olimpijskim športovima i disciplinama.


Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Blanka Vlašić u Kući slavnih mitinga u Bruxellesu Blanka Vlašić primljena je u Kuću slavnih atletskog mitinga u Bruxellesu. Veliko priznanje dvostrukoj svjetskoj prvakinji u skoku u vis i dvostrukoj olimpijskoj medaljašici (srebro u Pekingu 2008. i bronca u Riju 2016.) ukazano je na posebnoj svečanosti uoči 45. izdanja Memoriala Van Damme, jednog od najuglednijih svjetskih atletskih mitinga, koji je dio serijala mitinga Dijamantne lige. Zajedno s Blankom Vlašić u Kuću slavnih Memoriala Van Damme primljen je i svjetski rekorder u skoku u dalj Mike Powell. U osam nastupa na tom mitingu, Blanka Vlašić je triput pobijedila. Uza to, Komisija športaša HOO-a kandidirala je našu proslavljenu atletičarku, dvostruku osvajačicu olimpijske medalje u skoku uvis, za izbor u Komisiju športaša Europskih olimpijskih odbora (EOO). Sjednica skupštine športaša EOO-a održat će se 2. listopada u Dubrovniku. Pravo sudjelovanja ima dvoje športaša ili športašica iz svake države članice EOO-a, pa predstoji još i odluka tko će, uz Blanku, biti drugi hrvatski športaš/športašica s pravom sudjelovanja na tom zasjedanju. Prema glasovima Komisije športaša HOO-a, to bi mogao biti srebrni gimnastički olimpijac iz Tokija Tin Srbić.

Olimpijka Nina Broznić u programu Olimpijske solidarnosti

Izvor: FB TSK Rijeka – Čavle

Nakon prvih dviju faza programa Olimpijske solidarnosti MOO-a za osposobljavanje i obrazovanje športaša iz poduzetništva Athlete 365 Business Accelerator, MOO je objavio popis 28 odabranih športaša koji će sudjelovati u trećoj i posljednjoj fazi programa ubrzanje poslovnih ideja. Među odabranima je i hrvatska olimpijka sa ZOI-ja Vancouver 2010. Nina Broznić (skijaško trčanje), kojoj će, nakon završetka športske karijere, sudjelovanje u Poslovnom akceleratoru pomoći u pokretanju vlastitog posla kako bi njezina poslovna ideja zaživjela i prerasla u održivu tvrtku. Ovaj program Olimpijske solidarnosti MOO-a namijenjen je obrazovanju športaša, posebno olimpijaca, kojima se pružaju alati i znanje za pokretanje vlastitog posla i provodi se u suradnji s organizacijom YSH – Yunus Sports Hub. Prva faza Engagement – besplatni virtualni bootcamp koji je bio dostupan svim športašima i olimpijcima; druga faza Incubation – radionice i mentorstvo samo za športaše koji su završili prvu fazu programa i završna treća faza Acceleration – personalizirana obuka i mentorstvo na vlastitom jeziku, za što Olimpijska solidarnost MOO-a osigurava financijsku potporu. U šest mjeseci, koliko će trajati završna faza programa, športaši će od mentora i globalnih poslovnih stručnjaka dobiti obuku i podršku svom poslovanju od ideje do pokretanja posla. Nina Broznić

Croatian Paralympians’ seven medals The 16th Paralympic Games Tokyo (held from 24 August to 5 September) hosted a record of 4,537 athletes from 162 countries, including 22 Croatian Paralympians. Croatian athletes with disabilities competed in a record eight sports, winning as many as seven medals – three silver and four bronze medals, having thus Croatia reach 26 medals in the history of the Summer Paralympics. So far, the Croatian Paralympians have won the most medals in London (in 2012) and Rio de Janeiro (in 2016), five at each of them. The first medal in Tokyo went to Velimir Šandor, silver in Men’s Discus Throw F52, followed by Anđela Mužinić and Helena Dretar Karić who won bronze in Women’s Table Tennis Team – Class 1-3. Ivan Katanušić continued the winning series with silver in Men’s Discus Throw F64, followed by bronzes won by Dino Sinovčić in Men’s 100 m Backstroke S6 and Mikela Ristoski in Women’s Long Jump T20. As final touch, the end of the Games Ivan Mikulić won silver in Taekwondo (+75 kg) and Deni Černi won bronze in Men’s Shot Put F33. Blanka Vlašić in the Hall of Fame of the Athletics Meeting in Brussels Blanka Vlašić was inducted into the Hall of Fame of the Van Damme Memorial athletics meeting in Brussels. The great recognition of the two-time World Champion in High Jump and two-time Olympic medalist (silver in Beijing in 2008 and bronze in Rio in 2016) was shown at a special ceremony ahead of the 45th edition of the Van Damme Memorial, one of the world's most respected athletics meetings, which is a part of the Diamond League meeting series. Together with Blanka Vlašić, the World Record holder in Long Jump Mike Powell was inducted into the Hall of Fame of the Van Damme Memorial. In eight appearances at the meeting, Blanka Vlašić has won three times. Besides the above mentions, the Croatian Olympic Committee’s Athletes’ Commission nominated the celebrated Croatian athlete - a two-time Olympic medalist in High Jump - for election to the European Olympic Committees (EOCs) Athletes’ Commission. 25th anniversary of a Youth Sports Games Youth Sports Games, a unique blend of school aged youth and sports, marked this year the 25th anniversary. On this occasion – besides the international finale of this year's edition of the Plasma Sport Youth Games at the end of August – a festive academy was organized in Split, the city where this praiseworthy event was held. The Croatian Olympic Committee’s President Zlatko Mateša and Secretary General Siniša Krajač congratulated all participants and deserving people on the 25th anniversary of the Youth Sports Games, especially their initiator and tireless project promoter, the President of the Organizing Committee Zdravko Marić. "Youth Sports Games"- pointed out the Heads of the Croatian Olympic Committee - "are of invaluable importance for the health of school aged youth, both Croatian and those from neighboring countries. We wish to all past, present and future participants of the Games first and foremost good health and to keep the sport spirit within them in years to come as well. With congratulations for the 25th anniversary of the event, we wish you, Mr. Marić, perseverance and longevity of the project, which, after crossing Croatian borders – will surely still grow bigger, creating the basis for new athletes, Olympians or simply new sports enthusiasts".

■ 63 ■ OLIMP


OD OLIMPA DO OLIMPA

U opatijskoj športskoj dvorani Marino Cvetković održan je početkom rujna trodnevni međunarodni košarkaški turnir Liburnia kup, na kojem su sudjelovale četiri vrlo atraktivne momčadi – zagrebačka Cibona, beogradski Partizan, ljubljanska Cedevita Olimpija te Carpegna Prosciutto iz Pesara. U finalu turnira s ograničenim brojem gledatelja, sukladno epidemiološkim mjerama, Cibona je bila bolja od Pesara 7164, a prethodno su Zagrepčani u polufinalu svladali Partizan (80-51). Finalnom dvoboju nazočili su i hrvatski premijer Andrej Plenković, ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, kao i izaslanstvo HOO-a predvođeno glavnim tajnikom Sinišom Krajačem. Osim košarkaškog natjecanja organizirani su i seminari koje su održali treneri momčadi sudionica, među kojima i iskusni stručnjaci Aco Petrović (Pesaro) i Željko Obradović (Partizan) te mlade trenerske snage Jurica Golemac (Cedevita Olimpija) i Vladimir Jovanović (Cibona). Ovakve športske priredbe velik su promotor hrvatskog športa i turizma, a pomažu i promociji športa i olimpizma u lokalnim zajednicama. Turnir je održan uz potporu Ministarstva turizma i športa, HOO-a, Riječkog športskog saveza i brojnih prijatelja športa.

Preminuo bivši predsjednik MOO-a Jacques Rogge Međunarodni olimpijski odbor objavio je 29. kolovoza da je, u dobi od 79 godina, preminuo bivši predsjednik MOO-a Jacques Rogge. Višestruki belgijski jedriličarski olimpijac, potom i ugledni ortopedski kirurg s diplomom u športskoj medicini, bio je osmi predsjednik MOO-a, a dužnost je obnašao od 2001. do 2013. godine da bi potom ostao MOO-ov počasni predsjednik. Jacgues Rogge bio Tijekom aktivne športske karije i istinski prijatelj jere Rogge je bio svjetski prvak u HOO-a jedrenju i osvojio čak 16 naslova prvaka Belgije. U godinama 1968., 1972. i 1976. bio je sudionik Olimpijskih igara kao jedriličar u klasi finn. Ujedno je bio i ragbijaški prvak Belgije te reprezentativac u ragbiju. Uslijedila je iznimno uspješna karijera športskog dužnosnika, u kojoj je bio predsjednik Belgijskog olimpijskog odbora, potom Europskih olimpijskih odbora, da bi 2001. godine zamijenio Juana Antonija Samarancha na mjestu predsjednika MOO-a. Nakon 12 godina na dužnosti prvog čovjeka svjetskog olimpizma, zamijenio ga je aktualni čelnik MOO-a Thomas Bach. Prema njegovim riječima, Rogge je pomogao transformirati i modernizirati MOO, a osobito će biti upamćen po pokretanju Olimpijskih igara mladih. Također se svesrdno zalagao za čist šport te se neumorno borio protiv dopinga. Jacques Rogge bio je i istinski prijatelj HOO-a. Ostao je nezaboravan njegov posjet Hrvatskoj u povodu 20. obljetnice HOO-a 11. rujna 2011., kad je posjetio i projekt u nastajanju, Sportsku televiziju. OLIMP ■ 64 ■

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač uputili su izraze najdublje sućuti obitelji Jacquesa Roggea i cjelokupnoj olimpijskoj obitelji.

Sjajne juniorke Amanda Mlinarić i Petra Marendić Sredinu kolovoza sjajnim su rezultatskim ostvarenjima u međunarodnoj konkurenciji obilježile dvije hrvatske juniorke – Amanda Mlinarić iz streličarstva i Petra Marendić iz jedrenja. Naša najbolja streličarska juniorka Amanda Mlinarić obranila je u poljskom Wroclawu zlatnu medalju u složenom luku, osvojenu na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Madridu 2019. godine, postavši prva juniorka u povijesti svjetskog streličarstva kojoj je to uspjelo. Nakon nedavno postavljenog novog europskog rekorda (150/150/5x) i novog svjetskog zlata, trenutačno je vrlo visoko i na seniorskoj rang-ljestvici Svjetskog streličarskog saveza (World Archery) – na 19. mjestu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu u irskom Dun Laoghaireu, naša mlada jedriličarska uzdanica Petra Marendić osvojila je srebrno odličje u klasi Laser 4.7, skupivši nakon 12 regata 45 negativnih bodova, jedan manje od trećeplasirane Talijanke Bolzonelle i šest više od prvoplasirane joj sunarodnjakinje Mattivi. Prošle godine u Portugalu Marendić je postala europska prvakinja u istoj klasi, potvrdivši sa samo 16 godina izniman športski potencijal. Svjetsko juniorsko srebro, osvojeno u Irskoj, samo je nastavak fantastičnog razvojnog puta juniorke splitskog JK Mornar koji je nedavno proslavio i drugo olimpijsko srebro svog najsjajnijeg člana – Tončija Stipanovića. Hrvatski olimpijski odbor čestitao je Amandi i Petri na vrhunskim rezultatima.

25. obljetnica Sportskih igara mladih Sportske igre mladih (SIM), jedinstven spoj školske mladeži i športa, obilježio je ove godine 25. obljetnicu postojanja. Tom je prigodom – uz međunarodnu završnicu ovogodišnjeg izdanja Plazma Sportskih igara mladih krajem kolovoza – u ishodištu ove hvalevrijedne manifestacije, u Splitu, priređena i svečana akademija. Cjelokupni je događaj završio revijalnom nogometnom utakmicom izabranih sudionika i zvijezda na splitskim Prokurativama. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša

( foto: SIM)

HOO pomogao međunarodni košarkaški turnir Liburnia kup

više na hoo.hr

Prizor s lipanjskog otvaranja Plazma Sportskih igara mladih u Dubrovniku


Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Krajač čestitali su svim sudionicima i zaslužnicima 25. obljetnicu Sportskih igara mladih, a posebno njihovom inicijatoru i neumornom promotoru projekta, predsjedniku Organizacijskog odbora Zdravku Mariću. „Sportske igre mladih“, istaknuli su čelnici HOO-a, „neprocjenjivo su važne za zdravlje školske mladeži, kako hrvatske, tako i one iz susjednih država. Svim prošlim, sadašnjim i budućim sudionicima Igara želimo ponajprije dobro zdravlje, a potom i zadržavanje športskog duha u sebi i za godine koje dolaze. Uz čestitke za 25. obljetnicu manifestacije, vama, gospodine Mariću, želimo ustrajnost i dugovječnost projekta koji će se, nakon prelaska hrvatskih granica – zasigurno još omasoviti, stvarajući podlogu za nove športaše, olimpijce ili jednostavno nove zaljubljenike u šport“.

Međunarodni dan fair playa Hrvatski fair play odbor (HFPO), čiji su osnivači HOO i Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN), već petnaestak godina djeluje na promociji fair playa u športu kao i u svakodnevnom životu, u suradnji s Europskim fair play pokretom (EFPM) i Međunarodnim odborom fair playa (CIFP). Hrvatska se 7. rujna i ove godine pridružila brojnim europskim državama (Belgija, Slovenija, Slovačka, Austrija, Mađarska i dr.) koje tog datuma drugi put obilježavaju Međunarodni fair play dan. Posebnu pozornost poticanja na fair play i olimpijske vrijednosti športa, HFPO upućuje djeci i mladima te je i ove godine, u suradnji s Hrvatskim školskim sportskim savezom, podsjetio škole na provedbu aktivnosti koje potiču fair play i u športu i u svakodnevnom životu. Promocija i primjena Fair play kartona na školskim športskim natjecanjima, tjedan fair playa u školi, bonton ponašanja u športu (za djecu predškolske i školske dobi, za športaše i trenere), dodjela nagrada za fair play ponašanje u športu, kao i druge aktivnosti provode se radi potpore razvoju pozitivnog ponašanja među športašima, djecom, mladima i svim članovima društva. Zaslugom Hrvatskog fair play odbora brojni su naši športaši bili dobitnici međunarodnih priznanja za fair play, izravno od Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), Međunarodnog odbora fair playa (CIFP) ili od Europskog fair play pokreta (EFPM). Hrvatski olimpijski odbor svake godine dodjeljuje Nagradu za fair play na svečanosti Velikog dana hrvatskog športa. Predsjednica Hrvatskog fair play odbora Danira Bilić čestitala je Međunarodni fair play dan svim športašicama, športašima te svim ostalim dionicima športa, uz poruku da bi na taj dan trebali isticati važnost fair play ponašanja ne samo u športu, nego i u društvu i u svakodnevnom životu.

Čestitke Toniju Kukoču Proslavljeni košarkaški reprezentativac Toni Kukoč uvršten je 11. rujna u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu, a uveo ga je Michael Jordan, jedan od najboljih košarkaša svih vremena i njegov suigrač iz trofejnog razdoblja Chicago Bullsa koji su Kukoča za Kuću slavnih nominirali još 2014. Kukoč je u nju ušao iz osmog pokušaja, postavši peti Hrvat s tim prestižnim statusom. Prije njega ta je čast ukazana Krešimiru Ćosiću 1996. godine, Draženu Petroviću 2002. godine, Mirku Novo-

selu 2007. i Dini Rađi 2018. godine. Kukoč je karijeru počeo u Jugoplastici, u kojoj je igrao od 1987. do 1991., a onda je prešao u Benetton, gdje je bio do 1993. kada prelazi u NBA. Tamo Peti Hrvat u Košarkaškoj kući je proveo 13 godina do slavnih 2006. godine, a igrao je za Chicago Bullse, Philadelphia 76erse, Atlanta Hawkse i Milwaukee Buckse. S Chicago Bullsima je triput osvajao naslov NBA prvaka i bio je proglašen najboljim šestim igračem najjače lige svijeta. S Jugoplastikom je osvojio četiri naslova prvaka Jugoslavije i dva kupa, a s Benettonom talijansku ligu i kup. Triput je osvajao europski Kup prvaka (1989. i 1990. s Jugoplastikom i 1991. s POP 84) i triput bio proglašen najboljim igračem Final Foura (s Jugoplastikom dvaput i s Benettonom jednom) te je devet puta kao igrač osvojio dvije prestižne europske nagrade (Euroscar i Mister Europa). S reprezentacijom Hrvatske osvojio je olimpijsko srebro u Barceloni 1992. te dvije bronce na europskom i jednu na svjetskom prvenstvu. Prije toga je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio olimpijsko srebro 1988. te svjetsko zlato, dva europska zlata i jednu broncu. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač čestitali su Toniju Kukoču ulazak u košarkašku Kuću slavnih i pritom zahvalili za sve veličanstvene trenutke koje je podario splitskoj, hrvatskoj i svjetskoj košarci, a posebno za dane kada je kao hrvatski olimpijac bio jedan od predvodnika naše najslavnije generacije.

Brisbaneu Olimpijske igre 2032. godine

Na 138. sesiji Međunarodnog olimpijskog odbora krajem srpnja u Tokiju, australski grad Brisbane izabran je za domaćina Olimpijskih igara 2032. godine glasovima članova MOO-a, među kojima je bio i onaj naše članice Kolinde Grabar-Kitarović. Tako Brisbane postaje treći australski grad koji će ugostiti najveći športski događaj, nakon Melbournea 1956. i Sydneyja 2000. godine. Australija se tako pridružila Sjedinjenim Američkim Državama kao jedina zemlja u kojoj su Ljetne olimpijske igre održane u trima različitim gradovima: u SAD-u su domaćini bili St. Louis (1904.), Los Angeles (1932. i 1984.) te Atlanta (1996.). Usto, Los Angeles će ugostiti i Igre 2028. godine, nakon Pariza. Glavni grad australske savezne države Queensland pridobio je naklonost članova MOO-a time što na svom području već ima vrlo bogatu športsku infrastrukturu i mnogo objekata koji će se koristiti za olimpijska natjecanja. ■ 65 ■ OLIMP


#EmotionsWeShare

Službena agencija Hrvatskog olimpijskog odbora

Uniline d.o.o. Bože Gumpca 38, Pula www.uniline.hr info@uniline.hr +385 52 390 000

Otkrijte Hrvatsku s Unilineom – vaš najbolji izbor za organizaciju sportskih događaja, kampova i priprema. Smještaj Hotelski management Izleti Transferi & Rent a car Aviokarte MICE & sportska događanja



otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna avantura

photos by julien duval

Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.