OLIMPIJSKE LEGENDE: DINO RAĐA
„Ajde, vidi koliki si, probaj!“ Piše: GORDAN GABROVEC
Dino Rađa nakupio je 22 godine blistave karijere ovjenčane klupskim trofejima, reprezentativnim medaljama i osobnim priznanjima te je stekao status jednog od najboljih europskih krilnih centara. A za ulazak u svijet košarke kriva je jedna rečenica njegove majke Dunja…
D
a se opet rodin ja isti put bi izabra - stih je ugraviran u unutrašnjosti prstena što ga je u rujnu 2018. Dino Rađa primio u američkog gradu Springfieldu, pridruživši se Krešimiru Ćosiću, Draženu Petroviću i Mirku Novoselu kao četvrti Hrvat u Košarkaškoj kući slavnih. Put koji je izabrao počeo je na splitskim Gripama u jesen 1981., nastavljen je u Rimu, Bostonu, Ateni, Zadru, Pireju, Zagrebu i završio tamo gdje je i počeo, onako kako i priliči velikanima - šampionski. Od prvih dvokoraka koje je morao brojiti naglas da ne bi pogriješio, do pobjedničke cigare trijumfalno zapaljene na parketu Košarkaškog centra Dražen Petrović u lipnju 2003. kako bi proslavio upravo osvojeno prvenstvo Hrvatske u dresu Splita, Rađa je nakupio 22 godine
OLIMP ■ 16 ■
karijere ovjenčane klupskim trofejima, reprezentativnim medaljama i osobnim priznanjima te stekao status jednog od najboljih europskih krilnih centara. Sve je počelo pojačanim radom hipofize jednog ljeta, kad je trebalo pronaći neku zamjenu za športove na koje je do tada trošio svoju veliku energiju. Majka Dunja je „kriva“ za košarku. - Rekla je: “Ajde, vidi koliki si, probaj!” Tamo sam našao dobru ekipu i ostao sam. To me zapravo zadržalo, a ne ljubav prema košarci. Iz toga je neplanirano izašlo to što je izašlo. Možeš mislit’ kako sam ja sa 14 godina planirao da ću biti košarkaš... Nije mu trebalo mnogo vremena da se pokaže. - Bio sam talentiran i jako brzo sam napredovao. Radilo se dobro, ali kad je došao Slavko Trninić nastao je preokret. Bili smo mi već tada juniorski državni prvaci, ali tek kad je Slavko došao počeo je ozbiljan rad i profesionalizam. Trniniću Split može zahvaliti što je Dino ostao na Gripama sve do 1990. i bio jedan od glavnih igrača u osvajanju dva naslova europskih prvaka. Kad je Trninić preuzeo prvu
momčad, Rađa je 1985. u rukama imao stipendijski ugovor za odlazak na američko sveučilište Utah, računajući da nema šanse za minutažu. Trninić je problem riješio tako da je od šestorice visokih igrača zadržao tek Gorana Sobina i Željka Poljaka, a time i Dina u žutom dresu. Ono što je Trninić vidio u Rađi, nije promaklo ni njegovom nasljedniku Zoranu Slavniću. - Moka je prvi imao hrabrosti gurnuti me „u minute“ bez obzira na moju mladost, na pogreške, na moju nespremnost da se nosim. Jednostavno, dopuštao mi je da griješim, što je prije toga bilo nemoguće. Slavnića je 1986. naslijedio Božidar Maljković, u to doba prilično nepoznat 34-godišnji trener. Dino ga je dočekao danas legendarnom rečenicom - “Koga su ovo doveli da se na nama uči”. No, vrlo je brzo shvatio o kakvom se kapacitetu radi. - Božo je najbolji trener s kojim sam ikada radio. Radili smo žestoko, bio je tiranin na terenu. Izvan terena čista suprotnost - prijatelj za sva vremena. Pod Maljkovićevim vodstvom doživio je najveće trenutke karijere kad je klupska košarka u pitanju. Jugoplastika je 1989. u Münchenu